Stjepan Šešelj – Približene daljine duhovne Hrvatske



Stjepan Šešelj. Približene daljine duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo, 2009.

bez-naslovaPredstavljanje knjige u Čapljini, 14. travnja i Opuzenu, 15. travnja 2010.

Knjigu Stjepana Šešelja „Približene daljine Duhovne Hrvatske“ s guštom sam pročitao te, osim njegova lijepa i za mene, koji sam dugo godina živio u emigrantskoj Hrvatskoj osvježujućeg hrvatskog izražaja, ona me je podsjetila na mnoga događanja, ljude, rad, zebnje i nade iz nedavne prošlosti u domovini i hrvatskom raseljeništvu. Jedan broj ljudi koje knjiga spominje nije više s nama, mnogo se toga promijenilo, nije sve kako smo sanjali i kako smo mogli ostvariti, ali hrvatski narod je tu, Hrvatska država (kakva je takva je) je tu, treba se i dalje boriti, treba i dalje ne samo sanjati, nego još više raditi i graditi bolju budućnost za sve Hrvate i svijet u kojem živimo.

Nisam književnik i o knjizi ne ću s tog vidika, nego ću iznijeti nekoliko natuknica kao povijesničar. Naime, ova je knjiga i važan povijesni izvor. Ona doprinosi sagledavanju hrvatske povijesti, u prvom redu kulturne povijesti od ne tako davnih 1980-tih pa do unatrag koju godinu. Knjiga će ostati trajan svjedok vremena koje je bilo presudno za opstojnost hrvatskog naroda, vremena kad je pucao ne samo Berlinki zid, nego i zid između domovinske i raseljene Hrvatske.

Prilozi, nastajali kroz dvadesetak godina, svrstani su u knjizi u četiri cjeline, ali ja bih to malo pomiješao i podijelio u tri povijesna razdoblja: 1. Susret s raseljenom Hrvatskom; 2. Rušenje bedema koji je dijelio Hrvate; 3. Zatišje, gubljenje kompasa…

Prvo, autor otkriva bogato hrvatsko kulturno blago koje je bilo zabranjeno voće, o kojem se u domovini desetljećima nije smjelo čitati, pisati pa ni šaputati. Zid (bedem) je bio visok, a stražarski psi ispred njega gladni mesa i krvi. Tek 1980-tih, točnije 1987., autor probija zid i dolazi u Kanadu, a godinu dana kasnije u Australiju; dolazi bez predrasuda. Kamo god je prošao i koga god je susreo, od vankuverskih ribara do znanstvenika i poslovnih ljudi u Torontu i Ottawi, ili mladih sveučilištaraca u Sidneyu, on otkriva „zabranjenu Hrvatsku“; Hrvate koji su bili ne samo fizički daleko, nego od domovine razdvojeni i krvavim jugo-komunističkim bedemom. Stjepan je uvijek znao, ali sad i uživo otkriva da, usprkos zidovima i daljinama, među raseljenim Hrvatima postoji čvrsto zajedništvo duha, srca i uma s domovinom. Autor uočava značenje vizije divnog pjesnika i domoljuba Viktora Vide, koji tragično umire u Argentini, o Duhovnoj Hrvatskoj, te on taj san ne samo počinje sanjati, nego i doprinosti njegovu ostvarenju. Stjepan uviđa da kulturna povijest Hrvata u tuđini nije pustinja, nego plodan vrt, pun šarenog i mirisnog cvijeća koje je raslo i cvijetalo iza zida kojim su nas vlastodršci razdvajali. On to bogatstvo želi uokviriti u zajedničku Duhovnu Hrvatsku, zajedničku riznicu svih Hrvata. I to ne ostaje samo želja, nego se autor odmah, sa svojim istomišljenicima, onako po skrivečki, pobrinuo za utemeljenje Skecije za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu unutar Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Uskoro nakon toga skromnog početka došlo je do pada ne samo Berlinskog zida, nego i svih ideoloških i režimskih bedema. Dolazi trenutak zajedničkog rada za slobodu.

Drugo razdoblje bijaše burno, uzbudljivo, plodonosno i krvavo. Ali u tom zlu bijaše i dobra: u ratnoj agoniji dolazi do hrvatskog zajedništva, a srpska agresija otvara oči mnogima (na žalost ne svima) koji nisu vidjeli da Jugoslvija nikad nije bila „jugoslavenska“, najmanje hrvatska, već uvijek srpska.

Tih burnih godina, od samog početka novih gibanja, autor posvećuje veliku pozornost Duhovnoj Hrvatskoj. On postaje jedan od važnijih domaćina mnogim kulturnim i inim hrvatskim djelatnicima koji su pristizali iz svijeta u domovinu. On ih dočekuje, prati i o njima piše. Njegova štiva svjedoče da to radi srdačno i srčano, s ljubavlju. Povratnici, stalni i privremeni, osjećaju se njemu bliski, kao da su zajedno rasli. Bilo da su to tri mlada Hrvata rođena u Australiji, Drago Brajak, koji je kao dječak dospi u Argentinu ili Jozo Vrljičak koji je rođen tamo, Vinko i Štefica Nikolić iz Barcelone, Malkica Dugeč iz Njemačke, Vinko Grubišić iz Kanade ili…. On se njima i svima koji se vraćaju istinski raduje, svima želi dobrodošlicu, u njima gleda sve Hrvate koji su rasuti svijetom, a u isto su vrijeme dio domovine. Autor misionarskim žarom pomaže ostvarenju sna Viktora Vide i na tisuće drugih sanjara i ljubitelja hrvatske slobode diljem svijeta.

Ovo povijesno razdoblje, uglavnom ratno, bilo je i najplodonosnije i u približavanju emigrantske književnosti domovini. Mnogi od zabranjenih pisaca postaju članovi Društva hrvatskih kniževnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Objavljeni su „Prinosi za povijest književnosti u Hrvata“; zbirke emigrantskih pjesama; pokrenuta je „Korabljica“, časopis za proučavanje hrvatske književnosti u iseljeništvu, kojoj je Šeselj urednik; organiziraju se znanstveni skupovi; uspostavalja se Ministarstvo za iseljeništvo, itd. Ove i mnoge druge djelatnosti su bile dio napora u ostvarivanju Duhovne Hravatske.

Treće razdoblje je možda više moja nadogradnja nego autorovo razgraničenje, ali ono se u knjizi ipak nazire. Ovo razdoblje je najbolje uobličeno u naslovu: „Razočran sam, ali izlagat ću u Hrvatskoj.“ Pod tim naslovom objavljen je autorov razgovor s argentinskim i hrvatskim umjetnikom Dragom Brajkom prigodom izložbe njegovih slika u rodnom Karlovcu. Na otvaranju izložbe, da nije bilo članova njegove obitelji, bio bi sam. Pozvan je, dat mu je prostor u galeriji, ali dalje nitko ništa nije učinio. Za ono što se događa u Hrvatskoj Brajak na jednom mjestu veli: „Ja to ne shvaćam!“ Ali nije on sam, ne shvćaju ni mnogi drugi unutar i izvan granica Republike Hrvatske.

Tri važna razloga za usporavanje procesa približavanja daljina i jačanja Duhovne Hrvatska autor je u svojim tekstovima također natuknuo. Prvo, vanjski zidovi su popucali (Berlinski i jugo-kuomunistički), ali su ostali zidovi u nama, zidovi straha, nerazumijevanja i sebičnosti. Drugo, politika, bolje reći stranačka politika, je nastojala upregnuti sve i svakoga u svoja kola. Ono što se nije dalo podjarmiti, to je u najmanju ruku ignorirano. Ali književnost, kultura, duh, posebice slobodan duh raseljene Hrvatske, ne može se podjarmiti nikakvoj stranačkoj politici i/ili ideologiji. To je plod ljubavi a ne politike, ideologije ili koristoljublja. Treće, raseljena Hrvatska je puno pogriješila kad je u trenutku ushićenja radi obnove hrvatske države ugasila mnoga društva, publikacije i razne druge djelatnosti misleći da je njezina misija dovršena. Ali nije bilo ništa dovršeno, izgradnja Hrvatske bez granica se nastavlja, i mora nastaviti. Nikakve udaljenosti, granice, stranke i ideologije ne mogu – ne smijemo dozvoliti! – razbiti jedinstvo hrvatskog jezika, kulture i duha. Knjiga Sjepana Šešelja nek bude poticaj da svi zajedno nastavimo sanjati, kao i Viktor Vida, i graditi Hrvatsku bez granica – Duhovnu Hrvatsku.

Ante Čuvalo