JE LI ISTINA da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku? – Predavanje: Ivan Krešić, 1934

Odnosi domovine Hrvata i iseljene Hrvatske
“Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.”
Ivan Krešić, New York, 1934.

JE LI ISTINA
da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku?
(Predavanje, što ga je održao Ivan Krešić na redovnoj 73. sjednici Kola HSK “Eugen Kvaternik” u New Yorku, N.Y. dana 15. srpnja 1934.)

_________

“Strahovali smo: što će biti od nas bez kompasa naših prirodnih glavara? (Strossmayera i Starčevića.) Ali strah nas prevari, jer ono, što bijaše u njima najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . čuvaju naše osirotjele kolibe, što živu od amerikanskih muka”.
​August Matoš.
“Imali smo gospodu, koja su gradila Veliku Hrvatsku, a hrvatski narod u Ameriku tjerali”.
Stjepan Radić.

Ove rečenice dvojice Hrvata, kojima je za sva vremena osigurano mjesto i na stranicama hrvatske povjesnice i u srcima hrvatskog naroda, naveo sam na čelu svog predavanja naročito da istaknem ovo:
​Prije svjetskoga rata napisale su se u domovini Hrvata čitave hrpe hrvatskih knjiga, čitava brda hrvatskih novina i časopisa, vodila se mahom gospodska politika, s godine u godinu stvarale se stranke i strančice, svako malo pisali se novi programi, — dok je jedna jaka, svježa, zelena grana te domovine svih Hrvata muku mučila u tudjem svijetu, u iseljeništvu, u ovoj našoj Sjevernoj Americi.
​Javili su se ti hrvatski iseljenici na ovim ovdje stranama — recimo, da budemo sigurni — pred svojih 60 godina, i ako imademo dokaza, da su amo dolazili još i ranije.
​I kroz svih tih, recimo, 60 godina, sve do svršetka velikog rata, u svim onim hrpama hrvatskih knjiga, u svim onim brdima hrvatskih novina i časopisa, u onoj “visokoj” gospodskoj hrvatskoj politici, u onim bezbrojnim hrvatskim strankama i programima, jedva da ćete igdje naći vrijedna spomena o tisućama i tisućama hrvatske djece, koja morala u tudji svije — preko velike lokve — trbuhom za kruhom.
​”Gradili Veliku Hrvatsku” — rekao je Stjepan Radić godine 1917. — “a narod hrvatski u Ameriku tjerali!”
​Tjerali i — zaboravili!
​A taj iz domovine protjerani hrvatski narod — kako to prije toga, g. 1906. napisao August Matoš — svojim znojem podržavao i hranio hrvatske opustjele kolibe: “one, što živjele od amerikanske muke”, od muke naših amerikanskih iseljenika . . . .
​I tako, posvema zaboravljeni od domovine, posve prepušteni samima sebi, a u 99 postotaka došli iza pluga, motike i vesla u tudju daleku zemlju, medju strane ljude stranoga jezika, stranih običaja, stranoga života — hrvatski siromašni iseljenik u Sjevernoj Americi našao se odjednom kao da iz neba pao — bez prijatelja, bez savjetnika, posvema, isključivo oslonjen na svoje jake mišice, na svoju zdravu pamet.
​Možemo li mi danas pravo zamisliti, pravedno ocijeniti to stanje, taj položaj sirote hrvatskog iseljenika u ovim stranama?
​”Sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom preko oceana!”
​Ove sam teške riječi čitao pred više od dvadesetak godina u jednom našem starokrajskom listu, a te riječi, u glavnome, označuju mišljenje 99 postotaka naše starokrajske gospode — političara, pisaca, novinara, bankara — o iseljenim Hrvatima, označuju njihovo mišljenje, pa dosljedno i njihovo ravnanje prema nama.
​Sirotinja, koja je i nebu teška — tko da o njoj računa vodi? Dolazi u račun tek onda, kad i magarac, kojega na pir zovu samo i jedino, kada treba da drva nosi!
​Ovom toli zgodnom narodnom hrvatskom rečenicom tako se vjerno osvjetlava odnošaj naše starokrajske gospode prema nama iseljenicima: Magarac, pir i — drva!
​Bez straha, da će me itko pobiti, iznosim ovu tvrdnju, spreman da je krvavim dokazima iz povijesti odnosa stare domovine prema Iseljenoj Hrvatskoj i dokažem. I to od prvih početaka do dana današnjega!
​Međutim, ta posvema samoj sebi prepuštena, od domovine čisto zaboravljena, pa prezrena “prekoceanska sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom” — oslonjena, kako rekoh, isključivo na svoje mišice i svoju glavu, nije utonula u ovom velikom tudjem moru, nije se pretopila u ovom u povijesti još nevidjenom američkom strahovitom kotlu, koji sve tali i pretapa; ostala je, održala se je živa i zdrava — pa je August Matoš godine 1906. ustvrdio živu istinu, kad napisao, da od “amerikanske muke” živu osirotjele hrvatske kolibice, koje čuvaju ono najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . .
​I samo već radi te muke, koja se nikada pravo ocijeniti ne će, teška, krvava je pljuska, kad se — pa ne znam, u čije ime bilo! — dolazi pred toga hrvatskog iseljenika, pa mu se onako s nokta u brk dobacuje:
​Nijesi za Hrvatsku svoju učinio ništa!
​Krvava pljuska, koja valjda ipak ne će baš toliko zaboljeti, a samo zato ne će, jer — nije prava! Američki Hrvat već priviknuo takvim kruškama od svoje starokrajske gospode. Ali ipak boli, svejedno boli. I američki je Hrvat nikada zaboraviti ne će!
​Rekoh: — I ako posvema zaboravljena od stare domovine i prepuštena u tudjemu svijetu sama sebi, Iseljena Hrvatska u Sjedinjenim Državama nije se izgubila, nije utonula u moru tudjinstva. Dapače, sve obrnuto:
​Taj hrvatski iseljenik sam, posve sam, bez ikakve pomoći iz stare svoje domovine, stvara ovdje sebi društva, podiže crkve i škole, pokreće novine i svaki put, kad misli, da ga treba njegova stara domovina Hrvatska, odazivlje se svim srcem, svom dušom svojom, koja je i u tudjini ostala hrvatska. A — posebno zarezujem — odazivlje se američki Hrvat iz čiste ljubavi, bez i trunka sebičnosti i računa.
​Prenesite se duhom u teške one dane pred svojih četerdeset godina, u one dane, kada pada prvi zarodak današnje velike i jake Hrvatske Bratske Zajednice, najveće organizacije Hrvata na svijetu, organizacije, kakve starokrajska gospoda ni danas još nijesu mogla da stvore — prenesite se duhom u one dane, prolistatje stranice toga rada, pregaranja, žrtvi, ljubavi istinske, svijesti prave i žive, koja je pred više od 40 godina prožimala hrvatskog iseljenika u ovim stranama; prolistajte te stranice, ispisane žuljavom rukom sirotinje hrvatske u dalekom tudjem svijetu . . . . I na tim stranicama povijesti naše Iseljene Hrvatske naći ćete doduše i pogrešaka, i zala — ta, Bože moj, što je taj sirotan, dok na domu bio, naučio od svoje školovane gospode? Što?! Kako ga domovina u strani svijet otpremila? Što je na domu naučio, što čitao, koji i kakove dobre primjere vidio?!
​Pred gospodskim kaputom na deset koračaja smjerno kapu skidao — — —
​Pa ipak, i takav, kakav je bio, kad se našao u tudjemu svijetu, koji mu davao bar tu slobodu, da za sebe i svoju brigu vodi, da se udružuje, da slobodno svojim jezikom govori i njim se u svojoj hrvatskoj crkvi Bogu moli — taj i takav hrvatski iseljenik našao je u sebi i dovoljno snage i dovoljno pameti, da se održi, da se organizuje, da u najtežim prilikama sačuva živu svoju hrvatsku svijest, pa da je u nebrojenim prilikama djelom, živim djelom posvjedoči.
​I da taj hrvatski iseljenik nije stvorio ništa drugo, nego samo svoju Hrvatsku Bratsku Zajednicu, imao bi potpuno pravo da ponosno kaže na nju kao na lijep, divan plod svoga zamjernoga rada i svoje žive svijesti.
​I od te njegove Zajednice već svojih 40 godina koristili su se i svejednako se i danas koriste, izravno ili neizravno, i ona naša starokrajska gospoda, koja su znala i znadu i danas još dobaciti američkim Hrvatima:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​A osim velike zajednice, stvorio je hrvatski iseljenik u Sjedinjenim Državama još toliko drugih neodvisnih, samostalnih organizacija; gradio je crkve, podizao škole hrvatske, domove hrvatske . . . Žalim, što mi vrijeme ne dopušta da se malo bliže osvrnem na rad Zajednice i samostalnih hrvatskih organizacija, na rad, od kojega se je i ter kako okoristila stara domovina Hrvata, a koji na žalost nije još pravo ocijenjen.
​Ovdje bi se morao još posebice da osvrnem na naše hrvatske svećenike i na naše hrvatske novinare u Iseljenoj Hrvatskoj, na sve njih od reda, bez razlike. Možete i jednima i drugima spočitnuti i ovo i ono, zamjeriti im jedno i drugo, ali jedno stoji: Bili su sa svojim narodom, sačinjavali su jaku, živu vezu, što je Iseljenu Hrvatsku postojano vezala sa starom domoviniom.
​Nije bio zavidan položaj ni jednih ni drugih. Bilo je grešaka, pa i krupnih. Ta i oni, svećenici i novinari, i oni su ljudi. Ali njihov rad i zasluge za hrvatstvo nepristran pametan ne će zanijekati, pa i oni, mrtvi i živi, osjećaju težinu krvave pljuske:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​Jest, jest! — doći će starokrajski gospodin, pa će kazati: — Sve to može da bude tako, sve vam to mi još i možemo da priznamo, ali, ali — Gdje je vama, američkim Hrvatima, narodno politički rad, gdje su vam uspjesi takvog rada? U tom pogledu nijeste vi za domovinu Hrvatsku učinili zapravo skoro ništa!
​Iseljena Hrvatska ima potpuno pravo da na taj glas odgovori ovako:
— Lagano, lagacko, poštovana starokrajska gospodo! Ako su volovi plahi, zemlja je već podjeljena! Pa nam dozvolite, da mi hrvatski iseljenici, sa svoje strane, zapitamo vas, gospodu ovako:
​A gdje je, gospodo, vaš politički rad? Gdje su vam uspjesi toga vašega političkog rada? Što ste to vi na starome našemu domu uradili, što bi nama u iseljeništvu služilo jakim poticalom, dobrim ugledom za naš rad ovdje?
​Mi znamo samo ovo: — Vi ste se dijelili u stranke, kojima broja ne znamo, dok je krov nad glavom Hrvata gorio! Tjerali ste visoku gospodsku politiku, koje naš hrvatski svijet nije razumio, a od koje narodu i domovini Hrvata nikada koristi nije bilo! Medjusobom ste se grdili i na noževe klali!
​U mladosti, gospodo, bili ste i ter kako grlati, pjesnici, veliki rodoljubi, da izašaviš iz mladosti — uz vrlo rijetke, časne i velike iznimke — sniženo poljubite skute i koljena tlačitelja i izrabljivača svog naroda!
​A kada je kucnuo onaj veliki, ondaj stoljećima očekivani čas, koji imao da okrene sudbinu i Hrvatskoj već jednom donese slobodu, vi ste se, gospodo časna, izgubili ko dlijeto iza pasa i svi, ama svi, — neki prije, neki poslije — svi do jednoga polomili ste koljena, trčeći da čim prije stignete u Beograd, protiv kojega ste i nas kasnije pozivali! Odoste u Beograd, a nakon položene prisege na onaj ustav, koji je brisao našu domovinu, našu državu Hrvatsku.
​A — svaki put, kada ste se sjetili, da negdje tamo u dalekoj Americi, o kojoj pojma nijeste imali, živi hrvatska sirotinja, koja “ošla preko velike lokve trbuhom za kruhom”, — svaki put, kada je koji od vas dolazio toj hrvatskoj sirotinji u Americi, — svaki puta, svaki od vas, donio nam je samo zlo, razmirice, zadjevice, svadju, ostavio nam u baštinu crva, da nas toči, a on sa sobom nosio — tvrde američke dolare!
​I tako je to bilo sve počelo tamo od Hinka Sirovatke 1904. godine, preko jugoslavenskih propagatora za vrijeme svjetskog rata, pa preko Kežmana do Košutića, da manjih vaših “zvijezda” i više-manje “apoštola” niti ne spominjemo.
​Jest, visoka i učena gospodo, sve ovo je živa, sveta istina. Vi je možda zaboravljate, ali je ne zaboravlja hrvatski iseljenik, a zaboravit je ne može, jer ju je i ter kako teško osjetio i na svojoj duši i na svojoj kesi . . . .

* * *
Da ne spominjem ranijih žrtvi, rada i pokušaja Iseljene Hrvatske, pa obilnih doprinosa za svaku dobru hrvatsku narodnu stvar u staroj domovini, ja ću ovdje da izažmem rad i žrtve američkih Hrvata posljednih 25 godina:
​Imali smo jak, čvrst “Hrvatski Savez”, sagradjen na živoj i jakoj svijesti američkih Hrvata. Za par mjeseci proširio se je bio po svim Sjedinjenim Državama, a zanosom, iskrenim, pravim hrvatskim zanosom, da mu je šteko primjera naći. — Da spomenem samo jedno, i to ovo:
​Iz toga Hrvatskog Saveza potekao je mladi Hrvatski revolucioner, ili kako bi se to danas reklo “ustaša”, Stjepan Dojčić, kojega će se Zagreb valjda i danas još sjećati radi njegovoga revolvera, koji 18. kolovoza 1912. odapeo pred zabrebačkom prvostolnicom prema grudima magjarskoga eksponenta Cuvaja. A sjećat će ga se i radi onoga njegovoga, Dojčićeva, muškoga, junačkoga držanja na zagrebačkom sudu, gdje taj mladi, američki Hrvat, revolucioner, nije prezao, nije molio za milost, niti dozivolio, da ga “uhvati trema”, nego slobodno junački kresao, spreman da glavu dade. (I danas još živi član Hrvatskoga Saveza, današnji Kolaš, koji Dojčiću platio put u Zagreb.)
​I taj Hrvatski Svez likvidirao nam je starokrajski gospon, starokrajski političar . . . .
​Imali smo Hrvatski Sokol — svjestan, jak. Proširio bio jaka krila od Atlantika do Pacifika. Pa? — Pa i Hrvatski Sokol likvidirao nam starokrajski gospon, starokrajski politicus, koji kasnije u Zagrebu gradio vile, raskošne kuće, palače . . . .
​Tko je nama u Americi za vrijeme svjetskog rata bogumrsko lagao? — Naša draga hrvatska braća, starokrajski gosponi, starokrajski političari . . . .
​Kada je ono blagopokojni Stjepan Radić stao da budi, drži i organizuje hrvatsko selo, taj jedini sigurni oslon hrvatske zemlje, naroda i države, američki Hrvati, makar već strahovito razočarani, — jer toliko puta prevareni od starokrajske gospode političara, — dižu se i opet i stvaraju svoju Hrvatsku Republikansku Ligu. I za malo, Liga okuplja hrvatsku iseljenu djecu, razasutu po Americi; Liga se širi, jača, — — a u času najboljega razmaha, eto iz stare domovine gospona političara, eto nam Kežmana, da nam Ligu pocijepa, a za malo i uništi, da se mi, kako ono rekao Kuzma Kuharić, ko rakova djeca razbježimo . . . . Opet razočarani, opet bačeni unatrag, opet prevareni od starokrajskih gospona.
​Ovo su, braćo i sestre moje, sve jučerašnji dogadjaji, sve nepobitne povjesničke činjenice, što su se zbile za naših dana. I na temelju tih činjenica imamo potpuno pravo mi, američki Hrvati, kada nam starokrajska gospoda dodju i kažu, da za svoju Hrvatsku nijesmo učinili ništa, da iznesemo za odgovor gornje činjenice, a uz ovaj dodatak:
​Ako sav taj naš rad, ako sve te naše žrtve nijesu donijele ploda, koji smo imali pravo očekivati, krivi ste tome vi, samo vi, starokrajska gospodo političari! Od vas nikada ništa dobra naučili nijesmo! A zla mnogo i — previše!
​I sve, ama sve, što mi ovdje počinili, a na što ste vi svoje ruke stavili — sve, ama sve to nam je od reda propalo!
​Sačuvali smo samo naše hrvatske dobrotvorne organizacije, a sačuvali smo ih samo i jedino za to, jer vama, starokrajska gospodo političari, nije bilo dozvoljeno, da u te naše organizacije svoje prste miješate! Da ste ih miješali, mi bismo danas bili i bez tih skoro jedinih naših oslona u tudjemu svijetu!
​Ima vas mnogo, koji se sjećate 15-godišnjega rada i života, što ih je američki Hrvat u čistu zanosu, iz najčistije ljubavi doprinosio za Hrvatskog Radišu, za svoju hrvatsku sirotinju. Ima vas mnogo, koji ste u tome radu i u tim žrtvama živo sudjelovali. Vi, braćo i sestre u New Yorku, znadete ovo: Naša newyorška grana, uz pripomoć “Danice”, za samih pet godina dana poslala je Radiši u Zagrebu pet tisuća dolara.
​Pa — tko nas je opet u tome zanosu ohladio, tko nas je u toj tako lijepoj vjeri orazočarao? I opet naša starokrajska gospoda!
​Ovdje ću maločak, samo za časak da skrenem, da vam kažem ovo:
​Teško rumenilo stida me oblijeva, dok sam tuj nedavno čitao izvješće sa posljednje Radišine skupštine u Zagrebu. Naša se gospoda tamo na tolko zaboravila, da je jedan od delegata, hrvatski seljak iz Bosne, bolno zavapio:
​”Došli smo s tolikim veseljem u naš Zagreb, a sada me je, gledajući, što radite, gospodo, skoro stid, da sam Hrvat!”
​Vratimo se sebi: — Gdje je danas onaj naš lijepi zanos, ona naša čista vjera, kojom smo radili i žrtvovali za Radišu? Pitajte za odgovor našu starokrajsku gospodu, pa ih podučite, neka paze na jezik, kada, recimo, osudjuju našu hrvatsku sirotinju u Americi, koja razočarana posvema nad starokrajskom gospodom i njihovom “visokom politikom” traži izlaza i utjehe u internacionalizmu ili u taboru onih, koji joj propovijedaju o takvom političkom i socijalnom poretku, u kjem takvova gospoda, s kakvom su oni imali posla, neće imati riječi . . . .

* * *
Kada je ono u lipnju 1928. pukla puška u beogradskom štala-parlamentu i ubila predstavnike, pa i vodju hrvatskog naroda, — i opet se diže, kako to starokrajska gospoda vole da kazuju, “sirotinja, što preko lokve ošla trbuhom za kruhom”, pa sama bez ičije pomoći stvara sebi svoju organizaciju, stvara Hrvatsko Kolo.
​Ali podučena teškim, skupim, gorkim iskustvom sa starokrajskom gospodom, postavlja svoju novu organizaciju na široke, izvanstranačke, svehrvatske temelj, a na svoj barjak piše:
— Sve za Hrvatsku, sve za Hrvatsku, koju dakako sačinjava i ova naša Iseljena Hrvatska!
​I zove: — U kolo, u jedno veliko bratsko i hrvatsko kolo sve, što pravo hrvatski misli i osjeća i sve, što hoće da radi i žrtvuje! Sve, sve, što u Iseljenoj Hrvatskoj hrvatski diše, sve bez razlike stranaka i strančica, bez obzira na imena i nazive, na boje i oznake. A uslov je jedan jedini: Čista i prava hrvatska svijest, zdrava pamet, pošteno hrvatsko srce, živa hrvatska svijest, iz koje niče jaka volja, da se radi i žrtvuje za hrvatski narod!
​Da je taj program pravo pogodio hrvatsku dušu, vidjelo se je već za prvih mjeseci nakon osnutka Hrvatskog Kola. To vam je svima poznato i ne treba da opetujem, ali se moram zaustaviti na ovome:
​Kada se Hrvatsko Kolo najljepše stalo da širi, eto opet starokrajskoga gospona političara, koji će da “mudrom” starokrajskom politikom — razbije Kolo. Svi se još dobro sjećamo g. Košutića i njegove rabote, a u vrijeme najvećega djela, što ga je Iseljena Hrvatska ikada još poduzela, u vrijeme narodnoga glasovanja za slobodu Hrvatske.
​Hvala kolaškoj svijesti, pokušaj starokrajskoga gosponda Košutića nije uspio — glasovanje je provedeno, braći u kraju dano je u ruke jako oružje tisuća slbodnih hrvatskih glasova, Hrvatsko Kolo je sačuvano i baš nekako u to doba objačano sa 11 novih Kola.
​Pokušaj g. Košutića doduše nije uspio, ali je ipak — štetovao, kao što su nam štetovali svi uopće pokušaji, svih uopće starokrajskih gospona političara. Preko te štete smo prešli, a ja je ovdje iznosim za još jedan dokaz svojoj tvrdnji:
​”Dosada smo od starokrajskih političara trpili samo štete u svome narodnom hrvatskom radu”.
​Nije istina, da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku, nego je povjesna istina, da su učinili mnogo, te da bi učinili bili i mnogo više, da ih nijesu u tome radu ometala starokrajska gospoda političari i političarčići.
​Tako su ta gospoda radila do danas!
​Hoće li i od danas?
​Iskrena želja, topla molba i iskreni uzdah nas Hrvatskih Kolaša i Kolašica jeste ovaj:
​Daj, Bože, i ti lijepa srećo hrvatska, ako te uopće igdje ima, — daj, pa od danas okrenuli drugim, pravim putem. Daj, Bože, pa se dogodilo ovo:
​Neka naša draga hrvatska braća s one strane otpočnu nešto zbilja hrvatsko, nešto zbilja naše, samo naše, neka nam djelom pokažu, da je to nešto zbilja naše, samo naše hrvatsko, neka djelima pokažu, da je njihov rad uistinu za bolju i ljepšu budućnost slobodne i nezavisne države Hrvatske, pa neka onda vide oni opet hrvatskog iseljenika u Americi!
​Neka nam naša draga hrvatska braća s one strane oceana ne zamjere, ako ne vjerujemo u igre slijepoga miša, ako ne možemo da vjerujemo u kabanice, ispod kojih vire papci stoljetnih zakletih neprijatelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Neka nam ne zamjere, ako — opareni — i u hladno pušemo, pa neka ne dolaze da nas radi toga vrijedjaju i u obraz nam pljuju, dovikujući nam, da za našu Hrvatsku nijesmo učinili ništa!
​Mi od Hrvatskog Kola, od njegovoga početka do dana današnjega, vršili smo, vršimo i vršit ćemo svoju narodnu hrvatsku dužnost po svome najboljemu uvjerenju, a prema zrelo promišljenome i savjesno sastavljenomu programu Hrvatskog Kola. Na dosadašnji rad i na dosadašnje uspjehe možemo mirne duše ponosno pokazati. A da se pravo omjeri taj naš rad i ti naši uspjesi, moraju se u obzi uzeti teške prilike, u kojima živimo, i brojni, a jaki neprijatelji naši, te uopće neprijatelji hrvatske misli. Pa i taj kolaški rad i ti kolaški uspjesi ogoljuju onu krvavu nepravdu, što se Iseljenoj Hrvatskoj nanosi, kada joj se veli, da za Hrvatsku nije učinila ništa.
​Imam više pisama od ruke iz pera dra. Ante Pavelića, koji se ne može dovoljno da nahvali programa i rada našeg Hrvatskog Kola, a u jednom od zadnjih svojih pisama veli dr. Pavelić doslvce ovo:
​”Pisao sam u New York, da se ne dira Hrvatsko Kolo, jer mi ovdje dobro znamo, što nam Kolo vrijedi!”
​Već samim ovim riječima i sam Ante Pavelić obara tešku nepravdu, što nam se nanosi, kada nam se veli:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​Prije nego završim, primjetit ću, da sam ove retke metao na papir onako, kako mi ih pamćenje i srce u pero kazivalo, a ne mogu dovoljno nažaliti, što mi dnevni posao ne dozvolio, da predmet obradim, kako to pravom zaslužuje. Bit će, valjda za to vremena u buduće!
​Pa da u poskupcu izažmem ovako:
​Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.
​Pa i sama starokrajska gospoda dokazom su za to: Kadgod su k nama amo došli, nije im trebalo tražiti Iseljene Hrvatske — svaki put su je našli, svaki put su došli na gotovo!
​Ne govoreći za druge, kazat ću za naše Kolaše ovo:
​Kada je ono dr. Ante Pavelić sretno umaknuo iz tamnice, koja se Hrvatskom zove, a ispred beogradskih krvnika, prvo ga je pozdravilo Hrvatsko Kolo. Nitko drugi! Sjećam se, kada je prvi put Danica počela pisati o dru. Anti Paveliću, mnogi su me naši dobri Hrvati iz raznih strana Amerike pitali: A tkoje taj Ante Pavelić? Pisao sam i tumačio, a vi se svi još dobro sjećate, da su Kola Hrvatskih Sinova i Kćeri spremno priskočili u pomoć i novčanu dru. Anti Paveliću. Vjerujući da radimo za dobru hrvatsku stvar, mi smo Kolaši i Kolašice svestrano pozdravljali našu braću u emigraciji, a prema programu našega Kola: — Pomagati sve, što je hrvatsko!
​Zar je i Hrvatskome Kolu upućena ona teška riječ:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa?
​Ako je zbilja i Kolu upućena, mi je Kolaši pobijati ne ćemo, tek ćemo naglasiti i podcrtati ovu:
— Laž je to, svetogrdna laž, a neumitna povjesnica nas uči, da laž još nikoga oslobodila nije, pa ne će valjda ni nas Hrvate!
​Ja rekoh, a kazat ću i opet, gdjegod mi se prilika pruži, a vi, kolaška braćo i sestre moje, — mislite!

* * *
Počeo sam, navevši riječi jednoga od najljepših hrvatski srdaca, što ga je ikada Hrvatska majka nosila, riječi hrvatskoga prognanika pjesnika Augusta Matoša. Dozvolite mi, da njegovim riječima i svršim.
​Ma što govorila kako god radila naša starokrajska gospoda političari, mi, hrvatski Kolaši, a s nama i ostali dobri i svijesni sinovi i kćeri Iseljene Hrvatske, tvrdo vjerujemo vjeru hrvatsku, pa u toj vjeri ponavljamo riječi, što ih je izgovorio hrvatski sin Matoš, kada — za vizionarskoga povratka iz iseljeništva u Domovinu, vidio Majku Kroaciju, pa joj zavapio:
​”Kroacijo, majko moja! — padnem ničice i obujmim joj koljena. — Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku i ti ćeš disati i bitisati donle, dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer i ako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!”

* * *
Ivan Krešić (Ston, 1878. – Berkley, 1956.) – došao u SAD 1906. i bio, među ostalim, pokretač, vlasnik i urednik novine Hrvatski list i Danica hrvatska; jedan od utemeljitelja Hrvatskog saveza i potom Hrvatskog kola.

Razgovor s Brendom Brkušić

Razgovor s Brendom Brkušić

U Los Angelesu, Kalifornija, 25. srpnja 2015. Američka akademija za televizijsku umjetnost i kulturu svečano je dodijelila mladoj Hrvatici Brendi BrkusicBrendai njezinu timu nagradu Emmy za film Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice. Povodom tog zamolili smo Brendu da podijeli s Hrvatima diljem svijeta nekoliko riječi o sebi, o nagrađenom filmu i o svojim uspjesima općenito.

Dobiti nagradu Emmy je veliko umjetničko priznanje, upoznajte čitatelje s glavnom junakinjom ovog filma. Tko je Mia?

Mia je rođenja 20. veljače 1916. u Brodu na Savi (sadačnji Slavonski Brod). Njezino pravo prezime je Čvorak, rodom iz Like. Tek kad je krenula u svijet uzela je umjetničko ime Slavenska.

Mia je bila ne samo najpoznatija hrvatska balerina, nego i jedna od najslavnijih u svijetu u prošlom stoljeću. Plesala je najvažnije uloge na mnogim svjetskim pozornica uključujući Beč, Pariz, New York, Chicago, Montreal… Bila je i glavna zvjezda u vrlo popularanom francuskom filmu „Smrt labuda“, također poznat pod imenom „Balerina“ (1937.). Ona i njezin prijatelj Fredric Franklin osnovali su svoju balet udrugu (Slavenska Franklin Ballet Company) i kroz nju Mia je stigla na vrhunce baleta u svijetu. Umrla je u Los Angelesu, Kalifornija, 5. listopada 2002.

Vi ste glavni producent filma, a svama su još Kate Johnson, Ted Sprague i Maria Ramas (kći slavne balerine), kako je došlo do snimanja ovog filma?

Maria Ramas mi se javila 2005., nakon što je vidjela moj film Freedom from Despair na vrlo gledanoj američkoj PBS TV Film postaji. Taj film je životna priča o mom ocu i borbi Hrvata za samostalnost i slobodu – od vremena kad je moj otac kao mlad momak pobjegao iz tadašnje države do njegova sudjelovanja, kao Hrvata Amerikanca, u pomaganju Hrvatskoj da se oslobodi komunističke i svake druge Jugoslavije, te u borbi za ljutska i nacionalna prva tijekom Domovinskog rata. Nakon gledanja tog filma Maria Ramas mi se javila jer je zaključila da bi ja bila prikladna producentkinja filma o njezinoj majci. I tako je to počelo, moglo bi se reći slučajno.

Bilo je, a i danas ima, lijep broj hrvatskih filmski, glazbenih i drugih umjetnika u Americi i diljem svijeta ali se o njima malo zna u domovini. Vi ste “oživjeli” slavnu Miju Čvorak ali izgleda da ni Mia niti Vaši uspjesi nisu previše zanimljivi hrvatskim medijima, ili možda bolje reći medijima u Hrvatskoj.

Snimanje filma Mia, a dancer’s journey/Mia, odiseja plesačice bilo je i za mene vrlo značajna osobna odiseja. Naime, taj film me je “poveo” u široku temu hrvatske Brkusicc Brendadijaspore, a to me posebno zanima. U ovom slučaju bilo je to kroz život jedne emigrantkinje Hrvatice koja je neizmjerno puno doprinijela razvoju baletnog plesa i kulturi u Americi. Imajmo na umu Mia je bila ne samo najslavnija hrvatska balerina, nego jedna od najslavnijih u svijetu! Bila je neustrašiva na pozornici i u životu općenito. Morala je napustiti Hrvatsku kad joj je bilo samo 20 godina. Radi rata i komunističke diktature koja je slijedila nije se mogla nikad više vratiti u domovinu. Vrlo mali broj Hrvata ju je vidio kako pleše.

Ona je “nestala” sa hrvatske scene i bila je zaboravljena. Naš film slijedi njezinu odiseju od odlaska iz domovine Hrvatske u 1930-tim godinama, kroz burno doba Drugog svjetskog rata i zatim njezine slavene dane kad je kao zvijezda repatica sjala na pozornicama diljem Amerike, pa do njezina posmrtnog povratka u Hrvatsku. Kao Amerikanku hrvatskih korijena njezina priča me je duboko dirnula a vjerujem da će dirnuti i sve Hrvate diljem svijeta.

Mia, kao i svi emigrant u ovu ili koju drugu zemlju, imala je teške početke. Ali i Amerika je imala sreću da je Mia stigla na ovu stranu Atantika jer je Mia svojim telentima i radom itekako obogatila američku kulturu, posebice plesnu scenu.

Koliko je uzelo vremena snimiti ovaj film?

Uzelo nas je deset godina oko priprema i snimanja, i još prikupljamo novac da bi mogli platiti glazbena prava tako da bi mogli film Mia Dressprikazati diljem svijeta, pa i na HRT. Od kako je bila premijera prošle godine na PBS SoCal, Mia, a dancer’s journey je prikazan na PBS TV postajama diljem Amerike i moglo ga je gledati preko 200 milijuna ljudi. Sada je za film zaintersiran i jedan poznati međunarodni distributor, a nadamo se da će ga prikazati i HRT.

Mi koji smo živjeli u Chicago dobro se sjećamo Vaših roditelja i Vas, ali za one koji Vas ne poznaju recite ono najbitnije o sebi i Vašoj obitelji.

Otac Kruno je rodom iz Bogomolja na Hvaru i još u mladim godinama pobjegao je iz tadašnje države i došao u Ameriku. Majka Dianna je iz Jezera na Murteru. Našli su se i vjenčali u Chicagu 1967. Imam brata Briana. Već kao djevojčicu zanimala me je glazba, ples, umjetnost… U kući i u hrvatskim krugovima gajila se ljubav za hrvatsku kultiurnu baštinu, kao i za slobodu. Otac je utemeljio i vodio tvrtku “Industrial Service Products Company, Inc.” u Chicagu. Bio je djelatan u hrvatskoj zajednici, posebice tijekom ratnih godina.

Studirala sam u Kaliforniji i specijalizirala film i televiziju, i primila nekoliko stipendija. Udata sam za Hrvata Mike-a Milinkovića. Oboje smo dio hrvatske zajednice u Kaliforniji. Ima više godina od kako radim kao producentkinja na televizijskoj postaji PBS SoCal u Kaliforniji.

Vi ste radili na više filmova, na serijama, na tv vijestima…. Dobitnik ste više nagrada, među kojima su i 4 Emmy-a. Još kao studentica ste snimili film Freedom from Despair/Sloboda iz očaja i za njeg ste dobili više priznanja, recite nam nešto pobliže o tom filmu.

Moj je tata došao u Ameriku, kao i mnogi drugi, samo sa ono malo robe na sebi. Radio je teško i uspio je utemeljiti gore spomenutu tvrtku, koja je, zahvaljujući njegovu Brkusic dva Emmyaradu i umijećima, izrasla u vrlo uspješno poduzeće. Imao je instinkt i volju za uspjehom a Amerika mu je omogućila da to i ostvari. Majka je prvo radila kao krojačica a potom na raznim položajima u jednoj velikoj prodajnoj kući. Bila je velika podrška tati i odgajala mene i mog brata. Oni su sada u mirovini i posjećuju Jezera, odnosno Hrvatsku svake godine.

Moj prvi film se, dakle, temelji na životnoj priči mog oca, ali i mama je dio tog filma, ona govori o svom životnom putu, kao i moj djed. Ali životni put mog oca u filmu predstvlja milione života drugih izbjeglica, a neki su od njih također u tom filmu. Evo web stranice gdje se može naći još podataka o tom filmu www.freedomfromdespair.com

Mia Vam je donijela nagradu Emmy od TV Akademije za najbolje djelo iz umjetnosti i kulture/povijesti. Veliko je to priznanje, da li ste ga očekivali ili barem priželjkivali?

Moram priznati da sam se nadala i, evo, priželjkivanja su mi se ostvarila. Ali nije to bilo priželjkivanje samo radi mene, nego to gledam kao priznanje Miji Čorak i hrvatskoj dijaspori općenito, posebice onima koji su svojim talentima i napornim radom obogatili američku kulturu. Mia je bila dio te dijaspore i vrhunski uzor plodne simbioze emigrantskih talenata i kreativnosti s prilikama koje pruža američki slobodarski i ekonomski sustav. Zato sam kod dodijele Emmy-a naglasila na hrvatskom jeziku da ga posvećujem Miji i svim Hrvatima u dijaspori i u domovini! Mia predstavlja mnoge Hrvate koji su morali napustiti rodnu grudu, a i domovinu u kojoj je Mia rođena i odgojena, u kojoj je po prvi put zaplesala. I domovina je, dakle, veliki dio njezina života. Zato i dijaspora i domovina trebaju biti ponosni na uspjehe Mije i svih svojih sunarodnjaka u prošlosti i sadašnjosti.

Nedavno ste dobili još jednu Emmy nagradu?

Da, dobitnik sam nagradu Emmy i za dvaput godišnju produkciju serije nazvanu Variety Studio: Actors on Actors. U toj seriji poznati croatian americanglumci i glumice razgovaraju jedni s drugima o njihovu životu i radu. To je bilo u kategoriji Best Entertainment Program.

Na kojem projektu sad radite?

Radim na mojim redovnim TV programima, uključujući seriju koja nosi ime “Buried History with Mark Walberg”.

Što bi poručili mladim Hrvatima i Hrvaticama?

Radite, budite djelatni, neumorni! Ove sve nagrade i priznanja su ishod mog napornog rada, vrlo postojanog rada. Ja uvijek stavljam svu svoju enegriju i sve strasti u ono što radim. Također smatram da je mladima porebno imati mentore, dobre mentore, od kojih mogu učiti. S mentorima bi se trebali sastajati i porazgovarati svako nekoliko mjeseci. Birajte zvanja i projekte za koje imate dara i strast. Ako spojite strast i uporan rad, rezultati će slijedit. Vaši uspjesi će privući druge koji žele uspjeti također. Imajte integritet. Budite oni koje ljudi pamte. Budite nezaustavljivi. Budite etični!

 Ante Čuvalo

 

 

 

 

 

Američki “Super Bowl”-“Super reklama” za Hrvatsku

foot

 

Sto i nekoliko desetaka milijuna ljudi danas (1. veljače 20015.) gledat će na TV ekranima najgledaniji športski događaj u Americi. To je veliko finale ili tzv. “Super Bowl” profesionalnog američkog nogometa. Znat će se tko je najbolji tim i najbolji trener za 2014. godinu.

“Super Bowl” nije samo športsko natjecanje. “Super Bowl nedjelja” je vjerojatno i najveća športska fešta na svijetu. Te nedjelje popodne okupljaju se obitelji, kolege i prijatelji na zajedničko gledanje “Super Bowl” utakmice i, naravno, jede se, pije, i slavi. Slave oni koji dobivaju i oni koji gube, više put slave zajedno. Cijene TV oglasa tjekom utakmice su neopisivo visoke, a na poluvremenu izvodi se “super show”. Spektakularna zabava, druženje, i povrh svega, to je i ogroman biznis!

Hrvate u svijetu, osim onih u Americi, američki nogomet i “Super Bowl” obično ne zanima. Ali od unazad dva tri dana “Super Bowl” je ne samo zainteresirao Hrvate diljem svijeta nego i neočekivano privukao pozornost cijelog svijeta na Hrvatsku i Hrvate. Naime, obojica trenera na ovom “Super Bowlu” su podrijetlom Hrvati. New England Patriots predvodi Bill Belichick (Biličić) a Seattle Seahawks Pete Carroll. Od Belichicka djed Ivan Biličić i baka Marija r. Barković su iz okolice Karlovca (Draganić), a Carrollov djed s majčine strane, Petar Ban, rođen je u Dubrovniku ili okolici. Zahvaljujući Biličića odgovoru na novinarski upit, zna li on da mu je suparnik Carroll također hrvatskih korjena, američki “Super Bowl” je odjednom postao velika reklama za Hrvatsku. Evo što je Belichick, među ostalim rekao: “Nisam bio svjestan do sada da će ovo biti hrvatski derbi. Posljedni takav dvoboj imao sam s trenerom Šabanom (Nick Šaban iz Chicaga, hrvatskih korjena iz Like) dok je on bio trener  ‘Dolphina’, ali to nije bio “Super Bowl.” Vrlo sam ponosan na tradicje obitelji mog oca i na cijelu povijest Hrvatske. Imao sam prigodu posjetiti tu prekrasnu zemlju nekoliko puta i ja sam ponosan na tu baštinu. Kako bilo da bilo, imat ćemo hrvatskog pobjednika.”

Ova vijest je odjednoć postala prava novost u svim američkim sredstvima javnog priopćavanja, počelo je brujati na sve strane kako je ovo “hrvatski Super Bowl.”  Za napomenuti je da u Belichickovj momčadi igra Rob Ninkovich iz Chicaga koji je također hrvatskog podrijetla.

Ministarstvo turizma RH je mudro iskoristilo ovu prigodu i pozvalo pobjedničkog trenera i njegovu obitelj da budu gosti Hrvatske i nakon pobjede posjete zemlju svojih djedova.  I to je u medijima potaknulo nove naslove o Hrvatskoj, Dubrovniku i hrvatskom “superbowlu”. K tome, Hrvatska školska zaklada iz Kalifornije je otvorila “glasovanje” na svojoj facebook stranici s upitom, koji će od dvojice trenera biti pobjednik?  Time je zaklada svratila lijepu pozornost na svoj dobrotvorni rad među Hrvatima u Americi.

Oba trenera, Belichick i Carroll, veoma su poznati i upisali su puno pobjeda u svojim karijerama a koji god večeras pobijedi bit će nam drago jer se ovogodišnji “Super Bowl” zaista pretvorio u hrvatsku feštu, prvo za Hrvate u Americi, za Hrvatsku i Hrvate širom svijeta.

Dužni smo reći veliko hvala novinaru koji je pitao Belichicka za njegove i Carrollove hrvatske korjene i Billov tako lijep odgovor na taj upit. Nek obojici trenera bude sretno a Hrvatima u Americi ugodna zabava!

 

Ante Čuvalo

carbill

 

 

 

 

 

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi: Novi svijet i novi izazovi

 

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi

Novi svijet i novi izazovi

dr. Ante Čuvalo

 image001

 

Objavljeno u:

 

Fra Dominik Mandić (1889. – 1973) – Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti (Mostar – Široki Brijeg, 24. i 25. listopada 2013.) Mostar – Zagreb: Herc. franj. provincija i Hrvatski institut za povijest, 2014, st. 81-109.

Sažetak: Svrha je ovog priloga osvrnuti se na djelovanje fra Dominika Mandića od njegova dolaska u Sjedinjene Američke Države (1951.) do kraja njegova starješinskog mandata (1955.) u komisarijatu hrvatskih (odnosno hercegovačkih) franjevaca u Sjevernoj Americi. Da bi se to moglo dolično sagledati, potrebno je njegovo djelovanje staviti u povijesni okvir hrvatske emigracije toga vremena, o čemu ću također donijeti kratak prikaz. Na kraju slijede neke prosudbe o fra Dominiku Mandiću, pa i one koje ukazuju na neke njegove ljudske slabosti, da bismo imali što potpuniju sliku njegova lika i djela. Ovaj se prikaz temelji gotovo isključivo na dokumentima koji se nalaze u njegovoj ostavštini.

Ključne riječi: Dominik Mandić, Sjedinjene Američke Države, komisarijat hrvatskih franjevaca, komisar, hrvatska emigracija.

Fra Dominik Mandić: His First Years in America: A New World and New Challenges

Abstract: The purpose of this contribution is to reflect on the work of Fr. Dominik Mandić from the time of his arrival to the United States (1951), until the end of his term as Superior General in the Commissariat of the Croatian (Hercegovinian) Franciscans in North America (1955). In order to have a better assessment of the work of Fr. Mandić after his arrival to the United States, it is necessary to place his activities in the historical context and framework of the Croatian diaspora of the time. Therefore, a short review of this period will be given. The article will present not only Mandić’s virtues but also his human failings. Thus, we will have a more complete picture of his character and his undertakings. This paper is based almost exclusively on the documents that he left behind at the time of his death.

Key words: Dominik Mandić; United States of America; Commissariat of the Croatian Franciscans; Commisar; Croatian Emigration

Dolazak u Ameriku

Fra Dominik Mandić u Sjedinjene Američke Države stigao je 5. studenog 1951. godine.[1] Posjet mu je bio službene naravi. Naime, poslan je od vrhovne uprave Reda Manje braće (OFM) iz Rima obaviti generalnu vizitaciju u Komisarijatu sv. obitelji hrvatskih franjevaca u Americi. Takvi su pohodi svake tri godine uobičajeni i svrha im je sagledavanje stanja u kojem se nalaze pojedinci i zajednica, da bi se lakše mogle donijeti smjernice rada prigodom izbora novog vodstva komisarijata.

Vizitacija je trajala od 19. studenog 1951. do 16. siječnja 1952.[2]  U pismu (3. Siječnja 1952.) fra Vitomiru Jeličiću, članu bosanske franjevačke provincije i tadašnjem generalnom definitoru vrhovne uprave Reda u Rimu, Mandić kaže da nakon vizitacije u Americi kani ostati do proljeća i zatim se vratiti u Rim.[3]

O svoja prva dva mjeseca u Americi 9. siječnja 1952. piše svom bliskom prijatelju i prijeratnom suradniku u političkom i društvenom radu u Hercegovini, gospodinu Žarku Vlahi u Buenos Aires: “Glavni dio mog službenoga posla već sam svršio.

Bio sam do sada u N. Yorku, Clevelandu, Youngstownu, Sharonu, Ambridgu, Pittsburghu, Rankinu, Steeltonu, Bethlehemu, Philadelphiju[!], Baltimoru, Washingtonu, Bostonu, Albany, Baffalo, slapovi Niagare, S. Beneventure’s University kod Oleana, St. Louis, Teutopolisu, Milwaukee. Putovao sam zrakom, željeznicom, a najviše kolima/automobilom. Redovito me je pratio snijeg, ali hvala Bogu, nijesam nigdje imao težega incidenta. Osim fratara i svjetovnih svećenika, u Washingtonu sam posjetio Dra Mačeka i Dra Kreka, a u Syracusi prof. Meštrovića, u N.Y. Ovdje u Milwaukee bili su kod mene u posjetima više mlađih hrvatskih intelektualaca i javnih radnika. Još se upoznajem sa ovdašnjim prilikama, ali općenito već sada svima savjetujem pomirljivost, slogu, složan rad za Hrvatsku na osnovu kršćanskih vječnih načela. Službeno još ću imati posla jedno mjesec dana, a onda ću se malo više pozabaviti ovdašnjim općim vjerskim i narodnim problemima, koji su u vezi s Hrvatskim narodom. Ovdje mislim ostati do na proljeće, a onda ću se povratiti u Italiju, po svoj prilici na kraće vrijeme, jer braća žele da bi došao stalno u USA.”[4]

Sudeći po izvješćima, fra Dominik je bio zadovoljan prilikama u komisarijatu te životom i radom njegovih članova. U spomenutom pismu Jeličiću kaže da se među braćom “osjeća kao kod kuće” i da mu Amerika “dobro prija za zdravlje: sdebljao sam se 7 – 8 funti”. Ali njegovi dojmovi o Americi i američkoj kulturi bili su izrazito negativni pa Jeličiću piše da mu “Amerika mnogo ne prija: premalo se osjeća duha i kulture, a previše materije i trke za novcem. Istina, ja sam se cijeli život bavio s ekonomskim pitanjima, ali sam uvijek taj rad zaslađivao s duhovnim vrednotama, s pastoralnim radom i sa kulturnim nastojanjima i kršćanskim umjetničkim užicima, što manjka u Americi. Ovdje je sve stavljeno na utilitarističku bazu. Ako propovijedaš ili ispovijedaš, dobit ćeš novčanu plaću, ako komu učiniš bilo koju uslugu ili djelo kršćanskog milosrđa, bit ćeš nagrađen novcem. Novac je u Americi mjerilo svakoga rada i svakoga uspjeha. Šport se više cijeni nego znanost, a za umjetnost nemaju gotovo nikakva smisla ni crkveni ljudi, a da ne govorim o svjetovnim ljudima i američkim bogatašima. Ovo mi je sve odvratno, i ne čini mi Ameriku lijepom ni privlačnom.”[5]

Mandićevi dojmovi o Americi tipični su za ljude koji u nju prvi put stignu iz Europe. No kad u njoj ostanu i pobliže je upoznaju, većina je i zavoli. To se dogodilo i fra Dominiku. Ali i prije dolaska američka pomoć, odnosno pomoć franjevačkih zajednica, različitih organizacija i pojedinaca, bila mu je dobrodošla i draga, posebice tijekom izgradnje velebne franjevačke crkve i zgrade središnje uprave Reda u Rimu, kao i u pomaganju izbjeglicama te mnogim ljudima i crkvenim ustanovama u Domovini u poratnim godinama.

Njegovi planovi nekoć su zasigurno bili da se poslije službovanja u Rimu i ratnog vihora vrati u Provinciju. No vjerojatno se već pri kraju rata, posebice kad je saznao za komunističke zločine na Širokom Brijegu u veljači 1945., te prije i nakon toga, otrijeznio od svakog jugoslavenstva pa ga je životni put umjesto u Hercegovinu doveo u Ameriku, gdje je nastavio svoj rad, u prvom redu kao starješina hrvatskog franjevačkog komisarijata. Kroz nakladništvo nastoji doprinijeti radu za slobodu hrvatskog naroda, što čini i slanjem pomoći najugroženijima, a uskoro se posve posvetio povijesnim pitanjima hrvatskog srednjovjekovlja, posebice povijesti Bosne i Hercegovine.

Ostanak u Americi i imenovanje za starješinu

Nakon završene vizitacije fra Dominik je 21. siječnja 1952. napisao izvješće vrhovnoj upravi Reda, u kojem je između ostalog izvijestio da je Komisarijat sv. obitelji utemeljen 1926., a godine 1931. bio predan u okrilje Hercegovačke franjevačke provincije, da ima 35 svećenika, jednog brata laika, 3 studenta filozofije i 16 sjemeništaraca. Od svećenika su 32 bila iz hercegovačke provincije, jedan iz zagrebačke, jedan iz bosanske i jedan iz američke provincije Presvetog Srca Isusova.

Od ukupnog broja, 7 svećenika bilo je rođeno u Americi, 12 ih je došlo u Ameriku prije rata, a 16 iza rata. Komisarijat je tada imao rezidenciju sv. Ante u Chicagu i služio 10 hrvatskih župa u Americi, i to u sljedećim mjestima: New York, Bethlehem, Steelton, Ambridge, Sharon, St. Louis, Chicago, South Chicago, Milwaukee i West Allis. Osim toga fratri su imali tiskaru u kojoj su, između ostalog, tiskali svoja izdanja: tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar.

Izvijestio je da su prilike u komisarijatu dobre u svakom pogledu: u duhovnom, pastoralnom i materijalnom. Treba napomenuti da je mjesec dana ranije provincijalu u Mostaru između ostalog napisao: “Malo ima podijeljenosti između onih koji su prije došli u Ameriku i ovih novijih, i to glavno političke naravi, ali nema jačih mana, hvala Bogu, niti neliječivih zavada.”[6]

Za izbor starješine/komisara najviše glasova dobio je tadašnji starješina fra Vendelin Vasilj (18) a sljedeći po dobivenim glasovima bio je fra Ferdinand Skoko (10). Mandić je predložio novu upravu kako slijedi: starješina fra Vendelin Vasilj, a savjetnici fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković.[7]7 Usprkos željama većine članova komisarijata, vrhovna uprava Reda u Rimu nije poslušala “glas naroda”, nego je 27. veljače 1952. fra Dominika Mandića imenovala starješinom Komisarijata sv. obitelji.

U cirkularnom pismu od 28. veljače 1952. upućenom svim članovima zajednice Mandić javlja da je imenovan komisarom i dodaje da je njegov plan bio ustoličiti novo starješinstvo koje je on predložio po volji većine fratara, zatim se malo odmoriti, vratiti se u Rim i raditi na povjerenoj mu dužnosti, nadajući se povoljnu trenutku za povratak u Domovinu. “Tako sam ja snovao i mislio, ali Bog je drugačije odredio. Vrhovno Starješinstvo Reda zaključilo je, da ostanem ovdje i da preuzmem upravu ovog Komisarijata. Ja iz vlastitog iskustva znam, da Gospodin posebno blagosivlje sv. posluh, i da je za redovnika najbolje, ako u svemu postupi prema željama i prema odluci zakonitih starješina. Tako je glasio i savjet sadašnjeg Komisara, mngp. O. Vasilja, i druge viđenije braće, s kojima sam se mogao posavjetovati.”[8]

Za članove komisarijatskog vijeća imenovani su od vrhovne uprave Reda: fra Vendelin Vasilj, fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković. Mandić u spomenutom cirkularnom pismu poziva fra Vendelina “da i u buduće radi u Upravi komisarijata kao Vicekomisar sa istom požrtvovnošću i ljubavlju, s kojom je dosada radio u Komisarijatu”.[9] Zanimljivo je da u dopisu kojim provincijal fra Mile Leko definitorima hercegovačke provincije (31. ožujka 1952.) javlja imenovanje nove uprave u Chicagu, ne spominje fra Vendelina Vasilja nego samo Zrnu, Skoku i Benkovića,[10] a Mandić u spomenutom dopisu piše da je Vasilj imenovan za vicekomisara.

U više pisama napisanih prijateljima uskoro nakon imenovanja za komisara Mandić naglašava da je bio iznenađen odlukom vrhovne uprave Reda i da je prihvatio dužnost komisara “kao čisti čin sv. posluha”. On to toliko ponavlja da se može posumnjati da možda i nije sve bilo kako na prvi pogled izgleda ili kako je on to predstavio. U njegovoj ostavštini ima znakova da se ipak “nešto kuhalo” i prije njegova imenovanja, posebice zato što su i on i njegov nasljednik u vrhovnoj upravi, fra Vitomir Jeličić, znali da tadašnji hercegovački provincijal fra Mile Leko nije bio zadovoljan sa starješinstvom fra Vendelina Vasilja i da se nadao da će novi starješina biti netko drugi, možda Mandić.[11]

U pismu od 15. siječnja 1952. provincijal Leko piše fra Dominiku: “Mišljenja sam, da će biti najbolje, ako Vi, tu s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen. Ne poznavajući dovoljno tamošnje prilike i stanje, da se odovuda daju definitivne decizije, situacija bi mogla nastati još zamršenija. Jedino je, što želim – in quantum possum – nalažem, da se [ne] upliću u političke zadjevice i trvenja. Svi znamo iz iskustva, koliko su nam takve stvari nanijele štete a nikakve koristi. Preporučite im savjet izabrane posude učeniku Timoteju: Nemo se implicat negotiis saecularibus. – Uostalom, za ono, što me pitate, obratit ću se i pp. Definitorima.”[12]

U pismu od 15. veljače 1952. generalni definitor fra Vitomir Jeličić javlja Mandiću da se na sastanku definitorija govorilo o Mandićevu imenovanju za komisara i da bi to bilo “zgodno” za komisarijat i za njega. “Da bi bili rado primljeni od sve braće u Komisarijatu, o tome nije nitko sumnjao. Općenito se međutim istaklo, da bi to i za Vas lično bio podesniji položaj nego što je onaj ovdje u sv. Anti i da bi se Vi tamo bolje osjećali, pogotovo među svojim, nego u novom ambijentu u Rimu, gdje nemate onog položaja, koji bi odgovarao Vama.”[13] U istom pismu Jeličić naglašava da će on sa svoje strane “nastojati da ispadne onako kao što Vi želite” te da je govorio s generalom Reda i da i on misli da bi se Mandić bolje osjećao u Americi nego na novoj dužnosti u Rimu.

Mandić (20. veljače 1952.) odgovara Jeličiću da mu je vijest o namjeri generalnog definitorija da ga imenuje komisarom došla “neočekivano”. “Ja na to nijesam mislio.”

Kad je pismo primio, otišao je u kapelicu i molio da Isus i njegova Majka “nadahnu Gen. Def. da donese odluku, koja bi bila najbolja za Red i ovaj Komisarijat”. Neka definitorij “zaključi, kako smatra najboljim. Ni s moje ni sa strane druge braće u Komisarijatu ne će imati poteškoća”.[14] Rezultat Mandićevih molitava bio je njegovo imenovanje za komisara, kako je već rečeno, 27. veljače 1952. godine.

Upitna legitimnost

Mandić je legalno imenovan za komisara, ali legitimnost njegova starješinskog mandata kod većine tadašnjih fratara u komisarijatu bila je i ostala upitna. Zajednica nije imala izbora nego ga prihvatiti za starješinu, ali pratio ga je gorak okus da je nametnut. Činjenica je da je Mandić nakon imenovanja za komisara dobio od prijatelja i poznanika lijep broj čestitaka koje je on sačuvao u svojoj arhivi, ali dok pozdravi i čestitke stižu od fratara i drugih iz Europe (Mostara, Splita, Sarajeva, Rima, Španjolske, Švicarske….) i Amerike, nisu pristizale od fratara iz komisarijata. Možda je bilo protestnih pisama, ali u njegovoj ostavštini takvih poruka nema.

Jedino se u njegovu pismu (12. ožujka 1952.) fra Špiri Andrijaniću može zamijetiti da mu je ovaj prije toga “nabacio” što se priča o njegovu imenovanju. Mandić piše: “Što ste iz Italije čuli, to su bablji poslovi. Ja na to [imenovanje] prije nijesam mislio, niti sam s kim o tome govorio. Ako je tko što pisao, bila je njegova lična kombinacija i nagađanje.”[15]

Stav fra Vendelina Vasilja prema Mandićevu imenovanju bio je otvoreno negativan, a zasigurno u tome nije bio usamljen. Mandić i njegovo starješinstvo prihvaćeno je iz poslušnosti, kako se i očekivalo, ali većina se tome nije radovala, što je dovelo i do opadanja Mandićeva ugleda. Odnosi su bili službeni. Kako je fra Dominik bio navikao da ga svi vjerno i radosno poslužuju, čini se da ga je fra Vendelinov stav iznenadio. U pismu fra Tugomiru Soldi (12. ožujka 1952.) o tome piše: “Jedino mi je teško, što viđu da je O. Vendelinu žao, što nije potvrđen za daljni trijenij, i što misli, da sam ja želio i radio da dobijem ovu službu. Neraspoložen je, i teškom sam ga mukom nagovorio da ostane u Chicagu i preuzme gvardijansku, glavnu službu poslije Komisara, u našem komisarijatu. Ja O. Vendelina cijenim i volim, i bit ću srećan, ako on htjedne sarađivati na opće dobro braće i Komisarijata.”[16]16 U pismu od 15. ožujka 1952. fra Baziliju Pandžiću Mandić slično piše: “Od svega mi je najteže, da je bivšem Komisaru žao da je smjenjen, i što misli, da sam ja kao vizitator radio da dobijem ovo mjesto. Ali hvala Bogu! Moj će posluh biti zaslužniji pred Bogom.”[17]

Mandić fra Vendelina za svog zamjenika vjerojatno nije postavio samo da mu ublaži “neraspoloženje”, nego da mu on kao mlad, sposoban i agilan subrat budne desna ruka u vođenju komisarijata. Naime, Mandić je došao u svijet koji nije poznavao.

U prvom redu nije znao engleski jezik (niti je ikada njime ovladao). Nisu mu bile poznate prilike među Hrvatima u Americi ni način na koji funkcioniraju hrvatske župe u toj zemlji i njihov odnos s mjesnim biskupijama, kao i odnos naroda prema svećenicima. Tu je i činjenica da on nije nikada bio “pastoralac”, a služenje na župama bila je glavna misija komisarijata i njegovih članova. On se u zajednicu, u nove prilike i novi svijet kao padobranom spustio računajući da će mu fra Vendelin voditi dnevne poslove, a on one “važnije”, za koje je smatrao da su na visini njegova ugleda i dostojanstva.

Izgleda da mu je ovu ideju o fra Vendelinovoj ulozi natuknuo i fra Tugomir Soldo u pismu iz Rima (28. veljače 1952.), u kojem piše: “Indiskrecijom sam doznao, da Vam je sa strane Definitorija ponuđena služba Komisara u našem Komisarijatu. I radi toga ne mogu a da Vam ne pišem. Najljepše Vas molim, da prihvatite tu službu.

To će biti u interesu Provincije i Komisarijata. Vi ste auktoritet i Vama ne će biti teško sa braćom upravljati, i svi će Vas slušati. Ja znam, da Vam je više dosta upravljanskih služba, ali sbog dobra zajednice prihvatite se i ovaj put. A da olakšate sebi posao, zadržite uza se Vendelina. Neka Vam bude desna ruka. Mlad je, agilan je i prodoran je, pa Vam posao neće biti težak. Tako ćete moći privesti kraju Tavelića mučeništvo, dokumente franjevačke prošlosti i napisati studiju svoje crkve, a svojim auktoritetom, znanjem i iskustvom bit ćete od velike koristi braći i Kustodiji.”[18]

Na Mandićevo razočaranje, fra Vendelin nije odigrao ulogu “sluge pokornoga” pa se za vrijeme svog mandata novi komisar ponajviše oslanjao na fra Ferdu Skoku, tadašnjeg župnika župe sv. Jeronima u Chicagu i člana uprave zajednice, kojega je na kraju svog mandata (1955.), valjda iz zahvalnosti, predložio za nasljednika.

Njegov je prijedlog u Rimu i prihvaćen, premda mu tadašnji generalni definitor fra Inocent Zrinski, franjevac zagrebačke provincije, o tome piše: “Za mene je to [da je predložio Skoku za starješinu] bila neka zagonetka, jer se iz Vaše relazije iz godine 1952. vidi, da niste bili baš oduševljeni za njega.”[19]

Rim – ukloniti i sjenu Mandićeve moći

Opće je mišljenje među fratrima u komisarijatu bilo da se nakon 12 godina (1939.- 1951.) njegove “vladavine” uprava u Rimu htjela osloboditi Mandića i njegova utjecaja te ga je zato poslala u daleku Ameriku. Tako fra Ivo Sivrić u svojim uspomenama “bez dlake na jeziku” zapisa: ”…vrhovna uprava franjevačkog Reda u Rimu formalno je potjerala fra Dominika iz Rima, imenovavši ga starješinom hrvatskih franjevaca u SAD”.[20] Moglo bi se reći da ga je uprava Reda za utjehu “promovirala” za komisara da mu to posluži kao stepenica pri “spuštanju” s vrhunaca moći u Rimu prema nizinama zemaljskim. Po završetku svog definitorskog mandata u vrhovnoj upravi Mandić je “28. srpnja 1951. imenovan upraviteljem franjevačke tiskare u Rimu koju je osnovao i koju je sve dotada uglavnom vodio”.[21] Ali, kako mu napisa i definitor Jeličić u citiranom pismu od 15. veljače 1952., položaj komisara u Americi bio mu je “podesniji” nego onaj u Rimu pa je vjerovati da je i Mandić bez oklijevanja prihvatio tu ideju ili ju je i sam priželjkivao i prije dolaska u Ameriku.

Mostar – ušutkati nepodobne

Ima pokazatelja da je za Mandićev odlazak u Ameriku i imenovanje za starješinu postojao i drugi, politički, motiv. Naime, u tadašnjoj franjevačkoj upravi u Hercegovini i šire vjerovalo se da on svojim autoritetom može ušutkati ili barem stišati glas domoljubnih “ekstremista” među tamošnjim hrvatskim fratrima u Americi, koje je režim redovito proglašavao ne samo ustašama, nego neke od njih i zločincima, čak i neke koji su u Americi bili još i prije Drugog svjetsko rata – fra Ljubu Čuvala, na primjer. Smatralo se da njihov rad u Americi nanosi štetu fratrima u Hercegovini i šire. Da se o tome govorilo i u Rimu, svjedoči pismo koje fra Dominik (24. studenog 1952. – tijekom posjeta Rimu) piše uredniku Danice fra Častimiru Majiću: “U Kuriji su uvjereni, da su zadnja zatvaranja i osude u Mostaru posljedica politiziranja hercegovačkih franjevaca u USA i pisanja Danice. Ovdje je mišljenje, da se Danica pretvori u opće kulturni i katolički tjednik ili da se preda u ruke svjetovnjaka. Uspio sam da se ne donosi nikakva odluka, nego da se prepusti nama da stvar uredimo, kako će biti najbolje za hrvatsku i katoličku stvar i u USA i u staroj domovini Hrvatskoj.”[22]

Tadašnji provincijal fra Mile Leko u spomenutom pismu od 15. siječnja 1952. Piše Mandiću: ”…[B]iti [će] najbolje, ako Vi, tu [u Americi] s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen.” A ovu pomalo kodiranu poruku provincijal razjašnjava u pismu fra Baziliju Pandžiću nakon Mandićeva imenovanja za komisara: “Sve nas je ugodno razveselila vijest, da je naš bivši mnp. Definitor sad tamo u USA Komisar. Prije s Vendelinom[23] nije bilo sretna kombinacija ni za braću onamo a pogotovo za nas ovamo. To sam rekao bivšem Definitoru, a sadašnji zna to vrlo dobro. Stoga mi je drago i zahvaljujem Bogu, što je ovako učinjeno, te se molimo, da bude okrunjeno dobrim uspjehom.”[24] Dakle, bivši definitor, to jest Mandić, i Jeličić (njegov nasljednik) bili su upoznati s mišljenjem fra Mile Leke o fra Vendelinovoj “nepodobnosti” i željama provincijala da on ne bude ponovo izabran za starješinu.

U pismu iz Splita (6. svibnja 1952.) koje je potpisao fra Karlo (iz teksta se vidi da je to bio fra Karlo Nola, tadašnji provincijal splitske franjevačke provincije) stoji i sljedeće: “Drago mi je Vaše imenovanje za komisara, a i čestitam. Znam, da je to Vama sada teže, ali glede nas ovamo dobro je, da ste Vi tamo, da smirujete duhove; a i toga nam treba.”[25]

Treba imati na umu da su fra Mile Leko, fra Vitomir Jeličić i fra Karlo Nola bili bliski prijatelji fra Dominika Mandića i vodeći čimbenici među fratrima koji su prihvatili ideju suživota s jugo-komunističkim režimom. Prva su dvojica bila članovi svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u Bosni i Hercegovini, a potonji je bio na osnivačkoj skupštini udruženja u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. i jedan od govornika na tom skupu.[26] Nadalje, kako se može vidjeti iz arhiva UDB-e, Nola je još 1947. savjetovao fratrima u svojoj provinciji da “moraju pomagati Narodnu vlast i nastojati da dodje do modus vivendi izmedju crkve i države. Upozorio ih je na činjenicu da je u FNRJ riješeno Hrvatsko pitanje sa kojim mogu biti oni zadovoljni, te da smo tako osigurani od naših vanjskih neprijatelja Italijana i Njemaca.

Ne smiju se nikako sastajati sa narodnim neprijateljima i moramo pomagati obnovu zemlje.”[27] Također, Nola je 5. rujna 1949. izvijestio ministra unutarnjih poslova NR Hrvatske Stevu Krajačića “da je kao vizitator u Hercegovini u svibnju te godine nastojao i uspio da u upravu Hercegovačke franjevačke provincije budu izabrani ‘ljudi snošljivi prema narodnoj vlasti’”.[28]

Fra Dominik Mandić je, blago rečeno, “imao razumijevanja” za svećenike/fratre koji su utemeljili svećeničko udruženje “Dobri Pastir” i kao generalni definitor bio njihov zaštitnik u Rimu. Pravdao je njihova djela i namjere koliko je mogao kod generala franjevačkog reda i u Vatikanu, a i general i Vatikan su bili protiv toga udruženja. On (10. ožujka 1950.) piše bosanskom provincijalu fra Jozi Markušiću “da je zagovarao Udruženje na odgovornim mjestima, koja hoće da svećenici čuvaju neokaljanu katoličku vjeru i crkvenu stegu”. Preporučuje mu da paze na to. “Neka sve nastoje raditi u dogovoru s biskupima.”[29]

Mandićevo razumijevanje za udruženje “Dobri Pastir” u prilikama kakve tada vladaju u Jugoslaviji vidi se i iz pisma koje 2. veljače 1952. (prije nego je imenovan poglavarom) šalje iz Chicaga definitoru Jeličiću u Rim: “Vidjeli ste, kako je lijepo priredio [fra Rufin Šilić] Kalendar Dobri pastir za god. 1952. Pun je lijepe pouke, koja je čitaocima pružena u jednostavnoj, ali misaonoj i mudroj formi. To je prava apologetika kršćanstva i kat. Crkve. Premda to izričito ne veli, Kalendar Dobroga pastira za god. 1952. jest trajna i jaka polemika s komunizmom. Sva su kriva i bezvjerska načela komunizma prorešetana i snažno pobijena. Svaki katolik koji taj Kalendar pročita, bit će ojačan u svojoj sv. vjeri, i ponosan na svoj katolicizam. Ja sam mnogo zahvalan fra Rufinu i drugim suurednicima i piscima Kalendara. U Jugoslaviji, gdje se nesmije ništa štampati što je kršćansko i katoličko, Kalendar Dobroga pastira god. 1952. učinit će mnogo dobra i u srcima mnogih čitatelja ojačat će vjeru i kršćansko osvjedočenje. Svima koji su sudjelovali na izdanju Kalendara Dobri pastir za god. 1952 neka bude hvala na uspjelom katoličkom apologetskom djelu, i na kuraži s kojom je pisan u zemlji progona, gdje se više cijeni glavica kupusa nego ljutska glava.”[30] Očito je da on osuđuje režim, ali hvali djelo koje je mogao iznjedriti samo kompromis s režimom.

U pismu (3. siječnja 1952.) definitoru Jeličiću Mandić piše: “Čujem da je dolazio u Rim Vaš prijatelj Smajo. Naravno, po srijedi su državni razlozi, ali ja mislim da mu je jedan od glavnih razloga bio, da vidi svog ‘prijatelja’ Vitomira. Jeste li mogli od njega što nova saznati? Kakav je dobio utisak o našoj Kuriji i crkvi?”[31] Jeličić mu već 9. istog mjeseca odgovara: “Moj ‘prijatelj’ je bio incognito, ne želi da se zna da je bio, veli u nekim trgovačkim poslovima (ako je moguće). Nije radi toga htio doći ovdje u kuriju, ja sam se s njim vidio vani. Teško je od njega išta saznati, osim da im Vatikan plaho smeta svagdje, napose u Americi.”[32] Ovo “napose u Americi” vjerojatno se odnosi (i) na hrvatske svećenike u Americi i taj Smajo je došao, podrazumijeva se, iz Bosne i Hercegovine u Rim (i) radi njihovih antikomunističkih i antijugoslavenskih djelatnosti u toj slobodnoj zemlji.

Što je Vatikan mislio o udruženju “Dobri Pastir” i fratrima u njemu, pokazuje činjenica da se fra Vitomir Jeličić, koji je bio savjetnik udruženja za pravna pitanja, “na zahtjev Vatikanskog Državnog Tajništva odrekao” službe generalnog definitora Reda na Uskrs 13. travnja 1952. Odmah je tu vijest javio Mandiću, ali mu nije smio ništa reći o razlozima odreknuća.[33] Mandić 8. svibnja 1952. piše ex-definitoru Jeličiću tumačeći mogući razlog zašto je optužen za “filokomunizam” i veli:

“Moguće da su u Drž. Taj. … povukli na srijedu optužbe protiv Svećeničkog udruženja u B. i H., koje postoje od njegova osnutka. Mi smo negda, Preč. O. General i ja, stišavali te optužbe dokazujući, da su naša braća potpuno pravovjerna i poslušna Sv. Stolici, a da su osnovala Svećeničko udruženje samo zato da zaštite svećenike i pravovjerni narod od potpunog iskorijenjenja. (…) Vaše riječi i spisi, koje se negda nevino tumačilo, sada su mogli postati neispravni i vrijedni ukora.”[34]

Fra Karlo Nola bio je u to vrijeme određen za generalnog vizitatora Hercegovačke franjevačke provincije, što mu je neslužbeno bilo već i javljeno, ali dekret nije dolazio. No Vatikan je “opozvao Nolu, jer je pristaša Udruženja i jer je držao onaj malo nezgodan govor na osnivačkoj skupštini Udruženja”.[35] Umjesto Nole provinciju je pohodio fra Inocent Zrinski iz zagrebačke provincije.

Definitor Jeličić i provincijal Leko, a možda i vodeći ljudi u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, izgleda da su smatrali da je po svojoj nekadašnjoj ideološkoj orijentaciji, svom ugledu i autoritetu fra Dominik Mandić idealan za novog starješinu u Americi, koji će neutralizirati “ekstremiste”[36] u komisarijatu. Ali, na njihovu žalost, fra Dominik nije ispunio njihove nade. Ako je i imao namjeru nešto takvo poduzeti, njegova metamorfoza od jugofila u istinskog hrvatskog državotvorca bila je dovršena njegovim dolaskom u Ameriku.

Što se tiče narodnog rada fratara u Americi, jasno je sročio svoj stav provincijalu Leki u pismu od 5. travnja 1955.: “Kako viđu iz Vaših zadnjih pisama, Vi ste krivo informisani o našem držanju i pisanju ovamo. Razlike koje postoje u Vašem i našem gledanju i držanju nužne su posljedice tamošnje i ovdašnje stvarnosti. Vaši se pogledi upiru na sadašnjost i održanje na životu, a mi u slobodnom svijetu moramo gledati na budućnost i načelnost. I upravo s ovoga općega i dubljega gledanja Vaše je držanje, svih vas tamo, kako Vam je poznato, bilo jako kritizirano i osuđivano u samome Rimu. Ja sam vas uvijek branio i dokazivao sam, da je vaše držanje u interesu vjere i naroda. Govorio sam, i mislio s pravom, da Vi u interesu održanja morate voditi računa o postojećim stvarnostima i ići sve dotle, dok ne budu u pitanju dogmatska načela. Kad bi drugačije radili, nepotrebno bi nanosili štetu sv. Crkvi i narodu.

Vaš potrebni i dozvoljeni oportunizam mi u stranom svijetu niti možemo niti smijemo slijediti. Mi u slobodnom svijetu, u Americi, moramo voditi računa o našoj stvarnosti, gledati i raditi za bolju budućnost Reda i naroda. Kada bi mi u ovdašnjim prilikama mislili i pisali, kako Vi mislite i pišete u Vašoj stvarnosti, nas bi ovdje i naši najbolji vjernici, i naša hrvatska i američka sredina smatrali izdajicama. Vaša i naša stvarnost je različita, pa je nužno da svatko ide svojim putem gledajući da budemo korisni svetoj Crkvi i svom narodu, kojima moramo služiti i za njih se žrtvovati.”[37]

Poruka je jasna, neka “svatko ide svojim putem”. Ali sve do pred kraj komunizma i Jugoslavije postojala je u hercegovačkoj provinciji struja koja je smatrala da bi radi (dobrih) odnosa provincije s državnim vlastima, fratri u Americi trebali (za) šutjeti. Fra Dominik ne samo da nikoga nije ušutkivao, nego je i sam postao glasan zagovornik hrvatske državne samostalnosti i slobode.

 

Mirne vode tijekom starješinskog mandata

Od preuzimanja starješinstva pa do kraja Mandićeva mandata u proljeće 1955. komisarijat hrvatskih franjevaca u Americi plovio je mirnim vodama. Premda je Mandić u svom izvješću provincijalu početkom 1952. napomenuo da je bilo nekih razlika između novodošlih i “starodošlih”, i to je s vremenom nestalo. On piše provincijalu Jerki Mihaljeviću (11. lipnja 1955.) da u komisarijatu “nema posebnih poteškoća ni problema: sve je upućeno i teče redovitim putem”.[38]

Među važnijim pothvatima tijekom njegova mandata bila je kupnja i obnova dviju kuća u Chicagu, od kojih je jedna pretvorena u prvi samostan hrvatskih franjevaca u Americi, a u drugu je proširena već postojeća franjevačka tiskara. Naime, prva kuća koju su hrvatski franjevci u Americi (1943.) kupili za svoju uporabu, neovisno o župama, bila je zgrada na Drexel Boulevardu u Chicagu, nekoć vlasništvo bogataša Ryersona (Martin A. Ryerson, 1856. – 1932.). Služila je kao rezidencija fratrima koji nisu bili na župama i starješini komisarijata. Susjedna kuća na Ellis Aveniji, vlasništvo obitelji bogataša Swifta (Gustavus F. Swift, 1839. – 1903.), bila je već godinama prazna i kupljena je 1952. Bogataši su zbog dolaska crnaca u taj dio grada napustili svoje prostrane vile i s vremenom ih vrlo jeftino prodavali, pa i poklanjali.

Zbog dolaska novih fratara i sjemeništaraca iz Europe, kao i zbog izdavačke djelatnosti, fratri su kupili dvije napuštene kuće Swiftove obitelji. Fra Dominik je s ponosom na više strana javio vijest o kupnji: “Ovih dana kupili smo dvije kuće za budući novi samostan u Chicagu. Nalaze se odmah uz dosadašnju kuću na Drexel blvd. Glavna kuća bila je vila za stanovanje najvećega američkog tvorničara mesa, Swift-a, a druga manja za njegovu poslugu i gospodarstvo. Velika kuća, na pet podova (floor), ima 22 sobe i druge nuzprostorije. (…) Kada bi se danas ove dvije zgrade pravile, zapale bi sigurno jedan milijun dolara. Nama je obadvije ustupio vlasnik za samih 25.000$. Zapravo darovao nam.[39] Novu kuću preuređujemo za naš budući samostan. Tamo će prijeći sva braća iz Drexel blvd 4852 [4851!], a dosadašnja kuća ostat će za naš redovnički pomladak. Gospodarsku zgradu spojit ćemo s tiskarom i tamo urediti slagarnu, otpremu i uredništva. Ta se zgrada nalazi tik uz našu tiskaru, i može se s njom zgodno ujediniti. (…) Ja sam dao savjet, da se kupi Swiftova vila, spoji sa sadašnjim našim posjedom i tu izgradi naš budući samostan sv. Ante. Iz početka je bilo kod mnogih otpornosti i predrasuda, ali su brzo svi uvidjeli, da je ovo vanredno lijepa stvar i pogodna za daljni razvoj našega rada u Chicagu. Sada su svi zadovoljni i zahvaljuju Bogu, da nije što drugo prije kupljeno. Bez sumnje Božja providnost i posebna pomoć Gospina bdjela je nad cijelom stvari i vodila sve k cilju, da se na Drexelu stvori jedna velika i lijepa franjevačka kula rada i molitve.”[40]

Mandić (14. ožujka 1952.) izvješćuje i provincijala Leku o kupnji kuće i javlja mu da je novo starješinstvo zaključilo “da se naša kuća sv. Ante u Drexel Blvd Chicago proglasi i uredi kao pravi redovnički samostan”, da će novi samostan biti u novokupljenoj kući i da je za prvog gvardijana imenovan fra Vendelin Vasilj.[41] Blagoslov i svečano otvaranje prvog samostana hrvatskih franjevaca u Americi u novokupljenoj kući bio je 3. kolovoza 1952.[42] U pismu od 26. veljače 1953. Mandić podnosi provincijalu u Mostaru troškovnik i izvješćuje da je obnova kuće stajala 82.857 dolara.[43] Njegov je plan bio čim prije dovesti i sestre franjevke iz Hercegovine koje bi radile u samostanskoj kuhinji, tiskari i drugim poslovima.[44] Ali uza sve njegove dobre namjere, sestre su došle tek 1968. godine.

U više pisama s početka svoga starješinskog mandata fra Dominik naglašava da je kupnja napuštenih Swiftovih kuća bila njegova ideja i zasluga, ali po usmenoj predaji, koju sam više puta osobno čuo od fratara iz tog vremena, zasluga za kupnju i obnovu kuće pripisuje se fra Vendelinu Vasilju. To potvrđuje i službena mrežna stranica fratara u Chicagu, na kojoj čitamo da je kuća kupljena “i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena”.[45] Vjerojatno su kuće kupljene na kraju fra Vendelinova ili na samom početku Mandićeva mandata, a preuređivanje je predvodio fra Vendelin, ali ne kao komisar, nego kao prvi gvardijan.[46]

Za vrijeme Mandićeva mandata hrvatski su franjevci utemeljili još jednu hrvatsku katoličku župu, u Monessenu, Pennsylvania, a Mandić u izvješću o stanju u 11 župa u kojima su tada djelovali članovi komisarijata hrvatskih franjevca iznosi i sljedeće podatke za razdoblje od 1952. do 1955. godine. Ovo donosimo radi boljeg uvida u tadašnje prilike među Hrvatima u Americi i iscrpnijeg sagledavanja rada tamošnjih fratara. U svim župama zajedno bilo je tijekom te tri godine: krštenih 1362, vjenčanih 489, umrlih 652, ispovijedi 157.400, pričesti 327.900, nedjeljnih i blagdanskih propovijedi 5874, učenika na vjeronauku 4467, misija i duhovnih vježba 52, broj duša (25. II. 1955.) 20.279, kongregacija Trećeg reda 7 s 237 živih članova i u 9 župnih škola 49 sestara.[47] Pored ovih statistika, Mandić je redovno i iscrpno davao financijska izvješća članovima zajednice i provinciji, što svjedoči da je bio dobar administrator, a iz pisama se vidi da je u svim nesporazumima s braćom izbjegavao konfrontacije i nastojao sve rješavati tihim putem.

 

Humanitarni rad

Dobro je poznato da je fra Dominik Mandić bio prava osoba na pravom mjestu kad se odmah poslije rata mnoštvo hrvatskih izbjeglica našlo po logorima i izvan njih u Italiji. On je tada bio generalni definitor i ekonom franjevačkog reda u Rimu. Novac je pristizao od franjevačkih provincija, posebice iz Amerike, za izgradnju franjevačke kurije i crkve u Rimu, a on je predvodio te velike radove.

Novac iz hrvatskog franjevačkog komisarijata u Americi koji je bio namijenjen hercegovačkoj provinciji ostajao je tijekom rata na pologu u Rimu, te je Mandić i to imao na raspolaganju. Osim toga on je “zaista imao lijepu svotu američkih dolara s kojima je radio na burzi (…), a bila je velika potražnja za američkim dolarima”.[48] Dakle, dobivenim novcem iz više izvora i stečenim u zamjeni dolara za lire Mandić je pomagao pojedincima, obiteljima, đacima i studentima, te sponzorirao razne djelatnosti u logorima. Bio je vodeći među tadašnjim hrvatskim svećenicima u Rimu u humanitarnom radu za svoje sunarodnjake u tim kriznim vremenima.[49]

Po dolasku u Ameriku fra Dominik je, kao komisar/starješina hrvatskih franjevaca, slao pomoć na više strana. Naravno, on je to mogao raditi zaslugom dobročinitelja i fratara koji su prikupljali i slali mu novac za dobrotvorne svrhe. On je u ime fratarske zajednice, a u nekim slučajevima i na svoju ruku, slao pomoć na razne načine: novac, hranu, odjeću, obuću i druge potrepštine, a svećenicima i misne intencije. Hrana se slala ponajviše preko braće Šare u Trstu i Ante Budimirovića u Rimu, a pošiljke su sadržavale, između ostaloga: brašno, rižu, ulje, šećer, mlijeko u prahu, kavu, grah, slaninu, mast, sapun za pranje, sapun za osobnu higijenu i druge potrepštine. Slalo se na puno strana, posebice provinciji u Mostaru i njezinim članovima, kao i drugim franjevačkim provincijama, sjemeništima, bogoslovijama, časnim sestrama i drugim crkvenim ustanovama, kao i za svećenike u zeničkom zatvoru preko časne sestre koja je u Zenici živjela i o njima vodila brigu koliko je bilo moguće. Slalo se i rabljenu ali kvalitetnu robu koju su fratri kupovali po niskoj cijeni od dobrotvornog društva svetoga Vinka Paulskog (Society of St. Vincent de Paul) u Milwaukeeju, Wisconsin,[50] a koja je mnogima itekako dobro došla u vrijeme velike neimaštine nakon rata.[51] Osim u Domovinu, pomoć je slana na više strana u svijetu: pojedincima, studentima, invalidima i, posebice, u izbjegličke logore u Europi: u Italiji, Austriji i Grčkoj.

Hrvatima u logoru Lavrio u Grčkoj šalje malu pomoć pred Božić 1953. i piše: “Bolno nas se doimlje vaše stanje.”[52] Za Uskrs 1954. šalje im čestitku i dar te poručuje: “Mi radimo da bi se svi izbjegli Hrvati preselili u USA.”[53] Za one u centralnoj Italiji šalje pomoć preko Hrvatskog dobrotvornog društva u Rimu i vlč. Krunoslava Draganovića. U pismu Draganoviću (22. ožujka 1953.) Mandić šalje uskrsni dar od 200 dolara za izbjeglice od Hrvatske pomoćne akcije “da znaju da nijesu zaboravljeni i da netko na nje misli”.[54] U logore u južnoj Italiji pomoć šalje preko vlč. Josipa Borošaka, a u Trst preko fra Dionizija Lasića u Rimu.[55]

Iz logora Capua velečasni Josip Borošak (21. srpnja 1953.) piše Mandiću o prilikama u izbjegličkim logorima i slanju pomoći. Kaže između ostalog i sljedeće: “Zadnja pomoć, koju ste poslali u logore u kojima radim bila je za Uskrs. Tom zgodom svaki hrvatski izbjeglica je dobio po nešto. Zadovoljstvo je bilo veliko.

Kako je od toga vremena prošlo nekoliko mjeseci, a potrebe su kod obitelji, djece i bolesnika jednake to sam slobodan zamoliti Vas, ako Vam je moguće izpred ‘Hrvatske Pomoćne Akcije’ poslati na moje ime – ovaj put samo za bolesnike-invalide, djecu-obitelji – dakle za one najpotrebnije… Nalaze se u bolnicama naši, mnogi bez ikakve pomoći ili Lire, tu su naši invalidi, pa neke s mnogo djece obitelji itd. Naročito bolesnici u logoru Pagani su bijedna stvorenja: bez dovoljno hrane, bez dobivanja odijela i cipela. Dosta je rečeno, ako Vam spomenem, da su svi bolesnici u tom logoru ovih dana predali sudu Upravu logora (A. M.P. Administrazione Missione dela Pace), budući da kao t. b. bolesnici i invalidi oskudijevaju sa najnužnijim, a od I.R.O-a su primili za svakoga velike svote, tj. za pristojno uzdržavanje… Tamo ima naših 22…Uglavnom stanje je ovako:

• 53 djece do 15 godina u tim logorima: Capua, S. Antonio, Aversa, Pagani i Mercatello

• 47 što bolesnika, što staraca, što invalida, kako u logorima, tako u bolnicama

Ovi su najpotrebniji i za ove sam slobodan zamoliti Vas, tako da bi im za Veliku Gospu podijelio. Pa makar kakva malenkost dobro će doći svakom djetetu i bolesniku…”[56]

Pomoć izbjeglicama u Austriji išla je preko vlč. Vilima Cecelje, odnosno preko hrvatskog Karitasa u toj zemlji. Velečasni Cecelja, moleći za pomoć, između ostalog piše: “Evo odlučih se obratiti na Vas, znajući da ste Vi uvijek imali razumijevanja za naš siromašni svijet. Da Vam pišem o jadu i bijedi nije potrebno. Došli ste i sami iz Europe pa ste svjedok svega. Htio bih Vas upozoriti na jednu bolnu činjenicu u kojoj leži naša velika poteškoća. Amerikanci i Austrijanci obustavili su primanje novodošlih izbjeglica u prihvatne logore, jer da nisu od onih ‘iza željeznog zastora’. Tako sad sav naš svijet koji dolazi, a ima ga mnogo, ostaje jednostavno na ulici. (…) Bježali su da se domognu slobode, a upadaju u teško ropstvo neimaštine i gladi.

(…) Najviše izbjeglica iz domovine dolazi u Austriju i naše su potrebe prema tome najveće. Živimo od milosti Božje.”[57]

Mandić je, osim hrvatskim studentima u Španjolskoj, slao pomoć i nekim drugim pojedincima, vjerojatno bez znanja uprave komisarijata. Na primjer, sinu Ante Cilige Pavlu, srednjoškolcu u Parizu,[58] i Dragi Barsiću, sinu svojih prijatelja Ivana i Ruže Heinrich iz Buenos Airesa, koji je tada studirao u državi Ohio, SAD. Iz pisama se vidi da je gosp. Heinrich bio iz Sarajeva i da je bio bliži Mandićev suradnik u poratno vrijeme u Rimu.[59]

Hrvatska pomoćna akcija i Fond kardinala Stepinca

Odmah nakon rata hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkom Državama utemeljili su Hrvatsku katoličku pomoćnu akciju (Croatian Catholic War Relief Association) i obratili se hrvatskom narodu i američkim biskupima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Prikupljene doprinose slali su preko Bratovštine Sv. Jeronima u Rimu.[60] Već prije fra Dominikova dolaska u Ameriku “Pomoćnica” se pomalo gasila pa su je fratri odlučili obnoviti i preko nje prikupljati darove za potrebne. U okružnici braći od 11. listopada 1952. Mandić piše o Hrvatskoj pomoćnoj akciji: “Potrebe Hrvata, koji stradaju radi odanosti svojoj sv. vjeri i Domovini, svakim danom rastu. Da bi se tim potrebama barem donekle moglo udovoljiti, prema prijedlogu bratskih konferencija za vrijeme sv. duhovnih vježba Komisarijatsko vijeće na sjednici od 25. IX. t. g. zaključilo je, da se opet oživi, u našem djelokrugu ‘Hrvatska pomoćna akcija’ za pomaganje potrebnih Hrvata u Inozemstvu i Domovini. Prema tome zaključku u svakoj se našoj župi ima trajno i sistematski sakupljati za Hrv. Pomoćnu akciju, napose u svim našim župama ima se svake druge nedjelje kupiti druga kolekta [milostinja] u tu svrhu. Potanje naputke za sakupljanje prinosa za Hrv. pomoćnu akciju donijet će u narednim brojevima Danica i Hrv. Kat. Glasnik.”[61] Otada su franjevci vodili Hrvatsku pomoćnicu, a Savez hrvatskih svećenika u Americi, u kojem su bili svjetovni svećenici i redovnici, utemeljio je Fond kardinala Stepinca u namjeri da se novac iz njega šalje po kardinalovoj želji.[62]

O Pomoćnici i Fondu Mandić piše prijatelju Vlahi: “[Tvoja] misao o Fondu kard. Stepinca već je ostvarena, naravno u našim hrvatskim krugovima i u dosta čednoj formi i uspjehu. Sakupljanje za taj Fond pokrenuto je nakon sastanka hrv. Svećeničke zajednice [misli se na Savez hrvatskih svećenika u SAD] ovdje u Chicagu koncem listopada o. g. Osim te akcije postoji i Hrv. Pomoćna akcija, koju sam ja s našim franjevcima pokrenu u rujnu o. g. (…) Oba fonda, Stepinčev i HRPA, imaju glavno pred očima hrvatske iseljenike i njihove potomke. Gdje bude izgleda pokucat će i na tuđa vrata. (…) Prinose dakle HRPA trošit ćemo za sadašnje dnevne potrebe, a one Stepinčeva fonda zasada će se polagati na banku, dok sam Kardinal Stepinac ne odredi u što i na koji će se način utrošiti. (…) svijet teško daje, i (…) ni jedan ni drugi fond ne će imati Bog zna kakvih sredstava na raspolaganje. Ja sam voljan na ovom polju raditi i sve učiniti, da se pomognu potrebni u Izbjeglištvu i u našoj patničkoj Domovini.”[63]

Trebalo je pomagati ne samo izbjeglice u logorima, nego i one koji su pristizali u Ameriku. Tako Mandić u okružnici od 31. listopada 1953. članovima komisarijata, između ostaloga, piše: “Na sastanku svećenstva u Chicagu, dne 26. X. o. g. osnovan je posebni svećenički odbor, koji će se brinuti za smještaj izbjeglica. Na osnovu novoga američkoga zakona za DP [displaced person] preporučujemo svim PP OO. po našim župama, da se požrtvovno zauzmu za smještaje izbjeglica na području svojih župa. Na to nas svjetuje i ljubav prema našoj braći, koja bez kuće i zanimanja stradaju po logorima, a i ljubav prema našim hrvatskim župama u USA., koje će imati razlog svog opstanka samo dotle, dok se oko njih budu kupili Hrvati, koji govore hrvatskim jezikom.”[64]

Kako Mandić u navedenom pismu g. Vlahi i napisa, prikupljena pomoć bila je u “dosta čednoj formi”, ali ipak je uvijek ponešto pristizalo iz više župa i slalo se najugroženijima, kojima su i mali darovi puno značili, a ponajviše su im bili znak hrvatske solidarnosti i zajedništva.

 

Prilike u emigraciji početkom 1950-ih

U pismu generalnom definitoru fra Inocentu Zrinskom (25. studenog 1955.) fra Dominik između ostalog piše: “U Americi su naime Hrvati pocjepani u ‘crkvenjake’ i ‘neovišnjake’. Prvi se drže svećenika i organizovani su u hrvatskim kat. župama. Drugi nemare za crkvu ili su prema njoj neprijateljski raspoloženi. U pogledu narodnom ovi su zadnji ‘jugoslaveni’. Crkvenjaci su dobri Hrvati i traže od svojih svećenika da s njima surađuju u vjerskim i narodnim stvarima”.[65] Taj temeljni dualizam među Hrvatima u Americi još slikovitije opisuje poziv čiji se tekst nalazi u Mandićevoj ostavštini, a kojim se moli Hrvate da pomognu subraći u potrebi. Naslov je apela “Brat nebratu a bratu nebrat” i kaže: “To su oni Hrvati, u kojima teče hrvatska krv, koji su rođeni od oca i majke Hrvata, ali im je srce pokvarila lažna propaganda, jugoslavenska i komunistička. Oni se zanose i hvale Titovu Jugoslaviju, koja progoni sve čestite Hrvate i satire našu sv. vjeru; druže se i ljube srpske četnike, koji se neiskreno pokrivaju pod jugoslavenskom koprenom, a u duši su zadrti veliko Srbi, iskopajnici Hrvatske i zatornici svih pravih Hrvata.

Ovakvi Hrvati jugoslaveni ili komunisti vjerujući lažnoj propagandi, nazivaju svakog Hrvata, koji ne hvali Tita i srpsku kamu, ustašom i koljačem. Nebratu je brat, a svome bratu Hrvatu nebrat. – Sinovi i potomci ponosnih Hrvata! Očistite Vaša srca i od danas ljubite sve ljude, ali na prvom mjestu, kao što Bog zapovijeda i narav, Vašu krvnu braću Hrvate. Budite bratu brat! Tu ljubav pokažite djelima milosrđa pomažući onu braću Hrvate, koji se nalaze u biedi i nevolji, i to glavno radi srbokomunističkog progona. Vašu pomoć pošaljite na adresu: Hrvatska pomoćna akcija, 4851 Drexel Blvd., Chicago, Ill, USA.”[66]

Tadašnja podjela Hrvata na “jugoslavene” (a dobar broj njih bili su i (pro)komunisti) i na domoljube (od kojih je većina bila u bližem ili daljem kontaktu s hrvatskim katoličkim župama), bila je prisutna među Hrvatima u Americi sve tamo od početka 20. stoljeća pa do raspada jugo-režima i jugo-države. Tijekom Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega prva se skupina osjetila ojačanom jer je sebe smatrala pobjedničkom, dok je sve koji su bili za hrvatsku samostalnost nazivala ustašama, sljedeći primjer i upute jugo-režima.

Ali osim postojanja ovih dvaju suprotnih tabora, i odnosi među domoljubnim Hrvatima bili su, blago rečeno, slojeviti pa višeput i napeti. Premda ih je sve povezivala ljubav za domovinu, razdvajala su ih različita mišljenja o tome kako, u tim poratnim prilikama i u tuđem svijetu, doprinijeti slobodi i samostalnosti Hrvatske, kojim putem ići prema zajedničkom cilju. Naravno, bilo je to povezano i s osobnim taštinama i ambicijama pojedinaca.

Jedan manji broj ali utjecajnih “realista” želio je samostalnu i demokratsku Hrvatsku, ali nisu vidjeli mogućnost (barem u skorijoj budućnosti) rušenja komunističke Jugoslavije, koja je postala dio poratnog svjetskog poretka. Tako Ivan Meštrović u pismu fra Dominiku Mandiću od 30. svibnja 1952. među ostalim piše: “Na Vaše refleksije o našoj privrženosti jedinstvu jugoslavenskih naroda neću se opširnije osvrtati, jer vidim da ste i Vi sami proživjeli što i ja, kao i toliki drugi Hrvati, i da smo se svi razočarali. Razočaranje je bilo toliko i događaji su bili takvi, da se logično nameće zaključak da je rastava jedini izlaz. Tu je riječ, međutim, lako izustiti, ali je teško naći načina da se obadvije strane zadovolje i to ne samo u njihovim subjektivnim osjećajima nego da to bude za obadvije strane i objektivno pravedno.

Nepravedno rješenje za ma koju stranu povećalo bi nesigurnost za obadvije. Ono bi nas dovelo do neprestanih borbi i do kombinacija trećih da budemo njihovi graničari i da se međusobno trijebimo. A teškoća razdiobe nije samo u tomu. Postoji i antipatija zapadnih protiv svakoga atomiziranja. Zato je, čini mi se, najbolja taktika s naše strane da dokažemo da nije krivica na našoj strani, nego na njihovoj, jer oni neće da se urazume i da shvate da jednaki ne mogu biti podređeni jednacima.

Što možemo drugo činiti u ovim prilikama?”[67] Ovakva grupacija u hrvatskoj političkoj emigraciji bila je prisutna sve dok nisu počeli pucati okviri jugo-države i njezina komunističkog režima.

Ratni vihor u emigraciju je donio Vlatka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, te još neke vodeće ljude HSS-a. Najbrojnije članstvo HSS-a u Sjevernoj Americi bilo je u Kanadi, a samo mali broj u SAD-u. Članovi i simpatizeri te stranke bili su ponajviše iseljenici generacije koja je došla u svijet 1920-ih i 1930-ih godina. Nepovjerenje između starih doseljenika i novih emigranata HSS-a bilo je uzajamno, posebice kad se uzme u obzir da je krajem rata i odmah nakon njega vodstvo te stranke u emigraciji dalo podršku Titu i partizanima. Po dolasku u Ameriku dr. Maček se nastanio u Washingtonu i mnogi su vjerovali, ili bolje reći nadali se, da će pokušati okupiti emigrantske snage i izvan HSS-a te postati vodeći zagovornik hrvatskih antijugoslavenskih i antikomunističkih stremljenja u centru američke i svjetske moći. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. On se bavio čuvanjem stranačke stege i dokazivanjem da je on, odnosno HSS, jedini koji ima istinski politički legitimitet u hrvatskom narodu.

Novi veliki val emigranata pristigao je poslije rata u svijet i sa sobom donio novu snagu, ali i nove političke podjele. Jedni su vjerovali u obnovu ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem i u beskompromisnu borbu do obnove hrvatske državne samostalnosti. Ali i među njima je došlo do podjela, između ostalog i kad se čulo da Pavelić u Argentini razgovara s nekim vodećim Srbima o mogućim kompromisima.[68]

U Europi je djelovao dr. Branko Jelić, nekadašnji suradnik Ante Pavelića i glavni organizator predratnog Hrvatskog domobrana u Sjevernoj i Južnoj Americi. On je imao svoje sljedbenike i nastojao organizirati snage u Europi i šire u Hrvatski narodni odbor, te biti vodeći glas u emigraciji.[69]

Među novim emigrantima bilo je dosta školovanih ljudi koji su zagovarali “novi put” u borbi za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Uvidjeli su da od Mačeka nema nade, a da je Pavelić autoritativan i kompromitiran, pa su radili sami ili u manjim skupinama na kulturnom polju i/ili zagovarali opće hrvatsko djelatno zajedništvo temeljeno na demokratskim principima.[70] U SAD-u su se “neovisnjacima” pridružili i brojni članovi nekadašnjeg Hrvatskog domobrana u Americi, čije je djelovanje bilo zabranjeno tijekom rata. Od ovakvih pojedinaca i neovisnih skupina potekla je i organizacija Ujedinjenih američkih Hrvata, u kojoj je djelovalo i nekoliko hrvatskih franjevaca, u prvom redu fra Silvije Grubišić, fra Ljubo Čuvalo i fra Častimir Majić, a potonja dvojica bili su i dugogodišnji urednici tjednika Danica. Fra Dominik Mandić ostao je izvan ili, kako je vjerojatno on to smatrao, iznad svih stranaka i političkih skupina, i nastojao pomirujuće djelovati među svima za koje je smatrao da mogu doprinijeti boljitku hrvatskog naroda.

Rad na nacionalnom polju

Nakon fra Dominikova imenovanja starješinom hrvatskih franjevaca u Americi (1952.) uz čestitke koje su pristizale iskazivane su i nade da je on osoba oko koje će se moći okupiti nove hrvatske snage, posebice kulturne i intelektualne, koje će dati novi zamah stvaralaštvu među Hrvatima u svijetu. Na primjer, u pismu od 29. travnja 1953. vlč. Stjepan Lacković mu piše: “Ja vjerujem, mnogopoštovani, da je Vaš dolazak u ovu zemlju među hrvatski narod od osobitog značenja. Tako i mnogi drugi misle, koji se zanimaju za naše javne poslove i stvari. Oni očekuju od Vas, posebno u pravcu smirivanja zaoštrenih duhova i prilika među nama.”[71]

Vjerojatno je i on imao osjećaj poslanja da, kao što je bio uspješan u Rimu, svojim radom, poznanstvima i utjecajem poluči značajnije uspjehe. U pismu Bogdanu Radici (10. travnja 1952.) osjeća se Mandićeva spremnost za novu misiju: “U ovoj velikoj i slobodarskoj zemlji prilike Hrvatskog naroda i na vjerskom i na narodnom polju su vanredno teške i razrovane. Što bude do mene, spreman sam sve učiniti da se te prilike poboljšaju, najprije na vjerskom a onda i na narodnom polju. Želim, i u tom ću pravcu gledati usmjeriti rad moje braće, da se Hrvati u Americi otresu modernih zabluda, napose zlokobnog komunizma, i da živu privatno i u obitelji pravim kršćanskim životom, koji je osnova i najbolje jamstvo i vremenitoj sreći pojedinca i naroda. U Narodnom pogledu želim da svi složno upregnu sve sile, kako bi i Hrvatski narod u Domovini što prije došao do svoje slobode i blagostanja u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.”[72] Ta on je poznavao gotovo sve uglednije Hrvate u svijetu, a mnogima od njih je pomogao kad su bili u najtežim danima izbjeglištva. Broj pisama i imena ljudi s kojima se dopisivao poslije dolaska u Ameriku uistinu je dojmljiv. Bio je u vezi gotovo sa svim poznatijim Hrvatima u tadašnjoj emigraciji i osjećao je da može biti osoba oko koje će se okupiti nove snage u zajedničkom radu za Hrvatsku.

Njegov rad na nacionalnom polju iz toga vremena bio je postavljen na dva paralelna kolosijeka koji su vodili k istom cilju: doprinijeti željenoj slobodi Hrvatske i hrvatskog naroda. Prvo, gdje god je mogao, on poziva domoljubne Hrvate na slogu i zajedništvo. Od mnogih ćemo navesti samo dva citata iz njegovih pisama u kojima savjetuje uzajamno uvažavanje i slogu. U pismu Anti Ciligi od 7. travnja 1954. piše:

“Ja svima savjetujem, pa i Vama, da se između Hrvata što manje vode polemike. Mi imamo toliko naših narodnih problema i vanjskih neprijatelja, da je šteta trošiti vrijeme i novac u međusobne prepirke poimence kad se radi o ličnim napadajima.”[73]

Slično poručuje i Ivi Bogdanu: “U današnjim vanredno teškim prilikama Hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvatskoj naše snage valja da budu upućene drugim ciljevima, a ne sitnim ličnim obračunavanjima i optužbama. I gdje je potrebna kritika i upozorenje, ja sam uvijek za to, da se čini s mnogo obzirljivosti, ljudski i kršćanski.

Nužna je i potrebna služba istini, ali u svemu valja da vlada kršćanska ljubav.”[74] Podizao je on glas kad je trebalo osuditi notorne laži, pa makar one dolazile i od Hrvata,[75] ali njegovo je opće djelovanje bilo poštivanje mišljenja drugih, uvažavanje i nenapadanje. Njegova pismohrana svjedoči da se dopisivao s Hrvatima članovima različitih stranaka, političkih opredjeljenja, profesija i vjera, i sve ih nastojao pomirljivim tonom okupiti i/ili ohrabriti u radu za dobro hrvatskog naroda.

Drugo, nije Mandić ostao samo na davanju savjeta, nego je svojim inicijativama pokušao okupiti ljude u konkretnom radu na izdavanju knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, što je služilo hrvatskim nacionalnim interesima. Franjevačka zajednica u Chicagu već je izdavala Hrvatski katolički glasnik (od 1942.), Hrvatski kalendar (od 1944.) i Danicu (od 1945). Od 1947. fratri su imali svoju tiskaru, a iz poratne Europe stigao je u Ameriku veći broj mlađih i učenijih fratara te brojni izbjegli hrvatski intelektualci rasuti diljem svijeta. Fra Dominik je tu vidio ogroman potencijal koji je želio kanalizirati za opće dobro.

Početkom 1953. godine Mandić piše prijateljima da “proučava mogućnosti, da ovdje [u Chicagu] osnujemo Hrvatski izdavački zavod, koji bi u stalnim serijama izdavao originalna djela hrvatskih pisaca u Iseljeništvu, i tim omogućio hrvatsko stvaralačko djelovanje na polju pisane riječi i u ovim tragičnim vremenima za Hrvatski narod”.[76] U pismu mons. Juraju Mađercu (30. siječnja 1953.) navodi dodatne razloge za pokretanje izdavaštva: “Na mom povratku iz Rima,[77] u Lurdskoj špilji, stvorio sam odluku, da pokušam organizirati izdavanje knjiga za hrvatsku inteligenciju, i hrvatski narod uopće u Izbjeglištvu na kršćanskim osnovama. U Hrvatskoj je danas Društvo sv. Jeronima raspušteno; mnogi su hrvatski nakladni zavodi obustavljeni ili skrenuti sa svoje hrvatske kolotečine; Hrvatskoj Matici i Akademiji data je druga zadaća u protuhrvatskom i protukršćanskom smislu.

Hrvatski pisci, koji su izbjegli u Inozemstvo, nemaju materijalnih mogućnosti, da štampaju svoja djela. Na taj način hrvatsko stvaralaštvo na polju pisane riječi dovedeno je u opasnost da bude prekinuto i da zataji u ovim najotsutnijim vremenima za Hrvatski narod i za njegovu hiljadugodišnju kršćansku kulturu. S namišljenom organizacijom i izdanjima ja bih želio tome predusresti i dati mogućnosti sposobnim Hrvatima u Izbjeglištvu da štampaju svoje radove i nastave svijetle hrvatske tradicije iz doba slobode i kršćanskog života.”[78]

Plan izdavačkog rada najavio je u nekoliko pisama početkom 1953., a najjasnije ga je izložio u pismu (11. ožujka 1953.) dominikancu o. Hijacintu Eteroviću: “S pomoću Božjom, a pod zaštitom Marije, Kraljice Hrvata, ovih dana ću najaviti Iseljenoj Hrvatskoj, da smo na Drexelu u Chicagu osnovali Hrvatski izdavački institut ‘Croatia’, koji će izdavati slijedeće nizove knjiga:

1. Hrvatska duhovna knjižnica.

2. Hrvatska prosvjetna knjižnica.

3. Knjižnica hrvatske lijepe knjige.

4. Knjižnica savremenih pitanja.

Po jedna knjiga od svake knjižnice s Hrvatskim Kalendarom činit će Kolo od pet knjiga. Svake godine štampat će se jedno kolo, a s vremenom po mogućnosti i više.

Uz hrvatska izdanja Izdavački će zavod izdavati i Hrvatsku američku knjižnicu, kojoj će biti svrha, da upozna strani svijet, koji engleski govori, s Hrvatskom i njezinim težnjama. Ova će posebno imati pred očima i potomke Hrvata u Americi, koji više ne govore hrvatski. U ovoj će se knjižnici izdavati zasada po jedna knjiga godišnje. (…) O gornjim izdanjima ja već ima godinu dana razmišljam i dogovaram se. Definitivnu odluku stvorio sam na 6. prosinca 1952. klečeći pred kipom Majke Božje u Lurdskoj špilji.”[79]

O financiranju izdavaštva fra Dominik (14. siječnja 1953.) piše Franji Trogrančiću u već spomenutom pismu: “Sredstva za izdavanje spomenutih knjižnica mislim da ću moći skupiti organizacijom stalnih pretplatnika i dobrotvornim prinosima.

Početni kapital žrtvovat će naš Hrvatski Komisarijat u USA.”[80] U tu svrhu Mandić je, uz izdavački institut, utemeljio i Hrvatsku prosvjetnu zakladu. Kategorije su članstva bile: zakladnici, koji u roku od dvije godine podmire troškove tiskanja jednog hrvatskog djela na hrvatskom ili engleskom jeziku; dobrotvori, koji godišnje doprinesu $50.00 za deset godina ili odjedanput $500.00; utemeljitelji, koji godišnje doprinesu $20.00 ili odjedanput $250.00; stalni pretplatnici, koji godišnje doprinesu $10.00. Članovi pod 1-3 dobivaju sva izdanja Hrv. prosvj. zaklade besplatno, a stalni pretplatnici jedno kolo od 5 svezaka.[81]

Dok je fra Dominik prve dvije godine po dolasku u Ameriku bio urednik Hrvatskogkalendara, na suradnju je pozvao i dobio poznatija imena u emigraciji i istovremeno okupio ljude s kojima bi mogao otpočeti izdavačku djelatnost. Sljedeće su knjige izašle u izdanju Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”: Lucijan Kordić, Od zemlje do neba (1953.), Antun Bonifačić, Vječna Hrvatska (1953.), Vatro Murvar, Hrvatska i Hrvati (1953.), Dominik Mandić, Zbornik Croatia (1953.), Basil & Steven Pandžić, A Review of Croatian History (1954.), George W. Cesarich (Vilko Rieger), Croatia and Serbia: Why is Their Peaceful Separation a European Necessity? (1954.), Marijan Mikac, U povorci smrti (1954.), Branimir Marić, Glasovi Domovine – Hrvatski narodni pjevnik (1954.), Antun Bonifačić and Clement S. Mihanovich, eds., The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence (1955.).

Suočavanje sa stvarnošću

U okružnici od 31. ožujka 1954. fra Dominik članove komisarijata izvješćuje (i) o radu Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”, “koji je pred godinu dana osnovan sa znanjem i odobrenjem Kom. Vijeća, ustanova je i vlasništvo Komisarijata hrv. franjevaca u USA. (…) Sve dosada štampane knjige ‘Croatia’ je platila tiskari po redovitim dnevnim cijenama. Zavod je aktivan i moći će nastaviti svojim radom…”[82]

Premda je izvješće optimistično, HIZ “Croatia” nije još dugo opstao. Nije bila riječ samo o tome da se Mandić umorio, nego ni novčana potpora ni intelektualna suradnja njegovu izdavačkom pothvatu nije pristizala ni blizu kako je on očekivao.

Spomenut ćemo neke od razloga za takav neodaziv. Novčana sredstva nisu pristizala ni blizu Mandićevim očekivanjima jer prosječan hrvatski iseljenik/emigrant nije imao ni vremena ni interesa za knjigu. Glavna mu je preokupacija bilo zaraditi za potrebe svoje obitelji i školovanje djece te ponešto uštedjeti. K tomu, oni nešto imućniji nisu imali sluha za kulturne vrednote. Nažalost, rijetki su bili i oni i među dobro plaćenim profesionalcima koji su bili spremni žrtvovati ako ne vrijeme, a ono barem nešto novca za opće dobro. Takvo je stanje bilo i trajno ostalo u hrvatskoj dijaspori. Ipak, prosječan iseljenik/emigrant bio je, u granicama svojih mogućnosti, najtrajniji i najstabilniji darovatelj za sve pothvate pa i za (skromno) izdavaštvo.

Osim s financijskim problemima, fra Dominik se suočavao i s velikim poslom u pronalaženju suradnika za svoje projekte. Poseban je problem bio nedostatak prevoditelja na hrvatski ili engleski. U vezi s tim on se žali prijatelju dr. Andriji Artukoviću (pismo od 22. rujna 1953.): “Najteža je stvar s engleskim zbornikom.

Za to imam mnogo glavobolje i dopisivanja, ali stvar ide dosta sporo. Neki mi pisci još nijesu poslali svoje radove, a onda dolazi pitanje prijevoda na engleski. Ja tu ne mogu ništa učiniti, a ni ovi naši ovdje, jer dovoljno ne poznajemo engleski jezik za književni dobar prijevod. Tražim prevodioce, ali se teško nalaze, jer ljudi ili dobro ne poznaju engleski ili hrvatski. Mučim se i nastojat ću gurati dalje, nemam zadovoljstva u toj stvari, kako bi trebalo. (…) Novčano pitanje ‘Croatia’ još nije potpuno osigurano, ali se uzdam u pomoć Gospinu, da ćemo moći osigurati tiskarske troškove za nastavak rada i u slijedećoj godini. Opet je najteže za engleski Zbornik. Za taj dosada nemam ni predbroja ni novčanih prinosa gotovo ništa. (…)

Za sada sve mora biti osnovano na dragovoljnoj suradnji i ličnim žrtvama.”[83] Zbog spomenutih poteškoća zbornik na engleskom The Croatian Nation objelodanjen je tek 1955., u isto vrijeme kad se HIZ “Croatia” ugasio.

Treba napomenuti i sljedeće poteškoće s kojima se Mandić suočio, a koje možemo naslutiti iz njegova dopisivanja. Naime, dok je on sanjao da franjevački samostan u Chicagu, tiskara i izdavaštvo (pod njegovim vodstvom, naravno) postanu “franjevačka kula rada i molitve”,[84] mnogima u intelektualnim i političkim krugovima u emigraciji to nije odgovaralo. Stvarao se naime osjećaj da fratri u Chicagu svojim brojem, brojem župa koje su služili i izdavačkim djelatnostima imaju previše utjecaja ne samo na crkvenom, nego i na kulturnom i političkom polju. K tomu je većina fratara u komisarijatu bila rodom iz Hercegovine pa je nekima rast njihove moći postajao zazoran. Ovo se ponajbolje iščitava iz Mandićeva pisma Ivi Bogdanu (pisano na “Novu, Marijansku godinu 1954.”): “Uostalom ovamo često stižu vijesti, da u B. Airesu postoji cijela skupina Hrvata, pa i iz Hrv. kat. pokreta, koja javno omalovažuje ‘planinske Hrvate’, Herc. franj. Provinciju, Hrv. franj. Komisarijat u USA, našu ‘crnogorsku’ tiskaru itd. … [U] pogledu Vaše aluzije na Hrv. Izd. Zavod ‘Croatia’, kojom bi mi htjeli osigurati ‘jednoj franjevačkoj provinciji dominantnu poziciju u hrvatskoj publicistici i kulturi’. Mi u cijelom našem radu, pa i u izdanjima ‘Croatia’, ne idemo da stvaramo bilo u Iseljeništvu, bilo u Hrvatskoj nakon povraćene slobode, nikakvu prevlast niti vodstvo bilo na kojem polju. Naša je jedina namjera i želja, da služimo Bogu i svom Hrvatskom narodu, koliko nam naše sile i dane prilike dopuštaju. Službu svome narodu i svojoj sv. Crkvi nitko nam ne će moći zabraniti dok budemo imali snage i poleta.”[85]

Rastući utjecaj fratara u Chicagu ne samo da se nije sviđao antiklerikalnim strujama u hrvatskoj emigraciji, nego nije prihvaćan ni od svjetovnih svećenika,[86] ali ni među redovnicima pa i fratrima iz drugih provincija u iseljeništvu. Na primjer, Mandić osjeća da mu se u izdavačku djelatnost stalno “ubacuje” dominikanac o. Hijacint Eterović i krug hrvatskih intelektualaca koji su zajedno s njim izdavali katoličku reviju Osoba i duh. Kad je Mandić najavio izdavanje Novog zavjeta u prijevodu fra Gracijana Raspudića, Etrovićev je krug izdao Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Dalje, Mandić najavljuje izdavanje zbornika o Hrvatskoj i Hrvatima na engleskom, a Eterović uskoro nakon toga najavljuje sličan zbornik.[87]

Među fratrima zadarske i splitske provincije koji su se poslije rata našli u Argentini bilo je razilaženja, a između dvaju fratarskih glasila, Glasa sv. Antuna iz Buenos Airesa i Danice iz Chicaga, u to je vrijeme vladala napetost.[88] Možda je to bilo i za očekivati. Naime, nakon poratnog kaosa formiranje raznih i različitih hrvatskih emigrantskih krugova bilo je dio procesa stabiliziranja prilika i svaka se od tih postojećih ili nastajućih skupina htjela afirmirati na svoj način i steći određen utjecaj.[89] Imalo je to i pozitivnu stranu: unosilo je dinamizam u život emigracije.

Zacijelo je bilo previše očekivati da će sve ili većina postojećih sastavnica Mandića prihvatiti kao središnju osobu oko koje će se okupljati hrvatske kulturne snage.

Tradicija i uloga na koju su fra Dominik Mandić i fratri u Hercegovini (i u nekim drugim hrvatskim provincijama) bili navikli, nije bila objeručke prihvaćena od mnogih u hrvatskom iseljeništvu pa je Mandić uvidio da će morati suziti krug svojih djelatnosti. Na prvom mjestu odlučio je pustiti da se Hrv. izd. zavod “Croatia” tiho ugasi. Takvu odluku on opravdava umorom i zdravstvenim problemima, ali pravi razlog bila su Mandićeva nerealna očekivanja da on može ujediniti hrvatske intelektualne i financijske snage u Americi, pa i u emigraciji općenito, te uspješno otpočeti novi zamah stvaralaštvu u hrvatskoj emigraciji. Njegove želje i ambicije bile su u preveliku raskoraku sa stvarnošću.

U proljeće 1955. godine istječe Mandićev mandat komisara komisarijata hrv. franjevaca, kad se gasi i “Croatia”. Nakon toga fra Dominik utemeljuje Hrvatski povijesni institut u Chicagu, koji će izdavati njegova buduća djela. Mandić se povlači u tišinu samostana sv. Ante, gdje sve do kraja života neumorno nastavlja istraživati, pisati i objavljivati priloge i knjige iz hrvatske povijesti, posebice o Bosni i Hercegovini.

 

Umjesto zaključka

Fra Dominik se Mandić od ranih godina penjao prema vrhuncima franjevačke hijerarhije i, premda nije postao general, bio je jedan od najutjecajnijih fratara u Redu Manje braće u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Nakon službe u Rimu dolazi u Ameriku s osjećajem da može napraviti velika djela. Ali Mandić nije bio “narodni fratar”, čovjek puka. Nije bio organizator nego službenik institucije i uvijek se držao “viđenijeg” društva u Crkvi, kulturnoj i političkoj eliti, pa i “viđenijih” fratara. Hrvatski doseljenici u Americi bili su vični drukčijim odnosima između naroda i svećenika od onih u domovini, posebice u Hercegovini i Bosni, i nisu se mogli identificirati s Mandićem ni Mandić s njima. Zato ni njegovi pothvati nisu imali odjek ili veću podršku među “običnim” ljudima u iseljeništvu.

U svom vladanju i djelovanju Mandić je o sebi imao jako visoko mišljenje i svjesno izgrađivao svoj ugled. Vidimo i u privatnim pismima da više puta naglašava osobne zasluge: bila je “moja ideja” za kupnju Swiftovih kuća, za oživljavanje Pomoćnice, za izdavački zavod… I brižno čuvanje svojih pisama, dopisa i druge arhivske građe govori da je želio da se i preko te ostavštine čuva i gaji njegov povijesni lik. I uspio je. (Je li čuvao i sve ono što nije išlo njemu u prilog, ne znamo.) Svojim glasom, oslovljavajući (gotovo) svakoga s “Vi”, ne ulazeći u otvorene verbalne konflikte i ne odgovarajući na provokacije, on je na profinjen i nenametljiv način ostavljao dojam da pripada “višoj klasi” crkvenih uglednika. A koliko sam čuo od starijih fratara u Americi, nekoć je imao i želju postati biskupom. Zato se valjda po dolasku u Ameriku jedno vrijeme i predstavljao monsignorom. Sa svim fratrima imao je korektne odnose, ali bili su rijetki (ako je bio itko) s kojima je bio blizak. Ove napomene ne umanjuju veličinu Mandićeva lika i djela, nego žele natuknuti da Mandić nije bio bez ljudskih slabosti, a ako uistinu želimo opisati čovjeka, onda i one trebaju biti dio njegova portreta.

Dobro je poznato da fra Dominik Mandić nije bio dosljedan u svojim političkim opredjeljenjima, ali je jedno sigurno: bio je dosljedan u samodisciplini i neumoran u radu, posebice od vremena kad se posvetio povijesnim istraživanjima. Poslije starješinskog mandata Mandić se nesebično dao na ustrajno istraživanje i pisanje o temama koje su bile zabranjene u komunističkoj Jugoslaviji. Svaki dan, osim nedjelje, bio mu je radni dan, pa i kad je već bio pri kraju svog života. Bio je uvjeren da svojim radom doprinosi boljitku svog hrvatskog naroda, domovine, Crkve i franjevačkog reda.

 


[1] Mandićeva ostavština: pismo Žarku Vlahi, svezak 5, mapa 1, f. 14.

[2] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, f. 37.

[3] Mandićeva ostavština: pismo V. Jeličiću, 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.

[4] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 14.

[5] Ibid., iz pisma Vitomiru Jeličiću 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.

[6] Pismo provincijalu (23. prosinca 1951.), Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.

[7] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, ff. 37-44.

[8] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, ff. 78-79.

[9] Ibid.

[10] Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 110.

[11] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.

[12] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 16. Mandić je u pismu provincijalu (23. Prosinca 1951.), između ostalog, pisao: “Želio bih samo znati, da li namjeravate, da Kapitul Provincije imenuje starješinstvo u Komisarijatu, ili da to učini Generalno starješinstvo u Rimu?” Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.

[13] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 62.

[14] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 70.

[15] Ibid., svezak 5, mapa 1, f 105.

[16] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 106.

[17] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 112.

[18] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 84.

[19] Ibid., pismo od 10. svibnja 1955., svezak 6, mapa 2, f. 108.

[20] Ivo Sivrić, Krvave godine, Chicago – Mostar, 1996., str. 101.

[21] Bazilije Pandžić, Životopis Dr. fra Dominika Mandića, OFM., Chicago, 1994., str. 119.

[22] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 485.

[23] Fra Vendelin Vasilj (1909. – 1971.) pobjegao je iz partizanskog zarobljeništva u Sloveniji te preko Austrije i Italije 1946. došao u Ameriku. Uskoro po dolasku u Chicago objavljeno je njegovo svjedočenje u dnevniku Chicago Tribune (4. svibnja 1946.) o strahotama koje su počinili partizani krajem rata i u poraću.

[24] Fra Bazilije Pandžić 31. ožujka 1952. piše Mandiću: “Sinoć sam primio pismo od Mnog. O. Provincijala i prepisujem Vam njegovo mišljenje o Vašem imenovanju.” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.

[25] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 216.

[26] B. Pandžić, Životopis, str. 115.

[27] Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. 168., Kler – Bilten, Split, 22. Decembra 1947. www.udbina.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2839:progoncrkve-k-l-e-r-b-i-l-t-e-n-&catid=105:porae&Itemid=132 – preuzeto 24. kolovoza 2013.

[28] Miroslav Akmadža, “Položaj Katoličke crkve u Hercegovini u prvim godinama komunističke vladavine”, http://www.pobijeni.info/userfiles/akmadza-polozaj-katolicke-crkve-u-hercegovini. pdf – preuzeto 23. kolovoza 2013.

[29] B. Pandžić, Životopis, str. 115.

[30] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 51.

[31] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 4.

[32] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 13.

[33] B. Pandžić, Životopis, str. 116.

[34] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 229.

[35] Ibid., svezak 5, mapa 1, f . 211. Pismo Mandiću od O.T:S:./ O. Tugomir Soldo/, 4. Svibnja 1952.

[36] Ekstremnim nacionalistima naziva fra Ignacije Gavran one u svijetu “kojima je smetalo što se Udruženje upušta u razgovore i surađuje s komunistima, i što su vođe Udruženja izjavljivali da žele biti lojalni građani nove države”. Velimir Blažević, “Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ s pozitivne strane”, http://www.scribd.com/doc/39525398/Dr-sc-Velimir-Bla%C5%BEevi%C4%87-Sve%C4%87eni%C4%8Dko-udru%C5%BEenje-Dobri-pastir-spozitivne-strane – preuzeto 25. kolovoza 2013.

[37] Mandićeva ostavština: svezak 6, mapa 2, f. 106.

[38] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 129.

[39] Mandić (9. veljače 1952.) piše fra Davidu Zrni da im je Swift prodao kuću tako jeftino “u nadi, da ćemo ju dobro čuvati i da će ostati bitno neizmjenjena, a ito da ne će nigda doći u crnačke ruke…” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 55.

[40] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104 – pismo fra Dominiku Ćoriću, 11. ožujka 1952. Slično piše i fra Baziliju Pandžiću 15. ožujka 1952., svezak 5, mapa 1, f. 112.

[41] U pismu provincijalu Leki Mandić donosi detaljan opis kuće. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 107. Piše i fra Vitomiru Jeličiću (24. svibnja 1952.) da će od rezidencije napraviti samostan i svetište sv. Ante, te govori da će kuća imati sve potrebne kriterije koje zahtijevaju pravila Reda i Crkve da bi postala samostan. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 265.

[42] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 379 – poziv Hrvatima na otvaranje samostana; “Prvi hrvatski samostan u Americi”, Croatian Almanac (Hrvatski kalendar), 1953. Chicago: Croatian Franciscan Press, 1953, str. 210-212.

[43] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 101.

[44] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 407 – pismo provincijalki Gasparini Sučić 6. rujna 1952. O dolasku sestara govori u još nekoliko pisma iz tog vremena.

[45] www.stjeromecroatian.org/hrv/custody.html – preuzeto 25. kolovoza 2013.

[46] U pismu fra Baziliju Pandžiću (15. ožujka 1952.), kao i u spomenutom pismu fra Dominiku Ćoriću, Mandić piše (uz napomenu da je on dao savjet za kupnju): “ovih dana smo kupili dvije nove kuće”. To je dakle moglo biti krajem veljače ili početkom ožujka 1952. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 4 i f. 112.

[47] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 456.

[48] I. Sivrić, Krvave godine, str. 105.

[49] U Rimu je 19. srpnja 1945. utemeljena crkvena humanitarna ustanova “Bratovština sv. Jeronima”, koja je pomagala hrvatskim izbjeglicama. Mandić je bio u odboru bratovštine i pomagao njezin rad na razne načine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Bratov%C5%A1tina_sv._Jeronima_za_pomo%C4%87_hrvatskim_izbjeglicama – preuzeto 30. kolovoza 2013. O Mandićevu humanitarnom djelovanju tih godina u Rimu vidi B. Pandžić, Životopis, str. 96 i dalje.

[50] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 485.

[51] O slanju hrane vidi, na primjer, ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500 i svezak 5, mapa 2, f. 647.

[52] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 637.

[53] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 136.

[54] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 155.

[55] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 130 – pismo Hrvatskom dobrotvornom društvu 8. travnja 1954. Dobrotvorno društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata u Italiji Mandića je zbog njegovih zasluga u humanitarnom radu 26. prosinca 1953. imenovalo svojim počasnim članom, i na toj godišnjoj skupštini promijenilo ime u Hrvatsko dobrotvorno društvo u Rimu. Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 01.

[56] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 391. Radi uspostave dobrih odnosa jugo-režima i Crkve, vlč. Borošaku bilo je kasnije zabranjeno djelovati u izbjegličkim logorima. Nadalje, u izbjegličkim logorima u Italiji krajem 1948. godine još je bilo 2726 Hrvata, a od toga 136 djece. Vidi Andrija Lukinović, “Bratovština sv. Jeronima na djelu”, dio III, Studia Croatica, http://www.studiacroatica.org/jero/luki3.htm . – preuzeto 30. kolovoza 2013.

[57] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 479. Vidi i pismo od 6. srpnja 1954., svezak 6, mapa 1, f. 248. O teškim prilikama hrvatskih izbjeglica u Austriji vidi pismo Mandiću na engleskom jeziku (7. siječnja 1955.) od Joan Freifrau von Maltzhan. Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 05-07.

[58] Ibid., sveza. 5, mapa 2, f. 345, f. 485, f. 657, te svezak 6, mapa 1, f. 314 i f. 315. Pavlu Ciligi slao je mjesečno 50 dolara.

[59] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 338 i f. 546.

[60] Američki su biskupi Pomoćnici tada darovali 10.000 dolara. B. Pandžić, Životopis, str. 96.

[61] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 435.

[62] Na sastanku Saveza u Chicagu 26. listopadu 1953. Fond je jedna od točaka dnevnog reda. Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 466.

[63] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 63. Pismo Ž. Vlahi datirano je 2. veljače 1953. pa događanja s Fondom i HRPA mora da su bila 1952., a ne “ove godine”, kako u pismu stoji.

[64] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 562. Novodošle je trebalo smjestiti kod nekoga od župljana, pobrinuti se za hranu, biti im prevoditelj, naći im posao… Fra Berto Dragićević posebno se bavio useljeničkim pitanjem. Vidi na primjer Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 193.

[65] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 215.

[66] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 673. Mandić je najvjerojatnije autor teksta.

[67] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 286.

[68] Vidi pisma Vjekoslava Luburića Mandiću od 29. travnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 39-41 i 3. lipnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 49-51.

[69] O domobranstvu u Americi pobliže vidi Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006. Pobliže o dr. Branku Jeliću vidi Jere Jareb, Političke uspomene i rad dra Branka Jelića. Cleveland: M. Šamija, 1982. (Chicago: Hrvatska franjevačka tiskara).

[70] Vidi, na primjer, pismo Vinka Nikolića Mandiću od 10. siječnja 1953. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, ff. 22-23.

[71] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 266.

[72] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 164.

[73] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 188.

[74] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.

[75] Na primjer kad je objavljen članak Bogdana Radice, “Cardinal Stepinac and Dictator Tito”, u liberalnom neovisnom katoličkom listu Commonweal iz New Yorka (Vol. LVII, br. 25, 27. Ožujka 1953. str. 618-621), u kojem je oklevetao hercegovačke franjevce u stilu jugo-komunističke propagande, Mandić je na te neistine oštro reagirao te, među ostalim, pisao uredniku lista (D. Mandić, svezak 5, mapa 2, f. 194) i objavio u Danici 8. travnja 1953. članak naslovljen “Klevete g. Bogdana Radice protiv franjevaca iz Hercegovine”. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 201. Da mu je dužnost braniti istinu i fratre, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 280.

[76] Pismo Dušanu Žanku (početkom 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 7. Slično piše Vatri Murvaru, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 8; Franji Trogrančiću u pismu (14. siječnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27; vel. Anti Livajušiću (14. siječnja 1953.) i predlaže mu da pripremi životopis S. B. Leopolda B. Mandića, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 28.

[77] Mandić je boravio u Rimu od 26. listopada do 2. prosinca 1952. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500.

[78] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 59.

[79] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 131.

[80] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27.

[81] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 95.

[82] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 105.

[83] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 465.

[84] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104.

[85] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.

[86] Na primjer, časna sestra Bazilija Popović, za vrijeme svog putovanja i kupljenja darova po Americi, (25. studenog 1952.) piše Mandiću i sljedeće: “Držim da sam dužna reći Prečasnom kao poglavaru još jedno, naravski strogo povjerljivo. Na mom putovanju susrećem se sa mnogima, pa mi onako prostodušno govore svega. ‘Kako ćemo mi biti dobri i složni, kad je mržnja i nesloga među našim fratrima i svjetov. svećenicima. Fratri su previše zagriženi.’” Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 482.

[87] Vidi Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 238; svezak 5, mapa 2, f. 258; svezak 5, mapa 2, f. 621, svezak 5, mapa 2, ff. 422-424 i B. Pandžić, Životopis, str. 130.

[88] Vidi pismo Ive Lendića Mandiću (15. svibnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 301-310; pisma Ive Bogdana Mandiću (21. studenog 1953. i 18. prosinca 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 591-592; Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 650-651. Mandića pismo (22. svibnja 1953) fra Stjepanu Rade u Buenos Aires, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 321.

[89] Čak i vodstvo Saveza hrvatskih ratnih ozljeđenika i nemoćnika iz Argentine protestira što fratarska Hrvatska pomoćna akcija kupi pomoć i za invalide, a to je njihova zadaća i dužnost. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 449.

Nikola Tesla : A Narrative of Remembrance

Nikola Tesla: A Narrative of RemembranceTesla_circa_1890Cuvalo, Ljubo

The commemoration of the 150th year of the birth of Nikola Tesla prompted me to record this narrative. The pith of my narrative is to be found in the fantastic memory of a Croatian-born Franciscan, Fra Ljubo Čuvalo, with whom I had the pleasure of close association for many years. Fra Ljubo served the Croatian Diaspora in various positions throughout his life in America. One of his missions was as pastor of the Croatian Catholic Church of SS. Cyril and Methodius in New York City. This is germane to my narrative. (More on this later.)

I first encountered Fra Ljubo in 1949 while working for the Croatian Franciscans in Chicago. Even though I was a layman, I took the afternoon meal with the Friars. At that time, Fra Ljubo was re-assigned and given the post as pastor of the Croatian Catholic Church of the Sacred Heart in South Chicago. As was custom, he would come to the monastery of his confreres on the average of once a week for lunch and fraternal socialization. He first encountered me on just such a visit to Drexel (the friar’s headquarters and monastery was commonly known by its street location, namely, Drexel Boulevard). We were gathered around the table, said grace, and proceeded to engage in conversation and jest. Fra Ljubo addressed me by asking who I was. I responded by saying: I’m Duško Čondić.” To my surprise, Fra Ljubo proceeded to ask had we ever lived at 36th and Wentworth on the second floor. I acknowledged that we did. He then proceeded to ask if there were eight or nine of us. Again, in wonderment, I acknowledged that there were eight of us—five brothers and three sisters. He then proceeded to ask if my father had died on the 8th of December 1935. By then, I could no longer hold back my utter amazement. I said to him: “I know that we never met prior to today. How is it possible for you to know all these facts about my family—and with such accuracy?” He proceeded to tell me that when he first arrived in Chicago he stopped to visit his superior, Fra Blaž Jerković, who also served as pastor of my home parish, St. Jerome Croatian Catholic Church. Fra Blaž told him that a young man had died and left a widow and eight small children behind. He asked Fra Ljubo to accompany him to pray the rosary that night as was customary.

One might ask why am I relating all these details about Fra Ljubo since the point of my narrative is Nikola Tesla. The answer is simple: to establish the fact that Fra Ljubo was blessed with a more than fantastic memory—the appellation “photographic memory” would not be an exaggeration considering that almost fifteen years had elapsed from his first encounter with my family.

By nature, Fra Ljubo was extremely social and gregarious. At least three or four times a week, he would invite me to join him in his “kavana”— that is, coffee house. His “coffee house” was situated in a splendid library room paneled in blond mahogany. The shelves were filled to capacity—easily 1,500 volumes—all of which belonged to Fra Ljubo, and none of which were meant to be simply decorative inasmuch as all of them were read by him. Fra Ljubo would proceed to grind the coffee beans, prepare the water in the appropriate sized “djezva,” that is, Turkish coffee pot. When the coffee was brewed, he would present me with a “fildjan” brimming with steaming-hot coffee topped with a layer of golden foam—proof that the coffee was fresh and well made. The entire time, Fra Ljubo would proceed to regale me with stories of various luminaries that he had met, or places that he had visited, or conversations he had through the years with leading Croatian and non-Croatian intellectuals and statesmen primarily having to do with Croatia and her future. It would not be an overstatement to say that Fra Ljubo was a raconteur par excellence. His range of subject matter was incredibly vast. It was just such an occasion that led to his telling of his numerous encounters with the genius Nikola Tesla.

One day, as we sipped our Turkish coffee, (“meračiti” is the Turkish term for enjoying one’s coffee in a leisurely, care-free manner.) I referred to the genius of Nikola Tesla. Fra Ljubo—no longer to my amazement—proceeded to tell me of his countless encounters with Tesla in New York City. As I stated above, Fra Ljubo served as pastor to our Croatian community in Manhattan. As he was wont to do, Fra Ljubo would go for a stroll almost daily in Central Park. He would encounter Tesla feeding the pigeons. In great detail, he painted a picture of his encounters with Tesla such that I, too, felt I was present. He told me that Tesla was almost reduced to destitute poverty and lived a solitary life in a hotel room until he died. Anyone who knew Fra Ljubo knows that it was impossible not to be engaged by him in conversation. He had an easy manner that simply invited you to converse with him even if you were averse to social conversation. Fra Ljubo told me that on more than one occasion, Nikola Tesla stressed that he considered himself to be a Croatian and that Croatia was his homeland. I questioned Fra Ljubo as to whether that was the manner in which Tesla expressed himself. He proceeded to say that Tesla explained that he was Orthodox by religion—in fact, the son of an Orthodox priest—but that he was born in Croatia, therefore he was a Croatian, and that Croatia was his homeland. On at least three or four other occasions, when the subject of our “coffee-house” conversations would turn to science, Tesla’s name would re-emerge. Fra Ljubo would re-tell his Central Park encounters with Tesla and would re-affirm Tesla’s statement that he was Croatian and that Croatia was his homeland. (It is important that I stress that each of those accounts was always consistent.) Because Fra Ljubo was blessed with a high literary talent, he was able to narrate a story with beautiful detail; however, he was not one to embellish his narrations with non-factual details. Because Fra Ljubo never chose to keep a journal, historical and cultural facts about Croatia—especially those after World War II—a treasure trove of information will have been denied to researchers.

Someone reading this narration might complain that I spoke at great length of Fra Ljubo and really had but one thing to say about Nikola Tesla. They might add that the point of my narration was supposed to be about Tesla and not about Fra Ljubo. That is precisely my point: I did not intend to give a biographical sketch of Tesla since I am not qualified to do so. Rather, I wished to make but a single point: Nikola Tesla saw himself as a Croatian and Croatia as his homeland. (If there is any doubt on this matter, one can see a large bronze plaque attached to the outer wall of the Greek-Catholic Seminary in Zagreb’s upper town wherein he is cited for his gift to his homeland.) In order to make that point, I had to first establish the credibility and veracity of the man who related that fact to me, namely Fra Ljubo Čuvalo. He heard it first hand from Nikola Tesla, and I heard it more than once from Fra Ljubo. Both are now dead. I suppose those who would steal Tesla’s national identity as their own will question my narrative. We all may have to enter Eternity to determine who is right.

Duško Čondić
Chicago

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA: Sekciji društvenih znanosti

Chicago, USA, 13. 11. 2004.

Dr. Ante Čuvalo

Profesor povijesti, Predsjednik Udruga za hrvatske znanosti i Dopredsjednik Hrvatske Akademije u Americi:

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA

Sekciji društvenih znanosti

 

UVODNA NAPOMENA

Zahvaljujem Ministru Primorcu i članovima Organizacijskog odbora Prvog kongresa znanstvenika iz domovine i inozemstva na pozivu za sudjelovanjem u radu Kongresa, odnosno u sekciji Društvenih znanosti.

 

Vjerujem da će Kongres biti na višestruku korist za Hrvatsku, kao i za znanstvenike doma i u inozemstvu, posebice u njihovu upoznavanju i zbližavanju u radu. Ali uz najbolju želju, ne ću moći doći na taj važan skup. Uskoro iza Kongresa bit će i godišnji Slavistički kongres u Bostonu, te kao predsjednik Udruge za hrvatske znanosti na tom skupu moram biti. Jedini razlog mog nedolaska je da jednostavno ne mogu biti toliko dana odsutan sa fakulteta na kojem radim. Zato ovdje šaljem pisani prilog na uvid sudionicima Kongresa, a i hrvatskoj javnosti.

 

Nadalje, prosudbe koje slijede temeljene su na iskustvu višegodišnjeg života i rada medju Hrvatima u Americi, a ne na znanstvenom istraživanju društvenih i drugih kretanja u ovom dijelu hrvatskog naroda ili pak u Hrvatskoj. Treba, dakle, imati u vidu da su ove prosudbe osobne i da su odraz prilika medju Hrvatima u Americi. Ako one budu nekima izgledale pomalo negativne, nije to radi mog osobnog raspoloženja (po naravi sam optimist), nego su odraz stvarnosti koju želim predočiti.

 

HRVATI U AMERICI

 

– U ovoj zemlji ne postoji ni jedna katedra za hrvatski jezik i kulturu.

 

– Vrlo je mali broj sveučilišta na kojima se predaje hrvatski jezik. Tamo gdje se i predaje, predavači nisu (uglavnom) Hrvati i predmeti se “pakiraju” pod imenom “Bosnian/Croatian/Serbian” ili BCS. Nije mi namjera usporedjivati, ali zanimljivo je da University of Illinois u Chicagu nudi blizu dvadesetak predmeta srpskog jezika, književnosti i kulture, koje predaju profesori Srbi. Slično stoje i Ukrajinci. Ovaj podatak je dostupan javnosti na web stranici: www.uic.edu.

 

– Više ne postoji veliko zanimanje za sadašnjost i prošlost našeg dijela Europe, i interesa će bit sve manje, jer nadajmo se, zla vremena kod nas i oko nas su prošla. Dakle, onaj tko želi učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi nema puno izbora. Nadalje, profesori koji predaju postojeće predmete na raznim sveučilištima o Jugoistočnoj Europi, Balkanu ili već kako se to sve zvalo, ostaci su generacije znanstvenika koji su u svoje vrijeme radili istraživanja ne u Hrvatskoj, ili vrlo malo u Hrvatskoj. Mnogi od njih su postali i rodbiniski vezani tamo gdje su radili post-diplomski studij i/ili znanstvena istraživanja. Primjera ima izobilja. Ova činjenica nije nevažna i ona se odražava u njihovim procijenama sadašnjosti i prošlosti u tom dijelu Europe. Usput, bilo bi jako zanimljivo napravti znanstvenu analizu profila američkih (i drugih) znanstvenika koji se bave Hrvatima i njihovim susjedima. Bila bi to odlična tema za kakvu MA radnju.

 

Postajali su i postoje u Americi krugovi oko ljudi koji su se uspjeli nametnuti kao “objektivni” i gotovo “nepogrešivi” stručnjaci kad se tičalo bivše Jugoslavije, a poslije 1990. Hrvatske i njezinih susjeda. Ta “nepogrešivost” se priličito poljuljala kad nitko od njih nije predvidio raspad Jugoslavije i tragične dogadjaje u tom procesu. Ali su se oni brzo snašli i nametnuli se kao “objektivni” tumači tih tragičnih zbivanja: zašto se to sve dogodilo, zašto se nije trebalo dogoditi i kako su svi krivi za tragediju koja ih je zatekla. Takodjer treba imati na umu da novija generacija profesora (ili sutrašnjih profesora) su uglavnom bivši i/ili sadašnji postdiplomski studenti ljudi iz tih krugova. Oni su im pokrovitelji, savjetnici i uzori, koji im pomažu od dobivanja raznih stipendija u ovoj zemlji, sugestija što bi trebali proučavati, gdje će ići raditi istraživanja, do zaposlavanja na važnijim svučilištima.

– Sve je manji broj Hrvata profesora društvenih znanosti na američkim sveučilištima i college-ima. Od starije generacije jedni su pomrli, a drugi u mirovini. Od mladjih i ono nekoliko što je doktoriralo otišlo je (uglavnom) za drugim poslovima. Zanimljivo je zamjetiti i to da jedan broj ljudi iz društvenih (a i drugih) znanosti rodjeni u Hrvatskoj ili hrvatskog podrijetla osjeća potrebu dokazivati da oni nisu “zaraženi” hrvatstvom. To se odražava u njihovom pristupu hrvatskim temama, nastupima na znanstvenim okupljanjima i bježanju od drugih kolega koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla. Takvi smatraju da kao “Hrvati” neće moći napredovati u svojim profesijama i zato se trebaju dokazivati na razne načine, uključujući ponavljanje stereotipnih formula o Hrvatima i bježanje od hrvatskih udruga i hrvatskih zajednica.

 

– Mali je broj studenata hrvatskog podrijetla koji idu na post-diplomski iz društvenih znanosti. Njihova (uglavnom) negativna iskustva s profesorima kad se tiče Hrvatske i Hrvata, nesigurnost zapošljavanja i veće zarade u drugim zvanjima su svakako medju razlozima za ovu pojavu.

 

– Postojeće hrvatske udruge u Americi (od Hrvatske bratske zajednice, pa dalje) ostale su na društvenoj i kulturnoj razini na kojoj su bili od njihova osnutka, premda su se “vremena” itekako promijenila. Vodstva naših većih i manjih udruga zadovoljavaju se čuvanjem hrvatske folklorne baštine medju mladima, okupljanjem u hrvatskim domovima, druženjem na natjecajima u kuglanju, golfu, lovu, nogometu i slično. Te djelatnosti zaslužuju pohvalu, ali nije bilo (niti ima) osjećaja da se napravi korak prema gore. Uz čuvanje i razvijanje folklora i jezika, i uz druge društvene djelatnosti, trabaju se utemeljiti ustanove koje bi zadovoljavale intelektualne potrebe mladih Hrvata u Americi na sveučilišnoj, ili barem na srednjoškolskoj razini.

 

– Već preko stotinjak godina hrvatske katoličke župe bile su najznačajnije točke okupljanja Hrvata na ovom kontinentu. Osim njihove duhovne vrijednosti, one su čuvale i gajile hrvatski identitet na ovim širokim prostorima. Ali u isto vrijeme naše župe, kao i druge udruge i klubovi, bile su i ostale takodjer i jedan od tranzmisija u procesu amerikanizacije. (Isti je slučaj i kod svih drugih etničkih skupina.) One su omogućavale “mekše slijetanje” u američki život i kulturu. Za većinu one su bile melem na emigrantske boli otudjivanja, ali i pomagalo u procesu uklapanja u novu sredinu. Župe, kao i druga društva, bile su i ostale most izmedju stare i nove kulture, starog i novog načina života, veza s domovinom i komadić sigurna tla u postupnom ukorjenjivanju u novi svijet.

 

Nadalje, hrvatske katoličke župe su u konačnici ipak američke župe. To se lako vidi iz činjenice da su mnoge naše starije župe zatvorene ili se zatvaraju u državi Pennsylvaniji i na drugim mjestima. Kod onih etničkih skupina čija je vjera (crkva) usko vezana uz nacionalnost (pravoslavne i neke druge crkve) ili su vjerska manjina (recimo muslimani) župe ili zajednice puno se dulje održavaju i imaju utjecaj na barem nekoliko generacija. Takve župe takodjer mogu poduzimati veće i dugotrajnije pothvate u životu svojih zajednica, nego recimo hrvatske župe. Dakle, kod Hrvata katolika župe igraju kratkotrajniju ulogu za većinu, posebice od kako su nestala etnička susjedstva, jer već druga generacija dobrim brojem ne dolazi redovito u hrvatske župe, nego ide u lokalne crkve. To je jedan od razloga da katolici (kao i protestanti) koji dolaze u Ameriku (posebice oni iz Europe) brže gube svoj nacionalni identitet jer im vjerska pripadnost nije etnički ograničena.

 

– U Americi postoji već preko 50 godina Croatian Academy of America (CAA)/ Hrvatska Akademija Amerike i od 1977. postoji Association for Croatian Studies (ACS)/Udruga za hrvatske znanosti. Unazad nekoliko godina organiziran je i AMAC. Akademija izdaje “Journal of Croatian Studies.” To je jedini hrvatski znanstveni časopis na engleskom jeziku na ovom kontinentu, a valjda i dalje. ACS djeluje u okviru velike udruge američkih slavista, American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS), ali djeluje i samostalno. Glavna svrha ACS-a je organizirati panele na razne teme o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjim kongresima slavista u Americi i Kanadi. ACS takodjer izdaje ACS Bulletin dva puta godišnje. Nisam previše upoznat sa detaljima AMAC-ova rada u Americi, ali čini mi se da njegove djelatnosti nisu na istoj razini u svim dijelovima zemlje. Zahvaljujući pojedincima, izgleda da AMAC u Washingtonu DC je danas najdjelatniji.

 

Akademija, ACS, “Journal” i svi oni koji su sudjelovali u tom radu nisu mogli otvoreno suradjivati s kolegama u Hrvatskoj sve do koju godinu ili dvije prije raspada Jugoslavije. Ali ni poslije osamostaljenja Hrvatske nije se uspostavila suradnja izmedju društvenih znanstvenika i/ili gore spomenutih udruga u Americi i ustanova u Hrvatskoj i/ili Ministarstva kulture i školstva. Nema mostova ni plana za trajnu suradnju, ili ikakva dogovora što i kako bi se moglo zajednički napraviti. Sva suradnja je utemeljena na osobnim kontaktima. Pokušavalo se s ove strane doći u vezu sa raznim ustanovama i ministarstvima, ali konkretnih rezultata nije bilo. U puno slučajeva, nije bilo ni odgovora.

 

– Medju Hrvatima u Americi nikad nije došlo do trajne radne koalicije izmedju poslovnih ljudi, onih u dobroplaćenim profesijama i akademika. Medju našim poslovnim ljudima prve generacije nema pravih mecena niti se razvio za to osjećaj. A njihova djeca su uglavnom amerikanizirana i malo ih je kojima je stalo do Hrvatske i do hrvatske kulture. Dobro je poznato da u Americi postoji velik broj Hrvata rodjenih u Hrvatskoj s visoko plaćenim profesijama, ali je zanimljivo da taj naš društveni sloj ima vrlo malo veze s hrvatskim zajednicama. Naravno, ima časnih iznimaka, ali općenito govoreći ljudi te klase žive sami za sebe. Mnogi su vrlo uspješni u svojoj profesiji, ali od toga nema značajnije koristi ni hrvatskoj zajednici u Americi niti Hrvatskoj, koja im je u većini slučajeva omogućila visoko školovanje.

 

– Hrvatski iseljenici koji su došli zadnjih desetak i nešto godina, osim što su (pre)zauzeti stvaranjem materijalnih osnova sebi i svojoj obitelji, nisu više motivirani onim idealima koji su imali mnogi hrvatski emigranti prije njih. Za većinu današnje starije emigracije očekivanja su bila ne samo materijalne naravi, nego i političke: sanjali su o slobodi hrvatkog naroda i hrvatskoj državi i za te ideale bili su voljni žrtvovati dio svog vremena i novca, pa i više. Očekivanja najnovijih iseljenika su čisto materijalna, stvaranje ugodnijeg i materijalno kvalitetnijeg života, i po svemu izgleda da su oni priličito nestrpljivi u ostvarenjima tih i takvih očekivanja. Dakle, može se pretpostaviti da će najnoviji iseljenici imati puno manje razvijen duh uzajamnog organiziranja, darežljivosti i žrtvovanja za zajednicu ovdje ili za potrebe hrvatskog naroda općenito.

 

– Sjevernoamerički Hrvati, posebice generacija koja je stizala ovamo negdje 1960tih i 1970tih godina (pa i kasnije) i mnogi iz druge i treće generacije su postigli jako dobre materijalne usjehe. Vjerujem da su medju najbolje stojećim od etničkih skupina. Istina je da je idealizam i zainteresiranost za domovske probleme splasnuo, posebice poslije rata. Ima za to višestrukih razloga, koje bih trebao netko znanstveno obraditi. Ali uz sve to, ima tu još dobre volje, naročito medju onima kojima je stalo da hrvatski narod i Hrvatska već jednom stanu na čvrste noge i da budu i njima na ponos. U domovini je možda teško i vjerovati da ima medju vandomovinskim Hrvatima još dobar broj onih koji bi željeli nešto doprinijeti i pomoći svojoj rodnoj grudi i to iz čiste ljubavi, a ne iz nekakvih dobitaka ili moguće slave. (Ne kažem da nema i takvih.) Ali za nešto takvo potrebno je partnerstvo izmedju njih i onih koji donose odluke u Hrvatskoj.

 

HRVATSKA – POGLED IZ AMERIKE

 

– U Hrvatskoj su se mijenjale vlasti, ali ni jedna se nije mogla ili htjela ozbiljno suočiti sa pitanjem kako uspostaviti stalne i stabilne odnose sa Hrvatima u inozemstvu. Uglavnom se sve odvijalo i odvija ad hoc i temelji se na pothvatima pojedinaca, manjih skupina ili na stranačkoj osnovi. Nadalje, ima dovoljno pokazatelja u hrvatskim medijima (općenito govoreći) da još postoji u Hrvatskoj, ili bolje reći u jednom dijelu njezina društva, jako nepovjerenje, pa i odbojnost, prema Hrvatima vani. Poruka “ostajte tamo” jasno i glasno se čuje iz nekih grlatijih krugova. Po svemu sudeći, politička elita u Hrvatskoj ne želi sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkom (a možda i gospodarskom) životu zemlje. Današnje sudjelovanje dijaspore u Saboru je bez ikakva pravog značenja, ako ne i uvreda Hrvatima izvan domovine. Vjerujem da je naša politička elita dobro svjesna da bi istinsko i djelatno sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkim i gospodarskim procesima Hrvatske bilo “opasno” za one kojima je stalo do vlasti, koja im osigurava sve drugo, jer vandomovinski elemenat bi bio previše neovisan, nepoćudan, usmjeren na dobrobit naroda i zemlje, a ne na interese stranaka ili pojedinaca. Zato, politički moćnici ne žele da im itko “kvari račune.” Ne žele nikavih iznenadjenja; sve mora biti pod stranačkom kontrolom.

 

Drugima su opet vandomovinski Hrvati idološki “opasni”. Oni su za mnoge još “ustaše” koji žele vratiti kotač nazad. Takva slika je naslijedjena iz bivše države i režima, i ona se i dalje čuva, pa i gaji. Očito je da takvi nemaju pojma o općim prilikama medju vandomovinskim Hrvatima, da se u njihovim glavama nije mnogo tog promijenilo zadnjih petnaestak godina i, premda se prečesto pozivaju na ideale slobode, istinska sloboda im je još nepoznanica.

 

– Mladi profesionalci hrvatskog podrijetla i studenti koji dolaze u Hrvatsku na studije ili živjeti za stalno (pre)često se susreću s neugodnostima oko nostrifikacije diploma i drugih birokratskih zanovjetanja. Sveučilišta, college-i i slične ustanove u Americi (a vjerujem i drugdje) su “student-friendly.” Ide se zatim da od trenutka kad student udje prvi put u jednu od takvih ustanova pa dok ne završi, svi koji rade u toj ustanovi trebaju (moraju) raditi tako da se taj student zadrži, osjeća ugodno i završi studije. Iz onog što se može vidjti na stranicama interneta, mnogi koji su došli u Hrvatsku (kao odraslija djeca povratnika ili samo na studije) imali su osjećaj da nisu baš dobrodošli, podcjenjuju im se diplome i/ili sveučilišta na kojima su diplomirali. Nedavno sam čitao kako je netko imao problema oko priznanja PhD diplome, a drugi oko MA, jer BA te osobe nije bio točno iz istog predmeta, itd.

 

Zanimljivo je da kad netko iz Hrvatske dodje studirati u Ameriku to se računa važnim uspjehom u očima onih koji nisu imali tu mogućnost, a kad netko tko je rodjen i/ili školovan u Americi dodje u Hrvatsku gleda ga se skeptično i superiorno. (Često se usporedjuju studiji po godinama studiranja, “kod nas se to studira 5 ili 6 godina, a ti si završio za 4 ili čak manje,” dakle, nešto nije uredu!) Uočljivo je da mlade ljude koji dodju u domovinu svojih roditelja neki dočekaju srdačno i susretljivo, dok drugi samo što im ne kažu, “nemojte smetati i gonite se odakle ste došli.”

 

– Idološki rascijepi i sukobi u Hrvatskoj su očiti na svim stranama: u politici, kulturi, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu, sveučilištima i drugdje. To je jedna od važnijih smetnja bliže suradnje sa vandomovinskim Hrvatima. Umjesto nastojanja stvaranja racionalne sinteze na temelju različitih mijenja i suočavanja sa stvarnošću koja nije baš pozitivna, gotovo sve se pretvara u nekakvu idološku borbu dobrih i zlih, nas i njih. “Razgovara se” preko javnih glasila s istomišljenicima i demonizira one druge. Na svaku riječ se mora javno odgovoriti. Na svako mišljenje se mora reagirati i osobu napasti. Dok se medjusobno “dokazuje” tko je veći “profesionalni” internacionalist ili “profesionalni” nacionalist, tko je bio na kojoj strani u prošlosti i/ili sadašnjosti, dotle svijet ide dalje i kao da nekoga briga (osim društvenih znanstvenika) što Hrvati dokazuju jedni drugima koja strana posjeduje “istinu”. (A u stvarnosti što je više “grle” tim je više dave.) Izgleda da je za neke idologija i igra s prošlošću postala dio profesije. Ako se ne zna i nema pisati o ničem pametnijem i konkretnijem, niti se hoće što drugo raditi, onda se može svakodnevno “mljeti” o idološkim temama i raznim “aferama.” Što više to bolje, jer od tog se živi i “raja” se ima čim zabavljati. Kad se to sagleda izdaljega, čovjek se pita što je s znanstvenicima? Je li moguća racionalna i znanstvena analiza prilika? Da li političari i svi politikanti upoće imaju interesa za ono što stručnjaci iz raznih područja znanosti imaju reći o gorućim pitanjima u zemlji. Ili su se i (mnogi) stručnjaci upregnuli u razna politička, stranačka i idološka kola, pa nitko i nije voljan suočiti se s realnošću. Ne bi bilo ni čudo, i znanstvenici moraju živjeti i “snaći se.”

 

– U hrvatkom društvu postoji velik naboj negativizma. To se osjeća u svakodnevnom susretu s ljudima, prateći sredstva javnog priopćavanja i gotovo na svakom koraku. Jedan sićušan primjer takvog negativizma je i ovaj. Kroz zadnju godinu dana dobio sam desetak pisama (e-mail poruka) od mladih ljudi iz Hrvatske koji traže da im se pomogne iseliti u Ameriku. Sva ta pisma ocrtavaju jako negativnu sliku o Hrvatskoj, u kojoj ti mladi ljudi “ne vide nikakve budućnosti.” Takva i slična beznadja koja se čuju su zapanjujuća kad čovjek zna kakav potencijal ima Hrvatska i njezin narod.

 

– Na ovim stranama se često pitamo, da li je naša elita (politička, gospodarska, znanstvena, kulturna) sposobna izgraditi razuman sustav u kojem će moći Hrvati i gradjani Hrvatske živjeti ono što bi se moglo nazvati normalan život, ili se baš mora čekati da nam netko drugi uveze sustav i strukture u koje se onda moramo uklopiti? Čini se da mnogi očekuju da im “država” riješi probleme, a političari računaju “snadji se” dok nam EU, MMF ili netko drugi ne donese spas. Ali teško ti ga onome čije probleme riješavaju drugi.

 

– Izgleda da hrvatske ustanove i ljudi koji se bave društvenim i humanističkim znanostima nemaju puno zanimanja sudjelovati na raznim kontinentalnim ili svjetskim znanstvenim skupovima, kao što su, recimo, International Council for Central and East European Studies (ICCEES), već spomenuti AAASS i drugi. Ne bi bilo tako teško napraviti stručnu analizu takvog (ne)sudjelovanja. Neki kažu da je za to razlog novac, drugi da je to nekakav kompleks još iz starih dana, neki opet da znanstvenici od tog ne vide nikakve osobne koristi itd. Ali zato o nama rado govore drugi!

 

NEKOLIKO PRIJEDLOGA

 

– Osigurati jednu ili više katedra hrvatskog jezika i kulture u Americi. Ili, po mom mišljenju još bolje, utemeljiti “Institute for Croatian Studies” u suradnji s jednim od američkih sveučilišta tako da Institut ima potrebnu akreditaciju i profesionalizam, a u isto vrijeme da ima i samostalnost. Jedna takva ustanova može, prema potrebi, organizirati akreditirane predmete hrvatskog jezika i kulture na više mjesta u Americi. Za ovu ideju sam bio okupio jedan broj poslovnih ljudi i čak smo taj projek registrirali 1988. u državi Ohio. Radi rata koji je uskoro slijedio i drugih potreba, sve je bilo stavljeno nastranu. Ideju sam ponovo oživio 2001., ovaj put u Chicagu, gdje je St. Xavier University u principu prihvatio naš prijedlog da Institut bude u okviru tog sveučilišta. Ali poslije jedne ankete medju profesionalnim i poslovnim Hrvatima u Americi radi utemeljenja novčane zaklade potrebne za Institut vidio sam da nema dovoljno spremnosti žrtvovati se za takav pothvat. Ipak smatram da se ovo, ili nešto slično, još može ostvariti, ali samo uz suradnju s vodećim ustanovama i nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je samo volje, dobra plana i spremnosti to provesti u djelo.

 

– Nakon osamostaljenja Hrvatske predlagao sam da se u Hratskoj utemelji Liberal Arts College na engleskom i bude akreditiran preko jednog od američkh sveučilišta. Time bi se privuklo oveći broj studenata iz svijeta i bilo bi to na višestruku korist. Za to nije bilo interesa, a ne mislim da ga ima i danas.

 

– Pobrinuti se da studenti hrvatskog podrijetla koji dolaze u Hrvatsku studirati (možda i ostati) ne budu tretirani kao smetnja ili čak kao čudaci koje su došle u zemlju iz koje bih čini se većina mladih otišla na Zapad. Umogućiti što jednostavniju i lakšu tranziciju iz sredina iz kojih dolaze u hrvatsko društvo i školstvo.

 

– Omogućiti dolazak u Hrvatsku mladjih znanstvenika iz svijeta (ne samo hrvatskog podrijetla), zainteresirati ih za teme koje se tiču Hrvata i Hrvatske. Mislim da bi trebalo barem neke mladje znanstvenike izvana zainteresirati, medju ostalim, za Srednji vijek i Renesansu u Hrvatskoj.  Koliko mi je poznato, malo se tko na ovim stranama tim bavi niti ima što prikladno o tome objavljeno na engleskom.

 

– Budući da kod nas se stvari uglavnom odvijaju na osnovi tko koga pozna, jedan broj znanstvenika (hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) koji se bave hrvatskim temama nisu na “hrvatskom radaru.” Treba imati sluha i ljude okupiti, dati im podršku u radu i omogućiti suradnju sa kolegama i prikladnim ustanovama u Hratskoj.

 

– Organizirati i biti domaćin raznim medjunarodnim znanstvenim manjim i većim skupovima. Imati u Hrvatskoj “Study Centers,” “Summer Camps” ili slično za studente i mladje znanstvenike izvan Hrvatske. Omogućiti stranim studentima i mladim znanstvenicima boravak (pa i kraći) u Hrvatskoj gdje se mogu upoznati direktno sa zemljom i narodom o kojem žele studirati, istraživati i pisati. Dosta toga može biti uokvireno u kategoriju “Regional Studies.”

 

– Imati uvida gdje i kad se održavaju kontinentalni ili svjetski skupovi, na vrijeme organizirati panele o hrvatskim temama i biti prisutni na tim svjetskim forumima. Poznato je da se tu radi ne samo o 20-minutnom predavanju, nego i o samoj prisutnosti na takvim skupovima i upoznavanju kolega iz drugih zemlja i iz istih ili sličnih područja znanosti. Takva upoznavanja se pomalo pretvaraju u konkretnu suradnju s drugim znanstvenicima i ustanovama. Čini mi se da mi previše govorimo sebi i svom krugu, a malo drugima.

 

– Relativno se malo stvari iz društvenih znanosti prevodi na engleski. Treba više pisati i/ili prevoditi na taj jezik, jer time ćemo biti prisutniji u svijetu. “Journal of Croatian Studies” ima svoju dugogodišnju tradiciju i dolazi u puno važnijih knjižnica, zato predlažem da se dodje u konkretan dogovor sa CAA i dogovori na koji način dati ovom časopisu novu snagu i da bude još kvalitetniji i redovitiji u izlaženju. To bi bio i važan most izmedju znastvenika u Hrvatskoj i Americi. Za ovu konkretnu suradnju oko Journala, po mom sudu, nema nikakva razloga za čekanje. Treba samo dogovor i dati se na posao. Usput, kod prevodjenja članaka i knjiga s hrvatskog na engleski prečesto su prijevodi “tvrdi,” jer se prevodi doslovno. Trebalo bi prijevod što bolje prilagoditi duhu jezika i stilu čitalačke publike.

 

– Velikom broju Hrvata u Americi su na srcu i hrvatske kulturne i druge ustanove u Bosni i Hercegovini. Predlažem da se nadju bolji i stabilniji načini suradnje nego što su danas izmedju hrvatskih znanstvenika i ustanova u Hrvatkoj, BiH i onih u inozemstvu. To će biti na korist sviju, posebice u čuvanju i jačanju hrvatske kulturne baštine u BiH.

 

– U Americi i drugdje živi i radi jedna generacija Hrvata koja je sad u godinama za mirovinu. Ta generacija je puno više pokretna i materijalno imućnija nego prijašnje. Mnogi iz te generacije će otići živjeti (barem dobar dio godine) u Floridu, Arizonu i drugdje, kao što mnogi iz sjevernijih krajeva Europe idu u Španjolsku ili, kako čitamo, sve više vlada zanimanje za život u Hrvatskoj. Predlažem da naši sociolozi prouče tu pokretljivost i zatim da gospodarstvenici ispitaju mogućnost da se takvim Hrvatima (kojih nije mali broj) pruži prilika da provedu svoju starost ili po više mjeseci svake godine u Hrvatskoj, umjesto u Floridi ili Arizoni. Danas je to itekako moguće ostvariti, a bilo bi to na višestruku korist, uključujući i sigurnu povezanost njihove djece i unučadi sa domovinom njihovih roditelja.

 

–                 Saziv Prvog kongresa znanstvenika po jednom od ministarstava Republike Hrvatske implicira da znanstevnici općenito, pa i oni iz društvenih znanosti, imaju važnu ulogu u hrvatskom društvu, da imaju što reći i da će ih netko “gore” rado čuti. Ali nisam siguran da se to može uzeti za gotov čin. Zato predlažem da Kongres analizira i procijeni da li one koji kontroliraju centre političke i gospodarske moći u Hrvatskoj zaista zanima što hrvatski znanstvenici imaju reći, posebice vandomovinski.

 

Ako se smatra da će se znanstvene analize i prijedlozi uzimati u obizr u procesima donošenja političkih, gospodarskih, odgojnih i drugih odluka, onda predlazem:

 

da Kongres pobliže definira ulogu i mjesto znastvenika u hrvatskom društvu, posebice uloga vandomovinskih znanstvenika u životu i napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.

 

da se utemelje trajna radna tijela neovisnih znanstvenika, koji će svojim analizama i prijedlozima doprinositi napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.

 

Ali ako se smatra da vladajuća klasa ne želi čuti mišljenja znastvenika i ako će moguće znastvene analize i prijedlozi kupiti prašinu na nečijim policama, onda Prvi kao i slični kongresi u budućnosti nemaju svrhe.

 

Na kraju, pozdravljam sve sudionike Kongresa, cijeneći vaše napore da bi doprinijeli boljitku Hrvatske. Vjerujm da će na kongresu biti lijep broj izvrsnih izlaganja i prijedloga, ali iskustvo mi kaže da će plodovi ovisiti, ne o dobrim predavanjima i deklaracijama, nego o našoj nesebičnosti, zdravu razumu, samopuzdanju, jasno definiranim ciljevima, i ponajviše o konkretnom radu.

 

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, XXVIII, 2013., str. 431.

 

Knjiga Na izvoru Duhovne Hrvatske i knjiga Stjepana Šešelja Približene daljine Duhovne Hrvatske iz 2009. koju je objavio isti nakladnik, čine jednu cjelinu. Naime, knjiga iz 2009. je nastala na izvorima koji su objelodanjeni u knjizi koju večeras predstavljamo, ali je istovremeno i njen nastavak jer donosi primarne dokumente koji iz prve ruke svjedoče o ljudima i događajima iz onih burnih i presudnih godina za Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je i izvješće o začeću, radu i uspjesima Skcije Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Osim toga, ova izvješća i dokumenti ukazuju tko je tada, a i kasnije, sanjao o Duhovnoj hrvatskoj, o rušenju zidova koji su nas dijelili te izgradnji mostova među Hrvatima diljem svijeta, a kome je, s druge strane, Duhovna Hrvatska, ali ne samo Duhovna, bila nepoželjna. Dakle, knjiga doprinosi rasvjetljavanju povijesnih događanja iz nedavne prošlosti i zato je važan svjedok hrvatske povijesti.

 

Uz čestitke autorima, ovdje ću podsjetiti na Duhovnu Hrvatsku koja živi diljem svijeta ali ju (pre)često ne vidimo ili čak ne želimo vidjeti. Kad se nedavno saznalo da je dugogodišnji ispovjednik novog pape Franje bio Hrvat isusovac, pater Nikola Mihaljević, podrijetlom od Livna, rođen u Zagrebu, posjetio ga je mladi argentinski Hrvat Tomislav Frković, unuk Ivice Frkovića, ministra šumarstva i rudarstva u NDH, i s paterom Nikolom porazgovarao o njegovu životu i radu. Razgovor se može pogledati na YouTubu. Tomislav je ovog divnoga starca, koji je proveo gotovo cijeli život radeći sa i za najsiromašnije, pri kraju razgovora zamolio da, kao glazben čovjek, nešto odsvira na svojim orguljama. On zasvira, i što čujemo? Hrvatsku budnicu “Oj ti vilo, vilo Velebita”!

 

Obojica, Pater Nikola koji je s roditeljima otišao u Argentinu kad mu je bilo 4 godine i Tomislav koji je rođen u Argentini, svjedoče o postojanju Duhovne Hrvatske. Duhovna Hrvatska nadilazi jezik, prostor i vrijeme. On obuhvaća ogroman broj ljudi koji su dvojezični, trojezični ili pak hrvatski i ne govore. Mogao bih navesti mnogo takvih primjera iz druge, treće pa i četvrte generacije Hrvata u svijetu, a da o Gradišćanskim Hrvatima i ne govorim, ili čak njihovim potomcima u Americi. Hrvatska domovina (ili nekima pradomovina), kultura, jezik i duh pripadnosti okuplja nas sve u duhovno zajedništvo. To je Duhovna Hrvatska!

 

Duhovnu Hrvatsku može shvatiti samo onaj tko ima duha, a ne oni koji ispovijedaju filozofiju materijalizma ili pak oni koji, premda to javno ne ispovijedaju, žive bez duha i duhovnosti. Duhovna Hrvatska se ne može izmjeriti nikakvim fizičkim mjerilima. Ona nema širinu, duljinu, visinu, dubinu…, nema granica. Duhovna Hrvatska se može mjeriti samo jačinom ljubavi. Mnogima je to nepoznato, jer oni ljubav za domovinu, za svoj narod, za svoje korijene, za svoju kulturnu baštinu… ne samo da nisu nikad doživjeli, nego je njima Duhovna Hrvatska neznanstvena i nestvarna tlapnja; oni vjeruju samo u materijalno. Da bi čovjek doživio duhovno zajedništvo treba imati duh i srce

 

Danas je „moderno“ biti globalan, mobilan i neukorijenjen… Na jednoj strani se govori o važnosti multikulturalizma, o bogatstvu u različitosti, a istovremeno se nameće, i to beskompromisno, društvo “slobodno” od nacionalnosti, od kulture, od tradicije, od materinskog jezika, od rase, od boje kože, od vjere, od obitelji, od spola, od trajnih moralnih vrjednota… u namjeri da postanemo politički korektni i poslušni potrošači. Duhovna Hrvatska je takvima ne samo nepoželjna i neprihvatljiva, nego ju vide kao neprijatelja svom projektu za ostvarenje najnovijeg modela imperijalizma i totalitarizma s “ljudskim licem”. Hrvatska uskoro ulazi u EU i pitanje je kako će se naši mladi ponijeti u tim novim prilikama. Jedno je sigurno, ako ne budu čvrsto ukorijenjeni u svoju hrvatsku kulturnu baštinu otpuhnut će ih vjetar europskim i svjetskim širinama u nepovrat.

 

Ali i mi koji osjećamo zajedništvo Duhovne Hrvatske i htjeli bismo ga širiti i jačati, višeput nismo dosljedni. Jedno govorimo, a drugo radimo. Naime, poznata je ona izreka da je lakše ljubiti cijelo čovječanstvo nego jednog čovjeka. Tako i mi često volimo i radujemo se uspjesima Hrvata u Novom Zelandu, Australiji, Americi, Gradišću ili Slovačkoj…, ali ne osjećamo tu radost kad su u pitanju Hrvati u Čapljini, Metkoviću, Bugojnu, Vukovaru ili kojem drugom mjestu diljem domovine…. Posebice ne osjećamo Duhovnu Hrvatsku s Hrvatima u susjednom selu! Zaboravljamo da ljubav Duhovne Hrvatske počinje od susjeda pa do Hrvata u Punta Arenasu, Chile, ili Anchorageu, Aljaska. Takva je Duhovna Hrvatska potrebna danas, odnosno takav duh treba širiti i jačati.

 

Nadalje, treba razlikovati Duhovnu Hrvatsku koja se izražava snagom ljubavi od praktičnog povezivanja i slijevanja te ljubavi, talenata i kreativnih snaga u zajedništvo koje bi moglo i trebalo donositi stostruke plodove na svim poljima ljudskih postignuća. Čovjek nije samo duh, nego je spoj duhovnog i materijalnog. Zato Duhovna Hrvatska ostaje virtualna ako nema one fizičke, praktične, konkretne, utjelovljene strane. Baš u ovozemaljskom segmentu našeg zajedništva nastalo je zatišje nakon onog početnog entuzijazma unatrag dvadesetak godina kojeg se svi rado sjećamo. Prigušeno je stvaralaštvo pojedinaca i udruga koje je moglo i trebalo obogatiti cijeli hrvatski narod na svim poljima ljudskog života. Bilo bi vrijeme da to zatišje već jednom prestane!

 

U kontekstu teme ove knjige, složio bih se s autorima da su postojale i postoje snage u domovini Hrvata koje se nisu ne samo radovale samostalnoj Hrvatskoj, nego su nastojale i ometati njezino ostvarenja a, naravno, Duhovna Hrvatska im je bila bauk. Bilo je takvih i u dijaspori. Ali činjenica je da u mnogima koji su navodno sanjali Duhovnu i političku Hrvatsku ti nekadašnji ideali su brzo uvenuli pa i zamrli. Brzo su postali “pragmatični” i nisu odoljeli napastima političke i ekonomske moći koja ih je opčarala. Njihov osobni probitak i moć su im pojeli nekadašnji idealizam i dušu. Sad ih je žalosno čak i vidjeti. To se odnosi ponajprije na mnoge u domovini, ali i pojedince u dijaspori ili iz dijaspore. Takvi su shvatili da bi hrvatska dijaspora i svi oni koje ne mogu staviti pod svoju kontrolu, mogli smetati njihovim osobnim i/ili stranačkim probitcima. I zato su pokušaji Sekcije Društva hrvatskih književnika, kao i mnogi drugi, donijeli dobre, ali samo kratkoročne uspjehe. Sanjari Duhovne Hrvatske mogu i dalje sanjati ali ne dopušta im se tu golemu snagu ljubavi pretočiti u konkretnu moć za opće dobro, u prvom redu Hrvatima u Domovini pa onda i onima u dijaspori.

 

Dubravka Vidak u svom prilogu “Privilegija upoznavanja iseljeničkih svjetova i iseljeničke književnosti” citira pokojnog mi prijatelja prof. Bogdana Radicu: “Tri desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba pridonijela su više njihovu razjedinjavanju, nego li sjedinjenju.” (str. 65) Ja bih samo nadodao da je i to “jedinstvo” prije 1918. bilo samo u hrvatskim glavama a ne kod Srba. Većina hrvatski političara, uključujući i prof. Radicu, to je shvatila tek kad su otišli u Beograd. Ali mi je značajnija zadnja rečenica u njezinu prilogu koja kaže da su veze između Hrvata u domovini i svijetu neraskidive. Nema sada zastora i zidova koji bi nas dijeli, ali postoji “zastor” nemara, nezainteresiranosti, ignoriranja i ne htijenja od strane političkih struktura i ustanova koje su one upregle u svoja kola, kao i medija. Ali i ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti. Snaga njezine ljubavi u prošlosti nikada nije zatajila, a ne će zatajiti ni u budućnosti. Duhovna Hrvatska će postojati dok postoji ljubavi za Hrvatsku, a ljubav je vječna!

 

Čapljina, 23. travnja 2013.

FILIP ČUVALO (1941.-2012.)

Nakon kratke i neizlječive bolesti, okružen članovima svoje obitelji u zajedničkoj molitvi, preminuo je 1. lipnja 2012. Filip Čuvalo u predgrađu Toronta, Kanada. Filip je rođen 2. veljače 1941. godine u Gornjem Proboju od oca Stojana i majke Anice rođene Babić, koji su porodili sedam sinova i šest kćeriju.

Filip je sklopio kršćanski brak s Janjom Zovak iz Proboja 5. veljače 1967., a dvije godine kasnije (1969.) mlada obitelj je otišla za stalno u Toronto i nastanila se nedaleko od Filipvih stričeva Ante i Stipana, oca boksača Jure Čuvala. Tu su otpočeli nov i uspješan životni put. Nakon provedenih dvadeset godina na poslu u poznatoj tvrtci Goodyear, Filip je krenuo u građevinarstvo i tu je uspješno poslovao slijedećih 20 godina, do svog umirovljenja. Porodili su i odgojili dvoje djece, Dražanu i Denisa. Teško radeći osigurali su sebi i djeci materijalnu sigurnost, bili su vrlo djelatni u hrvatskim društvima i župi, a rodni kraj i domovina su im uvijek bili ne samo na umu i u srcu, nego su uvijek spremno pomagali sve djelatnosti koje su doprinosile slobodi hrvatskog naroda.

Zadnjih godina Filip i drugi članovi obitelji su redovito dolazili u posjet rodnom kraju, a ove godine im je bio plan doći za Uskrs. Ali poznato je da “čovjek snuje a Bog određuje”, i umjesto radovanja polasku u posjet rodnoj grudi Filipa je zgrabila neizlječiva bolest, od koje je nakon nekoliko mjeseci i umro. Hvala Bogu, nije imao teških bolova, a on je hrabro prihvatio svoju bolest i smrt kao dio života i duboko kršćanski, čvrsto vjerujući u život koji mu je Gospodin osigurao u vječnosti.

Velika pogrebna povorka ispratila je Filipove zemne ostatke iz Scott Funeral Home u Mississaugi do crkve Kraljice Mira na Hrvatskom Centru u Norvalu. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Pek uz pomoć fra Marka Puljića. Pjevao je crkveni zbor pod vodstvom Tomislava Nosića. Poslije sv. mise sprovod je krenu na Assumption Cemetery u Mississaugi gdje je tijelo pok. Filipa položeno na vječni počinak. Kolko su Filip, Janja i obitelj cijenjeni u ovoj hrvatskoj naseobini pokazuje i činjenica da je oko tisuću i pol naroda došlo izraziti svoju sućut obitelji i sudjelovati u molitvama kako u pogrebnom zavodu tako u crkvi i na groblju. I ta činjenica ukazuje da su Filip i njegova obtelj bili (i ostaju dalje) dio šire zajednice koja je uzvratila ljubav za ljubav i bila s njima u ovim teškim trenucima.

Ovim putem izrazujem i sućut moje obitelji Janji, djeci i cijeloj rodbini, te s radošću se prisjećam da su Filip i Janja bili dio i mog životnog hoda. Svaki put kad sam bio u Torontu k njima bih se rado navraćao, kao u svoju kuću, i oni su me bratski dočikali. A pokojni brat fra Mladen za vrijeme boravka u Norvalu bio je, jednostavno rečeno, dio Filipove obitelji. Janja ga je čuvala i brinula se za njega kao za brata. Neka je njoj i Filipu vječna hvala za njihovu veliku ljubav i prijateljstvo!

Filipovu ljubav za rodni kraj obitelj je odlučila okruniti velikim darom nakon njegove rane smrti. Naime, Janja, Dražana i Denis su nam javili da će oni, u trajnu spomen na muža i oca, biti kumovi velike slike bl. Alojzija Stepinca, koju izrađuje akademski slikar Anto Mamuša i bit će postavljena u listopadu ove godine na zid iza oltara u crkvi bl. Alojzija Stepinca u novom groblju u Proboju. Slika je veličine 4x2m i stajat će oko 7000 eura. Ovo će uistinu biti trajna uspomena na Filipa i neka mu Uskrsli, po zagovoru bl. Stepinca, dodijeli pokoj vječni, a sretan život njegovoj obitelji do ponovnog susreta s mužem i ocem u Gospodinu.

Ante Čuvalo

Posmrtno slovo koje je, poslije zahvale prisutnima, Filipova kćerka Dražana izrekla na sprovodnoj misi.

Kad sam razmišljala što bih danas rekla, a i da li ću uopće smoći snage nešto reći, na um mi je dolazio citat iz drame Waiting For Godot/U očekivanju Godota irskog pisca Samuela Becketta: “Suze na svijetu su konstantna količina. Za svakog onog koji počinje plakati negdje drugdje netko drugi prestaje. Isto vrijedi i za smijeh.”

U ovoj drami likovi stalno čekaju da se nešto dogodi. Ali nikad ništa. Sve ostaje isto. Predstava završava na isti način kako i počinje. Dva glavna lika čekaju.

Književnost je odraz života. Ona nas uči što to znači biti čovjek. Beckettova tragikomedija je savršen primjer kako život ponekad može biti apsurdan. Mi često provodimo život nešto čekajući i tražeći vanjske znakove za pravi smisao života. Moj tata nije živio na takav način; on nije proveo život čekajući. On je život živio u svakom trenutku i za zvaki trenutak.

Suze u svijetu su zaista u konstantnoj količini. Danas smo ovdje okupljeni u obilju suza i teška srca. Ali imajmo na umu da Beckett uravnotežava svoju izjavu kad veli da je i smijeh u konstantnoj količini također. Moj se tata volio smijati i druge zasmijavati. Posebice je uživao nasmijavati djecu. On ih je znao često upitati: “How are you tomorrow?/Kako ste vi sutra?” Oni bi podigli čelo i začuđeno se pitali o čemu on govori, ali kad bi se on počeo tome smijati oni bi mu se pridružili, sretni da su ipak svatili njegovu šalu.

Kad bi išli na kupanje često bi nas upitao: “Je li voda mokra?” Od mog najranijeg sijećanja tata bi gotovo svaki put upitao brata i mene: “Je li voda mokra.” I uvijek nas je tim nasmijao. Nastavio je to pitati i moju kćerku Saru, a ona bi odgovorila Di-da! On bi se tome smijao i ona s njim. Nećakinje i nećaci, kumčad, djeca mojih i drugih prijatelja bi čuli ovo pitanje i zajedno se s njime smijali. To je slika moga oca koja će ostati u mom sijećanju, otac koji je uvijek bio spreman na smijeh i nasmijati druge.

Kao nastavnica, upitam svoje đake da napišu svoj mišljenje na Beckettov citat o suzama i smijehu, i upitam ih da li oni misle da postoji ravnoteža suza i smijeha u svijetu. Njihovi odgovori otkrivaju njihov osobni optimizam, pesimizam, idealizam ili realizam.

Vjerujem da bi odgovor mog tate na ovo pitanje otkrio da je on kroz život bio optimističan realist. On nije imao nikakvih iluzija o životu. Bio je čvrsto ukorjenjen u stvarnost, ali je gledao na pozitivnu stranu života. A život mu je donio lijep broj dobara za koje je bio zahvalan: Imao je moju majku, voljenu ženu za 45 godina. On je bio njezin život i ljubav, a on je uzvraćao na isti način. Imao je dvoje djece, mog brata Denisa i mene. Bio je ponosan na naša ostvarenja (mala i velika) i na našem životnom putu nam je uvijek davao svoju punu podršku. Imao je svoju unuku, Saru, njegov ponos i radost, koja u njegovim očima nije mogla napraviti ništa loše. Imao je velik broj bliže rodbine, svoju širu obitelj, koja je bila uz njega sve do zadnjeg trenutka života, držeći mu ruke, s njim moleći i ne ostavljajući ga sama ni trenutak dok nije predao dušu Gospodinu.

Razmišljajući što bih danas mogla reći ponovno sam se vratila literaturi da bi pronašla inspiraciju. U romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” od češkog romanopisca Milana Kundere nalazimo ponavljajuće teme težine i lakoće. Tijekom ovih posljednjih nekoliko mjeseci težina je prevladavala u našoj obitelji. Težina je tatu pretiskala, fizički i psihički. Ironična je činjenica, premda je njegovo tijelo bilo sve lakše i lakše ono je postojalo sve veći i veći teret za njega. Moj tata je uvijek bio vrlo jak i neovisan čovjek. Zato je bio vrlo frustriran tijelom koje ga je izdavalo, a tako ga je uvijek dobro služilo, radeći teške fizičke poslove da bi zbrinuo svoju obitelj. Ljubav moje majke za njega je bila stalna i stabilna kroz njegov život, ona mu je pomagala nositi se sa težinom života do samog kraja.

Ali, kako Beckettove i Kunderine riječi sugeriraju, u životu postoji ravnoteža. Na kraju bilo je mnogo suza i teških srca, ali sigurna sam da je moj tata imao čvrstu vjeru da će se revnoteža promijeniti. I vjerujem da se za njega promijenila. On sada živi bez ikakva tereta, on je oslobođen svega zemaljskoga, posebice tegoba zadnjih nekoliko mjeseci života, a njegov duh je poletjeo u nebeske visine. On je sada djelić vječnog Svjetla.

Završit ću molitvom Johna Henryja Newmana: Neka nam On bude u pomoći cijeli dan, sve dok sjene ne pruže svoja krila i padne noć, i užurbani svijet se smiri, a trke života prestanu i naš posao bude završen. Nek nam tad u svojoj milosti On dadne siguran boravak, sveti mir i vječni pokoj.

Dražana Čuvalo-Pedro

POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

2POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo u prijevodu, s nekim sitnijim izmjenama i dopunama, povodom 100. obljetnice tog poznatog tragičnog dogođaja.

***

Petnaestog travnja 2012. navršava se 100 godina od potonuća prekoocenaskog “nepotopivog” broda Titanika. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je zapanjila tadašnji svijet, bilo je i nekoliko Hrvata i drugih koji su dolazili iz Hrvatske i Bosne-Hercegovine. Od tih, slijedeći su izgubili živote:

Čačić Jago/Grga, 18, neoženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.

Čačić, Luka, 38, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.

Čačić, Manda, 21, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.

Čačić, Marija, 30, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.

Čalić, Jovo, 17, neoženjen, Breznik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.

Čalić, Petar, 17, neoženjen, Brezik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.

Čor, Bartol, 35, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.

Čor, Ivan, 27, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.

Čor, Ljudevit, 19, oženjen, Kričina, išao u St. Louis, Missouri.

Čulumović, Joso, 17, neoženjen, Lipova Glavica, išao u Hammond, Indiana. (On se ukrcao pod  imenom Ećimović.)

Dakić, Branko, 19, Gornji Miholjac, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su i pronađeni, nisu nikad dentificirani.

Dika, Mirko, 17, neoženjen, Podgora (Crikvenica?), išao u Vancouver, Kanada.

Dimić, Jovan, 42, oženjen, Ostrovica, išao u Red Lodge, Montana.

Draženović, Josip, 33, oženjen, Hrastelnica, išao u New York, NY. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i položeno je u more 21. travnja 1912. Na njegovu tijelu je nađeno: lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna. (Na jednom mjesu se veli da mu je bilo 30 godina.)

Hendeković, Ignjac, 28, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania. Putuje s Matildom               Petranec. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i pokopano 10. svibnja 1912. u  katoličkom groblju Mount Olivet, Halifax, NS. Na njegovu tijelu je nađeno: nožić, novčanik s  12 dolara u papiru i u manjem novčaniku 72 centa, zatim 2 brodske karte trećeg razreda, broj 349245 za Matildu Petranec i broj 349243 za Toznai!! Hendoković.

Karajić, Milan, 30, oženjen, Vagovina, išao u Youngstown, Ohio.

Orešković, Jelka, 23, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Marijom Orešković.)

Orešković, Marija, 20, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i  Jelkom Orešković. Marijna majka je kasnije primila £50 od Mansion House Titanic Relief Fund.)

Orešković, Luka, 20, oženjen, Konjsko Brdo, išao u South Chicago, Illinois. (Putuje s Marijom i  Jelkom Orešković.)

Pavlović, Štefo, 32, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania.

Petranec, Matilda, 28, udovica, Vagovina, išla u Harrisburg, Pennsylvania. (Putuje sa Ignjacom  Hendeković. Njezina putna karta je pronađena na tijelu g.  Hendekovića.

Pocrnić, Mate, 17, neoženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao  “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)

Pocrnić, Tomo, 24, oženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”,  “Pecruic” i “Pokrnic”.)

Smiljanić, Mile, 37, Pisač kod Udbine, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako  su bili i pronađeni, nisu nikad dentificirani.

Stanković, Ivan, 33, neoženjen, Galgovo, išao u New York, New York. Na webu se može naći da je Stanković već prije bio u Americi, vradio se doma samo radi sređivanja papira oko imovine svoje pokojen žene i na povratku u Ameriku izgubio je život.

Strilić, Ivan, 27, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.

Turčin, Stjepan, 36, oženjen, Bratina, išao u Youngstown, Ohio.

Ovom popisu možemo dodati i ime svećenika benedektinca Josipa Perušića (Josef Peruschitz) koji je rođen 1871. u Njemačkoj (Bavarska) ali hrvatskog je podrijetla. On je putovao u Minnesotu da bi preuzeo dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole. Poznato je da je odbio ući u čamac za spasavanje da bi dao prednost suputnicima da spase život.

***

Iz Bosne i Hercegovine

Bakić, Kerim, 26, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania.

Bekić, Tido?, 38, oženjen, Bakić, Bosnia, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Prezime se navodi i kao Kekić.)

Sivić, Husein, 40, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Ponekad naveden i kao Husen Sivic.)

Posmrtni ostaci ove trojice, ako su i pronađeni, nikad nisu bili identificirani.

Preživjeli

Ivan Jalševac, 29, Topolovac. Žena mu Kata ostala je u njegovu rodnom selu. Išao je u New York, NY, ali poslije spašavanja pošao je u Galesburg, Illinois, gdje mu je živio prijatelj Franjo Karun. S vremenom Jalševac se vratio u Hrvatsku i umro je 1945. u rodnom selu.

Nikola Lulić, rođen 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo u Lici. Pobjegao je iz austrijske vojske 1902. i otišao u Ameriku. Živio je u Chisholm, Minnesota i radio u rudniku “Alpena Mine”. U jesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti obitelj, ženu Marta i dvoje djece. Budući da je već bio nekoliko godina u Americi, kad je pošao nazad služio je kao neslužbeni vodič drugim iseljenicima koji su mu za uzvrat platili putnu kartu. Ukrcao se na Titanik u Southamptonu i pošao u Minnesotu. Poslije brodoloma, Lulića je sapsila Carpathia, na kojoj je bio velik broj hrvatski mornara.

Po dolasku u New York, Lulić je umjesto u Minnesotu otišao ujaku Ross-u Rosiniću u Chicago, Illinois. Poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u svoj rodni kraj i bavio se poljoprivredom. Ali, kako se od tog nije moglo živjeti, išao je više puta između dva svjetska rata u Francusku kao sezonski radnik.

Lulića žena Marta je umrla dosta rano i on se sam brinio za brojnu djecu iz svoja dva braka. U starijim danima živio je dosta samotno i umro je 1962. u Perušiću, u kući svoje najmlađe kćerke Mare.(*Milan Gnjatović, u pjesmi “Potonuće broda Titanica”/Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913., spominje ga netočno kao Nikola Lukić.)

Mara Osman, 31, udata*, Vagovina, išala je u Harrisburg, Pennsylvania. Poslije brodoloma spasio ju je brod Carpathia. Nakon dolaska u New York (18. lipnja 1912.) otišla je sestri Mrs. Rudolph Paulovich u Steeltonu, Pennsylvania. (*U imigrantskom uredu stoji da je neudata i da je Poljakinja. Gore spomenuti Gnjatović u svojoj pjesmi navodi Maru kao jednu od troje Hrvata koji su preživjeli tragediju Titanika.

O Mari Osman mogu se na webu pronaći, među ostalim, i slijedeće pojedinosti. Rođena je1881., udala se za Miška Banski 1904. godine i da su imali sina Franju. (Drugi opet pišu da su imali tri sina.) Izgleda da se rastala od muža i putovala je pod djevojačkim prezimenom Osman. Sin Franjo joj se kasnije pridružio u Americi i umro je u Kaliforniji 1980. Po dolasku u Ameriku Mara se preudala i navodno je umrla 1938. u državi Wisonsin. Što je sve od ovog točno, nismo sigurni.

Ante Čuvalo

SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

1SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

The following article was published in the “Croatian Chronicle – Chicago”, No. 1, Spring 2002, under the title “Sinking of the Titanic – 90th Anniversary.”  On the occasion of the 100th anniversary of the Titanic tragedy, we are bringing here the same text with a few small changes.

***

April 15, 2012 marks the 100th anniversary of the sinking of the famous Titanic liner.  Among 1,316 passengers, out of which 818 died in this horrific tragedy that stunned the world, there were also a number of Croatians and/or people coming from Croatia and Bosnia and Herzegovina.  The following among them lost their lives:


Čačić Jago/Grga
, 18, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.

Čačić, Luka, 38, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.

Čačić, Manda, 21, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.

Čačić, Marija, 30, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.

Čalić, Jovo, 17, single, Breznik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.

Čalić, Petar, 17, single, Brezik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.

Čor, Bartol
, 35, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.

Čor, Ivan, 27, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.

Čor, Ljudevit, 19, married, Kričina, destination St. Louis, Missouri.

Čulumović, Joso
, 17, single, Lipova Glavica, destination Hammond, Indiana. (He boarded under his “calling-name” of Ećimović.)

Dakić, Branko
, 19, Gornji Miholjac, destination unknown.  His body, even if found, was never  identified.

Dika, Mirko, 17, single, Podgora (Crikvenica?), destination Vancouver, Canada.

Dimić, Jovan, 42, married, Ostrovica, destination Red Lodge, Montana.

Draženović, Josip
, 33, married, Hrastelnica, destination New York, NY. His body was recovered by the MacKay Bennett (#51) and was buried at sea on 21 April 1912. “Pipe bowl, passport, set of beads [rosary], $25.00 and 5 krones” were found on his body. (At another place it is stated that his age was 30.)

Hendeković, Ignjac, 28, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.  He traveled with Matilda Petranec.  His body was recovered by the MacKay Bennett (#306) and buried at Mount Olivet Roman Catholic Cemetery, Halifax, NS on May 10, 1912.  “One knife, purse with $12 in notes; small purse with 72 cents; two third class tickets, No. 349245 for Matilda Petram (Petranec) and No. 349243 for Toznai!! Hendeković” were found on his body.

Karajić, Milan, 30, married, Vagovina, destination Youngstown, Ohio.

Orešković, Jelka, 23, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Marija Orešković.)

Orešković, Marija, 20, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Jelka Orešković.  Marija’s mother received a grant of £50 from the Mansion House Titanic Relief Fund.

Orešković, Luka
, 20, married, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with Marija and Jelka Orešković.)

Pavlović, Štefo
, 32, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.

Petranec, Matilda, 28, widow, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Boarded with Ignjac Hendeković.  Her ticket was found on the body of Mr Hendeković.

Pocrnić, Mate, 17, single, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)

Pocrnić, Tomo, 24, married, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)

Smiljanić, Mile, 37, Pisač near Udbina, destination unknown.  His body, even if found, was never identified.

Stanković, Ivan
, 33, single, Galgovo, destination New York, NY.  Some sources on the web claim that Stanković was in America previously.  Supposedly, after the death of his wife he returned to take care of some legal matters dealing with her inheritance, and on the way back he lost his life.

Strilić, Ivan, 27, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.

Turčin, Stjepan, 36, married, Bratina, destination Youngstown, Ohio.

To this above list we are adding also the name of a Benedictine priest, Josip Perušić (Josef Peruschitz), born in 1871, Bavaria, Germany, but who was of Croatian heritage.  He was on the way to assume the position of a principal in a Catholic High School in Minnesota.  Survivors of the Titanic tragedy witnessed how he refused to enter a safety boat in order to give others the chance to save their lives.

People from Bosnia and Herzegovina who lost their lives:

Bakić, Kerim, 26, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania.

Bakić, Tido?, 38, married, Bakić, Bosnia, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Mr Bakić’s last name is often written as Rekić or Kekić, but most probably it is Bakić.)

Sivić, Husein, 40, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Sometimes listed as “Husen Sivic”.)

The bodies of the above passengers from Bosnia, even if recovered, were never identified.

CROATIAN SURVIVORS

Ivan Jalševac
, age 29, from Topolovac.  He was married to Kata, who stayed behind in his native village.  He was on his way to New York, NY.  After he was rescued, however, he traveled to Galesburg, Illinois, where he had a friend, Franjo Karun.  Later, he returned to Croatia and died in 1945, according to some sources.

Nikola Lulić was born on February 24, 1883 in the village of Konjsko Brdo, Lika, Croatia.  In 1902, while serving in the Austrian Army, he deserted and immigrated to America.  He went to Chisholm, Minnesota and worked as a miner in the “Alpena Mine”.  In autumn 1911, he came back to Croatia for half a year to visit his family.  At this time, he was already married for the second time.  His second wife, Marta, and his two children lived in Croatia at the time.  When it was time to go back to America he served as an unofficial companion to other immigrants who paid his ticket.  He helped them with translation and advised them of what to expect during the voyage and after their arrival in America.  He boarded the Titanic at Southampton and was on the way to Minnesota.  Mr Lulic survived the sinking and was rescued by the Carpathia.

After arriving in New York, Lulić went to his uncle Ross Rosinić at 118 Tocence (Torrence?) Avenue, Chicago, Illinois.  His Americanized name was “Nicola Lulich”.  After the First World War, Lulić returned to Croatia and earned his living as a farmer, but sometimes he also worked in France as a seasonal worker between the two World Wars.

His wife Marta died long before he did, so he alone had to look after the children of his two marriages.  In his older days, he secluded himself more and more from his fellow villagers of Konjsko Brdo.  Nikola Lulić died in 1962 in Perušić, at the age of 79, in the house of his youngest daughter Mara.  (Milan Gnjatović, in his poem Potonuće broda Titanica – Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913, lists his name as Nikola Lukić, but it should have been Lulić.)


Mara Osman
, age 31, married, from Vagovina, Croatia, boarded the Titanic at Southampton and she was going to Harrisburg, Pennsylvania.  She was rescued by the Carpathia.  After arriving in New York (June 18, 1912), she went to her sister, Mrs. Rudolph Paulovich, at Steelton, Pennsylvania.  (The Immigration Officer incorrectly lists her as single woman and her nationality as Polish.  She is also listed sometimes as “Maria Osman”.  Gnjatović, in his above mentioned poem, lists her as one of the three Croatian survivors.)

Some sources tell us that she was born in 1881 and she married Miško Banski in 1904.  They had a son, Franjo. (Other sources state that they had three sons.)  Whatever the case, it seems that she left her husband and went to America, traveling under her maiden name, Osman.  Later, her son Franjo joined her in the US and he died in California in 1980.  Mara eventually remarried and, supposedly, she died in Wisconsin in 1938.  Details about her life in America are not know to us.

Ante Čuvalo