PANSLAVISM

A NOTE TO THE READERS

In the light of the recent Russian invasion and bloody war against Ukraine, an overview of the Panslavic movement(s) in the 19th century might add to a better understanding of today’s tragic events

PANSLAVISM

A short review of its development and meaning(s)

Over a century or so ago there was much talk about the unity of all Slavs and that turned into an intellectual movement known as Panslavism.  It was a dream about a new and glorious future for the Slavic race.  On the other hand, some other races (as at the time linguistic families were referred to) were fearful of the possible threat that might come out of such a unity.  But neither the dreams nor the fears came to reality.

The term Panslavism implied a Slavic solidarity in many areas of life and not just a political unity.  It was an attempt to find common roots among different Slavic nations.  Although linguistic and cultural similarities were obvious, the whole movement was based on idealistic feelings and, as such, the Slavs never came to any kind of brotherly unity.  Though, some did attempt to use it for their immediate political interests.  Instead of Slav unity, we are witnessing much animosity among the Slavic nations because of some forced unions created in recent history.  One can reasonably say that even the idealism of the Panslavists contributed to the hostilities among some of today’s Slavic peoples. 

The movement of Panslavism had been strongly influenced by 19th century Romanticism.  It developed among the intellectuals and it never gained popularity or even understanding neither among the common people nor among those that controlled the political power at the time.  Furthermore, Panslavism did not mean the same thing even to the Panslavists coming from different Slavic nations.  All of them looked at it from their own perspective and saw in it their own dreams and projections regarding possible Slavic unity. 

The origins of Panslavism

The word Panslavism was introduced by the Slovak attorney and writer, Ján Herkeľ (1786–1853).  He used it for the first time in his treatise Elementa Universalis Lingue Slavicae, published in Budapest in 1826.  In this work, he did not discussed the Slavic political unity but only the linguistic common grounds.  On the basis of such conclusion, he advocated a universal Slavic language.(1)  But later on, after 1848, the word began to be used for political designs too.

Even-tough the word Panslavism was new in the vocabulary, the idea of the Slavic ethnic, linguistic, religious, and even political unity preceded Herkel for several centuries. He was the father of the word but not of the idea. The Slavs, especially the Western and Southern Slavs, for a long time were threatened by the Ottoman invasions, and some of them had already been conquered and occupied by this leading superpower of the time.  On the other hand, there had been a desire on the part of Germanic powers to extend their border more and more eastward.  Russia among the Slavs was the only power that could challenge those threats, although some of the brother-Slavs already felt the heavy weight of Russian power. 

Besides the political situation, there had been a feeling that the Slavs were rich in culture and in spirit although the other races were looking down upon them, or even some were open enemies of the Slavic culture.  So this richness and power, many thought, should be unified and brought forth to the world stage where the Slavs would be appreciated, and be even superior to the others.  According to that vision, by being united they would be able to stand up to the Turks, the Germans, and other non-Slavs.

The first published writings about the ethnic unity and an all Slavic feeling are found among the Croatian humanists.  Some of them were: Juraj Šižgorić from Šibenik (c. 1445-1509), Vinko Pribojević, a Dominican friar from Hvar (mid-15th c. – after 1532), and Mavro Orbini, a Benedictine abbot from Dubrovnik (mid-16th c. – 1614).  They glorified their Slavic heritage and history.  Orbini wrote a book entitled Il Regno degli Slavi (The Realm of the Slavs), published in 1601.  It was a history book mixed with legends.  He envisioned the glorious past of the Slavs and their common heritage.  The work became very popular and it was even translated into Russian in 1722 by the order of Peter the Great.(2)

Another important Croatian writer who wrote on the subject was Ivan Gundulić (1589-1638).  He dreamed of a mutual assistance among the Slavs in order to get rid of the Turks from the occupied Slavic lands and to regain their freedom.(3)  His inspiration came from the Polish-Lithuanian victory over the Turks at Chocim/Khotyn (1621).  After so many years of war with the Turks, a Slavic nation defeated the much feared Janissaries.  He praised Poland and her ruler for this brave victory.  For him, Poland was the glory of the Slavs.  In the famous epic “Osman”, he poured out his love for Poland and her prince Vladislav, and gave his heartfelt support to the idea of Slavic solidarity.(4)

However, the father of the Panslavic idea was another Croatian, Juraj Križanć.  He was the first man who not only talked about the idea of a Slav union, but he did something about it.  He had two main goals in life: Slavic unity and bringing all Slavs to the fold of the Catholic church.  But his zeal and idealism had not been shared by others, and neither of his two goals ever came to be realized.

Križanić was born near the city of Karlovac in Croatia in 1617 or 1618.  He studied philosophy and theology in Zagreb, Graz, Bologna and Rome, and became a priest.  While serving as a parish priest in the diocese of Zagreb, he began to dream about missionary work among the Orthodox Russians that included not only religious but also political aspects.  He wanted to promote an all-Slavic unity.  In 1646, he went to Poland to prepared his way to Russia.  In February 1647, we find him in Smolensk and in October of the same year in Moscow.  Then, he came back to Poland and in March of 1650 he came to Vienna, then he traveled to Istanbul.  From there Križanić traveled to Rome and went back to Moscow in 1659.(5)

While traveling, Križanić wanted to learn about Russians (and the others in the region) as much as possible and to make some contacts for a possible future work.  He was interested in the Russian Orthodox church, their liturgy, customs, language, politics, and other facts of Russian national life.  He considered all the Slavs as one nation.  Only the Greeks led some of them astray, he believed.  They were responsible for the schism and not the Russians.  He thought if the Russians could just see this fact they would accept Catholicism and keep Slavic tradition within the Church.  They would also see their role among the Slavs, unite all of them and lead them to a cultural and political renaissance, where all of them would share the glory that they justly deserved.

Križanić’s plan of action was to go to the Moscovite court and slowly gain their confidence.  By his writings, teaching, and other activities he planned to influence their thinking and in this way they would see the true light of their mission among the Slavs and in the world as a whole.  Once they comprehend these ideas they would become the leaders of the Slavic movement and a new future would dawn for all of them. 

Križanić came to Moscow for the second time on September 27, 1659 and introduced himself to the officials as “Sbrljanin Juraj Ivanov Bilis” from the Bosnian town of Bihać.(6)  He covered up his true identity because if he had stated his real name and profession he would have been rejected right away.  He worked for a while for the government but it did not take too long for the Russians to suspect his origins and his real profession.  For that reason they exiled him to Tobolsk in Siberia.  He stayed there from 1661 to 1676, fifteen long years!

While in Tobolsk, Križanić wrote several works on different subjects but the best know is Politika.  After his exile he went to Poland where he became a Dominican friar and an army chaplain.  He saw the glory of Jan Sobieski in his victory over the Turks near Vienna in 1683.  However, he was killed during the siege of Vienna, serving as a chaplain in the Polish military forces.  Križanić’s ideals about the Slav unity and the great role of the Russians in it were completely ignored in Russia and his writings were forgotten.  Several centuries later, however, Russian Panslavists will recognize and use him for their own purposes.  

Some facts should be pointed out in order to see the importance of Križanić.  He was the first one to show the way for Slavic unity beyond poetic expressions.  Also, he did not turn to Poland as the leader of the Slavs but to Orthodox Russia.  Although a Catholic priest, he was a Russophile.  He wrote in a mixture of Croatian and Russian languages, hoping to start a linguistic unity among the Slavs.  While Gundulić saw Turks as the enemy, Križanić looked at both, the Turks and the Germans, as the enemies of the Slavs.  Some scholars of the Nineteenth century considered him as a pioneer of Russian Panslavism, or one could say Panrussianism.  However, he did not advocate Russian domination among the Slavs but imagined the Russian tzar as a big brother and a helper to other Slavs.(7)  Križanić’s ideas and his vision of Slavic and Church unity, as well as the cultural and political rebirth of the Slavs, did not find fertile grounds.  He was much ahead of his time. It was only after the French Revolution, the Napoleonic wars, and German Romanticism that a new feeling and a sense of identity among the Slavs began to emerge, and Panslavism was a byproduct of that national reawakening. 

Panslavism of the Nineteenth century

German Romanticism had a strong influence among the European intellectuals as a whole, and among the Slavic educated circles in particular.  It helped them to rediscover the pride in their common Slavic past.  The German scholar Johann G. Herder (1744-1803) had the biggest share of influence on the future Panslavists.  He wrote about the Slavs and saw in them something new; something that would refresh the whole European culture.  He even envisioned a new mission and a glorious destiny for the Slavic race.(8)  Herder rediscovered and recognized the common Slavic cultural unity and its potentiality.  The idea came at the right time and it spread among the Slavs very fast.

One of the first Slavic scholars to inaugurate inter-Slavic studies and to establish intellectual contacts among the different Slavic nations was a Czech scholar, Josef Dombrovsky (1753-1829).  His works dealt mostly with linguistic and cultural subjects and not with political problems or designs.(9)  Another Czech Panslavist of the time was Josef Jungmann (1773-1847).  He too pleaded for a common Slavic language. 

Two well-known Slovak Panslavists were Jan Kollar (1793-1852) and Paul Josef Šafárik (1795-1861). Both were Lutherans by religion.  Kollar was a Lutheran minister and a poet who preached not only the Gospel but also the cultural unity of the Slavs.  His tombstone bears an inscription which calls him the “High Priest of Panslavism”.(10)  These two Slovak Panslavists laid the groundwork and helped to create an atmosphere for future studies of the common Slavic past from which a new future, they hoped, would raise.

Kollar’s works influenced many intellectuals in other Slavic nations.  The national movement in Ukraine, for example, was strengthened by Kollar’s Panslavistic ideas.  The greatest of the Ukrainian poets of the time, Taras Shevchenko (1814-1861) was one of the Panslavists.  He and his friends, like Izmail Ivanovich Sreznevsky (1812-1880) and Nikolay Ivanovich Kostomarov (1817-1883), organized the “Brotherhood of St. Cyril and Methodius” in 1845.  The brotherhood, however, was soon suppressed by the Russian government but the idea of unity of all the Slavs based on federalist principles was kept alive.(11)

Polish Panslavism developed in specific political and religious circumstances and, therefore, had its own characteristics. The Poles at the time lived in three different countries (Prussia, Russia and Austria).  The Russians, their “brother-Slavs”, were one of the oppressors and Poles could not look to them for help.  In regard to the Ukrainians, the Poles were seen as past oppressors and could not be trusted.  A traditional strong Catholicism among the Poles was a source of strength and a refuge for them but a resentment for others. 

Among the first Polish intellectuals to talk about Slav reciprocity was Jan Kossakowski (1755-1810), the bishop of Vilnius.  He even influenced Kollar and his Panslavism.  His lecture “A Glance at Czech Literature and the Relations between Slave Tongues,” which he delivered at Warsaw in 1804, became well publicized and much talked about.(12)

After the defeat of Napoleon, another Polish Panslavist, a priest and one of the greatest Poles of the Enlightenment, Stanisław Staszic (1775-1826) turned to the Slavs and particularly to the Russians.  He advocated Slavic union and accepted a Russian primacy in the future brotherly equality.  The Slavic union, according to him, would lead to a federation of Europe and also to a permanent peace.  He envisioned this new Europe shaping up in which the Slavs would play a great role, especially the Russians in the political and the Poles in the cultural field.(13)

Another example of Polish Panslavism is Count August Cieszkowski (1814-1894).  He saw that the third and final stage of history belonged to the Slavs, who would practice real Christian love for all of mankind.  The Slavs were called to this because they were peace and freedom loving people.  Bronisław Ferdynand Trentowski (1808-1869) was a Panslavist who believed that Polish and Russian cooperation would guarantee the success of the union.  For Joachim Lelewel (1786 – 1861) a new social order would be established in the Slavic union.  It would be a kind of peasant democracy.  In such a democratic union Poland would be the head of the Slavs.  Prince Adam Czartoryski (1770-1861, a friend and a former adviser to Alexander I, also advocated the unity of the Slavs.  But after the Polish uprising of 1830, as a leading Polish emigrant, he sought to utilize the Slav movement for the cause of Polish liberation.

The leading men of Polish messianism were people like: Kazimierz Brodziński (1791-1835), Adam Mickiewicz (1789-1855), Juliusz Słowacki (1809-1849), and Zygmunt Krasiński (1812-1859).  Although there were some differences among them concerning Panslavism and the Polish role among the Slavs and in Europe, basically they not only envisioned the unification of the Slavs but also that the salvation of the world would come through Polish Catholicism.  They saw Poland as the most faithful nation to Christ.  Poland was “the Christ of the Nations,” being sacrificed for the universal liberty and equality.  The Slavs shared in this Christian mission, but Poland was the leader of this universal redemption.

In 1848, Mickiewicz proclaimed his new program in which he advocated the union of all Western Slavs under the Polish leadership against the Russians and their imperialism.  He and his followers dreamed of the Slavic federation which presumed a radical change in the existing European political order.  But, as it is well-known, nothing came out of such fantasies that were based on the romantic idealism of the time.(14)

Among the Slavs in Southern Europe, Panslavism was seen both in the cultural and political light.  It was a mixture of rising nationalism after the Napoleonic wars, cultural renaissance, and romantic Panslavism, as well as the political struggle against the Ottoman and Austro-Hungarian oppression.  All of these and other factors played a role in the Panslavistic movement among the Croats, Slovenes, and Serbs. 

One of the most important names of Panslavists among the Croats was Ljudevit Gaj (1809-1872), a poet and a visionary with great political dreams.  He organized the first “Illyrian club” (1828) among the students in Graz and soon after in Pest, where he met Jan Kollar.  The term Illyrian signified first of all the Croatian but also the Slavic solidarity on a wider scope.  The Illyrian movement had a “minimal and maximal” program.  The minimal plan consisted of defending the national independence and gathering of the national Croatian lands, and the maximal was the liberation and union of all the Slavs, first in the Balkans and then in other parts of Europe.(15)  One of the reasons why the Illyrian movement had been so strong in Croatia was a desire among the Croatians for independence and cultural revival.  Gaj and other Croatian Panslavist saw a future political union of the Slavs as a federation based on equality.  Other Croatian leaders of the movement were Count Janko Drašković (1770-1856), Josip Juraj Strossmayer (1815-1905), Franjo Rački (1828-1894), and Ivan Kukuljević (1816-1889), among others.

France Prešern (1800-1849) played an important role in the national awakening among the Slovenes.  But he stressed the importance of national identity and did not pay much attention to Panslavic interests.  Dr. Janez Bleiweis (1808-1881), Valentin Vodnik (1758-1819), Bartolomej Kopitar (1780-1844), and Fran Levstik (1831-1887) were inspired by the general Slavic revival and the ideal of Slavic unity.  But the Slovene leaders basically looked for the cooperation and unity of the Slavs within the Austro-Hungarian empire.(16)

Among the Serbian writers of the time we find Vuk Karadžić (1787-1864) and later on Branko Radičević (1825-1863), Đuro Jakšić (1832-1878), and Zmaj Jovan Jovanović (1833-1904).  All of them played an important role in the cultural awakening of the Serbs, especially those outside Serbia.  But among the Serbs in general a strong nationalistic feeling prevailed over the wider concept of Slavism.  The Serbs looked always more to Russia and to their common Orthodox religion than to other Slavs.  In the political plans, the Serbs were thinking more about Greater Serbianism and Russian protection than about a Slavic federation.

Once more, we turn to the Slovaks and the Czechs, and their activities in the Panslav movement.  One of the leading Czech scholars of the time was Karl Havlicek-Borovsky (1821-1856).  He visited Poland and Russia.  In his assessments of the reality and idealism in the Panslavist movement of the time, he came to the conclusion that unbridgeable problems existed between the Poles and the Russians, especially in regard to the question of Ukraine.  He saw that Slavism for them was just the means for achieving their own goals.  He even openly stated that he preferred the Magyars, who were open enemies of the Slavs, than Russian Judah embrace.  He, therefore, advocated a Slavic cooperation and unity within the Austro-Hungarian empire, so that the empire might be transformed into a federation.(17)  This came to be known as Austroslavism.

Another Czech scholar, a historian, František Palacký (1798-1876) was influenced by Herder and some other fellow Panslavists.  But he did not look to Russia for leadership either.  He found strength in the Czech Reformation and in national history.  So he focused his studies on the Czechs alone.  He was the realist of his time.  Seeing a threat in the so-called Russian Panslavism, he advocated federalism but without Russia.  For him Russian Panslavists or German and Magyar fanatics were all the same.  Both groups desired to “absorb and to destroy our nationality.”(18)

L’udovit Štúr (1815-1856), a Slovak, was one of the very active Panslavists.  He stood for political union with Russia and even advocated acceptance of the Orthodox religion and the Russian language by all the Slavs.  He thought that this was the only way to save the Slavic nations from annihilation.  He did not have first hand knowledge of Russia and he viewed it as an idealist, similar to the Russian Slavophiles.  This mystical Panslavism led him to reject federalism, Austroslavism, and every other form of union but a union with Russia as the mother country and protector.(19)

Many of the Panslavistic ideas were shared by the intellectuals of different Slavic nations but there was no common plan of action, no organizational stricture, no leadership and no means to bridge the differences among the proponents of Slavic unity.  The first occasion to make some tangible moves and lay the foundations for a Panslavic movement came at the Slav Congress of Prague in 1848.

The Prague Congress

In May 1848, there was a meeting of the German Diet in Frankfurt.  Its aim was to bring about the German territories into a closer union.  That also meant that some Slavic lands would become a part of the envisioned German state.  The Hungarians were willing to cooperate with the Germans against the Slavs.  The Magyars appealed to the Diet not to allow the formation of the Slav federation.  This was an immediate reason for calling the Slav representatives to a Congress.  There was a need to discuss the existing revolutionary situation and to bring about a possible united stand. 

The Congress met in Prague at the beginning of June 1848.  There were 363 delegates, out of which 237 were Czech and Slovaks.  The Congress was more a meeting of the Austrian Slavs rather than of all Panslavs.  The only Russian among them was Michael Bakunin (1814-1876), a well-known Russian anarchist.  He took an active part in the Congress deliberations and advocated his brand of revolutionary Panslavism: “a Slav Federation led by Russia made free by the free Slavs.”  For him Moscow was to be the center of this new universal and revolutionary rule.(20)

The Polish delegation, which was very small, was dissatisfied with the Congress because they saw it as a gathering of Austro-Slavs in which their voice could not be heard.  They accused the Czechs of trying to save Austria and, thus, undermining Slavic unity and cooperation.  Furthermore, the Congress was condemned by many outsiders, including the Germans, Magyars, and Russians.  Karl Marx called it “an anti-historical movement.”  Tzar Nicholas I (reign 1825-1855) stated that an All-Slav union would bring the destruction of Russia.  For him, Panslavism carried liberal ideas and therefore it was an anathema.

The Congress ended abruptly.  On June 12, there were student demonstrations in Prague, the Austrian army intervened, and the Congress had to end.  Although the Congress delegates issued a “Manifesto to the European Nations,” a common political platform or a plan of action did not result from the meeting.  This gathering was a clear indication that Panslavism meant different things to different Slavic nations.  The Slavs from the Austro-Hungarian empire had common problems and were trying to make a united block.  The Poles were looking after their own political interests and preached the primacy of Poland among the Slavs.  And, Bakunin, although a revolutionary anarchist, looked at Panslavism through Panrussian glasses. 

Panslavism in Russia

In order to understand the Russian Panslavism one has to take a quick look into Russian history, culture, religion, and sense of messianism.  One should also keep in mind that Panslavism did not originate in Russia but in Croatia and among the Western Slavs.  That means it began in a different atmosphere, culture, and political circumstances than those in Russia. 

The Russian expansionism dates back to the early Moscovite rulers and continued through the centuries to come.  The country expanded in all directions.  The southern expansion was very important in more ways than one.  Russia inherited the Byzantine culture and religion.  But beside strong cultural links with the Greeks and some of the Balkan Slavs, there was a dream of revival of the Byzantine glory under the Russian domain. 

Already Peter the Great initiated closer relations with the Balkan Orthodox Slavs, especially the Montenegrins.  But his mission was stopped in 1711 when he was defeated by the Turks.  Catherine the Great, however, started to play the role of protector of the Orthodox in the Ottoman empire.  The treaty of Kuchuk Kainardji (1774) gave the right to Russians to be “the Mother Russia” to the Balkan Orthodox, even-tough she did not respond to their cries every time they were in need of help.  So the Russian policies in the Balkans were based on the idea of the “Greek Project,” restoring old Byzantium under the Russian scepter.  Slavism and Orthodoxy were used for this purpose.(21)

The Russian expansionist policies were also accompanied with the special feeling of their mission in Europe and in the world.  There was a school of thought in Russia, known as the Slavophiles, that preached Russian and Slav glorious mission in the struggle for a better future.  In order to understand Russian Panslavism one should take a look at Slavophilism, because their Panslavism had strong roots in this popular school of thought.

The basic ideas of the Slavophile school was that the West was in a process of decay.  Its moral, religious, political, and cultural life was rapidly deteriorating.  On the other hand, Russia was new and pure.  She preserved true Christianity, true morals, more humane principles, original culture, and even divinely ordained rulers.  So Providence assigned her the role of bringing a new and better world based on love and not on materialism and rationalism.  This kind of feeling and reasoning resembled Hegelian philosophy of history, but was not entirely based on it.  The role that Hegel assigned to the Germans, the Slavophiles attributed to the Russians and the Slavs, as the late comers to European history.(22)  It should be noted, however, that non-Orthodox Slavs were not considered as “pure” for this world-saving mission, unless they returned to Orthodoxy and to the “true Slavic culture.”  For Slavophiles there was a fundamental division between Western and Russian culture, and it was not just a matter of degree.  So one could not be a true Slav and belong to Western culture.  Moscow was the center of Slavophile activity while the so-called Westernizers in Russia were gathered more at the capital, St. Petersburg.

The Leading members of the Slavophile school were, among others: Mikhil Petrovich Pogodin (1800-1875), professor of history at the University of Moscow, Alexei Stepanovich Khomyakov (1804-1860), Ivan Vasilevich Kireyevsky (1806-1859), Yurij Fedorovich Samarin (1819-1876), Konstantin Aksakov (1817-1860), Vladimir Lamansky (1833-1914), and Ivan Aksakov (1823-1886).(23)

The Slavophiles were not many in numbers nor were they a party.  They were a group of educated men who were more concerned about the ideas and philosophy of history and culture than about the reality or practicality of their ideas.  We do not find among them a specific political plan for implementation of the Russian and Slav mission, but just a romantic vision of the future world.  They were not much concerned about the other Slavs either.  They did express their sympathies in their writings for the fate of the Slavs under the Turks and the Germans but they remained very much Russian centered.(24)

There had been some contacts between Slavophiles and Panslavists from other Slavic nations, but not as much as one would expect.  One of the basic reasons for not having a closer cooperation was the fact that Panslavists looked at Slavism as an instrument of cultural revival and eventual liberation and freedom, while the Slavophiles regarded Slavism as the means of challenging the Western thought and culture.  Another good reason for the lack of contacts between the two groups was tzar Nicholas I himself.  During his reign Slavophilism reached its peak but he looked at Panslavism as a potential carrier of revolutionary ideas, so it was not welcomed to Russia.

It is not easy to distinguish between the Russian Slavophilism and their Panslavism.  The latter grew out of the first, and a clear breaking point did not take place.  So, no wonder that the non-Slavs of Europe identified Slavophilism with Panslavism, even though the two had some essential differences.  In Russia Panslavism became a kind of modified Slavophilism.  Political dimensions were added to the prior religious and cultural feelings.  This modification of Slavophilism and the emerging of Panslavism in Russia came around the time of the Crimean War (1853-1856) and the death of tzar Nicolas I (1855).

The Crimean War started in 1853.  It caught Russia unprepared militarily and diplomatically.  Turkey, England and France were united against Russia.  Austria remained neutral and even she put pressure on Russia concerning Moldavia and Wallachia.  The Russians saved the Habsburgs in 1849 but now in return the best they got was neutrality.  Besides that, there was rivalry between the two empires concerning the future of the Balkans.  It was clear that the Ottoman empire had been declining and the question was who would fill in the future political vacuum in the region.  Both empires were eager to gain by the Ottoman decadence.

After the Crimean War, the Russians were taking a second look at their political situation and their unstable allies of the recent past.  Some influential Russians began to look to other Slavs as their natural allies.  But this was based not so much on common Slavic heritage but on the resentment of the Germans, Magyars and Turks.  This was, therefore, more of a political move on the part of Russians in order to put pressure on her enemies than a real Panslavistic orientation.  Some of them began to argue that the so-called Eastern Question could be solved only in Austria and not in Turkey – “the way to Constantinople lies through Vienna.”(25)  Furthermore, one should take into account that the new tzar, Alexander II, was not as conservative as Nicholas I and Panslavism was not considered a dangerous ideology.  

Thus, in such a political situation, Juraj Križanić and his Panslavistic ideas, with the Russians as the leaders of all the Slavs, were rediscovered and utilized.  The Slavophile overemphasis on Orthodoxy slowly eased; it started to be blended with nationalism and a wider Slavic feeling.  The needs of other Slavs were taken into consideration but only if they fitted Russia’s goals.  As an example of this concern for others, the Slavic Benevolent Committee was organized in 1857 to provide help to the Balkan Slavs.

There were two different approaches among the Russian Panslavs to the question about how to achieve a future Slavic union.  One advocated a cultural path: language, “Slavic church”, literature, and other cultural expression as the bases for unity.  After the cultural unity, they believed, the political one would come naturally.  The old Slavophiles, like Pogodin, Lamansky, Popov and some others were advocating this road to unity.  The other path, was military.  Even Pogodin, for example, sent a memorandum to the tzar during the Crimean War in which he expressed a belief that it was Russia’s role to liberate all the Slavs and unite them around herself.(26)  This approach to the unity came to the public attention in 1867 when Ivan Aksakov, one of the very active Panslavists in Russia, published an article in which he advocated political union before a long process of cultural unification.  He looked at the Germans and the gathering of their lands, and he read about Napoleon III and his dreams of Latin unity.  So he did not see any reason why Russia should not unite the Slavs.  However, the Russian government did not care for his advice and did not make any moves in that direction, although some Russian politicians did have an interest in Panslavism and its activities.

The Moscow Congress

The Society of the Friends of Natural Science, which was active at the University of Moscow, organized an ethnological exhibition in Moscow in 1867.  While preparations for the exhibition were taking place, the idea was born that at the same time a Slav Congress could be also held hoping that it would give a new impetus to Panslavism and, some hoped, that Russian role in it would be strengthened.  Invitations were sent to leading Panslavists among various nations.  The Friends of Natural Science were the official hosts of the Congress, but actually the Slavic Benevolent Committee played the leading role in organizing and running the Congress.  Men like Nil Popov, Lamansky, Pogodin, N. Katkov, editor of the “Moscow News,” and Ivan Aksakov, editor of “Moscow,” were among the leading organizers.

For the Russians this was the first important Slav gathering.  The Congress in Prague was not attended by the Russian Slavophiles and therefore that congress did not have any meaning for them.  At the Moscow Congress there were representatives from all Slavic nations except Poland.  The Poles did not come to the Congress because of the intensified Russian oppression in Poland after the Polish rebellion of 1863.

Most of the delegates from outside Russia gathered in Vienna and from there they proceeded to the Russian empire.  They crossed the boarder on May 4, 1867 and stayed in Russia till June 3 of the same year.  Most of the time they spent traveling, sightseeing, and attending official receptions.  They went to various cities, including St. Petersburg where they were received in an audience by tzar Alexander II (reign 1855-1881) himself.  After much of parading they finally came to Moscow where the show continued.

During the Congress itself there was a lot of talk about the Slavic cultural similarity, common interests, political enemies, and many other common concerns.  However, behind the celebrations and the big show, there were major divisions that could not be even papered over.  The absence of the Poles alone was an obvious sign of disunity.  Some smaller nations were talking about Slav unity on the bases of the equality and independence of their nations.  The Russians, on the other hand, were propagating their own idea of Panslavism, which embodied the old Slavophile principles.  Pogodin, for example, advocated a common faith (meaning Orthodoxy), Cyrillic script, and the Russian language for all the Slavs.(27)  The Congress did pass a few meaningless resolutions and it was a big show without any meaningful content or results.

However, the Congress did cause a reaction in Vienna, Budapest, and in German lands.  The non-Slavs of Europe exaggerated the importance of the Moscow meeting and portrayed it, and the gathering of a Slavic unity, as a real danger to European order.  On the other hand, the Russian government did not really care much about all this parading of Panslavism in their land.  That may be seen clearly from an event that took place in St. Petersburg.  The tzar granted an audience to the Czech and Slovak delegates to the Congress but the delegates were introduced to him by the Austrian ambassador at the Russian capital.  Afterwards, the tzar even apologized to the ambassador for having anything to do with the delegation.  For him and for the top Russian officials Panslavism did not have much real political weight.  The non-Russian Slavs of the West were Catholic or Protestant liberals who were disturbing good relations with the Habsburgs, with whom Russia had much in common, most of all in international relations at the time.(28)  The Russian government, however, did not condemn Panslavism as such because they saw its potential for their foreign policy purposes. 

Leading Panslavists in Russia

Among the Russian Panslavists of the second half of the 19th century there were some old Slavophiles, like Khomyakov, Samarin, Aksakov or those that came from the school of Slavic studies, like Pogodin and Popov.  They progressed from pure Slavophilism to a Russian type of Panslavism.  Among these, the most active in the movement was Ivan Aksakov.  For him, all of the Slavs were a single nationality.  Only Russia among them was independent, while others were oppressed by the Turks, Germans or Magyars.  (Naturally, he would not admit that some were under Russian occupation also!)  It was, according to him, Russia’s mission to liberate them and put them under the protection of “the mighty wings of the Russian eagle.”  Aksakov was against Austroslavism because it would lead to Germanization of the Slavs.  Some others, like Lamansky, rejected any form of Slavic union from which the Russians would be excluded.  For them the Slavs should gather around the Slav, that is the Russian tzar, any other option was not acceptable.(29)  At first, Aksakov envisioned this union to come about through the purity of the Russian Slavic culture, which would draw other Slavs to Russia.  But later on, as it has been mentioned, he advocated military means to settle the Eastern and the Slavic Question at the same time.

There were also new activists who were a little younger than the old Slavophiles, and came from a different professional background.  One of them was General Rostislav Andreyevich Fedeyev (1823-1884).  He saw Panslavism in the light of the Western powers.  He stated: “We should never destroy Europe’s fear of us.”  He believed that Europe wanted to Germanize the non-Russian Slavs and to make them all Catholic.  And he was one of those that saw the enemy in the Germans and not in the Turks.  So for him the road to Constantinople led through Vienna.  He looked at Slavic unity from a political and strategic point of view.

Another man that advocated political union first, but recognized the spiritual importance in principle, was Nikolay Yakovlevich Danilevsky (1822-1885).  He was a scientist and, at first, did not have much interest in religion or Panslavism.  After his exile to Siberia, however, he became a “true Russian.”  His book Russia and Europe, an Inquiry into the Cultural and Political Relations of the Slav to the Germano-Latin World, published in 1869, became to be regarded by some as the catechism of Russian Slavophilism.  For him history moved in cycles.  He identified ten civilizations.  The tenth one was the European, which was declining.  Signs of the decay were materialism, democracy, rationalism and Protestantism.  The Orthodox church was neither a system nor a firm doctrine, but it was based on love renunciation, and a spartan way of life.  In his view, Islam actually protected the Balkan Orthodox from the decaying Western Church.

Politically, he advocated a Panslavistic union from the Adriatic Sea to the Pacific and from the Adriatic to the Archipelago.  This would include also the non Slavic nations in the area.  The city of Constantinople, or as they called it Tzarigrad, would become the capital of the Union.  The Russian tzar would become the supreme ruler of all the Slavic lands and peoples.(30)  Poland would be admitted into the union if she renounces “Europe”.  In this union he envisioned not only the salvation of the Slavs but the beginning of a new and better future world.

The man that played one of the most important roles in Panslavism on the political level was Count Nicholay Pavlovich Ignatiev (1832-1908).  He was a diplomat and not a scholar by profession.  He served at the Ministry of Foreign Affairs and later on he became Russian Ambassador in Istanbul (1864-1877).  His political program was based on three principles: the end of the Treaty of Paris (1856), Russian control of Constantinople and the Straits, and a united front of all Slavs under the Russian leadership.  While the Russian ambassador in Vienna favored the status quo in the Balkans, Ignatiev recommended that Russia alone should solve the Eastern Question.  He believed that the common cause of self-defense against the common enemies (Ottomans and Habsburgs) would help to unite the Slavs.  This meant that Russia would help to liberate the Slavs and then keep them for herself.  The first plan of action should be the defeat of the Ottomans, then the creation of the Serbo-Bulgarian state under the Russian protection.  Bosnia would be given to this newly founded Serbo-Bulgarian state and Hercegovina would go to Montenegro.(31)

Ignatiev had working relations with different revolutionary committees in the Balkans.  He also cooperated with the Slavic Benevolent Committee in Russia.  But his political proposals did not find understanding at St. Petersburg even though he had some influences on the tzar, at least from time to time.  The Russian foreign policies remained outside the Panslavistic thinking and far from their desires.  But Igantiev’s work, however, was not without any results.  His activities helped to raise revolutionary feelings and hopes among the Balkan Slavs.  The Russo-Turkish War of 1877-1878 in a sense was the result of Panslavistic reasoning, Igantiev’s activism, and Russian geopolitical plans.  However, Panslavists and the entire movement remained divided and without a common understanding what Panslavism should be and what were its ultimate goals.

Conclusion

It is very hard, if not impossible, to define Panslavism beyond the literary meaning of the word.  The real essence of the movement was never defined or even agreed upon.  Every group of Slavs, better said their intellectuals, had their own idea of what Panslavism should be.  For Croats, Slovenes, Czechs or Slovaks it meant political liberation and a revival of their native cultures.  For the Poles it included the liberation and unification of Poland. It also implied a Polish leading role among the Slavs and their religious (Catholic) messianism in Europe.  Both Russians and Serbs were interested in expansionism and in promoting the purity of the Slavic Orthodox Church and culture.  The Bulgarians remained on the sidelines and did not show much interest in the Panslavist movement.  The non-Slavs of Europe, on the other hand, looked at Panslavism as a potential threat, or at least it was used as such for anti-Slavic propaganda at the time. 

The Slav unity as it had been envisioned by Križanić, and others after him, was an idealistic dream, far away from the existing political realities in the second half of the 19th century.  It was such a dream that even in those cases where some sort of Slavic unity was achieved it turned to be a nightmare. 

ENDNOTES

1 – Albert Mousset, The World of the Slavs. New York, 1950. p. 10.

2 – Thomas Eekman and Ante Kadić, Juraj Križanić. The Hague: 1975, 150-152.

3 – Mousset, The World, 10.

4 – Eekman, Kadić, Juraj Križanć, 154.

5 – V. Jagić, Život i rad Juraja Križanića. Zagreb, 1917, 46-109.

6 – Jagić, Život, 109.

7 – Eekman, Kadić, Juraj Križanić, 162.

8 – Hans Kohn, Pan-Slavism. New York: 1960, IX.

9 – John Erickson, Panslavism. London: 1964, 6.

10 – Thomas Capek, The Slovaks of Hungary. New York: 1906, 18.

11 – Vladimir Clementis, Panslavism. London: 1943, 37.

12 – Ibid., 36.

13 – Kohn, Pan-Slavism, 31.

14 – Ibid., 40.

15 – Milorad Živančević and Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književonst. Zagreb: 1975, 17-19.

16 – Kohn, Pan-Slavism, 63.

17 – Clementis, Panslavism, 34.

18 – Kohn, Pan-Slavism, 22.

19 – Erickson, Panslavism, 19.

20 – Ibid., 19

21 – B. H. Sumner, A Short History of Russia. New York: 949, 227-230.

22 – Mousset, The World, 16.

23 – Kohn, Pan-Slavism, 139.

24 – Michael Boro Petrovich, The Emergence of Russian Panslavism 1856-1870. New York: 956, 38-39.

25 – Sumner, A Short History, 232.

26 – Petrovich, The Emergence, 244.

27 – Kohn, Pan-Slavism, 173

28 – Clementies, Panslavism, 50.

29 – Petrovich, The Emergence, 249.

30 – Salme Pruuden, Panslavism and Russian Communism. Richmond: 1976, 2.

31 – David MacKenzie, The Serbs and Russian Pan-Slavism. New York: 1967, 10.

BIBLIOGRAPHY

Capek, Thomas. The Slovaks of Hungary – Slavs and Panslavism. New York: The Knickerbocker Press, 1906.

Clementis, Vladimir. “Panslavism” Past and Present. London: Williams, Lea and Co., 1943.

Eekman, Tomas and Ante Kadić. Juraj Križanić (1618-1683) Russophi and Ecumenic Visionary. A symposium. The Hague: Mouton and Co., 1975.

Erickson, John. Panslavism. London: Cox and Wyman, 1964.

Jagić, V. Život i rad Juraja Križanića. Zagreb: JAZU, 1917.

Kohn, Hans. Pan-Slavism – Its History and Ideology. New York: Vintage Books, Random House, 1960. 

MacKenzie, David. The Serbs and Russian Pan-Slavism 1875-1878. New York: Cornell University Press, 1967.

Mousset, Albert. The World of the Slavs. New York: Frederick A. Praeger, 1950.

Petrovich, Michael Boro. The Emergence of Russian Panslavism 1856-1870. New York: Columbia University Press, 1956.

Pruuden, Salme. Panslavism and Russian Communism. Richmond, England: Foreign Affairs Publishing Co., 1976.

Sumner, B. H. A Short History of Russia. New York: Harcourt, Bruce and World, 1943.

Zivančević, Milorad and Ivo Frangeš. Ilirizam, Realizam – Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Liber-Mladost, 1975. 

Ante Čuvalo

A seminar presentation – John Carroll University, 1982

Rod Čuvalo/Čuvalo Family tree

Dragi Čuvali diljem svijeta,

Ovdje je naveden u Excel formatu kratak pregled muške loze roda Čuvalo. Nadam se da ćete ga moći slijediti. Svaki stupac od lijeva na desno je jedna generacija.

Za početak, malo ću vam pomoći. Koliko je do sada poznato, prvi put se naše prezime spominje 1742. godine. Tada je u Tihaljini živio Grgo Čuvalo. U njegovoj obitelji je bilo 6 odraslih osoba i jedno dijete. Također, 1742. krizman je šestogodišnji Grgo Čuvalo iz Tihaljine. Ne znamo da li je to Grgin sin ili unuk. Grgo stariji bi mogao biti rođen oko c. 1700. godine.

Tek generaciju kasnije nalazimo Čuvale u Proboju. Bili su to braća Jure, Filip i Ante (stupac C). Jurin unuk se priženio na Služanj i tamo su njegovi potomci izumrli nakon 2. svjetskog rata. Jedan od Čuvala sa Služnja umro je u Americi.

Dakle, svi Čuvali u Proboju potječu od Filipa i Ante. Grane i ogranke potomaka od ove dvojice naći ćete u različitim bojama. Nadam se da ćete moći tabelu slijediti i pronaći tko vam je bio djed, pradjed, šukundjed, kao i tko su vam bliži i dalji rođaci po očevoj strani u Čuvala danas.

Danas ima Čuvala diljem svijeta pa nisam siguran da su najmlađi muški potomci ovdje navedeni.

Ante Čuvalo Stipin/Vežin
(moja loza su „Bilušini”, po mojoj baki Mari rođenoj Bilić)


English Text

Dear Čuvalo(s)/Cuvalo(s)/Chuvalo(s)/Cubalo(s) around the world:

I have prepared a spreadsheet of Čuvalo male genealogy. Why are the daughters not included? Simply said, it would have been too big an undertaking and very hard to manage in a single spreadsheet. By making this a “male only” table, I thought, you would be able to trace at least your father’s ancestry. 

Here is some basic historical information about the Čuvalo clan.  As far as we know, our surname was first mentioned in 1742.  At that time, Grgo Čuvalo lived in the village Tihaljina.  There were 6 adults and one child in his family.  Also, in 1742, a six-year-old boy, Grgo Čuvalo, from Tihaljina was confirmed.  Most likely the boy was Grgo senior’s son or possibly his grandson.  The elder Grgo must have been born around 1700 A.D.

A generation later, we find the Čuvalos in Proboj.  At the time, there were three brothers: Jure, Filip and Ante (column C). Jure’s descendants (through marriage) moved to the village of Služanj, near Čitluk also in Herzegovina, but that branch of our clan died out after World War II. One of the sons died in America.

Therefore, all the Čuvalos in Proboj descend from two brothers, Filip and Ante. If you follow the spreadsheet from left to the right, you will find that each column represents one generation. The Čuvalo family groupings are presented in different colors. For example, you will find who belongs to the clan “Jurići”, “Lukinovci”, “Cvitanovci” etc. 

I hope that you will be able to follow the table and find out who was your grandfather, great-grandfather etc., and also who are your closest relatives on your father’s side in the Čuvalo clan today.

Ante Čuvalo Stipin / Vežin 

(my lineage is “Bilušini”, named after my grandmother Mara born Bilić)


Link to Spreadsheet

https://www.cuvalo.net/wp-content/uploads/2022/01/C%CC%8CUVALI-mus%CC%8Cka-loza-3-I-2021.ods

CROATIA – A TRAGEDY by “SULLA”

A note to the reader: It is often presumed that the “world” was ignorant about the national problems in the so-called First Yugoslavia, especially the fact that it was a terrorist state. The Serbian regime treated Croatia, Bosnia-Herzegovina, Vojvodina, and Montenegro as occupied lands, and open terror was implemented on non-Serbs, mostly on the Croatians. We bring here an article published in the Melbourne Advocate, Australia, dated February 22, 1934, informing clearly to all those who wanted to hear the cries of the oppressed, about the plight of the Croatians at the time.

***

CROATIA – A TRAGEDY by “SULLA”

THAT monument of Liberal ineptitude, the Treaty of Versailles, has sown a harvest of dragons’ teeth in Europe which draws nearer to its ripening. In the name of liberty and self-determination, the historic tradition of the Western world was outraged, and the elaborate economic network which had grown up in the European States was rudely torn to fragments. The resulting chaos has produced appalling misery among the population of Central Europe; and the injustices committed in the hurried carving out of the new States have resulted in the reappearance of racial conflict in a more acute form among the people „liberated“ from the rule of Russia and Austria. We intend in the present study to give a detail picture of one corner of this scene of confusion by describing the tragic enslavement of an ancient Catholic people, the Croats, whose land has become part of the kingdom of Yugo-Slavia. This name – both new and ugly – has been given to a „Nation-State“ artificially created out of heterogeneous mass of races in the region east of the Adriatic Sea. These people – Servians, Slovenes, Montenegrins, Croats, Turks, Bulgars and Albanians – differ in history, culture, religion and even language, though most belong to the racial group of „Slavs“ – as Spaniards, Italians and Romanians are „Latin“. They have been flung together against their will under the supremacy of the least civilised of the larger groups, the Servians, under whose oppression they struggle. In particular, the inclusion of Croatia, Catholic and Latin, with a long tradition of political connection with Hungary, in a union with half barbarous people professing Eastern Orthodox, and only recently delivered from the de-civilising rule of Turkey, has weakened the whole structure of this part of Europe.

The Origins of Croatia

Croatia is a land with a heroic past. Situated at the north-western gate of the Balkans, the Croats defended the Catholic frontier for centuries against the onslaught of Islam, forming the outworks of Christendom – „Antemurale Christianitates“ (sic!) from the 15th to the 19th century. The race is anciently established, having migrated into the region between the Drava and the Adriatic in the fifth century A.D. The Croats were converted to Christianity by Italian missionaries under one Abbot Martin, and seven Bishoprics were set up – a number which was later increased. The Latin origin of Croatian Christianity made a gap between these Slavs and the Serbs and Bulgars, their neighbours, who were converted from the East, and fell into Schism with the Byzantine Church. Croatia formed the south-eastern frontier region of Charlemagne’s empire. The rule of the great Frank was willingly accepted; but the misgovernment of his successor led to a revolt. Under the Pope’s protection, Croatia became an independent kingdom until its peaceful union with Hungary in 1102.

The Middle Ages

The first period of Magyar rule was a happy one. The Balkans were still Christian land, and the Turkish menace to the West remote. Feudalism – alien to Slav tradition – grew up under the Arpad kings; the Church flourished and grew rich, its Bishops wielding great political power; and the religious Orders flourished, spreading learning through the land.

In 1301 came a break with Hungary. A French dynasty was established – the House of Anjou; and the King’s power increased. Marriage brought Croatia into the orbit of Holy Roman Empire; and in the late 14th century it was disputed between German and French-Neapolitan dynasties. Dalmatia, the coast region, was sold to Venice.

The Struggle with Islam

Then, at last, came the first Turkish raids in 1414-15, opening a new age of war for the defence of the West. Mohammed II occupied Bosnia after the fall of Constantinople in 1453, and the Turkish war soon became almost continuous. Hungarian rule had been restored in Croatia, though the real Government was that of the military chiefs, or „Bans.“ But in 1526 came the great Christian disaster of Mohacs. The Hungarian King was slain and Hungary overrun. What remained of it passed, with Croatia, under the rule of the Austrian Hapsburgs.

Religious Problems

The Reformation reached Croatia after considerate success in Austria and Hungary; but though the new doctrines infected some of the powerful Zrinski family, they were refused toleration by the Ban, and made little headway.

The frontier with Turkey 1688, and a compulsory military levy established for its defence, which was maintained until 1873; so that all Croatia was an armed camp for the defence of Christendom. Turkish tyranny led to an influx of Orthodox Slavs into Croatia, and an attempt was made to secure the loyalty by persuading them to „Uniatise“ – that is, become Catholics, while retaining the Eastern rite – but without much success. The menace of Protestantism was removed by the influence of the Jesuits, who were established at Zagreb, and did much to improve education. Croat students regularly attended Italian universities in the eighteenth century, so that the Latin character of the people’s culture was fully maintained.

The National Revival

Under Austrian rule, Croatia had become increasingly Germanized; but the French Revolution, as in Italy led to changes which brought about revival of the national spirit. Napoleon in 1809 made Croatia part of his kingdom of Illyria; and French ideals made some headway during the period of his rule, which ended in 1814. In 1835 a reaction in favour of the Slav language began. The Croats demanded autonomy, but their loyalty was secured by the establishment as Ban of Josip Jellachich, who saved the Austrian throne in the 1848 revolution.

The defeat of Austria by Prussia in 1866 led to a reconstruction of the Empire as a dual monarchy by the „Ausgleich“ of 1867; and the next year Croatia concluded a compromise which secured her liberties within the Hungarian kingdom. The country was given self-government under a „Ban“ appointed by Hungary, who presided over the Legislative Assembly or „Sabor.“ This Assembly attended to local administration; but Croatia had also representation in the Hungarian Parliament and Cabinet; and it had a right to its own flag and language. There were grievances of various kinds, it is true – chiefly connected with overtaxation and maladjustment of tariffs – but it is instructive to compare the condition of Croatia in 1914 with its present state after „liberation“ by the arms of the Allies.

The Betrayal of Croatia

The Croats fought loyally for the Empire until its break-up became imminent. They then proclaimed their independence, setting up a seperate Government at Zagreb in 1918, which was recognised by Servia. The Allies, however, were determined to form a great Southern Slav State of all the groups in this region, and France – probably fearing the increase of Italian influence in Croatia – urged its union with Servia. This was attempted on a basis of equality at a series of conferences at Geneva. Croatia was to be associated in a federal bond with Servia and the other Slav States, but was not to be subject to the Servian dynasty. The Serbs, however repudiated this settlement. Their military predominance, at the close of the war, was complete, and they were able to force a Union on Croatia on their own terms. Since then, the Servian General Kalafatovich, has represented the Union as a result of the conquest and occupation of Hungarian territory; but this is entirely false. It was the freedom of a friendly Republic which was invaded after the Serbs had failed to secure their own terms by negotiation.

Croatia Enslaved

The imposed „Union“ was accompanied by a promise to call a free convention in six months; but the meeting was postponed for two years. During this time all power was concentrated in the Servian capital, Belgrade; and Serb soldiers and police occupied Croatia, setting up a reign of terrorism and corruption, whose object was the dissolution of the Croat State organisation.

At last the convention met. From the first the rule of the Servian dynasty was assumed, though the Croats had not recognised it. Their representatives, therefore, boycotted the Convention. Even so, the influence of the other combined groups was such that opposition to the new constitution – which divided Croatia into several provinces – could only be overcome by „rigging“ the electoral lists. Premier Pashitch threatened the Turkish group that if they did not serve his cause „they would never return home alive.“

Raditch

The Convention of the new „Yugoslav“ State was ignored by the Croats until 1925, when their leader, Raditch, decided, on English advice, to act in the new Parliament, where it was hoped to obtain concessions by a combination of the minority groups with the Servian opposition. Vague promises of change were made by the Government itself, by the way of encouragement.

Raditch was overborne by the feeling of the „Moderates“ in his own camp; but he had prophesied that the reappearance of the Croats would lead to the union of the Servian parties in a „bloc“; and so it proved. The party of „The Strong Castle“ was formed on the initiative of King Alexander; and every effort was made to break the Croat leader’s power by compromising him in the eyes of his nation. When this failed, Raditch was simply shot dead in the House by a fellow member of Parliament, and the murderer – like the assassin of the Austrian Archduke in 1914 – was hailed as a national hero.

The Royal Tyranny

The Croats succeeded to Zagreb and the Parliament at Belgrade continued to legislate for the whole country without their consent. But it was necessary to take stronger measures in order to maintain the Servian predominance against the rising tide of opposition. In autumn 1928, therefore, on his return from Paris, the King tore up the former Constitution and declared a Royal Dictatorship, composing a new constitution of a highly autocratic character, in which all the provincial liberties were abolished and the country unified. While many of the Serb politicians took office under the regime, the new Croat leader, Dr. Matchek, was imprisoned. The King played the part of Richard II., and took over the „leadership“ of the Croat people. The commemoration of Raditch and visits to his grave were forbidden. The Croat flag might no longer be displayed; this prohibition also applied nominally to the old Servian colours; but the latter could be flown freely as the standard of the Orthodox Church. Young men, however, who bore the Croat flag as a banner, with religious emblems upon it, at the Eucharistic Congress of Dalmatia Croatia were attacked and some of them killed by the Servian police.

Croatia is at present under the rule of Servian police and soldiers, who exercise complete power. The law courts are merely police institutions; the torture of prisoners is freely practised. The education in Croatian schools is Servianised in its historical section, and an effort is being made to impose changes in the language and writing of the people. The banks and financial institutions at Zagreb are subjected to every kind of pressure in order that the savings of the people may be transferred to Belgrade. Meanwhile, the existence of a Croatian question is officially denied since Croatia has been absorbed in Yugo-Slavia, how―it is asked―can there be a Croatian question?

The Outlook

The attempt to destroy this brave and unhappy Catholic nation will, no doubt, meet with the failure which has always attended such brutalities. Meanwhile, the State of Croatia is a danger to Yugo-Slavia since it places her in a weak situation in face of the possible aggression of Italy, the neighbour whom she fears. There can be little doubt of what attitude the Croats would assume in such a case.

It is obvious that the regime of stupid violence in Yugo-Slavia cannot last. The problem is not touched by it. There are several possible solutions of this minority question. The idea of a federation of autonomous States under the Servian Crown has much to recommend it: but in the case of Croatia, the persecution has led to a growing demand for nothing less than complete separation. Indeed, historic, religious and cultural affinities are stronger here than those of race; and a revival of the older political ties with Austria and Hungary might be the most satisfactory solution. Croatia would thus become a member of the new Danube federation, which seems likely to be formed eventually, in order to solve the problem of the former territories of the Austrian Empire.

Transcribed by Nikola Dedić, Student of History at the University of Mostar

The article can be found here: https://trove.nla.gov.au/newspaper/article/171806522?browse=ndp%3Abrowse%2Ftitle%2FA%2Ftitle%2F792%2F1934%2F02%2F22%2Fpage%2F20389885%2Farticle%2F171806522

MUČENIČKA SMRT ŠOLTANA CVJETKA BEZIĆA 19 RUJNA 1943

Prigodom treće godišnjice smrti ovog uzor-Hrvata Katolika iz sela Grohote na otoku Šolti.

Ubila ga partizanska “pravda”.

Partizansko-komunistička rušilačka banda, sastavljena od samih Šoltana, pošalje Cvjetku Bezić pk. Filicija pismo, u kojemsu od njega tražili, da mora dati partizanima navodno sakriveno “ustaško oružje” i to u vrlo velikim količinama. Kako toon nije nikada imao, to naravno nije mogao ni da ga nadje, i da im ga dade. Zato mu oni zaprijetiše smrću. On vidjevši sebe u smrtnoj opasnosti, odluči sa familijom, da napusti otok, kuću i posjed ida ode u Zagreb. Što smislio to i učinio, ali došavši u Split na 6. rujna zateče ga tamo pad Italije i on morade ostati u Splitu. Partizani zauzeše Split. Započeše sa ubistvima. Videći pk. Cvjetko, da dalje ići ne može, odlučio je, da se sa obitelji povrati na Šoltu i u tu svrhu zatraži dozvolu od partizana za povratak na otok i oni mu je dadoše, uz svečano obećanje, da ga neće ubiti. Dok je on čekao, da ga prevedu s familijom na Šoltu, dotle je u Grohotama na 19. rujna 1943. održan zbor tj. masovni sastanak, po naredjenju tadašnjeg komandanta otoka Šolte, Vidana Kažimira, uz asistenciju Nikole Buktenića pk. [sic!] i Ivana Buktenića Marinova, studenta prava. Uz ostalo Vidan Kažimir je ovo saopćio sakupljenom narodu: “Narode, Cvjetko Bezić pk. Filicija, zatražio je u Splitu, da mu dademo dozvolu dolaska na otok k svojoj kući.Mi smo mu dozvolili i zagarantirali, da mu se neće ništa dogoditi. Po dolasku na otok vi ćete mu suditi ovdje na ovom mjestu, gdje ja sada govorim, pa ako je kriv bit će kažnjen, a ako je prevedan bit će slobodan kao i vi.”

UMORSTVO ODMAH POSLIJE DOLASKA NA ŠOLTU ― O SUDU NI GOVORA

Iste noći 19. septembra 1943. došao je iz Splita pok. Cvjetko sa svojom obitelji. Poslije pola noći od 19.na 20. septembra, dodjoše partizanski razbojnici i odvukoše jadnog Cvjetka na mučilište “Rudina,” tu se nalazi jama duboka kojih 200 metara. Započelo je mučenje. Koliko je trajalo? Bog sam znade. Kosu mu sa kožom od glave otkinuše, na koncu ga poliše benzinom, zapališe i živa baciše u jamu. Tko ga je bacio? Zar stranci? Ne! Nego Šoltani sa Vidan Kažimirom “Pucetovim” na čelu i tako umre pravedan. Zašto je umro Cvjetko Bezić? On nije bio nikada na vlasti, nije ni težio za njom. Umro je zato, jer je bio dobar, pošten Hrvat-Katolik.

TUŽNA KĆI NA MJESTU UMORSTVA I KRVI

Njegov nestanka iz kuće i obiteljske sredine najavila mi je rano jutrom njegova kći nada, došavši k meni sva zaplakana. Poslije kratkih upita i odgovora odmah sam sve razumio, da je već sigurno sve svršeno. Od mene Nada je išla do strašnih “Rudina,” da traži svog oca, ali već je bilo sve gotovo. Našla je komade još svježe krvi, jednu cipelu i nekoliko čuperaka kose. Htjela je skočiti u ponor jame, da traži svog nikada nezaboravnog oca, ali je u tome bila spriječena po onima koji su je pratili. Po njezin dolasku u selo nastao je medju pučanstvom strah i trepet.

PARTIZANI ZABRANJUJU ZADUŠNICE!

Budući samja bio župnik tada u svojem rodnom mjestu Grohotama na Otoku Šolti, to sam, doznavši i uvjerivši se o istinitosti smrti Cvjetka Bezića naredio, da se u četvrtak zvoni za upokoj duše pok. Cvjetka a istodobno sam naredio svečani sprovod i sv. misu za petak 24. septembra 1943. Kako je bilo to komunistima tj. razbojnicima krivo, to su pokušali sa svojim depešama, da zabrane sprovod i sv. misu za upokoj duše pok. Cvjetka. Tako dobih prvu depešu u 12 sati u noći, drugu u 3 s. U noći, treću pak mi donesoše četiri oružana partizana u društvu mog upravitelja Bratovštine Nikole Mladinova. Tek na poziv Mladinova sam se digao i morao sam ići sa oružanim ljudima na poštu, gdje me je zvala vrhovna komanda komunistička za Brač-Hvar-Šoltu i Vis. Preko telefona su me uvjeravali, da je Cvjetko živ i da će doći doma, ali ja tomu nisam vjerovao. Onda sam morao potpisati pismo, poslano navodno iz Hvara od glavne komande komunista, a isto je bilo napisano na Šolti i od Šoltana. Pismo je tj. nalog glasio ovako: Velč. Don Anti Ceciću, župniku u Grohotama na O. Šolti. “Najstrože Vam se zabranjuje, da održite zadušnice za Cvjetka Bezić, narodnog neprijatelja i izdajicu.”

Iz Vrhovne komande za otoke Brač-Hvar-Šolta i Vis. Komandant. Pečat. Potpis nečitljiv.

CRKVA BILA DUPKOM PUNA NA SV. MISI ZA UMRLOG

Dok sam ja sjedio u pošti već je zvono počelo da svoni i pozivlje narod k zadušnicama. Začudo, crkva je bila dupkom puna. Došli su čak i zadrti komunisti, ne da se Bogu mole za dušu kojega su umorli neć da gledaju i motre, hoće li tkošto govoriti. Narod je sve shvatio te po svršenoj službi Božjoj svatko je otišao svojoj kući.

PRIMJER SLOBODE VJERE I BOGOSLUŽJA

U devet sati ja sam opet dobio službeni poziv na Općinski N.O.O. i to u svrhu preslušavanja. bio sam preveden pred Buktenića Nikolu. Postavio se je u pozu izpitivača i počeo:

U. “Recite mi, kako se Vi zovete?”

O. “Ja se zovem Cecić Ante.”

U. “Tko je upravitelj Bratovštine sv. Stjepana u Grohotama?”

O. “Ja.”

U. “Tko je naredio sprovod za Cvjetka Bezića?”

O. “Ja.”

U. “Zašto ste to učinili, kad Vam je bilo izričito zabranjeno?”

O. “Učinio sam to zato, jer, kako Vi kažete, ljudska pravda se je zadovoljila i oduzela mu život, a ja sam bio njegov župnik i bila je moja sveta dužnost ono, što sam učinio, jer pokojnik je bio katolik, a nije heretik, nije se sam ubio, nije poginuo u dvoboju itd. Dakle, mislim, da ste me razumjeli, ja sam učinio samo svoju dužnost.”

U. “Hoćete li i za druge činiti istu stvar?”

O. “Hoću, jer je to moja dužnost.”

U. “Znadete li Vi, da time postajete neprijatelj narodnoj vlasti?”

O. “Znadem, ali znadem i to, da sam u službi Bogu i u ovakvim stvarima se ne moram ničega bojati, pa ako treba i život svoj dati za Boga.”

U. “Dovro, razumio sam, a sada idite i dobićete u vezi ovoga raporta pismeno saopštenje.” Kako onda tako i danas. P.S. Podatke o smrti pok. Cvjetka ispričao mi je pok. Jakovčević Mirko.

POKOJNIKOV SIN SVEĆENIKA

Danas o trećoj godišnjici smrti pok. Cvjetka njegov stariji sin prikazuje Svevišnjemu svagdanju žrtvu sv. Misu u svijetlu ovih od njega napisanih riječi prigodom njegove mlade mise: “U svijetlu pobjede Križa Gospodnjega, pod okriljem Majke Boli, na vječnu utjehu milom otcu, prikazuje Kralju, kojemu sve živi, prvi plod svoga svećeništva. U Splitu 10. travnja 1945. Srećko Bezić, mladomisnik.

Nada pak napojena mučeničkom krvlju svog oca, stupila je u časne sestre sv. Franje Asiškoga u Splitu na Lovretu, da moli trpi i radi za nesretnu našu Hrvatsku domovinu.

Danas nakon tri godine od mučeničke smrti Cvjetka Bezića, njegov brat Prečasni Don Marin Bezić, kanonik i župnik Makarske, kao i sin  pok. Cvjetka, Don Srećko Bezić i sama obitelj uzalud traže sudbeni postupak, da se dokaže pred sudom krivnju narodnog mučenika. Svi pošteni Šoltani, napose Grohočani traže, da im partizanska vlast razbojnička imena koljača, ali uzalud, jer su oni, tj. svi pošteni i ispravni u bespravnom položaju, dok su razbojnici, lupeži, farabuti i šetebandijere potpuni gospodari situacije. Tako je danas u Titovoj Jugoslaviji!

Rev. Cecić Ante

Chicago – Hrvatski list i Danica hrvatska, 11. rujna 1946

DOBRIM ŠOLTANIMA DO ZNANJA

Stigao sam u grad Chicago na 23.augusta, 1946. Nastanio sam se kod majčine sestre, tete Katine Novakovich, 10002 Torrence Ave., So. Chicago, Ill.

Dana 25. augusta rekao sam sv.misu u ovdašnjoj irskoj crkvi i otišao iza toga k svome barbi Toni u posjete na farmu. Na putu sam sreo svog rođaka Antu Prvinića i njegovu obitelj. Pozdravismo se i on obeća, da će i on doći na farmu sa svojom obitelji. Što je obećao, to je učinio. Došavši na farmu započesmo razgovor, a o čemu, ako ne o Titovoj Jugoslaviji i novom poretku u njoj. Kako me je baš ovaj moj rođak javno napadao na sjednicama “Obiteljskog kluba Šolta,” kao izdajicu, bratoubojicu, kolaboratora s okupatorom itd., to sam mu pred svima mojim dokazao neistinost njegovih tvrdnja i laži. U toku razgovora kao da mu je bila pomućena pamet i izreče ovo: “Znaj, rodjače don Toni, ja sam pisao na moju nećakinju Mariju Prvinić pok. Ivana pismo i u pismu list za komunistički sadašnji Općinski N.O.O. u Grohotama na otoku Šolti, da taj potvrdi nama sa svojim pečetom i potpisom, da si Ti bio u Šolti izdajica, špijun, pronevjeritelj, bratoubojica, ustaša doušnik Italijana i Nijemaca itd., i ako to dobijemo, onda ćemo biti zaštićeni za napadaje izvedene sa strane “Obiteljskog Kluba Šolta” protiv tebe.”

Ja sam mu na to samo stavio ovu primjedbu: “Rodjače Toni, zašto nisi postavio ovo pitanje komunistima Šolti u pogledu mene: Šta vas je, drugovi, rukovodilo, da niste likvidirali mog rođaka don Antu Cecića, svećenika, a imali ste vi jedini svu vlast nad svim životima u Šolti, već ste ga spasili i omogućili mu na taj način, da nam dođe smetati u Americi?” Na ovo mi moj crveni rodjak nije ništa odgovorio!

JEDNO PITANJE

Prije nego se rastasmo, oš sam mu postavio ovopitanje: “Možeš li ti, rode, povjerovati, da su komunisti u Jugoslaviji mogli biti toliko plemeniti prema jednom izdajici, bratoubojici itd. i da su mu poštedili život, dok su,  znadeš i sam, nevine ljude baciti žive u jamu na našem otoku?” Ni na movaj upit nije odgovorio!

TONI SE NE STIDI NEISTINE

Što se dogodilo pak sada. Cecić “Levantov” priča: “Sreo sam Prvinić Tona “Lukena” i upitao ga za Vas, a on mi je rekao, da on uopće nije s Vama govorio, ni bio, a niti da Vas je vidio.” Sram te budi, rođače Toni, lagati ovoliko i ovako,a nas je na farmi bilo više od dvadeset osoba i svi te poznaju kao kameleona. Toliko do snaja mojim dobrim i poštenim Šoltanima u Chicagu.

Rev. Ante Cecić

Chicago – Hrvatski list i Danica hrvatska, 18. rujna 1946.

Msgr. Fulton J. Sheen o Stepincu

“Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao opći vođa svog naroda i kao uzor svijetu.”

Hrvatima je dobro poznato da u Americi (White Plains, država New York) postoji srednja škola koja nosi ime Nadbiskupa Stepinca. Ali mnogima nisu poznate riječi koje su o Stepincu izrečene prigodom svečanog blagoslova te škole pa ćemo ovdje donijeti uvodne riječi kardinala Spellmana i cijeli govor svjetski-poznatog Msgr. Fultona Sheena.

Svečani blagoslov Archbishop Stepinac High School-a bio je 12. rujna 1948. godine. Bijaše to najmodernija katolička srednja škola u svijetu. Svečanosti je prisustvovalo preko 5.000 naroda, među kojima je bio i lijep broj Hrvata, a predvodio ju je utemeljitelj škole, kardinal Francis J. Spellman, s trojicom pomoćnih biskupa i većim brojem crkvenih i civilnih dostojanstvenika.

Na početku svog govora, kardinal Spelman je rekao:

“Danas smo s radošću i molitvom otvorili ovu školu Nadbiskupa Stepinca, koja će, kako sam uvjeren i molim Boga, biti zauvijek očitovanje velikog i širokogrudnog duha, koji je Amerika. Najprije, samim svojim imenom ta škola zastupa sve ono, što je dobro i pravedno i junačko, jer Nadbiskup Stepinac znači mnogo više nego jedan čovjek, koji stenje u ćeliji jugoslavenskog zatvora kao žrtva bezbožnog komunizma i mučenik za ideale, koje Amerikanci cijene i njeguju. On je simbol Petra i Pavla i svih Apostola i mučenika, koji su za istinu i pravdu, za ljubav prema Bogu i spas svoje braće pretrpjeli izdaju i progonstvo kroz vjekove Kršćanstva. On utjelovljuje također simbol amerčkih očeva i majki, kojih su misli, snaga, žrtve i uspjesi u izgradnji ove moćne nacije bili vođeni i inspirirani dvjema nerazdruživim krepostima: ljubavlju prema Bogu i domovini. Pače, i u samoj svojoj građevini Škola Nadbiskupa Stepinca predstavlja cvijet i plod američkoga duha, jer bez sposobnog i voljenog upotpunjavanja znanja i nastojanja kod graditelja, poduzetnika, zidara i radnika ta škola, tek pred kratko vrijeme zamišljena, ne bi sutra mogla biti otvorena mladeži iz Westchester County”.

Tom prigodom Msgr. Fulton J. Sheen je rekao slijedeće:

“U svijetu postoji jedan novi zločin: Zločin vjerovati u Boga. Ovaj spomenik podignut je u počast takvom jednom ‘zločincu’, koji poput Krista trpi pod Poncijem Pilatom. Te riječi ne nalaze se u Vjerovanju samo kao spomen na historijski događaj nego također kao znak Kristove Crkve, koja baš danas kao i nekada nastavlja Njegovo trpljenje pod Poncijem Pilatom, pod silom ‘svemožne države’.

Samo ljudi koji ne poznaju događaje u svijetu, mogu tvrditi, da je država u opasnosti od Crkve; istina je naprotiv, da je vjera ugrožena od države.

‘On će brzo biti zaboravljen’, rekao je Tito. Pilat je isto mislio, kad je zatražio posudu s vodom da opere Krista sa svojih ruku. Dok su kaplje poput blistavih dragulja na jutarnjem suncu padale s njegovih ruku, on je bio uvjeren u svom srcu, da sve vode iz sedam mora ne bi bile dovoljne da operu krv s njegove duše. ‘Što ću raditi s Kristom’, odzvanjalo je kroz stoljeća, kao što i novi Pilat pita: ‘Što ću raditi sa Stepincem’: Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao opći vođa svog naroda i kao uzor svijetu.

Jedan brat Nadbiskup, Kardinal Spellman, dao je odgovor jasan za čitav svijet. On je strgao njegovo ime s vrata tamnice i ispunio riječi Našega Gospodina protiv onih, koji bi htjeli ušutkati spominjanje njegova imena: ‘Kažem vam, kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo’ (Lk. 19, 40). Kardinal je učinio, da tisuće kamena tisuće puta odzvanjaju: Stepinac mu je ime! Kamen odbačen po jugoslavenskim graditeljima postao je temeljni kamen jedne zgrade u Americi. Dok će generacije za generacijama mladeži prolaziti ispod tog portala i imena, proročanstvo Pisma će se ispuniti: ‘Ex ore infantium’ — iz usta mladeži bit će spominjano njegovo ime — ime Stepinac. Ova škola ne nosi to ime iz mržnje protiv njegovih lažnih sudaca niti želi unaprijed odrediti, kako će Crkva ocijeniti njegovu svetost, već hoće biti dokaz i svjedok, da mi živimo u doba živih primjera.

Imade nešto vrlo zanimljivo u tom imenu, koje resi jednu školu za mladež. On je naime tada bio najmlađi Nadbiskup na svijetu, kad je bio imenovan na Stolicu Nikopske, bio je jedva četiri godine svećenik, kad mu je pastirski štap bio predan u ruke. Crkva time, što uzvisuje mladost jednim imenom i jednom školom, ohrabruje one, koji su razočarani nad mladeži i koji poput George Bernard Shaw-a govori, da je mladost propala po mladima, ili koji su poput Clemenceau-a na svršetku Prvog svjetskog rata i španjolskog pjesnika Unamuno za vrijeme komunističke revolucije u Španjolskoj kazali: ‘Ne, ja ne vjerujem u mladež. Mladež je opterećena kugom. Europa je zaražena. I jedna i druga će izginuti u bjesnoći’.

Crkva ne dijeli takvo mišljenje. Ona može razjasniti, zašto je moderena mladež revolucionarna, ali je može također sačuvati, da ne postane revolucionarna. Besmislenost života je ona sila, koja mladež tjera u revoluciju. Ako se s kotla skine poklopac postavljen od inženjera, on eksplodira. Ako mladež izgubi svrhu života danu od Boga, ona se buni. Kadgod je na mjesto apsolutne vrijednosti ljubavi prema Bogu i domovini došlo opadanje vjere i svjetovni odgoj, mladež je tražila drugdje apsolutnu vrijednost — živjela je bez nje.

Na mjesto apsolutne ljubavi prema Bogu i bližnjemu takva mladež je stavila silu i putenost. Svako razdoblje u povijesti, koje je bilo bez smisla, dovelo je također s jedne strane do političke anarhije a s druge do putene raspuštenosti. Mržnja mladih protiv starih, koji su im ostavili baštinu kaosa, pokazuje se u ustanku protiv političkog uređenja i mržnji protiv sebe samih, što nemaju svrhe života, pokazuje se u vulgarnosti, oponašanju drugih, živčanoj rastrojesnoti i tjelesnosti. Stariji su im rekli, da ne trebaju u išta vjerovati. Mladež se pobunila, jer nije imala u što vjerovati. Njihovi stariji su im zanijekali potrebu vjere; mladi su se pobunili, jer nisu imali potrebnu vjeru — oni su si pronašli sami svoju.

Katolička Crkva nalazi riječi obrane i za tu revolucionarnu mladež i zabacuje pesimističko tumačenje njezinih čina kao jedino i isključivo znak propadanja civilizacije.

Crkva evo podiže ovu školu s time da mladima pokaže svrhu života, da tako spasi mladež od političke anarhije i putenosti za koje smo rekli, da su dva zla ploda mišljenja, da je život na zemlji besmislen! Ako bi tko pitao: U čemu je nazor Crkve o odgoju tako različit, da jamči toliku korist za mladež? Jest, različit je u više pravaca:

1) Odgoj unutar ovih zidina ne će se temeljiti na predpostavci, da je mladež pokvarena zato, što ne zna stvari, već na načelu, da je mladež pokvarena zato, što je zavedena. Naš odgoj razlikuje između razuma i volje, između spoznavanja i htijenja, između istine i ljubavi. Spoznaja je u razumu; karakter je u volji. Prva treba rasvijetljenja, a ovaj discipline. Stoga će mladić u ovoj školi učiti ne samo, kako će susresti sumnje u životu, već i to, kako će svojom voljom urediti svoj način života, i to sudjeljujući s Božjom milošću, koja ga uspsobljuje, da može svladati sklonosti na zlo i da postane dijete nebeskog Oca.

2) Naš odgoj ne uči mladića, da je jedini izbor za njega ili na desno ili na lijevo radi granica čovječije naravi, koja ga stavlja na istu razinu s materijalom i životinjama; već ga naprotiv uči, da postoji najveći izbor, da li će čovjek ići prema gore ili dolje — gore prema Duhu ili dolje prema životinji. Gledajući život i s tih drugih dviju dimenzija, mladež će vidjeti, da je skret na desno ili lijevo krivi pravac, jer odvodi od sredine; a ne biti u sredini znači biti ekscentričan; a ekscentričan biti znači biti bijesan.

3) Naš odgoj ne uči mladež vladati se prema vjeri tako, kao da si sama može stvoriti svoju vjeru i svoj pojam o Bogu po svom vlastitom nahođenju, jednako kao što joj ne će dopustiti da si stvori svoju vlastitu astronomiju, matematiku ili pravopis. Naprotiv, mladež će biti ovdje podučavana, da vjera mora ravnati njom, jednako kao što na području raznih znanosti, gdje priroda određuje teorije, kao što život određuje njihovu biologiju, i površina zemlje njihovu geografiju. Jednom utemeljeni u apsolutno Božje Biće i priznajući najvišu ovisnost o Bogu, mladi će se smatrati poput njihala na uri, koje se slobodno miče, jer je ukorjenjeno u zakonu.

4) Demokracija: ovdje će oni učiti ne samo ljubiti demokraciju već i to, zašto moraju živjeti demokratski; jer ona naglašava vrijednosti ljudske osobe nad državom, kao i činjenicu, da nam naša prava ne dolaze od neke većine, ili od prdstavnika vlasti, već od samoga Boga. Tako i naša Deklaracija nezavisnosti kaže; po sebi je jasno načelo, da nas je Stvoritelj obdario izvjesnim neotuđivim pravima. Jer kao što smo uvjereni da nema šume bez stabala niti miomirisa bez cvijeća, i kao što nem je za šume potrebno sunce, tako nam je potrebno držati se svoga Boga, ako hoćemo zadržati svoja prava.

5) Naš odgoj ne će ići za tim, da mladića potpuno i posve prilagodi ovom svijetu, i to s razloga, što on nije posve od ovog svijeta i što bi on, kad bi se prilagodio zlom svijetu, postao bolestan. Naglašujući, da je sastavljen od duše i tijela, da je besmrtan, iako mora umrijeti, mladiću će se pokazati, da mora biti u stalnoj zabrinutosti da ne izgubi ono prvo i da ne bude progutan od ovog drugog. Mjesto posvemašnjeg prilagođavanja svijetu dati će mu se sakramentalni izgled u neizmjernosti, iz koje će promatrati svaku materijalnu stvar, novac, tijelo, vlast, znanost i trgovinu kao neke ljestve, kojima će se uspeti u Kraljestvo Nebesko. I kad će se zadnja duša uspeti tim ljestvama, tada će one biti skinute i spaljene jakom vatrom, ne zato, što bi bile bezvrijedne, već, što su izvršile svoje djelo — jer su nas donijele natrag Bogu.

Kad će se vrata ove škole otvoriti, moći ćemo čuti gdjekoje stare, kako zdvajaju nad mladima, kao što su nekad stari revnovali, kad su htjeli mlade, kao one koji smetaju, odbiti natrag, ali kojih je glas ipak bio nadjača pozivom Spasitelja: ‘Pustite malenu djecu da dođu k Meni i ne branite im; jer takovih je Kraljevstvo Nebesko’ (Mk. 10, 14).

Mi tražimo mladež ne samo zato, što ona pripada Bogu, nego i zato, što je ona nada budućnosti.

Mi znademo, kako zaustavit revolt mladih, budući im dajemo nešto, za što se bore, a ne samo volju za borbu.

Mi znademo, kako umiriti njihov nemir, jer im dajemo radije razumijevanje, zašto se stvari događaju, nego nemirnu želju, da se nešto dogodi.

Mi znademo, kako ukrotiti njihove lutajuće strasti, jer im pokazujemo, da se ljubav ne sastoji u posjedovanju nego u biti posjedovan, ne u primanju već u davanju, ne u sebično okruženom krugu već u Križu s raširenim upravo do beskrajnosti rukama, da svojim zagrljajem obuhvate čitavo čovječanstvo.

Mi znademo, kako zaustaviti njihovu anarhiju, kad im dokazujemo, da je jedan cilj u životu važniji od nasrtljivosti života, i kad njihovu žestinu prema bližnjemu svraćamo na žestinu protiv mržnje, neprijateljstva i grijeha u njihovoj vlastitoj duši, jer Kraljevstvo se Nebesko silom dobiva, i samo ga silovit postizava!

Ova škola je posvećena na dan, kad čitava Crkva slavi Sveto Ime Marijino: Majke Prvorođenoga na svijet, Zaštitnice mladeži, koja je prva gldala jedno Dijete na svojim rukama i vidjela Nebo na zemlji! I dok jedan pastir Kristova stada u jugoslavenskom zatvoru moli svoju krunicu i tiho izgovara i opetuje Ime Marijino, mi blagosivljamo školu na Njezin dan i govorimo toj školi, budućnosti, svijetu: STEPINAC je njezino ime!”

Prijevod s engleskog je preuzet iz chicaškog hrvatskog tjednika “Danica”, god XXVII, br. 40, 6. X. 1948.

ISTINA O DUSINI

Hrvatski list i Danica Hrvatska

Vol. (god.) XXVI., No. (br.) 126, Chicago, IL., srijeda (Wed.) 19. lipnja (June) 1946., 4-5.

Kakav su raj donijeli partizani ― Za Pavelićeva “pakla” nitko u selu nije poginuo, a kada dođoše Titovi “Osloboditelji” padoše mnoge glave za kratko vrijeme.

Velečasni oče,

Od nekih prijatelja saznao sam, da se nalazite u Chicagu u uredništvu novine: “Hrvatska Danica.” To me je ponukalo, a k tome i poznavanje Vašega predanog rada za naš narod da Vam se sa potpunim povjerenjem obratim.

Još dok sam bio u domovini saznao sam pojedinosti o postupku i zlodjelima partizana nakon ulaska u vrgorsko-makarski kotar budući, da se tamo [u svijetu] nalaze braća i bliža rodbina ubijenih, a isti radi velike komunističke cenzure neće moći biti informirani, te sam odlučio, da Vam to prikažem u nekoliko redaka koliko se sjećam i budm slobodan, da Vas zamolim, da to objavite u našim novinama, da bi naša braća mogla saznati pravu istinu. Srbo-komunisti i izdajice neka pak vide što radi onaj komu slahu novac i pomagaše ga.

Streljanje u Vrgorcu

Koncem oktobra 1944. unišli su partizani u Vrgoarac, mjesto na cesti Metković-Split (Sjeverna Dalmacija), te su predvođeni po Anti Šutiću iz Gradca (Makarsko Primorje) aktivnog člana komunističke partije od 1929. god., a na čelu sa političkim komesarom Srbinom Drljevićem završili započeto klanje izvedeno prvi put 1943. god. kada su prolazno upali u Vrgorac. Tada su (1943) bez suda i suđenja skinuvši do gola i bose otpratili na groblje 33 (trideset i tri) Vrgorčana i streljali ih. U tom pokolju također su sudjelovali Šutić, Srbin Drljević i Drinko Tolić krojač, inače partizanski pukovnik. Zapalili su “Vagu” zgradu duhanske tvornice, jednino mjesto zaposlenja seljaka iz okoline. Čitavo mjesto opljačkali i po običaju preostale dobrim dijelom nasilu otjerali sa sobom. Nešto južnije od Vrgorca, (6 km. daleko od njega) također na cesti Split-Metković, leži Dusina – župa koja u sebe uklapa mjesta: Veliki Prolog, Rakušiće, Vukosavljevo selo, Milošiće i Dodige. Ta župa ili bolje reći blok sela, broji oko 2.000 duša. Nastankom Hrvatske Držae 1941. god. seljaci ovog kraja samo su pošli dalje i još predanije, otvoreno ispovijedati odanost svojoj mladoj državi. Svi do jednoga odazvali su se na poziv u novu hrvatsku vojsku, dok su stariji i nesposobniji tražili da budu postrojeni u seosku miliciju, jer je u to vrijeme u vezi četničkih haračenja oko Mostara postojala bojazan njihova prodora prema Ljubuškom, a onda prema Dusini. Njihovoj želji je udovoljeno, iako su to Talijani ometali.

Na straži dan i noć

1943. god. Srbin Drljević o snovao je u Biokovu t. zv. Biokovsku brigadu, koju je pojačao pridošlim četničkim odredima te je ugrožavao biokovsko područje, pod čijom se podnožjem nalazi i župa Dusina. Na traženje mobiliziranih mladića iz ovoga kraja, da se puste u svoj kraj, da ga brane od Srbo-komunističkih banda hrvatske su vlasti, kao i uvijek pokazale apsolutno razumijevanje i uputili ih kućama, dgje su brinući se sami za hranu i odijelo sve do 1945. junački i časno branili svoj prag. Radi toga Srbo-komunisti, koda su prvi put upali u bliže veće mjesto: Vrgorac, makar i sa dvostruko jačim snagama nijesu se osudili, ni pokušati napasti Dusinu. Oko 300 mladića punih mladosti i odanosti svom narodu, 300 života bilo je dan i noć po okolnim brdima spremno da svakoga časa svojom krvlju zapečete vjernost domu i Hrvatskoj. Starci i žene  bile su spremne da pune ispucane naboje i u spaljene bacače stavljaju nove granate. Neprijatelj nije mogao ništa, jer gdje je sloge sve se može, a najlakše ukloniti kukavice, kao što su srbo-komunisti bili. I zato iskališe bijes u Vrgorcu, gdje kako rekoh pobiše 33 osobe.

Lažna optužba

Pred kraj 1943. vodstvo seoske milicije, preuzeo je na sveopće traženje boraca, iako je to odbijao: svećenik dusinske župe Don Ivan Sumić. Čitao sam u nekom: “Srpskom Vesniku,” koji izlazi u Kanadi članak pod naslovom: “Fratri, organizatori klanja u Hercegovini,” gdje među ostalim piše o svećeniku Ivanu Sumiću slijedeće: “Svećenik i koljač Ivan Sumić, vođa zloglasne, dusinjske milicije organizator pokolja Srba, rekao je jednom zgodom: Braćo, došao je čas obračuna sa Srbima, za mnom svi, ja ću prvi Vama pokazati, a Vi me slijedite.” Ja se neću upuštati u dulja obrazloženja, jer me upravo gade ove komunističke, sve po istom kalupu sastavljene bljuvotine. To oni mogu pričati sebi sličnima, da bi im priuštili časak iživljavanja, ali nama i narodu, koji ih dobro pozna mogu dati samo pokoji podatak više o svojoj podloj i smišljenoj laži. Ja ću Vam, velečasni, reći samo to, da bi našoj poštenoj braći olakšali potpuniji sud o tim zlikovcima i lažljivcima, da u župi Dusina NEMA NI JEDNOGA SRBINA (a istina je da su ti banditi doveli u čisto hrvatski kraj bivše četnike, da se pod komandom Srbina Drljevića kolje naš živalj.) Nešto Srbo-četnika bilo je Ljubuškom, mjestu 12 km odaljenom, gdje nikada nije noga nijednog milicionera Dusine stupila. Čak ni u Vrgorcu, Gradcu i sve do Makarske t. j.u prostoru, koga ograničuje daljina od 50 km. nema nijednoga Srbina, te prema tome iz jednostavnog razloga, jer ih nema, da ne govorim o vrijednosti čovjeka i svećenika I. Sumića, on nije imao koga “klati” niti to klanje organizirati. Eto toliko ovaj put. Ja ću se drugi put na taj članak osvrnuti. Slično pripisuju i fra Boni Jelaviću, svećeniku u Vitini, a također Srbi-komunisti zaboravljaju, da u Vitini nije nikada bilo ni jednog Srbina.

Sada ću se opet vratiti na ono gdje sam stao, t. j. na ulaz partizana u Vrgorac po drugi put, a po prvi put u Dusinu u oktobru 1944. god.

U ime… čega i koga?

Uslijed sveopćeg povlačenja hrvatske vojske, radi skraćivanja obrambene crte, jedinice iz Ljubuškog, Čapljine i Metkovića povukle su se u oktobru te godine pred Mostar. Pripadnici dusinjske milicije odlučili su, da ostanu braniti kućni prag. Srbo-komunisti, potpomognuti avijacijom, mornaricom i teškim oružjem uz pripomoć odreda Crnogorca Koče Popovića, partizanskog generala-leutnanta, zauzeli su nakon duge borbe taj sektor pa i Dusinu. Nakon toga blokirali su župu, da ni miš nije mogao izići i odmah na licu mjesta ubili 23 mladića, 110 odveli u logor u Makarsku, a 15 ih poslali na najopasnija mjesta na borbene prostore u prve redove – u sigurnu smrt.

Kako se trijebilo

Takoi su: Čalinovića Matu Ivanova, mladića od 25 god. uputili na prostor, koji je bio obasipan topništvom, da izviđa, te je nađen sutradan u besvjesnom stanju, kada je došao do svijesti vidjelo se je, da nije mogao govoriti ni čuti. Postao je gluhonijem. Da tragedija bude veća brata mu Lovru, mladića od 23 godine ubili su među onih 23 mladića. Istu sudbinu doživjeli su i drugi, dok su petorica uspjela da pobjegnu našoj vojsci. Oni su uglavnom i dali podatke o sudbini župe Dusina i njenih ljudi.

Tko [je] sve poginuo?

Među ubijenima od onih 23 što su ovi prebjezi na svoje oči vidjeli nalaze se, a za njihovu rodbinu, koja se nalazi tamo [u svijetu] važno je slijedeće:

1) Dr. Tomo Vukosav-pravnik oko 36 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

2) Stipe Vukosav pk. Franje 34 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

3) Ante Vukosav pk. Franje oko 27 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

4) Dane Vukosav pk. Franje oko 26 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

Otac im Frane, bio je živ sve do časa dok nije vidio sudbinu djece, te je kako narod veli formalno crkao od žalosti. Majka mu je poludila.

5) Šalinović Mate Jozin “Joketin” oko 18 god. Ima oca Joketu u Americi.

6) Šalinović Metod pk. Petra “Meto” oko 23 god. Ima strica Nikolu u Australiji.

7) Šalinović Stipe “Stipica” pk. Lovre oko 45 god. Ima brata Petra u Australiji.

8) Šalinović Lovre Petrov (ne zna se za njega) oko 26 godina. Ima oca Petra u Australiji.

9) Šalinović, Ivan Jozinov oko 27 godina. Zet mu je negdje tamo.

10) Šalinović Jure pk. Mate oko 30 god. Brat mu je tamo.

11) Dr. Radonić, Drago-pravnik oko 30 god. Zet mu je negdej tamo.

12) Kalajdžić Đikan oko 36 god. Brat mu je negdje tamo.

13) Barbir Stanko (seloBarbiri) oko 36 god. Šura mu je tamo, gdje?

14) Erceg Stipan-Šćević oko 28 god. Rođak mu je negdje tamo.

Drugi nemaju tamo nikoga, pa ih neću nabrajati. Godine su neke točne, a neke po prilici, da bi olakšao o kome se radi.

Što i zašto sve to?

Dusinjani su oduvijek bili čelik Hrvati; uvjereni katolici i najradiniji obrađivači zemlje u makarskom kotaru. Za razliku od defektnih pojava u trokutu Vrgorac-Imotski-Makarska, kao na pr. prosijačenja (profesionalnog), vunarenja i. t. d., seljaci župe Dusina u vječnoj su borbi sa prirodom, sa kršom i škrtom zemljom, a osobito sa “vrgorskim jezerom” (kraško polje) koje bi im znalo često puta oteti trud žulja i znoja, očeličili su se i međusobno čvrsto povezali. Takve ih je zatekla i zora Hrvatske države. Stupali su vedra čela ne pitajući kuda, sretni su bili, jer su izgarali od želje za državnom, koju dočekaše.

Prljava talijanska politika nije ih smela, jer su bili složni. Iako su Talijani pokušavali, da ih razjedine, to im nije uspjelo. Sve do ulaska komunista u njihovo mjesto rezutat 4-godišnje borbe bio je ovaj:

a) Jedan poginuli u borbi.

b)Jedan ranjen u borbi.

c) Nijedana kuća oštrćena, polja obrađena i nigdje traga od banditskih stopa.

A što su učinili srbo-komunisti, što su donijeli “oslobodioci?”

1) Otvorili su nova 23 groba.

2) Župu, koja je brojila oko 2.000 duša doveli na broj od 1.550.

3) Župa, koja je ječila pjesmom mladosti danas je mrtva i nijema, samo majke u crnini oplakuju neznane grobove svojih sinova.

Sve je to zato, jer Dusina je smetala planovima Srbo-komunista. Znali su oni , da uspjeha nema dok se srce ne razori i uništi.

To je hvala i nagrada dusinjskim majkama, što su 1944. u septembru otele iz njemačkih ruku 50 djece, koju su našli progoneći partizane. Bili su oni sinovi i kćerke onih, što su pod vodstvom i u službi Srbina Drljevića izvršili pokolj u ovoj župi. To je valjda nagrada zato, što su im Dusinjani spasili žene, kada su ih Talijani htjeli poubijati. 50-tero djece obučeni i nahranjeni, brižno čuvani od dusinjskih majka dočekalo očeve, koji na njihove oči poklaše njihove zaštitnike.

“Živio Krist”…

Danas nad gorbovima dusinjskih žrtava diže se glas osvete, opomena krvnicima, uz poklik: Čas odmazde nije daleko. Pali su, jer nijsu htjeli zatajiti Boga i izdati Hrvatsku. S njima je živio, borio se i zajedno umro, prvi junački njihov svećenik, Ivan Sumić, uz poklik: “Živio Krist Kralj, Živjela Hrvatska!”

Putovi Božji su nedostižni…. Izabrao je zvanje i Bog mu je povjerio dužnost, da vodi brigu za spas duša svojih župljana. A on vodio ih je muški kroz borbu i vatru za Boga i Hrvatsku, da zajedno s njim, na čelu te junačke legije nevino ubijenih izvede ih pred lice Božije, koji će mu sigurno u carstvu hrvatskh junaka dati mjesto među prvima.

Za ovaj put tek to, a drugi put ako mislite, da bi bilo poželjno da nastavim sa postupcima i zlodjelima partizana, pišite mi, a ja ću to veoma rado učiniti.

Što narod misli o ovdašnjim izdajicama?

Skrećem Vam pažnju da poštenu braću Hrvate točno informirate o događajima u zemlji, da naglasite razliku između onih koji su zavedeni i onih koji su svjesno podpomagali moskovskog slugu Tita. Narod Hrvatski sa gnjušanjem govori o imenima raznih Balakovića, Vukelića i drugih koji su u najtežim danima i iskušenjima hrvatske povijesti davali novac i kupovali oružje Srbo-komunistima, da ubijaju nas Hrvate. I Vi ćete snositi dio odgovornosti, ako hrvatsku javnost u Americi ne upozorite o jednodušnom sudu hrvatskog naroda, koga je izrekao ovakovim izdajicama. Mi se sjećamo dobro municijskih sanduka, koje su nabavljali ti zlikovci, a na kojima je pisalo: “Pucaj, ne štedi.” U te tri riječi sažet je program i želja tih izdajica. To znači ubijajte, mi ćemo Vam streljivo pribaviti. A koga su ubijali?

Drugi put javit ću se opširnije, uz hrvatski bratski pozdrav.

BOG I HRVATI! ZA HRVATSKU I KRISTA – PROTIV KOMUNISTA!

N. D. Dusinjanin

CROATIA TODAY

May 2020

A friendly appraisal

The Fall of the Berlin Wall (November 1989), the first free multi-party elections in Croatia (April-May 1990), the Declaration of Croatia’s independence (June 1991), and the liberation of the Serb-occupied territories (August 1995) apparently the end of Communism, Yugoslavism and/or greater-Serbianism in Croatia. It seemed like the dawn of a new era had arrived. Such a happy memory!

As the specter of neo-Marxism is menacing the West generally, in Croatia the old Bolshevism, Titoism, Yugoslavism, and even greater-Serbianism are alive and well. The old nomenklatura has changed its appearance but not its modus operandi. In the current neo-Marxist atmosphere of the West, the revived totalitarian forces in Croatia conceal themselves under a new cloak, as the torchbearers of liberty. In realty, however, they are modern inquisitors, attacking individuals, associations, and institutions that do not fit their ideological purity tests. While demanding tolerance, they themselves are extremely intolerant.  In the name of democracy, they use totalitarian methods to suppress all opposing views. Unfortunately, they are financed not only by wealthy international sympathizers but also by unwilling taxpayers in the country.

For example, a few months ago the city of Rijeka reconstructed a large Communist red star on top of a high-rise and decorated its streets with Yugo-Communist flags. Instead of moving forward towards the future, the city’s political leaders look back to the “good old days” of Communism as the road to a “brighter future.” Croatian culture, religion, and traditional values are frequently ridiculed by ideologues claiming they are only expressing “artistic freedom.” The government and foreign sponsored mass media are especially vigilant when pursuing those who oppose fascist “antifa,” in their endeavor to curtail freedom of expression.

For example, the proclaimed mission of the portal Faktograf.hr is to evaluate (especially for Facebook) the accuracy of published facts in Croatian mass media. In actuality, however, the portal and those who stand behind it are blatant modern inquisitors. While defining the truth and determining the rules of behavior for others, in reality they are constraining freedom of speech and are at the forefront of creeping censorship in the country. The law that regulates the electronic media does not apply to Faktograf.hr, nor to its publisher GONG (an NGO founded in 1997 to monitor elections). They are above the law and are self-proclaimed censors of electronic media in Croatia. Similar portals and NGOs are strangling liberty and democracy so much that they are fading away into a new form of totalitarianism.

In summary, in Croatia today, there are social segments that look backward hoping to strengthen the old Bolshevik/Titoist ideology. They have retained the old network of mutual interests. But such groupings are not hard to recognize nor is it difficult to uncover their illegally acquired wealth. The globalist neo-Marxist forces, in Croatia and elsewhere, on the other hand, are much more fluid. They are not organized in political parties because they do not believe in democracy. They do not fight for their ideals and goals in the open parliamentary arena. They work under the guise of NGOs and various minorities. By imposing an atmosphere of fear and political correctness, they make sure that the existing political parties and institutions do their biddings. They are professional parasites living off the society they desire to destroy. The ultimate goal of their revolutionary ideology is a world without countries, nations, citizenships, political parties, religion, family structure, without links to the past ― a world of individuals who will be totally free, to the point that they will be free from their own liberty, as well!

It would be logical here to appeal to the Government of Croatia and to the Croatian political “elite”, in order to protect freedom of speech and all other freedoms in the country. But that would be useless, because, unfortunately, the government and the “elites,” for the most part, have already become victims themselves. And thus, the “elites” have become a major obstacle for a better future of the Croatian nation. In view of this situation, we can only say: Croatians, wake up before it is too late! “Get out the vote” on July 5, 2020!

Ante Čuvalo, Ph. D.

End of May 2020

HRVATI NA SKRAJNJEM ZAPADU

Rev. Ljubo Čuvalo, O. F. M. — Portland, Oreg. U. S. A.

Dok se mnogi narodi Evrope, a među njima i mi Hrvati, ponose i s pravom svagdje ističu, da su odgojeni u krilu zapadne kulture i da je njihova duševna izgrađenost potpuno zapadnoga tipa, u Americi je u tome pogledu potpuno obratno. U nedavnoj prošlosti, dok su po istočnim krajevima Amerike nicala mnogobrojna naselja i osnivali se današnji moderni velegradovi, u kojima se je širila evropska kultura, naravno, nešto preudešena prema karakteru i potrebama novoga naroda i zemlje, dotle je sav prostor na delekom zapadu bio pokriven ne samo gustim i neprohodnim šumama i naseljen divljom zvjeradi i poludivljim indijanskim plemenima, nego stvarno nije bio niti izražen, a kamo li da se je poznavala njegova prava vrijednost i prirodne krasote. Tek otkrićem zlata u Kaliforniji pedesetih godina prošlog stoljeća, svraćena je naročita pažnja ovim krajevima. Ne samo iz raznih krajeva Amerike, nego sa svih strana svijeta, kopnom i morem, nagrnuo je narod gladan zlata i željan bogatstva— u Kaliforniju. Za mnoge je Kalifornija postala neka obećana zemlja, zlatna zemlja.

Među prvim pionirima odmah 1850. bilo je i Hrvata, koji su stizali raznim putima na obalu Pacifika. Već 1857. bilo ih je toliko, da su osnovali svoje samostalno i potporno društvo, koje i danas još postoji i radi, ali u mnogo višem opsegu nego tada. Ovi prvi naši doseljenici bili su većinom iz južne Dalmacije i dalmatinskih otoka. Za čudo, dok je 70% doseljenika radilo po zlatnim rudnicima, ipak je velika većina naših doseljnike prihvatila se drugih poslova, koji su više odgovarali njihovim prirodnim sklonostima. Dok ih se je lijepi broj dao u razne trgovine vina, likera i živežnih namirnica, jedni su ostavili grad, dali se na sađenje voćaka i vinograda, u čemu su potpuno i uspjeli i stekli ne samo priznanje nego i slavu — daleko preko granica Kalifornije radi svoje sposobnosti, zanimanja i ljubavi u ovoj grani privrede. Današnje mjesto Watsonville na jugu od San Francisca poznato je radi svojih osobitih jabuka i izvan Amerike, a ta sva slava ide Hrvatima, koji su prvi počeli obrađivati voćnjake u Kaliforniji i posebnim kalemljenjem došli do plemenitijih vrsta smokava i nekih drugih voćaka. Kalifornija je danas prva zemlja na svijetu, koja proizvodi kvantitativno i valitativno najviše voća (na svijetu), a Hrvati su zapravo udarili temelj njezinim modernim voćnjacima i vinogradarstvu.

I uza sve to, što je zlata počelo pomalo nestajati, broj se naših doseljenika nije umanjivao, nego je naprotiv rastao. Počeli su se naseljavati u svim većim mjestima uz obalu Pacifika, a neki su stigli čak do na vrh Aljaške, koju je Amerika malo prije kupila od Rusije. I dok su neki našli namještenja po raznim tvornicama, rudokopima ili na pravljenju cesta i željezničkih pruga, jedni su se dali za samostalne radnje u ranznim granama gospodarstva. Ali veliki broj naroda sa dalmatinskih otoka dao se je na posao, koji im je već od rane mladosti bio veoma dobro poznat i za kojim ih je vukao prirodni nagon, a to je ribarstvo, koje je u Americi obećavalo mnogo udobniji život. Tako je nastala u predgrađu Los Angelesa — San Pedro — velika naša ribarska kolonija. U ovoj koloniji ima danas oko 8000 naših ribara, koji posjeduju moderne ribarske mreže, motorne ribarske lađe, najmodernije opskrbljene, sa vlastitim tvornicama za konzerviranje ribe — u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara. Većinom se bave lovom srdela i tuna. Sezona lova na srdele traje od mjesea studenoga do ožujka, a tuna cijelu godinu, pošto ljeti love uz američku obalu, a zimi idu sve do ekvatora i države Peru.

Sjedište vlade i glavni grad za Kaliforniju je Sakramento. U gradu i okolici živi oko 6000 Hrvata, od kojih se veliki dio bavi gospodarstvom ili radi u tvornicama za konzerviranje povrća i voća. Tu ima u okolici grada znatan broj naših ljudi, koji se bave vinogradarstvom, gojenjem maslina i sličnim granama gospodarskog života…. Druga naša znatnija naselja nalaze se u Los Angelesu, San diegu i Oaklandu. Mnogi rade za razne željezničke i parabrodne kompanije, a dosta ih je namješteno po raznim salonima i restoranima.

Kalifornija je jedna od najbogatijih i najljepših zemalja na svijetu. Njezina blaga klima sa svim vrstama južnoga i tropskoga bilja, privlači mnoge, osobito ljude iz naših toplijih i primorskih krajeva. K tome je lakše u njoj naći zarade, jer je u zemlji razvijena raznovrsna industrija. Vađenje ruda i petroleuma iz zemlje, šumska industrija, ribarstvo, agrikultura i vrtlarstvo, glavni su dijelovi industrije u toj zemlji. Samoga zlata dala je ova država preko dvije milijarde dolara zlatne vrijednosti. K tome se kopa mnogo bakra, olova i cinka. Od cijele svjetske proizvodnje Kalifornija sama proizvede dvije trećine žive. Petroleuma proizvodi jednu petinu od sveukupnog američkog proizvoda. Iza Washingtona i Oregona proizvodi najviše građevinskog drveta. Vina godišnje daje preko milijun i osam stotina tisuća tona. Osim prvenstva u industriji ribe, ne smije se zaboraviti, da Kalifornija stoji među prvim državama Amerike i u poljodjelskim proizvodima, što joj mnogo olakoćuje dobro iskorištena vodena snaga, s kojom se natapa preko 60% cijeloga obradiva zemljišta.

Sjeverni susjed i nastavak duge Kalifornije jest četverokutasta država Opregon. I dok je Kalifornija po površini druga država u Americi sa 158.297 četvornih milja, Oregon sa svojih 95.607 četvornih milja dolazi tek na deveto mjesto. Omjer je pučanstva između ove dvije države je još nepravilniji, pošto je Oregon poput Švicarske, većinom gorovita i planinska zemlja. Uslijed svoga smještaja uz more i velikih planina u unutrašnjosti zemlje i klima je raznovrsna. Gradovi su većinom smješteni uz dolinu rijeke Kolumbije, koja je do Portlanda plovna i za oceanske brodove. U prirodnom bogatstvu Oregon mnogo zaostaje za Kalifornijom. Uz neke, manje spomena vrijedne proizvode, Oregon stoji na trećem mjestu u šumskoj industriji cijele Amerike. Sa svojih 364 pilana godišnje proizvodi građevinskog drveta u vrijednosti od 121,000.000 dolara. K tome je Oregon jako podesna zemlja za gospodarstvo, što je također jedna od glavnih grana zanimanja u državi. I ako u zemlji ima velika količina zlata, srebra, bakra i ugljena, ipak rudarstrvu nije posvećena nužna pažnja, nego još čeka bolje dane. Inače je Oregon daleko poznat radi svoga odličnog voća, osobito jabuka, krušaka, šljiva i kajsija. Ribarstvo je također vrlo dobro razvijeno i morsko i riječno. Lososa, haringa i srdela, ulovi su u oregonskim vodama preko 30,000.000 kg godišnje. Mlinska industrija, klaonice i mljekarstvo, uz proizvodnju cementa, također su od znatne vrijednosti u životu pučanstva.

I ako Oregon ima istu smjesu naroda kao i susjedne deržave — Washington i Kalifornija, ipak je u njemu razmjerno manje Kineza, Japanaca, Crnaca i Indijanaca, nego li u spomenute dvije države. Skoro deset desetina je pučanstvo bijele rase, većinom doseljenici iz Amerike ili Evrope. U prošlom se je stoljeću samo mali broj Hrvata doselio u Oregon. Većina ih je došla prederatnih godina od 1904. do 1914. godine. Najviše ih je radilo, a još i danas radi na šumskoj industriji, na željeznicama, u talionicama, te neki dio bavi se ribarstvom i gospodarstvom. U Portalandu ima nešto oko dvadesetak Hrvata uposlenih u trgovini, poglavito gostioničari. Portalandski ribari redovito idu svi u Aljašku na ribolov u svibnju, a vraćaju se u listopadu. Osim Portlanda i okolice vrijedna je spomena Astoria na oceanu, u kojoj se također nalazi mala hrvatska ribarska kolonija. U cijelom Oregonu nema niti 8000 Hrvata, a od toga ih je velika većina u raznim dijelovima prostranoga Portlanda i nekoliko u okolici, koji se bave gospodarstvom.

Običajem i klimom Oregonu najsličnija država je njegov sjeverni susjed — država Washington, koja je površinom manja, a pučanstvom znatno viša od Oregona. Washington ima svoj nadimak “Vječno zelena država”, radi velikih crnogoričnih šuma, osobito jelovine, koja pokriva skoro cijelu zemlju. Stoga nije nikakvo čudo, da ova država proizvodi jednu sedminu sveukupnog proizvoda drvata u svoj Americi. Radi umjerene klime i velikog šumskog bogatstva — rudarstvo, stočarstvo, velike klaonice i mljekare — od velike su važnosti u gospodarskom životu zemlje. Uza svu veliku proizvodnju drveta i ugljena, Washington je ipak bitno agrikulturna zemlja. Iza Kalifornije — Washington stoji na prvom mjestu u industriji ribe sa 71 tvornicom za konzerviranje i 38 legla za razmnožavanje ribe. Prihod na samoj ribi penje se godišnje do 30 miliuna dolara. Trgovina s Japanom, Kinom i susjednom Kanadom osobito je živa, i Seattle je danas druga trgovačka luka na Pacifiku. U Washingtonu se nalazi veliki broj Japanaca, Crnaca, Indijanaca i Kineza.

Uzduž cijele obale washingtonske nalazi se dosta viših gradova, u kojima ima priličan broj i Hrvata. Dosta je veliko naše naselje u Aberdeenu, gdje su isključivo svi uposleni u šumskoj industriji. Zatim dolazi Tacoma, Seattle, Everet i Bellingham, gdje su većinom svi ribari, i Roslyn, gdje su rudničari. Dok u Kaliforniji ima oko 30.000 Hrvata, u Washingtonu ih tek ima nešto preko 10.000.

Ogromna većina od 90% cijele iseljene Hrvatske u Americi nalazi se po istočnim i srednjim državama Amerike. Dok je zapad prirodno mnogo ljepši i za življenje pogodniji, ipak je ostao potpuo nepoznat većini naših iseljenika, jer kako su god dolazili iz domovine, i čim je koji uhvatio kakvu rabotu na ulasku u Ameriku, kod nje je i ostao, dok je dulje mogao. I sami Amerikanci ne poznaju dovoljno zapada. Uza svu nenadmašivu ljepotu, zapad je dobio ukrasni pridjev “Wild west” — divlji zapad. Što se našeg naroda tiče, mora se priznati, da su ovi na zapadu u narodnom i vjerskom pogledu još daleko iza onih na istoku Amerike. Sa svoje samo dvije vlastite crkve — u Los Angelesu naime i u San Franciscu, i bez ijedne naše škole, svakako očituju veliko duhovno siromaštvo. K tome, što je još žalosnije, dok na istoku svako dijete zna, da je hrvatsko, na zapadu ih je veliki broj, naravno doseljenika, koji još s time nisu na čistu. Ostavljeni sami sebi kroz duge godine i izloženi raznim propagandama lažnih apostola, koji su na njih kalemili sve što nije naše, tako su plovili mutnim vodama. Nije ovdje mjesta da se piše čijom krivnjom, ali ono malo inteligencije po Kaliforniji svakako nije ispunilo svoju ni narodnu ni vjersku misiju. Ipak je vrijedno spomenuti utješnu činjenicu, da su u manjoj mjeri zaraženi komunizmom, nego po drugim krajevima. Stoga se nadamo, da će se s vremenom sve pomalo izliječiti i da će i svi iseljeni Hrvati biti živi udovi domovine Hrvatske.

Godišnjak “Hrvatski radiša” za prostu godinu 1939.

Izdala Središnja uprava “Hrvatskog radiše” u Zagrebu.

Godina XVIII. Zagreb: 1938., st. 142 – 145.


Odbor grane Hrvatskog Radiše broj 41 u Portland, Oreg. za godinu 1938.
S lijeva desno: Anton Karlić, Grgo Protrka, Rev. Ljubo Čuvalo, Ivan Brkić i Lovre Baričević

FRANJEVAC KOJI JE PRATIO I NIKOLU TESLU Ljubo Čuvalo – pisac, urednik, inicijator

Source: https://www.glas-koncila.hr/franjevac-koji-je-pratio-i-nikolu-teslu-ljubo-cuvalo-pisac-urednik-inicijator/

29. siječnja 2020.

Piše: Vladimir Lončarević

Plodan vjerski i kulturni pisac i urednik, bio je ujedno veliki branitelj i promicatelj hrvatskih političkih prava i sloboda.

Jedan od najzapaženijih hrvatskih kulturnih i političkih radnika u Sjedinjenim Američkim Državama bio je franjevac Ljubo Čuvalo.

Rođen je 29. veljače 1908. u Proboju u Hercegovini. Nakon završene pučke škole u Vitini gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu. Članom Franjevačkoga reda postao je 1926. u samostanu na Humcu. Studij filozofije i teologije pohađao je u Mostaru i tadašnjem Breslauu (danas Wroclaw). Za svećenika je zaređen u Mostaru 1933. Sljedeće godine otišao je u Englesku na studij engleskoga jezika spremajući se poći među iseljene Hrvate u Americi. Plod njegova studija oveći je članak u almanahu »Stopama otaca« 1934. – 1935. »Katolički književnici u Engleskoj iza Shakespearea«. U SAD je stigao u studenom 1935. Odmah je započeo pastoralno djelovati, najprije u New Yorku, zatim Chicagu (Sv. Jeronim), Vancouveru, Portlandu, Ambridgeu, Milwaukeeju (Presveto Srce Isusovo) i ponovno Chicagu (Srce Isusovo).

Prvi urednik »Danice«

Bio je prvi urednik tjednika »Danica« nakon što su ga franjevci 1945. kupili od dotadašnjega vlasnika Ivana Krešića. Uređivao ga je 1945. – 1946. i 1961. – 1975. Također je bio urednik »Hrvatskoga katoličkoga glasnika« od 1958. do 1961. i »Hrvatskoga kalendara« (Croatian Almanac) 1959. – 1961. te 1968. – 1975., u kojima je objavio brojne tekstove vjerskoga i kulturnoga karaktera. Dužnost savjetnika Kustodije obnašao je od 1949. do 1952. Nakon kraće bolesti umro je u bolnici u Chicagu 24. siječnja 1975. Četiri dana potom pokopan je među svojom braćom na groblju Holy Sepulchre.

Zanimljivo je da su nakon njegove smrti iseljenici pokrenuli akciju prikupljanja novca za gradnju spomen poprsja u Vitini, ali je Vjerska komisija BiH odmah zatražila od Skupštine općine Ljubuški i hercegovačkih franjevaca da se to spriječi, što svjedoči o tome da su jugoslavenske službe itekako pratile njegov rad.

Bio je vrlo zauzet u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Uz ostalo, inicijator je organizacije »Ujedinjeni Hrvati Amerike«, u kojoj je djelovalo nekoliko hrvatskih franjevaca, primjerice fra Silvije Grubišić i fra Častimir Majić. U prosincu 1944. kao predsjednik »Movement of American Croatians for the Democratic Freedom of Croatia – Pokreta američkih Hrvata za demokratsku slobodu Hrvatske« supotpisnik je »Izjave« upućene predsjedniku Rooseveltu, u kojoj upozorava na ubojstva katoličkih svećenika i progon Hrvata od komunista te moli SAD da spriječi uništavanje i pokolje te traži da se načela »Atlantske povelje« primijene i na hrvatski narod.

Izdavač antikomunističkih publikacija

Isto tako, supotpisnik je »Izjave« 1945. kojom se usprotivio da jugoslavensko izaslanstvo predstavlja hrvatski narod na zasjedanju Ujedinjenih naroda u San Franciscu, ponovno upozorivši na teror protiv katolika u Jugoslaviji. Isto tako, uz više desetaka hrvatskih svećenika u Sjedinjenim Državama, supotpisnik je »Memoranduma«, koji je 22. lipnja 1954. predstavljen u američkom Kongresu, a koji, uz ostalo, sadrži kratak povijesni pregled hrvatske borbe za slobodu i terora komunista protiv Katoličke Crkve. Zanimljivo je kako američka izvješća petnaestak godina poslije navode da je on, uz ostalo, »izdavač raznih antikomunističkih publikacija tiskanih na hrvatskom jeziku«.

Za vrijeme pastoralnoga rada u New Yorku na Manhattanu intenzivno se družio s Nikolom Teslom za njegovih šetnja Central Parkom. Prema zapisu Duška Čondića, koji je o tome više puta razgovarao s Čuvalom, Tesla je u više navrata izjavio da sebe smatra Hrvatom pravoslavne vjere, uz već poznatu izjavu kako Hrvatsku smatra svojom domovinom. Je li to točno, nije moguće reći, ali svakako daje poticaj budućim istraživačima da pokušaju utvrditi autentičnost takve eventualne Tesline izjave.

»Tražio Hrvate« po SAD-u

Bio je jedan od onih koji su upravo doslovce »tražili Hrvate« po SAD-u. »Ako bi ih pronašli – a rijetko gdje da ih nije bilo – molili su župnika da im ustupi župnu crkvu, u kojoj su ispovijedali, propovijedali, odgajali i uzimali podatke. Osobito je u tome ustrajan i uspješan bio fra David Zrno, franjevac iz Duvna, a istaknuli su se i fra Zvonko Mandurić, koji je već 1930-ih tražio Hrvate i u Kanadi, te fra Ljubo Čuvalo« navodi pisac u posebnom broju »Franjevačkoga vjesnika« u povodu 90. obljetnice Hrvatske franjevačke kustodije svete Obitelji 2016. Ovo je prigoda istaknuti kako je na svom vrhuncu Kustodija u Americi i Kanadi (god. 1977.) imala jedan samostan (u Chicagu) i dvije rezidencije (u Gulf Breezeu, Florida, i u Beaver Fallsu, Pennsylvania), a djelovalo se na trinaest župa u SAD-u i sedam u Kanadi.

Misionarskomu radu svih naših svećenika u iseljeništvu, uključujući kulturni, prosvjetni i politički rad, trebalo bi napokon sustavno istraživački pristupiti, kako bismo dobili cjelovitu sliku o ulozi Crkve u tom još uvijek zanemarenom dijelu cjeline narodnoga života.

SVIM TOTALITARIZMIMA TREBA PRISTUPITI ISTIM MJERILIMA

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinovateorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Katolički tjednik br. 34, Sarajevo, 20. kolovoz 2019.