Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih” – Miljenko Stojić

Na KRAJU PUTA-Osvrt na knjigu”Od Bleiburga do Ljubuškog-Svjedočenja preživjelih”

Miljenko Stojić

 

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.

Mnogo je u ovoj knjizi životnih priča, a meni za oko zape jedna naoko puno jednostavnija od drugih: »Baka Mara«. Susjed je kriv da su joj ubili sina. Ne može to prežaliti. On umire, a umrijeti mu se ne da. Svi znaju da mu samo baka Mara može pomoći. Prebacimo se u sadašnjost. Nije mi poznato kako će umirati neki drugi, kao npr. Budimir Lončar za kojega pišu da je ovih dana zamolio nekog svećenika u Zadru da mu vodi sprovod. Bila to istina ili ne, to jasno kaže kako u hrvatskom narodu postoji jaki vapaj za pravdom. Ne želi mrziti, spreman je oprostiti, ali je spreman i voljeti svoje do žrtve života. Ova knjiga to bjelodano dokazuje.

»Prilikom napredovanja naišli smo na trojicu naših ustaša koje je neprijatelj bio zarobio. Bili su nabijeni na kolce i ispečeni. Mislim da je ovaj događaj uvelike uticao na moje kasnije ponašanje. Prvi put sam spoznao kolika je mržnja naspram hrvatskoga naroda i kako ćemo proći ukoliko ne budemo imali svoju državu. Nažalost, nakon 1945. te crne slutnje su se i obistinile. Na tisuće Hrvata je završilo u Bleiburgu i u masovnim grobnicama koje su partizani krili punih 50 godina. I danas kad mislim o tome vremenu, mogu reći da sam ponosan što sam bio ustaša. Naravno, osim izroda kojih je svaka vojska imala, mi smo bili prava vojska, s odličnim ustrojem, a Bog i naš hrvatski narod bili su svetinje kojima smo se klanjali.« (str. 3. – 4.) Ove riječi, tako rekući, nalaze se u svim donesenim svjedočenjima pa ne ćemo navoditi tko ih je točno izgovorio. Hrvatska mladost išla je braniti svoju državu. Za politiku je bio zadužen netko drugi. I povijest je potekla tako kako je potekla. Nakon 7 desetljeća još rasplićemo njezine tokove, njezine misli, još tražimo ubijene. Očito se 1945. na ovim prostorima nije dogodila nikakva demokracija, nego je jedan totalitarizam zamijenio drugi.

Treba biti skroz pokvaren pa reći da njih 64-orica iz prvog dijela knjige lažu. Slično vrijedi i za svjedočenja iz druge ruke, njih 16, kao i za tri životne priče u dodatku. Pa ih onda slijede tablice, broj ubijenih po mjestima ljubuške općine. Toliko jezovito da nam počne izgledati nestvarno. Najblaže djeluje nekoliko donesenih dokumenata tamo pri kraju knjige, iako i oni nose svoju mučnu težinu. Kad čovjek sve to pogleda, zastane i zahvali se Bogu što je ipak konačno došlo vrijeme kakve takve slobode. Možemo govoriti o svojim mrtvima, možemo ih pokopati ako smo im pronašli tijela. Jugokomunisti su to sa svojima davno učinili. Ova knjiga velik je korak prema tome. Od zaborava je otrgnut djelić istine, jasnije nam je što se događalo i zbog čega. Na djelu je bila mržnja, drug Đilas bi rekao plemenita mržnja. Uništavala je sve pred sobom i dojučerašnje mirne susjede pretvarala u neljude.

Svjedoci iz knjige prošli su križni put, ali su prošli i vrata smrti u samome Ljubuškom. Neki su isprebijani, neki su bili uhićeni, ali su ipak preživjeli. Drugi su završili na jednom od ljubuških stratišta. Tijekom proteklih godina tragalo je i još traga za njima povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, na čelu s Vicom Nižićem. Pronađeno ih je do sada 60-ak, nekima je pomoću DNK analize vraćeno čak i ime i prezime. Hvala svima koji su u tome sudjelovali. Iskazali su se pojedinci, država ne. Između ostaloga unatoč tome što se radi o posmrtnim ljudskim ostatcima državne ustanove ne sprovode istragu o onome što se i zbog čega dogodilo. Očito ne vole diranje u već proglašenu jugokomunističku istinu. A ona je tako lažna.

Ovih dana ruski grof i engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj ponovno progovori što se to s Hrvatima zbilo na kraju Drugog svjetskog rata. Svjedoči da je sa svime počeo slučajno i što je više ulazio u bit stvari sve ga je to sve više zaokupljalo. Nije ga zaustavio ni sudski progon u Engleskoj kada je objavio knjigu u kojoj Engleze okrivljuje za svjesno izručenje Hrvata na Bleiburškom polju jugoslavenskim komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu. Kasnije je razgovarao i sa Simom Dubajićem pa mu je opseg masakra postao jasniji. Danas se slaže s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević koja je iz svoga ureda maknula bistu Josipa Broza Tita, jer on je jednostavno diktator i masovni ubojica. Posjećuje i svoju domovinu Rusiju gdje su komunisti njegovoj obitelji sve oduzeli i još ništa nisu vratili.

Rusi, dakle, imaju svoga Nikolaja Tolstoja, mi u našem ljubuškom kraju, a i šire, imamo svoga Antu Čuvala. Još ni danas nije uputno iznositi na vidjelo lepezu jugokomunističkih zločina. Zna to Čuvalo još od davnih dana kada ga je Udba pratila u stopu. Ali je ustrajao. Podario je svome narodu i sebi remek djelo, recimo to bez ustezanja, iako je ova knjiga zapravo tek kriška naše zajedničke patnje, ponovimo još jedanput tu misao. Zbog toga je pozvan svatko onaj tko ima nešto reći na ovu temu da to što prije učini. Vrijeme prolazi, svjedoka je sve manje, neki su iz ove knjige već otišli pred lice svoga Boga i tako završili svoje svjedočenje. Zasučimo rukave i iziđimo iz jugokomunističkog mraka na svjetlo dana. Nemojmo si umišljati da smo to već učinili. Da jesmo, ovakve knjige bile bi potrebne samo povjesničarima, a ne nama. Još je puno laži i krivih stavova oko nas.

Pada mi sada na um nepoznati starac koji nastoji nahraniti barem nekoliko preumornih i izgladnjelih logoraša. Negdje tamo kod Požege, kako je posvjedočeno u ovom našem djelu. Od Bleiburga pa dotle ubijali su ih na svakom koraku. Najprije sprovodnici, a onda pučanstvo nekih sela i mjesta. Išli su naravno pješice. I starac im poželi pomoći. Brane mu, tuku ga, ali on ustrajava. Na kraju su ga odveli u nepoznato, a logoraši su zaplakali za njim. Mogao se praviti da ga se sve to ne tiče, međutim nije, iskazao je svoju ljudskost. Tako su činile i žene duž čitave hodnje smrti. Sve su uznastojale da uhićenima olakšaju patnje. Prebijane su, ubijane, ali se nisu dale. Našao se čak i poneki sprovodnik koji je pokušao pomoći koliko je mogao. Zlo je carevalo i ljudi su birali hoće li mu podleći li ne.

Isto se dogodilo i kod kuće, u ljubuškom kraju. Netko je u novoj vlasti nastojao pomoći, netko se pripuštao zločinu. Svjedoci imenom i prezimenom govore i o jednima i o drugima. To je dobro. Služi čišćenju našega pamćenja i doprinosi da konačno pomirdba stigne u ove krajeve. Kao primjer onoga tko nastoji pomoći mogli bismo navesti Ivana Primorca Škopu, a kao primjer onoga drugoga Zaima Konjhodžića, i to zbog čizama. Ubio je čovjeka, obuo njegove čizme i sutra dolazi u njegovu kuću pitati ukućane poznaju li ih. Malo je reći da je to perverzno. Kao slične svjedoci su naveli i Ivana Granića, Marijana Primorca, Juru Galića… Ali okrenimo se mi radije našim mučenicima.

Unatoč svim progonima puk je od samoga početka ustrajao na svome putu. Zbog toga se i moglo dogoditi da je u velikom broju došao na pokop hrvatskog vojnika Ivana Alilovića 1947. (str. 1.) Znamo, bila su to vučljiva vremena, sveopći progon. Škripari se još nisu predavali. Ozna ih je lovila pa se i sama znala prerušiti u njih, raditi zlodjela, da ih puku jednostavno ogadi. I ta priča traje do danas, puno je još toga zagađeno jugokomunističkom laži, njihovim stavovima i porukama.

Netko će se očito naći pa će početi po ovim svjedočenjima snimati filmove, pisati književna djela, jednostavno umjetnički stvarati. I to će biti doprinos našemu narodnom pomirenju. Baka Mara je shvatila da je opraštajući pomogla ne samo susjedu nego i samoj sebi. Priča kaže da su je poslije obično viđali s krunicom u rukama. I to je ta naša tipična hrvatska slika: Bog i naši roditelji koji ga nisu izdali. Valjda će tako sljedeći naraštaji reći i za nas.