Bleiburg upozorava na zločine da ih ne bismo činili te da poštujemo i cijenimo svaki život

Ante Čuvalo – razgovor

Katolički tjednik (Sarajevo) – 17. svibnja 2015.

Svibanj je već 70 godina obilježen komemoriranjem događaja (sa) završetka II. svjetskog rata. Među Hrvatima to je mjesec koji donosi i tužno sjećanje na sve izgubljene živote na Bleiburgu i Križnom putu koji je uslijedio. U povodu obilježavanja ove godišnjice, pričali smo s prof. dr. Antom Čuvalom, profesorom i piscem koji je svoju donedavnu američku adresu zajedno s obitelji zamijenio za onu rodne grude u Ljubuškom.
Razgovarala: Ksenija Ninić
Od političkog emigranta koji je 60-ih godina prošlog stoljeća odlučio napustiti Jugoslaviju, postao je uvaženi član američkog akademskog društva, istaknuti profesor, povjesničar i autor brojnih knjiga i članaka o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je prije nekoliko godina odlučio početi prikupljati svjedočanstva onih koji su preživjeli Bleiburg s područja općine Ljubuški, te je tako knjigom Od Bleiburga do Ljubuškog zapisanom riječju zauvijek otrgnuo iz zaborava tužna sjećanja preživjelih.
Ove godine se navršava 70 godina od Križnih puteva Hrvata koji su započeli u Bleiburgu. Kako vrijeme utječe na sjećanje na Bleiburšku tragediju? Riječ „Bleiburg“ je metafora koja odmah priziva dva značenja. Na jednoj strani ona u sebi sadrži sva mučenja, progone i pogibiju na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica u komunističko-jugoslavensko-velikosrpskim rukama po završetku Drugog svjetskog rata. Ona simbolizira tragediju koja je pogodila hrvatski narod u poraću općenito. Istodobno, ta riječ (kao i „Križni put“ ili putevi jer ih je bilo mnogo) Hrvatima implicira zločin i oslikava ideologiju mržnje onih koji su taj zločin počinili u ime dobro poznatih njihovih „ideala“. Bleiburg i sve što on označava je jedan od onih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda koji se ne da izbrisati ili prekriti pepelom prošlosti. On je duboko urezan u pamćenje Hrvata diljem svijeta. Bleiburg, Križne puteve i masovna grobišta se može “zaobilaziti”, prešućivati, nijekati, zabranjivati…, ali to je neizbrisivo i nezaboravljivo. Bleiburg je prekretnica, znak, upozorenje…
V i ste objavili knjigu sa svjedočanstvima preživjelih Križnog puta iz općine Ljubuški. Što Vas je ponukalo da prikupljate ova svjedočenja? Bleiburšku tragediju sam osjetio već u ranom djetinjstvu. Naime, moj je otac bio na Križnom putu i nikad se nije vratio. Bio je jedan od na tisuće civila koji su iz Austrije pošli, ali nisu nikad došli doma. Ja sam se rodio poslije njegova odlaska prema sjeveru pred najezdom partizana u moj rodni kraj. U kući se znalo ili, bolje reći, govorkalo i nagađalo što se dogodilo. Oni koji su preživjeli Križne puteve, zatim logore i došli svojim kućama morali su šutjeti. I šutjelo se 50 godina! Iza mog bijega iz „titoističkog raja“ na Zapad o Bleiburgu sam čitao i čuo iz prve ruke, a ponešto i pisao. Imao sam, naime, izlaganje o Bleiburškoj tragediji 1987. na sveučilištu Oxford u Engleskoj. Bio je to opsežan simpozij o prisilnoj repatriaciji poslije Drugog svjetskog rata sa Zapada u komunističke zemlje.
Po povratku u domovinu zamolili su me da budem član Povjerenstva za istraživanje, obilježavanje i uređivanje grobišta u općini Ljubuški. Dok smo istraživali, javili su se neki ljudi sa zapisima o svojem Križnom putu. Zahvaljujući njima, počeo sam pronalaziti, uz pomoć drugih, osobe koje su preživjele Križni put, a još su bili na životu i sposobni svjedočiti. Tako sam prikupio 64 svjedočenja iz prve ruke, a knjiga sadrži i broj svjedočenja iz druge ruke. Osim toga, knjiga donosi popis onih koji su ubijeni na Križnom putu, kao i imena preživjelih.
Da bi čitatelji imali barem približno ideju o kakvoj se tragediji radi, navest ću nekoliko brojeva. Po onom što sam mogao prikupiti, iz ove općine bile su na Križnim putevima 2 172 osobe. Od toga je 1 249 nastradalo, a 923 vratilo se kući. Koliko znamo, 17 ih je umrlo od posljedica uskoro po povratku doma. K ovom treba dodati da su u ovoj općini tijekom rata i poraća nastradale 1 202 osobe koje nisu bile na Križnom putu. Dakle, ukupan broj stradalih u općini Ljubuški tijekom rata i poraća bio je 2 469. Kad uzmemo da je ratnih godina u općini bilo oko 24 500 stanovnika, znači da je u ratu i poraću nastradalo 10% pučanstva, a od toga najviše u poraću. To je zastrašujući broj žrtava, a da demografske gubitke i ne spominjemo.
Kakav ste dojam o preživjelima stekli razgovarajući s njima? Najviše me se dojmilo da ti ljudi govore o svojim patnjama, o mučiteljima, o strašnim prizorima… bez trunke mržnje i želje za osvetom. Iz razgovora se vidi da oni nisu ni u tim teškim danima progona mrzili, čak su se čudili tolikoj mržnji progonitelja, pa i sažalijevali ih jer su uvidjeli da te ljude mržnja izjeda i izluđuje. Nisu oni zaboravili nepravdu i muke, ali nisu dopustili da ih to progoni cijeli život. Istina, boli ih što se i danas niječe Bleiburg i posljedice Bleiburga. Neki od njih zapažaju da zapravo njihov Križni put nije nikad ni prestao jer su bili zauvijek označeni kao krivci, kao „neprijatelji naroda“. I današnji simpatizeri bivšeg režima i države najradije bi da se o svjedočenjima preživjelih ne piše jer im kvare sliku ideologije i režima koji je njima bio dobar, a sad su se našli u povijesnim i političkim prilikama koje nisu nikad sanjali ni željeli.
Križni putevi u jednu ruku i danas traju jer zemni ostatci ubijenih nisu nikad „stigli“ kući, oni i njihovi potomci još čekaju.
Postoji li svjedok koji Vam je ostao u posebnu sjećanju i kakva je njegova sudbina bila? Teško je izdvajati. Ljudi su proživjeli užasne stvari. Kako se može osjećati dečko od 16 godina kad mu oca, civila u godinama, ubijaju pred očima jer je htio zaštititi sina; kad majka u panici ostavlja bebu na putu jer više ne zna kako će s njom naprijed u nepoznato, ili kad majka baca dijete s mosta u rijeku; jednog brata ubijaju zbog kapi vode, a drugi kaže „Ubijte i mene“ te ubijaju ga. Nekoliko ih svjedoči kako su ih strpali, ugurali, u neku rupu kod Šida gdje se kopala zemlja za ciglu – bez vode, vrućina, bez zraka… izdiše se! Svaki koji je taj događaj pričao, kao da ponovno proživljava tadašnje muke. Ali, gotovo u svakoj mukotrpnoj priči nađe se zračak svjetla, neka ljudska dobrota, neki dobri anđeo. Netko je priskočio drugom jadniku u pomoć; dao mu kap vode ili komadić hrane; pomogao mu da miče naprijed jer ako zaostane iza kolone, ode glava; daju čak život da bi zaštitili drugoga. Tu su dobre djevojke i snaše koje su neustrašive u bacanju kruha i druge hrane ljudima u kolonama. Ili starac kojeg ubijaju dok on dijeli hranu, kako on veli, “svojoj djeci”. To su ljudi koje ne bismo smjeli zaboraviti. I oni su dio Križnog puta, kao što su i majke, supruge i djeca nastradalih.
Ovaj Križni put, dakle, nije se dogodio samo na bleiburškom polju, već je nastavljen i drugdje te trajao nekoliko mjeseci nakon predaje. Kod Bleiburga se dogodila predaja Saveznicima, odnosno Englezima, potom izručenje hrvatske vojske i civila Titovim snagama pa zato ovo zovemo Bleiburškom tragedijom. Ali to je bio samo početak. Ubijanje tu tek počinje i nastavlja se sve do grčke i rumunjske granice. Na primjer, u knjizi Od Bleiburga do Ljubuškog nabrojeno je blizu 200 mjesta koja spominju samo stradalnici uvršteni u ovu knjigu. U tim mjestima su bili logori ili su kroz njih prošli. Ti marševi smrti trajali su tjednima i mjesecima. Osim masovnih stratišta po Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, ubijalo se gdje je god netko od pratećih partizana htio ili kad su prolazili kroz sela sa srpskim pučanstvom. Iz svjedočenja preživjelih vidi se, na primjer, da su po dolasku u logor kod Požege mnogi „nestali“. Po svemu izgleda da je na tisuće ljudi iz tog logora odvedeno u sjeverozapadnu Bosnu i tamo pobijeno. Drugi su došli u mostarske logore, a onda završili u Neretvi, jamama oko Nevesinja i drugdje.
Do danas dvije stvari ostaju nejasne te se mnogo spekulira oko njih, a to su: motiv i odgovornost. Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakriranje Hrvata u Bleiburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju? Poznato je ono što je Tito rekao Ivanu Meštroviću, da se Srbima moralo dopustiti da se zadovolje, da se „iskale“. Ili ona Đilasova da se Hrvate moralo pobiti da bi Jugoslavija živjela. Ali mislim da su motivi bili i širi. U tim teškim ratnim vremenima i tom „brisanom prostoru“ slile su se tri ideologije koje su mrzile sve što je bilo hrvatsko i katoličko, posebice nisu mogli ni zamisliti da bi postojala hrvatska država, bilo koja i kakva. Prvo, jugo-omunistima i njihovim simpatizerima cilj je bio obnova Jugoslavije i boljševizam. Po uzoru na Lenjina, važno je bilo preuzeti vlast, a za taj cilj trebalo je žrtvovati sve i svakoga tko se našao na putu. Staljin im je bio još bliži i draži. Smetnja tom njihovu cilju su u prvom redu bili svi državotvorni Hrvati (bez razlike na ideologiju) i Katolička Crkva.
Drugo, velikosrbizam se pri kraju rata vrlo lako i rado pridružio komunistima da bi ostvario svoje ciljeve. Nije bilo važno je li pod kokardom ili crvenom petokrakom. To udruživanje četništva i partizanštine protiv svega što je hrvatsko i katoličko vidjeli smo ponovno u nedavnim vremenima.
Treća ideologija koja je vidljiva na Bleiburgu i kasnije je jugoslavenstvo. Tu su se našle snage, uglavnom hrvatske, koje su bile (i ostale) projugoslavenske. One su u prvom redu dolazile iz orijunaških redova i lijevog krila HSS-a, koje nisu ništa naučile od progona poslije 1918., pogibije u beogradskoj Skupštini i smrti Stjepana Radića. Ne mislim da su ovi imali namjeru pobiti toliko svojih sunarodnjaka, ali su se našli u vražjem kolu i kad se krvavi pir započne, onda nastaje pomrčina mnogih vrjednota. Dakle, svim tim snagama, a predvodila ih je komunistička partija, cilj je bio zatrti i ideju hrvatske države. Dakle, trebalo je „očistiti“ sve koji bi mogli osporiti njihove planove. Zanimljivo je da se jednog od još živih sudionika ratnih i poratnih događanja do nedavno moglo čuti kako govori o „čišćenju“ protivnika, kao da se radilo o smeću!
Što se tiče odgovornosti, tu bi se moglo početi od ljudi u vodstvu NDH i njihovim procjenama političkih i ratnih prilika, odlukom za povlačenje i uvjerenjem da će naći zaštitu, odnosno primjenu međunarodnih ugovora, kod zapadnih sila, tj. Engleza. Zatim dolazi odgovornost engleskog vojnog i političkog vodstva. Ne samo da nisu poštivali međunarodne konvencije, nego su izručili hrvatsku vojsku i civilne mase komunističkim snagama glumeći da ne znaju što će se s njima dogoditi. Najvažnije, izravnu odgovornost za masovne pokolje, Križne puteve i sve što se dogodilo zarobljenicima nakon što su pali u partizanske ruke snosi vodstvo komunističke partije, odnosno Tito. On i njegov najuži krug su primijenili čisti boljševizam i staljinizam. „Sve što nije s nama, protiv nas je“, i treba uništiti. Kad su oni ubijali nevine ljude, mladiće i civile, nisu oni njih ubijali kao pojedince, nego s njima su htjeli zatrti i klicu hrvatske državnosti. Ali, kako i znamo, Bleiburg je pobijedio njih, njihovu ideologiju i državu!
Tada, kao i danas, antihrvatstvo i antikatoličanstvo se umotavalo u celofan „antifašizma“ jer su komunisti poslije rata „oteli“ ideju antifašizma da bi sebe pokazali braniteljima ljudskih sloboda i, istodobno, pokrivali svoja zlodjela i totalitarizam. Začuđuje da se i danas nastoji nametnuti komunističko-jugoslavenski „antifašizam“ kao nekakva politička platforma za okupljanje antihrvatskih tradicija, čak i protiv branitelja Domovinskog rata, pa i same državnosti. Ali za neke je to zasigurno dobar „antifašistički“ biznis; nastoji se živjeti na račun ideologije, kao što su i prije živjeli izgoneći „zle duhove“ iz hrvatskog naroda.
Nakon sedam desetljeća točan broj stradalih još uvijek nije poznat, međutim, što je važnije od brojeva kada se priča o Bleiburgu? Broj je zasigurno velik, zapanjujući, ali još čekamo na temeljit pristup istraživanju svih ratnih žrtava pa i onih bleiburških. Propali režim nije nikad htio da se saznaju pravi brojevi jer onda ne bi mogao sa žrtvama manipulirati. Ni danas oni na vlasti nemaju za to volje. Zato se Katolička Crkva poduzela popisati broj žrtava rata i poraća preko svojih župa. Brojevi su svakako važni, posebice za znanstvenike, ali kad baratamo brojevima, onda (pre)često izgubimo iz vida ljude, s imenom i prezimenom, kao i njihove patnje i smrt. Zato svrha zapisivanja i objavljivanja sjećanja preživjelih je sačuvati od zaborava doživljaje konkretnih ljudi. Kroz njihove iskaze mi se približavamo stvarnosti, tragediji, koja se dogodila unatrag sedam desetljeća. Svako svjedočenje je prozorčić kroz koji možemo osobno pogledati što se to događalo. Zato, gdje god ima još živih svjedoka, treba zapisati njihova svjedočenja. To važi i za ratove iz devedesetih godina. Vrijeme prolazi, ljudi umiru, zaboravlja se. Zapisujte!
Iako u bivšem sustavu nije bilo poželjno govoriti o Bleiburgu, te se može kazati kako je bilo i zabranjeno, kako se u narodu uspio tako jako održati spomen o ovom Križnom putu? Ne može se govoriti o „nepoželjnosti“, nego o strogoj zabrani. Nije se smjelo o tomu ni zucnuti! Nedavno mi prijatelj iz Australije piše da je tek iz knjige Od Bleiburga do Ljubuškog saznao da mu je otac bio na Križnom putu. Ni svojoj djeci se o tomu nije pričalo. U najviše slučajeva, da bi ih se sačuvalo od „zla“, jer bi oni nešto o tome mogli progovorili. U mojoj kući, na primjer, govorilo se o ratu i poraću. A mi smo već kao djeca živjeli u dva svijeta, onaj u kući i onaj u školi. Znali smo što se smije, a što ne. Zato i jesam otišao u svijet, da budem slobodan! I ovdje vrijedi ona narodna: „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.“ Zato je potrebno sve iznijeti na vidjelo. Jedino tako se možemo svi suočiti s činjenicama i tražiti istinu, a istina oslobađa. Žrtve ne vape za osvetom, nego da ih sve, na bilo kojoj strani, prepoznamo i izrazimo svoje poštovanje. Jedino tako se mogu rane „čistiti“ i zacjeljivati. Nadam se da je svima do toga stalo ako žele bolju budućnost sebi i mlađim naraštajima.
V i ste od političkog emigranta postali istaknuti akademski građanin Sjedinjenih Američkih Država. Objavljivali ste članke i knjige, a mnoge o BiH i Hrvatskoj, čak je i Vašu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina struka uvrstila među najbolje knjige te vrste. Uvijek ste bivali vezani uz hrvatske udruge u iseljeništvu te ste bili na istaknutim pozicijama. Kakva je percepcija Bleiburga u SAD-u, koliko je poznat ovaj Križni put Hrvata u Drugom svjetskom ratu? Na kraju Drugog svjetskog rata izručen je velik broj Kozaka, Ukrajinaca, Rusa… Staljinu, a Titu Hrvati, kao i jedan broj Slovenaca, Srba i drugih. Koliko mi je poznato, najviše se na Zapadu istraživalo i pisalo o onima koji su izručeni (oko 2 milijuna) Staljinu, posebice o Kozacima. O Bleiburgu i stradanju Hrvata nije bilo politički korektno istraživati i pisati. Poslije 1948. Jugoslavija i njezin režim su uzeti u „zaštitu“ Zapada, odnosno Amerike, pa nije bilo poželjno govoriti o zlodjelima Tita i njegova režima. Treba svakako imati na umu da oni koji su u smrt izručili tolike mase ljudi Staljinu i Titu nisu dali da netko podiže pitanje njihove odgovornosti za masovne zločine. S hrvatske strane se nastojalo probijati led gdje se moglo i kako se dalo. Prikupljalo se materijale, pisalo i objavljivalo, ali bilo je teško zainteresirati utjecajnije strane znanstvenike i medije za ovu temu. Osim političke korektnosti (pre)često se radilo o lijenosti i udobnosti kod društvenih znanstvenika i novinara. Lakše je bilo šetati Jugoslavijom, biti ugošćen i mlatiti praznu slamu kako je Tito “sve uspješno riješio”, nego dati se na istraživački rad i zamjeriti se svim moćnicima. Ali nemojmo zamjeriti strancima kad se to događa i među nama.
Znamo kako je hrvatska dijaspora rasprostranjena na skoro svim kontinentima, te je velika većina njih ponosna na svoje korijene i daje pozornost našoj tradiciji. Koliko naša dijaspora zapravo pridaje pozornosti obilježavanju Bleiburga? Ako govorimo o „staroj“ dijaspori, onoj koja je bježala ispod jugo-režima, njoj je obilježavanje Bleiburške tragedije važno, a još važnije joj je država Hrvatska, sudbina hrvatskog naroda općenito, čuvanje kulturnih i vjerskih tradicija itd. Njima i njihovoj djeci, rekao bih, više nego što očekujete. Za najnoviju dijasporu nisam siguran, barem za one u prekomorskim zemljama. Ne vidim da ih puno zanima ni zajedništvo u mjestima gdje žive, ni sudbina hrvatske države i naroda općenito, a kamoli Bleiburg i Križni putevi. Oni su većinom školovaniji nego prijašnja dijaspora, ali, čini mi se, pravi su individualisti i da nisu baš „ukorijenjeni“. Oni su „globalni“ pa im je hrvatsko „preusko“, no bojim se da i ne vide kako je s „globalcima“ najlakše manipulirati i žrtvovati ih za nekakve ideale koji zvuče dobro, ali su u konačnici šuplji jer su lišeni uzvišenijih vrjednota. Međutim, nadam se da će i ovaj val dijaspore pronaći svoje zajedničke ideale. Ako ne, brzo će se rasplinuti.
Koliko EU prepoznaje Bleiburšku tragediju kao neporecivi dio povijesti jedne od članica Unije? Europa je osudila sve totalitarizme, dakle i komunistički, sva njihova nedjela, sve njihove zločine. Na primjer, Parlamentarna skupština Vijeća Europe (2006.), Praška deklaracija (2008.), Rezolucija Europskog parlamenta (2009.), a imamo i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima itd. Ali, sve mi se čini da mnogi u ovom društvu ostaju “gluhi” na sve ovo. Ne žele prihvatiti povijesne činjenice. Njima je valjda bilo dobro, bili su poslušni i režim ih je nagrađivao, ili barem pustio u miru. Ne da im se nikako izići na svjetlo dana, gledaju unatrag u mračne dane totalitarnog režima i „faraonovo“ lažno svjetlo ih još hipnotizira.
Europa želi da se zna istina, što se dogodilo i tko je odgovoran za razne zločine. To vidimo i u sudskom procesu u Njemačkoj oko ubojstva Stjepana Đurekovića. Zato, ako su već „u Europi“ ili žele „u Europu“, moraju se odreći totalitarizma u svojim glavama i postati slobodni ljudi!
Kako Vi ocjenjujete suvremeno obilježavanje Križnog puta u Bleiburgu? Primiče se 70. obljetnica te velike tragedije i 16. svibnja bit će svečana komemoracija kod spomen-obilježja na bleiburškom polju. Svrha našeg odlaska na komemoraciju je iskazati počast žrtvama tog strašnog masovnog zločina, svima koji su nastradali na Križnim putevima i poraću, kao i onima koji su preživjeli strašne muke, od kojih većina danas počiva u miru Božjem. Nije i ne smije biti svrha komemoracije ideološka ili politička. Politizacija bilo kojih žrtava je grijeh protiv žrtava kojih se sjećamo. Bleiburg upozorava na zločine da ne bismo činili zločine, da poštujemo i cijenimo svaki život. Nije to mjesto vapaja za osvetom, nego vapaja za mirom, vapaja za bolju budućnost za koju su i oni položili živote.
Kaže se kako je povijest učiteljica života. Jesu li išta, i ako jesu, što su Hrvati naučili iz Bleiburške tragedije za nove naraštaje? Kaže se također da povijest dokazuje kako iz povijesti, nažalost, nismo ništa naučili. Zlo i sebičnost stalno izbijaju na površinu. Naravno, i ljudska dobrota. Među Hrvatima još postoji jaz koji će se premostiti onda kad prestanu lomiti koplja o prošlosti i okrenu se radu za bolju sadašnjost i budućnost, i kad političari i mediji prestanu koristiti „borbu za prošlost“ u postizanju političkih poena, a medij za svoje materijalne interese i ideološke manipulacije. Novi naraštaji trebaju znati o Bleiburgu, Križnim putevima i svim „bleiburzima“ da se takve tragedije ne bi ponovile. Trebaju znati tko su i što su, poštivati, čuvati i braniti svoje, poštivati druge i drukčije, biti ljudi mira, prvo u sebi i s drugima. Bleiburg je vapaj za sretniju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. To je bio san i bleiburških žrtava!