Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih

Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014., 624 s.

tumblr_inline_neus1g4IO51slyqwp

Časni oci, cijenjene gospođe i gospodo,

Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unazad, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito.  No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.

Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih”  (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji  je preuzet  iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.

Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti.  Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni unovinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.

Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka  svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz  kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.

Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. Svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.

U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Ljubuški, 8.5.2014.

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis

Vesna Čučić, The Republic of Dubrovnik: Final Crisis. Chicago, Il.: CroLibertas Publishers, 2014. Pages XXIII+208.

tumblr_inline_n9sg5cKvP41slyqwp

 

An earlier version of Ms. Čučić’s book was published in Croatian in 2003 (Zavod za povijesne znanosti HAZU and Matica hrvatska in Dubrovnik), but now appears in a somewhat upgraded English language version thanks to an able translation by Duško Čondić. As a result, this important monograph will be available to a far broader international audience. Dr. Ante Čuvalo and Ms. Ivana Čuvalo Rosandić founded the CroLibertas Publishers with the sole purpose of publishing books—original monographs, translations, and reprints—of interest to those who wish to be informed about Croatia and her history, something that should not be the project of a small diaspora publisher, but of those Croatian institutions that are responsible for promoting the best of domestic scholarship. The Čuvalos’ first publication was a critical study of archival holdings from the Catholic parish of St. Jerome, a Croatian immigrant institution in Chicago, Illinois. Ms. Čučić’s monograph is the second book in the series. The demise of the Republic of Dubrovnik was not the favourite episode for those who applied themes from the history of Dubrovnik as building material for the construction of the Croat national project. Contrary to the narratives of great achievement during the Republic’s heyday, the fall of the Dubrovnik polity was too depressing to bear. That in part explains why the subject was infrequently pursued. Besides the two-volume (and then strictly diplomatic) history by Lujo Vojnović (Pad Dubrovnika, 1908), which was published on the hundredth anniversary of the events and brought the story up to the Dubrovnik Annals 19 (2015) 151 final attempts at the Republic’s restoration (from the uprising of 1813 to the Congress of Vienna), there were practically no works on the subject, the somewhat forgotten English-language monograph by Harriet Bjelovučić: The Ragusan Republic: Victim of Napoleon and its Own Conservatism, which was published in 1970, being the sole exception. The dearth of research on the Republic’s final period has since been reversed thanks to Vesna Čučić’s expert insight into the world of troubled relations in Dubrovnik and the Adriatic basin at the turn of the eighteenth century, when Napoleon transferred the spirit of the Great Revolution into a set of legal, educational, and administrative reforms, and then, thanks to his military and strategic advantages, unleashed them on the unwilling European continent. Vesna Čučić’s monograph begins with the context of the French decision to seize Dubrovnik in 1806. The great game after the Third Coalition and the Peace of Pressburg (1805) led to the Franco-Russian conflict in the Bay of Kotor, where the Austrian authorities, under the pressure of the anti-French local movement, did not pass the Bay to the French, as provided by the Peace of Pressburg, but to the Russians instead. The French then occupied Dubrovnik under the pretext that Dubrovnik’s neutrality was compromised. Ms. Čučić’s approximations about the number of French troops on the territory of Dubrovnik (between 1,100 and 5,000) are particularly telling, as is her account of the role they played in combat against the Russo-Montenegrin army during the Russian siege of Dubrovnik, as well as on the nature of siege itself, which has been downplayed in the previous accounts. This episode, made notorious by the pillage and burning of Konavle, Cavtat, and a number of suburban settlements, has lived in the collective memory of Dubrovnik and helped legitimate the French contributions in defence of the city and its possessions. The arrival of fresh French troops in July 1806 repelled the Russian siege. These are unquestionably the best pages of the monograph and they stress the predatory nature of Russian-Montenegrin effort, something that Lujo Vojnović mainly circumvented in his Pad Dubrovnika. The rest of the book takes up the consequences of conflict, the expenditures that the Republic invested on the French army during the period of dual power (1806-1808), and the damage caused by Russians, Montenegrins, and Orthodox Herzegovinians. The biggest damages were incurred in Gruž, Rijeka dubrovačka, and Konavle, and in Konavle most especially in Čilipi, as well as Bačev Do and Gruda. Most houses were burned in Konavle (235), Župa (188) and borgo Pile (134); in percentages: in Obod (84.21%) and Pile (47.69%). Nor was the number of victims insignificant. According to some accounts there were 581 dead only in Konavle, and in the city itself, perhaps more than 150. Ms. Čučić clearly demonstrates that we have underestimated the last crisis of the Republic of Dubrovnik. This was not just the story of the French occupation but, in far greater measure, that of savagery committed by the Russo-Montenegrin forces, something that Medo Pucić called the expected behaviour of ‘beasts’: “Then the Frenchman grabbed Dubrovnik … / And by his godless violence / Though we were neither in the wrong or in debt / He destroyed our national rule. / Then the Moscovite went on to chase him / From both the land and the sea / And took with him a Montenegrin troop / And then sat himself round Dubrovnik / A wild hawk in a dove’s nest”. Dubrovnik’s last crisis was a confrontation between a small patrician oligarchy and modernity, as represented by a self-made emperor and his military force, both being products of the French Revolution, which is to say that they were dedicated to undermining the institutions of old Europe. Republican particularism was swept away by the uniformity of ‘scientific’ state and its centralism, which was not abridged under subsequent Habsburg rule. It is of great value to remind ourselves of this great epopee, the first act of the modern tragedy, which was far more dramatic than its last convulsions, behind the curtain that is steadily falling in our own time. Thanks to the translation of this valuable book, many new readers will discover the circumstances of Dubrovnik’s collapse in all of their depressing detail. Ms. Čučić deserves our thanks and recommendation.

Ivo Banac

Dubrovnik Annals 19 (2015), p. 150-151.

ALBUM ”IZBJEGLIČKI LOGOR FERMO”

tumblr_inline_nxar5mYRv91slyqwp_540

 

Riječ logor, njem. Lager, iz gotskoga ligrs, znači spavaonica, ali u ratnom smislu sabirno mjesto muke i patnje, često i smrti. Nakon II. Svjetskoga rata otvoreni su mnogi saveznički logori za izbjegle osobe, civile i vojnike. Jedan od poznatijih među njima bio je izbjeglički logor „Campo Fermo“, koji se prostirao u gomili betonskih zgrada bivše tekstilne tvornice nedaleko od grada Fermo, koji se nalazi na obali jadranskoga mora u središnjoj Italiji i ima 37.000 st. U njemu se smjestilo oko 2.000 izbjeglica. Iako je strah od izručenja u Jugoslaviju bio stalno prisutan u Fermu, Hrvati su se trudili organizirati normalan život. Počeo je raditi dječji vrtić, osnovna i srednja škola, formirana je Matica Hrvatska, Hrvatski akademski klub, športska društva i  još neke udruge. Istodobno s društvenim i kulturnim djelovanjem na pozornici su izvođene predstave iz hrvatske baštine, hrvatski emigranti intelektualci započeli su političko djelovanje protiv komunističkog režima u domovini. Međutim, generalno stajalište Zapada bilo je naklonjeno Josipu Brozu Titu i partizanima. Usto, jugoslavenske tajne službe našle su suradnike, doušnike među hrvatskim emigrantima, što je dovelo do izdaje i propasti planiranih akcija odnosno do uhićenja i likvidacije pojedinih istaknutijih hrvatskih emigranata. Logor je djelovao od 1945. do 1948.

Ono što je zanimljivo za Fermo i hrvatske zatočenike u njemu svakako je način na koji su logoraši organizirali život, koliko je to bilo moguće u tadašnjim poslijeratnim uvjetima. O tome u predgovoru piše dr. Ante Čuvalo. U logoru je bio heterogen sastav izbjeglica – od profesora, svećenika i umjetnika do vojnika, seljaka i djece. Uz suglasnost britanske uprave birala se hrvatska logorska samouprava koja se brinula za životne uvjete. Imali su kuhinju, ambulantu, pjevački zbor, športsko društvo, dječji vrtić, folklornu skupinu, skaute, te sitne obrtnike – električare, limare, brijače, učitelje, glazbenike. Sagrađena je i kapela, utemeljena je prava hrvatska katolička župa.

Upravo o tim zbivanjima govori ovaj album. Kao što sama riječ kaže sastavljen je od niza slika i popratnih tekstova, negdje kraćih negdje dužih. Zasluga za oblikovanje albuma pripada Mariji Ramljak, voditeljici „Hrvatske male škole“ u logoru Fermo, Augustu Frajtiću, fotografu i dr. fra Dominiku Mandiću, koji je sačuvao albume u Franjevačkoj kustodiji u Chicagu. Uvod i pripremu za tiskanje obavio je dr. Ante Čuvalo, a dizajn i grafičku pripremu Emil Kordić. Nakladnik je CroLibertas Publishers Chicago. Knjiga se u glavnini sastoji od dva albuma: I. od str. 8 – 37. i II. od str. 40 – 55.

Kako na početku kaže voditeljica škole Marija Ramlja, junaci albuma su „mala hrvatska djeca, koja su morala ostaviti svoju domovinu“. Redaju se slike djece – vesele, radoznale, nemirne, razigrane, tužne, ali i ponosne što pokazuju u tuđoj zemlji da su kadri misliti, učiti, stvarati i živjeti. Redaju se tako frajtićevi svjetlopisi s djecom u prirodi, u hodalici, u dvorištu, školi, izletu, kolu i vjeronauku. Tako saznajemo da su napravili prvu priredbu s programom od dva i pol sata, djeca u dobi od 4 do 10 godina. Danas bismo rekli vrtić i osnovci. Napravljena je prava pozornica sa zastorima, okićena grbom i likovima u hrvatskoj narodnoj nošnji. Saznajemo isto tako da su veliku priredbu mališani imali za Majčin dan, da su predstave i igrokazi bili vrsno pripremljeni s obiljem kostima i obrazina. Vidimo na fotografijama da su Malu školu u Fermu posjećivali crkveni, vojni i civilni uglednici, među njima kardinal Ruffini, nadbiskup fermanski i general Findlaj. Na kraju prigodna programa u legendi gospođa Ramljak piše „kako se kardinal čudio visokoj kulturi našega naroda“.

I II. album iz 1946. donosi obilje životnih situacija malih junaka u logoru Fermo. Uz kulturni i športski život mališani marljivo uče engleski i talijanski jezik, pišu školske zadaće, vježbaju kola i plesove, sudjeluju u procesijama, prave male izložbe, skauti idu u prirodu, dijeli se Sveta pričest, kao i druge dječje radosti i obveze. Moraju se za mnoge stvari snalaziti, pa su tako djevojčice za jednu procesiju napravile lijepe haljine od mreže protiv komaraca.

Tako je Album izbjegličkoga logora Fermo ispunjen lijepim slikama i tekstovima, da unatoč ratu, neimaštini i izbjegličkim mukama, pokaže kako malo čovjeku treba za život. A to su u prvom redu pokazala djeca – i to ona najmlađa, koja su hrabro nosila na svojim plećima ratno breme, ali je u njima bilo duha – i vedroga, i ponosnoga, i prkosnoga i nacionalnoga. Zato je listanje ovakvoga albuma malo osvježenje i ugodno iznenađenje. Album je u neku ruku spomenik neuništivom čovjekovom duhu, svojevrsni antiratni manifest, ovoga puta u malenim tijelima, za hrvatski ponos.

Radoslav Dodig

BEOGRAD PONOVO O HEBRANGU

BEOGRAD PONOVO O HEBRANGU

Ante Čuvalo

Recenzija knjige: Dragan Kljaković, Dosije Hebrang. Beograd: Partizanska knjiga, 1983. Objavljeno u Republika Hrvatska (Buenos Aires), God. 33, Br. 143, prosinac 1983., str. 33-47.

hebPočetkom ove godine (1983.) u Beogradu je izišla iz tiska nova knjiga o političkom radu Andrije Hebranga. Izgleda da velikosrpski režim smatra potrebnim ponovo opravdati umorstvo ovog hrvatskog komunističkog prvaka i mučenika za hrvatska narodna prava.

Prvu knjigu o Hebrangu kao “antipartijskom i štetočinskom elementu, kao izdajniku i oruđu klasnog neprijatelja” izdali su beogradski vlastodršci ima već tridesetak godina. (Slučaj Andrije Hebranga, Kultura, Beograd 1952.) Navodno autor te knjige je pukovnik OZN-e (sada general) Mile Milatović, koji je bio Hebrangov istražitelj u beogradskom zatvoru. Ali dobro je poznato da je to “remek djelo” napisao srpski pisac Dobrica Ćosić. Ubrzo je ta knjiga bila povučena iz prodaje i iz knjižnica. Ona je bila pobudila duhove i zanimanje za Hebranga u svim sredinama hrvatskog naroda i zato ju je Udba oduzimala prigodom raznih premetačina.

Nova knjiga nosi naslov Dosije Hebrang. Za autora je potpisan Dragan Kljaković. Izdavač je Partizanska knjiga, Biblioteka sučeljavanja  ̶  Ljubljana i OOUR Izdavačko publicistička delatnost  ̶  Beograd. Za izdavača, Mihajlo Đelović. Recenzenti: Marko Belinić i Dr. Dušan Živković. Urednik, Aleksandar Postolović. Lektor, Veljko Radović. Tiraža, 6000 primjeraka; 313 stranica. Ovo navodimo da se vidi u kakvom je društvu “kovana” ova “povijesna istina”.

Odmah se nameće pitanje: Zašto baš sada o Hebrangu? Autor nas je predsusreo i na prvim stranicama knjige daje odgovor na to pitanje. Svakako autor, a niti režim, nije ponukala na ovaj rad ljubav za povijesnom istinom ili čak mržnja prema Hebrangu. Beograd bi najradije zatrpao pepelom vremena “slučaj Hebrang” i sve ostale “slučajeve”, ali mu to nije moguće. Hrvatski narod ne zaboravlja! Zato Beograd nastoji opravdati svoja zlodjela. U Hebrangovu slučaju prva knjige nije ništa dokazla doli velikosrpska zlodjela. Nadaju se da će ova knjiga imati bolji učinak. U to sumnjamo. I ova knjiga samo dokazuje da je Hebrang ubijen radi svog hrvatstva. Da se vratimo na gore postavljeno pitanje: Zašto danas o Hebrangu? Evo piščevih odgovora: Zbog “glasina” i “kombinacija koje se svode na ‘druge istine’.” “Zbog plime novih okolnosti”. (str. 27) Zbog “priča” da nije riječ o Hebrangovoj suradnji s ustašama, nego “o smišljenom obračunu dijela rukovodstva KPJ s hrvatskim komunistima”. O “pričama” o Titovom obračunu s Hebrangom, jer je “Staljin, ne vjerujući više Titu, povjerio mandat za novo rukovodstvo KPJ Hebrangu”. “U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, sedamdesetih godina, bilo je čak predloga da se Hebrang rehabilituje i da mu se, u znak priznanja ‘za mučeništvo’, podigne spomenik zahvalnosti u Zagrebu! Takav stav podržala je i emigracija podstičući ideju ‘opšteg nacionalnog pomirenja’, čiji je smisao bio: legalizovanje nacionalističkih ideja i koncepcija, onih koje su poražene u NOB-i i revoluciji. Glasnogovornici su u Hrvatskoj reviji, koja je izlazila u Minhenu (kao da sad ne izlazi!) 1970. godine, poručivali da je došlo vrijeme pomirenja, obrazlažući to u tekstu ‘Requiem svim palim za Hrvatsku’:

‘Sinovi bivših ustaša i domobrana i bivših partizana, koji u svojim čistim srcima gaje ljubav prema Hrvatskoj, i oni će svojim mladim snagama premostiti provalije koje su iskopali njihovi djedovi i očevi, koje su probudili tuđini na obim stranama, i nesretno razdjelili pripadnike istog naroda. Što zato što djedovi i očevi umiru slijedom prirodnih zakona, i s njima nestaje prošlosti. S njima na jednoj i na drugoj strani i ‘pobjeda’ i ‘poraz’ gube svako značenje, jer i jedni i drugi danas ispravno shvaćaju da nisu bili poraženi ‘ustaše’, niti su pobijedili partizani, nego je, u stvari, godine 1945. bila poražena Hrvatska, naša i njihova domovina Hrvatska’.” (28)

U tom grmu leži zec! Beograd se boji hrvatskog nacionalnog pomirenja. Oni se boje jedinstvene hrvatske borbe i rada na ostvarenju samostalnosti i slobode. Oni bi htjeli da mi u emigraciji i dalje smatramo Hebranga i njemu slične hrvatskim izdajicama, a oni u Hrvatskoj da drže Pavelića, ustaše i sve nas u emigraciji neprijatelje Hrvatske. Oni bi nas rado i dalje vidjeli podijeljene na ideologije, vjere i pokrajine. Ali mlađi hrvatski naraštaj je shvatio da je “1945. bila poražena Hrvatska” i da među Hrvatima nije bilo pobjdenika. Mi cijenimo sve one koji su živjeli i umirali za Hrvatsku. Život i rad Starčevića, Radića, Pavelića, Kulenovića, Stepinca, Čauševića, Hebranga, Pirkera, Bušića, Veselice i svih drugih idealista koji su umirali ili ležali po zatvorima radi Hrvatske utkani su u hrvatsku povijest i na toj povijesti mi moramo graditi bolju budućnost. Hrvatska iznad svega! To je ono što velikosrbe najviše smeta i boli.

 

Kratak životopis

U knjizi “Dosije Hebrang” nalazimo i važnije podatke o Hebrangovu životu. Rođen je 21. siječnja 1899. u Bačevcu, općina Gradina, kotar Virovitica. Otac mu je bio Andrija a majka Cecilija. Kad mu je bilo trinaest godina, stupio je u Hrvatski sokol. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u austrijskoj vojsci. Ratovao je u Italiji. Na bojištu je prvi put čuo o Oktobarskoj revoluciji i za nju se oduševio. U komunističke redove stupio je 1920. u Osijeku. (Na drugom mjestu kaže se da je ušao u Partiju 1919.) Poslije sramotnog zločina u beogradskoj skupštini 1928. godine, Hebrang je bio uhićen od beogradskih vlasti i osuđen na dvanaest godina robije “zbog komunističke i separatističke propagande”. (31) Svih dvanaest godina je izdržao u zatvorima Srijemske Mitrovice i Lepoglave. Prebacivali su ga tamo i ovamo prema potrebama režima. Iz zatvora je izišao 15. veljače 1941. godine.

O Hebrangovom obiteljskom životu saznajemo da je imao jednog sina i to prije nego je otišao u zatvor 1928. “Hebrang se osobito brinuo za svog sina” dok je još bio u zatvoru. Tito je, naime, nastojao pomoći da se taj dečko ne izgubi. Sin mu je živio kod njegove sestre i to u “velikoj bijedi”. (194) Tko je bila majka tog djeteta i što je s njim bilo, ne spominje se u ovoj knjizi. Za vrijeme rata Hebrang je oženio Olgu Kohn, hrvatsku Židovku. U knjizi se spominje da je imao jednu kćer s njom za vrijeme rata. (Ne spominje se sina.) Olga je bila iz Pakraca. Upoznali su se u zatvoru u Novoj (?) Gradiški. I ona je 1948. osuđena na devet godina robije, jer je, navodno, surađivala s ustašama. Sada živi kao penzioner u Zagrebu. (129)

Nakon godinu dana slobode Hebrang je opet pao u zatvor. Dne 25. veljače 1942. uhapsila je UNS (Ustaška Nadzorna Služba) Ivana Srebrenjaka “Antonova”, koji je radio za sovjetsku “obavještajnu” službu, a izdao ga je njegov suradnik, Joco Đaković, koji je bio uhićen nekoliko tjedana prije. Hebrang se taj dan nalazio u Srebrenjakovu stanu u Vrapču, te je i on uhapšen i ranjen pri upadu policije. (85-90)

Hebrang je proveo u bolnici i u zatvoru sedam mjeseci. U rujnu iste godine on je, s još 32 zatvorenika, bio zamjenjen za dvojicu časnika UNS-e, Karla Wagnera i Mirka Vutuca. Dvojica od zamjenjenih zarobljenika bili su odmah strijeljani, jer je komisija (partizanska) pronašla da su se slabo držali pred ustašama. Taj dan (23. rujna 1942.) počinje Hebrangova ratna i politička misija u Komunističkoj partiji Hrvatske. S oduševljenjem je primljen u partizane. Ubrzo postaje delegat za Centralni Komitet KPJ i u Politbiro Partije, sudjeluje u stvaranju ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu, a zatim postaje glavna ličnost među hrvatskim komunistima, tajnik CK KPH.

 

Hebrangove “zablude” za vrijeme rata

Premda je Andrija Hebrang imao glavnu ulogu u Partiji u Hrvatskoj, ipak nije mogao skrenuti njen razvitak niti utjecaj na sudbinu Hrvatske, kako je namjeravao. Njegovi planovi za Hrvatsku nisu se ostvarili, a s njime osobno osuđena je i njegova politika. Protuhrvatske snage su jače i lukavije od njega i njegova položaja u Partiji. Navest ćemo neke od njegovih “zabluda”, od kojih su neke bile “lakše”, a neke “teže” u očima njegovih neprijatelja, no iz svega se vidi da je njegov glavni grijeh bio što je bio Hrvat. Radi toga je izgubio glavu kao i mnogi drugi Hrvati. Evo nekih beogradskih optužbi protiv njega:

“Žar vlasti ga je sve više isticao, ali i udaljavao od ljudi. Gledišta su mu bila sve beskompromisnija. Zapažala se nestrpljivost prema pojedinim saradnicima. Ponšao se kao vođ koji neprekidno oskudijeva u saradnicima doraslim za značajne podhvate”. (131) Zamjerio se on i Jakovu Blaževiću. Andrija se “slabo ponio” prema Jakovu i Okružnom komitetu za Liku, u kojem je Blažević prednjačio. “Pozvao me je da mi očita lekciju i organizirao je, čim dođem, da me najprije napadnu drugi… Svi su, po njegovom nagovoru, tvrdili kako ja osobno, i Okružni komitet za Liku, razvijamo odbojnost prema narodu iz Kastavštine, iz Hrvatskog primorja, koji je došao u Liku!” (138) Tuži se Vicko Krstulović na Hebranga, da je i njega napadao i optuživao. Vicko nije išao Andriji pod kapu, jer Vickov Oblasni komitet za Dalmaciju nije htio da bude pod jurisdikcijom hrvatske partije, nego je trčao u krilo jugoslavenskoj partiji. Andrija ga je htio dotjerati u red, da bi hrvatska partija bila jedinstvena. “U avgustu 1944. Ranković je obavijestio Vicka Krstulovića da je iz Topuskog ponovo stigao izvještaj Hebranga i Steve Krajačića. U njemu je, otprilike, pisalo da je potrebno raspraviti s Oblasnim komitetom o kompetenciji, jer taj forum ne prizna CK KPH za svoj viši organ, da Oblasni komitet time krši statut KP, da se ‘oni’ više dogovaraju s CK KPJ nego s CK KPH, pa ‘da bi zbog svega toga trebalo da CK KPJ preduzme određene mjere, ili ih dajte nama da ih mi dohvatimo’ —  baš tako su na kraju napisali, sjeća se Krstulović”. (143) Vicko Krstulović je optužen da u Oblasnom komitetu sprovodi separatističku politiku (odvaja Dalmaciju iz Hrvatske). “Krstulovićev ‘separatizam’ sastojao se, zapravo, u njegovom dosljednom stavu o ulozi Dalmacije u novoj Jugoslaviji”. (142) Pisac knjige ne tumači dalje koja je to posebna uloga koja treba da pripadne Dalmaciji.

“Karakteristično je — optužuje pisac knjige —  da je Hebrang prihvatio direktive CK KPJ samo  ako su odgovarale njegovim raspoloženjima; u supotonom, sprovodio ih je labavo, uz pritisak CK KPJ”. (144) Kardelj je bio delegat CK KPJ za Hrvatsku. On je nadzirao rad hrvatske Partije. Svakako, njemu se nije svidio Hebrangov rad i njegova politika. Kardelj u svojim izvješćima CK među ostalim navodi: “U prvom redu radi se o tome da u Hrvatskoj stvari neće ići dobro sve dok je Andrija Hebrang sekretar CK KPJ, odnosno sve dokle god se on uopšte bude tamo nalazio. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja jednu stalnu tendenciju ka slabljenju povezivanja Hrvatske s Jugoslavijom. Ima u tom pogledu i konkretnih momenata koji to ukazuju, a još više to dokazuje činjenica da u Hrvatskoj neprekidno imamo posla s istim negativnim elementima. Prvo, kod Andrije Hebranga na svakom učinjenom koraku izbija na dan hrvatski nacionalistički uklon”. (170) U jednom drugom izvješću Kardelj piše: “Hebrang više ne bi mogao da bude sekretar KP Hrvatske jer komanduje Partijom. On ne trpi ni Srbe, ni Slovence, ni pojedine svoje drugove iz CK KP Hrvatske, koje prosto proganja”. (144)

Špiljak je također “bio iznenađen Hebrangovim odnosom prema SKOJ-u”. Posebno je bio “uznemiren” Hebrangovim “zapostavljanjem” omladinskih organizacija. “Hebrang uopšte nije smatrao da je potrebno da im pokloni kakvu pažnju, neprekidno ih je ignorisao”. (146)

“Hebrang se, uočavačli su njegovi saradnici, sve primjetnije udaljavao od revolucionarnih principa, ili ih je samo formalno ‘prosljeđivao’ u novinama, na konferencijama i pozdravnim telegramima, a u stvarnosti se zalagao za neku republiku; zajednicu buržoaskih obilježja. On je, na primjer, pokušavao da u škole uvede obavezne časove vjeronauke i ozakoni crkveni brak, jer je omalovažavao građanski ‘partizanski brak’. Teologiju i ateizam sjedinjavao je na neki svoj, hebrangovski način”. (145)

Radi vjeronauka morao je i sam Tito pisati Hebrangu. “Neobično me je iznenadilo kako ste mogli u ZAVNOH-u donijeti takvo rješenje kojim se u Hrvatskoj uvodi, kao obavezan, predmet vjeronauka. To je vrlo gruba greška, za koju u prvom redu snosiš odgovornost ti i ostali drugovi”. (170) Tito je oštro reagirao i na uspostavu Telegrafske Agencije Hrvatske (TAH). On javlja Andriji: “Smesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije, TAH. Što to uopće znači? Klizite pnom parom u separatizam.” (171) Sličnu sudbinu je doživjela i parola koju su širili Hebrang i ZAVNOH, a glasila je: “Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom”. Za tu paroluTito piše: “Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli propustiti da tako ne pazite za ostale narode, i da izostavite riječ ‘Jugoslavija’.” U drugoj poruci Tito kaže: “Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno, već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po najvažnijim pitanjima”. (158) Bakarić tumači ove Titove opomene: “Na šta se odnosila ova kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, toje bila parola Hebranga i njegove jedne grupe koju je okupljao oko sebe. On ne spominje Jugoslaviju. U tom je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbiju, plus ovaj ili onaj, a nikakve druge zajedničke veze nema, to je s obzirom na međunarodnu situaciju, bilo krajnje opasno”. (158)

U knjizi se navodi i svjedočenje Churchillova sina, koji je boravio u Hrvatskoj u proljeće 1944. Randolph Churchhill opisuje Hebranga da je “značajniji od ma koga, koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno Tita”. Ali on također opisuje kako ga je Hebrang vodio u crkvu na misu na uskrsnu nedjelju i kako Hebrang ugodno živi u tim ratnim danima. (164/5) Na taj luksuz okomio se i Milovan Đilas. (174) I to se prišiva Hebrangu da bi ga se prikazalo kao salbog revolucionara. A tko se ne sjeća Titova luksuza i života svih ostalih na vrhu!

Jedna od važnijih Hebrangovih “zabluda” bila je njegova politika prema hrvatskim nekomunistima, a posebno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Hebrang je “zastupao koaliciju stranaka. Tito je bio energično protiv”, kaže Bakarić. (161) “Hebrang je tada bio mišljenja da HSS ima većinu u Hrvatskoj, i zbog toga im je podilazio. Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac-Gaži, kojoj bi on mogao iz kancelarije komandovati i s tim, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio HSS-ovac, Franjo Gaži”. (161) “Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa CK naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ‘ne treba zaletavati’.” (168/9)

Na drugoj strani optužuje se Hebranga da je zaoštravao odnos prema HSS-u, premda je bio arhitekt te koalicijske politike u Hrvatskoj. Od kada je Hebrang preuzeo CK Partije “nastupila je etapa zaoštravanja kursa prema HSS-u u kojem se gubio izdiferencirani kritički pristup”. (152) “Hebrang je izbjegavao da napada okupatore i ustaše, ali je otvoreno napadao politiku HSS-a”. (167) Bakarić to potvrđuje: “Udaranje po Mačeku s lijeva i desna, i svim mogućim sredstvima, tupilo je borbu protiv ustaša i okupatorskih manevara da zavara narodne mase”. (167)

Iz svega navedenog vidi se da je Hebrang htio “slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku”, ali u nekoj vrsti konfederacije sa Srbima i Slovencima. On je zastupao politiku koalcije stranaka u toj slobodnoj hrvatskoj državi. Pristupao je prema HSS-i kao prema partneru i zato joj nije glumio, nego ju je otvoreno kritizirao, ako je to smatrao potrebnim. Na drugoj strani Tito i njegov CK raidli su svom parom da što prije utope HSS u “narodnu frontu”. Seljačka stranka im je trebala u borbi za prevlast i da što lakše prevare narod, a i kao neka legitimacija širokogrudnosti prema Saveznicima. Ta lažna igra pokazala je pravo lice odmah nakon rata. Ukinuta je HSS i zabranjena svaka opozicija.

Hebrang je ostao dosljedan svojim principima i u svom radu. Bakarić to tome kaže: “Kritiku su saslušali (Hebrang i kolege mu), rekli da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju nekakve drugačije Jugoslavije, i opsesiju da je Maček nekakva silna snaga…” (160) Radi tih svojih uvjerenja i “separatističke” politike Andrija je bio smijenjen s dužnosti tajnika CK KPH. Službeni razlog za to je bio: “zbog šovisnitičkog ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike u odnosu na ulogu Narodnog fronta, zbog pogrešne politike prema masama, koje su bile pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”. (169/170) To se dogodilo 14. listopada 1944. Taj dan preuzeo je kormilo Partije u Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić koji je na tom položaju vjerno služio Beogradu.

 

Hebrang u Beogradu

Poslije rata Hebrang je postao kandidat za “Ustavotvornu skupštinu”. Lako je pobijedio. “Na izborima 1945. kandidati liste Narodnog fronta pobijedili su u svim republikama”. (178) Kao da je itko drugi smio pobijediti! “Narodni front, pod rukovodstvom KPJ, već je ujesen 1945. u predizbornoj kampanji za Ustavotvornu skupštinu, razvio odlučnu i oštru kampanju protiv građanskih stranaka i opozicije.” (184) To je bio konac svih političkih snaga koje se nisu pridružile Partiji.

Po dolasku u Beograd Hebrang je bio imenovan ministrom industrije i predsjednikom Privrednog savjeta. Te iste godine, 1945., bio je odlikovan “ordenom zasluga za narod prvog reda… za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspešnom provođenju proljetne setve”. (183) Naime, mislili su da se popravio! Ali ta slava nije dugo potrajala. Crni oblaci su se nad njim ubrzo počeli nadvijati. Vidjelo se da se Hebrang nije poklonio Beogradu, nego je i dalje ostao uspravan.

“U novoj vladi, Hebrang se najprije istakao što se usprotivio osnivanju prve institucije radničke kontrole u industrijskim poduzećima”. (187) “Njegove političke akcije su na neki način strčale iz tokova cjelokupne usvojene politike u odnosu na seljaštvo”. (188) Kad se vidjelo da je Hebrang i dalje ostao svoj čovjek, Ranković je naredio Vidi Tomšič, slovenskoj partizanki, da ispita Hebrangovu “štetočinsku i frakcionašku” djelatnost. Vida je izvjestila da Hebrang “sabotira svaku ozbiljnu meru koja bi zaista označavala uspostavu socijalističkog metoda planiranja u našoj privredi… Kao štetočinski put svih narodnih neprijatelja, tako se i njegov put ispoljio najprije u dubokoj nevjerici. On nije vjerovao ni u privredne snage naše zemlje, ni u stvaralačke snage naše radničke klase i radnog naroda, ni u mogućnost izgradnje socijalizma kod nas… On je tu nevjericu širio, prije svega na čitav naš privredni aparat, koliko god je stigao, pa i u široku javnost”. (180) “On je počeo da sabotira privredne mjere naše Partije i naše vlade”. (190)

“Hebrang je ispoljavao nepovjerenje prema izgradnji auto-puta “Bratstvo-jedinstvo” (Beograd-Zagreb), pa čak i pokušao da onemogući radne akcije na prugama Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo”. (197) “Kad se raspravljalo o potrebi izgradnje kanala Dunav-Tisa-Dunav, on je rekao: “Samo lopatama možemo kopati! Prema tome, nećemo ga izgraditi”! (197)

Osim privrednih, bilo je tu i drugih “skretanja”. “Od 1945. godine, iz Moskve su počele da stižu depeše koje su se odnosile na neka državna pitanja. Bile su adresirane na Hebranga, kao da je bio predsjednik vlade ili generalni sekretar KPJ”. (190) Kad je izbio sukob između Staljina i Tita, Hebrang “je ćutao, jer je verovatno čekao rasplet situacije ili je, pak, imao takvu direktivu iz Moskve”. (196) U jednom pismu on se usudio kritizirati “Partiju na svim područjima, naravno u skladu sa Staljinovim pismom. Bila je to nekakva disertacija budućeg šefa Komunističke partije Jugoslavije”. (197) Bio je okrivljen da je Informbiroac, ali njegova stvarna krivnja je i dalje bila što je bio Hrvat!

Rankoviću i njegovoj velikorspskoj kliki uspjelo je da konačno unište, ne samo politički, nego i tjelesno život Andrije Hebranga. Kazne su se počele redati. Bio je isključen iz Politbiroa, smijenjen s položaja ministra i predsjednika Privrednog savjeta, a 8. svibnja 1948. isključen je i iz Partije. U javnosti je rečeno da “je on antipartijski i štetočinski elemenat, izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja”. (200) “Pošto je isključen iz ćelije KPJ, zauvijek je napustio i svoj stan u Užičkoj ulici, na Dedinju. Patrola Uprave državne bezbednosti, koja je tog dana zakucala na njegova vrata, lišila ga je slobode”. (201)

 

“Trojanski konj”

Sve ratne i poslijeratne “zablude” Andrije Hebranga bile su navodno, samo simptomi njegovog temeljog opredjeljenja zauzetog u zatvoru 1942., a korijeni tog temeljnog stava sizali su čak u zatvore stare Jugoslavije. “Veze i prijateljstva Hebranga istovremeno i s frankovcima i s komunistima, a poslije i sa ustašama — i to prije hapšenja” (240) bile su neoprstiv grijeh u očima srpskih vlastodržaca. “Hebrang se na robiji, čak družio s Josom Rukavinom, koji je, pošto je osnovana NDH, postao ustaški pukovnik, funkcioner-policajac”. (239/240) Očito se vidi da Andriji Hebrangu nije smetalo njegovo idološko opredjeljenje da prijateljuje s ostalim Hrvatima. Najvjerojatnije radi tog nacionalnog povjerenja prema Hebrangu vlasti NDH nisu ga za dugo vremena ni zatvorile. Njegovi drugovi iz jugoslavenskih zatvora znali su njegovu ljubav za Hrvatsku.

Kad je hrvatska policija opkolila Srebrenjakov stan, u kojem se nalazio Hebrang, po beogradskoj priči, Andrija je pokušao samoubojstvo. Milatović tvrdi: “Zacijelo mu je nedostajalo i snage i duha da se bori i ostane nepokolebljivo uspravan u mučionici”. (236) Samoubojstvo mu se predbacuje da bi ga se pokazalo kukavicom. Na drugoj strani pisac ga hvali kako je bio uvijek korektan i odvažan u zatvorima stare Jugoslavije. Odmah drugi dan iza Hebrangova hapšenja posjetio ga je Pavelić u bolnici Sv. Duh. Posjećivali su ga i drugi hrvatski časnici, njegovi poznanici. (240)

Dok je Andrija Hebrang bio zatvoren od hrvatskih vlasti, pristao je — tako tvrde njegovi tužitelji — na suradnju s tim vlastima. U tome posebnu ulogu odigrao je Viktor Tomić, “šef obavještajne službe” u Hrvatskoj. On je bio čovjek koji je “primorao Hebranga na suradnju s UNS-om”. (21) Naime,  Tomić ga je mučio svojom “posebnom metodom”, štakorom na stomaku pod vrućom kantom, dok nije Hebrang sve odao i pristao na suradnju. Hebrang je “provalio” sva imena i dužnosti “funkcionera CK SKH i njihove veze”. (256) “Hebrang je prvi otkrio ustaškoj obavještajnoj službi, to jest Gestapou, ko je generalni sekretar CK KPJ Tito. Na saslušanju u Staroj Gradiški, 20. juna, Hebrang je rekao: ‘Tito je Josip Broz iz Hrvatskog zagorja’.” (290) Navodno, kao da do tada nitko nije znao tko je Tito!

Što se tiče Hebrangova mučenja u hrvatskim zatvorima, Hebrang je do kraja života tvrdio da nije bio uopće ni dirnut, a još manje mučen. Tvrdio je da se prema njemu lijepo postupalo i da je bio ljudski tretiran. Na drugoj strani Beograd još upornije tvrdi da je bio mučen. “Tragovi udaraca bili su naročito vidljivi po rukama”. (287) “Hebranga su mlatili u Jasenovcu”. (289) “Po gornjem dijelu tijela bio je sav crn od udaraca”. (286) “Hebrang je saslušavan ‘Tomića Metodom’: s parcovom na trbuhu”. (297)

Ne samo da je Hebrang “provalio” imena i uloge u Partiji, on je postao “trojanski konj”. Drago Jilek, “zamjenik glavnog zapovjednika Ustaške nadzorne službe”, pred istražiteljima OZN-e poslije rata izjavio je da je vladalo uvjerenje u UNS-i “da se Hebrangu može vjerovati, i da to treba što prije iskoristiti. Kvaternik je rekao da će razmišljati o tome kako da se Hebranga pusti na slobodu”. (213) “Kvaternik je prvi došao na ideju u rujnu, kad su zarobljeni glavni nadzornik UNS, Mirko Vutuc, i upravitelj Župsok redarstva u Novoj Gradiški, Karlo Vagner. Potom su provedeni pregovori oko zamjene”. (214) Drugi svjedok, Tibor Vaško, zatvorski službenik u Hrvatskoj i suradnik ljudi Kominterne, izjavio je “da je Hebrang predložio (Tomiću) kako bi se mogla razbiti KP, odnosno visoki forum partije”. (244)

Zamjena je izvršena u rujnu 1942. Cilj zamjene bio je ubaciti Hebranga u partizanske i partijske redove i da on izvrši svoju ulogu u razbijanju KP Jugoslavije, odnosno odvoji KP Hrvatske od KP Jugoslavije. Pisac knjige Dosije Hebrang donosi i šire planove hrvatskih vlasti i nekih njemačkih časnika u Hrvatskoj povodom Hebrangove zamjene i njegove uloge u tom planu. Ukratko, taj širi politički i ratni plan je bio slijedeći: Njemački zapovjednik u Hrvatskoj, general Glaise von Horstenau, koji je bio Austrijanac, nije vjerovao u pobjedu Hitlera. Čak je bio upleten u urotu na njegov život. Da bi spasio svoju Austriju, on je izradio plan o Podunavskoj konfederaciji. U toj zajednici bile bi Austrija, Hrvatska, Mađarska, Slovenija, a kasnije su dodane još neke zemlje. “Prema generalu Horstenauu, ova Konfederacija trebala bi da bude pod pokroviteljstvom Velike Britanije i ‘duhovnim blagoslovom’ Vatikana”. (149)

“Njemački general u NDH osigurao je posredstvom nadbiskupa Stepinca, vezu s Vatikanom. U tako postavljenoj strategiji, Hebrangu je namijenjena veoma značajna uloga: trebao je da bude glavna poluga mehanizma za izdvajanje narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske (pod njegovim rukovodstvom) iz narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, a zatim na stvaranju separatnih aranžmana s njima”. (149) “Prema njegovoj (Horstenaua) koncepciji, najbolja bi kombinacija za budućnost bila koaliciona vlada Hebrang-HSS, naravno s osloncom na Zapad. U duhu tog poduhvata, Horstenau je uspostavio vezu s Mačekovim intimnim saradnicima, Košutićem, Torbarom i Pernarom, s kojima se često sastajao, u tajnosti razgovarao i pregovarao”. (150)

“Konačan slom narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ general Horstenau nije očekivao od vojnih jedinica, nego od djelatnosti novog oružja — miniranja protivnika iznutra, vojno-političkim kombinacijama. Zato je veću pažnju poklonio strategiji nazvanoj ‘Trojanski konj’. Takva svoja gledišta obrazložio je Paveliću, a ovaj glavnom zapovjedniku Ustaške nadzorne službe, Didi Kvaterniku”. (211) Iz ovog proizlazi da je i Pavelić, koga se često optužuje da je ostao “vjeran” Hitleru do kraja, tražio nove mogućnosti da bi spasio hrvatsku državu. “Da bi se ti planovi ostvarili, Ustaška nadzorna služba, već od juna 1942, priprema specijalnu operaciju protiv KPJ. Eugen Dido Kvaternik, glavni zapovjednik Ustaške nadzorne službe, trebao je da sprovede taj plan koji je sačinio zajedno s ‘novinarom’ iz Zagreba Konradom Klaserom, zapravo Kurtom Kopelom, Nijemcem i agentom Gestapoa”. (211)

Pod tim okolnostima i s tim planovima Hebrang je, navodno, bio zamijenjen i ubačen u vrh KP Hrvatske i Jugoslavije. Ali Hebrangu je trebala pomoć od drugih, tvrde njegovi tužitelji. “Tomić je temeljito pripremio svoju agenturu. Ubrzo pošto je Hebrang zamijenjen, na oslobođeni teritorij u Slunj počeli su da stižu simpatizeri NOP iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske… Jednog dana u selo Gornji Budački banu došljak koji je, ni manje ni više, u partizane stigao automobilom novinske agencije Croatia iz Zagreba”. (216) Bio je to Ljubo Čačić, radio telegrafist u agenciji Croatia. Čačić je došao u partizane sa svojom radio postajom. On je izvješćavao hrvatske vlasti o položaju i radu partizana. Kad je bio od partizana zarobljen Stanko Paulin i kad su “ga organi OZN-e ‘pritisnuli’, pristao je na ‘suradnju’. Izjavio je da je Čačić ubačen u partizane i radi za UNS-u”. Čačić je odmah nestao. Nakon godinu dana pojavio se kao “kapetan u Artiljeriskoj školi u Divuljama! Bio je šef odjeljenja za vezu III pomorskog odsjeka, a poslije politkomesar Bataljona mornaričke pješadije i partijski rukovodilac. Kao oficir Jugoslavenske armije, 26. avgusta 1945. je uhapšen, ‘jer je razarajuće djelovao na moralni duh vojske’.” (230) “Istragom je utvrđeno da je iza njega bio Hebrang”! (231)

U rukama UDB-e

Hebrang je morao biti maknut, jer se nije poklonio velikosrpskoj Jugoslaviji. Strpan je u zatvor “br. 2”, bolje poznat pod imenom “Beogradska glavnjača”. Po nalogu Rankovića, Milatović ga je “ribao” preko deset mjeseci. Kroz cijelo vrijeme Hebrang se držao hrabro i ponosno. “On je poricao sve optužbe, ne priznavši nikakvu krivicu”. (23) U početku knjige naprotiv pisac knjige tvrdi da je Hebrang priznao suradnju s ustašama. (16) Da bi ga pokazao kukavicom, nakon nekoliko stranica, opet kaže: “Ali kad je dokazima već bio pritiješnjen, ni onda nije imao snage da izjavi kako priznaje, da je spreman da isledniku počne da diktira istinu”. (30)

Priznao ne priznao, Hebrangova je osuda bila jasna i bez suda. On je morao biti ubijen. Po ovoj najnovijoj beogradskoj verziji, evo kako se to dogodilo: “Poslije ponoći (svjedočenje ondašnjih stražara, Sretana Čabarkape i Đoka Milovića) dežurni milicioner je pod nagonom fizioloških potreba ustao i otvorio vrata. Stražaru u hodniku rekao je da pripazi na zatvorenika ‘na trenutak’. To međuvrijeme Hebrang je pribrano iskoristio. Jurnuo je prema radijatoru i svom snagom, temenom glave udario u rebrasti metal. Trag krvi do polovine sobe navodio je na zaključak, da se samoubica, verovatno ponovo vratio i zaletom udario glavom u radijator. Drugi udar je bio smrtonosan. Sve se to odigralo u desetak sekunda. Ljekar, koji je uskoro pristigao, mogao je samo da konstatuje smrt”. (310) To se dogodilo u ožujku 1949.

Ivan Supek u svojoj knjizi Krivovjernik na Ljevici svjedoči, valjda po prvoj beogradskoj verziji, da je Hebrang “bio nađen mrtav u ćeliji, obješen o svoj remen”. (124) Pokojni Bruno Bušić je napisao da je Hebrang bio “zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju”. (Hrvatski List, I, br. 4/5, 1978, 31) Da li su ga objesili, zadavili ili su mu razmrskali glavu o radijator, ishod je bio isti. Hebrang je bio ubijen.

 

Zaključak

Hrvatima, a posebno nama u emigraciji, nisu pristupačni ratni arhivi i dokumentacija iz doba rata i neposredno nakon pobijede komunista. Zato će nama i nakon ovakvih publikacija, u kojima raščlambom možemo odijeliti pojedinačne činjenice od režimske propagande, i nadalje slučaj Andrije Hebranga ostati ponešto nerazumljiv.

Ipak, koliko se vidi iz knjige Dosije Hebrang, Andrija Hebrang je bio hrvatski rodoljub, koji je u okviru svoje ideologije i na svoj način pokušavao pomoći svom narodu u onim teškim vremenima, što ga je stajalo prvo položaja a onda glave. Upravo da osvijetlimo ovaj njegov rad, donijeli smo toliko citata iz te knjige, a da vrelo bude što očitije, ostavili smo jezičnu mješavinu (hrvatsko-srpsku) bez ispravaka.

Hebrangova tragedija daje nam jednu važnu pouku. Za Hrvate i Hrvatsku ne može biti slobode sve dok se bude radilo na nekakvoj “pravednijoj” jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji. Samo Hrvati, ujedinjeni i izmireni u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, bez ikakvih državopravnih i političkih veza s drugim narodima današnje Jugoslavije, mogu živjeti kao potpuni ljudi i kao potpun narod.

 

 

 

 

BELIBURG – NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA : Usmena povijest o bleiburškoj tragediji pretočena u pisanu

Knjiga Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih Ante Čuvala u Ljubuškom 9. svibnja uz autora predstavili su mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, a nazočio je biskup msgr Ratko Perić. Donosimo osvrt Radoslava Dodiga i tekst zahvale autora Ante Čuvala. (Ispravak: predstavljanje je bilo 8. svibnja).

 

Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unatrag, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito. No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.

Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih” (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji je preuzet iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.

Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni u novinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.

Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.

            Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.

U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih        knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Narod ne zaboravlja i ne šuti

 

Pozdravljam oca biskupa Perića i sve pristune, posebice vas koji ste preživjeli Križni put, ovo je vaša knjiga! Ja sam samo vaše “žito” povezao i poredao u snopove!

Ispričavam se za sve moguće pogriješke i propuste! Obično svaki autor zapazi neke pogriješke kad je knjiga već objelodanjena. Tako sam i ja već uočio neke (ipak sitnije) propust pa isprika onima kojih se to tiče!

Ovdje ću prvo natuknuti jednu “uputu” mladim čitateljima a potom nekoliko misli.

Kad budete čitali razna iskaze vjerujem da će vaša pozornost biti na osobi čije svjedočenje u tom trenutku čitate, i tako treba biti, ali nemojte izugiti iz vida da se neki strašni trenuci ponavljaju u više iskaza što znači da se može pratiti koje situacije su bile najsmrtonosnije i koji logori najopasniji. Na primjer, oni koji su iz nemoglosti zaostajali iza kolone bili su bez milosti ubijani. Čak njihovi “vodiči” više puta su im govorili, ako ste iznemogli pričekajte i naići će kola koja će vas povesti. Ali, nisu stizala kola nego smrt! Puno ih je ubijeno radi kapi vode! Svaki iskorak iz kolone značio je smrt! Ulazi u logore, svi tjesnaci, svi mostovi…., gdje god je kolona prolazila kroz kakv uži prolaz s obe strane su nemilice tukli koga su god dohvatili. Gdje su god prolazili kroz sela naseljena srpskim pučanstvom masa je, kao naručena, izlazila tući zarobljenike svim i svačim. Mnogi su tako ubijeni ili i danas, ako su živi, osjećaju posljedice tih zlostavljanja. Velk broj ljudi je nastradao u rupama za nuždu, upadali su ili su živi ubacivani u nje. Od logora se najviše “sjećaju” Maribora, Siska, Požege, Pančeva…, a u Šidu su ih utjerali, doslovce ugurali, u neku rupetinu iz koje je vađena zemlja i kad preživjeli o tome govore kao da i danas osjećaju tjeskobu, kalustrofobiju, ljetnu žegu, znoj i ponajviše žeđu! Mora da su to bile strašne muke dok su se tako duboko usjekle u sjećanja mnogih.

A sada jedno dvije usputne misli. Gledajući nedavno večernje vijesti, vidim predsjednik RH dr. Ivo Josipović drži govor u Podgori i među ostalim reče, “…povijest je takva kakva je bila; ona je ta koja govori što je bilo dobro a što je bilo zlo”! Kad ovo čuh kao da me netko šilom ubode! Pomislih, moj Predsjedniče i profeosre, barem bi ti trebao znati da povijest ne sudi; ona ne odlučuje što je doboro a što zlo. Sud donose ljudi a ne povijest! U našem slučajevima (a i kod mnogih drugih) Centralni komitet, partija i idologija je “govorila” što je bilo dobro a što zlo! Čini mi se da i dans bi “partija” i njezini nasljednici htjela suditi, pa možda i osuđivati, a neki povjesničari bi radije sudili nego prosuđivali! Sve u ime povijesti!

Drugo, svi diktatori, sve totalitarne idoligje i svi moćnici ovog svijeta kroz cijelu ljutsku povijest su htjeli da narod zaboravi i šuti. Istina je da svijet, masu, nije baš teško naučiti šutjeti. Ljudi zašute iz više razloga, a ponajivše iz sebičnosti, straha, zasljepljenosti…. Ali narod kao cjelina ne zaboravlja tako olako. Prije ili kasnije to naše kolektivno pamćenje izbije na vidjelo. Čim se pruži prilika, čim dođe trenutak slobode, ljudi će progovoriti. Jugo-komunisti su svim naporima nastojali da se Bleiburg i Križni put zaborave, da se svi njihovi zločini zaborave! I šutnju su nametnuli. Očito je da bi i danas ne samo htjeli da se šuti nego i dalje zločince veliča. Ali došlo je vrijeme i da kamen progovori!. Ova će knjiga, nadam se, barem malo doprinjet razbijanju hrvatske šutje i sačuvati od zaborava patnje ljudi koji su preživjeli strašne muke Križnog puta.

Ništa u životu nisam radio niti radim iz mržnje, nego iz ljubavi. Tako je i ova knjiga nastala iz ljubavi prema ljudima koje vidimo večeras među nama, kao i prema onima koji se nisu nikad s Križnog puta vratili doma, uključujući i mog oca koji je kao civil stigao do zloglasne Ćelovine u Mostaru i tu mu se gubi trag. Ali, knjiga je ponajviše pisana iz ljubavi za istinu jer jedino istina oslobađa; ona liječi rane žrtava i počinitelja, kao i njihovih potomaka.

Na kraju, na prvoj stranici jednog internetskog portala koji se bavi rodoslovljem stoji i slijedeće: “Ovdje počinje vaša priča!” Ja bih rekao vama, posebice mladima, ova knjiga sadrži ne samo priče naših očeva i baka, ovo je i moja i vaša priča. Čitajte ove mučne iskaze i upoznat ćete i dio vaše osobne priče; vaše i naše zajedničke hrvatske povijesti.

Ante Čuvalo

slovo

Godina xx, Broj 998, 6. lipnja 2014., st. 26

 

bli

Ljubuški – Chicago 2014., str. 623

logo

 

Newberry Library in Chicago: Partial list of titles from Croatian cultural history

Newberry Library in Chicago

Partial list of titles from Croatian cultural history

By Ivan Runac and Ante Čuvalo

Marko Marulić
De institutione bene beateque uiuendi libri sex, ad normam uitae sanctorum utriusque Testamenti feliciter digesti / [Marulo]. Salingiaci, 1540.

Institutione del buono et beato viuere secondo l’essempio de’ santi del Vecchio e Nuouo Testamento / composta da Marco Marulo da Spalato ; e tradotta dalla latina nella toscana lingua dal r.p.maestro Remigio Fiorentino dell’Ordine de’Predicatori ; di nuouo con diligentia ristampata, e da notabilissimi errori emendata, con l’aggiunta di vna copiosa tauola, oltra quella delle principali materie. In Venetia: Appresso la Minima Compagnia, 1593.

Dictorvm factorvmqve memorabilivm libri sex, siue, De bene beateq́ue viuendi institutione ad normam vitae sanctorum vtriusque testamenti / collecti atque in ordinem digesti. Antverpiae: Excudebat M. Nutius, 1593

Dell’humilta et della gloria di Christo : libri tre / composti da Marco Marulo da Spalato il primo euangelico, il secondo profectico, & il terzo glorioso ; tradotti di Latino in Volgare dal R.P.F. Gioseffo Alchaini, dell’Ordine de’Predicatori, opera diletteuole, & fruttuosa ad ogni fidel Christiano, con due tauole, vna de’capitoli, l’altra delle cose più notabili. In Venetia: Appresso Fiorauante Prati, 1596.

A. Dalmatin & S. Konzul
[Prvi-drugi del Novoga Testamenta …] Der erst[-ander] halb theil des newen Testaments … jetzt züm ersten mal in die crobatische Sprach verdolmetscht, vnd mit glagolischen büchstaben getruckt.  [Tübingen (i.e. Urach), 1562-63]

Postila to est Kratko istlmačenie vsih’ nedelskih’ evangeliov’ i poglaviteih’ praznikov skrozi vse leto sada naiprvo hrvatskimi slovi štampana …/ Kurtze ausslegung über die sontags, vnnd der fürnembsten fest Euangelia, durch das gantz jar, jetzt erstlich in crobatischer sprach mit crobatischen büchstaben getruckt. [Tübingen (i.e. Urach), 1562]

Translated by Stipan Konsul. Katehismus/ Der catechismus mit kurtzen ausslegungen symbolum Athanasij, vnnd ein predig von der krafft vnd würckung des rechten christlichen glaubens; in der crobatischen sprach. [Tübingen (i.e. Urach): Ungnad press, 1561]

Govorenje vele prudno odi dobročiněniě oto [?] dobrote propetoga ischa cha kristiěnomi. V Tubingi, 1563. Translation into Croatian by Anton Dalmatin and Stipan Consul of Benedetto, da Mantova: Del beneficio di Jesù Cristo crocifisso verso i cristiani.

Matija Vlačić Ilirik
Breves summae religionis Jesu Christi, & antichristi. [Magdeburg: Michael Lotther], 1550.

Catalogus testium veritatis: qui ante nostram ætatem reclamarunt papæ : opus uaria rerum, hoc præsertim tempore scitu dignissimarum, cognitione refertum, ac lectu cum primis utile atq; necessarium / cum præfatione Mathiæ Flacii Illyrici, qua operis huius & ratio & usus exponitur.  Basileae: Per Ioannem Oporinum, 1556.

Catalogus testium veritatis: qui, ante nostram ætatem, Pontificum Romanorum primatui variísque papismi superstitionibus, erroribus, ac impiis fraudibus reclamarunt: noua hac editione emendatior, et prioribus duplo, auctior redditus, ordine digestus, & in libros XX. tributus / studio et cura S.G.S. Accessit Appendix rerum & testimoniorum insignium ab anno 1517. ad annum 1600. Praefatio item, qua operis ratio & vsus exponitur: nec non duplex testium citatorum, & rerum insignium, index. Opus, varia rerum, hoc praesertim tempore, scitu dignissimarum, cognitione refertum, lectu cumprimis vtile atque necessarium: in quo, praeter alia, quamplurimi pervtiles libelli & tractatus, multae etiam historiae producuntur, quarum nonnullae nusquam alibi extant. [Geneva]: In officina Iacobi Stœr, & Iacobi Chouët, M. DCVIII.

Spira, Francesco & Flacius Illyricus, Matthias. Eine erschreckliche Historia von einem [F. Spira] den die Feinde des Euangelij inn welsch Land gezwungen haben, den erkanten Christum zuvorleugnen. Series: [Reformatio pamphlets ; 1549:2]

Luther, Martin, Flacius Illyricus, Matthias, ed. Etliche Brieffe, des Ehrwirdigen Herrn D. Martini Luthers … an die Theologos auff den Reichtag zu Augspurg geschrieben, Anno M.D.XXX. Von der Vereinigung Chirsti [sic] vnd Relials … verdeudscht. Item, etliche andere Schriefften [sic] nutzlich vnd tröstlich zu lesen. Item zwo Schriffte der Theologen zu Wittemberg, eine an die Prediger zu Nürnberg, die ander an den Churf͡u͡rstẽ zu Sachsen, auch von Voreinigung Christi vnd Belial, Anno XL, geschrieben. Item eine Schrifft der Prediger von Hamburg an die Theologen zu Wittemberg. Item sonst etliche̊ Brieff D.M.L. [Magdeburg : Gedruckt bey Christian Rodinger, 1549]

About Illyricus/O Liriku
Perger, Wilhelm. Matthias Flacius Illyricus und seine Zeit / von Wilhelm Preger. Erlangen: T. Bläsing, 1859-1861.

Faust Vrančić
Dictionarium quinque nobilissimarum Europæ linguarum, Latinæ, Italicæ, Germanicæ, Dalmatiæ, & Vulgaricæ. Venetiis: Apud Nicolaum Morettum, 1595.

Bellarmino, Robert Francesco Romolo
Navch charstianschi za slovignschi narod, v vlaasti iazich. Dottrina Christiana per la natione illirica nella propria lingva. [Roma: F. Zanetti, 1582]

Navk karstyanski… Romæ, 1661. (A Croatian translation of his Dottrina cristiana breve.)

Istumacenye Symbola Apostolskoga, to yest, Virrovanya / privisokoga, i priposctovanoga gospodina Gardinala Bellarmina; prineseno ù slovinski yazik po prisvitlomu gospodinu Petrv Gavdencziv .. V Rimu: V pritiscteniczi S. Skupschine …, lito 1662.

Jacobus Ledisma
Naūkʹ karʹstianʹski slozhēnʹ popov̇ʹtovanomū ov̇ū dūmʹ nakobū Lēdēzʹmi ō͡t drūzhʹbē Iezusove izʹtomav̇ēnʹ ū iēzikʹ dubʹrovav̇ʹki: komū prilozhēnē iēsū lē taniē i mnogē drūgē bogolūbʹnē molitʹvē i viērovaniē svētoga Atanazia. [ū Mnet͡sik͡hʹ [Venice]: po Kamilū Zaneti], 1583.

Mavro Orbini
Il regno degli Slaui hoggi corrottamente detti schiauoni / historia di Don Mauro Orbini rauseo, abbate melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia, 1601.

Matija Divković
Nauk krstijanski za narod slovinski: ovi nauk iz djačkoga jezika ispisa, privede i složi u jezik slovinski./Christian doctrine for the Illyrian people; tr. from the Latin into Illyrian … by Matie Divković. Venice 1611.

Markantun de Dominis
Marcvs Antonivs De Dominis, Archiepiscopvs Spalatensis, svae profectionis consilivm exponit.  Londini: Apud Ioannem Billivm, anno 1616.

Declaration de Marc Antoine de Dominis, archevesqve de Spalatro, metropolitain des deux royaumes de Croatie, & Dalmatie. Sur les raisons qui l’ont meu à se departir de l’Eglise Romaine. Tournée du Latin de l’autheur, imprimé à Venise le 20. de Septembre 1616.

A manifestation of the motives whereupon the most Reuerend Father, Marcvs Antonivs de Dominis, Archbishop of Spalato (in the territorie of Venice), vndertook his departure thence / Englished out of his Latine copy. At London: Printed by Iohn Bill, 1616.

De republica ecclesiastica libri X / auctore Marco Antonio de Dominis Archiepiscopo Spalatensi, cum suis indicibus. Londini: Ex officina Nortoniana apud Io: Billium, 1617.

Papatvs Romanvs:: liber de origine, progressu, atque extinctione ipsius. Londini: Ex officina Nortoniana, Apud Iohannem Billivm, 1617.

De republica ecclesiastica libri X. Heidelbergae: I. Lacellotti, 1618-22.

Censura Sacrae Facultatis Theologiae Parisiensis in quatuor priores libros De republica ecclesiastica / auctore Marco Antonio De Dominis … Londini, Apud Jo. Bilium typis excuios 1617. Parisiis: Apud Rolinum Thierry, 1618.

The second manifesto, 1623. Series: English recusant literature, v. 128. [Menston, Eng.: Scolar Press, 1973]

About de Dominis
Censure de la Sacré Faculté de theologie de Paris, sur les quatre premiers livres de la République ecclésiastique, dont l’Auteur est Marc-Antoine de Dominis, Archevêque de Spalatro. [Paris, ca. 1618]

Nardius, Balthassar. Balth. Nardii Arretini expunctiones locorum, qui in libro de papatu Romano Ignoti Auctoris deprauantur, mutilantur, & tam falso afferuntur, quam in prima Parte Reipub. M. Antonii de dominis, unde per compendium videntur congesti. Animadversiones itidem ad singula impia illius doctrina capita. Lutetiae Parisiorum: apud Michaelem Sonnium, 1618.

Boverio, Zaccaria. Censura paraenetica in quatuor libros De republica ecclesiastica M. Antonij de Dominis, nuper archiep. Spalaten. nunc verò à S.R.E. apostatae, & haeretici : in duas partes distributa : in quarum prima operis titulus, epistola ad lectorem, praefatio ad episcopos, & libellus, qui Consilium siue profectionis inscribitur, in altera quatuor eiusdem libri De repub. ecclesiastica examinantur, ac iustis censuris castigantur : in vtraque verò innumeri prope ipsius errores, fraudes, & imposturae deteguntur, ac refelluntur, & pontificia potestas ab eiusdem calumnijs vendicatur / auctore R.P. Zacharia Bouerio Salutiensi Ord. Min. S. Francisci Congregationis Capuccinorum. Mediolani: Apud Pandulphu[m] Malatestam impressorem cameralem, 1621.

Floyd, John. Monarchiae ecclesiasticae, ex scriptis M. Antonii de Dominis … Demonstratio, dvobvs libris comprehensa sev respublica ecclesiastica … Avctore, Fideli Annoso Veremento, theologo. Coloniae Agrippinae: Sumptibus B. Gvalteri, 1622.

Neile, Richard: M. Ant. de Dñis, Arch-Bishop of Spalato, his shiftings in religion: a man for many masters … London: Iohn Bill, 1624.

Montagu, Richard. Immediate addresse vnto God alone. First deliuered in a sermon before his maiestie at Windsore. Since reuised and inlarged to a just treatise of invocation of saints. Occasioned by a false imputation of M. Antonivs De Dominis vpon the authour, Richard Movntagv. London: Printed by William Stansby for Matthew Lownes and William Barret, 1624.

Bartol Kašić
Institutionum linguæ Illyricæ libri duo / authore Bartholomæo Cassio Curictensi Societatis Iesu. Edition: Editio prima. Romæ: Apud Aloysium Zannettum, 1604.

Xivot Gospodina nascega Isvkarsta. Vita del Signor nostro Giesv Christo … In Roma, 1638.

Ritvale romanvm Vrbani VIII, Pont. Max. Ivssv editvm illyrica lingva. Translated by Bartuo Kašić. Romae, 1640.

O naslidovanju Isukersta: [knjige četiri Tome iz Kempisa] / [prevod Bartula Kašića]. U Zadru: Bratja Battara tiskari-izdavatelji, 1854.

Šime Budinić
Ispravnin za erei ispovidnici i za pokornik / prenesen nigda sʺ Latinskoga jazika ū Slovinskij po Popū Šimūnū Būdineū; a sada pismenni glagolskimi ispisan i napećašten o Rafailom Levakovićem. Romae: Typis Sac. Congr. de Propag. Fide, 1635.

Ispravnik za erei ali redovnizi ispovidnizi i za pokornici / [Juan de Polanco]. Translated into the Crotian language by Šimun Budina.Venedig: Occhi, 1709.

Rafael Levaković
Breuiarium Romanum Slauonico idiomate: iussu S.D.N. Innocentii PP. XI editum = Časoslovʹ Rimskii slavinskimʹ ězikomʹ : povoleniemʹ S.G.N. Innokentiě Papi 11 vilanʹ. Romae: Typis, & impensis Sac. Cong. de Propag. Fide, 1688.

Jakov Mikalja
Blago jezika slovinskoga illi slovnik …: Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyricum / In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur. Loretto : P. & J.B. Seraphinus, 1649[-51]

Grammatika talianska u kratho, illi Kratak nauk za naucitti latinski jezik. Koga zlovinski upísa otac Jacov Mikaglja …U Loretv: Po P. i I.B. Serafiau, 1649.

Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.

Ivan Belostenec
Admodum reverendi patris Joannis Bėllosztėnëcz: e sacra d. Pauli primi eremitae religione Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, selectoribus synonimis, phraseologiis, verborum constructionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum item plurimis authorum in hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustratum. Zagrebiae: Joannis Baptistae Weitz, 1740.

Andrija Jambrešić
Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, et Hungarica locuples. Zagrabiae: W. Wesseli, 1742.

Jeronim Megiser
Dictionarium quatuor linguarum; videlicet germanicæ, latinæ, illyricæ (quæ vulgo sclavonica appellatur) & italicæ … Auctore Hieronymo Megisero impressum anno 1592 … nunc vero … opera & studio a.a. r.r. p.p. Societ. Jesu collegii clagenfurtensis correctum & auctum. Clagenfurti: J.F. Kleinmayr, 1744.

Lovro Šitović Ljubušak
Grammatica Latino-Illyrica ex Emmanuelis; aliorumque approbatorum grammaticorum libris, juventuti Illyricae studiosè accommodata. / A patre F. Laurentio de Gliubushi. Venetiis: Apud Bartholomeum Occhium, 1742.

Tomo Babić
Prima grammaticae institutio pro Tyronibus Illyricis accomodata. Edition: In hac secunda impressione clarior & difusior. Venetiis: J. Corona, 1745.

Ardelio Della Bella
Dizionario italiano, latino, illirico: cui si permettono alcuni avvertimenti per iscrivere, e con facilità maggiore leggere le voci illiriche, scritte con caratteri italiani : ed anche una breve grammatica per apprendere con proprietà la lingua illirica : con in fine l’indice latino-italicus / opera del P. Ardelio Della Bella … In Venezia: Presso Cristoforo Zanne …, 1728.

Dizionario italiano-latino-illirico : a cui si premettono alcune brevi instruzioni gramaticali, necessarie per apprendere la lingua e l’ortografia illirica / opera del padre Ardelio Della Bella della Compagnia di Gesù. Edition: Prima ed.ragusea, ricorreta nell’ortografia illirica ed italiana, e da moltissimi altri errori emendata … Ragusa: Nella stamperia privilegiata, 1785.

Principi elementari della grammatica illirica premessi al Dizionario italiano-latino-illirico del P. Ardel. Della-Bella …Nuova edizione. Ragusa, 1837.

Razgovori i pripovidagna oza Ardelia della Bella / data na svitlost od Mattia Ciulichia/Matija Čulić. U Mletci: Po Adolfu Cesare, [1805]

Ivan Lučić
De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a Ioanne Georgio Schwandtnero … In: In Scriptores rervm hyngarivarvm veteres … Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri … [Vindobonae] 1746-48.

Karaman, Matej
Būkvarʹ slavenskīĭ: pismenȳ prepodobnago Kẏrilla slavęnomʺ episkopa napechatanʺ.  V Rimě: Tẏpomʺ Svętago sobora ot razmnozhenīę věrȳ, 1753.

Sabastijan Slade/Dolci
De illyricæ linguæ vetustate et amplitudine dissertatio historico – chronologico – critica / auctore F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Venetiis: Apud Franciscum Storti, 1754

Epistola Hieronymi Francisci Zanettii in Dissertationem de linguæ illyricæ vetustate, et amplitudine confutata : perpetuis animadversionibus in ejusdem Zanettii disquisitionem de caussis sero corruptæ eloquentiæ apud veteres jureconsultos, seriusque apud recentiores restitutæ. / auctore P.F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Ferrariæ: Typis Joseph Rinaldi, 1754.

Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.

George Wheler
Voyage de Dalmatie, de Grece, et du Levant. Tr. de l’anglois. La Haye: R. Alberto, 1723.

Ignjat Đorđević
Vulgatae psalmorum editionis in locis obscurioribus aliarum versionum, ac interpretationum claritate interpolatae, Illyrica metaphrasis, sive Saltjer slovinki. Spjevan po D. Ignaziu Gjorgi opatu melitenskomu. Venetiis: Apud Christoforum Zane, 1729.

Matija Karaman, editor
Missale romanum slavonico idiomate, jussu SS.D.N. Papæ Urbani Octavi editum. Romæ, 1741.

Johann George von Schwandner
Regvm Dalmatiae et Croatiae gesta, In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1746-48.

Ivan Petar Gocinić, editor
Breviarium romanum slavonico idiomate. Romæ, 1791.

Antun, Juranić
Officia sanctorum slavonico idiomate recitanda de præcepto ex indulto apostolico in aliquibus locis/Čini svetyh’ slovenskim ezykom glagolemyi pod’ zapovediju izvodeniem’ v’ nekih’ mesteh. Romæ, 1791.

Inocencijo Grgić
Nauk kærstjanski obilan slovìnskomu nàrodu odkriven … U’cettiri djela rasdjegljen … Pò Ozu Frà Innocenziu Gàrghichju. U’ Mlezjeh, 1750.

Matija Petar Katančić
De columna milliaria Romana ad Eszecum reperta, quam Petrus Katanchich Pannonius, in archigymn. Zagreb. schol. hum. prof. p. o., conscripsit. Edition: 2. editio. Zagrabiae: Typ. Episcop, 1794.

Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae, Andautonii, Neuioduni, Poetouinis, urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur. Zagrabiae, 1797.

Sveto pismo. Sada u jezik slavnoillyricski izgovora bosanskog’ prinesheno. U Budimu, 1831.

Joakim Stulić
Joachimi Stulli … Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locupletissimum, in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulæ, ac proverbia [pars I]. Budæ: typis, ac sumptibus typographiæ Regiæ universitatis pestanæ, 1801

Joakima Stulli Dubroscanina…rejecsoslòxje ukomu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini izgovaranja i prorjecsja : Illir. Ital. Lat. Csast druga.- Dubrovnik: Antun Martekin, 1806. / Vol. 2 has half-title only. This is the second part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The third part, Vocabulario italiano-illirico-latino … Ragusa, 1810. 2 v. in 1. (Bon. 13302) Vol. 2 has title: Rjecsoslòxje slovinsko-italiansko-latinsko.

Vocabolario italiano-illirico-latino del P. Gioacchino Stulli Raguseo de’ minori osservanti, diviso in due tomi, nei quali si contengono le frasi più usitate, più difficili, e più eleganti, i modi di dire, i proverbj ec. di tutte tre le lingue : Parte terza. Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810. / Vol. 2 has half-title only. This is the third part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The second part, … Rjecsoslòxje … illir.-ital.-lat. … U Dubrovniku, 1806. 2 v. in 1. (Bon. 13301)

Josip Voltić
Ricsoslovnik (vocabolario-woerterbuch) illiricskoga italianskoga i nimacskoga: jezika s’jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom / sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi. U. Becsu (Vienna) : U Pritesctenici Kurtzbecka, [1803]

Jakab Ferdinand Miller
Fragmenta veteris typographiae Magno-Varadinensis / collecta a Jacob. Ferdin. de Miller. Pestini: Apud Iosephum Eggenberger, bibliop, 1803.

Bellinić, Nikola
Pervi kratki nauk grammatike italianske za malu deçu. Primo breve insegnamento della grammatica italiana per la gioventu, che brama imparare l’italiano mediante il linguaggio croato, come si parla volgarmente per il littorale ungarico, ed istriano, traduzione per la prima volta fatta da Niccolò Bellinich. Trieste: G. Weis, dc 1808.

Petar Stanković
Biografia degli uomini distinti dell’Istria. Trieste: Presso G. Marenigh tipografo, 1828-29.

Rudolph Alois Fröhlich/Veselić
Theoretisch-praktische Grammatik der ilirischen Sprache : Mit vielen Gesprächen, Uebungstücken zum Uebersetzen und einem Wörterverzeichnisse / von R.A. Fröhlich. Wien: Albert A. Wenedikt, 1850.

Handwörterbuch der ilirischen und deutschen Sprache. Verfasst von Rud. A. Fröhlich …  Wien : A.A. Wenedikt, 1853-1854. Other Title: Added t.-p.: Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, sastavio ga Rud. V. Veselić … Notes: Title of v. 2 reads: Handwörterbuch der deutschen und ilirischen sprache. Each volume has added t.-p. in the Croatian language, with the author’s name appearing as “Rud. V. Veselić.”

Ivan Trnski/translator
Kraljodvorski rukopis / preveo iz staro-českogo jezika Ivan Trnski. U Zagrebu: Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja, 1854.

Ivan Berčić
Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig: sastavio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tisk sinov B. Haase, 1860.

Čitanka staroslovenskoga jezika. Složio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tiskom sinovah B. Haase, 1864.

Ivan Jurašić
Dizionario italiano-illirico. Edition: 1. ed. Trieste: Coi Tipi del Lloyd Austriaco, 1863.

Frannjo Marija Appendini
Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’Ragusei. Divise in due tomi e dedicate all’Eccelso Senato della repubblica di Ragusa. Ragusa: Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-1803.

De praestantia et vetustate linguae illyricae ejusque necessitate ad plurimarum gentium populorumque origines et antiquitates investigandas dissertatio. Ragusii: apud A. Martechini, 1806.

Grammatica della lingua illirica … Ragusa, 1808.

Grammatica della lingua illirica / compilata dal padre Francesco M.ria Appendini. Edition: 2. ed. Ragusa: Presso A. Martecchini, 1828.

Grammatica della lingua illirica. Edition: 3. ed. Ragusa, 1838.

Vjekoslav Babukić
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. U Zagrebu : Kod M. Hiršfelda [predislovje, 1836]

Věkoslav Babukić’s Grundzüge der ilirischen grammatik, durchaus mit der neuen orthographie. Mit einer sprachvergleichenden vorrede von Rudolph Fröhlich. Wien: J. Benedikt, 1839.

Elementi della grammatica illirica; secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Zara, 1846.

Elementi della grammatica illirica / secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Edition: 2. ed. Zara, 1851.

Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić. U Zagrebu: Bèrzotiskom nar. tiskarnice L. Gaja, 1854.

Elementi della grammatica illirica seconde nuova ortografia di — con una prefazione logica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.M.K. Edition: 3. ediz. Zara: Fratelli Battara, 1860.

Andrija Stazić
Gramatica della lingua illirica ad uso degli amatori nazionali e stranieri che bramano d’ impararla; compilata giusta il più pretto favellare e sui migliori classici antichi da Andrea Stazić. Zara: Fratelli Battara, 1850.

Grammatica illirica pratica, secundo il metodo di Ahn e di Ollendorff … Trieste, 1861.

Jerko Šutina
Vocaboli di prima necessità e dialoghi famigliari originali illirici con versione italiana scritti a caratteri latini e serviani, aggiuntovi un compendio di grammatica illirica …Zara, 1850.

Josip Drobnić
Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik. Sa osnovom gramatike ilirske, protumačenom němački i talianski od Věkoslava Babukića. Beč: Tiskom Jermenskoga manastira, 1846-49.

Matija Majar Ziljski
Uzajemni pravopis slavjanski: to je, Uzajemna slovnica ali mluvnica slavjanska / spisal i na světlo izdal Matija Majar Ziljski. V zlatnom Pragu: In Commission von I.L. Kober, 1865.

Andrija Kačić Miošić
Razgovor ugodni naroda slovinskoga  izvagen iz razliçitì kgnigà i sloxen u jezik slovinski po fra And. Kaçichiu-Miossichiu iz Briste. U Dubrovniku: P.F. Martecchini, 1839.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Edition: 2. izdavanje ove tiskarne. U Zadru: Brtja Battara, 1851.

Robert Muro
Rambles and studies in Bosnia-Herzegovina and Dalmatia: with an account of the proceedings of the Congress of Archæologists and Anthropologists held in Sarajevo, August 1894. Edinburgh; London: W. Blackwood, 1895.

Giuseppe Valentinelli
Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labeatium auctore Josepho Valentinelli pro praefecto bibliothecae S. Marci Venetiarum. Venetiis: Typis Caecinianis et soc., 1842.

Ivan Krstitelj Tkalčić
Monumenta Ragusina. [Edidit Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium. Collegerunt et digesserunt Joannes Tkalčić, Petrus Budmani et Josephine Gelcich]. Series: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 10, 13, 27-29. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1879.

Jerko Šutina
Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku. U Zadru, 1851.

Various/Razno

Samuel Champlain
Les voyages de la Novvelle France occidentale, dite Canada: faits par le Sr de Champlain Xainctongeois, capitaine pour le roy en la marine du ponant, & toutes les descouuertes qu’il a faites en ce païs depuis l’an 1603. iusques en l’an 1629.: où se voit comme ce pays a esté premierement descouuert par les François, souz l’authorité de nos Roys tres-Chrestiens, iusques au regne de sa Majesté à present regnante Lovis XIII. roy de France & de Nauarre : auec vn traicté des qualitez & conditions requises à vn bon & parfait nauigateur pour cognoistre la diuersité des estimes qui se font en la nauigation : les marques & enseignemens que la prouidence de Dieu a mises dans les mers pour redresser les mariniers en leur routte, sans lesquelles ils tomberoiet en de grands dangers : et la maniere de bien dresser cartes marines. Paris: Collet, 1632.

Simpliciano Bizozeri
Notizia particolare dello stato passato, e presente de’ Regni d’Vngheria, Croazia, e Principato di Transilvania, : cio è descrizione di tutti i comitati, città, fortezze, e luoghi più insigni de’medesimi, loro sito, qualità, ricchezze, e genio della nazione, fatti d’arme, assedij, prese, e riprese della piazze.: Et azioni più memorabili de’ regnanti, e generali, che hanno comandato, ò militato nelli stessi. / Opera di d. Sempliciano Bizozeri; Adornata di 46. figure in rame della città più cospicue, e ritratti de’ principali comandanti. Bologna: Per Gioseffo Longhi, 1687.

Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen / dargethan in einer Sammlung gleichzeitiger geschichtlicher Urkunden. Wien: Druck von Keck & Pierer, 1854.   Compiled by F. Berlic

Erhard Reusch
Alter und neuer Staat des Königreichs Dalmatien: welcher alle und jede historische Merkwürdigkeiten von den ältesten Zeiten an begreifet absonderlich diejenigen so sich in dem Candischen und letzten Kriege dann nach dem Carlowitzischen Frieden bis auf das Jahr 1717 zugetragen ..zu Ende sind I. Lucii Inscriptiones Dalmaticae …Nürnberg: Bey Peter Conrad Monath, 1718.

Nicolas Sanson
Coste de Dalmacie [cartographic material]: ou sont remarquees les places qui appartiennent a la Republque. de Venise, a la Republque. de Raguse, et au Grand Seignr. des Turqs : tirée de divers autheurs / par le Sr. Sanson d’Abbev., geogr. ordre. de Sa Majté. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 21]

Illyricum occidentis [cartographic material]: cuj? partes IV. Rhaetia, Noricum, Pannonia, et Illyris: provinciae IX. Rhaetia, Vindelicia, Noricum Mediteraneum et Ripse., Pannonia prima et secunda, Savia, et Valeria: et in Illyride populi Iapodes, Liburni, et Dalmatae / autore N. Sanson, Christianiss. Galliar. regis geographo. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 69]

Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium. [Zagrabiae]: Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium [etc.]. Publication History: v. 1- 1868-

Johann Andreas Demian
Statistische Beschreibung der Militär-Gränze. Wien: C.G. Kaulfuss, 1806-07.

Ivan Kukuljević Sakcinski.
Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knijige. Series: Bibliografia jugoslavenska. kn. 1. U Zagrebu: Brzotiskom, D. Albrecta, 1860.

Franjo Rački
Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 7. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1877.

Memoria sive series archiepiscoporvm salonitanae et spalatinae ecclesiae. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. –[Vindobonae] impensis I. P. Kravs, 1746-48.

Paulus de Paulo
Memoriale Pavli de Pavlo. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1748, p. 723-754.

Bosnia, Hercegovina e Croazia-Turca, notizie riunite e tradotte da G. Augusto Kaznačić. Zara, 1862. Physical Description: [1 v.] Subject (LCSH): Bosnia and Hercegovina. Herzegovina. Croatia. Other Name: Kaznac̆ić, Ivan, 1758-1850, ed. & tr. Hilferding, Aleksandr Feodorovich, 1831-1872. Bosnia. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Hercegovina. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Croazia-Turca. Notes: “Bosnia” is a translation from the Russian of Aleksandr Hilferding, of an article originally published in Russkaia Besieda. “Hercegovina” and “Croazia-Turca” are by Ivan Jukić: the former originally appeared in Servian in Sérbsko-Dalmatinski magazin; the latter is a revised edition of the original article which appeared in L’Avvenire in 1848.

Čaplović, Jan
Slavonien und zum Theil Croatien; ein Beitrag zur Völker- und Länderkunde, theils aus eigener Ansicht und Erfahrung, 1809-1812, theils auch aus späteren zuverlässigen Mittheilungen der Insassen. Pesth: Hartleben, 1819.

George Andrew Spottiswoode
A tour in civil and military Croatia, and part of Hungary. In: Galton, Francis, ed. Vacation tourists and notes of travel in 1860. London, 1861.

A. A. Paton
Highlands and islands of the Adriatic, including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian empire. By A.A. Paton. London: Chapman and Hall, 1849.

Jean Victoire
Travels in upper and lower Hungary, Transylvania, Sclavonia, Croatia, and Morlachia. By Jean Victoire Dutens, engineer, in 1806. In: Pelham, Cavendish. The world: or, The present state of the universe. –London, J. Stratford, 1808-10. –vol. ii.

Johann R. Vogl
Volksmährchen. Wien, 1837. (Folk literature – Croatia)

John Gardner Wilkinson
Dalmatia and Montenegro: with a journey to Mostar in Herzegovina, and remarks on the Slavonic nations; the history of Dalmatia and Ragusa; the Uscocs; [etc.] By Sir J. Gardner Wilkinson. London: J. Murray, 1848.

Thomas Graham Jackson
Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, by T.G. Jackson. Oxford: Clarendon Press, 1887.

Snaffle
In the land of the bora; or, Camp life and sport in Dalmatia and the Herzegovina 1894-5-6. By “Snaffle” [pseud.] author of “Gun, rifle, and hound,” etc. Illustrated by Harry Dixon from sketches by the author. London : K. Paul, Trench, Trübner & Co., 1897.

Stjepan Šešelj – Približene daljine duhovne Hrvatske


Stjepan Šešelj. Približene daljine duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo, 2009.

bez-naslovaPredstavljanje knjige u Čapljini, 14. travnja i Opuzenu, 15. travnja 2010.

Knjigu Stjepana Šešelja „Približene daljine Duhovne Hrvatske“ s guštom sam pročitao te, osim njegova lijepa i za mene, koji sam dugo godina živio u emigrantskoj Hrvatskoj osvježujućeg hrvatskog izražaja, ona me je podsjetila na mnoga događanja, ljude, rad, zebnje i nade iz nedavne prošlosti u domovini i hrvatskom raseljeništvu. Jedan broj ljudi koje knjiga spominje nije više s nama, mnogo se toga promijenilo, nije sve kako smo sanjali i kako smo mogli ostvariti, ali hrvatski narod je tu, Hrvatska država (kakva je takva je) je tu, treba se i dalje boriti, treba i dalje ne samo sanjati, nego još više raditi i graditi bolju budućnost za sve Hrvate i svijet u kojem živimo.

Nisam književnik i o knjizi ne ću s tog vidika, nego ću iznijeti nekoliko natuknica kao povijesničar. Naime, ova je knjiga i važan povijesni izvor. Ona doprinosi sagledavanju hrvatske povijesti, u prvom redu kulturne povijesti od ne tako davnih 1980-tih pa do unatrag koju godinu. Knjiga će ostati trajan svjedok vremena koje je bilo presudno za opstojnost hrvatskog naroda, vremena kad je pucao ne samo Berlinki zid, nego i zid između domovinske i raseljene Hrvatske.

Prilozi, nastajali kroz dvadesetak godina, svrstani su u knjizi u četiri cjeline, ali ja bih to malo pomiješao i podijelio u tri povijesna razdoblja: 1. Susret s raseljenom Hrvatskom; 2. Rušenje bedema koji je dijelio Hrvate; 3. Zatišje, gubljenje kompasa…

Prvo, autor otkriva bogato hrvatsko kulturno blago koje je bilo zabranjeno voće, o kojem se u domovini desetljećima nije smjelo čitati, pisati pa ni šaputati. Zid (bedem) je bio visok, a stražarski psi ispred njega gladni mesa i krvi. Tek 1980-tih, točnije 1987., autor probija zid i dolazi u Kanadu, a godinu dana kasnije u Australiju; dolazi bez predrasuda. Kamo god je prošao i koga god je susreo, od vankuverskih ribara do znanstvenika i poslovnih ljudi u Torontu i Ottawi, ili mladih sveučilištaraca u Sidneyu, on otkriva „zabranjenu Hrvatsku“; Hrvate koji su bili ne samo fizički daleko, nego od domovine razdvojeni i krvavim jugo-komunističkim bedemom. Stjepan je uvijek znao, ali sad i uživo otkriva da, usprkos zidovima i daljinama, među raseljenim Hrvatima postoji čvrsto zajedništvo duha, srca i uma s domovinom. Autor uočava značenje vizije divnog pjesnika i domoljuba Viktora Vide, koji tragično umire u Argentini, o Duhovnoj Hrvatskoj, te on taj san ne samo počinje sanjati, nego i doprinosti njegovu ostvarenju. Stjepan uviđa da kulturna povijest Hrvata u tuđini nije pustinja, nego plodan vrt, pun šarenog i mirisnog cvijeća koje je raslo i cvijetalo iza zida kojim su nas vlastodršci razdvajali. On to bogatstvo želi uokviriti u zajedničku Duhovnu Hrvatsku, zajedničku riznicu svih Hrvata. I to ne ostaje samo želja, nego se autor odmah, sa svojim istomišljenicima, onako po skrivečki, pobrinuo za utemeljenje Skecije za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu unutar Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Uskoro nakon toga skromnog početka došlo je do pada ne samo Berlinskog zida, nego i svih ideoloških i režimskih bedema. Dolazi trenutak zajedničkog rada za slobodu.

Drugo razdoblje bijaše burno, uzbudljivo, plodonosno i krvavo. Ali u tom zlu bijaše i dobra: u ratnoj agoniji dolazi do hrvatskog zajedništva, a srpska agresija otvara oči mnogima (na žalost ne svima) koji nisu vidjeli da Jugoslvija nikad nije bila „jugoslavenska“, najmanje hrvatska, već uvijek srpska.

Tih burnih godina, od samog početka novih gibanja, autor posvećuje veliku pozornost Duhovnoj Hrvatskoj. On postaje jedan od važnijih domaćina mnogim kulturnim i inim hrvatskim djelatnicima koji su pristizali iz svijeta u domovinu. On ih dočekuje, prati i o njima piše. Njegova štiva svjedoče da to radi srdačno i srčano, s ljubavlju. Povratnici, stalni i privremeni, osjećaju se njemu bliski, kao da su zajedno rasli. Bilo da su to tri mlada Hrvata rođena u Australiji, Drago Brajak, koji je kao dječak dospi u Argentinu ili Jozo Vrljičak koji je rođen tamo, Vinko i Štefica Nikolić iz Barcelone, Malkica Dugeč iz Njemačke, Vinko Grubišić iz Kanade ili…. On se njima i svima koji se vraćaju istinski raduje, svima želi dobrodošlicu, u njima gleda sve Hrvate koji su rasuti svijetom, a u isto su vrijeme dio domovine. Autor misionarskim žarom pomaže ostvarenju sna Viktora Vide i na tisuće drugih sanjara i ljubitelja hrvatske slobode diljem svijeta.

Ovo povijesno razdoblje, uglavnom ratno, bilo je i najplodonosnije i u približavanju emigrantske književnosti domovini. Mnogi od zabranjenih pisaca postaju članovi Društva hrvatskih kniževnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Objavljeni su „Prinosi za povijest književnosti u Hrvata“; zbirke emigrantskih pjesama; pokrenuta je „Korabljica“, časopis za proučavanje hrvatske književnosti u iseljeništvu, kojoj je Šeselj urednik; organiziraju se znanstveni skupovi; uspostavalja se Ministarstvo za iseljeništvo, itd. Ove i mnoge druge djelatnosti su bile dio napora u ostvarivanju Duhovne Hravatske.

Treće razdoblje je možda više moja nadogradnja nego autorovo razgraničenje, ali ono se u knjizi ipak nazire. Ovo razdoblje je najbolje uobličeno u naslovu: „Razočran sam, ali izlagat ću u Hrvatskoj.“ Pod tim naslovom objavljen je autorov razgovor s argentinskim i hrvatskim umjetnikom Dragom Brajkom prigodom izložbe njegovih slika u rodnom Karlovcu. Na otvaranju izložbe, da nije bilo članova njegove obitelji, bio bi sam. Pozvan je, dat mu je prostor u galeriji, ali dalje nitko ništa nije učinio. Za ono što se događa u Hrvatskoj Brajak na jednom mjestu veli: „Ja to ne shvaćam!“ Ali nije on sam, ne shvćaju ni mnogi drugi unutar i izvan granica Republike Hrvatske.

Tri važna razloga za usporavanje procesa približavanja daljina i jačanja Duhovne Hrvatska autor je u svojim tekstovima također natuknuo. Prvo, vanjski zidovi su popucali (Berlinski i jugo-kuomunistički), ali su ostali zidovi u nama, zidovi straha, nerazumijevanja i sebičnosti. Drugo, politika, bolje reći stranačka politika, je nastojala upregnuti sve i svakoga u svoja kola. Ono što se nije dalo podjarmiti, to je u najmanju ruku ignorirano. Ali književnost, kultura, duh, posebice slobodan duh raseljene Hrvatske, ne može se podjarmiti nikakvoj stranačkoj politici i/ili ideologiji. To je plod ljubavi a ne politike, ideologije ili koristoljublja. Treće, raseljena Hrvatska je puno pogriješila kad je u trenutku ushićenja radi obnove hrvatske države ugasila mnoga društva, publikacije i razne druge djelatnosti misleći da je njezina misija dovršena. Ali nije bilo ništa dovršeno, izgradnja Hrvatske bez granica se nastavlja, i mora nastaviti. Nikakve udaljenosti, granice, stranke i ideologije ne mogu – ne smijemo dozvoliti! – razbiti jedinstvo hrvatskog jezika, kulture i duha. Knjiga Sjepana Šešelja nek bude poticaj da svi zajedno nastavimo sanjati, kao i Viktor Vida, i graditi Hrvatsku bez granica – Duhovnu Hrvatsku.

Ante Čuvalo

Introduction – REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

By Ante Čuvalo. Chicago: Croatian Franciscan Press,

2000. 352 pp. Index. ISBN 0-9674466-2-7.

1INTRODUCTION

bookThe letters and statements published in this volume reflect the colossal historical events that took place in the formerly Communist-controlled parts of Europe during the last ten years. More specifically, these writings reflect the views of the author on the events that accompanied the collapse of socialist Yugoslavia, namely, the Serb rebellion-cum-aggression against their neighbors and the response of the world power holders to those tragic events.

On the 9th of November 1989, the Berlin Wall collapsed and the bitter reality behind it began to crumble. The floodgates of freedom were finally opened for peoples and individuals; for Western political leaders, however, an era of uncertainty and fear of “runaway freedom” ensued. Historically, the guardians of world order were always reluctant to accept changes, especially more radical ones, and the world stewards of the 1990s followed the example of their predecessors. But, while those in the East could not keep the “gates” closed any longer, the political establishment in the West was still preoccupied with keeping the status quo. Its main concern was not human rights and freedoms or how to guide the new and much more complex Europe (and the world) forward, but to slow down, and even stop, the new political and social winds blowing in the East, and thereby to prevent the Soviet Union and Yugoslavia from breaking up.

Contingency plans in the free world did not exist for the dramatic and millennial changes that were taking place in the Communist block at the end of the 1980s. Such events simply were not supposed to take place. Not only Western politicians but also “leading experts” on the Soviet Union and Eastern Europe were not able to see reality much beyond their own vested interests in the bipolar world of the time. Unfortunately, most Soviet and Yugoslav experts in academia were also coopted: they clung to political correctness to the end. Job security and professional prominence prevented most of them from seeing the reality that was emerging from under the rubble of Communism.

One did not have to believe in historical determinism, however, in order to anticipate the collapse of the countries held together only by fear and a Communist monopoly on truth and power. Anyone with common sense and willingness to look at historical reality with an open mind could have concluded that with the collapse of the Communist controlled power structures, countries like the USSR and Yugoslavia were but history. The ultimate causes for their collapse, however, were much deeper than a few decades of life under Communism. From their very inception, these multinational countries were carrying the seeds of their own destruction.

Contrary to popular opinion in the West, the primary cause for the Yugoslav demise, both the royalist and socialist, was not Croatian, Slovene, or Bosnian Muslim separatism, or Germany’s “rush” to recognize Slovenian and Croatian independence (December 19, 1991), but Serb hegemony, which was clearly formulated by the 1840s and kept alive ever since. A Yugoslavia made up of free individuals and several equal peoples and religious groups was never an option to the Serbs. It had to be dominated by them or replaced by a greater Serbia. The process of Yugoslav destruction, therefore, began in 1918 when the ruling Serbian elite, instead of promoting equality, rule of law, political and human rights, turned to terror against all those who did not submit to the will and interests of Serbia and its regime.

All leading Serb institutions together with their political, cultural, and religious elite, used historical myths and promoted nationalist messianism to mislead the Serbian people into believing that the Serbs were a “special nation” which had played a great role in history as was its destiny to do; that the Serbs had “liberated” their neighbors who remained ungrateful for Serbian sacrifices; that all Serbs must live in Serbia; and that Serbia encompasses Vojvodina, Montenegro, most of Croatia, all of Bosnia-Herzegovina, Macedonia, and above all, Kosovo, the symbol of the Serbian universe that connects Serbia and the Serbs wherever they live to the heavenly spheres.

Slobodan Milosevic, who emerged as a leading Serb politician in 1987, was not the main ideologue but simply the latest executor of the Serbian national program, one who knew how to use the existing national ideology in his own unlimited thirst for power. Very few Serbs in the country or those living in the West opposed Milosevic’s goals or his methods of achieving them. Even numerous well-educated American-born Serbs (as well as those who adopted Serbianism through marriage) who work in various higher institutions of learning in the West became active supporters of the Serbian grand design and became a part of Milosevic’s propaganda machine. If such American Serbs and some of those who adopted Serbian history and tradition were totally blind to the events in Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenica, and Kosovo, what can one expect of an ordinary Serb in Serbia? Only when Milosevic failed to achieve their grand objectives did he become a political problem for “democratic forces” in Serbia and abroad.

The latest attempt to create a greater Serbia began in Kosovo in 1989, and by 1999 it had made a full circle. Kosovo became the final battle of the great tragedy unleashed ten years earlier. In the end, Serbs lost the battle and the Kosovo province. Now, after spreading horror and death in the region, Serbs are looking for scapegoats and not for the real causes of the tragedy they brought upon themselves and others. Moreover, there are still strong individual, group, and institutional voices among the Serbs who claim that their recent defeats are only temporary setbacks in the on-going struggle for the unification of “all Serbian lands.”

At the present time, international power wielders, with good justification, do not wish to look into the “black hole of the Balkans”; rather, they are eager to see Serbia leap over the abyss it has dug around itself. The Western politicians also foster strengthening young democracies, market economy, human rights, and civil society in other countries of the region. Their general approach in implementing these honorable goals, however, has some fundamental flaws and it is doubtful that the desired results will be achieved. First, there is no willingness on the part of American and European political leaders or their expert advisors to take a serious look at the recent past of Southeastern Europe, to find what have been the fundamental and lasting problems in the region so that the real grievances can be addressed instead of simply papered over. Second, the relativistic premise that every side caught up in the tragic events accompanying the collapse of socialist Yugoslavia is equally guilty is not only false but absurd and creates more harm than good. There is an immense difference between peace, reconciliation, and forgiveness on the one hand and equalizing the victim and the victimizer on the other. Making certain that there are no winners or losers and acting as if the entire tragedy was simply a minor glitch in the history of the region where “they kill each other any way” is a hindrance and not a help in bringing normalcy to that part of Europe. Third, there are strong indicators that in the minds of many politicians and “experts” a romantic image of Tito’s Yugoslavia is still at least a virtual reality and, according to them, the Yugoslav breakup was simply an accident or the work of a few madmen. Some of them still hope that Humpty Dumpty will be put together again in some shape and form. These forces advocate a regional approach for the future development of countries that emerged from the ruins of socialist Yugoslavia (minus Slovenia), using the same sticks and carrots in dealing with all of them and in making sure that they earn their entrance into Europe together. But the regional uravnilovka (leveling) already has and will have in the future an opposite effect, most of all among the Croatians. Finally, one may suspect that international bureaucrats are not in a rush to resolve any crisis around the world, including the Balkans. If they did bring such crises to successful resolutions in a reasonable time they would actually eliminate their own jobs and often their powerful careers on the world stage. They, therefore tend to see everything as a process and as long as that process is “moving forward” they can justify their jobs and high salaries. One should not forget that in such processes real people are not only forgotten, but ultimately they become victims of international bureaucrats and local villains.

The world powers have helped, although reluctantly, to stop the killings in the Balkans, but unfortunately the international post-war cures in Croatia and Bosnia-Herzegovina will not be of much help to the new generations to reach a better tomorrow unless they can solve their own problems.

I hope that future researchers, in their attempts to see history from various angles, will find this collection of letters and statements useful. These documents will give them insight into how an American Croat responded to events related to Croatia and Bosnia-Herzegovina from 1989 to 2000.

Book Review by Norman Cigar: Removing the Mask: Letters and Statements Concering Croatia and Bosnia-Herzegovina 1989-2000.

BOOK REVIEW

Journal of Croatian Studies

Volume XLII, Year 2001, pp. 149-151.

REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

By Ante Čuvalo. Chicago: Croatian Franciscan Press,

2000. 352 pp. Index. ISBN 0-9674466-2-7. No Price indicated

bookThis book consists of a collection of letters and political memoranda which Ante Čuvalo wrote over more than a decade in connection with events in Croatia and Bosnia-Herzegovina. Čuvalo is easily one of the most active Croatian-American academics, and this anthology highlights his remarkable energy and ability to apply his scholarly skills to the practical arena of policy. Beginning with a salvo in reply to an article by Serb intellectual Momčilo Selić in 1989, Čuvalo wrote letters to newspapers and magazines in response to news reports or opinion pieces which he felt presented misleading or downright biased positions. In doing so, Čuvalo crossed words with such personages a David Binder, Srdja Trifković, Bogdan Denitch, Robert Hayden, and Helen Delich Bentley. Many of his letters were published in such newspapers as The New York Times, The Chicago Tribune, The International Herald Tribune, and the Cleveland Plain Dealer. Even those of his letters to the press which were not published often elicited responses from the editors (which are also published here), and his efforts probably had at least some effect in changing how the news was covered.

In addition, Čuvalo sent other letters, also published here, to prominent public figures with the intent of providing criticisms or suggestions, including to Presidents George Bush and Bill Clinton, their Secretaries of State, Lady Margaret Thatcher, Ambassador Richard Holbrook, the Secretary-General of the United Nations, and to numerous U.S. Senators and Congressmen. Often, Čuvalo would send along an analysis of political events when writing to policymakers, as well as copies of his Historical Dictionary of Bosnia-Herzegovina, and often received replies thanking him for his think-pieces.

There are also letters with Čuvalo sent to publishers of new educational textbooks and maps, seeking to correct traditional and new errors which recent reference works, if left unchallenged, would only reinforce. Particularly interesting is an exchange between Čuvalo and the organizers of a roundtable discussion at DePaul University in 1992, with Čuvalo focusing on the background and views of one of the sponsors, Bogdan Denitch, and the questionable framework for the proposed roundtable. This elicited a heated response from the sponsors which, as much as anything, probably characterized the extreme and rather naïve outlook of this apparently ephemeral group called “DiYUlog for Peace” (pp. 77-80).

There was probably no one as active in letter-writing on behalf of the Croatian cause during this period, something which must have required a significant amount of time and effort.

The themes in the letters reflect the topical issues over the span of a decade, beginning with the need to clarify to foreign observers the reasons for an implications of the impending and then actual disintegration of Yugoslavia, followed by the need to elicit action by the International Community (an specifically the United States) in dealing with the onslaught of Serb military actions in Croatia and Bosnia-Herzegovina, and ending with the need to craft and support a viable post-war solution. Future historians one day may well use such letters to gain an understanding of how the various diasporas in the United States reacted to events in the former Yugoslavia, and Čuvalo’ anthology provides what may turn out to be one of the richest samplers of such primary material. In the meantime, this book provides a very readable and personal overview of one Diaspora intellectual’s perspectives and activities during an entire decade of momentous change in the region, as well as valuable insights into the views of other opinion-makers and policymakers, who engaged Čuvalo either in agreement or disagreement. In many ways, Čuvalo has set the standard for making available his correspondence to the public, and hopefully others will follow suit.

NORMAN CIGAR

US Marine Corps Command & Staff College