Knjiga Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih Ante Čuvala u Ljubuškom 9. svibnja uz autora predstavili su mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, a nazočio je biskup msgr Ratko Perić. Donosimo osvrt Radoslava Dodiga i tekst zahvale autora Ante Čuvala. (Ispravak: predstavljanje je bilo 8. svibnja).
 
Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unatrag, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito. No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.
Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih” (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji je preuzet iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.
Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni u novinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.
Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.
            Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.
Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.
U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih        knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.
Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Narod ne zaboravlja i ne šuti

 
Pozdravljam oca biskupa Perića i sve pristune, posebice vas koji ste preživjeli Križni put, ovo je vaša knjiga! Ja sam samo vaše “žito” povezao i poredao u snopove!
Ispričavam se za sve moguće pogriješke i propuste! Obično svaki autor zapazi neke pogriješke kad je knjiga već objelodanjena. Tako sam i ja već uočio neke (ipak sitnije) propust pa isprika onima kojih se to tiče!
Ovdje ću prvo natuknuti jednu “uputu” mladim čitateljima a potom nekoliko misli.
Kad budete čitali razna iskaze vjerujem da će vaša pozornost biti na osobi čije svjedočenje u tom trenutku čitate, i tako treba biti, ali nemojte izugiti iz vida da se neki strašni trenuci ponavljaju u više iskaza što znači da se može pratiti koje situacije su bile najsmrtonosnije i koji logori najopasniji. Na primjer, oni koji su iz nemoglosti zaostajali iza kolone bili su bez milosti ubijani. Čak njihovi “vodiči” više puta su im govorili, ako ste iznemogli pričekajte i naići će kola koja će vas povesti. Ali, nisu stizala kola nego smrt! Puno ih je ubijeno radi kapi vode! Svaki iskorak iz kolone značio je smrt! Ulazi u logore, svi tjesnaci, svi mostovi…., gdje god je kolona prolazila kroz kakv uži prolaz s obe strane su nemilice tukli koga su god dohvatili. Gdje su god prolazili kroz sela naseljena srpskim pučanstvom masa je, kao naručena, izlazila tući zarobljenike svim i svačim. Mnogi su tako ubijeni ili i danas, ako su živi, osjećaju posljedice tih zlostavljanja. Velk broj ljudi je nastradao u rupama za nuždu, upadali su ili su živi ubacivani u nje. Od logora se najviše “sjećaju” Maribora, Siska, Požege, Pančeva…, a u Šidu su ih utjerali, doslovce ugurali, u neku rupetinu iz koje je vađena zemlja i kad preživjeli o tome govore kao da i danas osjećaju tjeskobu, kalustrofobiju, ljetnu žegu, znoj i ponajviše žeđu! Mora da su to bile strašne muke dok su se tako duboko usjekle u sjećanja mnogih.
A sada jedno dvije usputne misli. Gledajući nedavno večernje vijesti, vidim predsjednik RH dr. Ivo Josipović drži govor u Podgori i među ostalim reče, “…povijest je takva kakva je bila; ona je ta koja govori što je bilo dobro a što je bilo zlo”! Kad ovo čuh kao da me netko šilom ubode! Pomislih, moj Predsjedniče i profeosre, barem bi ti trebao znati da povijest ne sudi; ona ne odlučuje što je doboro a što zlo. Sud donose ljudi a ne povijest! U našem slučajevima (a i kod mnogih drugih) Centralni komitet, partija i idologija je “govorila” što je bilo dobro a što zlo! Čini mi se da i dans bi “partija” i njezini nasljednici htjela suditi, pa možda i osuđivati, a neki povjesničari bi radije sudili nego prosuđivali! Sve u ime povijesti!
Drugo, svi diktatori, sve totalitarne idoligje i svi moćnici ovog svijeta kroz cijelu ljutsku povijest su htjeli da narod zaboravi i šuti. Istina je da svijet, masu, nije baš teško naučiti šutjeti. Ljudi zašute iz više razloga, a ponajivše iz sebičnosti, straha, zasljepljenosti…. Ali narod kao cjelina ne zaboravlja tako olako. Prije ili kasnije to naše kolektivno pamćenje izbije na vidjelo. Čim se pruži prilika, čim dođe trenutak slobode, ljudi će progovoriti. Jugo-komunisti su svim naporima nastojali da se Bleiburg i Križni put zaborave, da se svi njihovi zločini zaborave! I šutnju su nametnuli. Očito je da bi i danas ne samo htjeli da se šuti nego i dalje zločince veliča. Ali došlo je vrijeme i da kamen progovori!. Ova će knjiga, nadam se, barem malo doprinjet razbijanju hrvatske šutje i sačuvati od zaborava patnje ljudi koji su preživjeli strašne muke Križnog puta.
Ništa u životu nisam radio niti radim iz mržnje, nego iz ljubavi. Tako je i ova knjiga nastala iz ljubavi prema ljudima koje vidimo večeras među nama, kao i prema onima koji se nisu nikad s Križnog puta vratili doma, uključujući i mog oca koji je kao civil stigao do zloglasne Ćelovine u Mostaru i tu mu se gubi trag. Ali, knjiga je ponajviše pisana iz ljubavi za istinu jer jedino istina oslobađa; ona liječi rane žrtava i počinitelja, kao i njihovih potomaka.
Na kraju, na prvoj stranici jednog internetskog portala koji se bavi rodoslovljem stoji i slijedeće: “Ovdje počinje vaša priča!” Ja bih rekao vama, posebice mladima, ova knjiga sadrži ne samo priče naših očeva i baka, ovo je i moja i vaša priča. Čitajte ove mučne iskaze i upoznat ćete i dio vaše osobne priče; vaše i naše zajedničke hrvatske povijesti.
Ante Čuvalo

Godina xx, Broj 998, 6. lipnja 2014., st. 26
 

Ljubuški – Chicago 2014., str. 623