PROBOJ “NAJNOVIJE KLASE”

Moć koja opija

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, 25. siječnja 2013.

“Najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa” te se dočepala moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost

Povod ovom glasnom razmišljanju su učestali žučni napadi ministra Željka Jovanovića, posebice da “biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram”. Ne namjeravam iznositi primjedbe na zdravstveni odnosno spolni odgoj mladih i svjetonazor koji uporno nameće trenutačna vlast jer o tome su već govorili i govore pozvaniji i stručniji od mene. Ne zanima me ni gospodin Jovanović, nego me muče prilike u kojima se jedan ministar može na ovaj način obračunavati s neistomišljenicima, ponajprije biskupima pa i roditeljima. K tomu, on je na taj način glasnogovornik Vlade koja ga bez zadrške u tome podupire.
 
„Biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram“ i slične učestale izjave ne samo da su nepristojne i politički kontraproduktivne nego one odišu vrlo opasnim (zlo)duhom koji su kroz noviju i nedavnu povijest ljudi poput Ministra, u ime napretka i čovjekoljublja, rado “uvježbavali” na narodu. Naravno, nije opasnost Jovanović, nema on ni vizije niti sposobnosti za nešto “veliko”, ali je njemu u ovom trenutku dobačen komadić moći koju je zdušno prigrlio i želi da svi “ispod njega” znaju i osjećaju da on u ime “napretka” prosijeca šikaru hrvatske zaostalosti želeći nove hrvatske generacije izvesti na ideološko sunce kojem se on klanja. Ministar samo simbolizira našu “najnoviju klasu” koja se dočepala moći (političke, gospodarske, medijske…) u državi koju mnogi od njih nisu ni htjeli a kamo li sanjali.

Napast moći

Kad se u kršćanskom vjeronauku govori o napastima najčešće se misli na seksualne požude i slične ljudske strasti. S pravom se naglašuje kolika je moć napasti, ali se malo, gotovo nikako, govori o napasti moći, koliko je ona ne samo slasna nego koliko može (a ne mora) biti opasna i razorna za onog tko je ima i one nad kim je ima. Moć je zavodljiva. Ako nismo oprezni, ona opija, a pijan čovjek je opasan – i za sebe i druge.

Ovih dna, početkom nove godine, čujemo u crkvama kako je Isus za vrijeme 40-dnevnog posta i molitve u pustinji bio od đavla napastovan. Zanimljivo je, ni jedna od tri napasti nisu seksualne naravi nego je riječ o kruhu, ljudskoj slavi i moći. Što ljudi najviše traže: materijalnu sigurnost (kruh), barem malo ljudske slave, da nam netko zaplješće, da se za nas čuje, a čovjeka najbolje upoznate kad stekne moć, bilo kakvu moć. Slavni američki predsjednik Lincoln napisao je: “Gotovo svi (ljudi) mogu podnijeti nedaće, ali ako im želiš vidjeti karakter, dodijeli im moć.”

Mi se obično zavaravamo, pa čak i sami sebe uvjerimo, da smo moć stekli svojim sposobnostima, radom, inteligencijom; ona nama pripada, mi smo ju zaslužili. Ali istina je daleko od toga. U mnogo slučajeva, posebice kad je riječ o političkoj moći, ona je dobivena raznim manipulacijama, prijevarama, medijskom (lažnom) promidžbom, planskom gradnjom političkih i ideoloških mreža po kojima se vlastoljubci penju prema vrhovima moći. Dakle, zavaravamo sebe i druge, posebice kad počnemo misliti da je moć naše neotuđivo vlasništvo. U tom slučaju moć postaje dio naše osobnosti i naša osobnost dio moći, a posljedice su ne samo opasne nego mogu biti i nesagledivo tragične.

I ljubav je moć

Svi mi imamo djelić moći, koja do izražaja dolazi u našim odnosima s drugima oko nas. Svatko od nas je pamti ljude raznih profesija, od učitelja i profesora do liječnika, svećenika i činovnika kojima je moć srasla s njihovom osobnošću. Kroz “uvježbavanje” moći dokazivali su se na đacima, pacijentima, župljanima, sugrađanima… Možda smo i mi jedan ili jedna od “moćnika” u društvu u kojem živimo.

Ali, sjećamo se i tolikih koji su bili i ostali dio našeg života, koji su imali veliku moć ljubavi. Ta moć je vrlo jaka ali ona ne “napastuje”, teško ju je prigrliti. Slađe je biti “bog” nego ljubiti Boga. Veći je (trenutačni) užitak imati moć nad narodom nego služiti narodu.

Rijetki su ljudi koji su istovremeno posjedovali političku i/ili materijalnu moć i čovjekoljublje. Ali kroz povijest ih je bilo i ima ih i danas. Takvi su shvatili da ih moć ne oslobađa ljubavi, nego im je dana da budu u službi čovjeka. Takvi bi trebali biti ministri, služiti narodu! Ministri bez istinskog čovjekoljublja služe i klanjaju se samo svojoj trenutačnoj “veličini”.

Naša svakidašnjica

Sudeći po izjavama ministra Jovanovića, “najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa.” Prije su ipak morali paziti što će raditi i javno reći. Ali nadobudna “omladina” je preuzela vlast od “nove klase”, dočepala se moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost. Nisu, izgleda, ni svjesni koliko ti njihovi javni nastupi dolaze iz ljudske iracionalnosti, iz naše trajne ljudske napasti za moći koja im se oslačala. Moć ih je zaslijepila jer nemaju moć ljubavi za Hrvatsku i narod u čije ime vladaju – ne samo ova današnja, nego i jučerašnja na vlasti “elita”.