Krešimir Šego

Krešimir Šego

pic

Prijatelju Kreši na spomen – Stari su znali reći da nam rodbinu život određuje, a prijatelje sami biramo. Ali meni, kao i mojoj obitelji, Krešo Šego jednostavno se „do- godio“! Bilo je to u Chicagu 16. veljače 1992. Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa „starim prijateljem“, premda se prije toga trenutka nismo nikada vidjeli. Dogodilo se istinsko prijateljstvo i ostalo trajno, ali ne do nedavnog ovozemaljskog rastanka, nego za vječnost. Nekoliko tjedana prije njegove tjelesne smrti, Krešo nam reče: „Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti.“ On je to zaista vjerovao i kao što on živi, tako ni naše prijateljstvo ne umire. On ponese u vječnost djelić nas koji smo ga voljeli i s njim prijateljevali, a dio njega, njegove dobrote i ljubavi s nama je i mi ćemo taj djelić njega brižno čuvati do ponovna susreta.
U tradicionalnom tumačenju svijeta i života među američkim Indijancima sve je shvaćeno u obliku krugova koji su svuda i oko nas, ali ih rijetko zapažamo. Ljudski govoreći, krug od Krešina dolaska i odlaska s ovoga svijeta mogao je biti većeg opsega. Ali nije to bitno, bitan je sadržaj! Krešo je svoj krug, dio života koji mu je Bog dodijelio, ispunio radom, stvaralaštvom na književnom i kulturnom polju, podižući obitelj, čineći dobro gdje god je stigao i mogao, a sve je bilo prožeto dubokom vjerom u Boga i ljubavlju, djelotvornom ljubavlju za čovjeka, za svakog čovjeka.
Dragi prijatelju, falit ćeš nam! Više smo se godina gotovo svake nedjelje poslije pučke mise našli na kavici u Međugorju. Radovali smo se susretima s tobom i Mirom. Tvoje šale i pričice o zgodama i nezgodama ljudi koje si susretao i poznavao uvijek su nas nasmijale i razveselile. Ali uz vesele riječi uvijek se govorilo što bi se još moglo napraviti za dobro, za opće dobro. Ne će nam dolasci u Međugorje biti isti, ali mislit ćemo na tebe, ne ćemo te zaboraviti… Nezaboravan si!
Kad smo te posjetili nedugo prije nego te je Bog uzeo k sebi, ti mi potiho reče: „Nije meni teško umrijeti, jedino sam malo zabrinut za svog anđela čuvara, za Miru.“ Ne boj se, Mira je dobro, hrabra je, prihvaća volju Božju, okružena je vašom djecom i unučadi. Izdržat će jer je i dalje čuvaš ti; tvoja ljubav je s njom. Ona je zahvalna Bogu da je s tobom dijelila daće i nedaće ovoga života, a djeca i unučad da si im bio uzoran otac i djed. A moja obitelj i ja zahvalni samo da si nam se „dogodio“, da smo se susreli i to na zajedničkom radu, u dalekoj Americi, na dobro najpotrebnijih. Bilo je to i ostalo iskreno prijateljstvo bez vremenskih i prostornih granica, vječno. Nek’ ti je hvala na svemu i počivaj u miru Božjem!

Ante Čuvalo

 
Glasnik mira, Godište X, broj 1, siječanj 2015.