Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014., 624 s.

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Časni oci, cijenjene gospođe i gospodo,

Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unazad, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito.  No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.

Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih”  (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji  je preuzet  iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.

Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti.  Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni unovinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.

Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka  svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz  kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.

Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. Svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.

U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Ljubuški, 8.5.2014.

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis. Chicago, Il.: CroLibertas Publishers, 2014. Pages XXIII+208.

tumblr_inline_n9sg5cKvP41slyqwp

 

An earlier version of Ms. Čučić’s book was published in Croatian in 2003 (Zavod za povijesne znanosti HAZU and Matica hrvatska in Dubrovnik), but now appears in a somewhat upgraded English language version thanks to an able translation by Duško Čondić. As a result, this important monograph will be available to a far broader international audience. Dr. Ante Čuvalo and Ms. Ivana Čuvalo Rosandić founded the CroLibertas Publishers with the sole purpose of publishing books—original monographs, translations, and reprints—of interest to those who wish to be informed about Croatia and her history, something that should not be the project of a small diaspora publisher, but of those Croatian institutions that are responsible for promoting the best of domestic scholarship. The Čuvalos’ first publication was a critical study of archival holdings from the Catholic parish of St. Jerome, a Croatian immigrant institution in Chicago, Illinois. Ms. Čučić’s monograph is the second book in the series. The demise of the Republic of Dubrovnik was not the favourite episode for those who applied themes from the history of Dubrovnik as building material for the construction of the Croat national project. Contrary to the narratives of great achievement during the Republic’s heyday, the fall of the Dubrovnik polity was too depressing to bear. That in part explains why the subject was infrequently pursued. Besides the two-volume (and then strictly diplomatic) history by Lujo Vojnović (Pad Dubrovnika, 1908), which was published on the hundredth anniversary of the events and brought the story up to the Dubrovnik Annals 19 (2015) 151 final attempts at the Republic’s restoration (from the uprising of 1813 to the Congress of Vienna), there were practically no works on the subject, the somewhat forgotten English-language monograph by Harriet Bjelovučić: The Ragusan Republic: Victim of Napoleon and its Own Conservatism, which was published in 1970, being the sole exception. The dearth of research on the Republic’s final period has since been reversed thanks to Vesna Čučić’s expert insight into the world of troubled relations in Dubrovnik and the Adriatic basin at the turn of the eighteenth century, when Napoleon transferred the spirit of the Great Revolution into a set of legal, educational, and administrative reforms, and then, thanks to his military and strategic advantages, unleashed them on the unwilling European continent. Vesna Čučić’s monograph begins with the context of the French decision to seize Dubrovnik in 1806. The great game after the Third Coalition and the Peace of Pressburg (1805) led to the Franco-Russian conflict in the Bay of Kotor, where the Austrian authorities, under the pressure of the anti-French local movement, did not pass the Bay to the French, as provided by the Peace of Pressburg, but to the Russians instead. The French then occupied Dubrovnik under the pretext that Dubrovnik’s neutrality was compromised. Ms. Čučić’s approximations about the number of French troops on the territory of Dubrovnik (between 1,100 and 5,000) are particularly telling, as is her account of the role they played in combat against the Russo-Montenegrin army during the Russian siege of Dubrovnik, as well as on the nature of siege itself, which has been downplayed in the previous accounts. This episode, made notorious by the pillage and burning of Konavle, Cavtat, and a number of suburban settlements, has lived in the collective memory of Dubrovnik and helped legitimate the French contributions in defence of the city and its possessions. The arrival of fresh French troops in July 1806 repelled the Russian siege. These are unquestionably the best pages of the monograph and they stress the predatory nature of Russian-Montenegrin effort, something that Lujo Vojnović mainly circumvented in his Pad Dubrovnika. The rest of the book takes up the consequences of conflict, the expenditures that the Republic invested on the French army during the period of dual power (1806-1808), and the damage caused by Russians, Montenegrins, and Orthodox Herzegovinians. The biggest damages were incurred in Gruž, Rijeka dubrovačka, and Konavle, and in Konavle most especially in Čilipi, as well as Bačev Do and Gruda. Most houses were burned in Konavle (235), Župa (188) and borgo Pile (134); in percentages: in Obod (84.21%) and Pile (47.69%). Nor was the number of victims insignificant. According to some accounts there were 581 dead only in Konavle, and in the city itself, perhaps more than 150. Ms. Čučić clearly demonstrates that we have underestimated the last crisis of the Republic of Dubrovnik. This was not just the story of the French occupation but, in far greater measure, that of savagery committed by the Russo-Montenegrin forces, something that Medo Pucić called the expected behaviour of ‘beasts’: “Then the Frenchman grabbed Dubrovnik … / And by his godless violence / Though we were neither in the wrong or in debt / He destroyed our national rule. / Then the Moscovite went on to chase him / From both the land and the sea / And took with him a Montenegrin troop / And then sat himself round Dubrovnik / A wild hawk in a dove’s nest”. Dubrovnik’s last crisis was a confrontation between a small patrician oligarchy and modernity, as represented by a self-made emperor and his military force, both being products of the French Revolution, which is to say that they were dedicated to undermining the institutions of old Europe. Republican particularism was swept away by the uniformity of ‘scientific’ state and its centralism, which was not abridged under subsequent Habsburg rule. It is of great value to remind ourselves of this great epopee, the first act of the modern tragedy, which was far more dramatic than its last convulsions, behind the curtain that is steadily falling in our own time. Thanks to the translation of this valuable book, many new readers will discover the circumstances of Dubrovnik’s collapse in all of their depressing detail. Ms. Čučić deserves our thanks and recommendation.

Ivo Banac

Dubrovnik Annals 19 (2015), p. 150-151.

ALBUM ”IZBJEGLIČKI LOGOR FERMO”

tumblr_inline_nxar5mYRv91slyqwp_540

 

Riječ logor, njem. Lager, iz gotskoga ligrs, znači spavaonica, ali u ratnom smislu sabirno mjesto muke i patnje, često i smrti. Nakon II. Svjetskoga rata otvoreni su mnogi saveznički logori za izbjegle osobe, civile i vojnike. Jedan od poznatijih među njima bio je izbjeglički logor „Campo Fermo“, koji se prostirao u gomili betonskih zgrada bivše tekstilne tvornice nedaleko od grada Fermo, koji se nalazi na obali jadranskoga mora u središnjoj Italiji i ima 37.000 st. U njemu se smjestilo oko 2.000 izbjeglica. Iako je strah od izručenja u Jugoslaviju bio stalno prisutan u Fermu, Hrvati su se trudili organizirati normalan život. Počeo je raditi dječji vrtić, osnovna i srednja škola, formirana je Matica Hrvatska, Hrvatski akademski klub, športska društva i  još neke udruge. Istodobno s društvenim i kulturnim djelovanjem na pozornici su izvođene predstave iz hrvatske baštine, hrvatski emigranti intelektualci započeli su političko djelovanje protiv komunističkog režima u domovini. Međutim, generalno stajalište Zapada bilo je naklonjeno Josipu Brozu Titu i partizanima. Usto, jugoslavenske tajne službe našle su suradnike, doušnike među hrvatskim emigrantima, što je dovelo do izdaje i propasti planiranih akcija odnosno do uhićenja i likvidacije pojedinih istaknutijih hrvatskih emigranata. Logor je djelovao od 1945. do 1948.

Ono što je zanimljivo za Fermo i hrvatske zatočenike u njemu svakako je način na koji su logoraši organizirali život, koliko je to bilo moguće u tadašnjim poslijeratnim uvjetima. O tome u predgovoru piše dr. Ante Čuvalo. U logoru je bio heterogen sastav izbjeglica – od profesora, svećenika i umjetnika do vojnika, seljaka i djece. Uz suglasnost britanske uprave birala se hrvatska logorska samouprava koja se brinula za životne uvjete. Imali su kuhinju, ambulantu, pjevački zbor, športsko društvo, dječji vrtić, folklornu skupinu, skaute, te sitne obrtnike – električare, limare, brijače, učitelje, glazbenike. Sagrađena je i kapela, utemeljena je prava hrvatska katolička župa.

Upravo o tim zbivanjima govori ovaj album. Kao što sama riječ kaže sastavljen je od niza slika i popratnih tekstova, negdje kraćih negdje dužih. Zasluga za oblikovanje albuma pripada Mariji Ramljak, voditeljici „Hrvatske male škole“ u logoru Fermo, Augustu Frajtiću, fotografu i dr. fra Dominiku Mandiću, koji je sačuvao albume u Franjevačkoj kustodiji u Chicagu. Uvod i pripremu za tiskanje obavio je dr. Ante Čuvalo, a dizajn i grafičku pripremu Emil Kordić. Nakladnik je CroLibertas Publishers Chicago. Knjiga se u glavnini sastoji od dva albuma: I. od str. 8 – 37. i II. od str. 40 – 55.

Kako na početku kaže voditeljica škole Marija Ramlja, junaci albuma su „mala hrvatska djeca, koja su morala ostaviti svoju domovinu“. Redaju se slike djece – vesele, radoznale, nemirne, razigrane, tužne, ali i ponosne što pokazuju u tuđoj zemlji da su kadri misliti, učiti, stvarati i živjeti. Redaju se tako frajtićevi svjetlopisi s djecom u prirodi, u hodalici, u dvorištu, školi, izletu, kolu i vjeronauku. Tako saznajemo da su napravili prvu priredbu s programom od dva i pol sata, djeca u dobi od 4 do 10 godina. Danas bismo rekli vrtić i osnovci. Napravljena je prava pozornica sa zastorima, okićena grbom i likovima u hrvatskoj narodnoj nošnji. Saznajemo isto tako da su veliku priredbu mališani imali za Majčin dan, da su predstave i igrokazi bili vrsno pripremljeni s obiljem kostima i obrazina. Vidimo na fotografijama da su Malu školu u Fermu posjećivali crkveni, vojni i civilni uglednici, među njima kardinal Ruffini, nadbiskup fermanski i general Findlaj. Na kraju prigodna programa u legendi gospođa Ramljak piše „kako se kardinal čudio visokoj kulturi našega naroda“.

I II. album iz 1946. donosi obilje životnih situacija malih junaka u logoru Fermo. Uz kulturni i športski život mališani marljivo uče engleski i talijanski jezik, pišu školske zadaće, vježbaju kola i plesove, sudjeluju u procesijama, prave male izložbe, skauti idu u prirodu, dijeli se Sveta pričest, kao i druge dječje radosti i obveze. Moraju se za mnoge stvari snalaziti, pa su tako djevojčice za jednu procesiju napravile lijepe haljine od mreže protiv komaraca.

Tako je Album izbjegličkoga logora Fermo ispunjen lijepim slikama i tekstovima, da unatoč ratu, neimaštini i izbjegličkim mukama, pokaže kako malo čovjeku treba za život. A to su u prvom redu pokazala djeca – i to ona najmlađa, koja su hrabro nosila na svojim plećima ratno breme, ali je u njima bilo duha – i vedroga, i ponosnoga, i prkosnoga i nacionalnoga. Zato je listanje ovakvoga albuma malo osvježenje i ugodno iznenađenje. Album je u neku ruku spomenik neuništivom čovjekovom duhu, svojevrsni antiratni manifest, ovoga puta u malenim tijelima, za hrvatski ponos.

Radoslav Dodig

Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih” – Miljenko Stojić

Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih”

Miljenko Stojić

 

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.

Mnogo je u ovoj knjizi životnih priča, a meni za oko zape jedna naoko puno jednostavnija od drugih: »Baka Mara«. Susjed je kriv da su joj ubili sina. Ne može to prežaliti. On umire, a umrijeti mu se ne da. Svi znaju da mu samo baka Mara može pomoći. Prebacimo se u sadašnjost. Nije mi poznato kako će umirati neki drugi, kao npr. Budimir Lončar za kojega pišu da je ovih dana zamolio nekog svećenika u Zadru da mu vodi sprovod. Bila to istina ili ne, to jasno kaže kako u hrvatskom narodu postoji jaki vapaj za pravdom. Ne želi mrziti, spreman je oprostiti, ali je spreman i voljeti svoje do žrtve života. Ova knjiga to bjelodano dokazuje.

»Prilikom napredovanja naišli smo na trojicu naših ustaša koje je neprijatelj bio zarobio. Bili su nabijeni na kolce i ispečeni. Mislim da je ovaj događaj uvelike uticao na moje kasnije ponašanje. Prvi put sam spoznao kolika je mržnja naspram hrvatskoga naroda i kako ćemo proći ukoliko ne budemo imali svoju državu. Nažalost, nakon 1945. te crne slutnje su se i obistinile. Na tisuće Hrvata je završilo u Bleiburgu i u masovnim grobnicama koje su partizani krili punih 50 godina. I danas kad mislim o tome vremenu, mogu reći da sam ponosan što sam bio ustaša. Naravno, osim izroda kojih je svaka vojska imala, mi smo bili prava vojska, s odličnim ustrojem, a Bog i naš hrvatski narod bili su svetinje kojima smo se klanjali.« (str. 3. – 4.) Ove riječi, tako rekući, nalaze se u svim donesenim svjedočenjima pa ne ćemo navoditi tko ih je točno izgovorio. Hrvatska mladost išla je braniti svoju državu. Za politiku je bio zadužen netko drugi. I povijest je potekla tako kako je potekla. Nakon 7 desetljeća još rasplićemo njezine tokove, njezine misli, još tražimo ubijene. Očito se 1945. na ovim prostorima nije dogodila nikakva demokracija, nego je jedan totalitarizam zamijenio drugi.

Treba biti skroz pokvaren pa reći da njih 64-orica iz prvog dijela knjige lažu. Slično vrijedi i za svjedočenja iz druge ruke, njih 16, kao i za tri životne priče u dodatku. Pa ih onda slijede tablice, broj ubijenih po mjestima ljubuške općine. Toliko jezovito da nam počne izgledati nestvarno. Najblaže djeluje nekoliko donesenih dokumenata tamo pri kraju knjige, iako i oni nose svoju mučnu težinu. Kad čovjek sve to pogleda, zastane i zahvali se Bogu što je ipak konačno došlo vrijeme kakve takve slobode. Možemo govoriti o svojim mrtvima, možemo ih pokopati ako smo im pronašli tijela. Jugokomunisti su to sa svojima davno učinili. Ova knjiga velik je korak prema tome. Od zaborava je otrgnut djelić istine, jasnije nam je što se događalo i zbog čega. Na djelu je bila mržnja, drug Đilas bi rekao plemenita mržnja. Uništavala je sve pred sobom i dojučerašnje mirne susjede pretvarala u neljude.

Svjedoci iz knjige prošli su križni put, ali su prošli i vrata smrti u samome Ljubuškom. Neki su isprebijani, neki su bili uhićeni, ali su ipak preživjeli. Drugi su završili na jednom od ljubuških stratišta. Tijekom proteklih godina tragalo je i još traga za njima povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, na čelu s Vicom Nižićem. Pronađeno ih je do sada 60-ak, nekima je pomoću DNK analize vraćeno čak i ime i prezime. Hvala svima koji su u tome sudjelovali. Iskazali su se pojedinci, država ne. Između ostaloga unatoč tome što se radi o posmrtnim ljudskim ostatcima državne ustanove ne sprovode istragu o onome što se i zbog čega dogodilo. Očito ne vole diranje u već proglašenu jugokomunističku istinu. A ona je tako lažna.

Ovih dana ruski grof i engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj ponovno progovori što se to s Hrvatima zbilo na kraju Drugog svjetskog rata. Svjedoči da je sa svime počeo slučajno i što je više ulazio u bit stvari sve ga je to sve više zaokupljalo. Nije ga zaustavio ni sudski progon u Engleskoj kada je objavio knjigu u kojoj Engleze okrivljuje za svjesno izručenje Hrvata na Bleiburškom polju jugoslavenskim komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu. Kasnije je razgovarao i sa Simom Dubajićem pa mu je opseg masakra postao jasniji. Danas se slaže s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević koja je iz svoga ureda maknula bistu Josipa Broza Tita, jer on je jednostavno diktator i masovni ubojica. Posjećuje i svoju domovinu Rusiju gdje su komunisti njegovoj obitelji sve oduzeli i još ništa nisu vratili.

Rusi, dakle, imaju svoga Nikolaja Tolstoja, mi u našem ljubuškom kraju, a i šire, imamo svoga Antu Čuvala. Još ni danas nije uputno iznositi na vidjelo lepezu jugokomunističkih zločina. Zna to Čuvalo još od davnih dana kada ga je Udba pratila u stopu. Ali je ustrajao. Podario je svome narodu i sebi remek djelo, recimo to bez ustezanja, iako je ova knjiga zapravo tek kriška naše zajedničke patnje, ponovimo još jedanput tu misao. Zbog toga je pozvan svatko onaj tko ima nešto reći na ovu temu da to što prije učini. Vrijeme prolazi, svjedoka je sve manje, neki su iz ove knjige već otišli pred lice svoga Boga i tako završili svoje svjedočenje. Zasučimo rukave i iziđimo iz jugokomunističkog mraka na svjetlo dana. Nemojmo si umišljati da smo to već učinili. Da jesmo, ovakve knjige bile bi potrebne samo povjesničarima, a ne nama. Još je puno laži i krivih stavova oko nas.

Pada mi sada na um nepoznati starac koji nastoji nahraniti barem nekoliko preumornih i izgladnjelih logoraša. Negdje tamo kod Požege, kako je posvjedočeno u ovom našem djelu. Od Bleiburga pa dotle ubijali su ih na svakom koraku. Najprije sprovodnici, a onda pučanstvo nekih sela i mjesta. Išli su naravno pješice. I starac im poželi pomoći. Brane mu, tuku ga, ali on ustrajava. Na kraju su ga odveli u nepoznato, a logoraši su zaplakali za njim. Mogao se praviti da ga se sve to ne tiče, međutim nije, iskazao je svoju ljudskost. Tako su činile i žene duž čitave hodnje smrti. Sve su uznastojale da uhićenima olakšaju patnje. Prebijane su, ubijane, ali se nisu dale. Našao se čak i poneki sprovodnik koji je pokušao pomoći koliko je mogao. Zlo je carevalo i ljudi su birali hoće li mu podleći li ne.

Isto se dogodilo i kod kuće, u ljubuškom kraju. Netko je u novoj vlasti nastojao pomoći, netko se pripuštao zločinu. Svjedoci imenom i prezimenom govore i o jednima i o drugima. To je dobro. Služi čišćenju našega pamćenja i doprinosi da konačno pomirdba stigne u ove krajeve. Kao primjer onoga tko nastoji pomoći mogli bismo navesti Ivana Primorca Škopu, a kao primjer onoga drugoga Zaima Konjhodžića, i to zbog čizama. Ubio je čovjeka, obuo njegove čizme i sutra dolazi u njegovu kuću pitati ukućane poznaju li ih. Malo je reći da je to perverzno. Kao slične svjedoci su naveli i Ivana Granića, Marijana Primorca, Juru Galića… Ali okrenimo se mi radije našim mučenicima.

Unatoč svim progonima puk je od samoga početka ustrajao na svome putu. Zbog toga se i moglo dogoditi da je u velikom broju došao na pokop hrvatskog vojnika Ivana Alilovića 1947. (str. 1.) Znamo, bila su to vučljiva vremena, sveopći progon. Škripari se još nisu predavali. Ozna ih je lovila pa se i sama znala prerušiti u njih, raditi zlodjela, da ih puku jednostavno ogadi. I ta priča traje do danas, puno je još toga zagađeno jugokomunističkom laži, njihovim stavovima i porukama.

Netko će se očito naći pa će početi po ovim svjedočenjima snimati filmove, pisati književna djela, jednostavno umjetnički stvarati. I to će biti doprinos našemu narodnom pomirenju. Baka Mara je shvatila da je opraštajući pomogla ne samo susjedu nego i samoj sebi. Priča kaže da su je poslije obično viđali s krunicom u rukama. I to je ta naša tipična hrvatska slika: Bog i naši roditelji koji ga nisu izdali. Valjda će tako sljedeći naraštaji reći i za nas.

 

 

Stepinac ponovo na velikosrpskom sudu

Dok smo slavili 17. obljetnica proglašenja Alojzija kardinala Stepinca blaženim mi smo katolici Hrvati očekivali da će u najskorijoj budućnosti naš mučenik biti proglašen svecem Katoličke crkve. Ali, sve nas je zatekla vijest kako je papa Franjo predložio da se ustanovi radna skupina sastavljena od katoličkih i srpsko-pravoslavnih stručnjaka koji će navodno preispitati da li on zaslužuje biti proglašen svetim, odnosno da li jedan katolički i hrvatski mučenik srbo-komunističkog režima “prolazi” srpske standarde svetosti! Kakva lakrdija kad znamo koga je sve SPC proglasila svetima! Ovaj Papin korak je, u prvom redu, uvreda onima koji su vodili proceduru (Kauzu) Stepinčeva proglašenja blaženim i svetim jer u najmanju ruku implicira da nisu bili dovoljno temeljiti, kritični i objektivni. Ali nije to uvreda samo njima, nego i samoj Kongregaciji za kauzu svetaca i Katoličkoj crkvi u Hrvata.

 

Novi “slučaj Stepinac” me podsjeća na vremena kada je (1964.) Papa Pavao VI dodijelio odličje “Velikoga križa reda sv. Silvestra” Ivi Vejvedi, jugoslavenskog komunističkog diplomatu, vjernog sljedbenika Marksa, Lenjina, Staljina i Tite; španjolskog dragovoljca, nekadašnjem političkom komesaru u primorsko-goranskim partizanskim postrojbama i uredniku “Primorsko goranskog partizana” u kojem je pisao da je zadatak partizana: “Čišćenje oslobođenoga teritorija od izdajica te partizanskih jedinica od  kolebljivih i nepovjerljivih elemenata”. Tako su njegove postrojbe “očistile” (pobile) među ostalim i Ivana Jurajića (župnik u Rakovici), Juraja Matijevića (župnik u Gerevu), Zvonku Milinovića (župnik u Podsteni), Josipa Pretnera (župnik u Liču), Vladimira Stuparića (župnik u Sincu), Antuna Žilaveca (kapelan u Otočcu), i mnoge druge. Vatikan je morao znati tko je on, ali ipak mu je dao odličje. Ne, nije odlikovan zbog “čišćenja” svećenika i drugih, nego radi pregovora koji su doveli do državnog sporazuma između Vatikana i Titove Jugoslavije, a kojeg su 25. lipnja 1966. podpisali opunomoćenici Milutin Morača, predsjednik Odbora za vjerska pitanja, nekadašnji zapovjednik 4. krajiške udarne brigade i najpoznatiji po razaranju Kaknja (1943.), i mons. Agostino Casaroli, Državni podskretar za izvanredna pitanja. Znakovito je da podpisivanju protokola nije nazočio nijedan visoki ili niži predstavnik Katoličke crkve, čak ni tadašnji beogradski nadbiskup mons. Bukatko, koji je bio zagovaratelj sporazuma između Vatikana i Beograda. Ne samo da nisu bili prisutni na podpisivanju, nego se sve radilo bez savjetovanja i dogovora s hrvatskim katoličkim biskupima. Radilo se o nama bez nas! Radi većih interesa, naravano! Ostpolitik mons. Casarolia!

 

Usput ću podsjetiti mlađe generacije, jedan od glavnih zahtjeva jugo-režima bio je da se katolički svećenici ne će baviti politikom i terorizmom! Što implicira da su se zaista (hrvatski) katolički svećenici bavili politikom i terorizmom tada i u prošlosti – znači i za vrijeme II svjetskog rata! I ovo je Vatikanska diplomacija potvrdila ugovorom! Jedan od razultata ovog bilo je micanje mons. dr. Krešimira Zorića s dužnosti Ravnatelja pastve u hrvatskoj emigraciji i ograničenje djelovanja nekim “nepodobnim” hrvatskim svećenicima u Rimu.

 

Današnji dosluh između vatikanske diplomacije i Beograda podsjeća me na ta prošla vremena. Očito, Beograd želi uvući Vatikan u svoju igru, i do sada mu uspjeva, da na “slučaju” Stepinac optuži njega i Katoličku crkvu u Hrvata u novijoj povijesti za “politiku i terorizam”, slično kao i u Protokolu iz 1966. Po svemu izgleda, radilo se opet bez savjetovanja s hrvatskim biskupima. Išlo se u “dialog” sa Srbima o nama, i opet bez nas!

 

Nije jasno da li ova vatikanska ispružena ruka dolazi od Papina slabog poznavanja velikosrbizma i ovog dijela Europe ili iz sličnih krugova u Vatikanu kao što su bili oni iz šezsesetih, koji su preko izmučenih leđa vjernih Hrvata katolika pravili mostove s komunističkim i velikosrpskim režimom. Ili tu ima i tradicionalno talijansko-srpskog dosluha? Što je da je posrijedi, očita je razlika između papa Ivana Pavla II., koji je iz iskustva “u dušu” poznavao komunizam, velikorusizam i velikosrbizam, i pape Franje, kojimu je poznata Južna Amerika a ne Europa, posebice ovaj dio kontinenta. Ne mogu svi znati sve, ali i pape mogu tražiti savjete iz prve ruke! Po svemu vatikanska diplomacija, koliko god bila na glasu, nije prozrela ili možda ne želi prozreti velikosrpsku ideologiju koja je jedna od bitnih sastavnica Srpske pravoslavne crkve. Još više, SPC je čuvarica ideologije srpskog mesijanizma i imperijalizma. U razgovoru s američkim znanstvenikom jedan srpski monah reče (1982.) kako je “očito da je samo u povijesti Srba i Židova umješana ruka Božja”! Dakle, i Srbi su izabrani nebeski narod!

 

Kad su bizantski car i patrijarh bili u bijegu iz Carigrada, koji je pao u ruke “Latina”, Srbima je to bio idealan trenutak od njih iznuditi samostalnost Srpske pravoslavne crkve (1219.) Njezin utemeljitelj i vođa, Rastko (Sava) Nemanjić, je od samog početka stavio crkvu u službu države. Cilj je bio jasan: jačati centralnu vlast i širiti državu prema katoličkom zapadu. Nije bila slučajnost da je od osam novo-utemeljinih episkopija (1219.) jedna bila na granici s Bosnom (Dabar), dvije u novo-osvojenim katoličkim zemljama (Zeta i Hum), gdje bila “šaka” pravoslavaca. Ali srpska crkva je uvjek bila spremna za osnivanje episkopija kao “duhovno” sredstvo srpskog širenja prema zapadu. Tako je bilo i za vrijeme turske vladavine, kao i početkom devedesetih.

 

Nije njima nikada bilo, a ni danas, do ekumenizma, nego do osvajanja tuđih zemalja i obmanivanja svjetske javnosti kako su oni žrtve hrvatskog nacionalizma i katolicizma. Vatikanska diplomacija ima svoje snove i iluzije te želi preko nas praviti mostove. Ne samo vatikanska, nego i zapadna diplomacija općenito i danas preko naših poslušnika stalno nas gura u zagrljaj sa Srbima da bih ih zadržali na “ovoj strani”, da nebi otišli prema istoku, gdje duhovno pripadaju. I tako Srbi po bizantskoj tradiciji vagaju i ucjenjuju!

 

Vidjet ćemo u skoroj budućnosti koliko će Srbi upregnuti Vatikan u svoju igru da bi preko ponovnog suđenja Stepincu sudili svim “ustašama”, a to su svi Hrvati koji su htjeli i borili se za svoju samostalnu hrvatsku državu. Njima je problem država Hrvatska, ova ili bilo koja druga, a “slučaj” blaženog Alojzija Stepinaca je samo još jedna prigoda koju žele iskoristit protiv Hrvata i države Hrvatske. Nažalost, papa Franjo i vatikanska diplomacija je tu “naletila” i, valja očekivati, da će biti iskorištena kao i šezdesetih godina. Ne će to stajati puno njih, nego nas Hrvate! Ako ništa drugo, gubimo i gubit ćemo vrijeme “zabaljajući se” srpskim lažima kojima je izvor nepresušan.

 

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, god. XXI, br. 1068, 9. listopada 2015

11

 

 

 

 

 

 

 

Mons. A. Casaroli i M. Morača podpisuju Protokol 1966.

 

Kriza s migrantima : Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Rijeka ljudi što svakodnevno pristiže u Europu s Bliskog istoka/Jugozapadne Azije je u ovom trenutku humanitarni problem i, nema dvojbe, tu treba priskočiti u pmoć. Treba se pobrinuti za svakodnevne potrebe tih ljudi, posebice za djecu, starce i žene. To je u čemu se svi slažemo i očito je da to ljudi dobre volje i provode u djelo. Zatim dolazi ono teže i kompliciranije: što su uzroci ovog kaosa, jesu li to politički ili ekonomski emigranti, tko sve trguje i zarađuje na ovim ljudima, tko im je obećao da je Njemačka “obećana zemlja”, tko se sve pridružuje ovoj najezdi, posljedice njihova dolaska (kratkoročne i dugoročne)…, i zatim donošenje odluka što i kako poduzeti. Glede ovih pitanja izbile su na površinu velike razlike među europskim političarima, analitičarima i narodom općenito, a to je bilo i za očekivati. Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja.

Mi smo, nažalost, ne tako davno gledali na tv ekranima prave ratne zbjegove iz Vukovara i drugih mjesta, ali ovo danas nisu te slike (i dobro je da nisu). Vidimo uglavnom mlade i sposobne ljude, muškarce. Ne bježe oni zasigurno jer im je lijepo u rodnom kraju, ali ovaj masovni bijeg nije rješenje problema od kojih bježe. Na jednoj strani, njihov egzodus imat će trajne posljedice za njihovu domovinu kao i njihova “najezda” u EU i njezine članice.

Zvuči vrlo humano i politički korektno, na primjer, “propovijedati”: otvorite granice i nek narod dolazi. Svi ste dobro došli. To je, navodno, jedino humano i “europsko” rješenje. Humanost iz fotelja, bojim se, dovest će do još gorih problema, od destabilizacije društva i gospodarstva u mjestima gdje te mase dođu, do mržnje i sukoba. Lako je teoretizirati kako bi bilo humano i lijepo ovo ili ono. Treba biti realan i otovren u tim procjenama i nastojati sagledati trenutačne ljudske probleme kao i posljedice, kratkoročne i dugoročne, a ne samo bacati politički korektnu maglu. Na primjer, na sinoćnjem “Otvorenom” koga smo mogli vidjeti i čuti nego nam nametnute “dežurne vertikale duha” Ž. Puhovskog i S. Sarnavaku (uz dvojicu imigranata)! Jesu li to jedini glasovi u Hrvatskoj, jedina savjest, jedna mjerila po kojima bi trebali se vladati i donositi odluke? Ova tragična ljudska priča i teška situacija zaslužuju bolje!

1Znam ja što znači biti emigrant i imigrant. Prošao sam, kao i na tisuće drugih, logore, ispitivanja (talijanske) policije i Interpola, i tek potom sam dobio političiki azil. Svaki dan su iz logora u Trstu “marice” vraćale ljude do granice i predavali ih Titu, tada se govorilo da ih “prodaju” za kubik daske. Trebalo je proći kroz podulji proces useljenja u Ameriku, imati sponzora, dobrotvornim društvima koja su plaćala kartu trebalo je vratiti novac itd. Država na nas nije potrošila ni dolara. Trebalo je dokazati da zaslužujemo utočište i da nećemo biti na teret društvu nego da imamo potencijal doprinijeti društvu koje nas prihvaća. Nitko nije otvarao granice izbjeglicama poslije Drugog svjetskog rata i poručio „samo dođite“. Živilo se po logorima godinama. Sjećam se da sam još neke starije zatekao (1966.) u logoru koje nitko nije htio!

Sve normalne države u koje narod doseljuje moraju imati uvid i kontrolu tko i zašto doseljuje, jer u suprotnom doći će do negativnih posljedice i za migrante i domaće pučanstvo. Osim toga, jedno je kad bježe pojedinci i manje skupine, a drugo je ovaj pokret masa. Naravno, kao i u svakoj masi, uz normalne ljudi to ima nepoželjnih elemenata. Bilo bi glupo očekivati da radikalne islamske snage nisu poslale i ne šalju svoje simpatizere unutar ovog pohoda na zapad. To je važno sigurnosno pitanje.

Lako je postaviti se politički korektno, a ne biti spreman ili ne imati odgovornost snositi posljedice ovih događanja. Države koje nisu “luka jele ni lukom smrdile” sad moraju snositi teret bliskoistočnih tragedija koje su dio ne samo geopolitike velikih sila, nego i inter-islamskih sukoba čije su vođe pronašle prikladan vakum moći da zarate sa svim svojim neistomišljenicima i “nevjernicima”. Treba imati na umu da u ovim masama postoje pripadnici različitih sukobljenih islamskih struja i vjerskih intepretacija pa se može očekivati da s njima pristignu i međusobni sukobi i u dijaspori. Kako čujemo, salafisam je najbrži rastući muslimanski pokret u Njemačkoj. Zato svi imigranti prolaze kroz proces selektiranja i nema razloga da i svi ovi koji pristižu en masse ne prođu kroz “rešeto” kao i svi mi koji smo emigrirali. Ali koliko se može zamjetiti ovi emigranti, ili dobar broj njih, su spremni platiti svoj put u zemlju koju su oni sami odredili za svoj cilj i zahtjevaju da ih se tamo odvede. Ako ne, onda čak i prijete ili se podiže pitanje europske (ne)humanosti kao ucjena. Izbjeglice općenito, posebice ratne, su sretne da se mogu negdje skloniti da bi sačuvale glavu, djecu i obitelj. Izgleda mi da u ovom slučaju bježe ratnici, a djeca, žene i stari su ostali negdje u ratnim zonama.

Dobro je poznato je da je Hrvatska zemlja iseljenika, ali bila je ona i utočište useljenika. Zato Hrvati imaju veliko iskustvo s emigracijama i imigracijama. Pogledajte Hrvate u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Novom svijetu, diljem Europe… Svagdje su se odlično integrirali i oni su bogatstvo zemlje u kojima žive. A u hrvatske zemlje dolazili su imigranti ne samo tijekom Domovinskog rata, nego i u doba osmanskih osvajanja i kasnije. I većina doseljenih se odlično integrirala u hrvatsko društvo. Oni su postali blago ove zemlje i hrvatske kulture. Ali, nažalost, imamo i slučaj da iz jedne skupine tih nekadašnjih imigranata neki ni danas ne žele prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu. Čak su podigli rat protiv nje i njezine neovisnosti za interes d2rugih.

Dakle, kad se govori o integracijama imigranata davnih i današnjih svi se ne integiraju jednako, a neki ne žele nikako. Takvi očekuju, pa i zahtijevaju, da se domaćin i njegove vrednote i kultura mijenjaju prema došljacima, a ne suprotno. U ime manjinskih prava, naravno! Nije ovo slučaj samo u Hrvatskoj nego na puno strana. Dakle, treba procjenjivati tko sve dolazi s namjerom da se zaista integrira u društvo gdje dolazi, a tko želi nametati svoje nazore i vrednote tamo gdje dolazi.

Nažalost, imamo mi i tragično iskustvo kada je više stotina tisuća hrvatskih migranata nakon 2. svjetskog rata vraćeno u ruke Titinih “antifašista” i većina ih je pobijana. Hrvatske emigrante je Udba ubijala sve do kraja 1980-tih. Te tragedije ni danas u Hrvatskoj nije popularno spominjati da ne bi uvrijedili one koji su ih pobili i one koji opravdavaju taj režim, dakle i zločine. Ovo napominjem jer naši najgrlatiji pobornici humanizma i prava migranata danas bili su dio opresivnog režima ili ga još brane i veličaju.

3Mi koji smo bili emigranti i potom cijeli život bili “doseljenici” s ljubavlju i simpatijom gledamo na sve prognane i progonjene, ali smo i realisti. Imamo iskustvo s procesima useljavanja i integracije u durge kultrne, rase, etničke i vjerske sredine. Iskusli smo i pozitvnu i negativnu stranu seljenja. Dakle, iz iskustva napominjem, vrlo je važno da oni koji danas donose odluke o ovim ljudima koji su u svojim glavama zacrtali cilj i žele da im se pomogne, i to pod hitno, stići do njega, u prvom redu da se pobrinu za njihove ljudske svakodnevne potrebe, a u donošenju važnih odluka o njihovoj budućnosti da budu razumni, trezveni, realni i državnički, da ne “prelamaju preko koljena”, jer posljedice njihovih odluka biti će važne i durgoročne za Hrvatsku i Europu.

 

Ante Čuvalo

http://www.hkv.hr

Objavljeno: 17. rujna 2015.

Razgovor s Brendom Brkušić

Razgovor s Brendom Brkušić

U Los Angelesu, Kalifornija, 25. srpnja 2015. Američka akademija za televizijsku umjetnost i kulturu svečano je dodijelila mladoj Hrvatici Brendi BrkusicBrendai njezinu timu nagradu Emmy za film Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice. Povodom tog zamolili smo Brendu da podijeli s Hrvatima diljem svijeta nekoliko riječi o sebi, o nagrađenom filmu i o svojim uspjesima općenito.

Dobiti nagradu Emmy je veliko umjetničko priznanje, upoznajte čitatelje s glavnom junakinjom ovog filma. Tko je Mia?

Mia je rođenja 20. veljače 1916. u Brodu na Savi (sadačnji Slavonski Brod). Njezino pravo prezime je Čvorak, rodom iz Like. Tek kad je krenula u svijet uzela je umjetničko ime Slavenska.

Mia je bila ne samo najpoznatija hrvatska balerina, nego i jedna od najslavnijih u svijetu u prošlom stoljeću. Plesala je najvažnije uloge na mnogim svjetskim pozornica uključujući Beč, Pariz, New York, Chicago, Montreal… Bila je i glavna zvjezda u vrlo popularanom francuskom filmu „Smrt labuda“, također poznat pod imenom „Balerina“ (1937.). Ona i njezin prijatelj Fredric Franklin osnovali su svoju balet udrugu (Slavenska Franklin Ballet Company) i kroz nju Mia je stigla na vrhunce baleta u svijetu. Umrla je u Los Angelesu, Kalifornija, 5. listopada 2002.

Vi ste glavni producent filma, a svama su još Kate Johnson, Ted Sprague i Maria Ramas (kći slavne balerine), kako je došlo do snimanja ovog filma?

Maria Ramas mi se javila 2005., nakon što je vidjela moj film Freedom from Despair na vrlo gledanoj američkoj PBS TV Film postaji. Taj film je životna priča o mom ocu i borbi Hrvata za samostalnost i slobodu – od vremena kad je moj otac kao mlad momak pobjegao iz tadašnje države do njegova sudjelovanja, kao Hrvata Amerikanca, u pomaganju Hrvatskoj da se oslobodi komunističke i svake druge Jugoslavije, te u borbi za ljutska i nacionalna prva tijekom Domovinskog rata. Nakon gledanja tog filma Maria Ramas mi se javila jer je zaključila da bi ja bila prikladna producentkinja filma o njezinoj majci. I tako je to počelo, moglo bi se reći slučajno.

Bilo je, a i danas ima, lijep broj hrvatskih filmski, glazbenih i drugih umjetnika u Americi i diljem svijeta ali se o njima malo zna u domovini. Vi ste “oživjeli” slavnu Miju Čvorak ali izgleda da ni Mia niti Vaši uspjesi nisu previše zanimljivi hrvatskim medijima, ili možda bolje reći medijima u Hrvatskoj.

Snimanje filma Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice bilo je i za mene vrlo značajna osobna odiseja. Naime, taj film me je “poveo” u široku temu hrvatske Brkusicc Brendadijaspore, a to me posebno zanima. U ovom slučaju bilo je to kroz život jedne emigrantkinje Hrvatice koja je neizmjerno puno doprinijela razvoju baletnog plesa i kulturi u Americi. Imajmo na umu Mia je bila ne samo najslavnija hrvatska balerina, nego jedna od najslavnijih u svijetu! Bila je neustrašiva na pozornici i u životu općenito. Morala je napustiti Hrvatsku kad joj je bilo samo 20 godina. Radi rata i komunističke diktature koja je slijedila nije se mogla nikad više vratiti u domovinu. Vrlo mali broj Hrvata ju je vidio kako pleše.

Ona je “nestala” sa hrvatske scene i bila je zaboravljena. Naš film slijedi njezinu odiseju od odlaska iz domovine Hrvatske u 1930-tim godinama, kroz burno doba Drugog svjetskog rata i zatim njezine slavene dane kad je kao zvijezda repatica sjala na pozornicama diljem Amerike, pa do njezina posmrtnog povratka u Hrvatsku. Kao Amerikanku hrvatskih korijena njezina priča me je duboko dirnula a vjerujem da će dirnuti i sve Hrvate diljem svijeta.

Mia, kao i svi emigrant u ovu ili koju drugu zemlju, imala je teške početke. Ali i Amerika je imala sreću da je Mia stigla na ovu stranu Atantika jer je Mia svojim telentima i radom itekako obogatila američku kulturu, posebice plesnu scenu.

Koliko je uzelo vremena snimiti ovaj film?

Uzelo nas je deset godina oko priprema i snimanja, i još prikupljamo novac da bi mogli platiti glazbena prava tako da bi mogli film Mia Dressprikazati diljem svijeta, pa i na HRT. Od kako je bila premijera prošle godine na PBS SoCal, Mia, a dancer’s journey je prikazan na PBS TV postajama diljem Amerike i moglo ga je gledati preko 200 milijuna ljudi. Sada je za film zaintersiran i jedan poznati međunarodni distributor, a nadamo se da će ga prikazati i HRT.

Mi koji smo živjeli u Chicago dobro se sjećamo Vaših roditelja i Vas, ali za one koji Vas ne poznaju recite ono najbitnije o sebi i Vašoj obitelji.

Otac Kruno je rodom iz Bogomolja na Hvaru i još u mladim godinama pobjegao je iz tadašnje države i došao u Ameriku. Majka Dianna je iz Jezera na Murteru. Našli su se i vjenčali u Chicagu 1967. Imam brata Briana. Već kao djevojčicu zanimala me je glazba, ples, umjetnost… U kući i u hrvatskim krugovima gajila se ljubav za hrvatsku kultiurnu baštinu, kao i za slobodu. Otac je utemeljio i vodio tvrtku “Industrial Service Products Company, Inc.” u Chicagu. Bio je djelatan u hrvatskoj zajednici, posebice tijekom ratnih godina.

Studirala sam u Kaliforniji i specijalizirala film i televiziju, i primila nekoliko stipendija. Udata sam za Hrvata Mike-a Milinkovića. Oboje smo dio hrvatske zajednice u Kaliforniji. Ima više godina od kako radim kao producentkinja na televizijskoj postaji PBS SoCal u Kaliforniji.

Vi ste radili na više filmova, na serijama, na tv vijestima…. Dobitnik ste više nagrada, među kojima su i 4 Emmy-a. Još kao studentica ste snimili film Freedom from Despair/Sloboda iz očaja i za njeg ste dobili više priznanja, recite nam nešto pobliže o tom filmu.

Moj je tata došao u Ameriku, kao i mnogi drugi, samo sa ono malo robe na sebi. Radio je teško i uspio je utemeljiti gore spomenutu tvrtku, koja je, zahvaljujući njegovu Brkusic dva Emmyaradu i umijećima, izrasla u vrlo uspješno poduzeće. Imao je instinkt i volju za uspjehom a Amerika mu je omogućila da to i ostvari. Majka je prvo radila kao krojačica a potom na raznim položajima u jednoj velikoj prodajnoj kući. Bila je velika podrška tati i odgajala mene i mog brata. Oni su sada u mirovini i posjećuju Jezera, odnosno Hrvatsku svake godine.

Moj prvi film se, dakle, temelji na životnoj priči mog oca, ali i mama je dio tog filma, ona govori o svom životnom putu, kao i moj djed. Ali životni put mog oca u filmu predstvlja milione života drugih izbjeglica, a neki su od njih također u tom filmu. Evo web stranice gdje se može naći još podataka o tom filmu www.freedomfromdespair.com

Mia Vam je donijela nagradu Emmy od TV Akademije za najbolje djelo iz umjetnosti i kulture/povijesti. Veliko je to priznanje, da li ste ga očekivali ili barem priželjkivali?

Moram priznati da sam se nadala i, evo, priželjkivanja su mi se ostvarila. Ali nije to bilo priželjkivanje samo radi mene, nego to gledam kao priznanje Miji Čorak i hrvatskoj dijaspori općenito, posebice onima koji su svojim talentima i napornim radom obogatili američku kulturu. Mia je bila dio te dijaspore i vrhunski uzor plodne simbioze emigrantskih talenata i kreativnosti s prilikama koje pruža američki slobodarski i ekonomski sustav. Zato sam kod dodijele Emmy-a naglasila na hrvatskom jeziku da ga posvećujem Miji i svim Hrvatima u dijaspori i u domovini! Mia predstavlja mnoge Hrvate koji su morali napustiti rodnu grudu, a i domovinu u kojoj je Mia rođena i odgojena, u kojoj je po prvi put zaplesala. I domovina je, dakle, veliki dio njezina života. Zato i dijaspora i domovina trebaju biti ponosni na uspjehe Mije i svih svojih sunarodnjaka u prošlosti i sadašnjosti.

Nedavno ste dobili još jednu Emmy nagradu?

Da, dobitnik sam nagradu Emmy i za dvaput godišnju produkciju serije nazvanu Variety Studio: Actors on Actors. U toj seriji poznati croatian americanglumci i glumice razgovaraju jedni s drugima o njihovu životu i radu. To je bilo u kategoriji Best Entertainment Program.

Na kojem projektu sad radite?

Radim na mojim redovnim TV programima, uključujući seriju koja nosi ime “Buried History with Mark Walberg”.

Što bi poručili mladim Hrvatima i Hrvaticama?

Radite, budite djelatni, neumorni! Ove sve nagrade i priznanja su ishod mog napornog rada, vrlo postojanog rada. Ja uvijek stavljam svu svoju enegriju i sve strasti u ono što radim. Također smatram da je mladima porebno imati mentore, dobre mentore, od kojih mogu učiti. S mentorima bi se trebali sastajati i porazgovarati svako nekoliko mjeseci. Birajte zvanja i projekte za koje imate dara i strast. Ako spojite strast i uporan rad, rezultati će slijedit. Vaši uspjesi će privući druge koji žele uspjeti također. Imajte integritet. Budite oni koje ljudi pamte. Budite nezaustavljivi. Budite etični!

 Ante Čuvalo

 

 

 

 

 

Mate Čolak iz Grljevića ni u 85. ne prestaje od kamenoklesarstva stvarati umjetnost

Mate Čolak iz Grljevića ni u 85. ne prestaje od kamenoklesarstva stvarati umjetnost

Tko u tvrdoj stijeni svoju povijest piše…”

Piše: Ante Čuvalo  cc

Naše ljutine, kukovi, orlove stine, litice, škripine i kamenice koje su za ovce i čobane skupljale kišnicu; drevne gradine, gomile, stećci i suhozidi; kameni križevi, crkve, grobnice i na njima natpisi… govore nam da mi dolazimo i odlazimo, a kamen ostaje. Mnoge su civilizacije u svijetu propale, samo su kamena zdanja njihovih majstora i graditelja još ostala. Ne bismo o njima ništa ni znali da ne ostadoše njihovi drevni kameni spomenici.

Kamen u matišinim rukama

Divimo se prirodnim ljepotama kamena, ali je on i ovozemaljsko “vječno” tvorivo. U kamenu “živi” bezbroj mogućih oblika, figura, ideja, ali samo ih ruke pravoga majstora “oslobađaju”, utjelovljuju i nama daruju. Kada ga majstorska ruka obradi, iskleše, izbrusi, ozida, kamen progovori i svjedoči; on priča priču svoga vremena za buduća pokoljenja.

Jedan od onih koji je nikao i uzrastao u hercegovačkome kamenu, koji zapaža ljepotu toga Božjeg stvorenja, u čijim rukama kamen “progovara” jest i majstor Mate (Matiša) Čolak iz Grljevića. Ako vas “put nanese” kroz Grljeviće, okrenite prema Čolakovim kućama i naići ćete pokraj visoka zida istočno od Matišine obiteljske kuće. Dug je oko sedamdeset, a visok do tri metra. Stalna je to umjetnička izložba kojoj se dive svi prolaznici. Njegov umjetnički izražaj nije naučen u školama i umjetničkim radionicama, nego je plod urođena talenta, mašte, ljubavi, ustrajna i strpljiva klesanja.

Tu se zapravo nalaze dvije velike podzide, jedna iznad druge, a treća je u izgradnji. Ne tako davno na tome mjestu bilo je brdašce koje je njegov sin Drago u “borbi s ljutinama” pretvorio u prostrani vrt, bogat raznovrsnim biljkama i plodovima, a visoke podzide su zadivljujuće umjetničko djelo Matišinih i Dragini ruku.

Na zapadnoj strani donje “pristave” je ljetna kužina. Naravno, sva je od kamena i ispred nje je kameni stol i klupe s naslonima. Na istočnoj strani kužine je slavina ispod koje su kameni stalak i “zdjelica”, a na njoj su uklesane dvije ruke, kao da hoće uhvatiti kapljice vode. Ispred kuće su zidovi, stubovi, stepenice, posude za cvijeće (amfore)…. Sve od klesana kamena; sve odraz urođena talenta i tradicije koju je Matiša, a zatim Drago naslijedio od svojih djedova i očeva.

Klesanje kao lijek

Matiša je rođen 1930. godine, ali je zdrav i živahan. Nema dana da ne ode na “radno mjesto” klesati po nekoliko sati. Kaže on: “Klesanje me ne samo odmara nego mi daje novu snagu. Ono me liječi. Zvuk špicanja mi je najdraža melodija.” A mi znamo da mu je i pjesma milozvučna te se može čuti da još zaganga na veselim prigodama, pa i u kolo se uhvati. On voli društvo, voli čitati, pričati o starim danima kada nije bilo mnogo materijalnih dobara ali je bilo veselja, bilo života u našim kućama i selima. A on je zaljubljenik u život; raduje se svakomu životu i stvaralaštvu.

Matišin djed Jozo, zvani Jozara, bio je stariješina zadruge od četerdesetero čeljadi koja je živjela na tri mjesta, Privalj, Grljevići i Otok. Otac Marijan bavio se ne samo duhanom, kao i svi Grljevčani tog vremena, nego i zidarstvom. Matiša je naslijedio zidarsku tradiciju i alat od oca, sin Drago od njega, a Dragin sin Josip je već pravi kamenoklesarski šegrt. Pokazuje mi “tokmak” koji se u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Premda je te- žak, Matiša, kao ni Drago, ne gledaju ga kao teret, nego kao simbol njihove obiteljske tradicije i ljubavi za kamen i rad. Ali, geni, tradicija i naslijeđeni alat ne donose ploda, nego volja i ustrajan rad. U Čolaka alat ne leži, nego je u rukama onih koji stalno stvaraju.

Kada Matiši ponestane kamena za klesanje, on se prihvati drveta i metlaša. Onako “usput”, on pravi starinske stolce tronožce s naslonom. Na takvima su nekoć sjedile samo kućne starješine. Naravno, pravi on i “ćemlije” za “ostalu čeljad”, purače, kuhače, drvene žlice, sadače za sadnju duhana, kao i metle i perače, lijepo izrađene drvene škropaljke za blagosovljenu vodu. Sve svoje rukotvorine on daruje prijateljima koji vole starinske kućne pribore, ako ništa, neka im kuću krase. Svaki je dar lijep, ali najdragocijeniji njegov dar je okrugli kamen i na njemu lijepo izrađena golubica i hrvatski grb. Izradio ih je i darovao oveći broj.

S kamenom druguju djed, otac i sin

Matiša je posebno sretan da mu je sin Drago nastavio obiteljsku tradiciju, a vidi da je i unuk Josip zaljubljen ne samo u kamen nego i u sve poslove koje mu otac i djed rade. Grljevčani su starinom poznati po prvoklasnome duhanu. Ponovno su ga počeli uzgajati i svake ga je godine sve više. Drago se, osim obrade kamena, počeo baviti i maslinarstvom. Već je posadio više stotina maslina na nekoliko mjesta, ali jedan maslinik je poseban. Nedaleko od kuće, na kaskade uz brdo, između ovećih stijena, litica i suhozida, dižu se podzidane sićušne zaravni i u svakoj je posađena maslina, a ponegdje i dvije. Tu raste više od sto maslina. Što reći? Divite se masliniku i ljepoti krša iz kojega buji život, ali divite se i onomu tko je imao ideju i volju to ostvariti.

Što sam bolje upoznavao Matišu, sve sam više uočavao da je on, klešući kamen, zapravo “klesao” i sama sebe. Ne samo da je krjepak, čvrst i veseo, on je isklesan u pravoga čovjeka, vjernika, muža, oca, djeda i domoljuba. Klešući kamen, on je naučio strpljivo i uporno klesati sebe, svoj karakter, svoje vrjednote. A klesati sebe zna biti mnogo mučnije nego klesati živac kamen! Njegovo je klesanje odraz njegove čovječnosti, duhovne snage i vrlina.

Dugi i visoki zidovi, i na njima grbovi, svijeće, listovi duhana, križ, rozete, golubice…. Njihova djela koja su izrađivali drugima – spomenici, okućnice, kuhinje, podrumi, sve su to djela djeda Marijana, oca Matiše i sina Drage koji su prepoznali svoje talente, umnožavali ih i prenosili na svoje mlađe. Djela njihovih ruku obogatila su (ali ne materijalno) njih i sve koji prepoznaju da kamen koji oni obrade zauvijek će pričati o njima i njihovoj hrvatskoj grudi.

Naša ognjišta, Godina XLV, broj 7-8, st. 21

aa

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

STIPE ČUVALO – VEŽA

STIPE ČUVALO – VEŽA

stipe

translation taken from

http://miseticlaw.blogspot.com/2014/12/my-grandfathers-story-stipe-cuvalo-veza.html

It’s the end of October, 1944. As the autumn evening’s sun is slowly beginning to set, a fire is crackling in the hundred-year-old fireplace in the family house. Sitting around the fireplace are Grandfather Nikola (born in 1872), Grandma Mara-Biluša (1875), Aunt Iva-Majuša, called Nina (1903) (whose husband Stojan went to Argentina in 1926 and stayed there, and her son Franjo (1925) was on one of the battlefields in Northern Croatia at the time and had most likely ended up in the pits of Kočevski Rog), Aunt Iva (1910) whose beloved went to war and she remained unwed, Anđa-Grbavuša (1914) and her four children: the eldest Vlatko (1935), Kamilo (1937), Mladen (1939) and Iva (1942) [nota bene from Luka Misetic: this is my mother, Iva], and the fifth was “on the way”. This was me, born a month later. Our father Stipe (1906), called Veža, went toward the town of Široki Brijeg with a couple of more men from the village the day before – to hide until “this evil passes” [translator’s remark: reference to the “evil passing” is to the arrival of communist/partisan forces in the area].

The gathered children of the house said their evening prayer: the Angelus; prayer recommendations; “the acts”/tr. remark: four acts – act of faith, act of hope, act of love and act of charity/; the Soul of Christ…, and remained seated without speaking. There was no supper. There was nothing to put on the table. There was only a little piece of corn bread covered with a cloth on the wooden peel covering the old and empty wooden dough bowl and this was kept only for the children. The house, the family house and the one some hundred feet away are empty, as is the pojata /tr. remark: small ancillary facility for storing straw, wood logs and such/, and the pigsty. Everything is empty. The clothing set aside for Aunt Iva’s dowry and all of the clothing from the “srg” /tr. remark: wooden pole attached to the roof timbers for drying clothes/ had been taken.

Grandma Biluša’s, Nina’s and Anđa’s chests which they had brought with them to the Čuvalo’s village when they were wed were also emptied. And one old chest, perhaps from Great-grandmother Lozuša, which was standing on the “sopa” /tr. remark: deposited soil/ behind the fireplace, was recently filled with dry walnuts. But they were also gone, taken. The old and well-known “Biluša’s walnut tree” is the largest tree in the village and it has a good yield every year. Its fruits are somewhat small but always healthy and tasteful. It was probably planted by Great-grandfather Mate, called Big. Its branches covered the central crossroads in the Čuvalo’s mahala/tr. remark: “mahala” is a word for neighborhood or section of a settlement, hamlet/. The young would meet beneath it every night; they would socialize there, sing, tell jokes and learn to “court”. The elders would meet beneath it to “deliberate” on matters when needed. There would sometimes be as much as 100 kilos of dry walnuts on the walnut tree. The yield was high this year as well, but there aren’t any walnuts left anymore – they were taken by the “people’s army and government” [tr. remark: reference is to communist/partisan forces].

That day, in the morning hours, the “liberators” [tr. remark: word was used by communist/partisan forces to refer to themselves] visited the “Bilušinas,” that is what they called our family, and “liberated” the house of everything, absolutely everything. They took the horse, the cow, the donkey, two or three goats, some twenty sheep, and Vlatko cried only for his favorite, for his Gala, the black sheep. It was difficult for him to part from it. The comrades didn’t want to bother with the fattened pig so they ordered that one of the members of the household take it to Medić’s house in Donji Radišići that morning. The pig, which had never left the pigsty and its small backyard in front of it, doesn’t obey when it’s “on the loose”. Whether you’re nice or strict, nothing works. Mother Anđa (Grbavuša) would often tell tales of how much trouble she had getting the pig over to them. Luckily, our good neighbor Luka, called Luksan, helped her take the willful pig and hand it over to the “people’s authorities” so that she could contribute to her “liberation” in this manner as well! Back then, you had to go from Čuvalo’s fields in the valley across Spajić’s houses in Radišići and then down Draga to the main road, which is about a kilometer long. Mother had to do all this even though she was eight months pregnant.

But that wasn’t the end of it. When the “liberators” took everything away, they promised to return that night and set the house and lot on fire. One should believe them; it was plain to see that they were trained in terrorizing innocent folk. Everyone in the house has been thinking about this deadly promise all day. The sun is setting, all of the children are in the house around the fireplace, the grown-ups are silent, and they don’t know what’s ahead. And the children can see and feel that serious things are happening. The silence was disturbed by voices from the west side; they heard the murmur and clattering of the army from Zovak’s houses, and then the partisan songs. Singing, they’re moving closer and closer. Everyone in the house is listening to where they will turn. If they keep moving above our garden toward Radišići, they can rest easy, but if they turn right under our walnut tree, it’s clear; they’re coming to set the house on fire! That’s what they promised this morning and they will probably keep their promise. In a few moments, it seemed as if nobody was breathing, everyone was expecting where the “people’s army” was going to go. They turned right! Here they come!

Grandpa Nikola coughed and said to my mother: “Daughter-in-law, take the kids and leave the house; hide somewhere. And the rest of you also go to the neighborhood. I was born in this house and I will die in it.” Nikola never spoke much, but everyone knew that he was always a man of his word. Grandma Mara-Biluša, given she was always resolute and brave, raised her voice and ‘ordered’: “Daughter-in-law, you stay here, you and the kids! If we are to burn, we will all burn together!” She said it and immediately lay on the right side of the fireplace, where she usually had her cot. She lay down and started to shake; shake as if she had the worst fever. She said: “Daughter-in-law, cover me, I’m cold!” She was shaking with fear not for herself but because of the responsibility she had assumed upon herself. She ordered everyone not to leave the house, be what may. Everyone is silently crying, only Grandpa Nikola was staring at the fire that was breaking the darkness in the house. Darkness of the night and fear… And the fire seemed to be encouraging the children that were scared to death; it’s easier when at least the fire’s crackling, giving warmth and glimmering.

Everything was happening very quickly because there is only a two-minute walk from the walnut tree to our house. They’re trudging along, they’re coming, and here they are in front of the old oak wood door covered in soot. Then someone spoke: “Biluša, Biluša!” They’re not calling grandfather but Grandma Biluša. The man behind the door said: “It’s Nikola Tica, open the door; don’t be afraid, we didn’t come to burn the house!” Grbavuša, my mother, was the youngest of the women and she opened the door.

Nikola, our fellow-villager, entered together with an officer. They said again that they didn’t come to burn the house down; instead they asked if the soldiers who are with them could spend the night in the barn and other rooms. They’re polite; they even ask if they can spend the night! They spent the night and moved on the next day! And the house and the barn were left empty. Not only that, after they robbed everything they ordered the neighbors that no one is to give any food or provide any help to the Bilušinas. Most of them didn’t have anything to give as it was, and the others followed the instructions.

God does care after all

When the partisans left in the morning, everybody in the house breathed a little easier – at least they didn’t burn down our house. The roof over our heads is still here. Rain started falling in the afternoon; you could say it was pouring. While the members of the household were sitting in the family house around the fireplace, an unknown man knocked on the door and entered. “Praised be Jesus.” “Now and Forever” He’s all wet. He said: “Forgive me; here I am storming into your house to get out of the rain. I am Franjo Radišić from Grljevići and I am on my way home from Ljubuški.’’ Grandma told him to sit down, to get warm and dry. “I would offer you something to eat and drink, but, brother; there is nothing in the house. The partisans took everything yesterday and they ordered everyone not to give us anything. They have condemned us to die of hunger.”

The man looked around and saw that there really wasn’t anything in the house. When he heard what had happened, he said that he has enough food and that he will bring a sack of flour and some other things tonight through the woods belonging to the villagers of Grljevići and that someone from the house should sneak out and get it. As one might guess, Grbavuša (my mother) went and Nina Majuša with her. They put a rope across their shoulders and in the evening hours headed across the hill to the arranged spot, a little further from Šošić’s houses. Franjo was already there. They took over the food and secretly brought it home. This “secret route” was open during these worst of times. But more than food, Franjo’s family and ours have become true friends and, naturally, family members were each other’s godparents many times. Everything had passed, but the friendship and the love remained.

Veža in retreat

My father Stipe – Veža left at the end of October and stayed in the town of Široki Brijeg for a time. Some surviving soldiers and civilians had seen him there. Mijo Penavić, who came to Canada after the war, told me that he was with Veža at the beginning of 1945 and that he had spent time with him in Široki. They had known each other since before the war. Recently Ivan Marić from Radišići had also told me that he used to see him in Široki Brijeg. When and how he had moved on is unknown. People his age would also sometimes be “recruited” to provide assistance to the less able refugees in retreat. It wasn’t until a conversation with Ante Zlopaša – Skokušina from the village of Proboj in 2013 that I heard that my father had gone all the way to Bleiburg in Austria. Namely, Ante said to me: “My friend, I saw your dad in Maribor (Slovenia) when we were on our way back from Bleiburg. When we were separated, he was with the elderly, and we young people were on the other side. I couldn’t miss him, he was almost 6 ft 5 and already completely grey. He had a pouch of some kind on his shoulder.”

We never learned what had happened to him from Maribor to Mostar. As most prisoners, he must have passed through various camps. But, we do know that he ended up in the infamous Ćelovina prison (in Mostar) of which we heard firsthand accounts.

In Ćelovina

Brothers Branko (born in 1912) and Ivan (born in 1914) Boras from Gornji Proboj were also in Ćelovina together with my father Stipe, among others. Their father was Mate, but everyone had called them Vida’s /Vidini/ after their mother Vida. Together with them in their retreat was a third brother, Ante. He was a salesman and somewhat fat and so his brothers told him to get a ride with a truck and they would go on foot, which he did. Afterwards Ante ended up in a camp in Austria and afterwards left to Canada where he died. Branko and Ivan made it to Bleiburg in Austria, then returned on the Way of the Cross[1] and were brought to Ćelovina.

Before the war, Branko lived in Mostar where he got married in 1941. He lived as a tenant in a house owned by Branko Mijan, called Bane, in Matije Gupca Street, not far from Malta. Bane was also on the Way of the Cross and he also ended up in Ćelovina. My father, who was with them there, had also known Bane from before the war. Namely, my father Veža was one of the more active members of the Croatian Peasant Party and he went to Mostar on several occasions. He was friends with Bariša Smoljan, his secretary Stanko Tomić, Minister Lavrić and others. Each time he would come to Mostar he would stay with a fellow villager, friend and colleague from the party, Branko Boras. That’s where he met and became friends with Bane Mijan as well. Now they found themselves together in this infamous camp.

Branko’s wife Zora would come to visit her husband, Branko Boras. Her son Mate remembers well how his mother would tell him about these visits and the horrendous circumstances the prisoners had been in. Aside from Branko, she would see her brother-in-law Ivan and she would bring him food as well. The last time she saw Ivan was on 27 June 1945. She arrived the next day and brought some food but Ivan wasn’t there. She asked: “Where is Ivan?” The guards responded: “He isn’t here.” “What do you mean he isn’t here when I was here yesterday and gave him some food?”Her husband signaled her with his eyes: “Don’t ask!” She later found out from her husband that his brother Ivan was taken outside in the night of June 27 and killed. But, he wasn’t alone; a larger number of prisoners were slaughtered that night. The Serbs were “celebrating” their St. Vitus Day (28 June) and the Neretva River was flowing red with blood that morning! Branko lived, but after Ćelovina he was convicted to four years of imprisonment in the high-security prison and the loss of all of his civil rights for three years. He did all four years.

It’s fairly easy to guess who was making the decisions in our village of Proboj as to which of the imprisoned villagers in Mostar would be killed and which would be left alive. Mijo Čuvalo, better known for his bad reputation as Žic (“Wire”), was the one who had the final say in the village. Of course, he had helpers.

Žic was the first “great Croat” in the village and a supporter of the Croatian Peasant Party. It was April, 1941, he was the first “Ustasha” and he started gathering young people for the Ustasha army. He also later became the first partisan in the village, and they needed his kind! He and his wife Aleruša were the rulers of the village during those worst of times. Everyone knew that he was a dishonorable man and in the end the partisans later hid him in (the far away town of) Zenica. He would sometimes come to our native village and even ask my mother how she and the children were. One time he told her: “If your husband Veža had been a little bit wiser, he could have stayed alive,”to which she responded: “Listen, Žic, I prefer that he died with honorable men than that he had lived with dishonorable men!” He stood silent and left without a word.

Godfather Bane

My father Veža found out through Zora Brankinica that his fourth son was born after leaving Proboj. Since he was friends with Bane Mijan, they agreed that he was going to be my godfather at my Confirmation since he couldn’t be my godfather when I was baptized. And that’s how it was, and Bane later told us the following about my father and himself.

The executioners /dželati, from the Turkish word cellat/ of Ćelovina prison would come every night and separate, based on what criteria he didn’t know, a group of around 20-30 men. They would not come back! My father Stipe was also taken in one of those groups. Several days later, Bane was also taken. It was just before midnight and they were brought to the east side of the river. The men knew what was ahead, but they were all quiet. No one lamented or asked for mercy. They ordered them to stand in a line after which fire from machine guns followed. After some time, Bane woke up and saw the dead bodies of his fellow sufferers around him. He was surprised to be alive. He was wounded in the head but not seriously. There wasn’t a soul in sight. By the looks of it, they came early the next morning to throw the dead bodies in the Neretva River or in one of the pits. Luckily, Bane woke up before the “second shift” had arrived and after swimming across the Neretva managed to come home. His wife cleaned up his wound after which he went into hiding, mostly in a tomb at the cemetery not far from his house. After some six months he came out of hiding and he was no longer of interest to the authorities. They let him be. Bane was a carpenter and a civilian, and through no fault of his own, he was taken to be shot and miraculously stayed alive.

Confirmation

While coming to visit his family in Proboj, Branko Boras would stop by our house as well saying that Bane Mijan was sending his regards and that my mother Grbavuša should let him know when my Confirmation was going to be because he had promised my father Veža that he was going to be my godfather. And so, the preparations were underway for Confirmation in the church in Vitina in 1950. I was prepared for my Confirmation together with my brother Mladen and sister Iva even though I was a little too young. I learned all of the kolince /tr. remark: catechism, the ‘kolince’ usually consisted of the Angelus prayer, Ten Commandments, Five things before confession, Three things before Confirmation, Five Commandments of the Church, Seven Sacraments etc/ and responses from catechism and I passed the test before the pastor, Fr. Sebastian Lesko.

Mother sent word to Bane through the Borases when Confirmation was going to take place. But, since she didn’t know Bane, she wasn’t sure whether this unknown man from the city was going to come, and so she prepared a “back-up” godfather, just in case. But Bane did not fail. A man’s word is his word! Friendship is permanent.

I remember. It’s the night before Confirmation. It’s already dark. Someone is knocking on the door. It was Bane. He arrived by the bus that was passing through the village in the evening from Mostar and was heading toward Imotski. Someone had given him directions to our house and there he was, the man who was the last to see my father alive. As soon as he came in, he asked who Vežinica (i.e. the wife of Veža) was. He hugged and kissed her and then, with tears in his eyes, asked for me. I don’t even know what is going on and there he is hugging me and crying. Naturally, everyone else in the house is crying. It seemed to me that this lasted for some time. My godfather was of shorter build but a man with a big and soft heart.

The next day it was Sunday, 19 November 1950. Godfather Bane brought me a white sailor suit for my Confirmation. He told my mother that he couldn’t buy it, times were hard, and that he had borrowed it instead. In any case, I was dressed above all expectations. You have to remember that these were the early fifties! Everyone was very poor. Bishop Petar Čule was in prison, and Don Andrija Majić performed the sacrament of Confirmation in his place. After the anointment with the sacred chrism, the foreheads of the other children were wrapped with an embroidered confirmation scarf, and godfather Bane put the Croatian tricolor as wide as the palm of the hand around my forehead. After the Mass he took it off and placed it across my shoulder on the white suit. I knew that I looked differently, and the elderly gazed at the Croatian tricolor with anguish and longing. It was a very brave thing to do in those days, but I suppose that someone who has already stared death in the face once wasn’t afraid of anything. I would visit godfather Bane after that and he and my godmother would always talk about Veža and emphasize that I should never forget where I come from and everything that had happened during those times after the war. I have written down these memories here in memory of them and all those innocent people who were killed or who suffered.

A postcard from her murdered husband

At the beginning of the fifties my mother was a seasonal worker, weighing tobacco at the Tobacco station in Ljubuški. She would also work picking corn in Vojvodina (600km away) as well as picking olives in Konavle (150km away). The children needed to be fed!

One day she received a postcard that had arrived addressed to her at the Tobacco station. Mother was a little surprised: who would be writing to her, and not at her home address in Proboj, but at her place of employment at the company instead. Since she was illiterate, she asked Ante Grbavac to read to her what was written and who had written to her. To her surprise, the postcard was supposedly written by her husband Stipe, Veža. He asked how she was, how the children were… He said that he was well and that he was working on bulrush fields but that he is going to the crop fields in Vojvodina with the other prisoners now. Bulrush and crop fields! The local OZNAs /tr. remark: reference is to communist secret police, i.e. “Oznaši” – members of OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda – Department of National Security/thought they might torture a woman in such a dishonest and mean way.

When my brother Vlatko was imprisoned for two months in 1980, mostly in solitary, in Mostar, he was questioned by young udbašići /tr. remark: reference is to another branch of communist secret services, i.e. members of UDBA – Uprava državne bezbednosti – State Security Service, used derogatively/ and asked about my father. My brother told them: “You know what became of him. The last time we heard from him was a postcard he sent at the beginning of the fifties.” And they stood in wonder, what postcard? They knew that he was killed in Mostar in 1945.

Just as his wife Anđa [Grbavuša] waited for him to return her whole life, his offspring is also waiting for him so that they can bury his earthly remains and light a candle on his grave.

That is how it was and how it passed, and our elders used to say: “Whatever someone does, he does to himself as well!” That is how it was and how it always will be.

Ante Čuvalo Vežin

 

[1] “Way of the Cross” in Croatia refers to the 700-800 km long prisoner death marches in which prisoners captured by communist/partisan forces were forced to march. Many were executed on the march; others died from illness or exhaustion.

 

STIPE ČUVALO – VEŽA

STIPE ČUVALO – VEŽA

stipe

Kraj je listopada 1944. godine. Dok se polako spušta sumrak jesenske noći, na stoljetnom ognjištu u stojnoj kući pucketa vatra. Oko ognjišta sjede djed Nikola (r. 1872.), baba Mara-Biluša (r. 1875.), strina Iva-Majuša, zvana Nina (r. 1902.), čiji je muž Stojan otišao u Argentinu 1926. godine i tamo ostao, a sin joj Franjo (1925.) tada se nalazio na jednoj od bojišnica u sjevernoj Hrvatskoj i najvjerojatnije završio u jamama Kočevskog Roga, teta Iva (r. 1910.), čiji je momak otišao u rat i ona ostala neudata, Anđa-Grbavuša (r. 1914.) i četvero njezine djece: najstariji Vlatko (r. 1935.), Kamilo (r. 1937.), Mladen (r. 1939.) i Iva (r. 1942.), a peto je bilo „na putu“. Bijah to ja, koji sam se rodio mjesec dana poslije. Otac Stipe (r. 1906.), zvani Veža, dan prije otišao je s još nekoliko ljudi iz sela prema Širokom Brijegu – da se skloni dok „ovo zlo ne prođe“.

Okupljena kućna čeljad je izmolila večernju molitvu: Gospin pozdrav, preporuke, „dila“, Dušo Isusova…, i ostala sjedeći i šuteći. Večere nije bilo. Nema se što staviti na siniju. Na loparu koji je pokrivao stari i prazni kadanj, bilo je krpom pokriveno tek malo kukuruzova kruha koji se čuvao samo za djecu. Kuća, stojna i ona druga tridesetak metra dalje od nje su prazne, kao i pojata i krmetar. Sve je prazno. Priređeno cursko ruho tete Ive i sva roba sa „srga“ je odnešena.

Ispražnjeni su i sanduci babe Biluše, Nine i Anđin koje su donijele kad su se udale u Čuvala. A jedan stari sanduk, možda je još od prababe Lozuše, koji je stajao na „sopi“ iza ognjišta, nedavno je napunjen suhim orasima. Ali i oni su nestali, odneseni. Stari i poznati „Bilušin oras“ je najveće stablo u selu i svake godine dobro rodi. Plodovi su mu positni ali su uvijek zdravi i ukusni. Vjerojatno ga je posadio pradjed Mate, zvani Veliki. Grane su mu natkrivale središnje raskrižje u Čuvalovoj mahali. Mladi su se pod njim sastajali svaku večer, tu se družili, pjevali, šalili i učili se „ćosati“. Stariji su se pod njim sastajali i „vijećali“ kad je zatrebalo. Na orahu bi znalo biti i preko 100 kila suhih oraha. I ove je godine dobro rodio, ali ih više nema – uzela ih je „narodna vojska i vlast“.

Osloboditelji su tog dana prije podne posjetili „Bilušine“, tako su zvali našu obitelj, i „oslobodili“ kuću svega, ama baš svega. Otjerali su konja, kravu, magare, dvije ili tri koze, dvadesetak ovaca, a Vlatko je plakao samo za najdražom, za svojom Galom, crnom ovcom. Bilo mu se od nje teško rastati. Drugovi se nisu htjeli mučiti s ugojenim gudinom pa su naredili da ga netko od ukućana tog popodneva dotjera do Medića kuće u Donjim Radišićima. Svinja, koja nije nikad izlazila iz krmetara i pred njim svog malog dvorišta, ne sluša kad je „na slobodi“. Ne možeš s njom ni lijepo ni ružno. Majka Anđa često je znala pričati koliko se namučila dok im je otjerala svinju. Srećom, naš dobri susjed Luka, zvani Luksan, pomogao joj je otjerati i svojeglavog gudina predati „narodnim vlastima“ da bi i na taj način doprinijela svom „oslobođenju“! Tada se iz Čuvalova doca moralo ići preko Spajića kuća u Radišićima pa zatim niz Dragu do glavne ceste, što iznosi oko kilometar puta. Sve je to majka morala učiniti iako je bila u osmom mjesecu trudnoće.

Ali ne bi to sve. Kad su „osloboditelji“ sve otjerali, obećaše da će se tu večer vratiti i zapaliti kuću i kućište. Treba im vjerovati, vidjelo se da su uvježbani u teroriziranju nedužnog naroda. Cijeli dan svi u kući misle na to kobno obećanje. Pada sumrak, sva čeljad su u kući oko ognjišta, odrasli šute, ne znaju što ih čeka. A djeca vide i osjećaju da se ozbiljne stvari događaju. Šutnju poremetiše glasovi sa zapadne strane, od Zovkovih kuća začu se žumor i klepetanje vojske, a zatim partizanske pjesme. Pjevajući, primiču se sve bliže i bliže. Svi u kući osluškuju kamo će okrenuti. Ako nastave iznad našeg vrtla prema Radišićima, odahnut će, ali ako pod našim orahom okrenu desno, zna se, dolaze zapaliti kuću! To su jutros obećali i vjerojatno će obećanje i izvršiti. Za nekoliko trenutaka činilo se da nitko ne diše, svi očekuju kud će „narodna vojska“. Okrenuše desno! Eto ih!

Dedo Nikola zakašljuca i reče mojoj materi: „Nevista, uzmi dicu i idi iz kuće; negdje se skloni. A i vi ostali idite u komšiluk. Ja sam se u ovoj kući rodio i u njoj ću umrijeti.“ Nikola nije nikad puno govorio, ali je svatko znao da je uvijek bio čovjek od riječi. Baba Mara-Biluša, kako i je bila uvijek odrješita i hrabra, podiže glas i „naređuje“: „Nevista, ostani tu, i ti i dica! Ako ćemo gorjeti, izgorjet ćemo svi zajedno!“ To reče i odmah leže s desne strane ognjišta, gdje je ona obično i imala svoj ležaj. Leže i poče se tresti; tresti kao da ima najgoru groznicu. Govori: „Nevista pokrij me, hladno mi je!“ Tresla se od straha ne za sebe, nego od odgovornosti koju je na sebe preuzela. Naredila je da nitko ne izlazi iz kuće pa bilo što bilo. Svi potiho plaču, samo se dedo Nikola zagledao u vatru koja razbija tamu u kući. Tamu noći i straha. A vatra kao da ohrabruje na smrt prestrašenu čeljad; lakše je kad barem vatra pucketa, grije i svjetluca.

Sve se odvijalo vrlo brzo jer je od oraha do naše kuće samo dvije minute hoda. Klapaju, dolaze, i evo ih pred stara začađena strževa vrata. Začu se glas: „Biluša, Biluša!“ Ne zovu djeda, nego babu Bilušu. Čovjek iza vrata govori: „Ovo je Nikola Tica, otvori, ne bojte se, nismo došli paliti kuću!“ Grbavuša je od žena najmlađa i ona im otvori.

Uđe Nikola, naš suseljanin, i s njim neki oficir. Ponovo rekoše da nisu došli zapaliti kuću, nego pitaju bi li vojnici koji su s njima mogli noćiti u štali i drugim prostorijama. Oni su pristojni, čak pitaju mogu li prenoćiti! Prenoćiše i sutradan odoše dalje! A kuća i štala ostadoše prazne. Ne samo to, kad su sve orobili naredili su susjedima da Bilušinima nitko ne smije dati hrane ili pružiti kakvu pomoć. Većina nisu ni imali što dati, a oni drugi su se držali uputa.

Bog se ipak brine

Kad su partizani ujutro otišli, svi u kući su odahnuli – barem nam nisu kuću zapalili. Ostao je krov nad glavom. Popodne poče padati kiša, moglo bi se reći da je pljuštala. Dok su ukućani sjedili u stojnoj kući oko ognjišta, zakuca i uđe nepoznat čovjek. „Hvaljen Isus.“ „Vazda budi.“ Sav je mokar. Kaže: „Oprostite, evo ja uletio u vašu kuću da se sklonim od kiše. Ja sam Franjo Radišić iz Grljevića i idem iz Ljubuškog kući.“ Baba mu govori da sjedne, ogrije se i osuši. „Ponudila bi ti nešto za pojesti i popiti ali, brate, nema ništa u kući. Jučer su sve partizani otjerali, a naredili su svima da nam ne smiju ništa dati. Osudili su nas na smrt glađu.“ Čovjek baca pogled oko sebe i vidi da u kući zaista nema ništa. Kad je čuo što se zbilo, reče da on ima dovoljno hrane pa će večeras donijeti kroz grljevačke ograde vreću brašna i još ponešto a nek’ netko iz kuće krišom dođe po to. Tko će nego Grbavuša i s njom Nina Majuša. One uže preko ramena i predvečer preko brda do dogovorenog mjesta, malo dalje od Šošića kuća. Franjo je već bio tamo. Preuzele su hranu i krišom je donijele kući. Taj „tajni kanal“ bio je otvoren tokom tog najgoreg vremena. Ali više od hrane, Franjina i naša kuća su postale zaista prijateljske i, naravno, kumovalo se više puta. Sve je prošlo, a prijateljstvo i ljubav su ostali.

Veža na povlačenju

Stipe – Veža je otišao krajem listopada i jedno vrijeme ostao na Širokom Brijegu. Tu su ga viđali neki preživjeli vojnici i civili. Mijo Penavić, koji je poslije rata došao u Kanadu, pričao mi je da je s Vežom bio početkom 1945. i s njim se na Širokom družio. Poznavali su se još od prije rata. Nedavno mi je i Ivan Marić iz Radišića posvjedočio da ga je viđao na Širokom Brijegu. Kad i kako je išao dalje, nije poznato. Ljude njegovih godina znali su i „uvojačiti“ da bi bili u pripomoći nemoćnijim izbjeglicama na povlačenju. Tek sam 2013. u razgovoru s Antom Zlopašom-Skokušinim iz Proboja čuo da je Veža išao sve do Bleiburga. Naime, Ante mi reče: „Bolan, vidio sam ti ćaću u Mariboru kad smo se vraćali iz Bleiburga. Kad su nas razdvojili on je bio sa starima, a mi smo mladi bili na drugoj strani. Ta nisam ga mogao promašiti, bilo je u njemu gotovo dva metra i već potpuno bijele glave. Imao je neku torbicu o ramenu.“

Što se s njim događalo od Maribora do Mostara nikad nismo saznali. Mora da je, kao i većina zarobljenika, prošao kroz razne logore. No, znamo da je dospio u zloglasnu Ćelovinu, o čemu smo čuli svjedočenja iz prve ruke.

U Ćelovini

U Ćelovini su s mojim ocem Stipom, među ostalima, bili i braća Branko (r. 1912.) i Ivan (r. 1914.) Boras iz Gornjeg Proboja. Otac im je bio Mate, ali su ih po majci Vidi svi zvali Vidini. S njima je na povlačenju bio i treći brat, Ante. On je bio trgovac i malo podeblji pa su mu braća rekla da se poveze nekim kamionom, a oni će pješice, što je i napravio. Poslije je Ante dospio u logor u Austriji te potom otišao u Kanadu, gdje je i umro. Branko i Ivan došli su do Bleiburga, vratili se Križnim putem te dovedeni u Ćelovinu.

Branko je prije rata živio u Mostaru gdje se 1941. godine i oženio. Kao podstanar živio je u kući Branka, zvanog Bane, Mijana u ulici Matije Gupca, nedaleko od Malte. I Bane je bio na Križnom putu i na kraju dospio u Ćelovinu. I moj otac, koji je s njima zajedno tu bio, poznavao je Banu još od prije rata. Naime, Veža je bio jedan od djelatnijih u Hrvatskoj seljačkoj stranci i više puta išao je u Mostar. Prijateljevao je s Barišom Smoljanom, tajnikom mu Stankom Tomićem, ministrom Lavrićem i drugima. Svaki put kad bi došao u Mostar odsjedao bi kod suseljana, prijatelja i stranačkog kolege Branka Borasa. Tu je upoznao i sprijateljio se i s Banom Mijanom. Sad su se našli zajedno u tom zloglasnom logoru.

Brankova žena Zora dolazila je u posjet svom mužu Branku Borasu. Njezin sin Mate se dobro sjeća kako mu je mama pričala o tim posjetima i stravičnim prilikama u kojima su se nalazili logoraši. Osim Branka viđala je svog djevera Ivana, i njemu je donosila hranu. Ivana je zadnji put vidjela 27. lipnja 1945. Drugi dan je došla i donijela nešto hrane, ali Ivana nije bilo. Pita: „Gdje je Ivan?“ Straža odgovara: „Nije on ovdje.“ „Kako nije, kad sam jučer ovdje bila i dala mu jesti?“ Muž joj očima signalizira: „Ne pitaj!“ Kasnije je od muža saznala da mu je brat Ivan u noći 27. lipnja izveden i ubijen. No, ne sam, nego je oveći broj zarobljenika te noći poklan. Srbi su svoj Vidovdan (28. lipnja) „slavili“ i to jutro Neretva je krvava tekla! Branko je ostao živ, ali je nakon Ćelovine bio osuđen na četiri godine strogog zatvora i tri godine gubitka svih građanskih prava. Odležao je sve četiri godine.

Tko je u Proboju donosio odluke koga od u Mostaru zatočenih suseljana ubiti, a koga ostaviti na životu može se dosta lako pogoditi. Glavnu riječ u selu tada je imao Mijo Čuvalo, po zlu glasu bolje poznat kao Žic. Naravno, imao je i pomagače.

Žic je u selu bio prvi „veliki Hrvat“ i pobornik Hrvatske seljačke stranke. Dolazi travanj 1941., on je prvi „ustaša“ i počinje okupljati mlade za ustašku vojsku. Postao je i prvi partizan u selu, a oni su takve i trebali! On i žena mu Aleruša bili su vladari sela u ona najgora vremena. Svatko je znao da je bio „nečovik“ i na kraju su ga i partizani sklonili u Zenicu. Znao je doći u rodno selo i moju majku čak pitati, kako je i kako su djeca. Jednom joj reče: „Da ti je Veža bio malo mudriji, mogao je ostati na životu,“ na što mu je odgovorila: „Čuješ, Žicu, više volim da je s ljudima poginuo nego s neljudima živio!“ On je ušutio i bez riječi otišao.

Kum Bane

Moj otac Veža je preko Zore Brankinice saznao da mu se poslije odlaska iz Proboja rodio četvrti sin. Budući da je bio prijatelj s Banom Mijanom, dogovorili su da će mi on biti krizmani, kad nije mogao biti krsni kum. Tako je i bilo, a Bane nam je poslije pričao o mom ocu i sebi sljedeće.

Dželati Ćelovine su svaku večer dolazili i odvajali, po kojem ključu, ni sam nije znao, skupinu od 20-30 ljudi. Nisu se vraćali! U jednoj od tih skupina odveden je i moj otac Stipe. Nekoliko dana iza toga odveden je i Bane. Bilo je to malo prije ponoći i dovedeni su na istočnu stranu rijeke. Ljudi znaju što ih čeka, ali svi šute. Nitko ne jadikuje niti traži milost. Naredili su da se poredaju, nakon čega je uslijedila paljba iz strojnica. Nakon nekog vremena Bane se probudio i oko sebe vidio mrtva tijela svojih supatnika. Sam se čudi da je živ. Ranjen je u glavu, ali ne teško. Nigdje žive duše. Po svemu izgleda da su rano slijedeće jutro dolazili bacati mrtva tijela u Neretvu ili ih goniti u koju od jama. Bane se, srećom, probudio prije nego je došla „druga smjena“ i preplivavši Neretvu uspio doći kući. Ranu mu je previla žena, nakon čega se sakrivao, ponajviše u grobnici na groblju nedaleko od kuće. Nakon otprilike šest mjeseci postao je „vidljiv“ i više nije bio zanimljiv vlastima. Pustili su ga u miru. Bane je bio stolar i civil, ni kriv ni dužan bio je odveden na strijeljanje i čudom ostao živ.

Krizma

Dolazeći posjetiti svoje u Proboju, Branko Boras bi se navratio i kod nas govoreći da nas pozdravlja Bane Mijan te da mu Grbavuša javi kad bude moja krizma, jer je Veži obećao biti moj kum. I, priprema se krizma u Vitini 1950. godine. Mene su, zajedno s bratom Mladenom i sestrom Ivom, pripremili za krizmu, premda sam bio malo premlad. Naučio sam sve kolince i odgovore iz vjeronauka, i prošao ispit kod župnika fra Sabastijana Leske.

Majka je preko Borasovih Bani poručila kad će biti krizma. Ali kako Banu nije znala, nije sigurna hoće li nepoznat čovjek iz grada doći, pripremila je i kuma „u pričuvi“, za svaki slučaj. Ali Bane nije zakazao. Riječ je riječ! Prijateljstvo je trajno.

Sjećam se, večer je prije krizme. Već je mrak. Netko kuca na vrata. Bio je to Bane. Stigao je „prugom“ koja je kroz selo stizala predvečer iz Mostara i vozila u Imotski. Netko ga je uputio k našoj kući i banuo je čovjek koji je mog oca zadnji vidio živa. Čim je ušao, pita koje je Vežinica. Nju je zagrlio i poljubio a onda plačući traži mene. Ja i ne znam što se događa, a on me grli i plače. Naravno, i svi u kući plaču. Trajalo je to, meni se činilo, podugo. Moj kum bio je nižeg rasta, ali čovjek velika i meka srca.

Drugi dan svanula je nedjelja, 19. studenog 1950. Kum Bane mi je za krizmu donio bijelo mornarsko odijelo. Rekao je majci da ga nije mogao kupiti, nije se imalo, nego ga je posudio. Svejedno, ja sam bio obučen iznad svakog očekivanja. Ta to su bile rane pedesete! Sve sirotinja do sirotinje. Biskup Petar Čule bio je u zatvoru, a umjesto njega svetu krizmu dijelio je don Andrija Majić. Poslije mazanja krizmanim uljem čelo ostale djece bijaše povezano vezenom krizmanom maramom, a kum Bane meni čelo poveza hrvatskom trobojnicom širokom k’o podlanica. Poslije mise ju je skinuo i stavio mi je preko ramena na bijelo odijelo. Znao sam da sam izgledao drugačije, a stariji su sa strepnjom i čežnjom gledali hrvatsku trobojnicu. Bilo je vrlo hrabro to napraviti u ona vremena, ali valjda onaj tko je već jednom gledao smrti u oči nije se ničega bojao. Kod kuma Bane sam poslije dolazio i uvijek su on i kuma znali pričati o Veži i naglašavati da ne zaboravim čiji sam i što se sve dogodilo tih poratnih vremena. Ta sjećanja ovdje i zapisah na uspomenu njima i svima koji su nevini ubijeni ili patili.

Dopisnica od ubijenog muža

Početkom pedesetih moja je mater bila sezonska radnica, vagarica u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Ta išla je ona i na berbu kukuruza u Vojvodinu ali i na branje maslina u Konavle. Moralo se djecu hraniti!

Jednog dana uručiše joj dopisnicu koja je stigla na njezino ime u Duhansku. Majka se malo začudila: tko to njoj piše i to ne u Proboj, nego u poduzeće. Kako je bila nepismena, zamolila je Antu Grbavca da joj pročita što piše i tko piše. Kad tamo, navodno joj piše muž Stipe, Veža. Pita kako je ona, djeca… Javlja da je on dobro i da je radio na ševaru ali da sad, s drugim zatvorenicima, ide na pustare u Vojvodini. Kakav ševar i puste! Lokalnim oznašima palo je na pamet mučiti ženu i takvim perfidnim načinom.

Kad je 1980. moj brat Vlatko dva mjeseca bio zatvoren, ponajviše u samici, u Mostaru, ispituju ga mladi udbašići i pitaju za oca. On im veli: „Vi znate što je od njega bilo. Zadnji put od njega je došla dopisnica početkom pedesetih.“ I oni se čude, kakva dopisnica? Ta znali su da je ubijen u Mostaru 1945. godine.

Kako ga je njegova supruga Anđa očekivala cijeli život, i njegovi ga potomci čekaju da bi mogli pokopati njegove zemne ostatke i na grobu mu upaliti svijeću. Tako to bijaše i prođe, a naši stari znali su reći: Što god tko radi, sebi radi! Tako je bilo i bit će.

Ante Čuvalo Vežin

Iz knjige, Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Ljubuški: CroLibertas, 2014., st. 430-435.