The Role of the Hrvatski Književni list / Croatian Literary Gazette in the Croatian National Revival in the Late 1960s

 Ante Čuvalo

(Presented at the Spring Meeting of the Ohio Academy of History, Ohio Wesleyan University, April 25, 1987)

HK list br. 7Since the creation of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918 (known as Yugoslavia after 1929), the unresolved question of inter-national relations in the country, or perhaps more correctly, a design of a Greater Serbia, has been the Achilles heel of the country.  In 1941, the state broke up because the Karadjordjević dynasty, the Belgrade regime, and the Serb-dominated bureaucracy and military treated the country merely as an expanded Serbian state.  Soon after the Second World War, the Communist Party, specifically its leader, Josip Broz Tito, proudly declared: “The national question … has been solved and to be precise, solved very well, to the general satisfaction of all our nationalities.  It has been solved in the way Lenin and Stalin have taught us…”[i]
However, centralism, unitarism, and “Yugoslavism” of the post-1945 regime were experienced by non-Serbs as expressions of the same old Serbian hegemony reinforced by Communist ideology and its claims to monopoly of power.  Slowly the Party “liberals” and intellectuals among the non-Serbs began to oppose growing powers of Belgrade and the Serbs at the expense of others.  Thus, after the ouster of the Vice-President Aleksandar Ranković in July 1966,[ii] changes began to take place; in particular, more freedom of discussion was allowed.
Leading Party “liberals” at the time attempted to control discussion on national issues by wrapping them in Marxist phraseology, but some younger intellectuals began to “unwrap” the crucial issue and started to talk more in national rather than in class terms.  The March 1967 Declaration on the Croatian Language was clearly a product of the on-going change.[iii]  The Declaration was the result of cooperation between Croatian Marxist and non-Marxist intellectuals.  It was also the first public act in which the Croatian national question was openly discussed in the post-War period.  It clearly indicated that a national revival was in the making.
 
HKL – First Independent Paper
In April 1968, the Hrvatski književni list (HKL) or Croatian Literary Gazette began to publish in Zagreb, capital of Croatia.  The paper, a kind of a sensation from the outset, was the first fully independent paper in the country since World War II.  Its readers fell neatly into two categories: they either enthusiastically praised it or condemned it.  However, both sides agreed that the paper, even in its short existence (April 1968 – October 1969), had a significant impact on the development of the Croatian national awakening in the late 1960s.  It also contributed to process of widening the political and social space on the unresolved economic, cultural, and even political relations of Croatia to the federal center in Belgrade.
The paper was published by the Association of Independent Writers – TIN, an organization founded in 1968 upon the unification of three smaller groups of artists: the Independent Group of Writer – TIN, Society of Worker Writers, and a small circle of writers who were in the process of forming an independent group but decided instead to join the TIN group.[iv]
The name TIN was taken in honor of a Croatian poet Tin Ujević (1891-1955), who was well-known for his bohemian life style and sharp criticism of everything that restrained freedom of the human spirit: “This is why we follow Tin.  The colors of our flag are the magnitude of the World, and power of the Letter; true Love and freedom of Truth”[v] – the paper declared.
A number of characteristics distinguished this group of writers and their paper from other literary circles in Croatia at the time.  This was the first independent paper in the country, published without any institutional or government support.  It was also the first to be identified as Croatian in its tile name.  In the first issue, the publishers stated: “The title of our paper clearly defines its [Croatian] identity and its initiators, but we explicitly emphasize that its pages are wide open to all.”[vi]  The paper also stressed its closeness to the common people, and it opened its pages to literary talents who were not acceptable to the cultural establishment.  It criticized the existing literary journals and their publishers for living in “an ivory tower” distant from the cultural needs of the people.  Because of their snobbery, HKL maintained, Croatian culture had been losing ground and its true tradition.
We ask who are the guilty ones? The immediate creators of such a cultural climate are sailing today on the Adriatic.  They are buying baroque furniture or are immersing themselves in cabalistic texts; to them everything is boring, about disappointments we will not even talk.[vii]
The editors of the new paper believed that the existing literary publications in Croatia were ignoring national heritage and local talent while showing off their supposed cosmopolitanism by paying too much attention to foreign writers and literary trends.  In their program, the TIN group announced: “We, in contrast to some other attempts, are starting in another direction – the opposite way – from the national towards the international.”[viii]  They also emphasized that their goal was to raise the cultural level of the Croatian people, not by rejecting the nation’s heritage but by building on old foundations. It was declared:
Culturally inferior people are not able to cooperate on an equal basis with other peoples.Their position will remain inferior!  That is why we firmly stand in the defense of traditions and consider its affirmation our main goal.[ix]
Socialism was accepted by these young writers, but they praised a different kind of socialism than the one they lived in:
Socialism is on our hearts, the real one, the inspired human life in socialism, full of beauty and justice; the one which our forefathers wanted for us, life free of insinuations by its enemies!  We are for truth and victory of true self/management, where we will truly govern with our voice in our realm.  We are not for social reform in word only, we are for the reform of human relations…[x]
The HKL attempted to close the existing gap between different social, regional, ideological, and even ethnic groups in Croatia.  The members of the board ranged from the best known Croatian composer of the century, Jakov Gotovac, to worker and peasant writers.  They resided in different places in the republic and came from various religious and ideological backgrounds: Catholic, Orthodox, Muslim, Marxist, and non-Marxist.  The paper covered a variety of subjects that other cultural literature or school textbooks had ignored since World War II.  It provided an opportunity for the younger generations of Croatians to discover their national heritage.
In the HKL, the young learned about people like Grgur Ninski, the leader of the Croatian Catholic church in the Tenth century who fought for the use of the vernacular in church liturgy;[xi] Markantun de Dominis, a Croatian humanist and “heretic” of the Sixteenth century;[xii] Ante Starčević (1823-1896), founder of the Croatian Party of Right and advocate of an independent Croatian state;[xiii] and the brothers Antun and Stjepan Radić, founders and leaders of the Croatian Peasant Party, that became the most important political force among the Croatians in the inter-war Yugoslavia.[xiv]
 
Testing the Waters
Besides unveiling the past, the paper slowly began to deal with the problems of the time.  A number of touchy issues were brought to the public’s attention: a massive Croatian emigration,[xv] the economy,[xvi] division of “surplus of labor,”[xvii] etatism,[xviii] resolutions of the Ninth Congress of the Communist Party,[xix] World War II casualties,[xx] and other.  The question of subordination of the Croatian language was mentioned one way or another in almost all of the gazette’s nineteen issues.  Actually, what broke the camel’s back in the eyes of the regime, as far as the existence of the paper was concerned, was the November 1969 article on the use of language in the Yugoslav armed forces by Jaka Avšič, a retired army brigadier general from Slovenia.  The regime used the article as an excuse to ban the paper.[xxi]
The board of the Republican Fund for Advancement of Cultural Activities refused to grant any financial aid to HKL.  In its explanation for the refusal, the board denounced the “conceptual and esthetic orientation of the paper,”[xxii] but without giving any specific objections to the paper’s content.  The publishers made public and legal appeals in response to the verdict, but all their efforts were in vain.  It was clear that the Party stood behind all of the anti-gazette decisions.
The paper, however, proved that it could exist on its own.  In its eighteen months of existence, its circulation tripled, from 12 to 35 thousand copies.  It had “far more [readers] than all other literary journals combined in Yugoslavia” at the time.[xxiii]  Even Party officials publicly acknowledged that “the circulation of the HKL was growing [too fast] and that the phenomenon should be examined.”[xxiv]
HKL was discussed at a number of Party meetings including those of the Central Committee of the League of Communists of Croatia (CC LCC).  The paper was unanimously condemned by all of them.  At one such meeting Party members declared that “some papers and magazines” in Croatia, “especially the HKL,”
insist on a re-evaluation of the recent Croatian cultural and political past. Hrvatski književni list, from issue to issue, publishes treatises from cultural history in which it tries to correct the judgments of the Communist Party of Yugoslavia….[xxv]
Although the official reaction to the appearance of the HKL was one of condemnation, Party leadership did not ban the paper immediately or confront the publishers with trials and imprisonments.  This was a major departure from traditional dealings with “nationalist elements.”  The bulk of public confrontation with the paper and its publishers was “delegated” to those who were “paid to write,”[xxvi] to the Zagreb Committee of the LC, and to other groups under Party control.  Their duty was to discredit the paper on intellectual, esthetic, and ideological levels.  One of the chief accusations was that the paper dealt only with ghosts of the past and not with present needs and problems.  But once the paper began to discuss contemporary problems, especially economic ones, it was attacked for meddling in political issues.[xxvii]
 
Under Fire
The most vehement attacks on the paper, as well as on the alleged rise of nationalism, came from Miloš Žanko, Vice-President of the Yugoslav Federal Assembly at the time, a Party “conservative” from Croatia.  His fierce onslaughts, however, came without the blessing of the republican Party leadership in Zagreb.  He wrote a series of articles in Borba, the Party organ, immediately before the Third Plenum of the CCLC of Croatia (February 21, 1969).  It was obvious that he was not only condemning the alleged rise of nationalism but also putting pressure on the Central Committee LC in Croatia to change its “liberal” policies.  Eventually, those articles and another series published in the same paper from November 17 to 21, 1969 cost him his political career.
Even though the Central Committee condemned the paper and the Zagreb League of Communists in July 1969 declared that the paper “has formulated ideas and a political program directly opposed to the policies of the League of Communists,”[xxviii] its publication continued.  The Party’s new method of dealing with the situation was expressed by an official who stated at a Zagreb meeting on “socio-political questions” (May 1969) that the Party must face “certain problems” and influence them “not by decrees, but more often by contacts, arguments, and confrontations.”[xxix]  Because of such new tactics, the paper and its supporters experienced constant “confrontations” which in reality were blatant harassments.  For example, the post office would simply “fail” to deliver the paper to the readers.  Or teachers would “caution” students not to read it.[xxx]  Borba announced that workers in various print shops in Croatia refused to print the paper because of its anti-socialist ideological content, and for that reason, Borba alleged, its printing site was changed four times, ultimately moving to Ljubljana, Slovenia.          HKL, however, maintained that it had excellent relations with workers but was required to change printers in Croatia because of financial reasons and strikes in printing plants.  The paper also accused “political and administrative” officials of putting pressure on the printers in order to prevent its publication.[xxxi]  But when the paper ceased publishing in October 1969, it was alleged that workers in the name of self-management refused to print it.  Hence, Savka Dapčević-Kučar, President of the Central Committee LC of Croatia, boasted at the Tenth session of the CCLC of Croatia (1970) that the paper “died out without being banned.”[xxxii]  In 1974, however, one high Party official in Croatia openly stated that the paper had been practically “banned.”[xxxiii]
 
Significance
Hrvatski književni list had an important impact on the development of the Croatian national movement in the late 1960s.  Most of all, it tested the waters before the movement shifted into a higher gear after the Tenth Plenum of the CCLC of Croatia in January 1970.  It is interesting to note that the paper did not attract open support among most of the best known names in contemporary literary life in Croatia, as the Party leadership was proud to point out.[xxxiv]  But neither did they come out against it.  There are several possible explanations for why the Croatian cultural establishment as a whole did not lend its name to HKL.  As mentioned earlier, the paper distanced itself from that establishment from its beginning.  After the affair with the Declaration on the Croatian Language, the leading intellectuals and institutions possibly held back in order to see what would happen to HKL and the people associated with it, individuals who were younger in age and less known.  But even more importantly, while declaring that it accepted socialism as an ideal the paper and its publishers were critical of socialism as implemented in Croatia and the country as a whole.  At the same time, mainstream Croatian intellectuals began to accept the “liberal” platform of the Party, deciding to work through the existing system.
While HKL was still in existence, new cultural periodicals began to appear in Croatia.  They followed the course charted by HKL.  However, these new periodicals had firmer ground to stand upon than an independent paper like HKL.  They were published by old and established institutions like Matica hrvatska (Latin: Matrix Croatica), the Yugoslav Academy of Arts and Sciences or the Writers’ Association of Croatia.  Their contributors were leading professors at the Zagreb University and other intellectuals, many of them active members of the Communist Party.
One semi-official interpretation alleges that there was a “conspiracy” between individuals associated with HKL and the mainstream intellectual establishment in Croatia.  Allegedly, Hrvatski književni list served as a diversion while other forces, namely those around Matica hrvatska, were better organized[xxxv].  Although there is no evidence of such “plot” the proponents of the regime felt the need to create such theories in order to justify the persecutions of the students, intellectuals, and others in the post-Croatian Spring period (December 1971 and after).  However, the paper might have attracted too much of the Party’s attention and that provided more space for other groups of intellectuals in Croatia to strengthen their position.
HKL also had a mobilizing and unifying effect among the Croatians at large.  From its beginning in April 1968, the number of readers grew quickly.  By informing them about their culture, history, as well as contemporary problems and inequalities, it increased the interest of the readers, especially the younger generation, in their national past and present, as well as in the future prospects.  Its liberal socialist tone also provided a platform for national reconciliation between the Marxists and non-Marxist, even anti-Marxists.
Probably the most significant contribution of the Croatian Literary Gazette was that it served as a catalyst in the process of differentiation within the communist party elites in Croatia.  On one side, Žanko and the “conservatives” attacked HKL and the growth of the national movement in general.  On the other, “liberals” were relatively silent about the issues raised by the paper.  The “liberals” regarded Belgrade unitarism as a greater threat to the country and the system than an open discussion of national history and inter-national relations in the Federation.  However, many of the “liberals” of 1969 became “neo-conservatives” before the 21st Session of the Presidium of the CC LCY on December 1, 1971, which marked the end of the Croatian national movement, know also as the Croatian Spring.  Among those who were purged or jailed after December 1971 were many of the contributors to HKL, despite the fact that its publishing was halted in October 1969.  Zlatko Tomičić, its founder and editor, was sentenced to a five-year jail term.  The Croatian national movement was crushed.  The Party’s “democratic centralism” was strengthened, and inter-national relations in Yugoslavia continue to be unresolved.

Bibliography

Documents
“Declaration Concerning the Name and Position of the Croatian Literary Language” Journal of Croatian Studies Vol. 7-8, 1966-67, pp. 6-9.
Deseta sjednica CK SK Hrvatske. Zagreb: Vjesnik, 1970.
Books
Bilić, Jure. Revolucija koja teče. Zagreb: Narodno sveučilište, 1975.
Haberl, Othmar Nikola. Parteiorganisation und nationale Frage in Jugoslawien. Berlin: Otto Harrassowitz, 1976,
Hondius, Frits W. The Yugoslav Community of Nations. The Hague: Mounto, 1968.
Ostojić, Stevo. Javni dnevnik. Zagreb: Globus, 1980.
Perić, Ivan. Suvremeni hrvatski nacionalizam. Zagreb: August Cesarec, 1976.
Newspapers and Journals
Encyclopaedia Moderna
Hrvatski književni list (HKL)
Politika
Vjesnik
Vjesnik u sijedu
 
Notes
 



[i]                    Cited in Frits W. Hondius, The Yugoslav Community of Nations. The Hague: Mounto, 1968, p. 182, n. 347.
[ii]     The Fourth Plenum of the CC LCY was held on the Brioni Islands on July 1, 1966. It is best known for the removal of Aleksandar Ranković from his high positions in the communist party, government, and police.
[iii]    “Declaration Concerning the Name and Position of the Croatian Literary Language” was published in Telegram on March 17, 1967. Its English translation is found in Journal of Croatian Studies Vol. 7-8, 1966-67, pp. 6-9.
[iv]    Hrvatski književni list (HKL) No. 1, April 1968.
[v]     Ibid.
[vi]    Ibid. A number of writers from other republics and nationalities did contribute to the paper during its short existence.
[vii]    Ibid.
[viii]   Ibid.
[ix]    Ibid.
[x]     Ibid.
[xi]    Ibid., No. 14, June 1969.
[xii]    Ibid., No. 7, October 1968.
[xiii]   Ibid., No. 13, May 1969.
[xiv]   Ibid., No. 7, October 1968.
[xv]    Ibid., No. 8, November 1968.
[xvi]   Ibid., No. 17, September 1969.
[xvii]  Ibid., No. 11, February 1969.
[xviii]  Ibid., No. 17, September 1969.
[xix]   Ibid., No. 12, April 1969.
[xx]    Ibid., No. 15, July 1969.
[xxi]   The article by Avšič was published in Sodobnost (Slovenia) No. 4, 1970, pp. 408-427 and in Encyclopaedia Moderna (Croatia) No. 12, Spring 1970, pp. 111-119.
[xxii]  HKL No. 3, June 1968.
[xxiii]  Ibid.
[xxiv]  As cited in Stevo Ostojić, Javni dnevnik. Zagreb: Globus, 1980, p. 169.
[xxv]  Plenum of the EC CC LC of Croatia held on May 26, 1969, as in Politika, May 27, 1969.
[xxvi]  HKL No. 9, December 1968; Vjesnik April 20, 1968; Ibid., December 14 and 28, 1968; Ibid., February 15, 1969; Vjesnik u srijedu December 25, 1968; Ibid., January 25 and 29, 1969, and August 13, 1969.
[xxvii] HKL No. 15, July 1969.
[xxviii] Borba July 20, 1969 as cited in Othmar Nikola Haberl, Parteiorganisation und nationale Frage in Jugoslawien. Berlin: Otto Harrassowitz, 1976, p. 116.
[xxix]  As cited in Ostojić, Javni dnevnik, p. 169.
[xxx]  See, for example, HKL No. 10, January 1969.
[xxxi]  Ibid. No. 15, July 1969.
[xxxii] Deseta sjednica CK SK Hrvatske. Zagreb: Vjesnik, 1970, p. 16.
[xxxiii] Jure Bilić, Revolucija koja teče. Zagreb: Narodno sveučilište, 1975, p. 222.
[xxxiv] Deseta sjednica, p. 16.
[xxxv] Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam. Zagreb: August Cesarec, 1976, p. 17.

THE LAST DAYS OF AUSTRIA – IZ "ZADNJIH DANA AUSTRIJE"

THE LAST DAYS OF AUSTRIA

by

Military Chaplain Rev. Vjenceslav Vukonić, OFM

Written exclusively for the 1930 edition of Our Hope Croatian Almanac. Croatian Catholic Union U.S.A. Pages 117-138

Republished on the occasion of the 100th anniversary of the beginning of World War I.

Prepared and translated by Duško Čondić and Ante Čuvalo.

IZ “ZADNJIH DANA AUSTRIJE”

Piše: Rev. Vjenceslav Vukonić (vojni kapelan u ratu)

(Naročito i isključivo za Kalendar N. N.)

Objavljeno u: Naša Nada Kalendar za američke katoličke Hrvate za opću godinu 1930. 

Hrvatska katolička zajednica U.S.A. Amerike; uredio ga Rev. Mijo Đuro Domladovac.

 Tiskara: Ameriška Domovina, Cleveland. st. 117-138.

Priredio Ante Čuvalo za ponovnu objavu prigodom 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Continue reading

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi: Novi svijet i novi izazovi

 

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi

Novi svijet i novi izazovi

dr. Ante Čuvalo

 image001

 
Objavljeno u:
 
Fra Dominik Mandić (1889. – 1973) – Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti (Mostar – Široki Brijeg, 24. i 25. listopada 2013.) Mostar – Zagreb: Herc. franj. provincija i Hrvatski institut za povijest, 2014, st. 81-109.
Sažetak: Svrha je ovog priloga osvrnuti se na djelovanje fra Dominika Mandića od njegova dolaska u Sjedinjene Američke Države (1951.) do kraja njegova starješinskog mandata (1955.) u komisarijatu hrvatskih (odnosno hercegovačkih) franjevaca u Sjevernoj Americi. Da bi se to moglo dolično sagledati, potrebno je njegovo djelovanje staviti u povijesni okvir hrvatske emigracije toga vremena, o čemu ću također donijeti kratak prikaz. Na kraju slijede neke prosudbe o fra Dominiku Mandiću, pa i one koje ukazuju na neke njegove ljudske slabosti, da bismo imali što potpuniju sliku njegova lika i djela. Ovaj se prikaz temelji gotovo isključivo na dokumentima koji se nalaze u njegovoj ostavštini.
Ključne riječi: Dominik Mandić, Sjedinjene Američke Države, komisarijat hrvatskih franjevaca, komisar, hrvatska emigracija.
Fra Dominik Mandić: His First Years in America: A New World and New Challenges
Abstract: The purpose of this contribution is to reflect on the work of Fr. Dominik Mandić from the time of his arrival to the United States (1951), until the end of his term as Superior General in the Commissariat of the Croatian (Hercegovinian) Franciscans in North America (1955). In order to have a better assessment of the work of Fr. Mandić after his arrival to the United States, it is necessary to place his activities in the historical context and framework of the Croatian diaspora of the time. Therefore, a short review of this period will be given. The article will present not only Mandić’s virtues but also his human failings. Thus, we will have a more complete picture of his character and his undertakings. This paper is based almost exclusively on the documents that he left behind at the time of his death.
Key words: Dominik Mandić; United States of America; Commissariat of the Croatian Franciscans; Commisar; Croatian Emigration
Dolazak u Ameriku
Fra Dominik Mandić u Sjedinjene Američke Države stigao je 5. studenog 1951. godine.[1] Posjet mu je bio službene naravi. Naime, poslan je od vrhovne uprave Reda Manje braće (OFM) iz Rima obaviti generalnu vizitaciju u Komisarijatu sv. obitelji hrvatskih franjevaca u Americi. Takvi su pohodi svake tri godine uobičajeni i svrha im je sagledavanje stanja u kojem se nalaze pojedinci i zajednica, da bi se lakše mogle donijeti smjernice rada prigodom izbora novog vodstva komisarijata.
Vizitacija je trajala od 19. studenog 1951. do 16. siječnja 1952.[2]  U pismu (3. Siječnja 1952.) fra Vitomiru Jeličiću, članu bosanske franjevačke provincije i tadašnjem generalnom definitoru vrhovne uprave Reda u Rimu, Mandić kaže da nakon vizitacije u Americi kani ostati do proljeća i zatim se vratiti u Rim.[3]
O svoja prva dva mjeseca u Americi 9. siječnja 1952. piše svom bliskom prijatelju i prijeratnom suradniku u političkom i društvenom radu u Hercegovini, gospodinu Žarku Vlahi u Buenos Aires: “Glavni dio mog službenoga posla već sam svršio.
Bio sam do sada u N. Yorku, Clevelandu, Youngstownu, Sharonu, Ambridgu, Pittsburghu, Rankinu, Steeltonu, Bethlehemu, Philadelphiju[!], Baltimoru, Washingtonu, Bostonu, Albany, Baffalo, slapovi Niagare, S. Beneventure’s University kod Oleana, St. Louis, Teutopolisu, Milwaukee. Putovao sam zrakom, željeznicom, a najviše kolima/automobilom. Redovito me je pratio snijeg, ali hvala Bogu, nijesam nigdje imao težega incidenta. Osim fratara i svjetovnih svećenika, u Washingtonu sam posjetio Dra Mačeka i Dra Kreka, a u Syracusi prof. Meštrovića, u N.Y. Ovdje u Milwaukee bili su kod mene u posjetima više mlađih hrvatskih intelektualaca i javnih radnika. Još se upoznajem sa ovdašnjim prilikama, ali općenito već sada svima savjetujem pomirljivost, slogu, složan rad za Hrvatsku na osnovu kršćanskih vječnih načela. Službeno još ću imati posla jedno mjesec dana, a onda ću se malo više pozabaviti ovdašnjim općim vjerskim i narodnim problemima, koji su u vezi s Hrvatskim narodom. Ovdje mislim ostati do na proljeće, a onda ću se povratiti u Italiju, po svoj prilici na kraće vrijeme, jer braća žele da bi došao stalno u USA.”[4]
Sudeći po izvješćima, fra Dominik je bio zadovoljan prilikama u komisarijatu te životom i radom njegovih članova. U spomenutom pismu Jeličiću kaže da se među braćom “osjeća kao kod kuće” i da mu Amerika “dobro prija za zdravlje: sdebljao sam se 7 – 8 funti”. Ali njegovi dojmovi o Americi i američkoj kulturi bili su izrazito negativni pa Jeličiću piše da mu “Amerika mnogo ne prija: premalo se osjeća duha i kulture, a previše materije i trke za novcem. Istina, ja sam se cijeli život bavio s ekonomskim pitanjima, ali sam uvijek taj rad zaslađivao s duhovnim vrednotama, s pastoralnim radom i sa kulturnim nastojanjima i kršćanskim umjetničkim užicima, što manjka u Americi. Ovdje je sve stavljeno na utilitarističku bazu. Ako propovijedaš ili ispovijedaš, dobit ćeš novčanu plaću, ako komu učiniš bilo koju uslugu ili djelo kršćanskog milosrđa, bit ćeš nagrađen novcem. Novac je u Americi mjerilo svakoga rada i svakoga uspjeha. Šport se više cijeni nego znanost, a za umjetnost nemaju gotovo nikakva smisla ni crkveni ljudi, a da ne govorim o svjetovnim ljudima i američkim bogatašima. Ovo mi je sve odvratno, i ne čini mi Ameriku lijepom ni privlačnom.”[5]
Mandićevi dojmovi o Americi tipični su za ljude koji u nju prvi put stignu iz Europe. No kad u njoj ostanu i pobliže je upoznaju, većina je i zavoli. To se dogodilo i fra Dominiku. Ali i prije dolaska američka pomoć, odnosno pomoć franjevačkih zajednica, različitih organizacija i pojedinaca, bila mu je dobrodošla i draga, posebice tijekom izgradnje velebne franjevačke crkve i zgrade središnje uprave Reda u Rimu, kao i u pomaganju izbjeglicama te mnogim ljudima i crkvenim ustanovama u Domovini u poratnim godinama.
Njegovi planovi nekoć su zasigurno bili da se poslije službovanja u Rimu i ratnog vihora vrati u Provinciju. No vjerojatno se već pri kraju rata, posebice kad je saznao za komunističke zločine na Širokom Brijegu u veljači 1945., te prije i nakon toga, otrijeznio od svakog jugoslavenstva pa ga je životni put umjesto u Hercegovinu doveo u Ameriku, gdje je nastavio svoj rad, u prvom redu kao starješina hrvatskog franjevačkog komisarijata. Kroz nakladništvo nastoji doprinijeti radu za slobodu hrvatskog naroda, što čini i slanjem pomoći najugroženijima, a uskoro se posve posvetio povijesnim pitanjima hrvatskog srednjovjekovlja, posebice povijesti Bosne i Hercegovine.
Ostanak u Americi i imenovanje za starješinu
Nakon završene vizitacije fra Dominik je 21. siječnja 1952. napisao izvješće vrhovnoj upravi Reda, u kojem je između ostalog izvijestio da je Komisarijat sv. obitelji utemeljen 1926., a godine 1931. bio predan u okrilje Hercegovačke franjevačke provincije, da ima 35 svećenika, jednog brata laika, 3 studenta filozofije i 16 sjemeništaraca. Od svećenika su 32 bila iz hercegovačke provincije, jedan iz zagrebačke, jedan iz bosanske i jedan iz američke provincije Presvetog Srca Isusova.
Od ukupnog broja, 7 svećenika bilo je rođeno u Americi, 12 ih je došlo u Ameriku prije rata, a 16 iza rata. Komisarijat je tada imao rezidenciju sv. Ante u Chicagu i služio 10 hrvatskih župa u Americi, i to u sljedećim mjestima: New York, Bethlehem, Steelton, Ambridge, Sharon, St. Louis, Chicago, South Chicago, Milwaukee i West Allis. Osim toga fratri su imali tiskaru u kojoj su, između ostalog, tiskali svoja izdanja: tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar.
Izvijestio je da su prilike u komisarijatu dobre u svakom pogledu: u duhovnom, pastoralnom i materijalnom. Treba napomenuti da je mjesec dana ranije provincijalu u Mostaru između ostalog napisao: “Malo ima podijeljenosti između onih koji su prije došli u Ameriku i ovih novijih, i to glavno političke naravi, ali nema jačih mana, hvala Bogu, niti neliječivih zavada.”[6]
Za izbor starješine/komisara najviše glasova dobio je tadašnji starješina fra Vendelin Vasilj (18) a sljedeći po dobivenim glasovima bio je fra Ferdinand Skoko (10). Mandić je predložio novu upravu kako slijedi: starješina fra Vendelin Vasilj, a savjetnici fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković.[7]7 Usprkos željama većine članova komisarijata, vrhovna uprava Reda u Rimu nije poslušala “glas naroda”, nego je 27. veljače 1952. fra Dominika Mandića imenovala starješinom Komisarijata sv. obitelji.
U cirkularnom pismu od 28. veljače 1952. upućenom svim članovima zajednice Mandić javlja da je imenovan komisarom i dodaje da je njegov plan bio ustoličiti novo starješinstvo koje je on predložio po volji većine fratara, zatim se malo odmoriti, vratiti se u Rim i raditi na povjerenoj mu dužnosti, nadajući se povoljnu trenutku za povratak u Domovinu. “Tako sam ja snovao i mislio, ali Bog je drugačije odredio. Vrhovno Starješinstvo Reda zaključilo je, da ostanem ovdje i da preuzmem upravu ovog Komisarijata. Ja iz vlastitog iskustva znam, da Gospodin posebno blagosivlje sv. posluh, i da je za redovnika najbolje, ako u svemu postupi prema željama i prema odluci zakonitih starješina. Tako je glasio i savjet sadašnjeg Komisara, mngp. O. Vasilja, i druge viđenije braće, s kojima sam se mogao posavjetovati.”[8]
Za članove komisarijatskog vijeća imenovani su od vrhovne uprave Reda: fra Vendelin Vasilj, fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković. Mandić u spomenutom cirkularnom pismu poziva fra Vendelina “da i u buduće radi u Upravi komisarijata kao Vicekomisar sa istom požrtvovnošću i ljubavlju, s kojom je dosada radio u Komisarijatu”.[9] Zanimljivo je da u dopisu kojim provincijal fra Mile Leko definitorima hercegovačke provincije (31. ožujka 1952.) javlja imenovanje nove uprave u Chicagu, ne spominje fra Vendelina Vasilja nego samo Zrnu, Skoku i Benkovića,[10] a Mandić u spomenutom dopisu piše da je Vasilj imenovan za vicekomisara.
U više pisama napisanih prijateljima uskoro nakon imenovanja za komisara Mandić naglašava da je bio iznenađen odlukom vrhovne uprave Reda i da je prihvatio dužnost komisara “kao čisti čin sv. posluha”. On to toliko ponavlja da se može posumnjati da možda i nije sve bilo kako na prvi pogled izgleda ili kako je on to predstavio. U njegovoj ostavštini ima znakova da se ipak “nešto kuhalo” i prije njegova imenovanja, posebice zato što su i on i njegov nasljednik u vrhovnoj upravi, fra Vitomir Jeličić, znali da tadašnji hercegovački provincijal fra Mile Leko nije bio zadovoljan sa starješinstvom fra Vendelina Vasilja i da se nadao da će novi starješina biti netko drugi, možda Mandić.[11]
U pismu od 15. siječnja 1952. provincijal Leko piše fra Dominiku: “Mišljenja sam, da će biti najbolje, ako Vi, tu s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen. Ne poznavajući dovoljno tamošnje prilike i stanje, da se odovuda daju definitivne decizije, situacija bi mogla nastati još zamršenija. Jedino je, što želim – in quantum possum – nalažem, da se [ne] upliću u političke zadjevice i trvenja. Svi znamo iz iskustva, koliko su nam takve stvari nanijele štete a nikakve koristi. Preporučite im savjet izabrane posude učeniku Timoteju: Nemo se implicat negotiis saecularibus. – Uostalom, za ono, što me pitate, obratit ću se i pp. Definitorima.”[12]
U pismu od 15. veljače 1952. generalni definitor fra Vitomir Jeličić javlja Mandiću da se na sastanku definitorija govorilo o Mandićevu imenovanju za komisara i da bi to bilo “zgodno” za komisarijat i za njega. “Da bi bili rado primljeni od sve braće u Komisarijatu, o tome nije nitko sumnjao. Općenito se međutim istaklo, da bi to i za Vas lično bio podesniji položaj nego što je onaj ovdje u sv. Anti i da bi se Vi tamo bolje osjećali, pogotovo među svojim, nego u novom ambijentu u Rimu, gdje nemate onog položaja, koji bi odgovarao Vama.”[13] U istom pismu Jeličić naglašava da će on sa svoje strane “nastojati da ispadne onako kao što Vi želite” te da je govorio s generalom Reda i da i on misli da bi se Mandić bolje osjećao u Americi nego na novoj dužnosti u Rimu.
Mandić (20. veljače 1952.) odgovara Jeličiću da mu je vijest o namjeri generalnog definitorija da ga imenuje komisarom došla “neočekivano”. “Ja na to nijesam mislio.”
Kad je pismo primio, otišao je u kapelicu i molio da Isus i njegova Majka “nadahnu Gen. Def. da donese odluku, koja bi bila najbolja za Red i ovaj Komisarijat”. Neka definitorij “zaključi, kako smatra najboljim. Ni s moje ni sa strane druge braće u Komisarijatu ne će imati poteškoća”.[14] Rezultat Mandićevih molitava bio je njegovo imenovanje za komisara, kako je već rečeno, 27. veljače 1952. godine.
Upitna legitimnost
Mandić je legalno imenovan za komisara, ali legitimnost njegova starješinskog mandata kod većine tadašnjih fratara u komisarijatu bila je i ostala upitna. Zajednica nije imala izbora nego ga prihvatiti za starješinu, ali pratio ga je gorak okus da je nametnut. Činjenica je da je Mandić nakon imenovanja za komisara dobio od prijatelja i poznanika lijep broj čestitaka koje je on sačuvao u svojoj arhivi, ali dok pozdravi i čestitke stižu od fratara i drugih iz Europe (Mostara, Splita, Sarajeva, Rima, Španjolske, Švicarske….) i Amerike, nisu pristizale od fratara iz komisarijata. Možda je bilo protestnih pisama, ali u njegovoj ostavštini takvih poruka nema.
Jedino se u njegovu pismu (12. ožujka 1952.) fra Špiri Andrijaniću može zamijetiti da mu je ovaj prije toga “nabacio” što se priča o njegovu imenovanju. Mandić piše: “Što ste iz Italije čuli, to su bablji poslovi. Ja na to [imenovanje] prije nijesam mislio, niti sam s kim o tome govorio. Ako je tko što pisao, bila je njegova lična kombinacija i nagađanje.”[15]
Stav fra Vendelina Vasilja prema Mandićevu imenovanju bio je otvoreno negativan, a zasigurno u tome nije bio usamljen. Mandić i njegovo starješinstvo prihvaćeno je iz poslušnosti, kako se i očekivalo, ali većina se tome nije radovala, što je dovelo i do opadanja Mandićeva ugleda. Odnosi su bili službeni. Kako je fra Dominik bio navikao da ga svi vjerno i radosno poslužuju, čini se da ga je fra Vendelinov stav iznenadio. U pismu fra Tugomiru Soldi (12. ožujka 1952.) o tome piše: “Jedino mi je teško, što viđu da je O. Vendelinu žao, što nije potvrđen za daljni trijenij, i što misli, da sam ja želio i radio da dobijem ovu službu. Neraspoložen je, i teškom sam ga mukom nagovorio da ostane u Chicagu i preuzme gvardijansku, glavnu službu poslije Komisara, u našem komisarijatu. Ja O. Vendelina cijenim i volim, i bit ću srećan, ako on htjedne sarađivati na opće dobro braće i Komisarijata.”[16]16 U pismu od 15. ožujka 1952. fra Baziliju Pandžiću Mandić slično piše: “Od svega mi je najteže, da je bivšem Komisaru žao da je smjenjen, i što misli, da sam ja kao vizitator radio da dobijem ovo mjesto. Ali hvala Bogu! Moj će posluh biti zaslužniji pred Bogom.”[17]
Mandić fra Vendelina za svog zamjenika vjerojatno nije postavio samo da mu ublaži “neraspoloženje”, nego da mu on kao mlad, sposoban i agilan subrat budne desna ruka u vođenju komisarijata. Naime, Mandić je došao u svijet koji nije poznavao.
U prvom redu nije znao engleski jezik (niti je ikada njime ovladao). Nisu mu bile poznate prilike među Hrvatima u Americi ni način na koji funkcioniraju hrvatske župe u toj zemlji i njihov odnos s mjesnim biskupijama, kao i odnos naroda prema svećenicima. Tu je i činjenica da on nije nikada bio “pastoralac”, a služenje na župama bila je glavna misija komisarijata i njegovih članova. On se u zajednicu, u nove prilike i novi svijet kao padobranom spustio računajući da će mu fra Vendelin voditi dnevne poslove, a on one “važnije”, za koje je smatrao da su na visini njegova ugleda i dostojanstva.
Izgleda da mu je ovu ideju o fra Vendelinovoj ulozi natuknuo i fra Tugomir Soldo u pismu iz Rima (28. veljače 1952.), u kojem piše: “Indiskrecijom sam doznao, da Vam je sa strane Definitorija ponuđena služba Komisara u našem Komisarijatu. I radi toga ne mogu a da Vam ne pišem. Najljepše Vas molim, da prihvatite tu službu.
To će biti u interesu Provincije i Komisarijata. Vi ste auktoritet i Vama ne će biti teško sa braćom upravljati, i svi će Vas slušati. Ja znam, da Vam je više dosta upravljanskih služba, ali sbog dobra zajednice prihvatite se i ovaj put. A da olakšate sebi posao, zadržite uza se Vendelina. Neka Vam bude desna ruka. Mlad je, agilan je i prodoran je, pa Vam posao neće biti težak. Tako ćete moći privesti kraju Tavelića mučeništvo, dokumente franjevačke prošlosti i napisati studiju svoje crkve, a svojim auktoritetom, znanjem i iskustvom bit ćete od velike koristi braći i Kustodiji.”[18]
Na Mandićevo razočaranje, fra Vendelin nije odigrao ulogu “sluge pokornoga” pa se za vrijeme svog mandata novi komisar ponajviše oslanjao na fra Ferdu Skoku, tadašnjeg župnika župe sv. Jeronima u Chicagu i člana uprave zajednice, kojega je na kraju svog mandata (1955.), valjda iz zahvalnosti, predložio za nasljednika.
Njegov je prijedlog u Rimu i prihvaćen, premda mu tadašnji generalni definitor fra Inocent Zrinski, franjevac zagrebačke provincije, o tome piše: “Za mene je to [da je predložio Skoku za starješinu] bila neka zagonetka, jer se iz Vaše relazije iz godine 1952. vidi, da niste bili baš oduševljeni za njega.”[19]
Rim – ukloniti i sjenu Mandićeve moći
Opće je mišljenje među fratrima u komisarijatu bilo da se nakon 12 godina (1939.- 1951.) njegove “vladavine” uprava u Rimu htjela osloboditi Mandića i njegova utjecaja te ga je zato poslala u daleku Ameriku. Tako fra Ivo Sivrić u svojim uspomenama “bez dlake na jeziku” zapisa: ”…vrhovna uprava franjevačkog Reda u Rimu formalno je potjerala fra Dominika iz Rima, imenovavši ga starješinom hrvatskih franjevaca u SAD”.[20] Moglo bi se reći da ga je uprava Reda za utjehu “promovirala” za komisara da mu to posluži kao stepenica pri “spuštanju” s vrhunaca moći u Rimu prema nizinama zemaljskim. Po završetku svog definitorskog mandata u vrhovnoj upravi Mandić je “28. srpnja 1951. imenovan upraviteljem franjevačke tiskare u Rimu koju je osnovao i koju je sve dotada uglavnom vodio”.[21] Ali, kako mu napisa i definitor Jeličić u citiranom pismu od 15. veljače 1952., položaj komisara u Americi bio mu je “podesniji” nego onaj u Rimu pa je vjerovati da je i Mandić bez oklijevanja prihvatio tu ideju ili ju je i sam priželjkivao i prije dolaska u Ameriku.
Mostar – ušutkati nepodobne
Ima pokazatelja da je za Mandićev odlazak u Ameriku i imenovanje za starješinu postojao i drugi, politički, motiv. Naime, u tadašnjoj franjevačkoj upravi u Hercegovini i šire vjerovalo se da on svojim autoritetom može ušutkati ili barem stišati glas domoljubnih “ekstremista” među tamošnjim hrvatskim fratrima u Americi, koje je režim redovito proglašavao ne samo ustašama, nego neke od njih i zločincima, čak i neke koji su u Americi bili još i prije Drugog svjetsko rata – fra Ljubu Čuvala, na primjer. Smatralo se da njihov rad u Americi nanosi štetu fratrima u Hercegovini i šire. Da se o tome govorilo i u Rimu, svjedoči pismo koje fra Dominik (24. studenog 1952. – tijekom posjeta Rimu) piše uredniku Danice fra Častimiru Majiću: “U Kuriji su uvjereni, da su zadnja zatvaranja i osude u Mostaru posljedica politiziranja hercegovačkih franjevaca u USA i pisanja Danice. Ovdje je mišljenje, da se Danica pretvori u opće kulturni i katolički tjednik ili da se preda u ruke svjetovnjaka. Uspio sam da se ne donosi nikakva odluka, nego da se prepusti nama da stvar uredimo, kako će biti najbolje za hrvatsku i katoličku stvar i u USA i u staroj domovini Hrvatskoj.”[22]
Tadašnji provincijal fra Mile Leko u spomenutom pismu od 15. siječnja 1952. Piše Mandiću: ”…[B]iti [će] najbolje, ako Vi, tu [u Americi] s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen.” A ovu pomalo kodiranu poruku provincijal razjašnjava u pismu fra Baziliju Pandžiću nakon Mandićeva imenovanja za komisara: “Sve nas je ugodno razveselila vijest, da je naš bivši mnp. Definitor sad tamo u USA Komisar. Prije s Vendelinom[23] nije bilo sretna kombinacija ni za braću onamo a pogotovo za nas ovamo. To sam rekao bivšem Definitoru, a sadašnji zna to vrlo dobro. Stoga mi je drago i zahvaljujem Bogu, što je ovako učinjeno, te se molimo, da bude okrunjeno dobrim uspjehom.”[24] Dakle, bivši definitor, to jest Mandić, i Jeličić (njegov nasljednik) bili su upoznati s mišljenjem fra Mile Leke o fra Vendelinovoj “nepodobnosti” i željama provincijala da on ne bude ponovo izabran za starješinu.
U pismu iz Splita (6. svibnja 1952.) koje je potpisao fra Karlo (iz teksta se vidi da je to bio fra Karlo Nola, tadašnji provincijal splitske franjevačke provincije) stoji i sljedeće: “Drago mi je Vaše imenovanje za komisara, a i čestitam. Znam, da je to Vama sada teže, ali glede nas ovamo dobro je, da ste Vi tamo, da smirujete duhove; a i toga nam treba.”[25]
Treba imati na umu da su fra Mile Leko, fra Vitomir Jeličić i fra Karlo Nola bili bliski prijatelji fra Dominika Mandića i vodeći čimbenici među fratrima koji su prihvatili ideju suživota s jugo-komunističkim režimom. Prva su dvojica bila članovi svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u Bosni i Hercegovini, a potonji je bio na osnivačkoj skupštini udruženja u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. i jedan od govornika na tom skupu.[26] Nadalje, kako se može vidjeti iz arhiva UDB-e, Nola je još 1947. savjetovao fratrima u svojoj provinciji da “moraju pomagati Narodnu vlast i nastojati da dodje do modus vivendi izmedju crkve i države. Upozorio ih je na činjenicu da je u FNRJ riješeno Hrvatsko pitanje sa kojim mogu biti oni zadovoljni, te da smo tako osigurani od naših vanjskih neprijatelja Italijana i Njemaca.
Ne smiju se nikako sastajati sa narodnim neprijateljima i moramo pomagati obnovu zemlje.”[27] Također, Nola je 5. rujna 1949. izvijestio ministra unutarnjih poslova NR Hrvatske Stevu Krajačića “da je kao vizitator u Hercegovini u svibnju te godine nastojao i uspio da u upravu Hercegovačke franjevačke provincije budu izabrani ‘ljudi snošljivi prema narodnoj vlasti’”.[28]
Fra Dominik Mandić je, blago rečeno, “imao razumijevanja” za svećenike/fratre koji su utemeljili svećeničko udruženje “Dobri Pastir” i kao generalni definitor bio njihov zaštitnik u Rimu. Pravdao je njihova djela i namjere koliko je mogao kod generala franjevačkog reda i u Vatikanu, a i general i Vatikan su bili protiv toga udruženja. On (10. ožujka 1950.) piše bosanskom provincijalu fra Jozi Markušiću “da je zagovarao Udruženje na odgovornim mjestima, koja hoće da svećenici čuvaju neokaljanu katoličku vjeru i crkvenu stegu”. Preporučuje mu da paze na to. “Neka sve nastoje raditi u dogovoru s biskupima.”[29]
Mandićevo razumijevanje za udruženje “Dobri Pastir” u prilikama kakve tada vladaju u Jugoslaviji vidi se i iz pisma koje 2. veljače 1952. (prije nego je imenovan poglavarom) šalje iz Chicaga definitoru Jeličiću u Rim: “Vidjeli ste, kako je lijepo priredio [fra Rufin Šilić] Kalendar Dobri pastir za god. 1952. Pun je lijepe pouke, koja je čitaocima pružena u jednostavnoj, ali misaonoj i mudroj formi. To je prava apologetika kršćanstva i kat. Crkve. Premda to izričito ne veli, Kalendar Dobroga pastira za god. 1952. jest trajna i jaka polemika s komunizmom. Sva su kriva i bezvjerska načela komunizma prorešetana i snažno pobijena. Svaki katolik koji taj Kalendar pročita, bit će ojačan u svojoj sv. vjeri, i ponosan na svoj katolicizam. Ja sam mnogo zahvalan fra Rufinu i drugim suurednicima i piscima Kalendara. U Jugoslaviji, gdje se nesmije ništa štampati što je kršćansko i katoličko, Kalendar Dobroga pastira god. 1952. učinit će mnogo dobra i u srcima mnogih čitatelja ojačat će vjeru i kršćansko osvjedočenje. Svima koji su sudjelovali na izdanju Kalendara Dobri pastir za god. 1952 neka bude hvala na uspjelom katoličkom apologetskom djelu, i na kuraži s kojom je pisan u zemlji progona, gdje se više cijeni glavica kupusa nego ljutska glava.”[30] Očito je da on osuđuje režim, ali hvali djelo koje je mogao iznjedriti samo kompromis s režimom.
U pismu (3. siječnja 1952.) definitoru Jeličiću Mandić piše: “Čujem da je dolazio u Rim Vaš prijatelj Smajo. Naravno, po srijedi su državni razlozi, ali ja mislim da mu je jedan od glavnih razloga bio, da vidi svog ‘prijatelja’ Vitomira. Jeste li mogli od njega što nova saznati? Kakav je dobio utisak o našoj Kuriji i crkvi?”[31] Jeličić mu već 9. istog mjeseca odgovara: “Moj ‘prijatelj’ je bio incognito, ne želi da se zna da je bio, veli u nekim trgovačkim poslovima (ako je moguće). Nije radi toga htio doći ovdje u kuriju, ja sam se s njim vidio vani. Teško je od njega išta saznati, osim da im Vatikan plaho smeta svagdje, napose u Americi.”[32] Ovo “napose u Americi” vjerojatno se odnosi (i) na hrvatske svećenike u Americi i taj Smajo je došao, podrazumijeva se, iz Bosne i Hercegovine u Rim (i) radi njihovih antikomunističkih i antijugoslavenskih djelatnosti u toj slobodnoj zemlji.
Što je Vatikan mislio o udruženju “Dobri Pastir” i fratrima u njemu, pokazuje činjenica da se fra Vitomir Jeličić, koji je bio savjetnik udruženja za pravna pitanja, “na zahtjev Vatikanskog Državnog Tajništva odrekao” službe generalnog definitora Reda na Uskrs 13. travnja 1952. Odmah je tu vijest javio Mandiću, ali mu nije smio ništa reći o razlozima odreknuća.[33] Mandić 8. svibnja 1952. piše ex-definitoru Jeličiću tumačeći mogući razlog zašto je optužen za “filokomunizam” i veli:
“Moguće da su u Drž. Taj. … povukli na srijedu optužbe protiv Svećeničkog udruženja u B. i H., koje postoje od njegova osnutka. Mi smo negda, Preč. O. General i ja, stišavali te optužbe dokazujući, da su naša braća potpuno pravovjerna i poslušna Sv. Stolici, a da su osnovala Svećeničko udruženje samo zato da zaštite svećenike i pravovjerni narod od potpunog iskorijenjenja. (…) Vaše riječi i spisi, koje se negda nevino tumačilo, sada su mogli postati neispravni i vrijedni ukora.”[34]
Fra Karlo Nola bio je u to vrijeme određen za generalnog vizitatora Hercegovačke franjevačke provincije, što mu je neslužbeno bilo već i javljeno, ali dekret nije dolazio. No Vatikan je “opozvao Nolu, jer je pristaša Udruženja i jer je držao onaj malo nezgodan govor na osnivačkoj skupštini Udruženja”.[35] Umjesto Nole provinciju je pohodio fra Inocent Zrinski iz zagrebačke provincije.
Definitor Jeličić i provincijal Leko, a možda i vodeći ljudi u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, izgleda da su smatrali da je po svojoj nekadašnjoj ideološkoj orijentaciji, svom ugledu i autoritetu fra Dominik Mandić idealan za novog starješinu u Americi, koji će neutralizirati “ekstremiste”[36] u komisarijatu. Ali, na njihovu žalost, fra Dominik nije ispunio njihove nade. Ako je i imao namjeru nešto takvo poduzeti, njegova metamorfoza od jugofila u istinskog hrvatskog državotvorca bila je dovršena njegovim dolaskom u Ameriku.
Što se tiče narodnog rada fratara u Americi, jasno je sročio svoj stav provincijalu Leki u pismu od 5. travnja 1955.: “Kako viđu iz Vaših zadnjih pisama, Vi ste krivo informisani o našem držanju i pisanju ovamo. Razlike koje postoje u Vašem i našem gledanju i držanju nužne su posljedice tamošnje i ovdašnje stvarnosti. Vaši se pogledi upiru na sadašnjost i održanje na životu, a mi u slobodnom svijetu moramo gledati na budućnost i načelnost. I upravo s ovoga općega i dubljega gledanja Vaše je držanje, svih vas tamo, kako Vam je poznato, bilo jako kritizirano i osuđivano u samome Rimu. Ja sam vas uvijek branio i dokazivao sam, da je vaše držanje u interesu vjere i naroda. Govorio sam, i mislio s pravom, da Vi u interesu održanja morate voditi računa o postojećim stvarnostima i ići sve dotle, dok ne budu u pitanju dogmatska načela. Kad bi drugačije radili, nepotrebno bi nanosili štetu sv. Crkvi i narodu.
Vaš potrebni i dozvoljeni oportunizam mi u stranom svijetu niti možemo niti smijemo slijediti. Mi u slobodnom svijetu, u Americi, moramo voditi računa o našoj stvarnosti, gledati i raditi za bolju budućnost Reda i naroda. Kada bi mi u ovdašnjim prilikama mislili i pisali, kako Vi mislite i pišete u Vašoj stvarnosti, nas bi ovdje i naši najbolji vjernici, i naša hrvatska i američka sredina smatrali izdajicama. Vaša i naša stvarnost je različita, pa je nužno da svatko ide svojim putem gledajući da budemo korisni svetoj Crkvi i svom narodu, kojima moramo služiti i za njih se žrtvovati.”[37]
Poruka je jasna, neka “svatko ide svojim putem”. Ali sve do pred kraj komunizma i Jugoslavije postojala je u hercegovačkoj provinciji struja koja je smatrala da bi radi (dobrih) odnosa provincije s državnim vlastima, fratri u Americi trebali (za) šutjeti. Fra Dominik ne samo da nikoga nije ušutkivao, nego je i sam postao glasan zagovornik hrvatske državne samostalnosti i slobode.
 
Mirne vode tijekom starješinskog mandata
Od preuzimanja starješinstva pa do kraja Mandićeva mandata u proljeće 1955. komisarijat hrvatskih franjevaca u Americi plovio je mirnim vodama. Premda je Mandić u svom izvješću provincijalu početkom 1952. napomenuo da je bilo nekih razlika između novodošlih i “starodošlih”, i to je s vremenom nestalo. On piše provincijalu Jerki Mihaljeviću (11. lipnja 1955.) da u komisarijatu “nema posebnih poteškoća ni problema: sve je upućeno i teče redovitim putem”.[38]
Među važnijim pothvatima tijekom njegova mandata bila je kupnja i obnova dviju kuća u Chicagu, od kojih je jedna pretvorena u prvi samostan hrvatskih franjevaca u Americi, a u drugu je proširena već postojeća franjevačka tiskara. Naime, prva kuća koju su hrvatski franjevci u Americi (1943.) kupili za svoju uporabu, neovisno o župama, bila je zgrada na Drexel Boulevardu u Chicagu, nekoć vlasništvo bogataša Ryersona (Martin A. Ryerson, 1856. – 1932.). Služila je kao rezidencija fratrima koji nisu bili na župama i starješini komisarijata. Susjedna kuća na Ellis Aveniji, vlasništvo obitelji bogataša Swifta (Gustavus F. Swift, 1839. – 1903.), bila je već godinama prazna i kupljena je 1952. Bogataši su zbog dolaska crnaca u taj dio grada napustili svoje prostrane vile i s vremenom ih vrlo jeftino prodavali, pa i poklanjali.
Zbog dolaska novih fratara i sjemeništaraca iz Europe, kao i zbog izdavačke djelatnosti, fratri su kupili dvije napuštene kuće Swiftove obitelji. Fra Dominik je s ponosom na više strana javio vijest o kupnji: “Ovih dana kupili smo dvije kuće za budući novi samostan u Chicagu. Nalaze se odmah uz dosadašnju kuću na Drexel blvd. Glavna kuća bila je vila za stanovanje najvećega američkog tvorničara mesa, Swift-a, a druga manja za njegovu poslugu i gospodarstvo. Velika kuća, na pet podova (floor), ima 22 sobe i druge nuzprostorije. (…) Kada bi se danas ove dvije zgrade pravile, zapale bi sigurno jedan milijun dolara. Nama je obadvije ustupio vlasnik za samih 25.000$. Zapravo darovao nam.[39] Novu kuću preuređujemo za naš budući samostan. Tamo će prijeći sva braća iz Drexel blvd 4852 [4851!], a dosadašnja kuća ostat će za naš redovnički pomladak. Gospodarsku zgradu spojit ćemo s tiskarom i tamo urediti slagarnu, otpremu i uredništva. Ta se zgrada nalazi tik uz našu tiskaru, i može se s njom zgodno ujediniti. (…) Ja sam dao savjet, da se kupi Swiftova vila, spoji sa sadašnjim našim posjedom i tu izgradi naš budući samostan sv. Ante. Iz početka je bilo kod mnogih otpornosti i predrasuda, ali su brzo svi uvidjeli, da je ovo vanredno lijepa stvar i pogodna za daljni razvoj našega rada u Chicagu. Sada su svi zadovoljni i zahvaljuju Bogu, da nije što drugo prije kupljeno. Bez sumnje Božja providnost i posebna pomoć Gospina bdjela je nad cijelom stvari i vodila sve k cilju, da se na Drexelu stvori jedna velika i lijepa franjevačka kula rada i molitve.”[40]
Mandić (14. ožujka 1952.) izvješćuje i provincijala Leku o kupnji kuće i javlja mu da je novo starješinstvo zaključilo “da se naša kuća sv. Ante u Drexel Blvd Chicago proglasi i uredi kao pravi redovnički samostan”, da će novi samostan biti u novokupljenoj kući i da je za prvog gvardijana imenovan fra Vendelin Vasilj.[41] Blagoslov i svečano otvaranje prvog samostana hrvatskih franjevaca u Americi u novokupljenoj kući bio je 3. kolovoza 1952.[42] U pismu od 26. veljače 1953. Mandić podnosi provincijalu u Mostaru troškovnik i izvješćuje da je obnova kuće stajala 82.857 dolara.[43] Njegov je plan bio čim prije dovesti i sestre franjevke iz Hercegovine koje bi radile u samostanskoj kuhinji, tiskari i drugim poslovima.[44] Ali uza sve njegove dobre namjere, sestre su došle tek 1968. godine.
U više pisama s početka svoga starješinskog mandata fra Dominik naglašava da je kupnja napuštenih Swiftovih kuća bila njegova ideja i zasluga, ali po usmenoj predaji, koju sam više puta osobno čuo od fratara iz tog vremena, zasluga za kupnju i obnovu kuće pripisuje se fra Vendelinu Vasilju. To potvrđuje i službena mrežna stranica fratara u Chicagu, na kojoj čitamo da je kuća kupljena “i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena”.[45] Vjerojatno su kuće kupljene na kraju fra Vendelinova ili na samom početku Mandićeva mandata, a preuređivanje je predvodio fra Vendelin, ali ne kao komisar, nego kao prvi gvardijan.[46]
Za vrijeme Mandićeva mandata hrvatski su franjevci utemeljili još jednu hrvatsku katoličku župu, u Monessenu, Pennsylvania, a Mandić u izvješću o stanju u 11 župa u kojima su tada djelovali članovi komisarijata hrvatskih franjevca iznosi i sljedeće podatke za razdoblje od 1952. do 1955. godine. Ovo donosimo radi boljeg uvida u tadašnje prilike među Hrvatima u Americi i iscrpnijeg sagledavanja rada tamošnjih fratara. U svim župama zajedno bilo je tijekom te tri godine: krštenih 1362, vjenčanih 489, umrlih 652, ispovijedi 157.400, pričesti 327.900, nedjeljnih i blagdanskih propovijedi 5874, učenika na vjeronauku 4467, misija i duhovnih vježba 52, broj duša (25. II. 1955.) 20.279, kongregacija Trećeg reda 7 s 237 živih članova i u 9 župnih škola 49 sestara.[47] Pored ovih statistika, Mandić je redovno i iscrpno davao financijska izvješća članovima zajednice i provinciji, što svjedoči da je bio dobar administrator, a iz pisama se vidi da je u svim nesporazumima s braćom izbjegavao konfrontacije i nastojao sve rješavati tihim putem.
 
Humanitarni rad
Dobro je poznato da je fra Dominik Mandić bio prava osoba na pravom mjestu kad se odmah poslije rata mnoštvo hrvatskih izbjeglica našlo po logorima i izvan njih u Italiji. On je tada bio generalni definitor i ekonom franjevačkog reda u Rimu. Novac je pristizao od franjevačkih provincija, posebice iz Amerike, za izgradnju franjevačke kurije i crkve u Rimu, a on je predvodio te velike radove.
Novac iz hrvatskog franjevačkog komisarijata u Americi koji je bio namijenjen hercegovačkoj provinciji ostajao je tijekom rata na pologu u Rimu, te je Mandić i to imao na raspolaganju. Osim toga on je “zaista imao lijepu svotu američkih dolara s kojima je radio na burzi (…), a bila je velika potražnja za američkim dolarima”.[48] Dakle, dobivenim novcem iz više izvora i stečenim u zamjeni dolara za lire Mandić je pomagao pojedincima, obiteljima, đacima i studentima, te sponzorirao razne djelatnosti u logorima. Bio je vodeći među tadašnjim hrvatskim svećenicima u Rimu u humanitarnom radu za svoje sunarodnjake u tim kriznim vremenima.[49]
Po dolasku u Ameriku fra Dominik je, kao komisar/starješina hrvatskih franjevaca, slao pomoć na više strana. Naravno, on je to mogao raditi zaslugom dobročinitelja i fratara koji su prikupljali i slali mu novac za dobrotvorne svrhe. On je u ime fratarske zajednice, a u nekim slučajevima i na svoju ruku, slao pomoć na razne načine: novac, hranu, odjeću, obuću i druge potrepštine, a svećenicima i misne intencije. Hrana se slala ponajviše preko braće Šare u Trstu i Ante Budimirovića u Rimu, a pošiljke su sadržavale, između ostaloga: brašno, rižu, ulje, šećer, mlijeko u prahu, kavu, grah, slaninu, mast, sapun za pranje, sapun za osobnu higijenu i druge potrepštine. Slalo se na puno strana, posebice provinciji u Mostaru i njezinim članovima, kao i drugim franjevačkim provincijama, sjemeništima, bogoslovijama, časnim sestrama i drugim crkvenim ustanovama, kao i za svećenike u zeničkom zatvoru preko časne sestre koja je u Zenici živjela i o njima vodila brigu koliko je bilo moguće. Slalo se i rabljenu ali kvalitetnu robu koju su fratri kupovali po niskoj cijeni od dobrotvornog društva svetoga Vinka Paulskog (Society of St. Vincent de Paul) u Milwaukeeju, Wisconsin,[50] a koja je mnogima itekako dobro došla u vrijeme velike neimaštine nakon rata.[51] Osim u Domovinu, pomoć je slana na više strana u svijetu: pojedincima, studentima, invalidima i, posebice, u izbjegličke logore u Europi: u Italiji, Austriji i Grčkoj.
Hrvatima u logoru Lavrio u Grčkoj šalje malu pomoć pred Božić 1953. i piše: “Bolno nas se doimlje vaše stanje.”[52] Za Uskrs 1954. šalje im čestitku i dar te poručuje: “Mi radimo da bi se svi izbjegli Hrvati preselili u USA.”[53] Za one u centralnoj Italiji šalje pomoć preko Hrvatskog dobrotvornog društva u Rimu i vlč. Krunoslava Draganovića. U pismu Draganoviću (22. ožujka 1953.) Mandić šalje uskrsni dar od 200 dolara za izbjeglice od Hrvatske pomoćne akcije “da znaju da nijesu zaboravljeni i da netko na nje misli”.[54] U logore u južnoj Italiji pomoć šalje preko vlč. Josipa Borošaka, a u Trst preko fra Dionizija Lasića u Rimu.[55]
Iz logora Capua velečasni Josip Borošak (21. srpnja 1953.) piše Mandiću o prilikama u izbjegličkim logorima i slanju pomoći. Kaže između ostalog i sljedeće: “Zadnja pomoć, koju ste poslali u logore u kojima radim bila je za Uskrs. Tom zgodom svaki hrvatski izbjeglica je dobio po nešto. Zadovoljstvo je bilo veliko.
Kako je od toga vremena prošlo nekoliko mjeseci, a potrebe su kod obitelji, djece i bolesnika jednake to sam slobodan zamoliti Vas, ako Vam je moguće izpred ‘Hrvatske Pomoćne Akcije’ poslati na moje ime – ovaj put samo za bolesnike-invalide, djecu-obitelji – dakle za one najpotrebnije… Nalaze se u bolnicama naši, mnogi bez ikakve pomoći ili Lire, tu su naši invalidi, pa neke s mnogo djece obitelji itd. Naročito bolesnici u logoru Pagani su bijedna stvorenja: bez dovoljno hrane, bez dobivanja odijela i cipela. Dosta je rečeno, ako Vam spomenem, da su svi bolesnici u tom logoru ovih dana predali sudu Upravu logora (A. M.P. Administrazione Missione dela Pace), budući da kao t. b. bolesnici i invalidi oskudijevaju sa najnužnijim, a od I.R.O-a su primili za svakoga velike svote, tj. za pristojno uzdržavanje… Tamo ima naših 22…Uglavnom stanje je ovako:
• 53 djece do 15 godina u tim logorima: Capua, S. Antonio, Aversa, Pagani i Mercatello
• 47 što bolesnika, što staraca, što invalida, kako u logorima, tako u bolnicama
Ovi su najpotrebniji i za ove sam slobodan zamoliti Vas, tako da bi im za Veliku Gospu podijelio. Pa makar kakva malenkost dobro će doći svakom djetetu i bolesniku…”[56]
Pomoć izbjeglicama u Austriji išla je preko vlč. Vilima Cecelje, odnosno preko hrvatskog Karitasa u toj zemlji. Velečasni Cecelja, moleći za pomoć, između ostalog piše: “Evo odlučih se obratiti na Vas, znajući da ste Vi uvijek imali razumijevanja za naš siromašni svijet. Da Vam pišem o jadu i bijedi nije potrebno. Došli ste i sami iz Europe pa ste svjedok svega. Htio bih Vas upozoriti na jednu bolnu činjenicu u kojoj leži naša velika poteškoća. Amerikanci i Austrijanci obustavili su primanje novodošlih izbjeglica u prihvatne logore, jer da nisu od onih ‘iza željeznog zastora’. Tako sad sav naš svijet koji dolazi, a ima ga mnogo, ostaje jednostavno na ulici. (…) Bježali su da se domognu slobode, a upadaju u teško ropstvo neimaštine i gladi.
(…) Najviše izbjeglica iz domovine dolazi u Austriju i naše su potrebe prema tome najveće. Živimo od milosti Božje.”[57]
Mandić je, osim hrvatskim studentima u Španjolskoj, slao pomoć i nekim drugim pojedincima, vjerojatno bez znanja uprave komisarijata. Na primjer, sinu Ante Cilige Pavlu, srednjoškolcu u Parizu,[58] i Dragi Barsiću, sinu svojih prijatelja Ivana i Ruže Heinrich iz Buenos Airesa, koji je tada studirao u državi Ohio, SAD. Iz pisama se vidi da je gosp. Heinrich bio iz Sarajeva i da je bio bliži Mandićev suradnik u poratno vrijeme u Rimu.[59]
Hrvatska pomoćna akcija i Fond kardinala Stepinca
Odmah nakon rata hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkom Državama utemeljili su Hrvatsku katoličku pomoćnu akciju (Croatian Catholic War Relief Association) i obratili se hrvatskom narodu i američkim biskupima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Prikupljene doprinose slali su preko Bratovštine Sv. Jeronima u Rimu.[60] Već prije fra Dominikova dolaska u Ameriku “Pomoćnica” se pomalo gasila pa su je fratri odlučili obnoviti i preko nje prikupljati darove za potrebne. U okružnici braći od 11. listopada 1952. Mandić piše o Hrvatskoj pomoćnoj akciji: “Potrebe Hrvata, koji stradaju radi odanosti svojoj sv. vjeri i Domovini, svakim danom rastu. Da bi se tim potrebama barem donekle moglo udovoljiti, prema prijedlogu bratskih konferencija za vrijeme sv. duhovnih vježba Komisarijatsko vijeće na sjednici od 25. IX. t. g. zaključilo je, da se opet oživi, u našem djelokrugu ‘Hrvatska pomoćna akcija’ za pomaganje potrebnih Hrvata u Inozemstvu i Domovini. Prema tome zaključku u svakoj se našoj župi ima trajno i sistematski sakupljati za Hrv. Pomoćnu akciju, napose u svim našim župama ima se svake druge nedjelje kupiti druga kolekta [milostinja] u tu svrhu. Potanje naputke za sakupljanje prinosa za Hrv. pomoćnu akciju donijet će u narednim brojevima Danica i Hrv. Kat. Glasnik.”[61] Otada su franjevci vodili Hrvatsku pomoćnicu, a Savez hrvatskih svećenika u Americi, u kojem su bili svjetovni svećenici i redovnici, utemeljio je Fond kardinala Stepinca u namjeri da se novac iz njega šalje po kardinalovoj želji.[62]
O Pomoćnici i Fondu Mandić piše prijatelju Vlahi: “[Tvoja] misao o Fondu kard. Stepinca već je ostvarena, naravno u našim hrvatskim krugovima i u dosta čednoj formi i uspjehu. Sakupljanje za taj Fond pokrenuto je nakon sastanka hrv. Svećeničke zajednice [misli se na Savez hrvatskih svećenika u SAD] ovdje u Chicagu koncem listopada o. g. Osim te akcije postoji i Hrv. Pomoćna akcija, koju sam ja s našim franjevcima pokrenu u rujnu o. g. (…) Oba fonda, Stepinčev i HRPA, imaju glavno pred očima hrvatske iseljenike i njihove potomke. Gdje bude izgleda pokucat će i na tuđa vrata. (…) Prinose dakle HRPA trošit ćemo za sadašnje dnevne potrebe, a one Stepinčeva fonda zasada će se polagati na banku, dok sam Kardinal Stepinac ne odredi u što i na koji će se način utrošiti. (…) svijet teško daje, i (…) ni jedan ni drugi fond ne će imati Bog zna kakvih sredstava na raspolaganje. Ja sam voljan na ovom polju raditi i sve učiniti, da se pomognu potrebni u Izbjeglištvu i u našoj patničkoj Domovini.”[63]
Trebalo je pomagati ne samo izbjeglice u logorima, nego i one koji su pristizali u Ameriku. Tako Mandić u okružnici od 31. listopada 1953. članovima komisarijata, između ostaloga, piše: “Na sastanku svećenstva u Chicagu, dne 26. X. o. g. osnovan je posebni svećenički odbor, koji će se brinuti za smještaj izbjeglica. Na osnovu novoga američkoga zakona za DP [displaced person] preporučujemo svim PP OO. po našim župama, da se požrtvovno zauzmu za smještaje izbjeglica na području svojih župa. Na to nas svjetuje i ljubav prema našoj braći, koja bez kuće i zanimanja stradaju po logorima, a i ljubav prema našim hrvatskim župama u USA., koje će imati razlog svog opstanka samo dotle, dok se oko njih budu kupili Hrvati, koji govore hrvatskim jezikom.”[64]
Kako Mandić u navedenom pismu g. Vlahi i napisa, prikupljena pomoć bila je u “dosta čednoj formi”, ali ipak je uvijek ponešto pristizalo iz više župa i slalo se najugroženijima, kojima su i mali darovi puno značili, a ponajviše su im bili znak hrvatske solidarnosti i zajedništva.
 
Prilike u emigraciji početkom 1950-ih
U pismu generalnom definitoru fra Inocentu Zrinskom (25. studenog 1955.) fra Dominik između ostalog piše: “U Americi su naime Hrvati pocjepani u ‘crkvenjake’ i ‘neovišnjake’. Prvi se drže svećenika i organizovani su u hrvatskim kat. župama. Drugi nemare za crkvu ili su prema njoj neprijateljski raspoloženi. U pogledu narodnom ovi su zadnji ‘jugoslaveni’. Crkvenjaci su dobri Hrvati i traže od svojih svećenika da s njima surađuju u vjerskim i narodnim stvarima”.[65] Taj temeljni dualizam među Hrvatima u Americi još slikovitije opisuje poziv čiji se tekst nalazi u Mandićevoj ostavštini, a kojim se moli Hrvate da pomognu subraći u potrebi. Naslov je apela “Brat nebratu a bratu nebrat” i kaže: “To su oni Hrvati, u kojima teče hrvatska krv, koji su rođeni od oca i majke Hrvata, ali im je srce pokvarila lažna propaganda, jugoslavenska i komunistička. Oni se zanose i hvale Titovu Jugoslaviju, koja progoni sve čestite Hrvate i satire našu sv. vjeru; druže se i ljube srpske četnike, koji se neiskreno pokrivaju pod jugoslavenskom koprenom, a u duši su zadrti veliko Srbi, iskopajnici Hrvatske i zatornici svih pravih Hrvata.
Ovakvi Hrvati jugoslaveni ili komunisti vjerujući lažnoj propagandi, nazivaju svakog Hrvata, koji ne hvali Tita i srpsku kamu, ustašom i koljačem. Nebratu je brat, a svome bratu Hrvatu nebrat. – Sinovi i potomci ponosnih Hrvata! Očistite Vaša srca i od danas ljubite sve ljude, ali na prvom mjestu, kao što Bog zapovijeda i narav, Vašu krvnu braću Hrvate. Budite bratu brat! Tu ljubav pokažite djelima milosrđa pomažući onu braću Hrvate, koji se nalaze u biedi i nevolji, i to glavno radi srbokomunističkog progona. Vašu pomoć pošaljite na adresu: Hrvatska pomoćna akcija, 4851 Drexel Blvd., Chicago, Ill, USA.”[66]
Tadašnja podjela Hrvata na “jugoslavene” (a dobar broj njih bili su i (pro)komunisti) i na domoljube (od kojih je većina bila u bližem ili daljem kontaktu s hrvatskim katoličkim župama), bila je prisutna među Hrvatima u Americi sve tamo od početka 20. stoljeća pa do raspada jugo-režima i jugo-države. Tijekom Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega prva se skupina osjetila ojačanom jer je sebe smatrala pobjedničkom, dok je sve koji su bili za hrvatsku samostalnost nazivala ustašama, sljedeći primjer i upute jugo-režima.
Ali osim postojanja ovih dvaju suprotnih tabora, i odnosi među domoljubnim Hrvatima bili su, blago rečeno, slojeviti pa višeput i napeti. Premda ih je sve povezivala ljubav za domovinu, razdvajala su ih različita mišljenja o tome kako, u tim poratnim prilikama i u tuđem svijetu, doprinijeti slobodi i samostalnosti Hrvatske, kojim putem ići prema zajedničkom cilju. Naravno, bilo je to povezano i s osobnim taštinama i ambicijama pojedinaca.
Jedan manji broj ali utjecajnih “realista” želio je samostalnu i demokratsku Hrvatsku, ali nisu vidjeli mogućnost (barem u skorijoj budućnosti) rušenja komunističke Jugoslavije, koja je postala dio poratnog svjetskog poretka. Tako Ivan Meštrović u pismu fra Dominiku Mandiću od 30. svibnja 1952. među ostalim piše: “Na Vaše refleksije o našoj privrženosti jedinstvu jugoslavenskih naroda neću se opširnije osvrtati, jer vidim da ste i Vi sami proživjeli što i ja, kao i toliki drugi Hrvati, i da smo se svi razočarali. Razočaranje je bilo toliko i događaji su bili takvi, da se logično nameće zaključak da je rastava jedini izlaz. Tu je riječ, međutim, lako izustiti, ali je teško naći načina da se obadvije strane zadovolje i to ne samo u njihovim subjektivnim osjećajima nego da to bude za obadvije strane i objektivno pravedno.
Nepravedno rješenje za ma koju stranu povećalo bi nesigurnost za obadvije. Ono bi nas dovelo do neprestanih borbi i do kombinacija trećih da budemo njihovi graničari i da se međusobno trijebimo. A teškoća razdiobe nije samo u tomu. Postoji i antipatija zapadnih protiv svakoga atomiziranja. Zato je, čini mi se, najbolja taktika s naše strane da dokažemo da nije krivica na našoj strani, nego na njihovoj, jer oni neće da se urazume i da shvate da jednaki ne mogu biti podređeni jednacima.
Što možemo drugo činiti u ovim prilikama?”[67] Ovakva grupacija u hrvatskoj političkoj emigraciji bila je prisutna sve dok nisu počeli pucati okviri jugo-države i njezina komunističkog režima.
Ratni vihor u emigraciju je donio Vlatka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, te još neke vodeće ljude HSS-a. Najbrojnije članstvo HSS-a u Sjevernoj Americi bilo je u Kanadi, a samo mali broj u SAD-u. Članovi i simpatizeri te stranke bili su ponajviše iseljenici generacije koja je došla u svijet 1920-ih i 1930-ih godina. Nepovjerenje između starih doseljenika i novih emigranata HSS-a bilo je uzajamno, posebice kad se uzme u obzir da je krajem rata i odmah nakon njega vodstvo te stranke u emigraciji dalo podršku Titu i partizanima. Po dolasku u Ameriku dr. Maček se nastanio u Washingtonu i mnogi su vjerovali, ili bolje reći nadali se, da će pokušati okupiti emigrantske snage i izvan HSS-a te postati vodeći zagovornik hrvatskih antijugoslavenskih i antikomunističkih stremljenja u centru američke i svjetske moći. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. On se bavio čuvanjem stranačke stege i dokazivanjem da je on, odnosno HSS, jedini koji ima istinski politički legitimitet u hrvatskom narodu.
Novi veliki val emigranata pristigao je poslije rata u svijet i sa sobom donio novu snagu, ali i nove političke podjele. Jedni su vjerovali u obnovu ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem i u beskompromisnu borbu do obnove hrvatske državne samostalnosti. Ali i među njima je došlo do podjela, između ostalog i kad se čulo da Pavelić u Argentini razgovara s nekim vodećim Srbima o mogućim kompromisima.[68]
U Europi je djelovao dr. Branko Jelić, nekadašnji suradnik Ante Pavelića i glavni organizator predratnog Hrvatskog domobrana u Sjevernoj i Južnoj Americi. On je imao svoje sljedbenike i nastojao organizirati snage u Europi i šire u Hrvatski narodni odbor, te biti vodeći glas u emigraciji.[69]
Među novim emigrantima bilo je dosta školovanih ljudi koji su zagovarali “novi put” u borbi za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Uvidjeli su da od Mačeka nema nade, a da je Pavelić autoritativan i kompromitiran, pa su radili sami ili u manjim skupinama na kulturnom polju i/ili zagovarali opće hrvatsko djelatno zajedništvo temeljeno na demokratskim principima.[70] U SAD-u su se “neovisnjacima” pridružili i brojni članovi nekadašnjeg Hrvatskog domobrana u Americi, čije je djelovanje bilo zabranjeno tijekom rata. Od ovakvih pojedinaca i neovisnih skupina potekla je i organizacija Ujedinjenih američkih Hrvata, u kojoj je djelovalo i nekoliko hrvatskih franjevaca, u prvom redu fra Silvije Grubišić, fra Ljubo Čuvalo i fra Častimir Majić, a potonja dvojica bili su i dugogodišnji urednici tjednika Danica. Fra Dominik Mandić ostao je izvan ili, kako je vjerojatno on to smatrao, iznad svih stranaka i političkih skupina, i nastojao pomirujuće djelovati među svima za koje je smatrao da mogu doprinijeti boljitku hrvatskog naroda.
Rad na nacionalnom polju
Nakon fra Dominikova imenovanja starješinom hrvatskih franjevaca u Americi (1952.) uz čestitke koje su pristizale iskazivane su i nade da je on osoba oko koje će se moći okupiti nove hrvatske snage, posebice kulturne i intelektualne, koje će dati novi zamah stvaralaštvu među Hrvatima u svijetu. Na primjer, u pismu od 29. travnja 1953. vlč. Stjepan Lacković mu piše: “Ja vjerujem, mnogopoštovani, da je Vaš dolazak u ovu zemlju među hrvatski narod od osobitog značenja. Tako i mnogi drugi misle, koji se zanimaju za naše javne poslove i stvari. Oni očekuju od Vas, posebno u pravcu smirivanja zaoštrenih duhova i prilika među nama.”[71]
Vjerojatno je i on imao osjećaj poslanja da, kao što je bio uspješan u Rimu, svojim radom, poznanstvima i utjecajem poluči značajnije uspjehe. U pismu Bogdanu Radici (10. travnja 1952.) osjeća se Mandićeva spremnost za novu misiju: “U ovoj velikoj i slobodarskoj zemlji prilike Hrvatskog naroda i na vjerskom i na narodnom polju su vanredno teške i razrovane. Što bude do mene, spreman sam sve učiniti da se te prilike poboljšaju, najprije na vjerskom a onda i na narodnom polju. Želim, i u tom ću pravcu gledati usmjeriti rad moje braće, da se Hrvati u Americi otresu modernih zabluda, napose zlokobnog komunizma, i da živu privatno i u obitelji pravim kršćanskim životom, koji je osnova i najbolje jamstvo i vremenitoj sreći pojedinca i naroda. U Narodnom pogledu želim da svi složno upregnu sve sile, kako bi i Hrvatski narod u Domovini što prije došao do svoje slobode i blagostanja u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.”[72] Ta on je poznavao gotovo sve uglednije Hrvate u svijetu, a mnogima od njih je pomogao kad su bili u najtežim danima izbjeglištva. Broj pisama i imena ljudi s kojima se dopisivao poslije dolaska u Ameriku uistinu je dojmljiv. Bio je u vezi gotovo sa svim poznatijim Hrvatima u tadašnjoj emigraciji i osjećao je da može biti osoba oko koje će se okupiti nove snage u zajedničkom radu za Hrvatsku.
Njegov rad na nacionalnom polju iz toga vremena bio je postavljen na dva paralelna kolosijeka koji su vodili k istom cilju: doprinijeti željenoj slobodi Hrvatske i hrvatskog naroda. Prvo, gdje god je mogao, on poziva domoljubne Hrvate na slogu i zajedništvo. Od mnogih ćemo navesti samo dva citata iz njegovih pisama u kojima savjetuje uzajamno uvažavanje i slogu. U pismu Anti Ciligi od 7. travnja 1954. piše:
“Ja svima savjetujem, pa i Vama, da se između Hrvata što manje vode polemike. Mi imamo toliko naših narodnih problema i vanjskih neprijatelja, da je šteta trošiti vrijeme i novac u međusobne prepirke poimence kad se radi o ličnim napadajima.”[73]
Slično poručuje i Ivi Bogdanu: “U današnjim vanredno teškim prilikama Hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvatskoj naše snage valja da budu upućene drugim ciljevima, a ne sitnim ličnim obračunavanjima i optužbama. I gdje je potrebna kritika i upozorenje, ja sam uvijek za to, da se čini s mnogo obzirljivosti, ljudski i kršćanski.
Nužna je i potrebna služba istini, ali u svemu valja da vlada kršćanska ljubav.”[74] Podizao je on glas kad je trebalo osuditi notorne laži, pa makar one dolazile i od Hrvata,[75] ali njegovo je opće djelovanje bilo poštivanje mišljenja drugih, uvažavanje i nenapadanje. Njegova pismohrana svjedoči da se dopisivao s Hrvatima članovima različitih stranaka, političkih opredjeljenja, profesija i vjera, i sve ih nastojao pomirljivim tonom okupiti i/ili ohrabriti u radu za dobro hrvatskog naroda.
Drugo, nije Mandić ostao samo na davanju savjeta, nego je svojim inicijativama pokušao okupiti ljude u konkretnom radu na izdavanju knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, što je služilo hrvatskim nacionalnim interesima. Franjevačka zajednica u Chicagu već je izdavala Hrvatski katolički glasnik (od 1942.), Hrvatski kalendar (od 1944.) i Danicu (od 1945). Od 1947. fratri su imali svoju tiskaru, a iz poratne Europe stigao je u Ameriku veći broj mlađih i učenijih fratara te brojni izbjegli hrvatski intelektualci rasuti diljem svijeta. Fra Dominik je tu vidio ogroman potencijal koji je želio kanalizirati za opće dobro.
Početkom 1953. godine Mandić piše prijateljima da “proučava mogućnosti, da ovdje [u Chicagu] osnujemo Hrvatski izdavački zavod, koji bi u stalnim serijama izdavao originalna djela hrvatskih pisaca u Iseljeništvu, i tim omogućio hrvatsko stvaralačko djelovanje na polju pisane riječi i u ovim tragičnim vremenima za Hrvatski narod”.[76] U pismu mons. Juraju Mađercu (30. siječnja 1953.) navodi dodatne razloge za pokretanje izdavaštva: “Na mom povratku iz Rima,[77] u Lurdskoj špilji, stvorio sam odluku, da pokušam organizirati izdavanje knjiga za hrvatsku inteligenciju, i hrvatski narod uopće u Izbjeglištvu na kršćanskim osnovama. U Hrvatskoj je danas Društvo sv. Jeronima raspušteno; mnogi su hrvatski nakladni zavodi obustavljeni ili skrenuti sa svoje hrvatske kolotečine; Hrvatskoj Matici i Akademiji data je druga zadaća u protuhrvatskom i protukršćanskom smislu.
Hrvatski pisci, koji su izbjegli u Inozemstvo, nemaju materijalnih mogućnosti, da štampaju svoja djela. Na taj način hrvatsko stvaralaštvo na polju pisane riječi dovedeno je u opasnost da bude prekinuto i da zataji u ovim najotsutnijim vremenima za Hrvatski narod i za njegovu hiljadugodišnju kršćansku kulturu. S namišljenom organizacijom i izdanjima ja bih želio tome predusresti i dati mogućnosti sposobnim Hrvatima u Izbjeglištvu da štampaju svoje radove i nastave svijetle hrvatske tradicije iz doba slobode i kršćanskog života.”[78]
Plan izdavačkog rada najavio je u nekoliko pisama početkom 1953., a najjasnije ga je izložio u pismu (11. ožujka 1953.) dominikancu o. Hijacintu Eteroviću: “S pomoću Božjom, a pod zaštitom Marije, Kraljice Hrvata, ovih dana ću najaviti Iseljenoj Hrvatskoj, da smo na Drexelu u Chicagu osnovali Hrvatski izdavački institut ‘Croatia’, koji će izdavati slijedeće nizove knjiga:
1. Hrvatska duhovna knjižnica.
2. Hrvatska prosvjetna knjižnica.
3. Knjižnica hrvatske lijepe knjige.
4. Knjižnica savremenih pitanja.
Po jedna knjiga od svake knjižnice s Hrvatskim Kalendarom činit će Kolo od pet knjiga. Svake godine štampat će se jedno kolo, a s vremenom po mogućnosti i više.
Uz hrvatska izdanja Izdavački će zavod izdavati i Hrvatsku američku knjižnicu, kojoj će biti svrha, da upozna strani svijet, koji engleski govori, s Hrvatskom i njezinim težnjama. Ova će posebno imati pred očima i potomke Hrvata u Americi, koji više ne govore hrvatski. U ovoj će se knjižnici izdavati zasada po jedna knjiga godišnje. (…) O gornjim izdanjima ja već ima godinu dana razmišljam i dogovaram se. Definitivnu odluku stvorio sam na 6. prosinca 1952. klečeći pred kipom Majke Božje u Lurdskoj špilji.”[79]
O financiranju izdavaštva fra Dominik (14. siječnja 1953.) piše Franji Trogrančiću u već spomenutom pismu: “Sredstva za izdavanje spomenutih knjižnica mislim da ću moći skupiti organizacijom stalnih pretplatnika i dobrotvornim prinosima.
Početni kapital žrtvovat će naš Hrvatski Komisarijat u USA.”[80] U tu svrhu Mandić je, uz izdavački institut, utemeljio i Hrvatsku prosvjetnu zakladu. Kategorije su članstva bile: zakladnici, koji u roku od dvije godine podmire troškove tiskanja jednog hrvatskog djela na hrvatskom ili engleskom jeziku; dobrotvori, koji godišnje doprinesu $50.00 za deset godina ili odjedanput $500.00; utemeljitelji, koji godišnje doprinesu $20.00 ili odjedanput $250.00; stalni pretplatnici, koji godišnje doprinesu $10.00. Članovi pod 1-3 dobivaju sva izdanja Hrv. prosvj. zaklade besplatno, a stalni pretplatnici jedno kolo od 5 svezaka.[81]
Dok je fra Dominik prve dvije godine po dolasku u Ameriku bio urednik Hrvatskogkalendara, na suradnju je pozvao i dobio poznatija imena u emigraciji i istovremeno okupio ljude s kojima bi mogao otpočeti izdavačku djelatnost. Sljedeće su knjige izašle u izdanju Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”: Lucijan Kordić, Od zemlje do neba (1953.), Antun Bonifačić, Vječna Hrvatska (1953.), Vatro Murvar, Hrvatska i Hrvati (1953.), Dominik Mandić, Zbornik Croatia (1953.), Basil & Steven Pandžić, A Review of Croatian History (1954.), George W. Cesarich (Vilko Rieger), Croatia and Serbia: Why is Their Peaceful Separation a European Necessity? (1954.), Marijan Mikac, U povorci smrti (1954.), Branimir Marić, Glasovi Domovine – Hrvatski narodni pjevnik (1954.), Antun Bonifačić and Clement S. Mihanovich, eds., The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence (1955.).
Suočavanje sa stvarnošću
U okružnici od 31. ožujka 1954. fra Dominik članove komisarijata izvješćuje (i) o radu Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”, “koji je pred godinu dana osnovan sa znanjem i odobrenjem Kom. Vijeća, ustanova je i vlasništvo Komisarijata hrv. franjevaca u USA. (…) Sve dosada štampane knjige ‘Croatia’ je platila tiskari po redovitim dnevnim cijenama. Zavod je aktivan i moći će nastaviti svojim radom…”[82]
Premda je izvješće optimistično, HIZ “Croatia” nije još dugo opstao. Nije bila riječ samo o tome da se Mandić umorio, nego ni novčana potpora ni intelektualna suradnja njegovu izdavačkom pothvatu nije pristizala ni blizu kako je on očekivao.
Spomenut ćemo neke od razloga za takav neodaziv. Novčana sredstva nisu pristizala ni blizu Mandićevim očekivanjima jer prosječan hrvatski iseljenik/emigrant nije imao ni vremena ni interesa za knjigu. Glavna mu je preokupacija bilo zaraditi za potrebe svoje obitelji i školovanje djece te ponešto uštedjeti. K tomu, oni nešto imućniji nisu imali sluha za kulturne vrednote. Nažalost, rijetki su bili i oni i među dobro plaćenim profesionalcima koji su bili spremni žrtvovati ako ne vrijeme, a ono barem nešto novca za opće dobro. Takvo je stanje bilo i trajno ostalo u hrvatskoj dijaspori. Ipak, prosječan iseljenik/emigrant bio je, u granicama svojih mogućnosti, najtrajniji i najstabilniji darovatelj za sve pothvate pa i za (skromno) izdavaštvo.
Osim s financijskim problemima, fra Dominik se suočavao i s velikim poslom u pronalaženju suradnika za svoje projekte. Poseban je problem bio nedostatak prevoditelja na hrvatski ili engleski. U vezi s tim on se žali prijatelju dr. Andriji Artukoviću (pismo od 22. rujna 1953.): “Najteža je stvar s engleskim zbornikom.
Za to imam mnogo glavobolje i dopisivanja, ali stvar ide dosta sporo. Neki mi pisci još nijesu poslali svoje radove, a onda dolazi pitanje prijevoda na engleski. Ja tu ne mogu ništa učiniti, a ni ovi naši ovdje, jer dovoljno ne poznajemo engleski jezik za književni dobar prijevod. Tražim prevodioce, ali se teško nalaze, jer ljudi ili dobro ne poznaju engleski ili hrvatski. Mučim se i nastojat ću gurati dalje, nemam zadovoljstva u toj stvari, kako bi trebalo. (…) Novčano pitanje ‘Croatia’ još nije potpuno osigurano, ali se uzdam u pomoć Gospinu, da ćemo moći osigurati tiskarske troškove za nastavak rada i u slijedećoj godini. Opet je najteže za engleski Zbornik. Za taj dosada nemam ni predbroja ni novčanih prinosa gotovo ništa. (…)
Za sada sve mora biti osnovano na dragovoljnoj suradnji i ličnim žrtvama.”[83] Zbog spomenutih poteškoća zbornik na engleskom The Croatian Nation objelodanjen je tek 1955., u isto vrijeme kad se HIZ “Croatia” ugasio.
Treba napomenuti i sljedeće poteškoće s kojima se Mandić suočio, a koje možemo naslutiti iz njegova dopisivanja. Naime, dok je on sanjao da franjevački samostan u Chicagu, tiskara i izdavaštvo (pod njegovim vodstvom, naravno) postanu “franjevačka kula rada i molitve”,[84] mnogima u intelektualnim i političkim krugovima u emigraciji to nije odgovaralo. Stvarao se naime osjećaj da fratri u Chicagu svojim brojem, brojem župa koje su služili i izdavačkim djelatnostima imaju previše utjecaja ne samo na crkvenom, nego i na kulturnom i političkom polju. K tomu je većina fratara u komisarijatu bila rodom iz Hercegovine pa je nekima rast njihove moći postajao zazoran. Ovo se ponajbolje iščitava iz Mandićeva pisma Ivi Bogdanu (pisano na “Novu, Marijansku godinu 1954.”): “Uostalom ovamo često stižu vijesti, da u B. Airesu postoji cijela skupina Hrvata, pa i iz Hrv. kat. pokreta, koja javno omalovažuje ‘planinske Hrvate’, Herc. franj. Provinciju, Hrv. franj. Komisarijat u USA, našu ‘crnogorsku’ tiskaru itd. … [U] pogledu Vaše aluzije na Hrv. Izd. Zavod ‘Croatia’, kojom bi mi htjeli osigurati ‘jednoj franjevačkoj provinciji dominantnu poziciju u hrvatskoj publicistici i kulturi’. Mi u cijelom našem radu, pa i u izdanjima ‘Croatia’, ne idemo da stvaramo bilo u Iseljeništvu, bilo u Hrvatskoj nakon povraćene slobode, nikakvu prevlast niti vodstvo bilo na kojem polju. Naša je jedina namjera i želja, da služimo Bogu i svom Hrvatskom narodu, koliko nam naše sile i dane prilike dopuštaju. Službu svome narodu i svojoj sv. Crkvi nitko nam ne će moći zabraniti dok budemo imali snage i poleta.”[85]
Rastući utjecaj fratara u Chicagu ne samo da se nije sviđao antiklerikalnim strujama u hrvatskoj emigraciji, nego nije prihvaćan ni od svjetovnih svećenika,[86] ali ni među redovnicima pa i fratrima iz drugih provincija u iseljeništvu. Na primjer, Mandić osjeća da mu se u izdavačku djelatnost stalno “ubacuje” dominikanac o. Hijacint Eterović i krug hrvatskih intelektualaca koji su zajedno s njim izdavali katoličku reviju Osoba i duh. Kad je Mandić najavio izdavanje Novog zavjeta u prijevodu fra Gracijana Raspudića, Etrovićev je krug izdao Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Dalje, Mandić najavljuje izdavanje zbornika o Hrvatskoj i Hrvatima na engleskom, a Eterović uskoro nakon toga najavljuje sličan zbornik.[87]
Među fratrima zadarske i splitske provincije koji su se poslije rata našli u Argentini bilo je razilaženja, a između dvaju fratarskih glasila, Glasa sv. Antuna iz Buenos Airesa i Danice iz Chicaga, u to je vrijeme vladala napetost.[88] Možda je to bilo i za očekivati. Naime, nakon poratnog kaosa formiranje raznih i različitih hrvatskih emigrantskih krugova bilo je dio procesa stabiliziranja prilika i svaka se od tih postojećih ili nastajućih skupina htjela afirmirati na svoj način i steći određen utjecaj.[89] Imalo je to i pozitivnu stranu: unosilo je dinamizam u život emigracije.
Zacijelo je bilo previše očekivati da će sve ili većina postojećih sastavnica Mandića prihvatiti kao središnju osobu oko koje će se okupljati hrvatske kulturne snage.
Tradicija i uloga na koju su fra Dominik Mandić i fratri u Hercegovini (i u nekim drugim hrvatskim provincijama) bili navikli, nije bila objeručke prihvaćena od mnogih u hrvatskom iseljeništvu pa je Mandić uvidio da će morati suziti krug svojih djelatnosti. Na prvom mjestu odlučio je pustiti da se Hrv. izd. zavod “Croatia” tiho ugasi. Takvu odluku on opravdava umorom i zdravstvenim problemima, ali pravi razlog bila su Mandićeva nerealna očekivanja da on može ujediniti hrvatske intelektualne i financijske snage u Americi, pa i u emigraciji općenito, te uspješno otpočeti novi zamah stvaralaštvu u hrvatskoj emigraciji. Njegove želje i ambicije bile su u preveliku raskoraku sa stvarnošću.
U proljeće 1955. godine istječe Mandićev mandat komisara komisarijata hrv. franjevaca, kad se gasi i “Croatia”. Nakon toga fra Dominik utemeljuje Hrvatski povijesni institut u Chicagu, koji će izdavati njegova buduća djela. Mandić se povlači u tišinu samostana sv. Ante, gdje sve do kraja života neumorno nastavlja istraživati, pisati i objavljivati priloge i knjige iz hrvatske povijesti, posebice o Bosni i Hercegovini.
 
Umjesto zaključka
Fra Dominik se Mandić od ranih godina penjao prema vrhuncima franjevačke hijerarhije i, premda nije postao general, bio je jedan od najutjecajnijih fratara u Redu Manje braće u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Nakon službe u Rimu dolazi u Ameriku s osjećajem da može napraviti velika djela. Ali Mandić nije bio “narodni fratar”, čovjek puka. Nije bio organizator nego službenik institucije i uvijek se držao “viđenijeg” društva u Crkvi, kulturnoj i političkoj eliti, pa i “viđenijih” fratara. Hrvatski doseljenici u Americi bili su vični drukčijim odnosima između naroda i svećenika od onih u domovini, posebice u Hercegovini i Bosni, i nisu se mogli identificirati s Mandićem ni Mandić s njima. Zato ni njegovi pothvati nisu imali odjek ili veću podršku među “običnim” ljudima u iseljeništvu.
U svom vladanju i djelovanju Mandić je o sebi imao jako visoko mišljenje i svjesno izgrađivao svoj ugled. Vidimo i u privatnim pismima da više puta naglašava osobne zasluge: bila je “moja ideja” za kupnju Swiftovih kuća, za oživljavanje Pomoćnice, za izdavački zavod… I brižno čuvanje svojih pisama, dopisa i druge arhivske građe govori da je želio da se i preko te ostavštine čuva i gaji njegov povijesni lik. I uspio je. (Je li čuvao i sve ono što nije išlo njemu u prilog, ne znamo.) Svojim glasom, oslovljavajući (gotovo) svakoga s “Vi”, ne ulazeći u otvorene verbalne konflikte i ne odgovarajući na provokacije, on je na profinjen i nenametljiv način ostavljao dojam da pripada “višoj klasi” crkvenih uglednika. A koliko sam čuo od starijih fratara u Americi, nekoć je imao i želju postati biskupom. Zato se valjda po dolasku u Ameriku jedno vrijeme i predstavljao monsignorom. Sa svim fratrima imao je korektne odnose, ali bili su rijetki (ako je bio itko) s kojima je bio blizak. Ove napomene ne umanjuju veličinu Mandićeva lika i djela, nego žele natuknuti da Mandić nije bio bez ljudskih slabosti, a ako uistinu želimo opisati čovjeka, onda i one trebaju biti dio njegova portreta.
Dobro je poznato da fra Dominik Mandić nije bio dosljedan u svojim političkim opredjeljenjima, ali je jedno sigurno: bio je dosljedan u samodisciplini i neumoran u radu, posebice od vremena kad se posvetio povijesnim istraživanjima. Poslije starješinskog mandata Mandić se nesebično dao na ustrajno istraživanje i pisanje o temama koje su bile zabranjene u komunističkoj Jugoslaviji. Svaki dan, osim nedjelje, bio mu je radni dan, pa i kad je već bio pri kraju svog života. Bio je uvjeren da svojim radom doprinosi boljitku svog hrvatskog naroda, domovine, Crkve i franjevačkog reda.
 


[1] Mandićeva ostavština: pismo Žarku Vlahi, svezak 5, mapa 1, f. 14.
[2] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, f. 37.
[3] Mandićeva ostavština: pismo V. Jeličiću, 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[4] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 14.
[5] Ibid., iz pisma Vitomiru Jeličiću 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[6] Pismo provincijalu (23. prosinca 1951.), Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[7] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, ff. 37-44.
[8] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, ff. 78-79.
[9] Ibid.
[10] Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 110.
[11] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[12] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 16. Mandić je u pismu provincijalu (23. Prosinca 1951.), između ostalog, pisao: “Želio bih samo znati, da li namjeravate, da Kapitul Provincije imenuje starješinstvo u Komisarijatu, ili da to učini Generalno starješinstvo u Rimu?” Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[13] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 62.
[14] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 70.
[15] Ibid., svezak 5, mapa 1, f 105.
[16] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 106.
[17] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[18] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 84.
[19] Ibid., pismo od 10. svibnja 1955., svezak 6, mapa 2, f. 108.
[20] Ivo Sivrić, Krvave godine, Chicago – Mostar, 1996., str. 101.
[21] Bazilije Pandžić, Životopis Dr. fra Dominika Mandića, OFM., Chicago, 1994., str. 119.
[22] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 485.
[23] Fra Vendelin Vasilj (1909. – 1971.) pobjegao je iz partizanskog zarobljeništva u Sloveniji te preko Austrije i Italije 1946. došao u Ameriku. Uskoro po dolasku u Chicago objavljeno je njegovo svjedočenje u dnevniku Chicago Tribune (4. svibnja 1946.) o strahotama koje su počinili partizani krajem rata i u poraću.
[24] Fra Bazilije Pandžić 31. ožujka 1952. piše Mandiću: “Sinoć sam primio pismo od Mnog. O. Provincijala i prepisujem Vam njegovo mišljenje o Vašem imenovanju.” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[25] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 216.
[26] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[27] Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. 168., Kler – Bilten, Split, 22. Decembra 1947. www.udbina.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2839:progoncrkve-k-l-e-r-b-i-l-t-e-n-&catid=105:porae&Itemid=132 – preuzeto 24. kolovoza 2013.
[28] Miroslav Akmadža, “Položaj Katoličke crkve u Hercegovini u prvim godinama komunističke vladavine”, http://www.pobijeni.info/userfiles/akmadza-polozaj-katolicke-crkve-u-hercegovini. pdf – preuzeto 23. kolovoza 2013.
[29] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[30] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 51.
[31] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[32] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 13.
[33] B. Pandžić, Životopis, str. 116.
[34] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 229.
[35] Ibid., svezak 5, mapa 1, f . 211. Pismo Mandiću od O.T:S:./ O. Tugomir Soldo/, 4. Svibnja 1952.
[36] Ekstremnim nacionalistima naziva fra Ignacije Gavran one u svijetu “kojima je smetalo što se Udruženje upušta u razgovore i surađuje s komunistima, i što su vođe Udruženja izjavljivali da žele biti lojalni građani nove države”. Velimir Blažević, “Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ s pozitivne strane”, http://www.scribd.com/doc/39525398/Dr-sc-Velimir-Bla%C5%BEevi%C4%87-Sve%C4%87eni%C4%8Dko-udru%C5%BEenje-Dobri-pastir-spozitivne-strane – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[37] Mandićeva ostavština: svezak 6, mapa 2, f. 106.
[38] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 129.
[39] Mandić (9. veljače 1952.) piše fra Davidu Zrni da im je Swift prodao kuću tako jeftino “u nadi, da ćemo ju dobro čuvati i da će ostati bitno neizmjenjena, a ito da ne će nigda doći u crnačke ruke…” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 55.
[40] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104 – pismo fra Dominiku Ćoriću, 11. ožujka 1952. Slično piše i fra Baziliju Pandžiću 15. ožujka 1952., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[41] U pismu provincijalu Leki Mandić donosi detaljan opis kuće. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 107. Piše i fra Vitomiru Jeličiću (24. svibnja 1952.) da će od rezidencije napraviti samostan i svetište sv. Ante, te govori da će kuća imati sve potrebne kriterije koje zahtijevaju pravila Reda i Crkve da bi postala samostan. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 265.
[42] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 379 – poziv Hrvatima na otvaranje samostana; “Prvi hrvatski samostan u Americi”, Croatian Almanac (Hrvatski kalendar), 1953. Chicago: Croatian Franciscan Press, 1953, str. 210-212.
[43] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 101.
[44] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 407 – pismo provincijalki Gasparini Sučić 6. rujna 1952. O dolasku sestara govori u još nekoliko pisma iz tog vremena.
[45] www.stjeromecroatian.org/hrv/custody.html – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[46] U pismu fra Baziliju Pandžiću (15. ožujka 1952.), kao i u spomenutom pismu fra Dominiku Ćoriću, Mandić piše (uz napomenu da je on dao savjet za kupnju): “ovih dana smo kupili dvije nove kuće”. To je dakle moglo biti krajem veljače ili početkom ožujka 1952. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 4 i f. 112.
[47] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 456.
[48] I. Sivrić, Krvave godine, str. 105.
[49] U Rimu je 19. srpnja 1945. utemeljena crkvena humanitarna ustanova “Bratovština sv. Jeronima”, koja je pomagala hrvatskim izbjeglicama. Mandić je bio u odboru bratovštine i pomagao njezin rad na razne načine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Bratov%C5%A1tina_sv._Jeronima_za_pomo%C4%87_hrvatskim_izbjeglicama – preuzeto 30. kolovoza 2013. O Mandićevu humanitarnom djelovanju tih godina u Rimu vidi B. Pandžić, Životopis, str. 96 i dalje.
[50] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 485.
[51] O slanju hrane vidi, na primjer, ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500 i svezak 5, mapa 2, f. 647.
[52] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 637.
[53] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 136.
[54] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 155.
[55] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 130 – pismo Hrvatskom dobrotvornom društvu 8. travnja 1954. Dobrotvorno društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata u Italiji Mandića je zbog njegovih zasluga u humanitarnom radu 26. prosinca 1953. imenovalo svojim počasnim članom, i na toj godišnjoj skupštini promijenilo ime u Hrvatsko dobrotvorno društvo u Rimu. Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 01.
[56] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 391. Radi uspostave dobrih odnosa jugo-režima i Crkve, vlč. Borošaku bilo je kasnije zabranjeno djelovati u izbjegličkim logorima. Nadalje, u izbjegličkim logorima u Italiji krajem 1948. godine još je bilo 2726 Hrvata, a od toga 136 djece. Vidi Andrija Lukinović, “Bratovština sv. Jeronima na djelu”, dio III, Studia Croatica, http://www.studiacroatica.org/jero/luki3.htm . – preuzeto 30. kolovoza 2013.
[57] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 479. Vidi i pismo od 6. srpnja 1954., svezak 6, mapa 1, f. 248. O teškim prilikama hrvatskih izbjeglica u Austriji vidi pismo Mandiću na engleskom jeziku (7. siječnja 1955.) od Joan Freifrau von Maltzhan. Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 05-07.
[58] Ibid., sveza. 5, mapa 2, f. 345, f. 485, f. 657, te svezak 6, mapa 1, f. 314 i f. 315. Pavlu Ciligi slao je mjesečno 50 dolara.
[59] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 338 i f. 546.
[60] Američki su biskupi Pomoćnici tada darovali 10.000 dolara. B. Pandžić, Životopis, str. 96.
[61] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 435.
[62] Na sastanku Saveza u Chicagu 26. listopadu 1953. Fond je jedna od točaka dnevnog reda. Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 466.
[63] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 63. Pismo Ž. Vlahi datirano je 2. veljače 1953. pa događanja s Fondom i HRPA mora da su bila 1952., a ne “ove godine”, kako u pismu stoji.
[64] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 562. Novodošle je trebalo smjestiti kod nekoga od župljana, pobrinuti se za hranu, biti im prevoditelj, naći im posao… Fra Berto Dragićević posebno se bavio useljeničkim pitanjem. Vidi na primjer Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 193.
[65] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 215.
[66] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 673. Mandić je najvjerojatnije autor teksta.
[67] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 286.
[68] Vidi pisma Vjekoslava Luburića Mandiću od 29. travnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 39-41 i 3. lipnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 49-51.
[69] O domobranstvu u Americi pobliže vidi Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006. Pobliže o dr. Branku Jeliću vidi Jere Jareb, Političke uspomene i rad dra Branka Jelića. Cleveland: M. Šamija, 1982. (Chicago: Hrvatska franjevačka tiskara).
[70] Vidi, na primjer, pismo Vinka Nikolića Mandiću od 10. siječnja 1953. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, ff. 22-23.
[71] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 266.
[72] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 164.
[73] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 188.
[74] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[75] Na primjer kad je objavljen članak Bogdana Radice, “Cardinal Stepinac and Dictator Tito”, u liberalnom neovisnom katoličkom listu Commonweal iz New Yorka (Vol. LVII, br. 25, 27. Ožujka 1953. str. 618-621), u kojem je oklevetao hercegovačke franjevce u stilu jugo-komunističke propagande, Mandić je na te neistine oštro reagirao te, među ostalim, pisao uredniku lista (D. Mandić, svezak 5, mapa 2, f. 194) i objavio u Danici 8. travnja 1953. članak naslovljen “Klevete g. Bogdana Radice protiv franjevaca iz Hercegovine”. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 201. Da mu je dužnost braniti istinu i fratre, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 280.
[76] Pismo Dušanu Žanku (početkom 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 7. Slično piše Vatri Murvaru, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 8; Franji Trogrančiću u pismu (14. siječnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27; vel. Anti Livajušiću (14. siječnja 1953.) i predlaže mu da pripremi životopis S. B. Leopolda B. Mandića, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 28.
[77] Mandić je boravio u Rimu od 26. listopada do 2. prosinca 1952. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500.
[78] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 59.
[79] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 131.
[80] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27.
[81] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 95.
[82] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 105.
[83] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 465.
[84] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104.
[85] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[86] Na primjer, časna sestra Bazilija Popović, za vrijeme svog putovanja i kupljenja darova po Americi, (25. studenog 1952.) piše Mandiću i sljedeće: “Držim da sam dužna reći Prečasnom kao poglavaru još jedno, naravski strogo povjerljivo. Na mom putovanju susrećem se sa mnogima, pa mi onako prostodušno govore svega. ‘Kako ćemo mi biti dobri i složni, kad je mržnja i nesloga među našim fratrima i svjetov. svećenicima. Fratri su previše zagriženi.’” Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 482.
[87] Vidi Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 238; svezak 5, mapa 2, f. 258; svezak 5, mapa 2, f. 621, svezak 5, mapa 2, ff. 422-424 i B. Pandžić, Životopis, str. 130.
[88] Vidi pismo Ive Lendića Mandiću (15. svibnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 301-310; pisma Ive Bogdana Mandiću (21. studenog 1953. i 18. prosinca 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 591-592; Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 650-651. Mandića pismo (22. svibnja 1953) fra Stjepanu Rade u Buenos Aires, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 321.
[89] Čak i vodstvo Saveza hrvatskih ratnih ozljeđenika i nemoćnika iz Argentine protestira što fratarska Hrvatska pomoćna akcija kupi pomoć i za invalide, a to je njihova zadaća i dužnost. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 449.

BELIBURG – NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA : Usmena povijest o bleiburškoj tragediji pretočena u pisanu

Knjiga Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih Ante Čuvala u Ljubuškom 9. svibnja uz autora predstavili su mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, a nazočio je biskup msgr Ratko Perić. Donosimo osvrt Radoslava Dodiga i tekst zahvale autora Ante Čuvala. (Ispravak: predstavljanje je bilo 8. svibnja).
 
Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unatrag, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito. No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.
Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih” (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji je preuzet iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.
Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni u novinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.
Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.
            Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.
Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.
U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih        knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.
Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Narod ne zaboravlja i ne šuti

 
Pozdravljam oca biskupa Perića i sve pristune, posebice vas koji ste preživjeli Križni put, ovo je vaša knjiga! Ja sam samo vaše “žito” povezao i poredao u snopove!
Ispričavam se za sve moguće pogriješke i propuste! Obično svaki autor zapazi neke pogriješke kad je knjiga već objelodanjena. Tako sam i ja već uočio neke (ipak sitnije) propust pa isprika onima kojih se to tiče!
Ovdje ću prvo natuknuti jednu “uputu” mladim čitateljima a potom nekoliko misli.
Kad budete čitali razna iskaze vjerujem da će vaša pozornost biti na osobi čije svjedočenje u tom trenutku čitate, i tako treba biti, ali nemojte izugiti iz vida da se neki strašni trenuci ponavljaju u više iskaza što znači da se može pratiti koje situacije su bile najsmrtonosnije i koji logori najopasniji. Na primjer, oni koji su iz nemoglosti zaostajali iza kolone bili su bez milosti ubijani. Čak njihovi “vodiči” više puta su im govorili, ako ste iznemogli pričekajte i naići će kola koja će vas povesti. Ali, nisu stizala kola nego smrt! Puno ih je ubijeno radi kapi vode! Svaki iskorak iz kolone značio je smrt! Ulazi u logore, svi tjesnaci, svi mostovi…., gdje god je kolona prolazila kroz kakv uži prolaz s obe strane su nemilice tukli koga su god dohvatili. Gdje su god prolazili kroz sela naseljena srpskim pučanstvom masa je, kao naručena, izlazila tući zarobljenike svim i svačim. Mnogi su tako ubijeni ili i danas, ako su živi, osjećaju posljedice tih zlostavljanja. Velk broj ljudi je nastradao u rupama za nuždu, upadali su ili su živi ubacivani u nje. Od logora se najviše “sjećaju” Maribora, Siska, Požege, Pančeva…, a u Šidu su ih utjerali, doslovce ugurali, u neku rupetinu iz koje je vađena zemlja i kad preživjeli o tome govore kao da i danas osjećaju tjeskobu, kalustrofobiju, ljetnu žegu, znoj i ponajviše žeđu! Mora da su to bile strašne muke dok su se tako duboko usjekle u sjećanja mnogih.
A sada jedno dvije usputne misli. Gledajući nedavno večernje vijesti, vidim predsjednik RH dr. Ivo Josipović drži govor u Podgori i među ostalim reče, “…povijest je takva kakva je bila; ona je ta koja govori što je bilo dobro a što je bilo zlo”! Kad ovo čuh kao da me netko šilom ubode! Pomislih, moj Predsjedniče i profeosre, barem bi ti trebao znati da povijest ne sudi; ona ne odlučuje što je doboro a što zlo. Sud donose ljudi a ne povijest! U našem slučajevima (a i kod mnogih drugih) Centralni komitet, partija i idologija je “govorila” što je bilo dobro a što zlo! Čini mi se da i dans bi “partija” i njezini nasljednici htjela suditi, pa možda i osuđivati, a neki povjesničari bi radije sudili nego prosuđivali! Sve u ime povijesti!
Drugo, svi diktatori, sve totalitarne idoligje i svi moćnici ovog svijeta kroz cijelu ljutsku povijest su htjeli da narod zaboravi i šuti. Istina je da svijet, masu, nije baš teško naučiti šutjeti. Ljudi zašute iz više razloga, a ponajivše iz sebičnosti, straha, zasljepljenosti…. Ali narod kao cjelina ne zaboravlja tako olako. Prije ili kasnije to naše kolektivno pamćenje izbije na vidjelo. Čim se pruži prilika, čim dođe trenutak slobode, ljudi će progovoriti. Jugo-komunisti su svim naporima nastojali da se Bleiburg i Križni put zaborave, da se svi njihovi zločini zaborave! I šutnju su nametnuli. Očito je da bi i danas ne samo htjeli da se šuti nego i dalje zločince veliča. Ali došlo je vrijeme i da kamen progovori!. Ova će knjiga, nadam se, barem malo doprinjet razbijanju hrvatske šutje i sačuvati od zaborava patnje ljudi koji su preživjeli strašne muke Križnog puta.
Ništa u životu nisam radio niti radim iz mržnje, nego iz ljubavi. Tako je i ova knjiga nastala iz ljubavi prema ljudima koje vidimo večeras među nama, kao i prema onima koji se nisu nikad s Križnog puta vratili doma, uključujući i mog oca koji je kao civil stigao do zloglasne Ćelovine u Mostaru i tu mu se gubi trag. Ali, knjiga je ponajviše pisana iz ljubavi za istinu jer jedino istina oslobađa; ona liječi rane žrtava i počinitelja, kao i njihovih potomaka.
Na kraju, na prvoj stranici jednog internetskog portala koji se bavi rodoslovljem stoji i slijedeće: “Ovdje počinje vaša priča!” Ja bih rekao vama, posebice mladima, ova knjiga sadrži ne samo priče naših očeva i baka, ovo je i moja i vaša priča. Čitajte ove mučne iskaze i upoznat ćete i dio vaše osobne priče; vaše i naše zajedničke hrvatske povijesti.
Ante Čuvalo

slovo

Godina xx, Broj 998, 6. lipnja 2014., st. 26
 

bli

Ljubuški – Chicago 2014., str. 623

logo

 

Tenth Anniversary of Dayton

TENTH ANNIVERSARY OF DAYTON

Ante Čuvalo – Chicago

Hrvatska revijaYear V/2005, No 4, pp. 49-53.

In Place of an Introduction

My eldest brother Vlatko lives in Proboj near Ljubuški, Bosnia and Herzegovina, where I was born. His children and grandchildren are an offshoot of a tree-of-old that set its roots centuries ago. As a Croatian and a Catholic, my brother “enjoyed” all the “blessings” (including imprisonment) that were part and parcel of Yugoslavia, communism, the recent war in Bosnia-Herzegovina , and the Dayton Accords. His is a typical Croatian family that lived and survived by working, praying, looking after its own, and respecting others, including those who were different from them. His wish is to continue to live in that manner but in freedom and justice, and with a sense of security that rings true.

As it was for the majority of Croatians in Bosnia-Herzegovina who lived under the previous regimes, it was clear to him who was master over him. Not only was he without rights, but as a Croat he was “marked” as an enemy of the state even prior to his birth. True, under Dayton’s Bosnia-Herzegovina he is not spied on or bugged; he is free to sing any patriotic song he wishes and can say what he will; he moves about freely; he associates with whom he pleases and votes for whom he wishes. Seemingly, all appears to be in order. Although ten years have passed since the sound of guns has ceased in that land, my brother does not feel that he is living a “normal” life nor does he experience Bosnia and Herzegovina as a “normal” state. He is “free,” he lives in a “democracy,” yet he is very much aware that all that takes place in that land which is fateful and vital does so in his name (in the name of the people)—but really without him, without the concrete person, without the citizen. What is more, as a Croat he is suspected of being a disloyal citizen of his internationally recognized country.

Even those who supposedly represent him as a Croat and those who wish to represent him as no more than an “undefined” citizen, as well as those who arrived from the “civilized” part of the world and who assumed the fate of Bosnia-Herzegovina in their hands, have set up such a system of governance that my brother, and all who are like him, have no connection to their various “processes,” economic programs, or political, social, cultural and educational constructs and experiments. They create a country along with its political, economic, and cultural constructs for him, his children and grandchildren, but without his participation and at his expense. It is not only the politicians who do not care what my brother and the ordinary mortals think: all those “missionaries” of various persuasions as well as those well-paid “experts” for the “Bosnian question” care little as well. They look to their own interests, push their own ideologies, or test their latest socio-political theories on this land and its peoples that remain foreign to them. They build from the top down; they build “their” Bosnia-Herzegovina. The consequences of all of this are quite evident for all to see. Those who survived and remained at home eke out a living while the young long to escape wherever. People are saturated with the feeling of uncertainty, hopelessness, and even fear because they cannot even begin to fathom what shape their country will take in the future or what place someone like my brother, his children and grandchildren, and the Croat people in general, will have in their native land.

The causes for such a state of being are multi-layered and complex. However, one of the key causes is the Dayton Accords. Instead of having established the basis for a stable and normal course of life for all the citizens of Bosnia-Herzegovina, the Accords made a firm and just constitutional structure for the country impossible. If this course of action continues, both the people and the country will float aimlessly toward yet another catastrophe—one that will once again open the door to yet another “process” of “solving Bosnian question.”

Dayton as Millstone

The Dayton Accords, that is, its signatories, stopped the war in progress; however, they made possible the continuation of that war in a different manner. The portion of the Accords that dealt with military questions was clearly defined. The international military force (IFOR, and its successor forces) was guaranteed the necessary military might and legal power to carry out the agreed-to mission. They succeeded in that task. To the joy and amazement of many, the sound of weaponry was silenced—all because it was clear to everyone what the military demands were and because IFOR acted decisively.

On the other hand, the portion of the Accords that dealt with constitutional questions and civil life was and continues to be a stone around the neck of Bosnia-Herzegovina. A country with three officially recognized constituent peoples was divided into two proportional entities. Out of those entities, an almost “pure” ethnic Serbian Republic (RS) was created, while the other was Federation of Bosniacs/Muslims and Croats with ten cantons. The area of Brcko became a self-contained republic of sorts, while Mostar was placed under the direct administration of Europe. Meanwhile, Bosnia and Herzegovina—a country of 14 constitutions, 14 governments, and 180 ministers—became (and remains) a huge, unresolved question. Clearly, it is not spelled-out as to whether the Dayton Accords were the start of a better future or the beginning of the end for Bosnia-Herzegovina. It is in such a contradiction that the Bosnian “straight jacket” (as a former international official to Bosnia-Herzegovina called it) was fashioned.

Furthermore, all the burning questions such as the return of refugee and those forced from their homes, the missing, war criminals, the organization and holding of elections, possible changes to the Constitution, human rights, minority rights, the judiciary, the school system, banking institutions, economic renewal, the formation of a new police force, the safe-guarding of the nation’s borders, etc. was given over to various international organizations. These organizations neither were given clearly defined authority or power. Even less, they do not have the will to resolve such questions openly, clearly, or justly. The International High Commissioner, along with a massive and highly paid bureaucracy, was appointed to coordinate the execution of the Dayton Accords—that is, to rule over Bosnia-Herzegovina as a Sovereign who holds all authority in his hands while not being held responsible to answer to anyone for his (mis)deeds.

Colonialism in the Name of Freedom

Not all that long ago, the British, French, and other western European brands of colonialism were justified as being a part of a civilizing mission. The leading liberal intellectuals of the time were busily engaged not only in promoting the ideas of freedom within their own lands but also in supporting the spread of a liberal brand of colonialism. Thus, for example, we have the well-known de Tocqueville advocating personal freedoms while at the same time justifying the French occupation of Algeria.

However, times change and so does colonialism. Today’s brand of colonialism is far more polite and subtle. Today, it is not “well-bred” to simply occupy and assume rule over someone else’s land. Aside from that, it is too expensive to do so and can be dangerous. Today, an indirect form of colonialism is imposed. True, it tends to be a bit more complicated than in the past, but it is packaged more nicely; it is, therefore, more easily “sold” to the world at large, and tends to be more remunerative than in the past. Furthermore, today’s colonialism is multi-centered and infuses itself through international markets, through multi-national corporations, bilateral and multi-lateral economic agreements, as well as through global organizations and institutions. Its tentacles also spread through various funds, investments, banks, media domination, educational and cultural institutions, and through various self-serving organizations for human, minority and even animal rights groups, as well as through international courts.

Post-communist “transitional” countries and those of the Third world are most favorable and fertile sites for this brand of neo-liberal colonialism—one that does not hesitate to make use of highly non-liberal methods so as to realize a society that is not democratic but rather one that is—to be politically correct—“a civil and open society.” The two, however, are not the same. In a democratic society the people have (or are supposed to have) the fate of their nation in their own hands, while in an “open” neo-colonial society the sovereignty of the people “eludes” the voice of the people while someone else slowly implements “politically correct” policies. Even peoples in countries that are traditionally considered to be powerful nations are beginning to come to grips with the fact of globalism and multi-centered colonialism that tends to undermine their civic power, their jobs, their economic stability, and imposes upon them an intellectual and ideological obedience along with an absolutistic global relativism of all values.

The old and new forms of colonialism are interwoven in war-torn Bosnia-Herzegovina, that is a sovereign country, a member of the UN, but it is without any real sovereignty. The country is really ruled by Brussels through the self-elected Peace Implementation Council (PIC) and the High Commissioner. They, and all others who involve themselves in the fate of Bosnia-Herzegovina clearly serve their own interests and have their own plans for its future. Regular elections are held in the land. The people are free to vote for those who have received the imprimatur of the High Commissioner. The politicians elected thus become the middle layer between the people and the international rulers in the country. Their formal legitimacy is derived from the people who elected them, but this is a farce: their role depends entirely on the political will of the High Commissioner and those who appointed him—not on the people who elected them.

Besides the absolutistic power of the High Commissioner, the fate of Bosnia-Herzegovina is put in the hand of an entire witches’-brew of every possible sort of “well-wishers,” and “benefactors,” along with an army of “experts” whose only desire is to “civilize” Bosnia-Herzegovina and to make of her something that she is not—not to mention those who “fish” in murky waters. Contradictions of the Dayton Accords serve well everyone except those who would want Bosnia-Herzegovina to move in the direction of political, social, and economic stability—in other words, to become a country where one can live “normally” and freely.

Circling or Dividing of the Bosnian-Herzegovinan Triangle

In as much as the international power brokers did not intend to assure a true peace in a multi-national Bosnia-Herzegovina, nor to put in place a constitutional basis for its three constituent peoples to commonly build a better future for themselves, they in fact left an opening for the war to continue without gunfire. The battle for various political outcomes in Bosnia-Herzegovina—as well as in its neighborhood—continues. We will only mention the most important “visions” that serve as the basis of the battle over Bosnia and Herzegovina of tomorrow.

We will begin with the Serbs since their national dream is most clear. Even though the leaders of the Bosnian-Herzegovinian Serbs at the time (1995) bitterly opposed the Dayton Accords—because they sought much more—today, all Serb political, social, and religious forces within the RS, (Republika Srpska), in Serbia proper, and in the Serbian diaspora firmly stand behind the Dayton Accords—that is, behind an “ethnically pure” RS. According to their interpretation of the Accords, Dayton opened the door to the process of eventual secession of the RS from the remaining parts of Bosnia-Herzegovina and the eventual unification with Serbia proper. Therefore, the Republika Srpska is not their final goal: it serves as the key to Serbia’s further “incursion to the West,” and to the realization (sooner or later) of its dream of a Greater Serbia wherein it will ultimately find and incorporate the “temporarily lost” Serbian parts of the Republic of Croatia. The possibility of a “tri-entitized,” a cantonized or regionalized Bosnia-Herzegovina would bring into question the intended historical role of the RS. For this reason Dayton’s Bosnia-Herzegovina and the RS within it (for now, at least)—even though it presently finds itself in an unenviable position in every regard—is the only choice. The Serbian logic continues to unfold: all must be endured so as to realize the centuries-old dream of a Greater Serbia which is the ideal of its “heavenly people.” Hence the Serbs are (for the present) the most zealous guardians of Dayton’s Bosnia-Herzegovina.

The dreams for Bosnia-Herzegovina’s future as envisioned by the political, cultural, and religious elite among the Bosniacs are, at first glance, fanciful and multi-faceted. It is not, however, difficult to reduce them to two basic tendencies. One group would wish to create a unitary Bosnia—(the majority find Herzegovina to be a major hindrance to their nation-building project)—one wherein the Bosniacs/Muslems, because they are the population’s majority, would play the role of guardians of the state. Bosnia (and Herzegovina) would become a mini-Yugoslavia. Bosnianism would replace Yugoslavism, the Bosniacs would assume the role of yesterday’s Serbs, and a Muslem/Bosniac Sarajevo would replace Serbian Belgrade. This national program, among other things, is clearly stated by the designation of the language as “Bosnian” as opposed to let us say Bosniac or even Bosnian-Herzegovinian language.

The alternative to the first model is the acceptance of the country’s division into two entities as imposed by Dayton. Eventually, however, the Bosniac-Croat Federation would be transformed into a Bosniac/Muslim Republic: the thought is that eventually the Croats as the minority partner within the Federation would die off by various means or else would simply become an ethnic minority. In this manner the mini-Greater Bosniac dream would come to be realized while at the same time the Bosniac/Moslem element in the RS would increase, their thought being that time is on their side. After all, even according to God’s universal plan Islam is to prevail. It would seem that the ruling Bosniac elite around the Party of Democratic Action (SDA) that signed the Dayton Accords considered the mini Greater-Bosniac dream more realistic for the moment and thus played (and continue to play) to the Serbian card more so than to a partnership with the Croats in a united effort to defeat the realization of a Greater Serbia. While the adherents of this view consider such action as a wise course of political realism, there are other forces among the Bosniacs that condemn the leadership of the SDA as being Serbophiles who have brought Bosnia-Herzegovina to the edge of destruction.

Though all the important Bosniac political, civil, and religious forces within Bosnia-Herzegovina might perhaps be amenable to some sort of non-ethnic regionalism, they all reject a tri-national Bosnia-Herzegovina in which its three peoples would be guaranteed the same and equal rights and responsibilities in a united country. All Bosniac political groupings swear to a “civil” and multi-ethnic Bosnia (or perhaps some Bosnia-Herzegovina); however, their idea of a “civil” and “multi-ethnic” Bosnia is little more than a shiny candy wrapper covering the ideology that espouses a Greater-Bosniacism, wherein Bosniacism, or perhaps Bosnianism, as the other face of that same ideology, would be accepted (sooner or later) as the national identity of all its citizens. In such manner, the traditional Bosnia-Herzegovina would transmogrify into a multi-ethnic state in which, of course, the Bosniacs would be the “basic people” as well as the guardians of the state. However, where there are “basic people” there are also “non-basic people” and where there are “guardians” of the country there must also be those who are to be “guarded” against!

It is a reality that the Croats in Bosnia-Herzegovina have no fundamental vision for its future. Through the last fifteen years or so, there were various dreams as well as conscious or subconscious deceptions or perhaps self-delusions about a division of Bosnia-Herzegovina. They failed to grasp that the Croats in Bosnia-Herzegovina during the war were simply one of the tactical cards played by the officialdom in Zagreb in defense of the Republic of Croatia. This is precisely why the Croat Republic of Herceg-Bosna was so easily written off. The Republic of Croatia made possible the Dayton Accords through its military action designated as “Oluja.” It signed the Accords not because of the Croats in Bosnia and Herzegovina, but rather because of the interests of the Republic of Croatia—or so it seemed at the time.

Judging by what one can hear or read concerning the various current visions for the Bosnia-Herzegovina of tomorrow, one can, nonetheless, find a common denominator among the Croats. They are in favor of changes in the Dayton Accords. They seek a Bosnia-Herzegovina that will assure Croats lasting civil and national rights and as well as full equality. They are less concerned as to what constitutional means might achieve their goal, although, there is much talk about a possible third entity or else cantonization od the country, similar to the Swiss constitutional model. Certainly, there are those—chiefly in Herzegovina—that would like to see the dissolution of Bosnia-Herzegovina and the incorporation of their villages within the Republic of Croatia. However, for the majority, a predominant and realistic concern for the preservation of their centuries-old hearth and home is at play rather than some sort of dream of a Greater Croatia at the expense of Bosnia-Herzegovina. It is as important to mention that no great interest exists within Republic of Croatia for the present conditions in Bosnia-Herzegovina, much less interest in usurpation of some of its parts.

One must point out that along with the Bosniac point of view, there are other groups within the land that advocate a “civil” Bosnia-Herzegovina. They too are in favor of changes to the Dayton Accords; however, they reject in advance all solutions that take into account any national factors. As for them, they do not acknowledge any collective rights but only individual rights. The fundamental principle, as far as they are concerned is the one that states: one person, one vote. They are in favor of a Bosnia (and Herzegovina) in which the notion of nation and state are identical. They say that their model is the multi-ethnic American model; however, in essence they have remained true to the old Yugoslav myth of “brotherhood and unity,”—a myth wherein they were at least some sort of elite class. They also wish to retain their status as the cream of Bosnian-Herzegovinian society in the name of the ethno-religious group that they happen to belong to.

There are two important forces within international circles who oppose a traditional Bosnia and Herzegovina. One group is in a hurry to “develop” a sense of Bosnian national identity among the people. Their reasoning is that by doing so they will cleanse individuals and groups from their roots and thereby make possible a class of “pure citizens.” Despite so many bloody proofs that this sort of forced societal construct does not solve—but rather worsens—relations between individuals and peoples, they, nonetheless, favor a Bosnia (and Herzegovina) that would become a melting pot of peoples. Bosniac nationalists of various persuasions and those proponents found among all three Bosnian-Herzegovinian peoples who favor a “civil” but unitaryBosnia are eager to side with such international forces. They see them as tactical allies. By doing so, they gain additional political and even material power.

There is a second, but somewhat smaller group to be found outside the country that is comprised of geopolitical “realists.” Some of them advocate the division of Bosnia-Herzegovina into three parts. Others among them advocate its division into two parts. In both instances, the RS (Republika Srpska) is seen as a reality and its eventual unification with Serbia proper is presumed. On the other hand, some see today’s Croat-Bosniac Federation as Bosniac republic of tomorrow, while still others would urge that the western portion of Herzegovina be assigned to Croatia. The Serbs see the “realists” as their best allies while some Croats in Herzegovina calculate that “something is better than nothing,” or else, they hope that at least their native place will be united to the Republic of Croatia so such “realism” is acceptable to them.

Reveries over Nationalism

Among the most vocal international groups that have great influence on the future of Bosnia and Herzegovina are the various (in most cases) self-proclaimed experts. They see nationalism as the source of all problems that beset the former Yugoslavia and the present situation in Bosnia-Herzegovina—most especially that of the Serbs and Croats—whom they intentionally equate. However, the day-dreams and constructs that these self-proclaimed experts wish to impose on Bosnia-Herzegovina do more to muddy the situation in the country than to clarify it. They are so insistent on their vision that one may with justification start doubting if their true intention is to help to resolve the existing socio-political problems of Bosnia and Herzegovina, or something else.

It is as though these advocates of an “open” a-national society forget that in this part of Europe (as in most of the world) the forging of a national consciousness has preceded the independent state. In fact, the newly-formulated nationalism of the Bosniacs is not the result of state independence of Bosnia-Herzegovina. That nationalism simply entered into a new and more exuberant phase of its development since the dissolution of Yugoslavia. Such advocates must not forget that even in America—a land they frequently cite as the model of a “civil state”—every so often changes its electoral boundaries based on ethnic and racial factors: American society, as well, does not live in some sort of faceless and pure “civil” vacuum.

It is interesting to note that these same forces are, in theory, opposed to any sort of nationalism. Yet, in practice, they promote this newly-forged Bosnian nationalism by calling upon a historical myth that suggests some sort of “Bosnian cosmopolitanism” that is supposedly innate and extends back to the times of Medieval Bosnia and the Ottoman Conquest as well as to the yesteryear time of “brotherhood and unity”—a unity and brotherhood that the nationalism of modern-day Croats and Serbs is said to have put into a state of disorder. They, of course, now wish to restore that lost order in a new set of clothes. Furthermore, these advocates pass over the nationalism of the Bosniacs in silence while setting forth Croat and Serb nationalism as being equal and one and the same. Their silence has both a political and propaganda purpose—one that does not lend itself to a clarification of constitutional and existential questions in Bosnia-Herzegovina. All those who are fair-minded can easily discern who and why the war in Croatia and in Bosnia-Herzegovina was initiated. They can also discern just as easily that the Greater-Serbia-expansionism and that the Bosnian/Bosniac-unitarism of today are far greater dangers for the continued existence of Bosnia-Herzegovina and not Croat nationalism. Those two are the key problems facing the solution of the Bosnian-Herzegovinian question. Croats simply have as their goal the assurance of lasting constitutional rights and equality within a tri-national Bosnia-Herzegovina.

In Place of a Conclusion

While a fateful battle rages over the Bosnian-Herzegovinian question, my brother Vlatko and his offspring, whose very lives and future are at stake, in the meantime, is simply a non-existent factor in that struggle. They simply must accept that which is forced upon them in the name of freedom by the major powers. It was thus in Bosnia and Herzegovina through the centuries—and it’s as though it must continue to be thus even today. Were anyone to bother to ask common folk like my brother, the Bosnian-Herzegovinian question is not as irresolvable as might seem. They desire peace, true freedom, and a country that will guarantee them a secure life by virtue of law, and in essence, to be that which they are by virtue of nationality, faith, language and culture. They fail to see why individual rights and the rights of peoples in Bosnia and Herzegovina need to be confronted rather than harmonized. They cannot understand why individuals must be “altered” into something that they are not and thereby force them (perhaps intentionally) to be “enemies” of the state rather than positive citizens. Precisely because of such a political stance, the former state disintegrated.

Let those who truly wish what is good for Bosnia-Herzegovina and its citizens cease to force various ideological reveries along with socio-political experimentations. Such reveries and experiments will, sooner or later, lead to new crises and bloodshed. The same approach that was used to end the war ten years ago, namely, a direct, practical, and determined approach to the military engagement, must be used to find a constitutional solution wherein all three constitutive peoples of Bosnia-Herzegovina along with all its citizens will be truly equal and free. In order for this to happen, Dayton’s Bosnia-Herzegovina must be brought to an end. In its place, a just and lasting constitutional solution must be guaranteed wherein each of its three peoples as well as each individual will be able to live and to create a better future for himself and for Bosnia-Herzegovina.

Translated by Dusko Condic – Chicago

Deseta obljetnica Daytona

DESETA OBLJETNICA DAYTONA

Ante Čuvalo – Chicago

Hrvatska revijaGodište V./2005., broj 4., st.49-53.

Umjesto uvoda

U Proboju blizu Ljubuškog, Bosna i Hercegovina, gdje sam rođen, živi moj najstariji brat Vlatko. Njegova djeca i unučad su mladice iz starog panja koji se već stoljećima tamo zakorjenio. Kao Hrvat i katolik, on je proživio sve „blagodati“ (uključujući i zatvor) koje su doše s Jugoslavijom, komunizmom, nedavnim ratom u Bosni i Hercegovini i daytonskim sporazumom. Tipična je to hrvatska obitelj koja je živjela i preživjela radeći, moleći, čuvajući svoje i poštujući druge i drugačije, i tako bi željela i dalje živjeti, ali u istinskoj slobodi, pravdi i sigurnosti.

Za prijašnjih režima njemu je bilo vrlo jasno (kao i većini Hrvata u BiH) tko nad njim gospodari. Ne samo da je bio bezpravan, nego, kao Hrvat, bio je i prije rođenja označen kao neprijatelj države. U daytonskoj Bosni i Hercegovini nitko ga ne prati ili prisluškuje; pjeva i priča što hoće, slobodno se kreće, druži se s kim želi i glasuje za koga hoće. Prividno sve izgleda uredu. Ali premda je prošlo deset godina od kako u toj zemlji oružje šuti, moj brat ne osjeća da „normalno“ živi niti doživljava Bosnu i Hercegovinu kao „normalnu“ državu. On je „slobodan“, živi u „demokraciji“, ali je vrlo svjestan da se sve važno i sudbonosno u toj zemlju odvija u ime njega (u ime naroda) ali bez njega; iznad konkretna čovjeka, građanina. Još i više, kao Hrvata i dalje ga neki smatraju nelojalnim građaninom njegove međunarodno priznate države.

I oni koji ga naime zastupaju kao Hrvata i oni koji bi ga htjeli zastupati samo kao „nedefinirana“ građanina, kao i oni koji su došli iz „civiliziranog“ dijela svijeta i preuzeli sudbinu Bosne i Hercegovine u svoje ruke, uspostavili su takav sustav vladavine da moj brat i svi kao on, nemaju s njihovim raznim „procesima“, gospodarskim programima ili političkim i društvenim nadogradnjama i eksperimentima, nikave veze. Oni stvaraju državu i u njoj političke, gospodarske, kulturne i obrazovne nadogradnje za njega, njegovu djecu i unučad, bez njega i na njegov račun. Ne samo političare, nego i razne skupine „misionara“ različitih uljudnosti i dobro plaćene „stručnjake“ za bosanskohercegovačeko pitanje, ne zanima šta moj brat i obični smrtnik u Bosni i Hercegovini misli i osjeća. Oni slijde svoje interese, nameću svoje ideologije ili isprobavaju najnovije društveno-političke teorije u tuđoj zemlji i na tuđim životima. Oni zidaju odzgo, oni grade „svoju“ Bosnu i Hercegovinu. Posljedice svega toga su lako uočljive. Oni koji su preživjeli i ostali doma životare, a mlađi bi htjeli odprhnuti bilo kamo. Ljudi su prožeti osjecajem nesigurnosti, beznđem, pa i strahom, jer se još i ne nazire kako će ta zemlja i država izgledati u budućnosti i koje će mjesto u njoj imati moj brat, njegova unučad i hrvatski narod kojem pripada.

Uzroci takvom stanju su mnogostruki i slojeviti, ali jedan od ključnih je daytonski sporazum, koji je, umjesto postavljanja temelja stabilnosti i normalizaciji života za sve narode i građane Bosne i Hercegovine, onemogućio temeljit, čvrst i pravedan ustavni ustroj zemlje. Ako se ovako nastavi, i narod i država će plutati do opet nekakve druge katastrofe, kad će se ponovo „riješavati“ bosanskohercegovačko pitanje.

Daytonski mlinski kamen

Daytonski sporazum, to jest njegovi potpisnici, zaustavili su tadašnji rat oružjem, ali su omogućili nastavak rata na druge načine. Dio sporazuma koji se ticao vojnih pitanja bio je jasno definiran. Međunarodnim vojnim snagama (IFOR-u i njegovim nasljednicima) bila je osigurna potrebna vojna moć i ovlasti za provedbu dogovorenoga, i one su uspješno obavile svoj zadatak. Na radost i čuđenje mnogih, oružje je trajno zašutjelo jer se u vojnom pitanju znalo što se hoće i odlučno postupilo.

Na drugoj strani, dio sporazuma koji se odnosi na ustroj države i na civilni život bio je i ostao mlinski kamen oko vrata Bosni i Hercegovini i onima koji bi u njoj htjeli osigurati slobodan i normalan život. Državu sa tri priznata konstitutativna naroda popolovilo se na dva po omjeru umalo ista entiteta. Od jednog se stvorila etnički gotovo „čista“ Republika Srpska (RS), od drugog desetokantonska Federacija Bošnjaka i Hrvata, Brčko postaje svojevrsna republika za sebe i Mostar dolazi pod direktnu upravu Europe, a Bosna i Hercegovina, država sa 14 ustava, 14 vlada i 180 ministara, (p)ostala je veliki upitnik. Nije se doreklo je li Bosni i Hercegovini Dayton početak bolje budućnosti ili početak kraja. U takvom je protuslovlju krojena, kako jedan od bivših međunarodnih dužnosnika u BiH reče, luđačka košulja za daytonsku Bosnu i Hercegovinu.

Nadalje, sva goruća pitanja, kao povratak protjeranih i izbjeglih, pronalazak nestalih, ratni zločini, organiziranje i provedba izbora, moguće izmjene i dopune ustava, ljudska i manjinska prava, sudstvo, školstvo, banke, obnova gospodarstva, formiranje nove policije i vojske, sigurnost granica itd., Dayton je raspodijelio raznim međunarodnim ustanovama koje nemaju ni jasno definirane ovlasti niti moć, a još manje volje rješavati ih otvoreno, jasno i pravedno. Međunarodni Visoki Predstavnik, uz pomoć masovne i dobro plaćene birokracije, je postavljen koordinirati provodbu Daytona, odnosno vladati Bosnom i Hercegovinom kao suveren koji ima sve ovlasti, a za svoja (ne)dijela nikome na polaže račune.

Kolonijalizam u ime slobode

Ne tako davni britanski, francuski i drugi zapadnoeuropski kolonijalizam bio je opravdavan civilizacijskom misijom. Vodeći liberali tog vremena bili su angažirani intelektualci ne samo u promicanju slobodarskih ideja u svojim zemljama, nego i u potpori širenja liberalnog kolonijalizma. Tako, na primjer, dobro nam poznati Tocqueville na jednoj strani je veliki zagovornik osobnih sloboda, a na drugoj opravdava i podržava francusku okupaciju Alžira.

Ali vremena se mijenjaju, pa i kolonijalizam. Današnji kolonijalizam je uljudniji i suptilniji. Nije danas „pristojno“ jednostavno okupirati i vladati tuđom zemljom. Uostalom, to je preskupo i zna biti opasno. Danas se nameće indirektni kolonijalizam, koji je malo kompliciraniji, ali ljepše je pakiran, lakše ga je svijetu „prodati“ i unosniji je nego onaj bivši. On je višecentričan i uvlači se kroz tržište, međunarodne tvrtke, gospodarske bilateralne i multilateralne ugovore, kroz globalne organizacije i ustanove, razne fondove, investicije i banke, dominacijom u medijima, školstvu i kulturi, kroz razne sebi-služeće organizacije za ljudska, manjinska, životinjska i druga prava, te međunarodne sudove.

Postkomunističke „tranzicijske zemlje“ i one Trećeg svijeta, su najpovoljnije tlo za ovu vrstu neo-liberalnog kolonijalizma, koji se neustručava poslužiti i neliberalnim metodama da bi ostvario, ne demokratsko, nego kako se to danas politički korektno veli „civilno i otvoreno društvo“. A nije to jedno te isto. U demokratskom društvu narod ima (ili bi trebao imati) sudbinu države u svojim rukama, a u otovreno-neokolonijalnom suverenitet „izmče“ narodu i netko drugi ga pomalo preuzima. Ali narodi i u tradicionalno moćnim zemljama počinju se suočavati sa globalnim i višecentričnim kolonijalizmom koji sve više podkopava njihovu građansku moć, radno mjesto i ekonomsku stabilnost, te nameće ideološku i intelektualnu poslušnost, i globalni apsolutistički relativizam svih vrednota.

U ratom razrušenoj daytonskoj Bosni i Hercegovini prepliće se stari i novi tip kolonijalizma. To je suverena država, članica UN-a, ali bez stvarnog suvereniteta. Njom se vlada iz Bruxelles-a, preko samo-birajućeg PIC-a (Peace Implementation Council) i Visokog Predstavnika, a oni i svi drugi koji se upliću u sudbinu Bosne i Hercegovine imaju u njoj svoje interese i za nju svoje planove. U zemlji se održavaju redoviti izbori u kojima narod bira one koji dobiju imprimatur Visokog Predstavnika, a izabrani političari postali su s(l)oj ljudi, politička klasa, koji su između naroda i „međunarodnjaka“. Njihov legitimitet se formalno temelji na narodu koji ih je birao, ali to je farsa jer oni i njihove ovlasti ovise o političkoj volji ne naroda, nego Visokog Predstavnika i onih koji su ga postavili.

Osim apsolutističke vlasti Visokog Predstvnika, u Bosni i Hercegovini i oko njezine sudbine vrzino kolo vije cijela vojska svih mogućih „dobroželjitelja“ i „dobročinitelja“, te raznih „stručnjaka“ koji žele „civilizirati“ Bosnu i Hercegovinu i od nje napraviti nešto što ona nije. One koje materijalno love u mutnome ne treba ni spominjati. Nedorečenosti daytosnkog sporazuma svima dobro dođu, osim onih koji bi željeli i htjeli da Bosna i Hercegovina već jednom krene prema političkoj, društvenoj i gospodarskoj stabilnosti; da postane zemlja u kojoj se može slobodno i „normalno“ živjeti.

Djeljenje ili zaokruživanje bosanskohercegovačkog trokuta

Međunarodoni čimbenici, budći da nisu išli za tim da osiguraju u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini pravedan mir i da pomognu postaviti ustavne temelje na kojima bi tri konstitutivna naroda i svi građani u zemlji gradili zajedničku bolju budućnost, ostavili su prostor nastavaka rata bez oružja. Nastavlja se, dakle, borba za različite političke ishode u Bosni i Hercegovini, pa i u njezinu susjedstvu. Ovdje ćemo navesti samo one najvažnije vizije oko koji se vodi borba za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu.

Počet ćemo od Srba jer njihov nacionalni san je najjasniji. Premda su se tadašnje (1995.) vođe bosanskohercegovačkih Srba žestoko opirale daytonskom sporazumu (jer su tražili puno više), danas sve srpske političke, društvene i vjerske snage (u RS, u Srbiji i srpskoj dijaspori) koje među Srbima iole nešto znače čvrsto stoje na obrani Daytona, odnosno „etnički čiste“ RS. Po njihovu tumačenju sporazuma, Dayton je otvorio vrata procesu odcjepljenja RS od ostalih djelova Bosne i Hercegovine i njezinu budućem ujedinjenju sa Srbijom. Dakle Republika Srpska nije konačni cilj, nego ključ za dalji „prodor na zapad“ i ostvarenju (prije ili kasnije) velikosprskog sna u kojoj će se naći i „trenutačno izgubljeni“ dijelovi Republike Hrvatske. Moguća tro-entitetska, kantonizirana ili regionalizirana BiH bi dovela u pitanje namjenjenu povijesnu ulogu RS i zato za Srbe daytonska BiH i u njoj (zasad) RS, premda u nezavidnom gospodarskom i društvenom stanju, je jedini izbor. Slijedi se logika da treba sve izdržati za ostvarenje vjekovnih velikosrpskih ideala „nebeskog naroda“. Zato su Srbi (zasad) najrevniji čuvari daytonske Bosne i Hercegovine.

Snovi bosnjačke političke, kulturne i vjerske elite za buduću Bosnu i Hercegovinu su na prvi pogled maštoviti i višebojni, ali ih nije teško sažeti u dvije temeljne odrednice. Jedni bi htjeli ostvariti unitarnu Bosnu (za većinu Hercegovina je samo smetnja u bošnjačkom državotvornom projektu) i u njoj bosansku državnu naciju u kojoj bi Bošnjaci/muslimani, kao većinski narod, imali ulogu čuvara države. Bosna (i Hercegovina) bila bi mini-Jugoslavija, Bosanstvo bi zamjenilo Jugoslavenstvo, Bošnjaci jučerašnje Srbe i muslimansko/bošnjačko Sarajevo srpski Beograd. Ovaj nacionalni program se, među ostalim, jasno izražava u „bosanskom“, a ne bošnjačkom ili pak bosansko-hercegovačkom jeziku.

Alternativa prvom modelu je prihvaćanje daytonske podijele zemlje na dva entiteta i postepeno pretvaranje bošnjačko-hrvatske Federacije u bošnjačku/muslimansku republiku, računajći da će Hrvati kao nejači partner u Federaciji na razne načine odumrijeti ili postati samo etnička manjina. Na ovaj način bi se ostvario mini-velikobošnjački san, dok bi se u isto vrijeme jačao bošnjački/muslimanski elemenat u RS računajući da je vrijeme i po božanskom zakonu na njihovoj strani. Izgleda da je kod potpisivanja Daytona vladajuća bošnjačka elita oko SDA i njezinih saveznika smatrala ovaj mini-velikobošnjački san za sad realnijim te je igrala (i igra) više na srpsku kartu, nego na partnerstvo s Hrvatima u zajedničkom suzbijanju ostvarenja velike Srbije. Dok njezini sljedbenici ovu taktiku smatraju mudrim političkim realizmom, neke pak druge bošnjačke snage osuđuju vodstvo SDA za srbofilstvo kojim su Bosnu i Hercegovinu doveli na rub propasti.

Sve važnije bošnjačke političke, društvene i religijske snage dok bi možda pristale na neku vrstu neetničkog regionalizma, odbijaju tronacionalnu BiH u kojoj bi njezina tri naroda imala zagarantirana ista prava i iste odgovornosti u zajedničkoj državi. Sve se bošnjačke političke grupacije zaklinju u „građansku“ i multietničku Bosnu (ili neki Bosnu i Hercegovinu), ali ono „građansko“ i „multietničko“ je svjetlucavi omot oko velikobošnjačke ideologije po kojoj bi bošnjaštvo ili pak bosanstvo, kao drugo lice iste ideologije, bilo prihvaćeno (prije ili kasnije) kao nacionalni identitet svih građana. Time bi se tronacionalna Bosna i Hercegovina pretočila u multietničku u kojoj bi, naravno, Bošnjaci bili „temeljni narod“ i čuvari države. Ali gdje ima „temeljnih“ ima i „netemeljnih“ i gdje ima čuvara države, mora biti i onih od kogo bi ju trebalo čuvati!

Stvarnost je da Hrvati Bosne i Hercegovine nemaju zajedničku temeljnu viziju za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu. Zadnjih petnaestak godina bilo je različith snova, kao i svjesna ili nesvjesna zavaravanja i samozavaravanja oko moguće podijele Bosne i Hercegovine, dok nisu mnogi shvatili da su ipak Hrvati BiH tokom rata bili samo jedna od karata u taktiziranju službenog Zagreba oko obrane Republike Hrvatske. Zato je Hrvatska Republika Herceg-Bosna tako lako i otpisana. Republika Hrvatska je „Olujom“ omogućila i zatim potpisala Dayton ne radi Hrvata Bosne i Hercegovine, nego radi interesa (ili se barem tako mislilo) Republike Hrvatske.

Sudeći po onome što se može čuti i pročitati, današnjim različitim vizijama za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu ipak se među Hrvatima BiH može naći zajednički nazivnik. Oni su za promijenu Daytona i traže Bosnu i Hercegovinu koja će im trajno osigurati građanska i nacionalna prava i ravnopravnost. Manje im je važno kakvim ustavnim odrednicama bi se to osiguralo, premda se najviše govori o trećem entitetu ili švicarskom modelu kantoniziranog ustroja države. Zasigurno, ima i onih, u prvom redu u Hercegovini, koji bi još rado vidjeli raspad BiH i uključenje barem njihova sela u granice Republike Hrvatske, ali kod većine prevladava realizam i u prvom redu zabrinutost za ostanak i opstanak na svojim vjekovnim ognjištima, a ne za nekakav velikohrvatski san na račun Bosne i Hercegovine. A važno je napomenuti i da u Republici Hrvatskoj nema puno interesa ni za prilike u Bosni i Hercegovini, a kamo li za svojatanje nekih njezinih djelova.

Ovdje treba dodati da uz bošnjačku postoje i druge skupine unutar zemlje koje zagovaraju „građansku“ Bosnu i Hercegovinu. I oni su za promijenu Daytona, ali unaprijed odbacuju sva riješenja koja uzimaju u obzir i nacionalni faktor. Za njih ne postoje skupna, nego samo pojedinačna prava. Temeljni ustavni princip bi trebao biti jedan čovjek-jedan glas. Oni su za Bosnu (i Hercegovinu) u kojoj se nacija i država positovjećuju. Kažu da im je multietnička Amerika model, ali u biti su ostali vjerni mitu „bratstva i jedinstva“ u kojem su oni donedavno bili kava-takva elita, te žele i dalje zadržati status kreme bosanskohercegovačkog društvu u ime etno-vjerske skupine kojoj slučajno pripadaju.

U međunarodnim krugovima, posebice na Zapadu, postoje dvije važnije snage koje se protive tronacionalnoj Bosni i Hercegovini. Jednima se žuri „razgraditi“ nacionalne identitete u Bosni i Hercegovini računajući da će odsjecajući pojedince i skupine od njihovih korijena omogućiti stvaranje „čistih građana“. Usprkos tolikim krvavim dokazima da ovakve nametnute društvene konstrikcije ne riješavaju, nego pogoršavaju odnose među ljudima i narodima, ipak se zalažu za Bosnu (i Hercegovinu) kao talionicu naroda. Bošnjački nacionalisti raznih struja i zagovaratelji „građanske“ Bosne iz redova sva tri bosanskohercegovačka naroda rado se priključuju ovim međunarodnim snagama kao taktičkim saveznicima, i to im daje dodatnu političku, pa i materijalnu moć.

Drugu manju skupinu čine geopolitički „realisti“. Neki od njih zagovaraju podijelu Bosne i Hercegovine na tri dijela, a drugi pak na dva. U oba slučaja Srpsku Republiku se uzima kao stvarnost i prihvaća se njezino konačno priključenje Srbiji. U Federaciji jedni vide sutrašnju bošnjačku državu, a drugi bi ipak dodijelili Hrvatima zapadni dio Hercegovine. U „realistima“ Srbi vide najbolje saverznike, a među Hrvatima u Hercegovini neki računaju „bolje išta nego ništa“ ili se nadaju priključenju barem svog rodnog kraja Republici Hrvatskoj te im je ovakav realizam prihvatljiv.

Tlapnje o nacionalizmu

Među najglasnijim međunarodnim skupinama koji imaju velik utjecaj na budućnost Bosne i Hercegovine su razni (u najviše slučajeva) samozvani stručnjaci koji u nacionalizmu vide izvor svih problema u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj BiH, posebice u srpskom i hrvatskom, koje oni vrlo rado i namjerno izjednačuju. Ali njihove tlapnje i konstrukcije koje žele nametnuti više mute, nego bistre prilike u Bosni i Hercegovini. Toliko su uporni da se spravom može posumnjati da oni uistinu žele pomoći riješiti postojeće društveno-političke probleme u Bosni i Hercegovini.

Ovi promicatelji anacionalnog „otvorenog društva“ kao da zaboravljaju da u ovim dijelovima Europe (i u većini svijeta) „kovanje“ nacionalne svijesti je prednjačilo osamostaljenju država. Čak i novoformulirani bošnjački nacionalizam nije rezultat državnog osamostaljenja Bosne i Hercegovine, nego je samo raspadom Jugoslavije ušao u novo i bujnije doba svog razvoja. Nebi trebali zaboraviti da i u Americi, koju oni često spominju kao model „građanske države“, svako toliko se mijenjaju granice raznih izbornih okruga radi etničkih i rasnih razloga jer i američko društvo ne živi niti će živjeti u nekakvom bezličnom „građanskom“ vakumu.

Zanimljivo je zamjetiti da ove snage su u teoriji protivnici svakog nacionalizma, a u praksi nameću novo-kovani bosanski nacionalizam i pozivaju se na povjesne mitove o nekakavu urođenom „bosanskom kozmopolitizmu“, od srednjovjekovne Bosne i osmanske okupacije do jučerašnjeg „bratstva i jedinstva“, kojeg su naime moderni hrvatski i srpski nacionalizmi poremetili, te oni ga sad žele obnoviti u novom ruhu. Nadalje, njihovo prišućivanje bošnjačkog nacionalizma i izjednačavanje srpskog i hrvatskog nacionalizma ima svoju političku i propagandnu svrhu, što ne doprinosi razjašnjavanju ustavnih i egzistencijalnih pitanja u Bosni i Hercegovini. Svi dobronamjerni mogu lako shvatiti zašto i tko je prouzročio rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da su danas velikosrpski ekspanzionizam i bosanski/bošnjački unitarizam puno opasniji za opstanak Bosne i Hercegovine i ključni problem za rješavanje bosanskohercegovačkog pitanja, a ne hrvatski nacionalizam, kojemu je glavni cilj osigurati trajna ustavna prava i jednakost u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini.

Umjesto zaključka

Dok se vodi borba oko sudbonosnih bosanskohercegovačkih pitanja, moj brat Vlatko i njegovi potomci, o čijem se životima i budućnosti ovdje radi, kao da i ne postoje. Oni moraju prihvatiti ono što im veće sile u ime slobode odrede. Tako je to bilo u Bosni i Hercegovni već vjekovima i kao da mora biti i danas. Ali kad bi se njih pitalo bosanskohercegovački problemi nisu tako nerješivi kako ih se prikazuje. Oni žele mir, istinsku slobodu i državu koja će im zakonom zagarantirati pravo na siguran život i na biti ono što jesu po narodnosti, vjeri, jeziku i kullturi. Oni ne vide zašto prava pojedinaca i naroda u Bosni i Hercegovini treba sučeljavati, a ne usklađivati i ljude „pritakati“ u nešto što oni nisu, te ih time prisiljavati (možda i namjerno) da budu ne pozitivni građani, nego „neprijatelji“ države, kao što su ih smatrali i u onoj donedavnoj, koja se radi takve politike i raspala.

Oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini i njezinim građanima neka dakle prestanu namećati razna ideološka sanarenja i društveno-političke eksperimente koji će prije ili kasnije dovesti do novih kriza i krvoprolića. Kao što se unazad deset godina pristupilo vojnim problemima direktno, praktično i odlučno, tako treba donijeti i ustavna riješenja po kojima će svaki od tri konstitutivna naroda i svaki građanin biti istinski slobodan i ravnopravan. Da bi se to postiglo, treba dokončati daytonsku Bosnu i Hercegovinu i osigurati pravedna i trajna ustavna rješenja po kojima će njezina tri naroda i svaki pojedinac moći živjeti i graditi bolju budućnost sebi i Bosni i Hercegovini.

OTPOR JUGO-KOMUNISTIČKOM REŽIMU POSLIJE DRUGOG SVJETSKG RATA

Iz članka: Kako je planula “Partizanka” 1949. – Prema dnevniku hrv. gerilca.

Hrvatski glas, 20. srpnja 1966. (vol. 38, br. 33).

..Komunisti i njihova OZNA i KNOJ nisu već 1947. godine „likvidirali“ odpor hrvatskih gerilaca, već, naprotiv, 1949-50-51., taj je odpor zadao neprijatelju najjači udarac i bio najuspješniji. Tek 1949. godine komunitički tisak počeo je donositi gubitke na njihovoj strani.

    Nabrojit ćemo nekoliko važnijih u to vrijeme:

Napad na brzi vlak kod Gračaca u Lici, u kojem su se nalazili fr. Diplomati, kojeg je posljedica bila, radi velikog publiciteta u inozemstvu, „da je Jadran u sezoni 1949-50, posjetilo svega 51 strani turist“. Uništavanje dvaju vlakova na postaji Plavno. Diverzije u tvornici u Dugoj Resi i skladištima nafte u Rijeci. Likvidiranje Josipa Poduje, jednog od osnivača KPJ. Vješanje hrv. zastave na Marjanu u Splitu, koja se vijala pola dana, a vezle su je majka i sestra Titiong „narodnog heroja Ante Jonića“, i za to bile kažnjene (vidi list „Slobodna Dalmacija, svibanj 1949.). Palenje doma „Vicko Krstulović“ u Splitu. Palenje borada „Partizanka“. Likvidacija nekih Udbaša usred Splita. Krajiški ustanak i napad na Bihać. Stotine akcija i sukoba sa milicijom i KNOJ-em u planinama Papuku, Motajici, Romaniji, Malovanu, Koprivnici (kod Bugojna), Kamešnici, Dinari, Kapeli, Velebitu i drugima – u kojima je bilo “ubijeno ili ranjeno 12,342 milicionera i knojevaca..”‘ (te brojke dao je u svom izvješću Nar. Skupštini, glavom A. Ranković, ožujak 1954. god.).

    Cilj tih akcija bio je jedan, – pokazati komunističkim tiranima, da hrvatski narod nije prignuo pred njima šiju, niti im se pokorio. Hrvatski gerilici nisu išli za tim, “da što više ubiju komunista”, već naprotiv, ubijanje je vršeno u krajnoj nuždi i jedino nad onima, čiji je teror nad narodom bio prevršio svaku mjeru.

    Kako je svrha ovog pisanja iznijeti samo jednu akciju, povodom njene godišnjice, to se nećemo zadržavati na opisivanju naših gerilaca, već prepuštamo riječ dnevniku:

 

“Ne možemo razumjeti, zašto nas narod zove „Križarima“ i tko je to ime izmislio? To mi, a napose Bosanci, ne možemo usvojiti. Naš svijet u Bosni zove nas „Zelenim Kadrom“. – Na kapama nosimo hrv. grb, to je simbol sviju nas. Za ime manje više…” (srpanj 1945.)

    “Komunisti vrše veliku propagandu preko svoga broda „Partizanka“. Varaju narod, tamo, u Americi i Australiji, lažu mu, kako je ovdje dobro i dovoze ga tim brodom natrag. U Splitu ga dočekuju velikim paradama. Vele, da neki dovode i auta koja da im komunisti oduzimaju uz malu odštetu. One koje nemaju kuća, komunisti smještaju u bivše talijanske vojničke barake u Splitu. To je naselje narod prozvao „drvenim Čikagom“.

    Da bi toj lažnoj propagandi stali na kraj, i spasili mnoge zavedene od propasti, odlučili smo poraditi na tome, da „Partizanke“ nestane. U Splitu ćemo to najlakše postici. Tamo imamo naše ljude.“ (kolovoz 1948.)

    „Dobili smo vijest iz Splita, da bi uskoro „Partizanka“ imala stići na generalni popravak u splitsko brodogradilište. Vijest nas je obradovala.“ (lipanj 1949.)

    „Stigla je u splitsko brodogradilište. Na doku se nalazi i bivši američki brod „Liberty“, koji je vozeći krompir, naišao na Jadranu na minu, Amerikanci ga napustili, a komunisti kupili i dovezli na popravak. Sada se zove „Hrvatska“. Na brodogradilištu je i jedna torpiljarka, koju su dobili za ratne reparacije od Italije. Na njoj je se nalazi oko 150 tona topničkih granata. „Partizanka“ je usidrena izmedju „Hrvatske“ i torpiljarke. Naši nam javljaju, da samo oni radnici koji su članovi Partije, smiju na „Partizanku“ i to s naročitim propusnicama. Primjerke tih propusnica su nam poslali. Veličine su „visit-karte“. Nešto posade je i dalje na brodu. Detaljan plan brodogradilišta će nam stići sjutra.“

    „Dobili smo plan. Krasno, jednim potezom uništiti ćemo sva tri broda, dok i brodogradilište. – Brodogradilište čuva jedna četa KNOJ-a, čiji je komandir neki Mrvica iz Šibenika. Kontrola je stroga, ali nam naši javljaju, da će se eksploziv moći unijeti i postaviti. Predlažu, da se upotrijebi “Plastik”, jer ga netreba mnogo i lakše ga je unijeti.”

    “Napravili smo plan i izabrali trojicu koja će u tom poslu krenuti u Split. Javili smo našim, da nastoje onesposobiti motor za vatrogasne pumpe, jer brodogradilište ima svoje vatrogasce. Prešli smo Cetinu i stigli u Mosor, gdje nas je na ugovorenom mjestu dočekala veza, jedan mladić, gimnazilac. Ne zna naše namjere, a i ne pita mnogo, ima poslužiti samo kao vodić do Splita. Jako je oduševljen susretom s nama. Kada se razdanilo s jednog velikog vrha gledamo more. Za većinu je to prvi put da ga vide. Kad se smrklo krenuli su, ona trojica i vodič, za Split. Ostali ostaju u Mosoru. Našima smo poslali plan i upute s tim, ako misle da nešto treba izmijeniti, da to urede.”

    „Noćas je stigao do nas izaslanik iz Splita. Naši su sa eksplozivom sretno stigli. Izaslanik veli, da će se akcija izvešti sutra na večer, 12. kolovoza, jer taj je dan na ulazu Mate Perković, komunista iz Kučina. Naš prijatelj nam kaže, da je taj Mate glup i da će se najlakše unijeti eksploziv baš kad je on na ulazu. Taj Mate Perković da je u ratu domamio svog najboljeg prijatelja do svoje kuće i tu su ga komunisti dočekali u zasjedi i ubili, radi toga, što je odbio suradnju s njima. Dežurni na brodogradilištu da će biti tu noć Jozo Kokan, mladi komunac, naivčina i neiskusan, pa će biti lako onesposobiti vatrogasne motore. Ne predviđa se, da bi moglo biti puno ljudskih žrtava, jer će se plan izvesti tokom noći.”

    „Ako plan uspije, bit će ogroman uspjeh. U tenkovima „Partizanke“ nalazi se 24 vagona nafte, koju je utovarila u Rijeci prije polaska za Split. Eksplozija te nafte zahvatit će torpiljarku i „Hrvatsku“. Ukoliko nafta s „Partizanke“ ne dosegne skladišta nafte na brodogradilištu, to će učiniti granate sa torpiljarke.”

    „Čim se smrklo, 12. kolovoza, popeli smo se na vrh Mosora i tu se smjestili za promatranje. Nešto prije ponoći suknuo je plamen na brodogradišlitu. Najprije manji, pa onda sve veći i veći. Oko 1 sat dosegao je visinu od 80 metara. Očekujemo eksploziju. – Ne pojavljuje se. Ali kako bilo da bilo, kula Titove lažen propagande „grije nebo“. „Drveni Čikago“ će morati dugo čekati na nove stanovnike. Ovo je nož u utrobu komunističkim krvnicima, koji već četiri godine prolijevaju potoke hrvatske krvi. Neka vide da nam nisu dorasli i da možemo napraviti što želimo i u mjestu koje oni drže kao svoju najsigurniju „bazu“ u njihovoj Strmoglaviji. Mislili su da im je brodogradilište “Vicko Krstulović“ nepovrijedivo. Čekajte krvnici, naučili smo se i mi, u ove četiri godine, nečemu….”

    „Naši su se sretno iste noći povratili. Neznaju nam mnogo objasniti, radi čega nije došlo do eksplozije. – Vele, da su nam naši iz Splita poručili, da pričekamo par dana u Mosoru, pa će nam poslati izvješće.”

    „Treću noć su stigla dvojica nših. Pričaju nam slijedeće: Sve je išlo po planu, kako treba. Eksploziv je postavljen kod malog tenka, jer do velikih tenkova bilo je teško doći. Motor na vatrogasnoj pumpi je bio onesposobljen. Komunisti su imali pod parom jedan remorker, pa su izvukli torpiljarku iz brodogradilišta. “Partizanka” je uništena tako požarom, da je se neće moći popraviti. Šteta je ogromna, a moralni uspjeh još veći. Mornari što su bili na njoj, poskakali su goli u more. Žrtava nije bilo. Udba je odmah uhapsila preko 300 članova Partije i obiteljima njihovim nije htjela reći, gdje su zatvoreni. Neki vele da su na Gripama, neki opet kažu, da su u Mejama. Drug Oto Ševeljević, sekretar partije na brodogradilištu, da je bijesan kao tigar. Udba da postupa sa partijcima gore nego sa “reakcijom”. Žene i obitelji partijaca “krešu” Udbi, partiji, pa i drugu Titu “sve na kamaru”…”

    „Vratili smo se u Bosnu. Iz Splita nam stižu vijesti, da se još mnogi partijci nalaze u zatvoru. Prvi da su pušteni nakon osam dana. Naša akcija podigla je uvelike moral u narodu. Po selima se čuda pričaju. Dolje u selu stari Ahmo pričao komšiji, da su naši potopili „Partizanku“. Ovaj odmah znatiželjno uzvrati:

Ma, u ćijem je bunaru utušiše?

Uh, brate, ma kakvom bunaru. Nije bolan insan, to ti je golema lađa, štono ovi šejtani hilnom narod dovalči iz Amerike.

Teško je starim ljudima rastumačiti koliko je bila velika „Partizanka“ jer nisu nikada bili na moru i vidjeli prekoceanske brodove. Vidili su šlepove na Savi i neki, kad su služili kod cara Franje, u Beču manje brodove.“

 

#

Iz dnevnika su, razumije se, izostavljena mnoga imena, način na koji je eksploziv pripravljen i unešen (čto je i najinteresantnije), ukratko sve ono, zašto nije vrijeme da se objavljuje. – Mnogi su od učesnika te akcije mrtvi, pali u neravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem. Bili su sve to mladi ljudi, nijeda nije bio, u to vrijeme, prekoračio tridesetu. Volili su svoj narod i borili se za njegovu slobodu. Nisu željeli živjeti na koljenima i biti robovi tiranima. Nisu vjerovali da se bjegstvom preko granice može odatle Hrvatska osloboditi iz pandža komunizma. Svojim bistrim, seljačkim mozgom mislili su realno. Borili su se s oskudnim sredstvima protiv tirana na rodnoj grudi, i pali sa srcem punim ljubavi i patriotizma za tu grudu, – za Hrvatsku.

 

(Preneseni su dijelovi članka kojeg je pisac potpisao pseudonimom Mehmedalija Tuzlak)

 

Napomena

 

Priv brod koji je nakon rata prevozio emigrante povratnike i materijalnu pomoć iseljenika u Titovu Jugoslavio bio je trgovački parobrod “Radnik”, kupljen u San Franciscu. Zatim je u srpnju 1947. kupljen brod “City of Lisabon” u Portugalu i nazvan je “Partizanka”. Njezina glavna uloga je bila prevoziti iseljenike povratnike iz Južne Amerike i Australije. “Partizanka” je mogla smjestiti 750 putnika i imala je 195 članova posade, koji su bili provjereni partizanski borci, a uz njih je povratnike “zabavljalo” još 15 političkih komesara. “Partizanka” je plovila četiri puta u Južnu Ameriku i dva puta u Australiju. Ukupno je dovezla 2858 putnika, od tog broja oko 70% bili su Hrvati. Zadnji put je s povratnicima iz Australije uplovila u Riječku luku 5. svibnja 1949. i iskrcala 5 putnika i četerdeset ovaca! Pročula se istina o Titovom raju, socijalizmu i antifašizmu, te Partizanka ostala bez posla! Uskoro poslije povrataka iz Australije durogvi su unutrašnjost broda “oslobodili” svih stvari koje su se mogle skinuti i zatim poslali na “remont” u Split gdje je “Partizanka” planula 12. kolovoza 1949.

Priredio Ante Čuvalo

Social Elements in the Croatian National Movement of the Early Seventies: Manipulation or a National Reawakening?

SOCIAL ELEMENTS IN THE CROATIAN NATIONAL MOVEMENT OF THE EARLY SEVENTIES: MANIPULATION OR A NATIONAL REAWAKENING?

Paper delivered at Ohio Wesleyan University, Delaware, Ohio, 1989

Ante Čuvalo

The Croatian national revival of the late 1960s and early 1970s has been interpreted by official and semi-official observers in Yugoslavia, and also by a number of individuals outside the country, in a negative light. According to them, the movement was a counter-revolution, rotten liberalism, blind and uncontrollable nationalism, or merely a manipulation of the masses by the young and ambitious Communist Party leadership in the republic of Croatia. It is claimed that the movement had gotten out of hand, and, therefore, the regime had no choice but to crush the evil forces that could have brought calamity to the whole country. These and similar assertions, however, are too simplistic. They have been put forward, it seems, mostly for the purpose of justifying the regime’s actions or, in the case of foreign observers, out of fear that any kind of Croatian revival might be perilous to the unity of the Yugoslav state and, therefore, to the balance of terror between the two superpowers.

If one looks a little deeper, however, it is clear that the Croatian movement was a genuine national reawakening and, as such, it became a major challenge to the centralist forces in Belgrade, their allies in Croatia, and to the Communist Party’s monopoly of power, which constantly reinforce each other.

In this presentation, we will look at the Communist Party factions at the time, how different social segments in Croatia responded to the movement, and, at the end, we will offer some general observations on the movement.

Factions in the Party

There were three party factions in Croatia in the early 1970s: conservatives, neoconservatives, and progressives. The conservatives yearned for the “good old days” when the party leadership was in full control of the state and society. Centralism and unitarianism were two main characteristics of their political view regarding the national question in the country. According to their own party comrades at the time, the conservatives were “stricken by panic only by hearing the words Croat, Croatian, Croatian language, or the like. They considered it to be a revival of unhealthy ghosts of the past….. They did not wish to accept the fact that there is no such thing as a Yugoslav nation.”1

The second faction, neoconservatives, emerged after the Tenth Session of the Central Committee of the League of Communists of Croatia in January 1970. The leading members of this group belonged to the liberal reformists party faction in the 1960s. But after a progressive party platform was promulgated at the Tenth Session, some of the former liberals began to disagree with the young top party leadership in the republic over the interpretation and implementation of the platform. As a result, they moved closer to the old conservatives, and these two factions were instrumental in bringing down the progressive party leadership and in crushing the movement.

The party progressives were found among the younger party membership, intellectuals, and at the top of the party leadership at the time. Their main goal was to implement the republic’s liberal party platform which stood for further decentralization of the Yugoslav federal center, a larger role of a market economy, Croatian national emancipation, as well as for a more pluralistic and open society.

One of the main causes of the split between the neoconservatives and the progressives was the question of handling rising Croatian national voices regarding economic, social, cultural, political, and national issues. To the neoconservatives such voices were a threat to the goals and achievements of the Revolution because they were meddling into the domain designated only for the avant-garde of the working class. They especially looked upon the intellectuals as a potential political challenge that “cultivated a deep process of political struggle with the aim of discrediting the party ….2 This party faction, therefore, advocated a policy of the “firm hand” and accused the progressives of not being decisive enough in dealing with, what they claimed to be, a political opposition in the making.

The party progressives in Croatia were heirs to the “national communism” that had been present in Croatia before, during, and after World War II. In accordance with that tradition, they attempted to combine class and national components in Croatian society. In doing so, they legitimized the Croatian national revival and also began to politicize the social elements outside the party. Both of these moves, however, were condemned by the party traditionalists. To combine the “class” and “national” struggle had been an old dualist heresy for the “old believers” in the party. But most of all, the growing politicization of the masses was seen as a threat to the party’s monopoly of power, as well as to the personal power of the “faithful servants” in the party bureaucracy. Thus, it was inevitable that a conflict would arise between those who sought to preserve the political and ideological status quo and those who strived for a change.

In their struggle, each of the groups turned to their natural allies. The conservatives and neoconservatives found a strong support outside of Croatia, most of all at the federal center and the federally controlled forces. (There is a strong likelihood that these two party factions in Croatia were more an instrument of than a partner to the centralist forces.) The progressives, on the other hand, stressed moral, ideological, and historical rights in their arguments and turned to the Croatian people. However, the real balance of power was overwhelmingly on the side of the party traditionalists and the federal center. While the progressives had the masses, their opponents had the military, police, and other federal instruments of power on their side. It is no surprise, therefore, that the progressives were easily defeated when the two sides openly clashed in November 1971.

Intelligentsia

There were two main groups among the intellectuals in Croatia in the late Sixties. One was gathered around Matica hrvatska (Matrix Croatica), the oldest Croatian cultural institution, and the Croatian University in Zagreb; the other around the Praxisjournal. The Weltanschauung of the Matica and University intellectuals was humanist socialism and internationalism through freedom and equality of every individual and every nation. For them, the world was a rainbow of different races, peoples, and individuals living in harmony. Diversity, racial, and national differences were a blessing and not a curse. They believed that “a uniform world meant a homogenized emptiness.”3

It was this group of intellectuals that initiated and sustained the Croatian national reawakening in the Sixties. They were among the first to raise the question of national and individual rights, as well as of cultural suppression and economic exploitation of Croatia. Their quest was to stop such injustices and to promote full implementation of the principle of federalism, national equality, and self-management.

The second group of Croatian intellectuals was very small in number, but became known outside the country for its criticism of governments in other communist countries, and for its own interpretation of Marx. However, while criticizing the existing socialist order, their own definitions “became pure dogmas at the moment…at which those definitions were applied to existing [social, national, or economic] relations.”4

One of the major differences between the Praxis and Matica groups was that the intellectuals around Matica believed one does not have to step out of national categories in order to come to international humanism, while the other group considered nationalism, by its very nature, to be contrary to socialism and humanism. However, while the Praxis group was always ready to speak on universal issues, they tended to stay aloof from concrete national problems. Furthermore, while stubbornly supporting Yugoslav nationalism, they condemned the Croatian national movement as too constrictive, and their proclaimed humanism and liberalism became very confining, even authoritative, when they dealt with those that disagreed with them.

Students

Since World War II until the late 1960s, university students in Croatia tended to fall into two major camps. In the first were the students who cooperated with the regime, and in the second those who stayed outside the system. While independent student organizations were not tolerated and the existing ones were mere “transmission belts” of the party, many of the students outside the party-controlled organizations were quite often denounced as anti-state elements and persecuted.

During the national revival, the organized student groups became more and more involved in political and national life on their own, and finally in 1970-71 they became independent from the party’s tutelage. As a result, the two student camps were converging into a single force. Furthermore, students at the time, like the nationalist intellectuals, did not oppose the system itself but began to work independently through it. And, in a very short time, students became the most active part of the Croatian national movement, putting the proclaimed party principles to a real test. And even more importantly, the traditional divisions between the pro-regime students and the anti-regime ones were dissipating.

With the election of Ivan Zvonimir Čičak (December 21, 1970) as Pro-Rector of the Croatian University in Zagreb and with the election of the non-party student leadership in Zagreb (April 4, 1971), the students in Croatia finally emerged as an independent social force. They ceased to be an arm of the party and began to chart their own course. They supported the progressive party leadership, worked closely with the leading intellectuals at the University and Matica, and became the heart of the Croatian national revival.

The students’ concerns went far beyond their own interests; they were very much aware of and preoccupied with the economic, social, and political problems of their nation. Like so many other student movements at the time, they had a universal vision of a peaceful global community, but their concerns were also very concrete. They wanted to be “deeply and sincerely Croatian and at the same time international and socialist in the best meaning of the word.” 5

The social background of the Croatian students was mixed. It was, however, no accident that the most active students in the movement came from the regions of Croatia and neighboring Bosnia-Herzegovina that had been most economically deprived and politically oppressed by the Belgrade centralism and hegemonism. Thus, their demands were not only national but also social and economic. They stressed that speculations of whether their activities were nationally or class motivated were nothing but pure metaphysics.

While the student movement was accepted as legitimate by the party progressives, the other two factions in the party saw the student activism as a clear threat to the party role in society. The students and the Matica intellectuals were looked upon as a growing political force parallel to the party, and the conservative forces were waiting for an opportune moment to crush them.

The national movement was not limited to the students at the university level. It also involved the secondary school and the Youth Alliance itself, which traditionally had been a hotbed of party recruits. The leadership of the Youth Alliance in Croatia stressed at the time that their organization was not “above or below the interests of people of Croatia” and that the Alliance was “an integral part of the national movement as a whole.”6

Workers and Peasants

Because there were no political or cultural centers, or organizations exclusively for workers and/or peasants, except under the party control, it is very hard to measure how deeply did the movement penetrate these two social groups in Croatia. These two elements make up the largest portion of population in Croatia but it can be stated that this majority was a “crowd” without a specific political or even social framework. The social lines between the two groups had been very much blurred since many workers were at the same time peasants and vice versa and there was not an independent political structure to give an organizational framework to that “crowd.”

The relationship between the party and workers and peasants had been of political nature. Although the party had legitimized its rule and claimed the leading role in society by proclaiming to be the avant-garde of the working class, it had become progressively alienated from the working class, and even more so from the peasants. In 1948, for example, workers represented 30.1 per cent and in 1970 they made up 29.9 per cent of the party membership. At the same time, the peasants constituted 47.8 per cent and 6.5 per cent of the membership for those respective years.7 The relationship between the workers and the regime was described at the time in this way:

The workers have comprehended that under the existing conditions they cannot find solution to their vital problems. They do not want barricades. But the political leaders of the land gave them what is most necessary – they gave them a passport. They did not, however, go to Sofia but to Munich. In this way, they are solving their problems.8

The workers’ problem, however, cannot be put simply into a class problem, because, among other things, massive immigration of the Croatian working class pointed to the national dimension of the difficulties that the worker/peasant class faced.

Probably, the best indicator of the popularity (a fact that even the regime conceded) of the Croatian national movement and a clear sign that it did spread to Croatian villages, factories, and even to all elements of society is the growth of Matica hrvatska. For example, from November 1970 until December 1971, some thirty new branches of Matica were organized in today’s Republic of Croatia. At the same time, its membership grew from 2,300 to 41,000. By the end of 1971, this organization had 33 steering committees to organize new chapters. (One should also keep in mind that Matica was not allowed to organize its branches directly among the workers.) Furthermore, Matica had 14 publications when it was crushed at the end of 1971. Hrvatski tjednik/Croatian weekly, the main voice of the movement, reached a circulation of over 100,000 copies in only 33 weeks of existence. This could not have happened if the nationalist ideas did not find a fertile soil among the Croatian common people.

A possible explanation for this phenomenon can be found in the fact that the Croatian peasant and worker, or better said, a common person, has never adhered to the idea of “Yugoslavism” or Communism. These two ideologies remained alien to the common people; these were ideologies of the elite. That is why none of these ideologies has ever been legitimized in Croatia, and the representatives of both ideologies have been constantly looked upon with mistrust and even with animosity. It was among the common folk where the elementary national identity had been preserved and, most probably the Croatian village played a more important role in post-World War II Croatian nationalism than has been visible on the surface.

Another indicator that the movement was widespread in all regions of the republic, and that it cut through all elements of society, is the official statistics about the party purges in 1972. Out of 741 Party members dismissed before April 1972, 228 were from Osijek (north of the republic), 171 from Split (south), and 213 from Zagreb (center). Out of that number, 85 were workers, 80 “technical intelligentsia,” 96 “humanist intelligentsia,” 288 leadership officials, 144 administrative officials, 56 students, 43 retired personnel, and 37 other.9 The enthusiasm and high hopes among the Croatian masses during the movement, massive purges, and national lethargy in the post-Karadjordjevo period strongly indicate that the movement was a genuine national revival and not merely an artificially concocted crusade by the party leaders, as it has been suggested by a number of analysts in the West.

Concluding Remarks

If taken purely from the functional point of view, every nationalism has, at least partially, a mobilizing role. Thus, the latest Croatian national movement too was a strong mobilizing force. However, if probed deeper, one can easily discern that the movement was much more than a tool in someone’s hands, as it is often portrayed. This movement had a painful birth among the Croatian intellectuals in the early 1960s, and grew very slowly during the process of decentralization of the country after Aleksandar Ranković‘s fall in 1966. As it has been stated earlier, the Croatian national consciousness and desire for national emancipation was preserved in the Croatian society at large, but it was suppressed by the Belgrade regime, more specifically by the infamous Udba and its methods of terror. The reforms of the late Sixties and early Seventies, however, created enough room for a change. Croatians had a strong enough will to take the chance, and try to turn a deep desire for individual freedom and national emancipation into a national movement.

This movement could not have been manipulated by a single group or by an individual, because it was not fully unified not controlled from a single nerve center. One can, perhaps, say that there was a tacit understanding between the different social elements, primarily between the party progressives and the Matica intellectuals, that something should be done to change the fate of the Croatian nation, but there was not a central group that planned the events nor manipulated the masses. Students, for example, went on strike contrary to the party progressives’ wishes and that marked the end of the movement at the beginning of December 1971. Actually, there had been some deep mistrust between the Matica and the progressive party leadership. An indication of this disunity can be even seen in Miko Tripalo’s only interview since 1971 given last year to Mladina (March 11, 1988) in which he talks about “we” and “they”, meaning the party progressives and those at Matica.

That the movement had not been a mere balloon in the hands of the party progressives which lost all the air when it was punctured at the end of 1971, is evident from the official and semi-official assessments of the national situation in the country, which constantly have being pointing out that Croatian nationalism, although in a dormant stage, continues to be present in schools, churches, sport stadiums, the university, among the young and the old alike. If it had only been a superficially created nationalism, without deeper roots in the society at large, it would have disappeared as soon as the increased persecution began. But, because it did grow out of a deep Croatian dissatisfaction with the Yugoslav state and it had the support of the masses, the crush of the movement merely proved to the Croatians that their future was in serious jeopardy in Yugoslavia.

The real issue in December 1971 was not the threat of Croatian nationalism or of counter-revolution. It was a struggle between centralist and decentralist forces, and the party’s fear of losing the monopoly of power. An indication of this, is the notorious meeting of Tito with Croatia’s communist leadership in Karadjordjevo, Bačka (December 1, 1971) where the main discussion centered around the intra-party struggle and not the students’ strike or the so-called counter-revolution. The movement was portrayed as a threat to the country and/or to peace in Europe; and it was simply labeled as ustashism and fascism for the purpose of disarming it of any positive value, so that its suppression and the regime’s terror could be justified in the eyes of the world.

If we look at those events from an historical perspective, the Croatian national movement of the late Sixties and early Seventies, in its goals and methods, corresponds closely to Radić‘s movement of the 1920s. Its methods were peaceful and popular. Its main goals were national self-preservation and emancipation, direct participation in the world rainbow of nations, with its national colors and not through mediators like Vienna, Budapest or Belgrade; its ultimate goal was individual and national freedom.

1 Savka Dapčević-Kučar, Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (Zagreb: Vjesnik, 1970), p. 8.

2 Jakov Blažević in Zapisnik sjednice iz Karađorđeva (Chicago: Hrvatska tiskara, 1975), p. 185.

3 Vlado Gotovac, “Autsajderski fragmenti,” (III) Kritika Vol. 2, No. 8, 1969, p. 538.

4 Z. C. “Praxisov bijeg od sadašnjosti,” Dometi Vol. 1, No. 2-3, 1968, p. 82.

5 Hrvatsko sveučilište No. 5, April 15, 1971.

6 Mirko Madjor, “Preobražaj Hrvatske – zadatak mladih,” Hrvatski gospodarski glasnik, No. 4, July 5, 1971., p. 22.

7 April Carter, Democratic Reform in Yugoslavia (Princeton: Princeton University Press, 1982), p. 261. One should also keep in mind that the percentage of the unskilled workers in the party has been constantly declining.)

8 Ivan Babić, Studentski list, No. 22, October 26, 1971.

9 Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove (Zagreb: SK Hrvatske – CK, 1972), p. 127-130.

POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

2POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo u prijevodu, s nekim sitnijim izmjenama i dopunama, povodom 100. obljetnice tog poznatog tragičnog dogođaja.
***
Petnaestog travnja 2012. navršava se 100 godina od potonuća prekoocenaskog “nepotopivog” broda Titanika. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je zapanjila tadašnji svijet, bilo je i nekoliko Hrvata i drugih koji su dolazili iz Hrvatske i Bosne-Hercegovine. Od tih, slijedeći su izgubili živote:
Čačić Jago/Grga, 18, neoženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, neoženjen, Breznik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, neoženjen, Brezik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čor, Bartol, 35, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, oženjen, Kričina, išao u St. Louis, Missouri.
Čulumović, Joso, 17, neoženjen, Lipova Glavica, išao u Hammond, Indiana. (On se ukrcao pod  imenom Ećimović.)
Dakić, Branko, 19, Gornji Miholjac, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Dika, Mirko, 17, neoženjen, Podgora (Crikvenica?), išao u Vancouver, Kanada.
Dimić, Jovan, 42, oženjen, Ostrovica, išao u Red Lodge, Montana.
Draženović, Josip, 33, oženjen, Hrastelnica, išao u New York, NY. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i položeno je u more 21. travnja 1912. Na njegovu tijelu je nađeno: lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna. (Na jednom mjesu se veli da mu je bilo 30 godina.)
Hendeković, Ignjac, 28, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania. Putuje s Matildom               Petranec. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i pokopano 10. svibnja 1912. u  katoličkom groblju Mount Olivet, Halifax, NS. Na njegovu tijelu je nađeno: nožić, novčanik s  12 dolara u papiru i u manjem novčaniku 72 centa, zatim 2 brodske karte trećeg razreda, broj 349245 za Matildu Petranec i broj 349243 za Toznai!! Hendoković.
Karajić, Milan, 30, oženjen, Vagovina, išao u Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Marijom Orešković.)
Orešković, Marija, 20, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i  Jelkom Orešković. Marijna majka je kasnije primila £50 od Mansion House Titanic Relief Fund.)
Orešković, Luka, 20, oženjen, Konjsko Brdo, išao u South Chicago, Illinois. (Putuje s Marijom i  Jelkom Orešković.)
Pavlović, Štefo, 32, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, udovica, Vagovina, išla u Harrisburg, Pennsylvania. (Putuje sa Ignjacom  Hendeković. Njezina putna karta je pronađena na tijelu g.  Hendekovića.
Pocrnić, Mate, 17, neoženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao  “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, oženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”,  “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač kod Udbine, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako  su bili i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Stanković, Ivan, 33, neoženjen, Galgovo, išao u New York, New York. Na webu se može naći da je Stanković već prije bio u Americi, vradio se doma samo radi sređivanja papira oko imovine svoje pokojen žene i na povratku u Ameriku izgubio je život.
Strilić, Ivan, 27, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, oženjen, Bratina, išao u Youngstown, Ohio.
Ovom popisu možemo dodati i ime svećenika benedektinca Josipa Perušića (Josef Peruschitz) koji je rođen 1871. u Njemačkoj (Bavarska) ali hrvatskog je podrijetla. On je putovao u Minnesotu da bi preuzeo dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole. Poznato je da je odbio ući u čamac za spasavanje da bi dao prednost suputnicima da spase život.
***
Iz Bosne i Hercegovine
Bakić, Kerim, 26, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Bekić, Tido?, 38, oženjen, Bakić, Bosnia, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Prezime se navodi i kao Kekić.)
Sivić, Husein, 40, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Ponekad naveden i kao Husen Sivic.)
Posmrtni ostaci ove trojice, ako su i pronađeni, nikad nisu bili identificirani.
Preživjeli
Ivan Jalševac, 29, Topolovac. Žena mu Kata ostala je u njegovu rodnom selu. Išao je u New York, NY, ali poslije spašavanja pošao je u Galesburg, Illinois, gdje mu je živio prijatelj Franjo Karun. S vremenom Jalševac se vratio u Hrvatsku i umro je 1945. u rodnom selu.
Nikola Lulić, rođen 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo u Lici. Pobjegao je iz austrijske vojske 1902. i otišao u Ameriku. Živio je u Chisholm, Minnesota i radio u rudniku “Alpena Mine”. U jesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti obitelj, ženu Marta i dvoje djece. Budući da je već bio nekoliko godina u Americi, kad je pošao nazad služio je kao neslužbeni vodič drugim iseljenicima koji su mu za uzvrat platili putnu kartu. Ukrcao se na Titanik u Southamptonu i pošao u Minnesotu. Poslije brodoloma, Lulića je sapsila Carpathia, na kojoj je bio velik broj hrvatski mornara.
Po dolasku u New York, Lulić je umjesto u Minnesotu otišao ujaku Ross-u Rosiniću u Chicago, Illinois. Poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u svoj rodni kraj i bavio se poljoprivredom. Ali, kako se od tog nije moglo živjeti, išao je više puta između dva svjetska rata u Francusku kao sezonski radnik.
Lulića žena Marta je umrla dosta rano i on se sam brinio za brojnu djecu iz svoja dva braka. U starijim danima živio je dosta samotno i umro je 1962. u Perušiću, u kući svoje najmlađe kćerke Mare.(*Milan Gnjatović, u pjesmi “Potonuće broda Titanica”/Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913., spominje ga netočno kao Nikola Lukić.)
Mara Osman, 31, udata*, Vagovina, išala je u Harrisburg, Pennsylvania. Poslije brodoloma spasio ju je brod Carpathia. Nakon dolaska u New York (18. lipnja 1912.) otišla je sestri Mrs. Rudolph Paulovich u Steeltonu, Pennsylvania. (*U imigrantskom uredu stoji da je neudata i da je Poljakinja. Gore spomenuti Gnjatović u svojoj pjesmi navodi Maru kao jednu od troje Hrvata koji su preživjeli tragediju Titanika.
O Mari Osman mogu se na webu pronaći, među ostalim, i slijedeće pojedinosti. Rođena je1881., udala se za Miška Banski 1904. godine i da su imali sina Franju. (Drugi opet pišu da su imali tri sina.) Izgleda da se rastala od muža i putovala je pod djevojačkim prezimenom Osman. Sin Franjo joj se kasnije pridružio u Americi i umro je u Kaliforniji 1980. Po dolasku u Ameriku Mara se preudala i navodno je umrla 1938. u državi Wisonsin. Što je sve od ovog točno, nismo sigurni.
Ante Čuvalo

SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

1SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

The following article was published in the “Croatian Chronicle – Chicago”, No. 1, Spring 2002, under the title “Sinking of the Titanic – 90th Anniversary.”  On the occasion of the 100th anniversary of the Titanic tragedy, we are bringing here the same text with a few small changes.
***
April 15, 2012 marks the 100th anniversary of the sinking of the famous Titanic liner.  Among 1,316 passengers, out of which 818 died in this horrific tragedy that stunned the world, there were also a number of Croatians and/or people coming from Croatia and Bosnia and Herzegovina.  The following among them lost their lives:

Čačić Jago/Grga
, 18, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, single, Breznik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, single, Brezik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.

Čor, Bartol
, 35, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, married, Kričina, destination St. Louis, Missouri.

Čulumović, Joso
, 17, single, Lipova Glavica, destination Hammond, Indiana. (He boarded under his “calling-name” of Ećimović.)

Dakić, Branko
, 19, Gornji Miholjac, destination unknown.  His body, even if found, was never  identified.
Dika, Mirko, 17, single, Podgora (Crikvenica?), destination Vancouver, Canada.
Dimić, Jovan, 42, married, Ostrovica, destination Red Lodge, Montana.

Draženović, Josip
, 33, married, Hrastelnica, destination New York, NY. His body was recovered by the MacKay Bennett (#51) and was buried at sea on 21 April 1912. “Pipe bowl, passport, set of beads [rosary], $25.00 and 5 krones” were found on his body. (At another place it is stated that his age was 30.)
Hendeković, Ignjac, 28, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.  He traveled with Matilda Petranec.  His body was recovered by the MacKay Bennett (#306) and buried at Mount Olivet Roman Catholic Cemetery, Halifax, NS on May 10, 1912.  “One knife, purse with $12 in notes; small purse with 72 cents; two third class tickets, No. 349245 for Matilda Petram (Petranec) and No. 349243 for Toznai!! Hendeković” were found on his body.
Karajić, Milan, 30, married, Vagovina, destination Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Marija Orešković.)
Orešković, Marija, 20, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Jelka Orešković.  Marija’s mother received a grant of £50 from the Mansion House Titanic Relief Fund.

Orešković, Luka
, 20, married, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with Marija and Jelka Orešković.)

Pavlović, Štefo
, 32, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, widow, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Boarded with Ignjac Hendeković.  Her ticket was found on the body of Mr Hendeković.
Pocrnić, Mate, 17, single, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, married, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač near Udbina, destination unknown.  His body, even if found, was never identified.

Stanković, Ivan
, 33, single, Galgovo, destination New York, NY.  Some sources on the web claim that Stanković was in America previously.  Supposedly, after the death of his wife he returned to take care of some legal matters dealing with her inheritance, and on the way back he lost his life.
Strilić, Ivan, 27, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, married, Bratina, destination Youngstown, Ohio.
To this above list we are adding also the name of a Benedictine priest, Josip Perušić (Josef Peruschitz), born in 1871, Bavaria, Germany, but who was of Croatian heritage.  He was on the way to assume the position of a principal in a Catholic High School in Minnesota.  Survivors of the Titanic tragedy witnessed how he refused to enter a safety boat in order to give others the chance to save their lives.
People from Bosnia and Herzegovina who lost their lives:
Bakić, Kerim, 26, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Bakić, Tido?, 38, married, Bakić, Bosnia, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Mr Bakić’s last name is often written as Rekić or Kekić, but most probably it is Bakić.)
Sivić, Husein, 40, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Sometimes listed as “Husen Sivic”.)
The bodies of the above passengers from Bosnia, even if recovered, were never identified.
CROATIAN SURVIVORS

Ivan Jalševac
, age 29, from Topolovac.  He was married to Kata, who stayed behind in his native village.  He was on his way to New York, NY.  After he was rescued, however, he traveled to Galesburg, Illinois, where he had a friend, Franjo Karun.  Later, he returned to Croatia and died in 1945, according to some sources.
Nikola Lulić was born on February 24, 1883 in the village of Konjsko Brdo, Lika, Croatia.  In 1902, while serving in the Austrian Army, he deserted and immigrated to America.  He went to Chisholm, Minnesota and worked as a miner in the “Alpena Mine”.  In autumn 1911, he came back to Croatia for half a year to visit his family.  At this time, he was already married for the second time.  His second wife, Marta, and his two children lived in Croatia at the time.  When it was time to go back to America he served as an unofficial companion to other immigrants who paid his ticket.  He helped them with translation and advised them of what to expect during the voyage and after their arrival in America.  He boarded the Titanic at Southampton and was on the way to Minnesota.  Mr Lulic survived the sinking and was rescued by the Carpathia.
After arriving in New York, Lulić went to his uncle Ross Rosinić at 118 Tocence (Torrence?) Avenue, Chicago, Illinois.  His Americanized name was “Nicola Lulich”.  After the First World War, Lulić returned to Croatia and earned his living as a farmer, but sometimes he also worked in France as a seasonal worker between the two World Wars.
His wife Marta died long before he did, so he alone had to look after the children of his two marriages.  In his older days, he secluded himself more and more from his fellow villagers of Konjsko Brdo.  Nikola Lulić died in 1962 in Perušić, at the age of 79, in the house of his youngest daughter Mara.  (Milan Gnjatović, in his poem Potonuće broda Titanica – Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913, lists his name as Nikola Lukić, but it should have been Lulić.)

Mara Osman
, age 31, married, from Vagovina, Croatia, boarded the Titanic at Southampton and she was going to Harrisburg, Pennsylvania.  She was rescued by the Carpathia.  After arriving in New York (June 18, 1912), she went to her sister, Mrs. Rudolph Paulovich, at Steelton, Pennsylvania.  (The Immigration Officer incorrectly lists her as single woman and her nationality as Polish.  She is also listed sometimes as “Maria Osman”.  Gnjatović, in his above mentioned poem, lists her as one of the three Croatian survivors.)
Some sources tell us that she was born in 1881 and she married Miško Banski in 1904.  They had a son, Franjo. (Other sources state that they had three sons.)  Whatever the case, it seems that she left her husband and went to America, traveling under her maiden name, Osman.  Later, her son Franjo joined her in the US and he died in California in 1980.  Mara eventually remarried and, supposedly, she died in Wisconsin in 1938.  Details about her life in America are not know to us.
Ante Čuvalo