Stara narodna mudrost kaže da svako vrijeme ima svoje breme. U našim današnjim prilikama mogli bisno to izreći i ovako: Svako mjesto ima svoju toksičnost. Ne mislim samo na „crne točke” zagađenosti. Kažu da ih u Hrvatskoj ima 14! A koliko je samo „crnih točkica” za koje znaju mještani diljem Lijepe Naše, posebice uz morsku obalu! Što se sve slijeva, javno i potajno, u naš divni, plavi Jadran?! Sve se to „utapa” iz sitnih ili većih nečijih interesa i nemara za opće dobro.
Ipak, zadnjih dana ponajviše smo na TV ekranima vidjeli i čuli govoriti o Lici i tamošnjoj ekološkoj bombi, ili ih je više od jedne! Zahvaljujući građanskoj inicijativi „Gospić je naš dom”, doznali smo o tamošnjem silnom zagađenju tla i vode. Navodno, samo do 30 metara dubine! Kao da voda ne pronalazi puteve na niže razine našeg krša. Čak se vladajući sloj, lokalni i državni, „iznenadio”! Izgleda da nitko „ne zna” kako se to moglo dogoditi!
Udruzi „Gospić je naš dom”, odnosno organizatorima, čestitamo i zahvalni smo im iz više razloga. Prvo, pokazali su zrelu građansku odgovornost i uspješno mobilizirali i okupili više tisuća ljudi na prosvjedni skup u Zagrebu. Drugo, uspjeli su se obraniti od političkih, ideoloških i drugih nametnika koji su njihovu inicijativu htjeli iskoristiti za samopromociju i/ili za raspršivanje toksičnih ideja i riječi. Ipak državna hrvatska TV kuća nije se htjela/smjela zamjeriti onom glumcu koji navodno voli Liku i hrvatski novac, ali mu do Hrvatske nije stalo, pa smo ga morali čuti i vidjeti tom prigodom. Treće, ne manje važno, pokazali su da je i u Hrvatskoj moguće pokrenuti građanstvo.
Nije to tako davno bilo kad su kod nas građanski prosvjedi bili zločin. Partija se „brinula” za sve! Ali i nakon što smo zakoračili u demokraciju, u narodu je ostala bojazan od posljedica javnog prosvjedovanja. Ne bi se štel nikome zamjeriti! Lakše je i „sigurnije” uz kavicu jadikovati i među istomišljenicima gunđati nego uključiti se u konkretan rad za svoje i opće dobro. Lakše je otići i na domoljubni koncert nego glasovati.
Budući da sam malo podulje živio u slobodnom svijetu, građanski su mi prosvjedi ne samo poznati, nego sam u mnogima sudjelovao i pomagao ih organizirati. Zato me je nedavni građanski prosvjed „Gospić je naš dom” ugodno iznenadio. Nadam se da ne će biti brzo zaboravljena slučajnost, nego poticaj i dobar primjer za nove i češće dobro osmišljene masovne prosvjede za detoksikaciju ne samo tla i vode, nego i hrvatskog društva. Počnimo „hodati za Hrvatsku”, za svoj narod i njegovu bolju budućnost!
Više od tla i vode
Ovoj svinjeraj (bez uvrjede svinjama) u Lici i drugdje, koji je plod lopovluka, sebičnosti, nasilja i drskog nemara za narod i opće dobro, bit će ipak riješen zahvaljujući podignutom glasu hrvatskog puka. Ali Lika i Gospić samo su najvidljiviji oblik općeg zagađenja i toksičnosti. Pogledamo li samo malo pobliže u naše društvene prilike lako ćemo zapaziti i osjetiti miris ne samo truleži nego i toksičnosti posvuda oko nas. To je neizmjerno veći problem od onog koji mogu spalionice otpada riješiti. Napomenut ćemo samo neke od naših društvenih toksičnosti koje se ne mogu spaliti. One se mogu samo liječiti ustrajnim, osobnim i zajedničkim naporima.
Politika, posebice ona „visoka”, toliko nam je zagađena da oni kojima politika osigurava sve ovozemaljske blagodati, po svemu izgleda, uživaju u tako zagađenoj atmosferi. Naravno, čast iznimkama. Većinu je opilo ono malo moći što im je nekom ludom srećom u krilo kanula. Častohleplje i samoljublje toliko im je veliko da im je zasjenilo sve osjećaje etičnosti, pa i normalno razmišljanje. Na nekima se od njih vidi da ih je ono malo moći raspametilo.
Stara narodna mudrost kaže da „riba smrdi od glave”. Od toksične politike, odnosno političkog s(l)oja, koji se još nije zaliječio od jugo-totalitarističkog nasljeđa, toksičnost se proširila na sve ostale segmente života, od gospodarstva i pravosuđa do kulture, medija, turizma, školstva i odgoja mladih, jugoslavizma, velikosrbizma i totalitarističkih „antifa”, do športa i dalje, i polako nas utapa u opći negativizam.
Postojeće brojne civilne udruge, osim časnih iznimaka, pokazale su se toksičnije od društva koje bi one, navodno, trebale liječiti. Ali i nije im stalo do društva, nego do zagađene love! Postojeća društvena toksičnost ne može se liječiti „svetom vodicom” nego pozitivnim, zdravim i nesebičnim građanskim inicijativama koje mogu stati na čelo preporoda koji je Hrvatskoj neophodno potreban ako želimo kao narod i država opstati.
Inicijativa „Gospić je naš dom” dobar je primjer kako krenuti korak po korak naprijed na bolje. Ne bi se smjelo stati i dopustiti da uvoznici nečijeg otpada, materijalnog i kulturnog, zatrpaju ne samo hrvatsko tlo i vodu, nego i narod i državu!
Hrvatski narode, ne daj se! Dokažimo još jednom da smo spremni boriti se za dobrobit Hrvatske i hrvatskog naroda.
profesionalni boksač, bojovnik protiv opojnih droga, TV komentator
Ime Georgea Chuvala / Jure Čuvala zadugo je bilo najprepoznatljivije hrvatsko ime među ljubiteljima športa ne samo u obje Amerike i Europi nego i šire.
Bio je profesionalni boksač teške kategorije svjetskoga glasa, a posljednjih desetljeća ovozemaljskoga života bio je poznati „šakač“ protiv opojnih droga, koje su smrtonosno pokosile i članove njegove obitelji.
Jure je rođen 12. rujna 1937. u Torontu od roditelja Stipana Čuvala iz Proboja kod Ljubuškoga i Kate, rođene Kordić, rodom iz sela Grljevići. Stipan je došao u Kanadu (1926.) k svojemu bratu Juri, a brat Ante pridružio im se 1928. godine. Nažalost, Jure je tragično poginuo u kanadskom rudniku 1932., Kata je došla k mužu Stipanu 1936. i zatim su im se rodili sin Jure i kći Zora.
Jure je stupio u ring u mladim godinama i već u svibnju 1955. postao prvak Kanade među amaterskim boksačima. Trebao je predstavljati Kanadu na Olimpijadi 1956., ali malo prije toga postao je profesionalac i, po tadašnjim pravilima, nije mogao sudjelovati na tim svjetskim igrama.
Tijekom svoje profesionalne karijere (1956. – 1979.), Jure je imao 93 susreta; od toga 73 pobjede (64 knockoutom); dva neriješena i 18 izgubljenih susreta. Boksao je s najpoznatijim imenima toga zlatnoga doba boksa: Floydom Pattersonom, Erniejem Terrellom, Jerryjem Quarryjem, Joeom Frazierom, Georgeom Formanom i Muhammadom Alijem. Najpoznatiji susret bio mu je 1966. s Muhammadom Alijem (tadašnji Cassius Clay). Premda je izgubio, borio se svih 15 runda i protivniku zadao teške udarce. Cassius Clay tada je izjavio da mu je Jure bio najtvrđi protivnik s kojim se ikada suočio. S Alijem se ponovo „šakao” 1972. godine. Jure je poznat i po činjenici da ga nitko nikad nije s nogu oborio! Također, bio je vladar kanadskoga boksa (1958. – 1961.) i (1964. – 1979.). Kanađani ga smatraju svojom legendom i „najvećim borcem” svih vremena.
Puna čaša slave i tragedije
Uz slavu, život je Juri dodijelio veliku kušnju i tragediju. Supruga Lynne i Jure imali su petero djece, četvoricu sinova i kćer. Dok je Jure boksao, djeca su rasla uglavnom bez njega, i nažalost trojica od sinova tragično su završila. Jedan od njih (Jesse), ublažujući bolove poslije prometne nesreće, postajao je sve ovisniji o drogama i ubio se 1985., u 20. godini. Drugi sin (George Lee) postao je ovisnik o drogama i kao tridesetogodišnjak od njih i umro 1993. Samo dva dana poslije sinova pokopa, pedesetogodišnja Lynne od jada je legla u sinov krevet, uzela šaku pilula i zauvijek napustila ovaj svijet. Treći sin (Steven) također je umro (1996.) od droga u 35. godini. Bol za bolom, tragedija za tragedijom. Srećom, Jurin najstariji sin Mitch (r. 1959.) i najmlađe dijete, kći Vanessa (r. 1968.), izbjegli su zamke u koje su upala trojica im braće i oboje su završili sveučilišne studije, osnovali obitelji i žive, što bi se moglo nazvati, normalnim život u okolici Toronta.
Sve je to trebalo proživjeti i nadživjeti. Smrt trojice mladih, nekoć snažnih sinova i žene bili su najniža točka njegova života. Bilo je to očajno i za one najjače. Ali Jure se nije predavao, nego je svoju tragediju pretvorio u borbu protiv užasne pošasti modernoga svijeta, protiv droga koje uništavaju mlade živote. U Kanadi i širom svijeta, Jure je postao šakač „teške kategorije“ protiv droga. Obilazio je škole, ustanove za rehabilitaciju drogeraša i razne udruge za mlade i govorio o tragediji svoje obitelji, te pozivao mlade da ne zagaze u mutne virove života koji su progutali njegove sinove i toliko drugih mladih života. O ubojitosti droga govorio je, među ostalim, i ljubuškim gimnazijalcima 2009. godine.
U Ljubuškom 2009.: Ante i Ikica Čuvalo, George Čuvalo, Ante Čuvalo
Više od boksa
Čuvalo, osim skladna izgleda, bio je zanimljiva i inteligentna osoba, pa je tako poslije boksačke karijere bio viđen u filmovima („The Fly”, i „Dirty Work”) i poznatim TV reklamama. Često ga se viđalo na kanadskoj televiziji, prvo je nastupao kao športski komentator, a poslije kao bojovnik protiv droga. Utemeljio je program Boj protiv droga (Fight Against Drugs).
Premda Kanađanin, Čuvalo je, osim što je govorio hrvatski, uvijek čuvao osjećaj pripadnosti narodu iz kojega je potekao. On je već u mladosti zaplovio u čisto kanadsko društvo i sam je govorio da mu je bilo žao što nije više naučio o hrvatskoj prošlosti. Ali uvijek je bio blizak nacionalnim i vjerskim osjećajima i pogledima svojih roditelja, rodbine i drugih Hrvata u sredini u kojoj je rastao.
Priznanja
Od brojnih javnih priznanja koja je Jure dobio, izdvojit ću sljedeća: Kanadska športska kuća slavnih (1990.); Športska kuća slavnih Ontarija (1995.); Svjetska boksačka kuća slavnih (1997.); Član Kanadskoga reda / Order of Canada (1998.); Zlatna jubilarna medalja kraljice Elizabete II (2002.); Kanadska staza slavnih / Canada’s Walk of Fame (2005.); Dijamantna jubilarna medalja kraljice Elizabete II. (2012.); Član Reda Ontarija / Order of Ontario (2021.).
U Ljubuškom, rodnom kraju njegovih roditelja, podignut mu je spomenik, koji je osobno otkrio 18. prosinca 2011. godine.
George Chuvalo / Jure Čuvalo preselio se u vječnost u Torontu 12. rujna 2026., na svoj 89. rođendan!
Nedavno je u Zagrebu predstavio dvojezičnu knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers
Nama je do istine i mi je se ne bojimo Titovi partizani, uz podršku Britanaca, strastvenom su mržnjom 1945. godine ubijali hrvatske vojnike i civile, kao i ideju hrvatske države koja i danas mnogima smeta i rado bi ju dokrajčili
Knjiga sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika.Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, a četvrti, pukovnik Gerald Draper, govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata.
U knjizi je iskaz iz 1987. odvjetnika i britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike Bernarda F. O’Sullivana, koji govori da je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Tu su i preslici dokumenata iz britanskih arhiva gdje se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet, izvor su im bile snimke iz vojnih zrakoplova.
Nisu me šokirali razgovori s britanskim časnicima, rasvijetlili su mi britansku ulogu u toj tragediji. Oni ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam ljudi u čije su ruke dospjeli Hrvati. Za njih su oni bili niža rasa! Britanci su znali da se izručene ubija, o čemu govori satnik Nigel Nicolson, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima.
Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, pronalazi, ali ide nekim planskim rasporedom, polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za virtualne i luđačke projekte i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope, zašto su kosti hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji i što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju.
Ne komemoriramo dostojno bleiburške žrtve. Imamo neke sveznajuće povjesničare i druge koji svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom, prvo preboje crnom bojom i presude mu, a potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Kad netko i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak.
Piše: ANDREA ČERNIVEC
U Zagrebu je predstavljena dvojezična knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers autora dr. Ante Čuvala. Rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga, u Italiju je pobjegao 1965., a potom u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskome nacionalnom pokretu 1966. – 1972. godine, gdje je i predavao. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Dr. Čuvalo objavio je nekoliko knjiga na engleskome i hrvatskome jeziku, kao i brojne članke. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom, inače kćeri Mime Rosandića, utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers, a prije dvije godine tiskana mu je knjiga Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). U razgovoru za Hrvatski tjednik dr. Ante Čuvalo govori o svojoj novoj knjizi Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika i cilj je, kako reče, učiniti dostupnim svjedočenja britanskih časnika koji govore o izručenjima hrvatskih vojnika i civila Titovim krvnicima te vjeruje da će pomoći svima koji žele saznati istinu o najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda.
Knjiga, navodi dr. Čuvalo, sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich (Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treće generacije) vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika. Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, uključujući žene i djecu. Četvrti časnik, pukovnik Gerald Draper, bio je tužitelj u nürnberškim suđenjima i stručnjak svjetskoga glasa za ratne zločine i govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata i drugih. U knjizi je objavljen i vrlo značajan iskaz iz 1987. godine istaknutoga odvjetnika i nekoć britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike koji je sudjelovao u obmani Hrvata u svibnju 1945., koji govori kako je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Osim spomenutih razgovora i jednoga (pod prisegom) iskaza, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva koji se odnose na broj Hrvata koji su u svibnju 1945. tražili utočište kod britanskih vojnih snaga u Austriji.
Britanci su znali što čeka izručene Hrvate, ali su ih slali Titovim krvnicima
Vaša knjiga izlazi nakon više od 30 godina od dokumentarnoga filma Bleiburška tragedija Mikea Palaicha i u njoj se, kako ste i naveli, nalaze transkripti razgovora s britanskim časnicima koji su Hrvate izručili Titovim snagama 1945., a koje je Palaich radio. Što biste Vi rekli o tim događajima, a sukladno onomu što se nalazi u Vašoj knjizi?
Temelj ove knjige film je Mikea Palaicha Bleiburška tragedija i još neki dodatni snimci koji nisu u filmu. Naime, moja supruga Ikica i ja prošle smo godine u svibnju razmišljali kako bismo mogli pridonijeti komemoraciji 80. obljetnicu bleiburške tragedije, znajući da razne snage u Hrvatskoj, Austriji i drugdje nastoje gurnuti Bleiburg u zaborav. Uz Mikeovu suradnju, odlučili smo razgovore objaviti u knjižnome obliku jer držimo da će knjiga biti trajan izvor u traženju istine o bleiburškoj tragediji. Knjiga je bila spremna prije kraja prošle godine, ali smo je javnosti predali ovih dana jer nam se činilo da je prikladnije predstaviti ju sada nego oko božićnih blagdana.
Tko je po Vašemu mišljenju najodgovorniji za masovno stradavanje Hrvata na Bleiburgu, odnosno tko snosi jednak dio krivice kao i Titovi partizani, ubojice hrvatskoga naroda?
Odgovornost za ovakvu tragediju može se podijeliti na više strana, ali dvije su činjenice jasne. Prvo, britanske vojne snage na Bleiburškome su polju izravno predale Titovim komunistima golemi broj Hrvata, a potom su na tisuće drugih obmanuli rekavši im da će ih vlakovima slati u Italiju, a slali su ih u ruke partizanima. O odgovornosti britanske strane, to jest njihovih časnika i vojnika, u knjizi govori pukovnik Draper, stručnjak za ratne zločine. Do kuda je dosezala britanska zapovijedana odgovornost, trebalo bi dalje istraživati.
Drugo, zapovjednu odgovornost za pokolje snosi Tito! Bez njega nisu se događale ni manje stvari, a kamoli masovni pokolj hrvatskoga naroda. Izvršitelji pokolja su mnogi, ali nitko nikada nije za njih odgovarao, niti ih je tko priznao, osim Sime Dubajića koji se time ponosio.
Mnogi će kad uzmu Vašu knjigu u ruke, po prvi put pročitati razgovore s britanskim časnicima koje je Palaich radio krajem osamdesetih htijući saznati što će mu oni reći o svojoj ulozi na Bleiburgu 1945., i što s vremenskim odmakom misle o tomu. Jesu li Vas iznenadila njihova svjedočanstva?
Otišao sam u emigraciju 1965. godine, čuo i čitao o bleiburškoj tragediji, susreo neke preživjele s Križnoga puta, objavio sam knjigu iskaza preživjelih iz svojega rodnog kraja pa me razgovori s britanskim časnicima nisu šokirali koliko su mi dodatno rasvijetlili britansku ulogu u toj tragediji. Ti razgovori ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam tih ljudi (ili barem nekih od njih) u čije su ruke Hrvati dospjeli. Trebalo je ‘očistiti palubu’ da ne dođe do sukoba između britanske vojske i partizana jer je Tito svojatao Korušku. Za njih je to bila masa, niža rasa! Britanci su znali što čeka izručene, da ih se ubija, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. O tomu jasno govori satnik Nigel Nicolson, obavještajni časnik, on osobno obmanjuje Hrvate, znajući što ih čeka.
Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima. To posebice svjedoči iskaz Bernarda F. O’Sullivana, časnika iz Južne Afrike. Šokantno je ne samo što rade Britanci i partizani, nego i slijepo vjerovanje da će se Britanci i Titovi partizani vladati po prihvaćenim međunarodnim pravilima ponašanja prema zarobljenicima i izbjeglicama. Očito je da su hrvatski časnici očekivali da će im sudbina biti slična onima koji su izgubili Prvi svjetski rat, da će nakon ispitivanja i kratkotrajnoga boravka u logorima, poći doma. Ali jugokomunisti strastvenom su mržnjom ubijali ne samo njih, nego i samu ideju hrvatske države. Na žalost, i danas mnogima smeta hrvatska država i rado bi ju dokrajčili. Možda ne samo državu!
200.000 vojnika i 500.000 civila
Često se spekuliralo o brojkama stradalih na Bleiburgu, odnosno smanjuju se razmjeri katastrofe nad hrvatskim narodom, a u Vašoj najnovijoj knjizi govorite i o broju žrtava koje su likvidirane u tom poslijeratnom razdoblju, a već ste naveli da su u njoj i dokumenti o izručenju Hrvata? O kojim je brojkama u Vašoj knjizi konkretno riječ?
Kako rekoh, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva. U njima se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet ili, kako neki tvrde, uveličavali da bi opravdavali izručenja. Izvor su im bili snimci iz vojnih zrakoplova. Mnogo je toga neistraženo u britanskim arhivima i na mlađima je da sve temeljito istraže, ne samo u Engleskoj, nego i u Americi. Nije nama do uveličavanja, nama je do istine. Ne znam zašto se mnogi još i danas ponajviše boje istine!
U Hrvatskoj već godinama uporno naglašavaju kako svaka žrtva zaslužuje grob. Međutim, za mnogim žrtvama, poglavito onima ubijenim nakon Drugog svjetskog rata još uvijek se traga. Nije li i to jedan od pokazatelja kako se odnosimo prema svojoj prošlosti?
Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, nešto se pronalazi, ali kao da to ide nekim planskim rasporedom. Ide se polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za bezbrojne udruge, virtualne i luđačke projekte, pa i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope itd. Zašto su kosti hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji? Što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju? I na njihovim bi grobovima obitelji htjele zapaliti svijeću i pomoliti se.
Istina, stratišta hrvatskoga naroda diljem su Austrije i Slovenije, hrvatska je država tek prije nekoliko dana odlučila preuzeti 500 posmrtnih ostataka iz četiriju jama u Sloveniji, koje su, kako ste i sami rekli, čekale u crnim vrećama. Komu danas smeta istina i mislite li da će u Hrvatskoj doći vrijeme kada će se prestati s lažima i manipulacija o događanjima tijekom i nakon II. svjetskoga rata?
Istina boli! Vjerujem da je većini Hrvata u domovini i svijetu stalo do istine, ne da bi konačno saznali imena krivaca i osvećivali im se, ili njihovim potomcima. Nama je do istine da nas oslobodi, da ozdravimo kao pojedinci i kao društvo. Da bismo krenuli dalje, Bleiburg i naši pokojni ne žele nam biti teret, da nas vuku nazad, nego nam žele da živimo slobodno, stvaramo, da ne strahujemo stalno od nekoga ili nečega. Na žalost, postoje snage koje stalno vuku kola nazad. Čini mi se da neki jednostavno ne znaju izići iz totalitarističkoga mentalnog sklopa. Kad netko, navodno pametan i slavan, i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak. Sloboda je govora pa nek’ pjevaju i govore. Ali, mnoga važna mjesta u kulturi i politici zajahali su oni koji ne samo da nemaju ljubavi za domovinu i svoj narod, nego svojim radom svjedoče da im hrvatska država ide ‘na jetra’. Ako i prihvaćaju državu i od nje žive, oni bi njezin sadržaj razvodnili tako da ona postane svačija i ničija. Njima je do moći koja ih opija i misle da su važni. Sutra će biti zaboravljeni kao što su jučer bili nepoznati.
Kvazipovjesničari i njihove idiotarije
Zbog svega što ste naveli, nije nimalo čudno što danas ne možemo jasno govoriti o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno njihovim ubojicama. I dalje se pale Trnjanski krijesovi, partizane slave kao osloboditelje Zagreba, a ne kao ubojice hrvatskoga naroda. Vidite li izlaza iz ovih političkih manipulacija, odnosno mislite li da će s protekom vremena u Hrvatskoj stvari ipak biti drukčije?
Moja preporuka za izlaz iz ovakvih prilika čvrst su obiteljski život, strpljiv rad u svojemu zvanju, pozitivno djelovanje u sredini u kojoj živimo, domoljublje, pouzdanje u Boga, sebe i svoj narod. Ne zaboravimo da lajk na Facebooku, kruženje poruka, svakojaki komentari na međumrežju… ne će donijeti potrebne promjene. Djelujmo pozitivno svatko na svoj način, a svi izlazimo na izbore! To je demokratski ključ za sve promjene.
Gospodine Čuvalo, je li se Hrvatska ikada uopće jasno obračunala s komunističkim nasljeđem i osudila zločince?
Hrvatska je izišla iz jugokomunizma, ali i jedno i drugo i te kako svakodnevno osjećamo i vidimo. Mi smo u nekakvu čistilištu, ali vjerujem u bolju budućnosti, barem za svoju unučad.
Komemoriramo li dostojno svoje žrtve bleiburške tragedije, stradale civile, časnike i vojnike Nezavisne Države Hrvatske?
Očito je da ih ne komemoriramo dostojno. Mi imamo neke jako vidljive sveznajuće povjesničare, a i druge, koji sve i svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom prvo preboje crnom bojom, presude im pa potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Takvi žele nametnuti svoju idiotariju da bi bili vidljivi, misleći da su sveznajući. Na žalost, mediji nam stalno vrte takve jer su dominantni i mediji u rukama onih koji se boje istine, posebice istine o hrvatskoj državi, bilo onoj iz vremena Drugoga svjetskog rata ili današnjoj. Ali nije ni loše čuti tko sve ‘kroz selo pjeva’ i kojim glasom!
Partizani su mu ubili oca mu ubili, a potom majci poslali razglednicu na temelju koje je morala svjedočiti da je živ
Moj otac, Stipe Čuvalo (zvani Veža), 39-godišnji civil, otac četvero djece i ja na putu, krenuo je od kuće prema sjeveru (listopad 1944.) radi zala koje su partizanske snage pravile u ‘oslobođenim’ krajevima. On i mnogi drugi, uključujući žene i djecu, htjeli su se skloniti dok ‘zlo ne prođe’. Stigao je do sjeverne Slovenije, prošao Križni put, bio zatočen u Mostaru i gubi mu se trag u lipnju 1945. U ožujku 1946. ‘Kotarska komisija za ratne odštete’ u Ljubuškome procijenila je iznose odštete za žrtve rata na području općine radi podnošenja zahtjeva za reparacije.
Na popisu žrtava, prema kojemu su ga oni ubili, našao se i moj otac. Njegov je život procijenjena na 600.000 dinara. Ali nakon nekog vremena moja je majka primila razglednicu, navodno od mojega oca, u kojoj ‘on’ piše da je kao zatvorenik na putu iz istočne Hercegovine u Vojvodinu. Na temelju te dopisnice majka je morala svjedočiti da joj je muž živ. Kakva jugo-komunistička i titoistička perverzija!
Autor Marijan Baldo Zlovečera. S hrvatskog preveli Duško Čondić i Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 str. Ilustracije. Kazalo imena. Bibliografija. ISBN 9780999822777.
Novovo objavljena knjiga chicaškog nakladnika „CroLibertas” je prijevod ranije objavljenog djela na hrvatskom jeziku Marijana Balda Zlovečere, Na gumnu zla. Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012. godine. Riječ je o autorovom osobnom preživljavanju u Titovom koncentracijskom logoru na Golom Otoku.
Kao što je poznato, Goli (riječ na hrvatskom znači gol ili neplodan) je nenaseljen, ekološki neprijateljski otok na sjevernom Jadranu, između Senja i otoka Raba, bez pitke vode i struje, što ga čini izvrsnim izborom Titovih komunista za koncentracijski logor.
Kao uvod u Titov koncentracijski logor na otoku Goli: Na gumnu zla, potrebno je prvo promotriti dva pitanja: Tko su bili zarobljenici? Što se događalo u logoru?
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je pod Titom bila gorljivi sljedbenik Sovjetskog Saveza. Jugoslavenski komunisti strogo su slijedili sovjetski model u politici, kulturi, gospodarstvu i gotovo na svim drugim poljima. Ali, bez konzultacija sa Staljinom, Jugoslavija je pokušala ojačati svoju regionalnu ulogu u širenju komunizma izvan svojih granica, u Grčku, Bugarsku i Albaniju. Takva samovoljna politika je prouzročila žestok sukob sa Sovjetskim Savezom. Tako je, 28. lipnja 1948., Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Kominform), međunarodna organizacija komunističkih partija, pod kontrolom Sovjeta, donio Rezoluciju kojom je napravio pritisak na Jugoslaviju i njezino vodstvo. Nakon tri godine staljinizacije u Jugoslaviji, bilo je teško prihvatiti činjenicu da su Sovjetski Savez i Staljin postali neprijatelji. Sovjeti su izolirali Jugoslaviju i ekonomski i diplomatski i k tome su signalizirali vojnu intervenciju. Šest mjeseci nakon Rezolucije Kominforma, jugoslavenski komunisti počeli su progoniti oporbu u svojim redovima i organizirati sustav logora i zatvora za kominformiste, odnosno Staljinove sljedbenike. Najveći takav kamp bio je na otoku Goli.
Logor je osnovala Uprava državne bezbjednosti (UDBA) u srpnju 1949. godine. UDBA je vodila logor, prisiljavajući zatvorenike na zlostavljanje drugih zatvorenika. Zatvorenici su radili u teškim uvjetima u kamenolomima, pilanama, vađenju pijeska, pošumljavanju otoka, pravljenju pločica, željezaru, proizvodnji namještaja i popravljanju malih plovila, stvarajući tako prihode tajnoj policiji. No, temeljna politička funkcija logora bila je političko preodgoj zatvorenika kroz strah i mučenje.
Na Golom Otoku bilo je nekoliko kampova, od kojih je jedan bio za žene. Kominformisti su zatvarani i u druge zatvore, ali najteži je bio onaj na Golom otoku. Ukupno je tijekom tog razdoblja bilo 15.737 registriranih zatvorenika interniranih u raznim zatvorima i logorima u Jugoslaviji, svi pod optužbom da su podržavali Staljina.
Nakon završetka svađe sa Sovjetskim Savezom logor je zatvoren krajem 1956. godine, ali je služba za zaštitu države (UDBA) zaključila da je industrijska proizvodnja na otoku previše isplativa da bi se zatvorila pa su promijenili kategoriju zatvorenika. Nakon 1956. Goli Otok postaje kaznionica za mlađe delinkvente, kriminalce i političke zatvorenike; svi oni nastavljaju stvarati prihode za UDBA-u. Zatvor je radio do 1988. godine.
Sama UDBA, međutim, gotovo nikada nije bila prisutna unutar logora. Uspostavili su sustav logorske samouprave po kojem su povlašteni logoraši kontrolirali ostale osuđenike: oni su bili produžena ruka UDBE. Slični organizacijski modeli sa zatvorenicima koji imaju vlast nad drugim zatvorenicima pronađeni su u nacističkim logorima i u sovjetskim gulazima.
UDBA je oslobođenim zarobljenicima zabranila govoriti o Golom Otoku i svojim tamošnjim iskustvima. Prije puštanja na slobodu zatvorenici su morali potpisati takozvanu “Obvezu” kojom su se obvezali na zakletvu šutnje o onome što se dogodilo u logoru, pod prijetnjom ponovnog zatvaranja.
Tema osvete Staljinovim sljedbenicima u Jugoslaviji prvi put se u književnosti počela pojavljivati krajem 1960-ih s romanom Dragoslava Mihailovića, Kad su cvjetale tikve. Nakon Titove smrti 1980., objavljeni su deseci romana koji su se temeljili na svjedočenjima bivših logoraša, a snimljen je i niz filmova od kojih su najpopularniji Balkanski špijun i Otac na službenom putu. Za daljnje čitanje preporučuju se dvije studije: Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita : informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988.) i Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019.; recenzirano u Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51)
Autor knjige Tito’s Concentration Camp on Goli Island, odnosno Na gumnu zla, Baldo Marijan Zlovečera, rođen je 1933. godine u Pridvorju u Konavlima kod Dubrovnika. S dvadeset godina pozvan je u tadašnje obvezno dvogodišnju služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Na dan prestanka služenja vojnog roka optužen je i osuđen za subverzivnu propagandu protiv države protivno članu 118. stav 1. Krivičnog zakona, te je bio u zatvoru pet godina, prvo u Nišu u Srbiji, a zatim četiri godine na Golom otoku (1956-1960).
Nakon izlaska iz zatvora, Zlovečera je stupio u franjevački red na otoku Košljunu i zaređen je za svećenika 1966. Veći dio svog svećeničkog života proveo je u misijama u inozemstvu, uključujući šesnaest godina u Argentini. Nakon što je napustio Argentinu, pripremao se za svoju sljedeću misiju u Južnoafričkoj Republici. Prije odlaska u Afriku godinu dana proveo je u Wiesbadenu u Njemačkoj i Chicagu u SAD-u, učeći engleski i pišući svoje memoare o vremenu koje je proveo u logoru na Golom otoku. Godine 1994. vratio se u Pridvorje, gdje je umro 2012. godine
Zlovečera je svoje memoare organizirao u više od pedeset kratkih poglavlja, svako sa svojim naslovom, što inače mračnu kroniku čini nešto lakšom za čitanje i praćenje. Napisana je kao dokument četverogodišnje kazne na Golom otoku, ali kroz kraće segmente autor s vremena na vrijeme uspijeva kroniku pretočiti u narativniji prikaz s osobnim dojmovima, opisima i razmišljanjima, ponekad čak i s duhovitim prizvukom.
U poglavlju „Zašto Goli otok?“ doznajemo da je „povijest radnog logora Goli započelo nekoliko pripadnika JNA (Jugoslavenske narodne armije) koji su poslani po nalogu Rankovića“, šefa UDBE. Zatvorenici iz drugih zatvora pripremali su otok za zatvorenike Informbiroa. Zbog straha od Rusa i mogućeg pokušaja prilaska otoku podmornicom, odlučeno je da se ondje izgradi baza za podmornice; logoraši su također izgradili i bunker koji je služio kao podzemno spremište.
U poglavlju “Zarobljenici-administratori” autor objašnjava da su upravitelji uglavnom bili pripadnici partizanskih postrojbi. Poslije rata sudjelovali su u državnom aparatu ili drugim važnijim administrativnim položajima: “Zarobljenici su se bavili i racionalnim i iracionalnim radom. Teror, ispitivanje logoraša do ludila, mučenje glađu, a posebno žeđu, sve u ime Partije i Tita s ciljem da im se iz glave izbriše sjećanje na istu Komunističku partiju i još jednog velikog vođu (Staljina) , koji je do jučer bio neprikosnoveni komunistički vrh. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, ovo sustavno ubijanje čovječnosti u ljudskom biću od strane ‘sugrađana’ trajalo je punih osam godina.”
Ranković je na Goli otok stigao 1951. godine, ali se nije usudio kročiti u logor na otoku Sveti Grgur. Autor zaključuje “kakav je teror morao biti […] iz činjenice da se o [tom] otoku ništa ne zna niti se govori kao da ga nikada nije ni bilo.”
Činjenica da je Staljin umro 1953. nije značila da je sve zaboravljeno i da će krenuti svjetlija budućnost. To je, međutim, odredilo sudbinu zatvorenika Informbiroa. No, kako Zlovečera napominje, “brojeći nekoliko tisuća, ‘administrativni’ zatvorenika Golog otoka i dalje su bili prijetnja UDBA-i. Nisu mogli jednostavno biti pušteni.” I dalje, “zasigurno se nije moglo očekivati da šute o zlim djelima Komunističke partije Jugoslavije – posebno prema vlastitom potomstvu. Prvi su eliminirani Albanci, a potom je uslijedilo trovanje IB-ova. Oslobođeni ‘administrativni’ zatvorenici ubrzo su zatvoreni i ponovno osuđeni.” U jesen 1956. na Goli otok su isprva stigli čisto obični kriminalci koji su korišteni kao tvornički radnici, zamjenjujući zarobljenike Informbiroa.
Po uzoru na sovjetske metode zlostavljanja, zarobljenici Golog otoka su se koristili za proizvodnju robe koja je stavljena na tržište pod imenom Velebit, s uredima u Rijeci, pod upravom UDBE.
“Rasjašnjavanje” njihovih političkih stavova značilo je da su zatvorenici morali priznati sve što su učinili protiv države, je li to istina ili ne, zatim su morali pismeno izjaviti sve što su priznali, a morali su i optuživati druge ispisujući njihova imena: metoda prisilnog samooptuživanja. Zatvorenici koji su odbijali udovoljiti tim naredbama bili su podvrgnuti fizičkom mučenju u kamenolomu. Na kraju su svi bili prisiljeni priznati sve što se od njih tražilo, bili oni krivi ili ne. Kako piše Zlovečera, cilj UDBE bio je očigledan — „ogoliti dušu do golotinje, svojim žrtvama oduzeti svaku trunku ljudskog dostojanstva, dehumanizirati ih do te mjere da postanu neosobe. […] Bilo je značajnih i časnih izuzetaka, ali vrlo malo. Strah je vladao cijelim logorom.” Jedan od zatvorenika koji je prethodno bio zatvoren u Sibiru tražio je da ga vrate jer se tamo osjećao bolje nego na Golom otoku. O toj situaciji Zlovečera s britkim humorno piše: “bio je loša karikatura revolucionara koji je kroz prizmu Gologa svoju budućnost vidio još u sibirskom zatvoru.” O stražarima Zlovečera piše: “Kada su nas vodili na posao i s posla, u zahode itd., nisam osjećao nikakvu oskudicu, bilo kakav pritisak ili silu. Tada sam počeo shvaćati da su oni koji nam vrše svu sramotu i sami manje slobodni od nas.” Zlovečerin ironičan ton je opipljiv: “Ako u vrijeme rata Muze šute, onda su na Goli već spavale.” I dalje: “Kad je netko u zatvoru, ne razmišlja o mrtvima jer su mu živi stalno za petama i u mislima. [… T]o kamenje ispunjen sramom – kamenje preko kojih se rascijepila i zaoštrila okrutna zloba – iako su samo te stijene bile svjedoci svega zla. Samo su oni vidjeli da je čovjek protiv čovjeka uz pomoć čovjeka taj koji je sve to učinio.”
U poglavlju “Moj dolazak na Goli, 1956.” autor piše o svojim osobnim iskustvima. Sami zatvorenici su tukli i maltretirali druge suzatvorenike naočigled svih: “S dubokim osjećajem srama pao sam na zemlju. Po prvi put sam sada shvatio da nisam samo zatvorenik: sada sam pravi rob, rob kojeg se klonimo kao da je gubavac, rob kojeg se sramoti čak i njegova vlastita zemlja.”
U logoru je još bilo mnogo generala i ministara, ne samo partizana. “Ono što je stajalo ispred mene nije ništa drugo do zla povijest otoka Goli. Sve ono u što su ti ljudi vjerovali, sve ono za što su se godinama borili u tami šuma, sve čemu su se nadali, sve ono što su uništili bez obzira na ljudski i društveni poredak, sve ono što su gurali u stranu što je stajalo na putu interesa Partije na kraju je propalo, kao i oni sami. Nakon dehumanizirajućeg procesa na Golom, isušivanja i nečije same osobnosti, posljednje kapi ljudskog ponosa i smisla života, ostao im je samo okus zla na jezicima i skrivena iskra mržnje u njihovim očima.”
Bez obzira na tešku tematiku, prijevod knjige Na gumnu zla Duška Čondića i Ivane Čuvalo precizan je i čitljiv kao što se i moglo očekivati od američko-hrvatskih prevoditelja koji tečno govore oba jezika. Osim mnoštva dokumentarnih činjenica koje autor iznosi u svojoj knjizi, ono što njegove memoare čini posebno vrijednim su njegova osobna razmišljanja, bila ona moralna, duhovita, empatična, filozofska, pa čak i ogorčena.
TITO’S CONCENTRATION CAMP ON GOLI ISLAND: ON THE THRESHING FLOOR OF EVIL. By Marijan Baldo Zlovečera. Translated from Croatian by Duško Čondić and Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 pp. Illustrations. Index of Names. Bibliography. ISBN 9780999822777.
The CroLibertas Publishers’ new book is a translation of a previously published work in Croatian by Marijan Baldo Zlovečera (Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012). It is an account of the author’s experiences in Tito’s concentration camp on Goli otok (Goli Island).
As is well known, Goli (the word in Croatian means naked or barren) is an uninhabited, environmentally hostile island in the northern Adriatic, between Senj and the island of Rab, without drinking water and electricity, making it an excellent choice for Tito’s Communist concentration camp.
As an introduction to Tito’s Concentration Camp on Goli Island: On the Threshing Floor of Evil, two preliminary questions need to be addressed: Who were the prisoners? What went on in the camp?
Just after the Second World War Yugoslavia under Tito was a fervent follower of the Soviet Union. Yugoslav communists strictly followed the Soviet model in politics, culture, economy and in almost all other fields. But, without consulting Stalin, Yugoslavia took it upon itself to try to strengthen its regional role in spreading Communism beyond its borders, into Greece, Bulgaria and Albania, a policy that caused the great conflict with the Soviet Union. Thus, on June 28, 1948, the Communist Information Bureau (Cominform), the international organization of Communist parties, controlled by the Soviets, issued a resolution putting pressure on Yugoslavia and its leadership. After three years of Stalinization in Yugoslavia, it was hard to accept the fact that the Soviet Union and Stalin became enemies. The Soviets isolated Yugoslavia both economically and diplomatically and even signaled military intervention. Six months after the Cominform Resolution, Yugoslav Communists started persecuting the opposition in their ranks and organizing a system of camps and prisons for the Cominformists, that is, Stalin’s followers. The largest such camp was on Goli Island.
The Camp was established by the Uprava državne bezbjednosti (UDBA; State Security Service) in July 1949. The UDBA ran the camp, forcing prisoners to abuse other prisoners. Inmates labored under harsh conditions in quarries, sawmills, sand extraction, reforesting the island, tile-making, iron work, manufacturing furniture, and repairing small vessels, thus generating revenue for the secret police. But the basic political function of the camp was the political re-education of the prisoners through fear and torture.
There were several camps on Goli Island, one of them being for women. Cominformists were imprisoned also in other prisons, but Goli Island was the most severe. In total, there were 15,737 registered prisoners interned in various prisons and camps in Yugoslavia during the period, all on charges of supporting Stalin.
After the conflict with the Soviet Union had ended, the camp was closed in late 1956, but the security service decided that the industrial production on the island was too profitable to be shut down so they changed the category of prisoners. After 1956, Goli Otok became a penitentiary for delinquents, young adults, criminals, and political prisoners, all of them continuing to produce revenue for the UDBA. The prison operated until 1988.
The UDBA itself, however, was almost never present within the camp. They established a system of camp self-administration whereby privileged inmates controlled the other convicts: they were the long arm of the UDBA. Similar organizational models with inmates having authority over other inmates, were found in Nazi prison camps and in the Soviet gulags.
The UDBA forbade the released prisoners to speak about Goli Island and their experiences there. Before they were released prisoners had to sign the so-called “Commitment,” binding them to an oath of silence about what happened in the prison camp, under threat of reimprisonment.
The topic of revenge against Stalin’s followers in Yugoslavia first began to emerge in literature in the late 1960s with Dragoslav Mihailović’s novel, When Pumpkins Blossomed. After Tito’s death in 1980, dozens of novels were published that were based on the testimonies of former inmates and a number of films were also produced, the most popular being Balkan Spy and When Father Was Away on Business. For further reading, two studies are recommended: Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (1988), and Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019; reviewed in the Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51).
The author of Tito’s Concentration Camp on Goli Island, Baldo Marijan Zlovečera, was born in 1933 in Pridvorje in the region of Konavle near Dubrovnik. At the age of twenty he was drafted to the then two-year obligatory military service in the Yugoslav People’s Army. The day his military service ended, he was charged and convicted of subversive propaganda against the State contrary to Article 118, §1, of the Criminal Code, and was imprisoned for five years, first in Niš in Serbia, and then for four years on Goli Otok (1956-1960).
After his release from prison, Zlovečera entered the Franciscan order on the island of Košljun and was ordained a priest in 1966. He spent most of his priestly life in missions abroad, including sixteen years in Argentina. After he left Argentina, he prepared for his next mission in the Republic of South Africa. Before going to Africa, he spent a year in Wiesbaden, Germany and in Chicago, USA, learning English and writing his memoires of the time he spent incarcerated on Goli Otok. In 1994, he returned to Pridvorje, where he died in 2012.
Zlovečera organized his memoir into more than fifty short chapters, each with its own title, which makes the otherwise grim chronicle somewhat easier to read and follow. It is written as a document of the four-year sentence at Goli Otok, but through the shorter segments the author succeeds from time to time in transforming it into a more narrative account with personal impressions, descriptions, and reflections, sometimes even with humorous overtones.
In the chapter “Why the Island of Goli?,” we find out that the “history of the Goli labor camp was begun by several members of JNA (Yugoslav People’s Army), who were sent by order of Ranković,” the chief of UDBA. Prisoners from other prisons prepared the island for the Information Bureau prisoners. Because of fear of the Russians and a possible attempt to approach the island by submarine, it was decided that a submarine base would be built there; a bunker, which was used as an underground storeroom, was also built by the inmates.
In the chapter “Prisoners-administrators” the author explains that the administrators were mainly members of the Partisan units. After the war, they took part in the state apparatus, or other more important administrative positions: “The prisoners were engaged in work that was both rational and irrational. Terror, interrogating inmates to the point of insanity, tormenting them by hunger, and especially thirst, all in the name of the Party and Tito with the aim of erasing from their heads the memory of the same Communist Party and another big leader (Stalin), who had been the undisputed Communist top dog until just yesterday. Day after day, month after month, year after year, this systematic killing of humanity in a human being by a ‘fellow man’ lasted full eight years.”
Ranković arrived on Goli Island in 1951, but he did not dare step into the camp on the island of Sveti Grgur. The author concludes “what sort of terror there must have been […] from the fact that nothing is known or spoken about [that] island as though it never existed.”
The fact that Stalin died in 1953 did not mean that everything was forgotten and that a brighter future would start. It did, however, determine the fate of the Information Bureau prisoners. But as Zlovečera notes, “numbering a few thousand, Goli Island’s ‘administrative’ prisoners continued to be a threat to the UDBA. They could not simply be released.” And further, “they certainly could not be expected to remain silent about the evil deeds of the Communist Party of Yugoslavia – especially against its own progeny. The first to be eliminated were the Albanians, and then the poisoning of the IBs followed. The ‘administrative’ prisoners that were released were soon imprisoned and convicted again.” In the fall of 1956, at first purely common criminals arrived on Goli Otok and were used as factory workers, replacing the Information Bureau prisoners.
Modelled on the Soviet methods of abuse, the prisoners of Goli Otok were used to producegoods that were put on the market under the company name Velebit, with its offices in Rijeka, run by the UDBA.
“Clarifying” their political views meant that the prisoners had to confess everything they did against the State, weather it was true or not, then they had to declare in writing everything they confessed, and also had to accuse others by writing their names: the method of forced self-accusation. Prisoners who refused to satisfy these dictates were submitted to physical torture in the quarry. In the end, everybody was forced to confess whatever was asked of them, whether guilty or not. As Zlovečera writes, the goal of the UDBA was obvious—“to bare the soul to nakedness, to strip their victims of every shred of human dignity, to de-humanize them to the point of their becoming non-persons. […] Notable and honorable exceptions there were, but very few. Fear reigned throughout the prison camp.” One of the prisoners who previously had been imprisoned in Siberia asked to be returned because he felt better there than on Goli Otok. Zlovečera writes about that situation with sharp humor: “he was a bad caricature of a revolutionary who, through the prism of Goli, saw his future back in a Siberian prison.” About the guards, Zlovečera writes: “when they led us to and from work, to the toilets, etc., I did not feel any sort of deprivation, any sort of pressure or force. I then began to understand that those who carry out all the indignities toward us are, themselves, less free than we are.” Zlovečera’s ironic tone is palpable: “If in time of war the Muses are silent, then, on Goli, they were already asleep.” And further on: “When one is incarcerated, one does not think about the dead because the living are constantly at his heels and in his thoughts. [… T]hose rocks filled with shame – rocks across which virulent malice was split and sharpened – even though those rocks alone were witness to all the evil. They alone saw that it was man against man with the help of man that did it all.”
In the chapter “My Arrival to Goli, 1956” the author writes about his personal experiences. The prisoners themselves beat and mistreated other fellow prisoners in full view of everyone: “With a deep sense of shame, I fell to the ground. For the first time, I now realized I am not simply a prisoner: I am now a true slave, a slave that one shuns as though he were a leper, a slave that even his very own country holds in shame.”
In the camp there were still many generals and ministers, not only Partisans. “What stood before me was nothing else than the evil history of Goli Island. All that these men believed in, all that they fought for year upon year in the dark of forests, all that they hoped for, all that they destroyed without regard to human or social order, all that they pushed aside that stood in the way of the Party’s interests had, in the end, come to naught, and they, as well. After the dehumanizing process on Goli, the draining of one’s very personhood, the last drop of human pride and meaning of life, all that was left to them was the taste of evil on their tongues and the hidden spark of hatred in their eyes.”
Notwithstanding the difficult subject matter, Duško Čondić’s and Ivana Čuvalo’s translation of Tito’s Concentration Camp on Goli Island is both accurate and readable as one could expect of American-Croatian translators fluent in both languages. Apart from a lot of documentary facts that the author gives in his book, what makes his memoirs particularly valuable are his personal reflections, be they moral, humorous, empathetic, philosophical, or even resentful.
Uz objavljivanje dvojezične knjige „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“ i njezina predstavljanja u Zagrebu i Mostaru, razgovarali smo s autorom, uglednim povjesničarom dr. Antom Čuvalom. Napokon su među korice sabrana svjedočenja usmeno iznesena u filmu Mikea Palaicha „Bleiburška tragedija“, uz koja je i sadržajno obogaćenje pretisak britanskih dokumenata iz onoga vremena. U moru relativiziranja poratnih komunističko-partizanskih zločina Čuvalovo novo djelo iznimno potresno, kroz usta neposrednih svjedoka organiziranoga prepuštanja (vraćanja) hrvatskih vojnika, civila, žena i djece čini vrijednu sliku rekonstrukcije događaja iz svibnja 1945. godine.
Kako je došlo do ukoričenja knjige „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“, u izdanju CroLibertas Publishers?
Sve počne s idejom, pa i ova knjiga. Naime, u svibnju prošle (2025.) godine supruga Ikica i ja razgovarali smo, uz kavicu, o sustavnom potiskivanju u zaborav svibanjskih komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnih puteva. Ikici je sinula ideja da bi za 80. obljetnicu Bleiburga bilo dobro uknjižiti četiri razgovora koja je naš dugogodišnji prijatelj Mike Palaich vodio s britanskim časnicima krajem 1980-ih i objavio u filmu „Bleiburška tragedija”. Uza suglasnost i suradnju s Mikeom, ideja je pretvorena u stvarnost. Knjiga je objavljena zahvaljujući pomoći ljudi iz svijeta i onih oko nas. To je djelo zajedničke ljubavlju za istinu i sjećanje na sve žrtve rata i poraća.
Napominjem, osim spomenutih četiriju razgovora, u knjigu je uvršten potresan iskaz jednoga južnoafričkoga pravnika, koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata bio britanski časnik i u svibnju 1945. sudjelovao u izručenjima Hrvata Titovim partizanima. Također, u knjizi je nekoliko priređenih zemljovida te više slika i dokumenata iz britanskih arhiva koji govore o izručenju Hrvata.
Važno je istaknuti da je knjiga dvojezična, na engleskom i hrvatskom. Moglo bi se reći, to su dvije identične knjige na dvama jezicima u jednim koricama.
Iz knjige mi odzvanja rečenica Mikea Palaicha: „Ako je Hrvatska željela izbjeći genocid koji bi daleko nadmašio onaj koji je doživjela nakon Drugoga svjetskoga rata, nužno se trebala prvo izboriti za svoju slobodu.“
Mike, Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treća generacija, visokoobrazovan čovjek s vojnim iskustvom, dobro je i na vrijeme shvatio dubinu i značenje Bleiburške tragedije, i hrvatske povijesti općenito. Njemu je bilo jasno u dalekoj Americi što će se dogoditi ako Hrvati ne izbore svoju slobodnu državu. Drugim riječima, ako budu poraženi u obrani Hrvatske. Narod bi rekao: „Ne bi ostao ni kamen na kamenu”, a o ljudskim životima da i ne govorimo! Ta Vukovar, Škabrnja i druga mjesta koja su proživjela sličnu sudbinu bili su (i ostaju) jasna velikosrpska poruka što bi nas čekalo. Mnogi u Hrvatskoj nisu tada htjeli čuti ni vidjeti znakove vremena, a danas se ti i takvi krvavi događaji omalovažavaju i prešućuju, čak i u državnim sredstvima javnoga priopćavanja, kao da je to bila nekakva slučajnost, a ne dio velikosrpske ideologije i nacionalnoga projekta.
Mike je na vrijeme ne samo shvatio sudbonosni trenutak hrvatskoga opstanka nego se zdušno uključio u obranu Hrvatske. Na vrijeme je došao u Zagreb i stavio sebe i svoje talente na raspolaganje državnim vlastima. Čak je ulazio i u Sarajevo u najtežim danima da bi i ondje spašavao ljude.
Od rata naovamo, svake godine on i supruga Sandra dolaze u Hrvatsku – tu im je drugi dom. Hrvatska mu je na srcu i umu, ali se čudi da je, nakon svih žrtava i veličanstvene pobjede u ratu, u Hrvatskoj sve vidljiviji i glasniji s(l)oj pijavica koje sišu hrvatsku državu koju nisu ni željele. Od države žive, a smatraju je promašenim projektom čiji kraj priželjkuju.
Na sreću, izbjegnut je drugi Bleiburg i izvojevana je pobjeda, ali poluge moći zadržali su jugo-sisavci koji su još zarobljeni u jednoumlju prošlosti. Nije njima do naroda i općega dobra, nego do moći koja im izjeda dušu, premda vjeruju da duša ne postoji.
Knjiga donosi dubinske intervjue s bivšim časnicima britanske 8. armije koja je predane Hrvate izručila Titovim komunističkim snagama u svibnju 1945. Donosi i dokumente iz Britanskoga nacionalnoga arhiva koje potkrepljuju teze o nasilnom izručenju Hrvata. Izjave britanskih časnika redom su Gerald Draper, Nigel Nicholson, Colin Gunner, general-bojnik Humphrey (Bala) Bredin. Što nas može poučiti naknadna savjest, priznata od britanskih, ali ne i od jugoslavenskih časnika (osim onih disidentskih), dok čitamo njihova svjedočanstva?
Iz razgovora trojice britanskih časnika, koji su bili neposredno umiješani u izručenja Hrvata, može se osjetiti raspoloženje koje je vladalo među britanskim vojnicima u Koruškoj polovicom svibnja 1945. U najmanju ruku, izbjeglice su im zakomplicirale život. Rat je završio, svima se žurilo poći kući; partizani su ušli u Austriju i svojatali Korušku; trebalo je, kako oni kažu, „očistiti palubu”. Bilo je tu i rasizma, izbjeglice su bile „strani ljudi” pa nije ni važno što će im se dogoditi.
Časnici su opravdavali svoje uloge, da su samo izvršavali naredbe, ali priznaju da su ne samo osjećali nego i znali kakva sudbina čeka izručene. Unatoč tomu, odradili su taj jeziv posao.
Na primjer, Nigel Nicolson, obavještajni časnik britanske 8. armije, provodi izručenje iz logora Vetrinj/Viktring (počevši od 17. svibnja 1945.) govoreći ljudima da će vlakom poći u Italiju, a on ih šalje Titu, znajući što ih čeka. Tu je srž britanske obmane.
Na drugoj strani, časnik Gerald Draper, tužitelj Savezničkoga tribunala za ratne zločine iz Drugoga svjetskoga rata, nije sudjelovao u izručenjima, ali je njegovo svjedočenje veoma važno jer on, britanski časnik i odvjetnik svjetskoga glasa, tvrdi da su oni koji su sudjelovali u izručenjima, a znali su da ljude šalju u smrt, podlijegali zakonima za ratne zločine. Naime, izgovor da su samo izvršavali naredbe ne opravdava njihova djela. Draper tvrdi da ni vojne naredbe nemaju apsolutnu vrijednost, obveza je vojnika izvršavati samo zakonite naredbe, a izručenja su bila protivna svim zakonima jer su izručitelji znali kakvo bezakonje i zločin čekaju one koje su predali Titu.
Znamo da nitko od Britanaca nije snosio odgovornost zbog izručenja, ali barem su neki od časnika o svojoj ulozi otvoreno govorili. Osjećali su potrebu javno se „ispovjediti”. Posebice je dojmljiv iskaz iz 1987. Bernarda F. O’ Sullivana, poznatoga južnoafričkoga odvjetnika, nekadašnjega britanskoga časnika, u kojem govori da je poslao 900 Hrvata u smrt. Iskazom, ovjerenim kod javnoga bilježnika, htio je rasteretiti dušu.
Ovdje govorimo o onima koji su izvršavali naredbe, a drugo je pitanje o zapovjednoj odgovornosti, o onima koji su izručenja naredili, znajući kakva ih sudbina čeka. Taj dio britanske odgovornosti trebat će netko nekada pomno istražiti.
Na drugoj strani, nikoga od Titovih oficira i vojnika nije savjest pekla što su izvršili strašne masovne pokolje, a da i ne govorimo o suđenjima za ratne zločine! Nažalost, i danas čujemo kako poneki titovci otvoreno govore da nije bilo dovoljno pobijeno! Uzdišu jer misle da bi da je na kraju rata i u poraću pobijeno više Hrvata danas oni sretno živjeli u jugo-tvorevini i titoizmu. I danas takvi žive materijalno bolje od potomaka pobijenih i progonjenih, ali ne sretnije!
Je li Vam navođenje u dokumentima o broju stradalih odnosno predanih hrvatskih vojnika i civila preokrenulo svijest i što govori činjenica da ni jedan partizanski časnik ili vojnik nije procesuiran za ratne zločine protiv čovječnosti?
Britanski dokumenti ukazuju na to da je u Austriju u svibnju 1945. pristiglo 500.000 civila i 200.000 vojnika. Jedno američko izvješće iz tog vremena kaže: „[I]z Hrvatske je započela masovna migracija, za koju se ponekad procjenjuje da obuhvaćala čak 700.000 osoba. Mnogi od tih emigranata nisu bili ustaše, ali su bili protiv Tita u svojim osjećajima“. Nadalje, demografi računaju da je bilo 450.000 hrvatskih života na kraju rata i poraća. Iz općine Ljubuški u kojoj sam rođen, na primjer, blizu 2200 osoba je tada išlo prema Sloveniji, odnosno Austriji. Od toga broja, 1250 je ubijeno ili, kako bi nam nekoć rekli – „nestalo”. U ovoj i drugim općinama u Hercegovini malo više od 10 posto stanovništva nastradalo je u ratu i poraću, ponajviše u poraću. To su pokazatelji koji govore o očitom genocidu. Ali nikad ne smijemo zaboraviti, nije riječ o brojevima, nego o ljudima, pojedincima s imenom i prezimenom.
Za počinjene zločine ne samo da nitko nikada nije optužen nego su zločinci bili nagrađivani. U prvom redu, Tito je središnja točka ovih i mnogih drugih zločina. Ipak, jedna sorta ljudi svakoga svibnja dolazi na partizanski dernek pokloniti se takvomu zločincu! Bez njegove naredbe ne bi se smjelo tako planski ubijati. Oni bi rekli „čistiti”, kao da su ti ljudi bili smeće.
K tomu, ne smijemo zaboraviti ne samo pobijene nego i sve one koji su bili progonjeni, zatvarani, ušutkani, pogaženi, ubijani u emigraciji… samo zato što su u očima režima bili nepodobni. Nažalost, politički i kulturni poredak u Hrvatskoj nastoji i danas sve to zataškavati čak do te mjere da opravdava masovna ubojstva i progone kako bi zaštitio lik zločinca Tita.
Dvije su im silnice služile za opravdanje zločina: obnova jugo-države i socijalistička revolucija. Hrvatska država, bila ona Pavelićeva, Hebrangova, Mačekova, Tuđmanova ili bilo koja druga, bila je nepremostiva prepreka njihovim ciljevima i smatrali su potrebnim dotući sve i svakoga da bi ostvarili svoj cilj. Ali njihov je projekt na krvi građen i u krvi je nestao. Ova hrvatska država temeljena je u prvom redu na krvi branitelja i žrtava iz 1990-ih, ali i svih koji su živjeli i umrli za slobodu svojega naroda.
Osim knjige grofa Nikolaja Tolstoja „Ministar i pokolji“ važna je bila knjiga Operation Slaughterhouse Johna Prcele i Stanka Guldescua. Kako je upoznavanje i predočavanje djela Nikolaja Tolstoja postalo mogućim u onodobnim okvirima?
Značenje knjige Operation Slaughterhouse (1970.), koju su priredili J. Prcela i Guldescu, bilo je veliko jer nije samo objavila brojna svjedočenja iz prve ruke, nego je knjiga na engleskom jeziku. Američki general Charles A. Willoughby napisao je predgovor koji je prenio tadašnji američki časopis East Europe (vol. 24, br. 24, lipanj 1975.). Nakon te objave, slijedio je komentar o knjizi i Bleiburgu poznatoga urednika i vlasnika New York Timesa, Arthura O. Sulzbergera. Negativan, naravno. Ali to je bilo prvi put da New York Times (2. srpnja 1975.) spominje Bleiburšku tragediju! Urednik časopisa East Europe (Speller), kojega sam dobro poznavao, poslao je Sulzbergeru zahvalnicu za komentar.
U to vrijeme pojavile su se knjige: Nicholas Bethell, The Last Secret; Catherine (Katye) Andreyev pisala je o generalu Vlasovu; Ante Beljo, Yugoslavia: A Documented Analysis; Tolstojeva knjiga The Minister and the Massacres i neke druge. Nadalje, Beljo i Tolstoj organizirali su simpozij na Oxfordu u ožujku 1987., naslovljen „Prisilna repatrijacija nakon Drugog svjetskog rata”, na kojem sam i ja sudjelovao.
Ukratko, premda Tolstoju primarni fokus istraživanja nije bila sudbina izručenih Hrvata i nije u početku imao pravu sliku o nama, on je mnogo pridonio da tema Bleiburške tragedije dospije na svjetsku razinu.
Kako i znamo, tek poslije pada jugo-države i režima, u Hrvatskoj se moglo otvoreno govoriti i pisati o Drugom svjetskom ratu, Bleiburgu, poraću, i drugim zabranjenim temama. Ali crveni jugo-fašisti i dalje trube da je to mitologija, razumljiva odmazda, ustašovanje… Nikako ne žele priznati da su komunisti na čelu s Titom počinili strašne zločine za koje nije nitko odgovarao niti se tko pokajao, a za zemnim ostatcima pobijenih i danas tragamo i (presporo) otkopavamo.
Zagrebačko predstavljanje knjige „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“, foto: HMI
Na zagrebačkom predstavljanju u Hrvatskoj matici iseljenika 29. travnja istaknuto je da nije bila riječ o pukoj osveti, nego da se htjelo ubiti i ideju o hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti. Živi li ta pogubljenička ideja i danas?
Glede osvete, bilo je toga na svim ratnim stranama. Ali bili su to pojedinačni slučajevi. Ovdje se radilo o planiranom ubijanju ljudi kojima je hrvatska država bila na srcu. Ubijanjem i progonima trebalo je „očistiti”, zatvoriti i ušutkati sve koji su mogli biti čak potencijalni sljedbenici ideje hrvatske slobode i države. Hrvatska država srž je njihova problema!
Ubijanje se nastavilo i u emigraciji… Egzekutori su samo „izvršavali naredbe” partije. Partija nema ime i prezime. Dakle, svi su odgovorni i nitko nije odgovoran! Tako je bilo i s Bleiburgom i Križnim putovima. Partija (Tito) je odredila, oni su samo izvršili naredbe (pokolje). Tužite partiju i revolucije koja gazi sve i svakoga pred sobom! Bojim se da bi i danas novi „revolucionari” bili spremni „čistiti” svakoga tko im stoji na putu, ali, srećom, ipak im to nije moguće!
Hrvati, ili dobar broj njih (nas), nemaju petlje ustrajno i čvrsto biti ono što jesu, biti ponosni i ravnopravno stati rame uz rame s drugim narodima. Živio sam desetljećima u Americi i pripadnici drugih naroda uvijek su me poštivali jer su znali točno tko sam i što sam. Ništa manje ili više nego oni.
Kad je riječ o Bleiburgu i žrtvama rata i poraća, je li izvedivo, uza sav znanstveni rad, opisivati i povijest emocija?
Povijest emocija danas je relativno nova grana u historiografiji, proučava ljude u kontekstu osjećaja u određenim vremenskim okolnostima, prostoru, društvenim prilikama… u kojem su oblikovani. No ovdje ću biti konkretniji.
Naime, često se očekuje da povjesničar bude bez emocija, da bi navodno bio objektivan. To je krivo shvaćanje. Povjesničar treba imati osjećaje, pa i ljubav za ono što radi. Samo osjećaji ne smiju zamagliti njegovo analitičko razmišljanje i objektivnost.
Povijest nije ravna ploha nego kristal; svaki put kad ga okrenemo, vidimo stvari iz drukčijega kuta i dolazimo do novih spoznaja. Različiti ljudi gledaju povijesna događanja iz različitih kutova i sve podatke treba uzeti u obzir, ako su temeljeni na činjenicama. Problem nastaje kad se činjenice niječe ili izmišlja. Engleska riječ „bigot” kratko i jasno opisuje takve povjesničare. Zlonamjerni su i netolerantni prema svima koji ne misle kao oni. Zato se čudim kad (pre)često vidim baš takav soj povjesničara (i drugih) na HRT-u. Nije njima do povijesti!
Kako promišljate izmicanje obilježavanja Bleiburške tragedije iz Austrije u Udbinu, odnosno na pojedina stratišta u Hrvatskoj, od Maclja nadalje? Je li politički uopće ikad podobno govoriti i o drugim stranama medalje?
Smatram da nam je potrebna jedna središnja komemoracija. Ako ne može više biti (barem za sada) na Bleiburškom polju, onda neka bude u Udbini. Važno je da se zna kada i gdje je središnja komemoracija, da uđe u zajedničko nam sjećanje, u tradiciju. Treba održavati komemoracije i na pojedinačnim grobištima, a središnja komemoracija neka okuplja Hrvate iz svih hrvatskih krajeva i raznih strana svijeta.
O pitanju komemoracije u Bleiburgu, spomenika, grba… puno toga nije jasno. Sve što nam podvaljuju drugi, još gore rade i pišu razne snage u Hrvatskoj. Austrijanci ne žele velika okupljanja, a „našima” je stalo da se Bleiburg čim prije prekrije zaboravom kao što zelena trava prekriva zemne ostatke pobijenih. Velika okupljanja i komemoracije krik su za istinom, a kod nas se mnogi još boje istine.
Sagledati i drugu stranu medalje? To je ne samo prikladno nego itekako potrebno!
Kako poimate politička i ina nadmetanja o povijesnom revizionizmu? I društvene podjele, osobito izražene u svibnju?
Smatram da treba sva naša neslaganja oko prošlosti i sadašnjosti staviti na stol i o njima razumno govoriti. Ne znam zašto toliki strah od preispitivanja bilo čega, posebice onoga o čemu se za toliko godina nije smjelo pisati i govoriti. Pravi, zdravi revizionizam je lijek! Treba istraživati i ispravljati ono što je pogrješno napisano i rečeno. Ta koliko još ima neistražene arhivske građe negdje u podrumima, a koliko se toga skrivalo i uništilo?! Čemu strah od ičega što je temeljno na povijesnim izvorima, a ne izmišljotina koje svakodnevno o Hrvatima možemo čuti, u Hrvatskoj i izvan njezinih granica?!
Krivotvorenje povijesti počelo je već u drevnoj Mezopotamiji i Egiptu kada bi nove dinastije naredile da se brišu uklesani zapisi dinastije prije njih. Htjeli su biti slavniji od svojih prethodnika i izravno se povezani s nekoć slavnim mitološkim vladarima i božanstvima. Ali kad povjesničar i profesor od nekoga partijskoga aparatčika napravi veličinu, ne znaš tko je od njih veća bijedna.
Često naglašavam, ne smijemo dopustiti da nam povijest bude uteg zbog kojega ne možemo krenuti naprijed, kao pojedinci i kao narod. Istina oslobađa, ako smo spremni tražiti istinu. Ali to se ne radi nadvikivanjem i slijeđenjem ideologija koje vode pojedince i društvo u ćorsokak.
Jednoć sam pisao, a sad podsjećam, kako je unatrag nekoliko stoljeća na jednom pacifičkom otoku živjelo vjerovanje da svakojutarnjim vikanjem i urlanjem ljudi mogu „usmrtiti” zdravo stablo. Kod nas je nadvikivanje postalo dio društvenih znanosti, kulture i politike. Izrazi lica često vidljivih iz politike puno govore o njima, o društvu; o onima koji ih biraju i o onima koji ne izlaze na izbore!
Hajdemo malo umuknuti i racionalno pristupiti svemu. Oni kojima su Hrvatska i Hrvati uvijek dežurni krivci, neka nastave vikati, ali nas ne će uništiti. To je cijena demokracije! Samo neka ne viču na državni račun! A na nama je da izlazimo na izbore!
Ima u knjizi svjedočanstvo tužitelja ratnih zločina pukovnika Geralda Drapera i o njegovoj suradnji s Rudolfom Hessom, zapovjednikom logora Auschwitz, priznanje za plinske komore, odnosno najstrašniji zločin čovječanstva pod plaštom čuvanja časti njemačkoga naroda. Zašto je Hess kao pojedinac izbjegao kolektivnu odgovornost za Nijemce, s obzirom na to da je kolektivna odgovornost Hrvata za kvislinštvo i Jasenovac prisutna i danas?
Dvostruka mjerila nisu ništa novo. Amerikanci svale sve na „administraciju”, Amerika ostaje uvijek čista i nevina. Tko krivi Italiju za fašizam? Tko govori o Višijevskoj Francuskoj, Norveškoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Finskoj…? Nitko! Ide se naprijed!
Kod nas je cijeli hrvatski narod osuđen kao zločinački. To se namjerno potpiruje. Jedni napadaju i izazivaju, a drugi reagiraju, najčešće emotivno, za inat. Dinamika takvoga prepucavanja ne vodi nikamo. To je uteg koji smo sebi o vrat objesili, umjesto da neopterećeno kročimo naprijed.
Koje Vam je najsloženije pitanje u Hrvatskoj 2026. kada se razgovara o Drugom svjetskom ratu i poraću? Zašto je u glavnoj struji nametnuto susramlje, ili – zašto Domovinski rat nije mjerilo stvari već 1945. – godina o kojoj je poželjnije šutjeti?
Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, nisu stvari jednostavne i nisu crno-bijele, kao što se prečesto oslikavaju. Zato, dobronamjerni političari, bilo koje „boje”, trebali bi se svjesno odreći nekritičnih prozivanja „onih drugih” da bi postigli kakav „like” od svojih sljedbenika. Drugo, povjesničari neka budu otvorena uma i radišni, neka istražuju sve i o svemu, otvoreno pišu i govore. Neka se ne boje naljepnice revizionizma, kojom se pokušava „one druge” ušutkati.
Unatrag nekoliko godina, još sam bio u Americi, nazvao me je novinar iz Sarajeva i, među ostalim, pitao kako bih riješio BiH enigmu? Kažem mu, ako želimo pošteno, lako ćemo; ako ćemo „tko će koga“, tu nema kraja! Slično je i s dvojbama u hrvatskoj novijoj povijesti. Hoćemo li otvoreno i pošteno ili tko će koga nadmudriti i nadvikati?
Domovinski rat nije mjerilo jer, očito, nekomu ne paše da to bude. A to je do hrvatskih vlasti, ove i bilo koje druge; kulturnih i znanstvenih ustanova; škole, Crkve i naroda da čuvaju uspomene rata i onih koji su svojim životima udarili temelje današnje države Hrvatske. To je nacionalna svetinja!
Kad iz daljega sve pogledam, kod nas je ipak najveći problem što mnogima, i to povlaštenima, smeta hrvatska država. Oni bi, izgleda, prihvatili državu, rado ju sisali, ali da ipak nije sadržajno hrvatska, nego neka limunada jugo-crvenkaste boje. Koliko vidim, te struje našega društva i nemaju neke nove ideje; sve što iznose ili je iz titoističke prošlosti ili nekakva blijeda kopija sa Zapada iz čijih jasala neki zoblju. Dobar dio njihova posla jest da nas zabavljaju „ustašizacijom”, Titom, njegovim „Galebom“, bijelim poljem na grbu, za dom spremni i slično. Baviti se tim temama može biti zabavno, ali to ne donosi ploda. Jedna kineska poslovica kaže: „Brbljanje ne će skuhati rižu”! Treba nam manje priče, a više planskoga i razborita rada!
Smatrate li doprinos i ulogu hrvatskoga iseljeništva tijekom i nakon Domovinskoga rata proskribiranima, odnosno dobrodošlima samo dok uplaćuju golemi novac u hrvatski bruto društveni proizvod?
Prije osamostaljenja Hrvatske, iseljeništvo je bilo šaroliko u odnosu prema jugo-državi i režimu. Danas je u domoljublju monolitnije nego ikada prije. Drugo su razlike društvene, gospodarske, stranačke u državama gdje žive itd. Politička emigracija bila je proskribirana i progonjena, a prema ostalim iseljenicima, pa i jugo-simpatizerima, režim je bio sumnjičav. „Nije im vjerovati”, pa taman bili rođeni u Timbuktuu.
Općenito gledajući, odnosi s iseljeništvom danas su normalniji. Ali uvijek gledam što bi moglo biti bolje, pa mi ovo pada na pamet. Trebalo bi mijenjati izborni zakon po kojem bi se glas Hrvata iz svijeta bolje čuo u domovini. Uvesti elektroničko glasovanje za sabor, predsjednika/cu i EU parlament. Tko će, recimo u Americi ili Australiji, voziti satima do najbližega konzulata da bi glasovao?! Nadalje, poželjno bi bilo graditi trajne mostove na akademskoj razini, posebice ondje gdje ima oveći broj Hrvata i njihovih potomaka.
Svaka čast folkloru, ali ne smijemo na tome zauvijek ostati. Gospodarske veze iseljeništva i domovine su blijede; nikada nisu procvjetale kako bi mogle. Na kraju, jedna od najosjetljivijih i najčešće spominjanih bolnih točaka jest birokracija. Proces vraćanja (useljenja) mlađih Hrvata i njihovih obitelji morao bi teći bezbolno. Ljudi su prvo sretni da se vraćaju, a onda ih dočekaju birokratske frustracije.
Iseljeništvo nije usredotočeno na novac, koliko su dali ili koliko se danas prelijeva, nego žele, u prvom redu, biti dio hrvatske države koja će im biti na ponos i da u njoj mogu normalno i slobodno živjeti, ili u njoj sretno s djecom i unučadi povremeno boraviti.
Čini li Vam se da je u kulturno-društvenom krugu tema Bleiburga svedena na nekoliko knjiga i filmova, ništa više od toga, tj. da je i nakon 1990. tema – da se zabilježi, ali ništa više od toga, dok masovne grobnice izranjaju od Slovenije do granica bivše države sa susjednim istočnim državama, tzv. Brigama?
Objavljen je lijep broj knjiga o Bleiburg i Križnim putovima; za mnogobrojne masovne grobnice znamo, neke su otkopane, u Sloveniji je mnogo posla obavljeno, a naši kaskaju… Sve to ide veoma sporo. Namjerno ili ne, ne znam. Smatram da bi sveukupni posao, od otkapanja do identificiranja, pogreba, sveukupnoga popisa žrtava, znanstvene obrade… trebalo ozbiljno i sustavno odraditi. To bi konačno privelo kraju ovu tragičnu dramu hrvatskoga naroda. Ne samo potomci pobijenih, nego i državne vlasti mogle bi reći: Obavili smo posao; tražili smo ne samo grobove nego i istinu! Učinili smo sve što smo mogli. Pokoj im duši! Nemojmo ih zaboraviti, a život ide dalje!
Dosta je ovakvoga mrcvarenja i dnevno-političkoga poigravanja s Bleiburgom i svim žrtvama rata i poraća. Isto vrijedi i za žrtve obrambenoga Domovinskoga rata. Sve žrtve i njihovi potomci vape za istinom, a ne politikom!
S obzirom na globalne nevolje, kakvom tumačite američku politiku, s naglaskom na Bliski istok, ali i moguće posljedice rata/ratova na istočnu Europu?
Duga je povijest američkoga vojnoga intervencionizama, još od početka 19. stoljeća do danas. To je sastavnica američke vanjske politike. Dakle, ništa novo! Drugo je pitanje je li Trump (njegov tim) pomno zbrojio u što ulazi i kakav će biti izlaz iz te uskočke akcije. Nije to Venezuela!
Tu se može govoriti o nafti, plinu, geopolitici, Izraelu, Palestini, razlozima američke intervencije.. ali i bez toga Bliski istok zaista ima „bogatu” povijest i sadašnjost. S izvučenim sabljama u ruci, svatko ima viziju budućnosti temeljenu na svojoj „slavnoj” prošlosti: perzijskoj, osmanskoj, Davidovoj…. Tu su cionizam, sunizam, šiizam, vahabizam, alevizam, druizam… i malo lokalnoga kršćanstva. Dodajmo da jača skupina kršćana (protestanata) u Americi, u svojoj eshatološkoj viziji, čeka obnovu židovskoga kraljevstva, gradnju Trećega židovskoga hrama i Isusov drugi dolazak. Puno je sastavnica u ovoj krvavoj drami. Trump je povukao kaubojski pištolj, a sad se muči da ga vrati u futrolu. Američki cilj nije osvojiti ili „osloboditi” Iran. Ne vjerujem da će američka čizma tamo zakoračiti.
Slučaj s Ukrajinom je jednostavniji, ali se još ne vidi kraj rata. Poznato rusko (moskovsko) „trojstvo“: rusko pravoslavlje, nacionalizam i autokracija, iznjedrilo je cara Putina, bivšeg KGB-ova agenta, koji želi obnoviti granice ruskoga (svjetskoga) carstva. Naši stari za njega bi (i takve) rekli: „Brži su mu samari, nego konji!” Njegov, odnosno ruski brod, u Ukrajini se nasukao i sada ni naprijed, ni natrag. Krvave rezultate vidimo svaki dan u Ukrajini, strašno!
Obojica, Trump i Xi Jinping, bacaju Rusiji uže da ne potone. Svaki iz svojih razloga. Ni jedan ne želi da se Rusija uruši. U takvom scenariju nastala bi golema praznina moći koju bi netko ispunio. Nije im u interesu ni da Rusija pobijedi, obnovi se i postane ne samo takmac, nego i ravnopravan globalni igrač. Sjećam se kad su globalnu ravnotežu vagali Washington i Moskva. Ali Amerika, odnosno Henry Kissinger, skroji „trokutasto” globalno ravnovjesje (SAD, SSSR i Kina) da bi suzbio sovjetske utjecaje, a sada Kina puše Americi za vrat.
Paše Amerikancima i Kinezima da Putin i Rusija „vise”, a cijenu plaćaju Ukrajinci, ali i Rusi. Budući da se Putinova „specijalna vojna operacija” pretvorila u „rat iscrpljenja”, postoji mogućnost da ga uhvati još veće ludilo i rat proširi. Nadajmo se da do toga ipak ne će doći.
Hrvatska i EU trebaju dobro pratiti sve što se događa u Ukrajini, Iranu i drugdje, i biti spremni braniti svoje granice i slobodu. Domovinski rat temelj je naše slobode i trajna poruka!
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Staljin i komunistički vlastodršci koje je on postavio na čelo prividno oslobođenih zemalja Srednje i Istočne Europe spustili su “Željeznu zavjesu”, ne samo od “Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadrana”(1), nego su istovremeno “željeznim zastorom” podijelili sve sfere života ljudi koji su upali u ralje komunističkog totalitarizma. Zastor je dijelio ljudske odnose, obitelji, školsku obuku, odgoj mladeži, umjetnost, kulturu, etiku ― podijelio sve i svakoga, spustio se i u ljudske glave.
I u “Titovini” svatko je znao što se smije i što ne smije reći, napisati, čitati, oslikati, skladati, zapjevati…. Raslo se i živjelo u totalitarističkom “dualizmu”. Na jednoj strani bilo je ono što je režim htio i dozvolio da se uči, misli, zna, osjeća i veliča, a sve drugo je bilo zabranjeno, kažnjivo, opasno…, posebice Hrvatima. Nije bilo dopušteno saznati, među ostalim, prošlost svog naroda, svoje obitelji, o “nestalim” sinovima, muževima, očevima i djedovima ili što se zaista događalo tjekom Drugog svjetskog rata i u poraću. Nije se smjelo ni šaputati, a kamoli istraživati istinu o Bleiburškoj tragediji, Križnom putu, o broju žrtava rata i poraća, ratnim i poratnim logorima, ili o životu naroda poslije “oslobođenja” općenito. Morala se prihvatiti službena “istina”, barem javno.
Stariji se dobro sjećaju kako se ne tako davno živjelo na obje strane zastora. U kući, u crkvi, u krugu istinskih prijatelja bila je “naša” strana, a u školi, u javnim uredima, u vojsci, na radnom mjestu bila je “njihova”. (Pre)često nije bilo sigurno ni tko su “naši”, a tko “njihovi”. Ali čak i na “njihovoj” strani vladalo je međusobno nepovjerenje i strah od “onih gore”. Svatko i uvijek je morao biti na oprezu, a “oni” su posebice morali biti “budni” radi “neprijatelja” ― vanjskog i nutarnjeg, pravog i izmišljenog.
Svakodnevno se prolazilo “tamo i ovamo” kroz nametnute društvene zastore koje su svi osjećali i kad nisu bili očiti. Mnogi su bili na to naviknuli ― život sa zastorima im je postao “normalan”. Čak i danas se neki, uz titonostalgične uzdahe, sjećaju tih “dobrih dana” kad nisu trebali za sebe misliti ili im je totalitarni sustav osiguravao kruh i komadić moći za koju su bili spremni žrtvovati svoje i tuđe ljudsko dostajnstvo i slobodu, pa i živote onih “drugih”.
Nije se čuditi da su mnogi prihvatili život pod totalitarizmom. Neki su tako preživljavali, a drugi su ga prigrlili iz koristoljublja i sebeljublja, zasigurno ne iz čovjekoljublja. Ali, zabrinjavajuće je da su danas, nakon toliko godina od kako je pala europska “Željezna zavjesa”, u mnogim hrvatskim ustanovama brižno čuvani materijalni i ideološki ostaci koji su bili u službi totalitarističkog sustava. Politički nasljednici jugo-komunističkog režima i danas pokušavaju očuvati moć koju su naslijedili od svojih ideoloških i krvnih predaka. Ili, pak, “željezni zastor” donedavne ideologije nastoje zamjeniti, naoko dobroćudnijim ali opasnim, “zastorom” političke korektnosti i postmodernističkog (kontradiktornog) apsolutnog relativizma što vodi društvo u “baršunasti” totalitarizam, (opet) s “njima” na čelu. Jučerašnji jugo-komunisti postadoše današnji “globalni” postmodernisti!
Važno je zato istraživati i saznati nedavnu prošlost s “obje strane zastora” da bi saznali vlastitu povijest i da bi mogli lakše prepoznati današnje ideologije koje pomalo ujarmljuju našu sadašnjost da bi, navodno, stvorile “novo, humanije i otvorenije društvo”. Ali žrtva tog puzajućeg “humanističkog” totalitarizma opet će biti “običan čovjek” kao što je bio i donedavnog komunizma. Treba se, dakle, suočiti s prošlošću da bi sačuvali budućnost od zlokobnih starih i novih zabluda.
Poratno hercegovačko selo
Većina povjesničara je vična pisati o “velikim ljudima”; o onima koji su “drmali” svijetom i “stvarali povijest”; o vođama naroda, vojski i pokreta, utemeljiteljima ideologija, političkim i kulturnim elitama, ustanovama i strankama, ali puno rijeđe se istražuje i piše o “običnim ljudima”, posebice o životu onih “na dnu” društvene ljestvice; o ljudima na selu koji su uvijek morali nositi “teret povijesti” što su je “oni gore” krojili ili se njom poigravali.
U ovoj knjizi nam nije namjera govoriti o pobjednicima i gubitnicima ili o vođama koji su selo podjarmili u svoje revolucionarne planove da bi “u bratsvu i jedinstvu” stvorili “novog seljaka”, “novo selo” i socijalističko društvo, nego kako je narod u hercegovačkim hrvatskim selima živio i preživio teror režima koji je zgrabio vlast i obnovio tuđinsku državu uz pomoć svjetskih sila te pokušao militarizirati cijelo društvo, da bi svi vojničkom disciplinom slijedili komunističku partiju, tu nepogrješivu avangardu, u “svjetliju budućnost”.
Još pomalo žive usmene predaje o smicanju koza, o “otkupu” mesa, vune, žita, o prisilnom radu na zadružnim domovima i “u industeriji” te o sadnji pamuka, kikirikija, “arpadžika” i slično. Ali sve to prebrzo pada u potpuni zaborav, kao da se nije ni dogodilo! Već današnjem naraštaju to zvuči kao “bajke iz davnina”. Ali nisu to bile bajke, nego krvava stvakidašnjica života naših obitelji, i to ne tako davno.
Svrha ove knjige je, dakle, sačuvati od zaborava poratna zbivanja u Hercegovini.(2) Ali ovo nije knjiga sjećanja (premda su neka navedena), nego povijest temeljena na izvornim dokumentima iz režimske ostavštine. Za uzorak “sondiranja” poratnog vremena uzeta su dva ljubuška sela, Proboj i Radišići, ali “priča” je bila ista u svim hrvatskim selima u Hercegovini. Samo imena i brojevi su drugačiji, a sve ostalo bilo je isto; svi su jednako podnosili progone i na sličan način su se opirali komunističkoj strahovladi te se “snalazili” kako su najbolje mogli da bi preživjeli te zle dane i godine.
Zašto baš ova dva sela? Slučajno sam u zgradi Općine Ljubuški pronašao sačuvanu (također slučajno) arhivsku građu Mjesnih narodnih odbora (MNO) koji su postojali u poratnom Kotaru Ljubuški.(3) Zbog samog obujma materijala morao sam se ograničiti na istraživanje samo jednog odbora i, naravno, odabrao sam MNO Proboj, odnosno nakon srpnja 1947. MNO Radišići, jer taj “teren” najbolje poznajem (rođen sam u Proboju), a u svojim ranim godinama poznavo sam i lijep broj ljudi koji su u dokumentima spomenuti.
Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći puno raznolikih podataka. Oni će, u prvom redu, biti na usluzi budućim istraživačima povijesti, demografije, gospodarstva, stočarstva, poljoprivrede u Hercegovini. Iz navedenih pojedinosti ― od broja žitelji i domaćinstava u ova dva sela do broja domaćih životinja, litara vina i rakije, zasijanih dunuma(4) žita i pamuka, kilograma “otkupljena” mesa i vune, ili iz popisa dozvola, karakteristika, kazni ― može se puno saznati kako se živjelo u Hercegovini unazad samo nekoliko desetljeća. Zasigurno, navedena imena će privući prvu pozornost mnogih, posebice Radišćana i Probojana, jer su to bili njihovih djedovi, bake i susjedi. Bit će znatiželje tko je sve u knjizi spomenut! Ali, svi popisi, svi brojevi, sva imena, svi doneseni dokumenti samo su kamenčići mozaika koji prikazuje tmurnu sliku cjelokupnog poratnog života u hercegovačkim hrvatskim selima pod jugo-komunističkom vlašću. Zato je važno da se čitatelj ne izgubi u pojedinostima (imenima i brojevima), nego da nastoji sagledati cijelu sliku totalitarnog sustava koji je htio sve popisati i propisati, sve kontrolirati i (sa)znati, ljudima oduzeti pravo misliti svojom glavom, odlučivati što i kada će zasijati na svojoj zemlji, putovati kamo hoće, kupiti prase, prodati svoje janje ili ponijeti kilogram suhih smokava u Slavoniju. Sve je bilo pod kontrolom, za sve je trebala dozvola, čak i za upaljač (“fajercak”) u džepu! Ovdje doneseni podaci svi skupa ocrtavaju pravu sliku totalitarizma u svakodnevnoj praksi.
Posljedice ratnih i poratnih godina su nepregledne. I donedavna stroga zabrana traženja povijesne istine, kao i ono što je bilo skrivano, krivotvoreno i lažno prikazano, je također imalo velike osobne, društvene i nacionalne posljedice koje su itekako još vidljive. Ova knjiga i ne pokušava ući u tu temu, nego nastoji doprinijeti iznošenju činjenica na “svijetlo dana” da se sazna što se zaista događalo u poratnim vremenima i zatim da one posluže zananstvenicima za dalja istraživanja i raščlanjivanja. Osim toga, društvene i idološke podjeljenosti se ne mogu premošćivati i nadati se pomirenju još živućeg “mi i oni” dok ne bude volje i snage istražiti i suočiti se s cjelovitom prošlošću.
Gledajući s današnjeg vidika, stradanja Hrvata krajem rata, Bleiburg, Križni put i život u hercegovačkim hrvatskim selima u poratnim godinama su jedna posebna tragična cjelina. Istina, od poratnih dana i godina do urušavanja komunističkog režima i same Jugo-države bilo je raznih reformi, petogodišnjih planova, ustavnih promjena, micanja pa i zatvaranja ponekih jugo-komunističkih moćnika i skupina ― bilo je popuštanja i stezanja, ali sustav je u biti uvijek ostao isti, režim je samo taktizirao da bi sačuvao monopol na vlast. Kad se, pak, radilo o hrvatskim stremljenjima za slobodom komunisti, kao i svi beogradski vlastodršci zadnjih stotinu godina, ostali su vjerni sami sebi: to je uvijek bilo i ostalo “najzabranjenije voće”. Podaci koje u ovoj knjizi objavljujemo glasno svjedoče kako su hrvatska sela u Hercegovini u poraću (i kasnije) skupo platila nečije “visoke ideale” jugoslavenstva i komunističkog totalitarizma. Nek se ne zaboravi da se ne bi ponovilo!
Riječ-dvije mladima
Mlađa pokoljenja, posebice oni koji su rođeni u gradovima ili negdje u svijetu, kad danas posjete hercegovačka sela vide u njima relativno moderan način života. Ali vremena o kojima govori ova knjiga bila su posve drugačija: kuhalo se na ognjištima, “stojne” kuće i štale su bile (većinom) pokrivene slamom, nije bilo eletrične energije, telefona, vodovoda, hladnjaka, klima, kućnih zahoda i kupaonica; ni motornih vozila, traktora, freza i motornih prskalica; potrepština u “zadrugama” bilo je malo, a kupovna moć još manja; svako janje, bublja masla, koka i svako jaje bilo je brižno čuvano i cijenjeno, a “narodna vlast” je sve brojila i određivala koliko se mora predati “na otkup” državi. Ni vremena nije bilo na pretek, jer se uvijek nešto radilo ― čak i zimi, od duhana do zidanja suhozida.
Stranice ove knjige oslikavaju tadašnji život i rad ljudi tog vremena. Ali, i u takvim prilikama sela su bila puna djece, života i zajedništva. Nije bilo “luksuza”, ali je bilo veselja. Uz sve materijalne nedaće i komunističku tiraniju, čula se pjesma i šala. Narod je svojim zdravim pogledima na život, vjerom u Boga i u samopouzdanju prkosio svim režimim i svim nedaćama; uvijek je radio s puno nade u bolju budućnost.
Polovicom 1960-tih počinju masovni odlasci na “privremeni” rad u Njemačku i tada stiže modernizacija u hercegovačka sela. Nije to bilo zaslugom “narodne vlasti”, nego seljaci svojim radom i novcem u selo dovode struju, vodu, telefon; prave kuće, kupuju traktore, kamione, pumpe za vodu. I, konačno, stigla je i politička sloboda. Totalitarni režim i jugo-država otišli su u nepovrat. Stigla su nova vremena, nove mogućnosti, ali i novi problemi od koji se može bježati ili se s njima hrabro nositi kao što su to radili i naši preci.
Bilješke
(1) Govor Winstona Churchilla (5. III. 1946.) u Fultonu, Missouri, SAD.
(2) U knjizi Kad su se koze smicale (1994.), književnik Vladimir Pavlović (Trebižat, 1935. – 1996.) ostavio nam je divan zapis o životu u poratnoj Hercegovini. Ova knjiga govori o istom povijesnom razdobljiu i ona podacima iz arhivske građe potvrđuje ono što je vrstan književnik tako lijepo i zabavno opisao.
(3) U samom poraću zvali su se Seoski naordni odbori (SNO). U Kotaru Ljubuški nakon arata bilo je 17 MNO-a, potom 16 i na kraju 15.
Premda su prve katoličke škole u Americi počele nicati već u 17. stoljeću, naglo širenje katoličkih župnih školaotpočelo je polovicom devetnaestoga. Naime, kako je rastao broj katoličkih useljenika, rastao je i antikatolički osjećaj protestantske većine pa je nužnost katoličkih škola bila velika. Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” 1840-ih godina, a rastao je i broj njemačkih katolika. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stigao je veliki val „novih emigranata”, to jest onih iz srednje i južne Europe, među kojima je većina bila katolička, uključujući i Hrvate. Protestantska većina htjela je da katolička djeca pohađaju javne škole da bi ih se što prije ne samo amerikaniziralo nego i „prosvijetlilo”, odnosno otuđilo od katoličke vjere i njihovih etničkih korijena.
U gore spomenutim prilikama, katolici, pod vodstvom crkvene hijerarhije, koja je zadugo bila irskoga podrijetla, okreću se otvaranju župnih osnovnih (8 razreda) škola. Srednje i visoko katoličke školstvo utemeljile su i vodile (vode) različite redovničke zajednice i/ili (nad)biskupije, a župe su se brinule za djecu nižih razreda. Naravno, i škole su bile (i ostale) pod jurisdikcijom lokalnih (nad)biskupa. Glavni oslonac župnih škola bile su časne sestre koje su u njima bile ne samo učiteljice nego i ravnateljice.
Za uzvrat, savezne države usvojile su ustavni amandman po kojem je zabranjeno dodjeljivati ikakvu državnu pomoć župnim (i drugim katoličkim) školama. Dakle, roditelji čija su djeca pohađala župne škole financirali su (uz pomoć ostalih župljana) školu koju pohađaju njihova djeca i istodobno plaćali (i plaćaju) porez za financiranje lokalnih državnih škola. Spremno su podnosili (i podnose) takvu nepravdu da bi svojoj djeci osigurali kvalitetnu naobrazbu i očuvanje vjerskoga i etničkoga identiteta.
Hrvatske župne škole
Hrvatski useljenici slijedili su uzore drugih katoličkih etničkih skupina u Americi, osnivali svoje župe, gradili crkve i, gdje je bilo moguće, otvarali škole u kojima se za dugo učio hrvatski jezik.
Suvremeni izvori iz godine 1930. svjedoče da je od tadašnjih trideset i tri hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo župne škole. Ovdje donosimo mjesta u kojima su škole tada postojale, godine utemeljene (za onu u Millvaleu, Pa, nisam uspio pronaći godinu, ali bilo je to početkom 1900-ih), broj učenika, broj časnih sestara-učiteljica i kojoj su redovničkoj zajednici pripadale.
Mjesto
godina
broj učenika
Družba sestara
Chicago (Uznesenja BDM)
1926.
200
č. s. Klanjateljice 4
Chicago (Sv. Jeronim)
1922.
500
č. s. Klanjateljice 10
Chicago (Presv. Srce Isusovo)
1914.
290
č. s. sv. Franje 6
Chicago (Presveto Trojstvo)
1915.
300
č. s. sv. Franje 6 (od 1921.)
Cleveland (Sv. Pavao)
1909.
300
č. s. sv. Franje 5 (od 1920.)
East Chicago, Illinois
1919.
276
č. s. Klanjateljice 5
Gary, Indiana
1918.
200
č. s. sv. Franje 4
Johnstown, Pa
1908.
260
č. s. Klanjateljice 5 (od 1908.)
Joliet, Illinois
1907.
250
č. s. sv. Franje 6
Kansas City
1902.
642 + sirotište
č. s. sv. Franje 9 (od 1909.)
McKeesport, Pa
1912.
270
č. s. Klanjateljice 6
Millvale, Pa
19??
80
č. s. sv. Franje 2
Milwaukee
1927.
100
č. s. sv. Franje 3
Omaha
1926.
250
č. s. uršulinke 5
St. Louis
1906.
200
č. s. Klanjateljice 8 (od 1910.)
Steelton
1902.
491
č. s. Klanjateljice 9
Youngstown
1914.
323
č. s. uršulinke 5
Dakle, u gore navedenoj godini (1930.), u hrvatskim župnim školama bilo je 4932 đaka i 98 časnih sestara-učiteljica. Neke od navedenih škola (Milwaukee, St. Louis i Youngstown, na primjer) bile su zatvorene negdje nakon Drugoga svjetskoga rata, a u West Allisu, Wis. i Pittsburghu bile su u poratnim godinama otvorene.
Čitanka za hrvatske katoličke škole u Americi, priređena i tiskana u Zagrebu 1926.
Vrhunac katoličkih župnih škola u Americi bio je polovicom 1960-ih godina, kad ih je bilo više od dvanaest tisuća. Društvene, gospodarske, demografske, ideološke, crkvene i druge promjene pridonijele su opadanju broja katoličkih župnih (i srednjih) škola. Naravno, ovo se odrazilo i na hrvatske župne škole, pa je većina zatvorena ili spojena sa školom neke susjedne župe. Koliko znamo, još su otvorene samo dvije hrvatske župne škole u Americi, u župi Srca Isusova na jugu Chicaga i župi sv. Jeronima nedaleko od centra toga velegrada. Ovih dana čitamo da će i škola župe sv. Jeronima biti zatvorena na kraju ove 2025./2026. školske godine.
Škola hrvatske župe Srca Isusova, Chicago (2026.)
Škola hrvatske župe svetoga Jeronima, Chicago (2026.)
Časne sestre u hrvatskim župnim školama
U hrvatskim župnim školama služile su sestre-učiteljice iz sljedećih redovničkih zajednica. Sestre Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke Krista Kralja, uršulinke i (poslije) Kćeri Božje Ljubavi.
Prve hrvatske časne sestre koje su pristigle u Ameriku služiti tamošnje hrvatske iseljenike bile su Klanjateljice Krvi Kristove. Došle su 1906. godine iz njihove središnje kuće u Banjoj Luci, gdje su djelovale još od 1879. godine.
Prije njihova dolaska poznati župnik u Kansas Cityju, Martin Davorin Krmpotić, koji je otvorio (1902.) prvu hrvatsku župnu školu u Americi, molio je časne sestre u Zagrebu da dođu i budu učiteljice u njegovoj župnoj školi, ali njegovi pokušaji nisu donijeli ploda.
Približno u isto vrijeme, župnik hrvatske župe u Millvaleu, Pennsylvania (Slovenac, Mihael Tušek), zamolio je sestre Klanjateljice u Banjoj Luci da pošalju nekoliko sestara u Ameriku i otvaraju hrvatske katoličke škole. Ohrabrile su ih i američke sestre toga reda. Nakon potrebnih crkvenih i američkih odobrenja, u New York je iz Bosne stiglo 16 sestara Klanjateljica u kolovozu 1906. godine. Ali, župnik Tušek, koji ih je pozivao, nije više bio u Millvaleu. Život im se zakomplicirao i s američkim sestrama zbog nepoznavanja engleskoga jezika, pa su pridošle sestre bile na velikim mukama. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i sposobnosti časne majke Marije Pauline Schneeberger (1863. – 1941.), sestre su uspjele postaviti čvrste temelje i osigurati budućnost svojoj zajednici u Americi.
Župnik Krmpotić doznao je za dolazak sestara Klanjateljica i jedva dočekao da ih može pozvati u svoju župnu školu. Tako je otpočela njihova misija i među Hrvatima u Americi i zadugo su bile učiteljice u više hrvatskih župnih škola.
Vlč. Davorin Krmpotić odigrao je važnu ulogu u dolasku u Ameriku Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Naime, na njegov poziv, četiri sestre iz te družbe došle su u listopadu 1909. iz Maribora u Kansas City. Bile su to Bonaventura Kunst (1876. – 1949.), Klotilda Sternad, Aurelija Plankar i Pulherija Zovko. One su od tada vodile hrvatsku župnu školu u Kansas Cityju. Broj sestara se povećavao i sestre iz ove družbe postale su učiteljice u više hrvatskih i slovenskih škola u Americi. Među njima je bio lijep broj sestara iz hrvatskih američkih župa.
Sestre Družba svete Uršule ili uršulinke bile su učiteljice u dvije hrvatske župne škole (Omaha i Youngstown). Nisam uspio pronaći jesu li bile iz Hrvatske ili Amerikanke (možda i hrvatskoga podrijetla). Sestre uršulinke potječu još iz 16. stoljeća i bile su vrlo utjecajne u povijesti američkoga katoličkoga školstva, posebice za naobrazbu i odgoj djevojaka. Među ostalim, u New Orleansu su utemeljile (1729.) veoma poznatu Katoličku uršulinsku akademiju za žensku mladež.
Na poziv vlč. Bosiljka Bekavca (starijega) u hrvatsku župu u mjestu Rankin, Pennsylvania, stigle su iz Sarajeva u rujnu 1926. godine četiri sestre Kćeri Božje Ljubavi. Kako se broj sestara povećavao, tako su one širile svoju misiju djelovanja među hrvatskim iseljenicima. U početku podučavale su vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, brinule se za nezbrinute, uređivale crkvu… a s vremenom su postale i učiteljice u nekoliko hrvatskih župnih škola, Farrell-Sharon, Pennsylvania; Milwaukee i West Allis, Wisconsin, na primjer.
Na sjevernoamerički kontinent pristigle su s vremenom i sestre iz sljedećih zajednica: Školske sestre franjevke iz Bijeloga Polja, sestre sv. Vinka Paulskoga (milosrdnice), Služavke Maloga Isusa, dominikanke, franjevke Kćeri Milosrđa i franjevke od Bezgrešnog Začeća. (Ako koja družba sestara nije navedena, ispričavam se. Nije namjerno!)
Sestre koje su pridošle posljednjih desetljeća prošloga stoljeća uglavnom su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, pripremale mlade za svete sakramente, brinule se za uređivanje crkava i liturgijske potrebe, radile na humanitarnom i kulturnom polju… Svojom prisutnošću, molitvom i radom bile su i ostale važan čimbenik u životu hrvatskih iseljeničkih zajednica u Americi i svijetu.
Zaključno
Kao što nije dovoljno istražen rad i uloga hrvatskih ženskih (gospojinskih) društava u povijesti Hrvata u Americi (i drugdje), slično tomu, ostaje na mlađim povjesničarima sagledati i javnosti predstaviti važnost postojanja i djelovanje hrvatskih župnih škola u Americi i nesebičan rad časnih sestara, koje su desetljećima s ljubavlju podučavale i odgajale djecu hrvatskih doseljenika u više hrvatskih naseobina diljem Amerike.
Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena / The Croatian Women’s Network, koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.
Ove crtice pišem ne samo radi trenutačnih vijesti o hrvatskim ženama u dijaspori, nego (još važnije) da bih ponukao neku od mlađih hrvatskih povjesničarki da se odvaži istražiti ovaj važan dio povijesti hrvatskog iseljeništva, koji je prečesto ne samo prešućen nego i zaboravljen. Naime, objavljene knjige o životu (tegobama, uspjesima i neuspjesima) Hrvata u svijetu uglavnom govore o društvima u kojima su prednjačili istaknuti muževi svog vremena. Ali, mi koji smo živjeli i radili u hrvatskim zajednicama u Americi i diljem svijeta dobro znamo da su žene, uz obiteljske odgovornosti i poslove izvan kuće, pridonijele neizmjerno mnogo za opće dobro u svim našim zajednicama. Rijetko se koja od žena „bavila politikom”, ali općenito govoreći, žene su bile glavni oslonac društvenog, kulturnog i humanitarnog rada u svim župama, udrugama, domovima, zborovima, hrvatskim školama, folklornim skupinama… No njihovi su doprinosi rijetko dobivali medijsku, a još manje znanstvenu pozornost. To je otpisivano kao „ženski poslovi”!
Ovdje ćemo barem natuknuti nekoliko točaka kao mogući putokaz za buduća dublja i šira istraživanja ovog važnog dijela povijesti hrvatske dijaspore.
Ženska društva krajem 19. i početkom 20. stoljeća
Da podsjetim, koraci samoorganiziranja američkih Hrvata u udrugu, koja je s vremenom postala Hrvatska bratska zajednica, najbrojnija hrvatska organizacija u Americi, sežu do 1894. godine. Samo dvije godine poslije u Chicagu je utemeljeno gospojinsko (žensko) potporno društvo Hrvatska vila. Bilo je to 7. veljače 1896. u domu mlade gospođe Ane Pintur (1873. – 1954.), rođ. Vučina u Jastrebarskom. Podatci (charter) države Illinois svjedoče da su zahtjev za registraciju društva Hrvatska vila podnijeli (i dobili) Ana Pintur, njezin muž Antun i Tomo Lacković iz Chicaga, čija je supruga bila jedna od utemeljiteljica tog društva.
Mali broj tadašnjih mladih i hrabrih žena napravio je prvi korak, i s vremenom su ostvarile velike uspjehe. Društvo je postalo odsjek broj 30 u HBZ-u, a gospođa Pintur obnašala je razne dužnosti u njegovu vodstvu, bila delegatica na nekoliko konvencija HBZ-a, i prvi kraju njezina ovozemaljskog života bila je imenovana začasnom članicom HBZ-a. Iz jednog izvora doznajemo da se na pogrebu jedne od članica Hrvatske vile u 1904. godini skupilo do 40 članica, što ukazuje na tadašnju snagu društva.
Nadalje, bilo je to 1897. kad je prva žena došla kao delegatica na konvenciju najveće hrvatske organizacije u Americi, 4. konvenciji Hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). To je bila Julija Bihelmajer iz gospojinskog društva Sv. Ana, odsjek br. 29 u Alleghenyju, Pennsylvania. Kad je ušla u konvencijsku dvoranu, svi su ostali delegati ustali, povikali: „Živjela!” i zapjevali: „Hrvatice ljubice, ljubile slobodu…”
Koliko sam mogao zapaziti, među ranim hrvatskim ženskim (gospojinskim) društvima u Americi bila su i sljedeća: Hrvatska vila u Chicagu; Sv. Ana u Pittsburghu (spominje se 1897., ali vjerojatno je ustrojeno barem godinu prije); Sveto Srce Marijino u St. Louisu, odsjek 157 HBZ-a, utemeljeno 1901; Marija Prečistog Začeća utemeljeno 1901. u Jolietu, Illinois; gospojinsko društvo Sv. Ana u St. Louisu; društvo Majka Božja u Pittsburghu, odsjek 98 HBZ-a; Zvijezda Danica u Lackawanni, odsjek br. 497 HBZ-a; Hrvatska Danica u Chicagu, odsjek broj 5 HZ-a Illinois; Majka Božja od Trsata u Chicagu; hrvatsko gospojinsko dobrotvorno društvo Katarina Zrinjski odsjek 13, HZ Illinois… Nadalje, treba imati na umu da su i sve hrvatske katoličke župe imale ženska potporna društva, koja su uvijek bila stabilan oslonac župa i ustrajno pomagala sve župne djelatnosti.
Premda su žene bile važan dio svih društava u iseljeništvu, one su utemeljile svoja (ženska) društva, afirmirale svoju samostalnost i dale velik doprinos životu i radu hrvatskih naseobina. Žene su se udruživale da bi zajedničkim snagama pomogle jedna drugoj i svojim sunarodnjacima koji su se našli na bespućima iseljeničkog života. Nije bilo rodnog sela ili šire obitelji da bi priskočili jedni drugima u pomoć pa su udruživanja nadomještala prazninu tradicionalnog domovinskog, šireg obiteljskog i društvenog života. Također, ženska društva imala su velik udjel u čuvanju hrvatskog jezika, kulturne baštine i nacionalnog identiteta u tuđem svijetu. Ali njihov je rad imao odjeka i u domovini, posebice na karitativnom i domoljubnom polju. Spremno su pomagale ne samo svojim najbližima nego i domovini u svim njezinim potrebama.
Društvo Hrvatska žena
Važno je ovdje upozoriti na gotovo stogodišnje postojanje i ustrajno djelovanje društva Hrvatska žena u Americi. Ono je utemeljeno 1929. godine u Chicagu. Naime, izvorno društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Zagrebu 1921. godine. Utemeljiteljice su bile poznate Hrvatice tog vremena: Marija Kumičić, Zora pl. Trnski, Ivka barunica Ožegović… Njihova imena svjedoče o ugledu i ozbiljnosti tog pothvata. Ubrzo nakon Zagreba ogranci društva Hrvatska žena osnovani su u više gradova diljem Hrvatske.
Nije slučajno da je društvo Hrvatska žena utemeljeno samo nekoliko godina nakon što su ključni hrvatski političari odveli svoj narod u jugoslavenske magle. Gore spomenute Hrvatice sagledale su težak položaj u kojem su se Hrvati našli i poduzele konkretne korake da bi pomogle svom narodu, posebice najpotrebitijima.
Jedna od utemeljiteljica Hrvatske žene u Osijeku, spisateljica Josipa Glembay, napisala je 1922. godine:
Za dom svoj živi, pati i radi Sloga Hrvata nam je spas Doći će i vama sretni dani Zapjevajmo u sav glas „Ljubit slobodu, a mrzit zlo Hrvatske žene geslo je to.”
Te misli doprle su i u daleku Ameriku i društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Chicagu 27. siječnja 1929. godine. Dogodilo to se samo 21 dan nakon uvođenja srpske diktature u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj jugo-državi.
Pothvati žena u Zagrebu 1921. i onih u Chicagu 1929. bili su domoljubni i čovjekoljubni refleksi Hrvatica koje su bile spremne raditi i žrtvovati se za dobrobit svog naroda, u domovini i iseljeništvu.
Društvo Hrvatska žena u Americi je nekoć imalo ogranke u Pittsburghu, Clevelandu, Youngstownu, Detroitu… ukupno 26 „grana”. Društvo je bilo (i ostalo) neovisno, nije pripadalo (i ne pripada) nekoj krovnoj organizaciji, stranci ili ideologiji. Svrha mu je bila (i ostala) humanitarno i kulturno djelovanje prožeto hrvatskim domoljubljem. To svjedoče djelatnosti Hrvatske žene u Americi, posebice u Chicagu, tijekom obrambeno-osloboditeljskog rata, kad su žene svojim humanitarnim radom iskazale neizmjernu ljubav za najpotrebitije u domovini.
Osim slanja pisama i posjeta utjecajnim ljudima i ustanovama u Americi, Hrvatska žena neumorno je prikupljala novac i odaslala više od 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara vrijednosti. K tomu, Hrvatska žena iz Chicaga pomogla je, moralno i materijalno, ponovnom utemeljenju (1990.) društva Hrvatska žena u Zagrebu.
Također, društvo Hrvatska žena izdavalo je u Chicagu krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina časopis Hrvatica i time jačalo kulturno djelovanje svojih članica i prijatelja te poticalo na rad za opće dobro.
Zaključno
Rad današnje Mreže hrvatskih žena moderniji je nego onih iz ranijih vremena, ima nove načine komuniciranja, djeluje brže i globalnije… Uostalom, Hrvatska je konačno samostalna država koja ih povezuje i s kojom surađuju. Ali udruživanje i rad Hrvatica sve tamo od kraja 19. stoljeća do onih iz 1990-ih godina i danas imaju zajedničke trajne vrijednosti. To su ljubav za obitelj, humanitarni i kulturni rad, očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta i, u isto vrijeme, afirmacija i ravnopravnost žena na svim društvenim razinama i poljima rada. Može se biti moderna žena i ostati vjernom svojim korijenima, pridonoseći boljoj budućnosti svog roda i naroda!
Ante Čuvalo 