JE LI ISTINA da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku? – Predavanje: Ivan Krešić, 1934

Odnosi domovine Hrvata i iseljene Hrvatske
“Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.”
Ivan Krešić, New York, 1934.

JE LI ISTINA
da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku?
(Predavanje, što ga je održao Ivan Krešić na redovnoj 73. sjednici Kola HSK “Eugen Kvaternik” u New Yorku, N.Y. dana 15. srpnja 1934.)

_________

“Strahovali smo: što će biti od nas bez kompasa naših prirodnih glavara? (Strossmayera i Starčevića.) Ali strah nas prevari, jer ono, što bijaše u njima najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . čuvaju naše osirotjele kolibe, što živu od amerikanskih muka”.
​August Matoš.
“Imali smo gospodu, koja su gradila Veliku Hrvatsku, a hrvatski narod u Ameriku tjerali”.
Stjepan Radić.

Ove rečenice dvojice Hrvata, kojima je za sva vremena osigurano mjesto i na stranicama hrvatske povjesnice i u srcima hrvatskog naroda, naveo sam na čelu svog predavanja naročito da istaknem ovo:
​Prije svjetskoga rata napisale su se u domovini Hrvata čitave hrpe hrvatskih knjiga, čitava brda hrvatskih novina i časopisa, vodila se mahom gospodska politika, s godine u godinu stvarale se stranke i strančice, svako malo pisali se novi programi, — dok je jedna jaka, svježa, zelena grana te domovine svih Hrvata muku mučila u tudjem svijetu, u iseljeništvu, u ovoj našoj Sjevernoj Americi.
​Javili su se ti hrvatski iseljenici na ovim ovdje stranama — recimo, da budemo sigurni — pred svojih 60 godina, i ako imademo dokaza, da su amo dolazili još i ranije.
​I kroz svih tih, recimo, 60 godina, sve do svršetka velikog rata, u svim onim hrpama hrvatskih knjiga, u svim onim brdima hrvatskih novina i časopisa, u onoj “visokoj” gospodskoj hrvatskoj politici, u onim bezbrojnim hrvatskim strankama i programima, jedva da ćete igdje naći vrijedna spomena o tisućama i tisućama hrvatske djece, koja morala u tudji svije — preko velike lokve — trbuhom za kruhom.
​”Gradili Veliku Hrvatsku” — rekao je Stjepan Radić godine 1917. — “a narod hrvatski u Ameriku tjerali!”
​Tjerali i — zaboravili!
​A taj iz domovine protjerani hrvatski narod — kako to prije toga, g. 1906. napisao August Matoš — svojim znojem podržavao i hranio hrvatske opustjele kolibe: “one, što živjele od amerikanske muke”, od muke naših amerikanskih iseljenika . . . .
​I tako, posvema zaboravljeni od domovine, posve prepušteni samima sebi, a u 99 postotaka došli iza pluga, motike i vesla u tudju daleku zemlju, medju strane ljude stranoga jezika, stranih običaja, stranoga života — hrvatski siromašni iseljenik u Sjevernoj Americi našao se odjednom kao da iz neba pao — bez prijatelja, bez savjetnika, posvema, isključivo oslonjen na svoje jake mišice, na svoju zdravu pamet.
​Možemo li mi danas pravo zamisliti, pravedno ocijeniti to stanje, taj položaj sirote hrvatskog iseljenika u ovim stranama?
​”Sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom preko oceana!”
​Ove sam teške riječi čitao pred više od dvadesetak godina u jednom našem starokrajskom listu, a te riječi, u glavnome, označuju mišljenje 99 postotaka naše starokrajske gospode — političara, pisaca, novinara, bankara — o iseljenim Hrvatima, označuju njihovo mišljenje, pa dosljedno i njihovo ravnanje prema nama.
​Sirotinja, koja je i nebu teška — tko da o njoj računa vodi? Dolazi u račun tek onda, kad i magarac, kojega na pir zovu samo i jedino, kada treba da drva nosi!
​Ovom toli zgodnom narodnom hrvatskom rečenicom tako se vjerno osvjetlava odnošaj naše starokrajske gospode prema nama iseljenicima: Magarac, pir i — drva!
​Bez straha, da će me itko pobiti, iznosim ovu tvrdnju, spreman da je krvavim dokazima iz povijesti odnosa stare domovine prema Iseljenoj Hrvatskoj i dokažem. I to od prvih početaka do dana današnjega!
​Međutim, ta posvema samoj sebi prepuštena, od domovine čisto zaboravljena, pa prezrena “prekoceanska sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom” — oslonjena, kako rekoh, isključivo na svoje mišice i svoju glavu, nije utonula u ovom velikom tudjem moru, nije se pretopila u ovom u povijesti još nevidjenom američkom strahovitom kotlu, koji sve tali i pretapa; ostala je, održala se je živa i zdrava — pa je August Matoš godine 1906. ustvrdio živu istinu, kad napisao, da od “amerikanske muke” živu osirotjele hrvatske kolibice, koje čuvaju ono najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . .
​I samo već radi te muke, koja se nikada pravo ocijeniti ne će, teška, krvava je pljuska, kad se — pa ne znam, u čije ime bilo! — dolazi pred toga hrvatskog iseljenika, pa mu se onako s nokta u brk dobacuje:
​Nijesi za Hrvatsku svoju učinio ništa!
​Krvava pljuska, koja valjda ipak ne će baš toliko zaboljeti, a samo zato ne će, jer — nije prava! Američki Hrvat već priviknuo takvim kruškama od svoje starokrajske gospode. Ali ipak boli, svejedno boli. I američki je Hrvat nikada zaboraviti ne će!
​Rekoh: — I ako posvema zaboravljena od stare domovine i prepuštena u tudjemu svijetu sama sebi, Iseljena Hrvatska u Sjedinjenim Državama nije se izgubila, nije utonula u moru tudjinstva. Dapače, sve obrnuto:
​Taj hrvatski iseljenik sam, posve sam, bez ikakve pomoći iz stare svoje domovine, stvara ovdje sebi društva, podiže crkve i škole, pokreće novine i svaki put, kad misli, da ga treba njegova stara domovina Hrvatska, odazivlje se svim srcem, svom dušom svojom, koja je i u tudjini ostala hrvatska. A — posebno zarezujem — odazivlje se američki Hrvat iz čiste ljubavi, bez i trunka sebičnosti i računa.
​Prenesite se duhom u teške one dane pred svojih četerdeset godina, u one dane, kada pada prvi zarodak današnje velike i jake Hrvatske Bratske Zajednice, najveće organizacije Hrvata na svijetu, organizacije, kakve starokrajska gospoda ni danas još nijesu mogla da stvore — prenesite se duhom u one dane, prolistatje stranice toga rada, pregaranja, žrtvi, ljubavi istinske, svijesti prave i žive, koja je pred više od 40 godina prožimala hrvatskog iseljenika u ovim stranama; prolistajte te stranice, ispisane žuljavom rukom sirotinje hrvatske u dalekom tudjem svijetu . . . . I na tim stranicama povijesti naše Iseljene Hrvatske naći ćete doduše i pogrešaka, i zala — ta, Bože moj, što je taj sirotan, dok na domu bio, naučio od svoje školovane gospode? Što?! Kako ga domovina u strani svijet otpremila? Što je na domu naučio, što čitao, koji i kakove dobre primjere vidio?!
​Pred gospodskim kaputom na deset koračaja smjerno kapu skidao — — —
​Pa ipak, i takav, kakav je bio, kad se našao u tudjemu svijetu, koji mu davao bar tu slobodu, da za sebe i svoju brigu vodi, da se udružuje, da slobodno svojim jezikom govori i njim se u svojoj hrvatskoj crkvi Bogu moli — taj i takav hrvatski iseljenik našao je u sebi i dovoljno snage i dovoljno pameti, da se održi, da se organizuje, da u najtežim prilikama sačuva živu svoju hrvatsku svijest, pa da je u nebrojenim prilikama djelom, živim djelom posvjedoči.
​I da taj hrvatski iseljenik nije stvorio ništa drugo, nego samo svoju Hrvatsku Bratsku Zajednicu, imao bi potpuno pravo da ponosno kaže na nju kao na lijep, divan plod svoga zamjernoga rada i svoje žive svijesti.
​I od te njegove Zajednice već svojih 40 godina koristili su se i svejednako se i danas koriste, izravno ili neizravno, i ona naša starokrajska gospoda, koja su znala i znadu i danas još dobaciti američkim Hrvatima:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​A osim velike zajednice, stvorio je hrvatski iseljenik u Sjedinjenim Državama još toliko drugih neodvisnih, samostalnih organizacija; gradio je crkve, podizao škole hrvatske, domove hrvatske . . . Žalim, što mi vrijeme ne dopušta da se malo bliže osvrnem na rad Zajednice i samostalnih hrvatskih organizacija, na rad, od kojega se je i ter kako okoristila stara domovina Hrvata, a koji na žalost nije još pravo ocijenjen.
​Ovdje bi se morao još posebice da osvrnem na naše hrvatske svećenike i na naše hrvatske novinare u Iseljenoj Hrvatskoj, na sve njih od reda, bez razlike. Možete i jednima i drugima spočitnuti i ovo i ono, zamjeriti im jedno i drugo, ali jedno stoji: Bili su sa svojim narodom, sačinjavali su jaku, živu vezu, što je Iseljenu Hrvatsku postojano vezala sa starom domoviniom.
​Nije bio zavidan položaj ni jednih ni drugih. Bilo je grešaka, pa i krupnih. Ta i oni, svećenici i novinari, i oni su ljudi. Ali njihov rad i zasluge za hrvatstvo nepristran pametan ne će zanijekati, pa i oni, mrtvi i živi, osjećaju težinu krvave pljuske:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​Jest, jest! — doći će starokrajski gospodin, pa će kazati: — Sve to može da bude tako, sve vam to mi još i možemo da priznamo, ali, ali — Gdje je vama, američkim Hrvatima, narodno politički rad, gdje su vam uspjesi takvog rada? U tom pogledu nijeste vi za domovinu Hrvatsku učinili zapravo skoro ništa!
​Iseljena Hrvatska ima potpuno pravo da na taj glas odgovori ovako:
— Lagano, lagacko, poštovana starokrajska gospodo! Ako su volovi plahi, zemlja je već podjeljena! Pa nam dozvolite, da mi hrvatski iseljenici, sa svoje strane, zapitamo vas, gospodu ovako:
​A gdje je, gospodo, vaš politički rad? Gdje su vam uspjesi toga vašega političkog rada? Što ste to vi na starome našemu domu uradili, što bi nama u iseljeništvu služilo jakim poticalom, dobrim ugledom za naš rad ovdje?
​Mi znamo samo ovo: — Vi ste se dijelili u stranke, kojima broja ne znamo, dok je krov nad glavom Hrvata gorio! Tjerali ste visoku gospodsku politiku, koje naš hrvatski svijet nije razumio, a od koje narodu i domovini Hrvata nikada koristi nije bilo! Medjusobom ste se grdili i na noževe klali!
​U mladosti, gospodo, bili ste i ter kako grlati, pjesnici, veliki rodoljubi, da izašaviš iz mladosti — uz vrlo rijetke, časne i velike iznimke — sniženo poljubite skute i koljena tlačitelja i izrabljivača svog naroda!
​A kada je kucnuo onaj veliki, ondaj stoljećima očekivani čas, koji imao da okrene sudbinu i Hrvatskoj već jednom donese slobodu, vi ste se, gospodo časna, izgubili ko dlijeto iza pasa i svi, ama svi, — neki prije, neki poslije — svi do jednoga polomili ste koljena, trčeći da čim prije stignete u Beograd, protiv kojega ste i nas kasnije pozivali! Odoste u Beograd, a nakon položene prisege na onaj ustav, koji je brisao našu domovinu, našu državu Hrvatsku.
​A — svaki put, kada ste se sjetili, da negdje tamo u dalekoj Americi, o kojoj pojma nijeste imali, živi hrvatska sirotinja, koja “ošla preko velike lokve trbuhom za kruhom”, — svaki put, kada je koji od vas dolazio toj hrvatskoj sirotinji u Americi, — svaki puta, svaki od vas, donio nam je samo zlo, razmirice, zadjevice, svadju, ostavio nam u baštinu crva, da nas toči, a on sa sobom nosio — tvrde američke dolare!
​I tako je to bilo sve počelo tamo od Hinka Sirovatke 1904. godine, preko jugoslavenskih propagatora za vrijeme svjetskog rata, pa preko Kežmana do Košutića, da manjih vaših “zvijezda” i više-manje “apoštola” niti ne spominjemo.
​Jest, visoka i učena gospodo, sve ovo je živa, sveta istina. Vi je možda zaboravljate, ali je ne zaboravlja hrvatski iseljenik, a zaboravit je ne može, jer ju je i ter kako teško osjetio i na svojoj duši i na svojoj kesi . . . .

* * *
Da ne spominjem ranijih žrtvi, rada i pokušaja Iseljene Hrvatske, pa obilnih doprinosa za svaku dobru hrvatsku narodnu stvar u staroj domovini, ja ću ovdje da izažmem rad i žrtve američkih Hrvata posljednih 25 godina:
​Imali smo jak, čvrst “Hrvatski Savez”, sagradjen na živoj i jakoj svijesti američkih Hrvata. Za par mjeseci proširio se je bio po svim Sjedinjenim Državama, a zanosom, iskrenim, pravim hrvatskim zanosom, da mu je šteko primjera naći. — Da spomenem samo jedno, i to ovo:
​Iz toga Hrvatskog Saveza potekao je mladi Hrvatski revolucioner, ili kako bi se to danas reklo “ustaša”, Stjepan Dojčić, kojega će se Zagreb valjda i danas još sjećati radi njegovoga revolvera, koji 18. kolovoza 1912. odapeo pred zabrebačkom prvostolnicom prema grudima magjarskoga eksponenta Cuvaja. A sjećat će ga se i radi onoga njegovoga, Dojčićeva, muškoga, junačkoga držanja na zagrebačkom sudu, gdje taj mladi, američki Hrvat, revolucioner, nije prezao, nije molio za milost, niti dozivolio, da ga “uhvati trema”, nego slobodno junački kresao, spreman da glavu dade. (I danas još živi član Hrvatskoga Saveza, današnji Kolaš, koji Dojčiću platio put u Zagreb.)
​I taj Hrvatski Svez likvidirao nam je starokrajski gospon, starokrajski političar . . . .
​Imali smo Hrvatski Sokol — svjestan, jak. Proširio bio jaka krila od Atlantika do Pacifika. Pa? — Pa i Hrvatski Sokol likvidirao nam starokrajski gospon, starokrajski politicus, koji kasnije u Zagrebu gradio vile, raskošne kuće, palače . . . .
​Tko je nama u Americi za vrijeme svjetskog rata bogumrsko lagao? — Naša draga hrvatska braća, starokrajski gosponi, starokrajski političari . . . .
​Kada je ono blagopokojni Stjepan Radić stao da budi, drži i organizuje hrvatsko selo, taj jedini sigurni oslon hrvatske zemlje, naroda i države, američki Hrvati, makar već strahovito razočarani, — jer toliko puta prevareni od starokrajske gospode političara, — dižu se i opet i stvaraju svoju Hrvatsku Republikansku Ligu. I za malo, Liga okuplja hrvatsku iseljenu djecu, razasutu po Americi; Liga se širi, jača, — — a u času najboljega razmaha, eto iz stare domovine gospona političara, eto nam Kežmana, da nam Ligu pocijepa, a za malo i uništi, da se mi, kako ono rekao Kuzma Kuharić, ko rakova djeca razbježimo . . . . Opet razočarani, opet bačeni unatrag, opet prevareni od starokrajskih gospona.
​Ovo su, braćo i sestre moje, sve jučerašnji dogadjaji, sve nepobitne povjesničke činjenice, što su se zbile za naših dana. I na temelju tih činjenica imamo potpuno pravo mi, američki Hrvati, kada nam starokrajska gospoda dodju i kažu, da za svoju Hrvatsku nijesmo učinili ništa, da iznesemo za odgovor gornje činjenice, a uz ovaj dodatak:
​Ako sav taj naš rad, ako sve te naše žrtve nijesu donijele ploda, koji smo imali pravo očekivati, krivi ste tome vi, samo vi, starokrajska gospodo političari! Od vas nikada ništa dobra naučili nijesmo! A zla mnogo i — previše!
​I sve, ama sve, što mi ovdje počinili, a na što ste vi svoje ruke stavili — sve, ama sve to nam je od reda propalo!
​Sačuvali smo samo naše hrvatske dobrotvorne organizacije, a sačuvali smo ih samo i jedino za to, jer vama, starokrajska gospodo političari, nije bilo dozvoljeno, da u te naše organizacije svoje prste miješate! Da ste ih miješali, mi bismo danas bili i bez tih skoro jedinih naših oslona u tudjemu svijetu!
​Ima vas mnogo, koji se sjećate 15-godišnjega rada i života, što ih je američki Hrvat u čistu zanosu, iz najčistije ljubavi doprinosio za Hrvatskog Radišu, za svoju hrvatsku sirotinju. Ima vas mnogo, koji ste u tome radu i u tim žrtvama živo sudjelovali. Vi, braćo i sestre u New Yorku, znadete ovo: Naša newyorška grana, uz pripomoć “Danice”, za samih pet godina dana poslala je Radiši u Zagrebu pet tisuća dolara.
​Pa — tko nas je opet u tome zanosu ohladio, tko nas je u toj tako lijepoj vjeri orazočarao? I opet naša starokrajska gospoda!
​Ovdje ću maločak, samo za časak da skrenem, da vam kažem ovo:
​Teško rumenilo stida me oblijeva, dok sam tuj nedavno čitao izvješće sa posljednje Radišine skupštine u Zagrebu. Naša se gospoda tamo na tolko zaboravila, da je jedan od delegata, hrvatski seljak iz Bosne, bolno zavapio:
​”Došli smo s tolikim veseljem u naš Zagreb, a sada me je, gledajući, što radite, gospodo, skoro stid, da sam Hrvat!”
​Vratimo se sebi: — Gdje je danas onaj naš lijepi zanos, ona naša čista vjera, kojom smo radili i žrtvovali za Radišu? Pitajte za odgovor našu starokrajsku gospodu, pa ih podučite, neka paze na jezik, kada, recimo, osudjuju našu hrvatsku sirotinju u Americi, koja razočarana posvema nad starokrajskom gospodom i njihovom “visokom politikom” traži izlaza i utjehe u internacionalizmu ili u taboru onih, koji joj propovijedaju o takvom političkom i socijalnom poretku, u kjem takvova gospoda, s kakvom su oni imali posla, neće imati riječi . . . .

* * *
Kada je ono u lipnju 1928. pukla puška u beogradskom štala-parlamentu i ubila predstavnike, pa i vodju hrvatskog naroda, — i opet se diže, kako to starokrajska gospoda vole da kazuju, “sirotinja, što preko lokve ošla trbuhom za kruhom”, pa sama bez ičije pomoći stvara sebi svoju organizaciju, stvara Hrvatsko Kolo.
​Ali podučena teškim, skupim, gorkim iskustvom sa starokrajskom gospodom, postavlja svoju novu organizaciju na široke, izvanstranačke, svehrvatske temelj, a na svoj barjak piše:
— Sve za Hrvatsku, sve za Hrvatsku, koju dakako sačinjava i ova naša Iseljena Hrvatska!
​I zove: — U kolo, u jedno veliko bratsko i hrvatsko kolo sve, što pravo hrvatski misli i osjeća i sve, što hoće da radi i žrtvuje! Sve, sve, što u Iseljenoj Hrvatskoj hrvatski diše, sve bez razlike stranaka i strančica, bez obzira na imena i nazive, na boje i oznake. A uslov je jedan jedini: Čista i prava hrvatska svijest, zdrava pamet, pošteno hrvatsko srce, živa hrvatska svijest, iz koje niče jaka volja, da se radi i žrtvuje za hrvatski narod!
​Da je taj program pravo pogodio hrvatsku dušu, vidjelo se je već za prvih mjeseci nakon osnutka Hrvatskog Kola. To vam je svima poznato i ne treba da opetujem, ali se moram zaustaviti na ovome:
​Kada se Hrvatsko Kolo najljepše stalo da širi, eto opet starokrajskoga gospona političara, koji će da “mudrom” starokrajskom politikom — razbije Kolo. Svi se još dobro sjećamo g. Košutića i njegove rabote, a u vrijeme najvećega djela, što ga je Iseljena Hrvatska ikada još poduzela, u vrijeme narodnoga glasovanja za slobodu Hrvatske.
​Hvala kolaškoj svijesti, pokušaj starokrajskoga gosponda Košutića nije uspio — glasovanje je provedeno, braći u kraju dano je u ruke jako oružje tisuća slbodnih hrvatskih glasova, Hrvatsko Kolo je sačuvano i baš nekako u to doba objačano sa 11 novih Kola.
​Pokušaj g. Košutića doduše nije uspio, ali je ipak — štetovao, kao što su nam štetovali svi uopće pokušaji, svih uopće starokrajskih gospona političara. Preko te štete smo prešli, a ja je ovdje iznosim za još jedan dokaz svojoj tvrdnji:
​”Dosada smo od starokrajskih političara trpili samo štete u svome narodnom hrvatskom radu”.
​Nije istina, da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku, nego je povjesna istina, da su učinili mnogo, te da bi učinili bili i mnogo više, da ih nijesu u tome radu ometala starokrajska gospoda političari i političarčići.
​Tako su ta gospoda radila do danas!
​Hoće li i od danas?
​Iskrena želja, topla molba i iskreni uzdah nas Hrvatskih Kolaša i Kolašica jeste ovaj:
​Daj, Bože, i ti lijepa srećo hrvatska, ako te uopće igdje ima, — daj, pa od danas okrenuli drugim, pravim putem. Daj, Bože, pa se dogodilo ovo:
​Neka naša draga hrvatska braća s one strane otpočnu nešto zbilja hrvatsko, nešto zbilja naše, samo naše, neka nam djelom pokažu, da je to nešto zbilja naše, samo naše hrvatsko, neka djelima pokažu, da je njihov rad uistinu za bolju i ljepšu budućnost slobodne i nezavisne države Hrvatske, pa neka onda vide oni opet hrvatskog iseljenika u Americi!
​Neka nam naša draga hrvatska braća s one strane oceana ne zamjere, ako ne vjerujemo u igre slijepoga miša, ako ne možemo da vjerujemo u kabanice, ispod kojih vire papci stoljetnih zakletih neprijatelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Neka nam ne zamjere, ako — opareni — i u hladno pušemo, pa neka ne dolaze da nas radi toga vrijedjaju i u obraz nam pljuju, dovikujući nam, da za našu Hrvatsku nijesmo učinili ništa!
​Mi od Hrvatskog Kola, od njegovoga početka do dana današnjega, vršili smo, vršimo i vršit ćemo svoju narodnu hrvatsku dužnost po svome najboljemu uvjerenju, a prema zrelo promišljenome i savjesno sastavljenomu programu Hrvatskog Kola. Na dosadašnji rad i na dosadašnje uspjehe možemo mirne duše ponosno pokazati. A da se pravo omjeri taj naš rad i ti naši uspjesi, moraju se u obzi uzeti teške prilike, u kojima živimo, i brojni, a jaki neprijatelji naši, te uopće neprijatelji hrvatske misli. Pa i taj kolaški rad i ti kolaški uspjesi ogoljuju onu krvavu nepravdu, što se Iseljenoj Hrvatskoj nanosi, kada joj se veli, da za Hrvatsku nije učinila ništa.
​Imam više pisama od ruke iz pera dra. Ante Pavelića, koji se ne može dovoljno da nahvali programa i rada našeg Hrvatskog Kola, a u jednom od zadnjih svojih pisama veli dr. Pavelić doslvce ovo:
​”Pisao sam u New York, da se ne dira Hrvatsko Kolo, jer mi ovdje dobro znamo, što nam Kolo vrijedi!”
​Već samim ovim riječima i sam Ante Pavelić obara tešku nepravdu, što nam se nanosi, kada nam se veli:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​Prije nego završim, primjetit ću, da sam ove retke metao na papir onako, kako mi ih pamćenje i srce u pero kazivalo, a ne mogu dovoljno nažaliti, što mi dnevni posao ne dozvolio, da predmet obradim, kako to pravom zaslužuje. Bit će, valjda za to vremena u buduće!
​Pa da u poskupcu izažmem ovako:
​Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.
​Pa i sama starokrajska gospoda dokazom su za to: Kadgod su k nama amo došli, nije im trebalo tražiti Iseljene Hrvatske — svaki put su je našli, svaki put su došli na gotovo!
​Ne govoreći za druge, kazat ću za naše Kolaše ovo:
​Kada je ono dr. Ante Pavelić sretno umaknuo iz tamnice, koja se Hrvatskom zove, a ispred beogradskih krvnika, prvo ga je pozdravilo Hrvatsko Kolo. Nitko drugi! Sjećam se, kada je prvi put Danica počela pisati o dru. Anti Paveliću, mnogi su me naši dobri Hrvati iz raznih strana Amerike pitali: A tkoje taj Ante Pavelić? Pisao sam i tumačio, a vi se svi još dobro sjećate, da su Kola Hrvatskih Sinova i Kćeri spremno priskočili u pomoć i novčanu dru. Anti Paveliću. Vjerujući da radimo za dobru hrvatsku stvar, mi smo Kolaši i Kolašice svestrano pozdravljali našu braću u emigraciji, a prema programu našega Kola: — Pomagati sve, što je hrvatsko!
​Zar je i Hrvatskome Kolu upućena ona teška riječ:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa?
​Ako je zbilja i Kolu upućena, mi je Kolaši pobijati ne ćemo, tek ćemo naglasiti i podcrtati ovu:
— Laž je to, svetogrdna laž, a neumitna povjesnica nas uči, da laž još nikoga oslobodila nije, pa ne će valjda ni nas Hrvate!
​Ja rekoh, a kazat ću i opet, gdjegod mi se prilika pruži, a vi, kolaška braćo i sestre moje, — mislite!

* * *
Počeo sam, navevši riječi jednoga od najljepših hrvatski srdaca, što ga je ikada Hrvatska majka nosila, riječi hrvatskoga prognanika pjesnika Augusta Matoša. Dozvolite mi, da njegovim riječima i svršim.
​Ma što govorila kako god radila naša starokrajska gospoda političari, mi, hrvatski Kolaši, a s nama i ostali dobri i svijesni sinovi i kćeri Iseljene Hrvatske, tvrdo vjerujemo vjeru hrvatsku, pa u toj vjeri ponavljamo riječi, što ih je izgovorio hrvatski sin Matoš, kada — za vizionarskoga povratka iz iseljeništva u Domovinu, vidio Majku Kroaciju, pa joj zavapio:
​”Kroacijo, majko moja! — padnem ničice i obujmim joj koljena. — Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku i ti ćeš disati i bitisati donle, dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer i ako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!”

* * *
Ivan Krešić (Ston, 1878. – Berkley, 1956.) – došao u SAD 1906. i bio, među ostalim, pokretač, vlasnik i urednik novine Hrvatski list i Danica hrvatska; jedan od utemeljitelja Hrvatskog saveza i potom Hrvatskog kola.

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014., 624 s.

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Časni oci, cijenjene gospođe i gospodo,

Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unazad, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito.  No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.

Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih”  (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji  je preuzet  iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.

Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti.  Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni unovinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.

Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka  svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz  kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.

Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. Svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.

U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Ljubuški, 8.5.2014.

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis. Chicago, Il.: CroLibertas Publishers, 2014. Pages XXIII+208.

tumblr_inline_n9sg5cKvP41slyqwp

 

An earlier version of Ms. Čučić’s book was published in Croatian in 2003 (Zavod za povijesne znanosti HAZU and Matica hrvatska in Dubrovnik), but now appears in a somewhat upgraded English language version thanks to an able translation by Duško Čondić. As a result, this important monograph will be available to a far broader international audience. Dr. Ante Čuvalo and Ms. Ivana Čuvalo Rosandić founded the CroLibertas Publishers with the sole purpose of publishing books—original monographs, translations, and reprints—of interest to those who wish to be informed about Croatia and her history, something that should not be the project of a small diaspora publisher, but of those Croatian institutions that are responsible for promoting the best of domestic scholarship. The Čuvalos’ first publication was a critical study of archival holdings from the Catholic parish of St. Jerome, a Croatian immigrant institution in Chicago, Illinois. Ms. Čučić’s monograph is the second book in the series. The demise of the Republic of Dubrovnik was not the favourite episode for those who applied themes from the history of Dubrovnik as building material for the construction of the Croat national project. Contrary to the narratives of great achievement during the Republic’s heyday, the fall of the Dubrovnik polity was too depressing to bear. That in part explains why the subject was infrequently pursued. Besides the two-volume (and then strictly diplomatic) history by Lujo Vojnović (Pad Dubrovnika, 1908), which was published on the hundredth anniversary of the events and brought the story up to the Dubrovnik Annals 19 (2015) 151 final attempts at the Republic’s restoration (from the uprising of 1813 to the Congress of Vienna), there were practically no works on the subject, the somewhat forgotten English-language monograph by Harriet Bjelovučić: The Ragusan Republic: Victim of Napoleon and its Own Conservatism, which was published in 1970, being the sole exception. The dearth of research on the Republic’s final period has since been reversed thanks to Vesna Čučić’s expert insight into the world of troubled relations in Dubrovnik and the Adriatic basin at the turn of the eighteenth century, when Napoleon transferred the spirit of the Great Revolution into a set of legal, educational, and administrative reforms, and then, thanks to his military and strategic advantages, unleashed them on the unwilling European continent. Vesna Čučić’s monograph begins with the context of the French decision to seize Dubrovnik in 1806. The great game after the Third Coalition and the Peace of Pressburg (1805) led to the Franco-Russian conflict in the Bay of Kotor, where the Austrian authorities, under the pressure of the anti-French local movement, did not pass the Bay to the French, as provided by the Peace of Pressburg, but to the Russians instead. The French then occupied Dubrovnik under the pretext that Dubrovnik’s neutrality was compromised. Ms. Čučić’s approximations about the number of French troops on the territory of Dubrovnik (between 1,100 and 5,000) are particularly telling, as is her account of the role they played in combat against the Russo-Montenegrin army during the Russian siege of Dubrovnik, as well as on the nature of siege itself, which has been downplayed in the previous accounts. This episode, made notorious by the pillage and burning of Konavle, Cavtat, and a number of suburban settlements, has lived in the collective memory of Dubrovnik and helped legitimate the French contributions in defence of the city and its possessions. The arrival of fresh French troops in July 1806 repelled the Russian siege. These are unquestionably the best pages of the monograph and they stress the predatory nature of Russian-Montenegrin effort, something that Lujo Vojnović mainly circumvented in his Pad Dubrovnika. The rest of the book takes up the consequences of conflict, the expenditures that the Republic invested on the French army during the period of dual power (1806-1808), and the damage caused by Russians, Montenegrins, and Orthodox Herzegovinians. The biggest damages were incurred in Gruž, Rijeka dubrovačka, and Konavle, and in Konavle most especially in Čilipi, as well as Bačev Do and Gruda. Most houses were burned in Konavle (235), Župa (188) and borgo Pile (134); in percentages: in Obod (84.21%) and Pile (47.69%). Nor was the number of victims insignificant. According to some accounts there were 581 dead only in Konavle, and in the city itself, perhaps more than 150. Ms. Čučić clearly demonstrates that we have underestimated the last crisis of the Republic of Dubrovnik. This was not just the story of the French occupation but, in far greater measure, that of savagery committed by the Russo-Montenegrin forces, something that Medo Pucić called the expected behaviour of ‘beasts’: “Then the Frenchman grabbed Dubrovnik … / And by his godless violence / Though we were neither in the wrong or in debt / He destroyed our national rule. / Then the Moscovite went on to chase him / From both the land and the sea / And took with him a Montenegrin troop / And then sat himself round Dubrovnik / A wild hawk in a dove’s nest”. Dubrovnik’s last crisis was a confrontation between a small patrician oligarchy and modernity, as represented by a self-made emperor and his military force, both being products of the French Revolution, which is to say that they were dedicated to undermining the institutions of old Europe. Republican particularism was swept away by the uniformity of ‘scientific’ state and its centralism, which was not abridged under subsequent Habsburg rule. It is of great value to remind ourselves of this great epopee, the first act of the modern tragedy, which was far more dramatic than its last convulsions, behind the curtain that is steadily falling in our own time. Thanks to the translation of this valuable book, many new readers will discover the circumstances of Dubrovnik’s collapse in all of their depressing detail. Ms. Čučić deserves our thanks and recommendation.

Ivo Banac

Dubrovnik Annals 19 (2015), p. 150-151.

ALBUM ”IZBJEGLIČKI LOGOR FERMO”

tumblr_inline_nxar5mYRv91slyqwp_540

 

Riječ logor, njem. Lager, iz gotskoga ligrs, znači spavaonica, ali u ratnom smislu sabirno mjesto muke i patnje, često i smrti. Nakon II. Svjetskoga rata otvoreni su mnogi saveznički logori za izbjegle osobe, civile i vojnike. Jedan od poznatijih među njima bio je izbjeglički logor „Campo Fermo“, koji se prostirao u gomili betonskih zgrada bivše tekstilne tvornice nedaleko od grada Fermo, koji se nalazi na obali jadranskoga mora u središnjoj Italiji i ima 37.000 st. U njemu se smjestilo oko 2.000 izbjeglica. Iako je strah od izručenja u Jugoslaviju bio stalno prisutan u Fermu, Hrvati su se trudili organizirati normalan život. Počeo je raditi dječji vrtić, osnovna i srednja škola, formirana je Matica Hrvatska, Hrvatski akademski klub, športska društva i  još neke udruge. Istodobno s društvenim i kulturnim djelovanjem na pozornici su izvođene predstave iz hrvatske baštine, hrvatski emigranti intelektualci započeli su političko djelovanje protiv komunističkog režima u domovini. Međutim, generalno stajalište Zapada bilo je naklonjeno Josipu Brozu Titu i partizanima. Usto, jugoslavenske tajne službe našle su suradnike, doušnike među hrvatskim emigrantima, što je dovelo do izdaje i propasti planiranih akcija odnosno do uhićenja i likvidacije pojedinih istaknutijih hrvatskih emigranata. Logor je djelovao od 1945. do 1948.

Ono što je zanimljivo za Fermo i hrvatske zatočenike u njemu svakako je način na koji su logoraši organizirali život, koliko je to bilo moguće u tadašnjim poslijeratnim uvjetima. O tome u predgovoru piše dr. Ante Čuvalo. U logoru je bio heterogen sastav izbjeglica – od profesora, svećenika i umjetnika do vojnika, seljaka i djece. Uz suglasnost britanske uprave birala se hrvatska logorska samouprava koja se brinula za životne uvjete. Imali su kuhinju, ambulantu, pjevački zbor, športsko društvo, dječji vrtić, folklornu skupinu, skaute, te sitne obrtnike – električare, limare, brijače, učitelje, glazbenike. Sagrađena je i kapela, utemeljena je prava hrvatska katolička župa.

Upravo o tim zbivanjima govori ovaj album. Kao što sama riječ kaže sastavljen je od niza slika i popratnih tekstova, negdje kraćih negdje dužih. Zasluga za oblikovanje albuma pripada Mariji Ramljak, voditeljici „Hrvatske male škole“ u logoru Fermo, Augustu Frajtiću, fotografu i dr. fra Dominiku Mandiću, koji je sačuvao albume u Franjevačkoj kustodiji u Chicagu. Uvod i pripremu za tiskanje obavio je dr. Ante Čuvalo, a dizajn i grafičku pripremu Emil Kordić. Nakladnik je CroLibertas Publishers Chicago. Knjiga se u glavnini sastoji od dva albuma: I. od str. 8 – 37. i II. od str. 40 – 55.

Kako na početku kaže voditeljica škole Marija Ramlja, junaci albuma su „mala hrvatska djeca, koja su morala ostaviti svoju domovinu“. Redaju se slike djece – vesele, radoznale, nemirne, razigrane, tužne, ali i ponosne što pokazuju u tuđoj zemlji da su kadri misliti, učiti, stvarati i živjeti. Redaju se tako frajtićevi svjetlopisi s djecom u prirodi, u hodalici, u dvorištu, školi, izletu, kolu i vjeronauku. Tako saznajemo da su napravili prvu priredbu s programom od dva i pol sata, djeca u dobi od 4 do 10 godina. Danas bismo rekli vrtić i osnovci. Napravljena je prava pozornica sa zastorima, okićena grbom i likovima u hrvatskoj narodnoj nošnji. Saznajemo isto tako da su veliku priredbu mališani imali za Majčin dan, da su predstave i igrokazi bili vrsno pripremljeni s obiljem kostima i obrazina. Vidimo na fotografijama da su Malu školu u Fermu posjećivali crkveni, vojni i civilni uglednici, među njima kardinal Ruffini, nadbiskup fermanski i general Findlaj. Na kraju prigodna programa u legendi gospođa Ramljak piše „kako se kardinal čudio visokoj kulturi našega naroda“.

I II. album iz 1946. donosi obilje životnih situacija malih junaka u logoru Fermo. Uz kulturni i športski život mališani marljivo uče engleski i talijanski jezik, pišu školske zadaće, vježbaju kola i plesove, sudjeluju u procesijama, prave male izložbe, skauti idu u prirodu, dijeli se Sveta pričest, kao i druge dječje radosti i obveze. Moraju se za mnoge stvari snalaziti, pa su tako djevojčice za jednu procesiju napravile lijepe haljine od mreže protiv komaraca.

Tako je Album izbjegličkoga logora Fermo ispunjen lijepim slikama i tekstovima, da unatoč ratu, neimaštini i izbjegličkim mukama, pokaže kako malo čovjeku treba za život. A to su u prvom redu pokazala djeca – i to ona najmlađa, koja su hrabro nosila na svojim plećima ratno breme, ali je u njima bilo duha – i vedroga, i ponosnoga, i prkosnoga i nacionalnoga. Zato je listanje ovakvoga albuma malo osvježenje i ugodno iznenađenje. Album je u neku ruku spomenik neuništivom čovjekovom duhu, svojevrsni antiratni manifest, ovoga puta u malenim tijelima, za hrvatski ponos.

Radoslav Dodig

Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih” – Miljenko Stojić

Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih”

Miljenko Stojić

 

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.

Mnogo je u ovoj knjizi životnih priča, a meni za oko zape jedna naoko puno jednostavnija od drugih: »Baka Mara«. Susjed je kriv da su joj ubili sina. Ne može to prežaliti. On umire, a umrijeti mu se ne da. Svi znaju da mu samo baka Mara može pomoći. Prebacimo se u sadašnjost. Nije mi poznato kako će umirati neki drugi, kao npr. Budimir Lončar za kojega pišu da je ovih dana zamolio nekog svećenika u Zadru da mu vodi sprovod. Bila to istina ili ne, to jasno kaže kako u hrvatskom narodu postoji jaki vapaj za pravdom. Ne želi mrziti, spreman je oprostiti, ali je spreman i voljeti svoje do žrtve života. Ova knjiga to bjelodano dokazuje.

»Prilikom napredovanja naišli smo na trojicu naših ustaša koje je neprijatelj bio zarobio. Bili su nabijeni na kolce i ispečeni. Mislim da je ovaj događaj uvelike uticao na moje kasnije ponašanje. Prvi put sam spoznao kolika je mržnja naspram hrvatskoga naroda i kako ćemo proći ukoliko ne budemo imali svoju državu. Nažalost, nakon 1945. te crne slutnje su se i obistinile. Na tisuće Hrvata je završilo u Bleiburgu i u masovnim grobnicama koje su partizani krili punih 50 godina. I danas kad mislim o tome vremenu, mogu reći da sam ponosan što sam bio ustaša. Naravno, osim izroda kojih je svaka vojska imala, mi smo bili prava vojska, s odličnim ustrojem, a Bog i naš hrvatski narod bili su svetinje kojima smo se klanjali.« (str. 3. – 4.) Ove riječi, tako rekući, nalaze se u svim donesenim svjedočenjima pa ne ćemo navoditi tko ih je točno izgovorio. Hrvatska mladost išla je braniti svoju državu. Za politiku je bio zadužen netko drugi. I povijest je potekla tako kako je potekla. Nakon 7 desetljeća još rasplićemo njezine tokove, njezine misli, još tražimo ubijene. Očito se 1945. na ovim prostorima nije dogodila nikakva demokracija, nego je jedan totalitarizam zamijenio drugi.

Treba biti skroz pokvaren pa reći da njih 64-orica iz prvog dijela knjige lažu. Slično vrijedi i za svjedočenja iz druge ruke, njih 16, kao i za tri životne priče u dodatku. Pa ih onda slijede tablice, broj ubijenih po mjestima ljubuške općine. Toliko jezovito da nam počne izgledati nestvarno. Najblaže djeluje nekoliko donesenih dokumenata tamo pri kraju knjige, iako i oni nose svoju mučnu težinu. Kad čovjek sve to pogleda, zastane i zahvali se Bogu što je ipak konačno došlo vrijeme kakve takve slobode. Možemo govoriti o svojim mrtvima, možemo ih pokopati ako smo im pronašli tijela. Jugokomunisti su to sa svojima davno učinili. Ova knjiga velik je korak prema tome. Od zaborava je otrgnut djelić istine, jasnije nam je što se događalo i zbog čega. Na djelu je bila mržnja, drug Đilas bi rekao plemenita mržnja. Uništavala je sve pred sobom i dojučerašnje mirne susjede pretvarala u neljude.

Svjedoci iz knjige prošli su križni put, ali su prošli i vrata smrti u samome Ljubuškom. Neki su isprebijani, neki su bili uhićeni, ali su ipak preživjeli. Drugi su završili na jednom od ljubuških stratišta. Tijekom proteklih godina tragalo je i još traga za njima povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, na čelu s Vicom Nižićem. Pronađeno ih je do sada 60-ak, nekima je pomoću DNK analize vraćeno čak i ime i prezime. Hvala svima koji su u tome sudjelovali. Iskazali su se pojedinci, država ne. Između ostaloga unatoč tome što se radi o posmrtnim ljudskim ostatcima državne ustanove ne sprovode istragu o onome što se i zbog čega dogodilo. Očito ne vole diranje u već proglašenu jugokomunističku istinu. A ona je tako lažna.

Ovih dana ruski grof i engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj ponovno progovori što se to s Hrvatima zbilo na kraju Drugog svjetskog rata. Svjedoči da je sa svime počeo slučajno i što je više ulazio u bit stvari sve ga je to sve više zaokupljalo. Nije ga zaustavio ni sudski progon u Engleskoj kada je objavio knjigu u kojoj Engleze okrivljuje za svjesno izručenje Hrvata na Bleiburškom polju jugoslavenskim komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu. Kasnije je razgovarao i sa Simom Dubajićem pa mu je opseg masakra postao jasniji. Danas se slaže s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević koja je iz svoga ureda maknula bistu Josipa Broza Tita, jer on je jednostavno diktator i masovni ubojica. Posjećuje i svoju domovinu Rusiju gdje su komunisti njegovoj obitelji sve oduzeli i još ništa nisu vratili.

Rusi, dakle, imaju svoga Nikolaja Tolstoja, mi u našem ljubuškom kraju, a i šire, imamo svoga Antu Čuvala. Još ni danas nije uputno iznositi na vidjelo lepezu jugokomunističkih zločina. Zna to Čuvalo još od davnih dana kada ga je Udba pratila u stopu. Ali je ustrajao. Podario je svome narodu i sebi remek djelo, recimo to bez ustezanja, iako je ova knjiga zapravo tek kriška naše zajedničke patnje, ponovimo još jedanput tu misao. Zbog toga je pozvan svatko onaj tko ima nešto reći na ovu temu da to što prije učini. Vrijeme prolazi, svjedoka je sve manje, neki su iz ove knjige već otišli pred lice svoga Boga i tako završili svoje svjedočenje. Zasučimo rukave i iziđimo iz jugokomunističkog mraka na svjetlo dana. Nemojmo si umišljati da smo to već učinili. Da jesmo, ovakve knjige bile bi potrebne samo povjesničarima, a ne nama. Još je puno laži i krivih stavova oko nas.

Pada mi sada na um nepoznati starac koji nastoji nahraniti barem nekoliko preumornih i izgladnjelih logoraša. Negdje tamo kod Požege, kako je posvjedočeno u ovom našem djelu. Od Bleiburga pa dotle ubijali su ih na svakom koraku. Najprije sprovodnici, a onda pučanstvo nekih sela i mjesta. Išli su naravno pješice. I starac im poželi pomoći. Brane mu, tuku ga, ali on ustrajava. Na kraju su ga odveli u nepoznato, a logoraši su zaplakali za njim. Mogao se praviti da ga se sve to ne tiče, međutim nije, iskazao je svoju ljudskost. Tako su činile i žene duž čitave hodnje smrti. Sve su uznastojale da uhićenima olakšaju patnje. Prebijane su, ubijane, ali se nisu dale. Našao se čak i poneki sprovodnik koji je pokušao pomoći koliko je mogao. Zlo je carevalo i ljudi su birali hoće li mu podleći li ne.

Isto se dogodilo i kod kuće, u ljubuškom kraju. Netko je u novoj vlasti nastojao pomoći, netko se pripuštao zločinu. Svjedoci imenom i prezimenom govore i o jednima i o drugima. To je dobro. Služi čišćenju našega pamćenja i doprinosi da konačno pomirdba stigne u ove krajeve. Kao primjer onoga tko nastoji pomoći mogli bismo navesti Ivana Primorca Škopu, a kao primjer onoga drugoga Zaima Konjhodžića, i to zbog čizama. Ubio je čovjeka, obuo njegove čizme i sutra dolazi u njegovu kuću pitati ukućane poznaju li ih. Malo je reći da je to perverzno. Kao slične svjedoci su naveli i Ivana Granića, Marijana Primorca, Juru Galića… Ali okrenimo se mi radije našim mučenicima.

Unatoč svim progonima puk je od samoga početka ustrajao na svome putu. Zbog toga se i moglo dogoditi da je u velikom broju došao na pokop hrvatskog vojnika Ivana Alilovića 1947. (str. 1.) Znamo, bila su to vučljiva vremena, sveopći progon. Škripari se još nisu predavali. Ozna ih je lovila pa se i sama znala prerušiti u njih, raditi zlodjela, da ih puku jednostavno ogadi. I ta priča traje do danas, puno je još toga zagađeno jugokomunističkom laži, njihovim stavovima i porukama.

Netko će se očito naći pa će početi po ovim svjedočenjima snimati filmove, pisati književna djela, jednostavno umjetnički stvarati. I to će biti doprinos našemu narodnom pomirenju. Baka Mara je shvatila da je opraštajući pomogla ne samo susjedu nego i samoj sebi. Priča kaže da su je poslije obično viđali s krunicom u rukama. I to je ta naša tipična hrvatska slika: Bog i naši roditelji koji ga nisu izdali. Valjda će tako sljedeći naraštaji reći i za nas.

 

 

Stepinac ponovo na velikosrpskom sudu

Dok smo slavili 17. obljetnica proglašenja Alojzija kardinala Stepinca blaženim mi smo katolici Hrvati očekivali da će u najskorijoj budućnosti naš mučenik biti proglašen svecem Katoličke crkve. Ali, sve nas je zatekla vijest kako je papa Franjo predložio da se ustanovi radna skupina sastavljena od katoličkih i srpsko-pravoslavnih stručnjaka koji će navodno preispitati da li on zaslužuje biti proglašen svetim, odnosno da li jedan katolički i hrvatski mučenik srbo-komunističkog režima “prolazi” srpske standarde svetosti! Kakva lakrdija kad znamo koga je sve SPC proglasila svetima! Ovaj Papin korak je, u prvom redu, uvreda onima koji su vodili proceduru (Kauzu) Stepinčeva proglašenja blaženim i svetim jer u najmanju ruku implicira da nisu bili dovoljno temeljiti, kritični i objektivni. Ali nije to uvreda samo njima, nego i samoj Kongregaciji za kauzu svetaca i Katoličkoj crkvi u Hrvata.

 

Novi “slučaj Stepinac” me podsjeća na vremena kada je (1964.) Papa Pavao VI dodijelio odličje “Velikoga križa reda sv. Silvestra” Ivi Vejvedi, jugoslavenskog komunističkog diplomatu, vjernog sljedbenika Marksa, Lenjina, Staljina i Tite; španjolskog dragovoljca, nekadašnjem političkom komesaru u primorsko-goranskim partizanskim postrojbama i uredniku “Primorsko goranskog partizana” u kojem je pisao da je zadatak partizana: “Čišćenje oslobođenoga teritorija od izdajica te partizanskih jedinica od  kolebljivih i nepovjerljivih elemenata”. Tako su njegove postrojbe “očistile” (pobile) među ostalim i Ivana Jurajića (župnik u Rakovici), Juraja Matijevića (župnik u Gerevu), Zvonku Milinovića (župnik u Podsteni), Josipa Pretnera (župnik u Liču), Vladimira Stuparića (župnik u Sincu), Antuna Žilaveca (kapelan u Otočcu), i mnoge druge. Vatikan je morao znati tko je on, ali ipak mu je dao odličje. Ne, nije odlikovan zbog “čišćenja” svećenika i drugih, nego radi pregovora koji su doveli do državnog sporazuma između Vatikana i Titove Jugoslavije, a kojeg su 25. lipnja 1966. podpisali opunomoćenici Milutin Morača, predsjednik Odbora za vjerska pitanja, nekadašnji zapovjednik 4. krajiške udarne brigade i najpoznatiji po razaranju Kaknja (1943.), i mons. Agostino Casaroli, Državni podskretar za izvanredna pitanja. Znakovito je da podpisivanju protokola nije nazočio nijedan visoki ili niži predstavnik Katoličke crkve, čak ni tadašnji beogradski nadbiskup mons. Bukatko, koji je bio zagovaratelj sporazuma između Vatikana i Beograda. Ne samo da nisu bili prisutni na podpisivanju, nego se sve radilo bez savjetovanja i dogovora s hrvatskim katoličkim biskupima. Radilo se o nama bez nas! Radi većih interesa, naravano! Ostpolitik mons. Casarolia!

 

Usput ću podsjetiti mlađe generacije, jedan od glavnih zahtjeva jugo-režima bio je da se katolički svećenici ne će baviti politikom i terorizmom! Što implicira da su se zaista (hrvatski) katolički svećenici bavili politikom i terorizmom tada i u prošlosti – znači i za vrijeme II svjetskog rata! I ovo je Vatikanska diplomacija potvrdila ugovorom! Jedan od razultata ovog bilo je micanje mons. dr. Krešimira Zorića s dužnosti Ravnatelja pastve u hrvatskoj emigraciji i ograničenje djelovanja nekim “nepodobnim” hrvatskim svećenicima u Rimu.

 

Današnji dosluh između vatikanske diplomacije i Beograda podsjeća me na ta prošla vremena. Očito, Beograd želi uvući Vatikan u svoju igru, i do sada mu uspjeva, da na “slučaju” Stepinac optuži njega i Katoličku crkvu u Hrvata u novijoj povijesti za “politiku i terorizam”, slično kao i u Protokolu iz 1966. Po svemu izgleda, radilo se opet bez savjetovanja s hrvatskim biskupima. Išlo se u “dialog” sa Srbima o nama, i opet bez nas!

 

Nije jasno da li ova vatikanska ispružena ruka dolazi od Papina slabog poznavanja velikosrbizma i ovog dijela Europe ili iz sličnih krugova u Vatikanu kao što su bili oni iz šezsesetih, koji su preko izmučenih leđa vjernih Hrvata katolika pravili mostove s komunističkim i velikosrpskim režimom. Ili tu ima i tradicionalno talijansko-srpskog dosluha? Što je da je posrijedi, očita je razlika između papa Ivana Pavla II., koji je iz iskustva “u dušu” poznavao komunizam, velikorusizam i velikosrbizam, i pape Franje, kojimu je poznata Južna Amerika a ne Europa, posebice ovaj dio kontinenta. Ne mogu svi znati sve, ali i pape mogu tražiti savjete iz prve ruke! Po svemu vatikanska diplomacija, koliko god bila na glasu, nije prozrela ili možda ne želi prozreti velikosrpsku ideologiju koja je jedna od bitnih sastavnica Srpske pravoslavne crkve. Još više, SPC je čuvarica ideologije srpskog mesijanizma i imperijalizma. U razgovoru s američkim znanstvenikom jedan srpski monah reče (1982.) kako je “očito da je samo u povijesti Srba i Židova umješana ruka Božja”! Dakle, i Srbi su izabrani nebeski narod!

 

Kad su bizantski car i patrijarh bili u bijegu iz Carigrada, koji je pao u ruke “Latina”, Srbima je to bio idealan trenutak od njih iznuditi samostalnost Srpske pravoslavne crkve (1219.) Njezin utemeljitelj i vođa, Rastko (Sava) Nemanjić, je od samog početka stavio crkvu u službu države. Cilj je bio jasan: jačati centralnu vlast i širiti državu prema katoličkom zapadu. Nije bila slučajnost da je od osam novo-utemeljinih episkopija (1219.) jedna bila na granici s Bosnom (Dabar), dvije u novo-osvojenim katoličkim zemljama (Zeta i Hum), gdje bila “šaka” pravoslavaca. Ali srpska crkva je uvjek bila spremna za osnivanje episkopija kao “duhovno” sredstvo srpskog širenja prema zapadu. Tako je bilo i za vrijeme turske vladavine, kao i početkom devedesetih.

 

Nije njima nikada bilo, a ni danas, do ekumenizma, nego do osvajanja tuđih zemalja i obmanivanja svjetske javnosti kako su oni žrtve hrvatskog nacionalizma i katolicizma. Vatikanska diplomacija ima svoje snove i iluzije te želi preko nas praviti mostove. Ne samo vatikanska, nego i zapadna diplomacija općenito i danas preko naših poslušnika stalno nas gura u zagrljaj sa Srbima da bih ih zadržali na “ovoj strani”, da nebi otišli prema istoku, gdje duhovno pripadaju. I tako Srbi po bizantskoj tradiciji vagaju i ucjenjuju!

 

Vidjet ćemo u skoroj budućnosti koliko će Srbi upregnuti Vatikan u svoju igru da bi preko ponovnog suđenja Stepincu sudili svim “ustašama”, a to su svi Hrvati koji su htjeli i borili se za svoju samostalnu hrvatsku državu. Njima je problem država Hrvatska, ova ili bilo koja druga, a “slučaj” blaženog Alojzija Stepinaca je samo još jedna prigoda koju žele iskoristit protiv Hrvata i države Hrvatske. Nažalost, papa Franjo i vatikanska diplomacija je tu “naletila” i, valja očekivati, da će biti iskorištena kao i šezdesetih godina. Ne će to stajati puno njih, nego nas Hrvate! Ako ništa drugo, gubimo i gubit ćemo vrijeme “zabaljajući se” srpskim lažima kojima je izvor nepresušan.

 

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, god. XXI, br. 1068, 9. listopada 2015

11

 

 

 

 

 

 

 

Mons. A. Casaroli i M. Morača podpisuju Protokol 1966.

 

Kriza s migrantima : Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Rijeka ljudi što svakodnevno pristiže u Europu s Bliskog istoka/Jugozapadne Azije je u ovom trenutku humanitarni problem i, nema dvojbe, tu treba priskočiti u pmoć. Treba se pobrinuti za svakodnevne potrebe tih ljudi, posebice za djecu, starce i žene. To je u čemu se svi slažemo i očito je da to ljudi dobre volje i provode u djelo. Zatim dolazi ono teže i kompliciranije: što su uzroci ovog kaosa, jesu li to politički ili ekonomski emigranti, tko sve trguje i zarađuje na ovim ljudima, tko im je obećao da je Njemačka “obećana zemlja”, tko se sve pridružuje ovoj najezdi, posljedice njihova dolaska (kratkoročne i dugoročne)…, i zatim donošenje odluka što i kako poduzeti. Glede ovih pitanja izbile su na površinu velike razlike među europskim političarima, analitičarima i narodom općenito, a to je bilo i za očekivati. Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja.

Mi smo, nažalost, ne tako davno gledali na tv ekranima prave ratne zbjegove iz Vukovara i drugih mjesta, ali ovo danas nisu te slike (i dobro je da nisu). Vidimo uglavnom mlade i sposobne ljude, muškarce. Ne bježe oni zasigurno jer im je lijepo u rodnom kraju, ali ovaj masovni bijeg nije rješenje problema od kojih bježe. Na jednoj strani, njihov egzodus imat će trajne posljedice za njihovu domovinu kao i njihova “najezda” u EU i njezine članice.

Zvuči vrlo humano i politički korektno, na primjer, “propovijedati”: otvorite granice i nek narod dolazi. Svi ste dobro došli. To je, navodno, jedino humano i “europsko” rješenje. Humanost iz fotelja, bojim se, dovest će do još gorih problema, od destabilizacije društva i gospodarstva u mjestima gdje te mase dođu, do mržnje i sukoba. Lako je teoretizirati kako bi bilo humano i lijepo ovo ili ono. Treba biti realan i otovren u tim procjenama i nastojati sagledati trenutačne ljudske probleme kao i posljedice, kratkoročne i dugoročne, a ne samo bacati politički korektnu maglu. Na primjer, na sinoćnjem “Otvorenom” koga smo mogli vidjeti i čuti nego nam nametnute “dežurne vertikale duha” Ž. Puhovskog i S. Sarnavaku (uz dvojicu imigranata)! Jesu li to jedini glasovi u Hrvatskoj, jedina savjest, jedna mjerila po kojima bi trebali se vladati i donositi odluke? Ova tragična ljudska priča i teška situacija zaslužuju bolje!

1Znam ja što znači biti emigrant i imigrant. Prošao sam, kao i na tisuće drugih, logore, ispitivanja (talijanske) policije i Interpola, i tek potom sam dobio političiki azil. Svaki dan su iz logora u Trstu “marice” vraćale ljude do granice i predavali ih Titu, tada se govorilo da ih “prodaju” za kubik daske. Trebalo je proći kroz podulji proces useljenja u Ameriku, imati sponzora, dobrotvornim društvima koja su plaćala kartu trebalo je vratiti novac itd. Država na nas nije potrošila ni dolara. Trebalo je dokazati da zaslužujemo utočište i da nećemo biti na teret društvu nego da imamo potencijal doprinijeti društvu koje nas prihvaća. Nitko nije otvarao granice izbjeglicama poslije Drugog svjetskog rata i poručio „samo dođite“. Živilo se po logorima godinama. Sjećam se da sam još neke starije zatekao (1966.) u logoru koje nitko nije htio!

Sve normalne države u koje narod doseljuje moraju imati uvid i kontrolu tko i zašto doseljuje, jer u suprotnom doći će do negativnih posljedice i za migrante i domaće pučanstvo. Osim toga, jedno je kad bježe pojedinci i manje skupine, a drugo je ovaj pokret masa. Naravno, kao i u svakoj masi, uz normalne ljudi to ima nepoželjnih elemenata. Bilo bi glupo očekivati da radikalne islamske snage nisu poslale i ne šalju svoje simpatizere unutar ovog pohoda na zapad. To je važno sigurnosno pitanje.

Lako je postaviti se politički korektno, a ne biti spreman ili ne imati odgovornost snositi posljedice ovih događanja. Države koje nisu “luka jele ni lukom smrdile” sad moraju snositi teret bliskoistočnih tragedija koje su dio ne samo geopolitike velikih sila, nego i inter-islamskih sukoba čije su vođe pronašle prikladan vakum moći da zarate sa svim svojim neistomišljenicima i “nevjernicima”. Treba imati na umu da u ovim masama postoje pripadnici različitih sukobljenih islamskih struja i vjerskih intepretacija pa se može očekivati da s njima pristignu i međusobni sukobi i u dijaspori. Kako čujemo, salafisam je najbrži rastući muslimanski pokret u Njemačkoj. Zato svi imigranti prolaze kroz proces selektiranja i nema razloga da i svi ovi koji pristižu en masse ne prođu kroz “rešeto” kao i svi mi koji smo emigrirali. Ali koliko se može zamjetiti ovi emigranti, ili dobar broj njih, su spremni platiti svoj put u zemlju koju su oni sami odredili za svoj cilj i zahtjevaju da ih se tamo odvede. Ako ne, onda čak i prijete ili se podiže pitanje europske (ne)humanosti kao ucjena. Izbjeglice općenito, posebice ratne, su sretne da se mogu negdje skloniti da bi sačuvale glavu, djecu i obitelj. Izgleda mi da u ovom slučaju bježe ratnici, a djeca, žene i stari su ostali negdje u ratnim zonama.

Dobro je poznato je da je Hrvatska zemlja iseljenika, ali bila je ona i utočište useljenika. Zato Hrvati imaju veliko iskustvo s emigracijama i imigracijama. Pogledajte Hrvate u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Novom svijetu, diljem Europe… Svagdje su se odlično integrirali i oni su bogatstvo zemlje u kojima žive. A u hrvatske zemlje dolazili su imigranti ne samo tijekom Domovinskog rata, nego i u doba osmanskih osvajanja i kasnije. I većina doseljenih se odlično integrirala u hrvatsko društvo. Oni su postali blago ove zemlje i hrvatske kulture. Ali, nažalost, imamo i slučaj da iz jedne skupine tih nekadašnjih imigranata neki ni danas ne žele prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu. Čak su podigli rat protiv nje i njezine neovisnosti za interes d2rugih.

Dakle, kad se govori o integracijama imigranata davnih i današnjih svi se ne integiraju jednako, a neki ne žele nikako. Takvi očekuju, pa i zahtijevaju, da se domaćin i njegove vrednote i kultura mijenjaju prema došljacima, a ne suprotno. U ime manjinskih prava, naravno! Nije ovo slučaj samo u Hrvatskoj nego na puno strana. Dakle, treba procjenjivati tko sve dolazi s namjerom da se zaista integrira u društvo gdje dolazi, a tko želi nametati svoje nazore i vrednote tamo gdje dolazi.

Nažalost, imamo mi i tragično iskustvo kada je više stotina tisuća hrvatskih migranata nakon 2. svjetskog rata vraćeno u ruke Titinih “antifašista” i većina ih je pobijana. Hrvatske emigrante je Udba ubijala sve do kraja 1980-tih. Te tragedije ni danas u Hrvatskoj nije popularno spominjati da ne bi uvrijedili one koji su ih pobili i one koji opravdavaju taj režim, dakle i zločine. Ovo napominjem jer naši najgrlatiji pobornici humanizma i prava migranata danas bili su dio opresivnog režima ili ga još brane i veličaju.

3Mi koji smo bili emigranti i potom cijeli život bili “doseljenici” s ljubavlju i simpatijom gledamo na sve prognane i progonjene, ali smo i realisti. Imamo iskustvo s procesima useljavanja i integracije u durge kultrne, rase, etničke i vjerske sredine. Iskusli smo i pozitvnu i negativnu stranu seljenja. Dakle, iz iskustva napominjem, vrlo je važno da oni koji danas donose odluke o ovim ljudima koji su u svojim glavama zacrtali cilj i žele da im se pomogne, i to pod hitno, stići do njega, u prvom redu da se pobrinu za njihove ljudske svakodnevne potrebe, a u donošenju važnih odluka o njihovoj budućnosti da budu razumni, trezveni, realni i državnički, da ne “prelamaju preko koljena”, jer posljedice njihovih odluka biti će važne i durgoročne za Hrvatsku i Europu.

 

Ante Čuvalo

http://www.hkv.hr

Objavljeno: 17. rujna 2015.

Razgovor s Brendom Brkušić

Razgovor s Brendom Brkušić

U Los Angelesu, Kalifornija, 25. srpnja 2015. Američka akademija za televizijsku umjetnost i kulturu svečano je dodijelila mladoj Hrvatici Brendi BrkusicBrendai njezinu timu nagradu Emmy za film Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice. Povodom tog zamolili smo Brendu da podijeli s Hrvatima diljem svijeta nekoliko riječi o sebi, o nagrađenom filmu i o svojim uspjesima općenito.

Dobiti nagradu Emmy je veliko umjetničko priznanje, upoznajte čitatelje s glavnom junakinjom ovog filma. Tko je Mia?

Mia je rođenja 20. veljače 1916. u Brodu na Savi (sadačnji Slavonski Brod). Njezino pravo prezime je Čvorak, rodom iz Like. Tek kad je krenula u svijet uzela je umjetničko ime Slavenska.

Mia je bila ne samo najpoznatija hrvatska balerina, nego i jedna od najslavnijih u svijetu u prošlom stoljeću. Plesala je najvažnije uloge na mnogim svjetskim pozornica uključujući Beč, Pariz, New York, Chicago, Montreal… Bila je i glavna zvjezda u vrlo popularanom francuskom filmu „Smrt labuda“, također poznat pod imenom „Balerina“ (1937.). Ona i njezin prijatelj Fredric Franklin osnovali su svoju balet udrugu (Slavenska Franklin Ballet Company) i kroz nju Mia je stigla na vrhunce baleta u svijetu. Umrla je u Los Angelesu, Kalifornija, 5. listopada 2002.

Vi ste glavni producent filma, a svama su još Kate Johnson, Ted Sprague i Maria Ramas (kći slavne balerine), kako je došlo do snimanja ovog filma?

Maria Ramas mi se javila 2005., nakon što je vidjela moj film Freedom from Despair na vrlo gledanoj američkoj PBS TV Film postaji. Taj film je životna priča o mom ocu i borbi Hrvata za samostalnost i slobodu – od vremena kad je moj otac kao mlad momak pobjegao iz tadašnje države do njegova sudjelovanja, kao Hrvata Amerikanca, u pomaganju Hrvatskoj da se oslobodi komunističke i svake druge Jugoslavije, te u borbi za ljutska i nacionalna prva tijekom Domovinskog rata. Nakon gledanja tog filma Maria Ramas mi se javila jer je zaključila da bi ja bila prikladna producentkinja filma o njezinoj majci. I tako je to počelo, moglo bi se reći slučajno.

Bilo je, a i danas ima, lijep broj hrvatskih filmski, glazbenih i drugih umjetnika u Americi i diljem svijeta ali se o njima malo zna u domovini. Vi ste “oživjeli” slavnu Miju Čvorak ali izgleda da ni Mia niti Vaši uspjesi nisu previše zanimljivi hrvatskim medijima, ili možda bolje reći medijima u Hrvatskoj.

Snimanje filma Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice bilo je i za mene vrlo značajna osobna odiseja. Naime, taj film me je “poveo” u široku temu hrvatske Brkusicc Brendadijaspore, a to me posebno zanima. U ovom slučaju bilo je to kroz život jedne emigrantkinje Hrvatice koja je neizmjerno puno doprinijela razvoju baletnog plesa i kulturi u Americi. Imajmo na umu Mia je bila ne samo najslavnija hrvatska balerina, nego jedna od najslavnijih u svijetu! Bila je neustrašiva na pozornici i u životu općenito. Morala je napustiti Hrvatsku kad joj je bilo samo 20 godina. Radi rata i komunističke diktature koja je slijedila nije se mogla nikad više vratiti u domovinu. Vrlo mali broj Hrvata ju je vidio kako pleše.

Ona je “nestala” sa hrvatske scene i bila je zaboravljena. Naš film slijedi njezinu odiseju od odlaska iz domovine Hrvatske u 1930-tim godinama, kroz burno doba Drugog svjetskog rata i zatim njezine slavene dane kad je kao zvijezda repatica sjala na pozornicama diljem Amerike, pa do njezina posmrtnog povratka u Hrvatsku. Kao Amerikanku hrvatskih korijena njezina priča me je duboko dirnula a vjerujem da će dirnuti i sve Hrvate diljem svijeta.

Mia, kao i svi emigrant u ovu ili koju drugu zemlju, imala je teške početke. Ali i Amerika je imala sreću da je Mia stigla na ovu stranu Atantika jer je Mia svojim telentima i radom itekako obogatila američku kulturu, posebice plesnu scenu.

Koliko je uzelo vremena snimiti ovaj film?

Uzelo nas je deset godina oko priprema i snimanja, i još prikupljamo novac da bi mogli platiti glazbena prava tako da bi mogli film Mia Dressprikazati diljem svijeta, pa i na HRT. Od kako je bila premijera prošle godine na PBS SoCal, Mia, a dancer’s journey je prikazan na PBS TV postajama diljem Amerike i moglo ga je gledati preko 200 milijuna ljudi. Sada je za film zaintersiran i jedan poznati međunarodni distributor, a nadamo se da će ga prikazati i HRT.

Mi koji smo živjeli u Chicago dobro se sjećamo Vaših roditelja i Vas, ali za one koji Vas ne poznaju recite ono najbitnije o sebi i Vašoj obitelji.

Otac Kruno je rodom iz Bogomolja na Hvaru i još u mladim godinama pobjegao je iz tadašnje države i došao u Ameriku. Majka Dianna je iz Jezera na Murteru. Našli su se i vjenčali u Chicagu 1967. Imam brata Briana. Već kao djevojčicu zanimala me je glazba, ples, umjetnost… U kući i u hrvatskim krugovima gajila se ljubav za hrvatsku kultiurnu baštinu, kao i za slobodu. Otac je utemeljio i vodio tvrtku “Industrial Service Products Company, Inc.” u Chicagu. Bio je djelatan u hrvatskoj zajednici, posebice tijekom ratnih godina.

Studirala sam u Kaliforniji i specijalizirala film i televiziju, i primila nekoliko stipendija. Udata sam za Hrvata Mike-a Milinkovića. Oboje smo dio hrvatske zajednice u Kaliforniji. Ima više godina od kako radim kao producentkinja na televizijskoj postaji PBS SoCal u Kaliforniji.

Vi ste radili na više filmova, na serijama, na tv vijestima…. Dobitnik ste više nagrada, među kojima su i 4 Emmy-a. Još kao studentica ste snimili film Freedom from Despair/Sloboda iz očaja i za njeg ste dobili više priznanja, recite nam nešto pobliže o tom filmu.

Moj je tata došao u Ameriku, kao i mnogi drugi, samo sa ono malo robe na sebi. Radio je teško i uspio je utemeljiti gore spomenutu tvrtku, koja je, zahvaljujući njegovu Brkusic dva Emmyaradu i umijećima, izrasla u vrlo uspješno poduzeće. Imao je instinkt i volju za uspjehom a Amerika mu je omogućila da to i ostvari. Majka je prvo radila kao krojačica a potom na raznim položajima u jednoj velikoj prodajnoj kući. Bila je velika podrška tati i odgajala mene i mog brata. Oni su sada u mirovini i posjećuju Jezera, odnosno Hrvatsku svake godine.

Moj prvi film se, dakle, temelji na životnoj priči mog oca, ali i mama je dio tog filma, ona govori o svom životnom putu, kao i moj djed. Ali životni put mog oca u filmu predstvlja milione života drugih izbjeglica, a neki su od njih također u tom filmu. Evo web stranice gdje se može naći još podataka o tom filmu www.freedomfromdespair.com

Mia Vam je donijela nagradu Emmy od TV Akademije za najbolje djelo iz umjetnosti i kulture/povijesti. Veliko je to priznanje, da li ste ga očekivali ili barem priželjkivali?

Moram priznati da sam se nadala i, evo, priželjkivanja su mi se ostvarila. Ali nije to bilo priželjkivanje samo radi mene, nego to gledam kao priznanje Miji Čorak i hrvatskoj dijaspori općenito, posebice onima koji su svojim talentima i napornim radom obogatili američku kulturu. Mia je bila dio te dijaspore i vrhunski uzor plodne simbioze emigrantskih talenata i kreativnosti s prilikama koje pruža američki slobodarski i ekonomski sustav. Zato sam kod dodijele Emmy-a naglasila na hrvatskom jeziku da ga posvećujem Miji i svim Hrvatima u dijaspori i u domovini! Mia predstavlja mnoge Hrvate koji su morali napustiti rodnu grudu, a i domovinu u kojoj je Mia rođena i odgojena, u kojoj je po prvi put zaplesala. I domovina je, dakle, veliki dio njezina života. Zato i dijaspora i domovina trebaju biti ponosni na uspjehe Mije i svih svojih sunarodnjaka u prošlosti i sadašnjosti.

Nedavno ste dobili još jednu Emmy nagradu?

Da, dobitnik sam nagradu Emmy i za dvaput godišnju produkciju serije nazvanu Variety Studio: Actors on Actors. U toj seriji poznati croatian americanglumci i glumice razgovaraju jedni s drugima o njihovu životu i radu. To je bilo u kategoriji Best Entertainment Program.

Na kojem projektu sad radite?

Radim na mojim redovnim TV programima, uključujući seriju koja nosi ime “Buried History with Mark Walberg”.

Što bi poručili mladim Hrvatima i Hrvaticama?

Radite, budite djelatni, neumorni! Ove sve nagrade i priznanja su ishod mog napornog rada, vrlo postojanog rada. Ja uvijek stavljam svu svoju enegriju i sve strasti u ono što radim. Također smatram da je mladima porebno imati mentore, dobre mentore, od kojih mogu učiti. S mentorima bi se trebali sastajati i porazgovarati svako nekoliko mjeseci. Birajte zvanja i projekte za koje imate dara i strast. Ako spojite strast i uporan rad, rezultati će slijedit. Vaši uspjesi će privući druge koji žele uspjeti također. Imajte integritet. Budite oni koje ljudi pamte. Budite nezaustavljivi. Budite etični!

 Ante Čuvalo

 

 

 

 

 

Mate Čolak iz Grljevića ni u 85. ne prestaje od kamenoklesarstva stvarati umjetnost

Mate Čolak iz Grljevića ni u 85. ne prestaje od kamenoklesarstva stvarati umjetnost

Tko u tvrdoj stijeni svoju povijest piše…”

Piše: Ante Čuvalo  cc

Naše ljutine, kukovi, orlove stine, litice, škripine i kamenice koje su za ovce i čobane skupljale kišnicu; drevne gradine, gomile, stećci i suhozidi; kameni križevi, crkve, grobnice i na njima natpisi… govore nam da mi dolazimo i odlazimo, a kamen ostaje. Mnoge su civilizacije u svijetu propale, samo su kamena zdanja njihovih majstora i graditelja još ostala. Ne bismo o njima ništa ni znali da ne ostadoše njihovi drevni kameni spomenici.

Kamen u matišinim rukama

Divimo se prirodnim ljepotama kamena, ali je on i ovozemaljsko “vječno” tvorivo. U kamenu “živi” bezbroj mogućih oblika, figura, ideja, ali samo ih ruke pravoga majstora “oslobađaju”, utjelovljuju i nama daruju. Kada ga majstorska ruka obradi, iskleše, izbrusi, ozida, kamen progovori i svjedoči; on priča priču svoga vremena za buduća pokoljenja.

Jedan od onih koji je nikao i uzrastao u hercegovačkome kamenu, koji zapaža ljepotu toga Božjeg stvorenja, u čijim rukama kamen “progovara” jest i majstor Mate (Matiša) Čolak iz Grljevića. Ako vas “put nanese” kroz Grljeviće, okrenite prema Čolakovim kućama i naići ćete pokraj visoka zida istočno od Matišine obiteljske kuće. Dug je oko sedamdeset, a visok do tri metra. Stalna je to umjetnička izložba kojoj se dive svi prolaznici. Njegov umjetnički izražaj nije naučen u školama i umjetničkim radionicama, nego je plod urođena talenta, mašte, ljubavi, ustrajna i strpljiva klesanja.

Tu se zapravo nalaze dvije velike podzide, jedna iznad druge, a treća je u izgradnji. Ne tako davno na tome mjestu bilo je brdašce koje je njegov sin Drago u “borbi s ljutinama” pretvorio u prostrani vrt, bogat raznovrsnim biljkama i plodovima, a visoke podzide su zadivljujuće umjetničko djelo Matišinih i Dragini ruku.

Na zapadnoj strani donje “pristave” je ljetna kužina. Naravno, sva je od kamena i ispred nje je kameni stol i klupe s naslonima. Na istočnoj strani kužine je slavina ispod koje su kameni stalak i “zdjelica”, a na njoj su uklesane dvije ruke, kao da hoće uhvatiti kapljice vode. Ispred kuće su zidovi, stubovi, stepenice, posude za cvijeće (amfore)…. Sve od klesana kamena; sve odraz urođena talenta i tradicije koju je Matiša, a zatim Drago naslijedio od svojih djedova i očeva.

Klesanje kao lijek

Matiša je rođen 1930. godine, ali je zdrav i živahan. Nema dana da ne ode na “radno mjesto” klesati po nekoliko sati. Kaže on: “Klesanje me ne samo odmara nego mi daje novu snagu. Ono me liječi. Zvuk špicanja mi je najdraža melodija.” A mi znamo da mu je i pjesma milozvučna te se može čuti da još zaganga na veselim prigodama, pa i u kolo se uhvati. On voli društvo, voli čitati, pričati o starim danima kada nije bilo mnogo materijalnih dobara ali je bilo veselja, bilo života u našim kućama i selima. A on je zaljubljenik u život; raduje se svakomu životu i stvaralaštvu.

Matišin djed Jozo, zvani Jozara, bio je stariješina zadruge od četerdesetero čeljadi koja je živjela na tri mjesta, Privalj, Grljevići i Otok. Otac Marijan bavio se ne samo duhanom, kao i svi Grljevčani tog vremena, nego i zidarstvom. Matiša je naslijedio zidarsku tradiciju i alat od oca, sin Drago od njega, a Dragin sin Josip je već pravi kamenoklesarski šegrt. Pokazuje mi “tokmak” koji se u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Premda je te- žak, Matiša, kao ni Drago, ne gledaju ga kao teret, nego kao simbol njihove obiteljske tradicije i ljubavi za kamen i rad. Ali, geni, tradicija i naslijeđeni alat ne donose ploda, nego volja i ustrajan rad. U Čolaka alat ne leži, nego je u rukama onih koji stalno stvaraju.

Kada Matiši ponestane kamena za klesanje, on se prihvati drveta i metlaša. Onako “usput”, on pravi starinske stolce tronožce s naslonom. Na takvima su nekoć sjedile samo kućne starješine. Naravno, pravi on i “ćemlije” za “ostalu čeljad”, purače, kuhače, drvene žlice, sadače za sadnju duhana, kao i metle i perače, lijepo izrađene drvene škropaljke za blagosovljenu vodu. Sve svoje rukotvorine on daruje prijateljima koji vole starinske kućne pribore, ako ništa, neka im kuću krase. Svaki je dar lijep, ali najdragocijeniji njegov dar je okrugli kamen i na njemu lijepo izrađena golubica i hrvatski grb. Izradio ih je i darovao oveći broj.

S kamenom druguju djed, otac i sin

Matiša je posebno sretan da mu je sin Drago nastavio obiteljsku tradiciju, a vidi da je i unuk Josip zaljubljen ne samo u kamen nego i u sve poslove koje mu otac i djed rade. Grljevčani su starinom poznati po prvoklasnome duhanu. Ponovno su ga počeli uzgajati i svake ga je godine sve više. Drago se, osim obrade kamena, počeo baviti i maslinarstvom. Već je posadio više stotina maslina na nekoliko mjesta, ali jedan maslinik je poseban. Nedaleko od kuće, na kaskade uz brdo, između ovećih stijena, litica i suhozida, dižu se podzidane sićušne zaravni i u svakoj je posađena maslina, a ponegdje i dvije. Tu raste više od sto maslina. Što reći? Divite se masliniku i ljepoti krša iz kojega buji život, ali divite se i onomu tko je imao ideju i volju to ostvariti.

Što sam bolje upoznavao Matišu, sve sam više uočavao da je on, klešući kamen, zapravo “klesao” i sama sebe. Ne samo da je krjepak, čvrst i veseo, on je isklesan u pravoga čovjeka, vjernika, muža, oca, djeda i domoljuba. Klešući kamen, on je naučio strpljivo i uporno klesati sebe, svoj karakter, svoje vrjednote. A klesati sebe zna biti mnogo mučnije nego klesati živac kamen! Njegovo je klesanje odraz njegove čovječnosti, duhovne snage i vrlina.

Dugi i visoki zidovi, i na njima grbovi, svijeće, listovi duhana, križ, rozete, golubice…. Njihova djela koja su izrađivali drugima – spomenici, okućnice, kuhinje, podrumi, sve su to djela djeda Marijana, oca Matiše i sina Drage koji su prepoznali svoje talente, umnožavali ih i prenosili na svoje mlađe. Djela njihovih ruku obogatila su (ali ne materijalno) njih i sve koji prepoznaju da kamen koji oni obrade zauvijek će pričati o njima i njihovoj hrvatskoj grudi.

Naša ognjišta, Godina XLV, broj 7-8, st. 21

aa