Autor Marijan Baldo Zlovečera. S hrvatskog preveli Duško Čondić i Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 str. Ilustracije. Kazalo imena. Bibliografija. ISBN 9780999822777.

Novovo objavljena knjiga chicaškog nakladnika „CroLibertas” je prijevod ranije objavljenog djela na hrvatskom jeziku Marijana Balda Zlovečere, Na gumnu zla. Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012. godine. Riječ je o autorovom osobnom preživljavanju u Titovom koncentracijskom logoru na Golom Otoku.

Kao što je poznato, Goli (riječ na hrvatskom znači gol ili neplodan) je nenaseljen, ekološki neprijateljski otok na sjevernom Jadranu, između Senja i otoka Raba, bez pitke vode i struje, što ga čini izvrsnim izborom Titovih komunista za koncentracijski logor.

Kao uvod u Titov koncentracijski logor na otoku Goli: Na gumnu zla, potrebno je prvo promotriti dva pitanja: Tko su bili zarobljenici? Što se događalo u logoru?

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je pod Titom bila gorljivi sljedbenik Sovjetskog Saveza. Jugoslavenski komunisti strogo su slijedili sovjetski model u politici, kulturi, gospodarstvu i gotovo na svim drugim poljima. Ali, bez konzultacija sa Staljinom, Jugoslavija je pokušala ojačati svoju regionalnu ulogu u širenju komunizma izvan svojih granica, u Grčku, Bugarsku i Albaniju. Takva samovoljna politika je prouzročila žestok sukob sa Sovjetskim Savezom. Tako je, 28. lipnja 1948., Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Kominform), međunarodna organizacija komunističkih partija, pod kontrolom Sovjeta, donio Rezoluciju kojom je napravio pritisak na Jugoslaviju i njezino vodstvo. Nakon tri godine staljinizacije u Jugoslaviji, bilo je teško prihvatiti činjenicu da su Sovjetski Savez i Staljin postali neprijatelji. Sovjeti su izolirali Jugoslaviju i ekonomski i diplomatski i k tome su signalizirali vojnu intervenciju. Šest mjeseci nakon Rezolucije Kominforma, jugoslavenski komunisti počeli su progoniti oporbu u svojim redovima i organizirati sustav logora i zatvora za kominformiste, odnosno Staljinove sljedbenike. Najveći takav kamp bio je na otoku Goli.

Logor je osnovala Uprava državne bezbjednosti (UDBA) u srpnju 1949. godine. UDBA je vodila logor, prisiljavajući zatvorenike na zlostavljanje drugih zatvorenika. Zatvorenici su radili u teškim uvjetima u kamenolomima, pilanama, vađenju pijeska, pošumljavanju otoka, pravljenju pločica, željezaru, proizvodnji namještaja i popravljanju malih plovila, stvarajući tako prihode tajnoj policiji. No, temeljna politička funkcija logora bila je političko preodgoj zatvorenika kroz strah i mučenje.

Na Golom Otoku bilo je nekoliko kampova, od kojih je jedan bio za žene. Kominformisti su zatvarani i u druge zatvore, ali najteži je bio onaj na Golom otoku. Ukupno je tijekom tog razdoblja bilo 15.737 registriranih zatvorenika interniranih u raznim zatvorima i logorima u Jugoslaviji, svi pod optužbom da su podržavali Staljina.

Nakon završetka svađe sa Sovjetskim Savezom logor je zatvoren krajem 1956. godine, ali je služba za zaštitu države (UDBA) zaključila da je industrijska proizvodnja na otoku previše isplativa da bi se zatvorila pa su promijenili kategoriju zatvorenika. Nakon 1956. Goli Otok postaje kaznionica za mlađe delinkvente, kriminalce i političke zatvorenike; svi oni nastavljaju stvarati prihode za UDBA-u. Zatvor je radio do 1988. godine.

Sama UDBA, međutim, gotovo nikada nije bila prisutna unutar logora. Uspostavili su sustav logorske samouprave po kojem su povlašteni logoraši kontrolirali ostale osuđenike: oni su bili produžena ruka UDBE. Slični organizacijski modeli sa zatvorenicima koji imaju vlast nad drugim zatvorenicima pronađeni su u nacističkim logorima i u sovjetskim gulazima.

UDBA je oslobođenim zarobljenicima zabranila govoriti o Golom Otoku i svojim tamošnjim iskustvima. Prije puštanja na slobodu zatvorenici su morali potpisati takozvanu “Obvezu” kojom su se obvezali na zakletvu šutnje o onome što se dogodilo u logoru, pod prijetnjom ponovnog zatvaranja.

Tema osvete Staljinovim sljedbenicima u Jugoslaviji prvi put se u književnosti počela pojavljivati krajem 1960-ih s romanom Dragoslava Mihailovića, Kad su cvjetale tikve. Nakon Titove smrti 1980., objavljeni su deseci romana koji su se temeljili na svjedočenjima bivših logoraša, a snimljen je i niz filmova od kojih su najpopularniji Balkanski špijun i Otac na službenom putu. Za daljnje čitanje preporučuju se dvije studije: Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita : informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988.) i Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019.; recenzirano u Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51)

Autor knjige Tito’s Concentration Camp on Goli Island, odnosno Na gumnu zla, Baldo Marijan Zlovečera, rođen je 1933. godine u Pridvorju u Konavlima kod Dubrovnika. S dvadeset godina pozvan je u tadašnje obvezno dvogodišnju služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Na dan prestanka služenja vojnog roka optužen je i osuđen za subverzivnu propagandu protiv države protivno članu 118. stav 1. Krivičnog zakona, te je bio u zatvoru pet godina, prvo u Nišu u Srbiji, a zatim četiri godine na Golom otoku (1956-1960).

Nakon izlaska iz zatvora, Zlovečera je stupio u franjevački red na otoku Košljunu i zaređen je za svećenika 1966. Veći dio svog svećeničkog života proveo je u misijama u inozemstvu, uključujući šesnaest godina u Argentini. Nakon što je napustio Argentinu, pripremao se za svoju sljedeću misiju u Južnoafričkoj Republici. Prije odlaska u Afriku godinu dana proveo je u Wiesbadenu u Njemačkoj i Chicagu u SAD-u, učeći engleski i pišući svoje memoare o vremenu koje je proveo u logoru na Golom otoku. Godine 1994. vratio se u Pridvorje, gdje je umro 2012. godine

Zlovečera je svoje memoare organizirao u više od pedeset kratkih poglavlja, svako sa svojim naslovom, što inače mračnu kroniku čini nešto lakšom za čitanje i praćenje. Napisana je kao dokument četverogodišnje kazne na Golom otoku, ali kroz kraće segmente autor s vremena na vrijeme uspijeva kroniku pretočiti u narativniji prikaz s osobnim dojmovima, opisima i razmišljanjima, ponekad čak i s duhovitim prizvukom.

U poglavlju „Zašto Goli otok?“ doznajemo da je „povijest radnog logora Goli započelo nekoliko pripadnika JNA (Jugoslavenske narodne armije) koji su poslani po nalogu Rankovića“, šefa UDBE. Zatvorenici iz drugih zatvora pripremali su otok za zatvorenike Informbiroa. Zbog straha od Rusa i mogućeg pokušaja prilaska otoku podmornicom, odlučeno je da se ondje izgradi baza za podmornice; logoraši su također izgradili i bunker koji je služio kao podzemno spremište.

U poglavlju “Zarobljenici-administratori” autor objašnjava da su upravitelji uglavnom bili pripadnici partizanskih postrojbi. Poslije rata sudjelovali su u državnom aparatu ili drugim važnijim administrativnim položajima: “Zarobljenici su se bavili i racionalnim i iracionalnim radom. Teror, ispitivanje logoraša do ludila, mučenje glađu, a posebno žeđu, sve u ime Partije i Tita s ciljem da im se iz glave izbriše sjećanje na istu Komunističku partiju i još jednog velikog vođu (Staljina) , koji je do jučer bio neprikosnoveni komunistički vrh. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, ovo sustavno ubijanje čovječnosti u ljudskom biću od strane ‘sugrađana’ trajalo je punih osam godina.”

Ranković je na Goli otok stigao 1951. godine, ali se nije usudio kročiti u logor na otoku Sveti Grgur. Autor zaključuje “kakav je teror morao biti […] iz činjenice da se o [tom] otoku ništa ne zna niti se govori kao da ga nikada nije ni bilo.”

Činjenica da je Staljin umro 1953. nije značila da je sve zaboravljeno i da će krenuti svjetlija budućnost. To je, međutim, odredilo sudbinu zatvorenika Informbiroa. No, kako Zlovečera napominje, “brojeći nekoliko tisuća, ‘administrativni’ zatvorenika Golog otoka i dalje su bili prijetnja UDBA-i. Nisu mogli jednostavno biti pušteni.” I dalje, “zasigurno se nije moglo očekivati da šute o zlim djelima Komunističke partije Jugoslavije – posebno prema vlastitom potomstvu. Prvi su eliminirani Albanci, a potom je uslijedilo trovanje IB-ova. Oslobođeni ‘administrativni’ zatvorenici ubrzo su zatvoreni i ponovno osuđeni.” U jesen 1956. na Goli otok su isprva stigli čisto obični kriminalci koji su korišteni kao tvornički radnici, zamjenjujući zarobljenike Informbiroa.

Po uzoru na sovjetske metode zlostavljanja, zarobljenici Golog otoka su se koristili za proizvodnju robe koja je stavljena na tržište pod imenom Velebit, s uredima u Rijeci, pod upravom UDBE.

“Rasjašnjavanje” njihovih političkih stavova značilo je da su zatvorenici morali priznati sve što su učinili protiv države, je li to istina ili ne, zatim su morali pismeno izjaviti sve što su priznali, a morali su i optuživati druge ispisujući njihova imena: metoda prisilnog samooptuživanja. Zatvorenici koji su odbijali udovoljiti tim naredbama bili su podvrgnuti fizičkom mučenju u kamenolomu. Na kraju su svi bili prisiljeni priznati sve što se od njih tražilo, bili oni krivi ili ne. Kako piše Zlovečera, cilj UDBE bio je očigledan — „ogoliti dušu do golotinje, svojim žrtvama oduzeti svaku trunku ljudskog dostojanstva, dehumanizirati ih do te mjere da postanu neosobe. […] Bilo je značajnih i časnih izuzetaka, ali vrlo malo. Strah je vladao cijelim logorom.” Jedan od zatvorenika koji je prethodno bio zatvoren u Sibiru tražio je da ga vrate jer se tamo osjećao bolje nego na Golom otoku. O toj situaciji Zlovečera s britkim humorno piše: “bio je loša karikatura revolucionara koji je kroz prizmu Gologa svoju budućnost vidio još u sibirskom zatvoru.” O stražarima Zlovečera piše: “Kada su nas vodili na posao i s posla, u zahode itd., nisam osjećao nikakvu oskudicu, bilo kakav pritisak ili silu. Tada sam počeo shvaćati da su oni koji nam vrše svu sramotu i sami manje slobodni od nas.” Zlovečerin ironičan ton je opipljiv: “Ako u vrijeme rata Muze šute, onda su na Goli već spavale.” I dalje: “Kad je netko u zatvoru, ne razmišlja o mrtvima jer su mu živi stalno za petama i u mislima. [… T]o kamenje ispunjen sramom – kamenje preko kojih se rascijepila i zaoštrila okrutna zloba – iako su samo te stijene bile svjedoci svega zla. Samo su oni vidjeli da je čovjek protiv čovjeka uz pomoć čovjeka taj koji je sve to učinio.”

U poglavlju “Moj dolazak na Goli, 1956.” autor piše o svojim osobnim iskustvima. Sami zatvorenici su tukli i maltretirali druge suzatvorenike naočigled svih: “S dubokim osjećajem srama pao sam na zemlju. Po prvi put sam sada shvatio da nisam samo zatvorenik: sada sam pravi rob, rob kojeg se klonimo kao da je gubavac, rob kojeg se sramoti čak i njegova vlastita zemlja.”

U logoru je još bilo mnogo generala i ministara, ne samo partizana. “Ono što je stajalo ispred mene nije ništa drugo do zla povijest otoka Goli. Sve ono u što su ti ljudi vjerovali, sve ono za što su se godinama borili u tami šuma, sve čemu su se nadali, sve ono što su uništili bez obzira na ljudski i društveni poredak, sve ono što su gurali u stranu što je stajalo na putu interesa Partije na kraju je propalo, kao i oni sami. Nakon dehumanizirajućeg procesa na Golom, isušivanja i nečije same osobnosti, posljednje kapi ljudskog ponosa i smisla života, ostao im je samo okus zla na jezicima i skrivena iskra mržnje u njihovim očima.”

Bez obzira na tešku tematiku, prijevod knjige Na gumnu zla Duška Čondića i Ivane Čuvalo precizan je i čitljiv kao što se i moglo očekivati od američko-hrvatskih prevoditelja koji tečno govore oba jezika. Osim mnoštva dokumentarnih činjenica koje autor iznosi u svojoj knjizi, ono što njegove memoare čini posebno vrijednim su njegova osobna razmišljanja, bila ona moralna, duhovita, empatična, filozofska, pa čak i ogorčena.

TITO’S CONCENTRATION CAMP ON GOLI ISLAND: ON THE THRESHING FLOOR OF EVIL. By Marijan Baldo Zlovečera. Translated from Croatian by Duško Čondić and Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 pp. Illustrations. Index of Names. Bibliography. ISBN 9780999822777. 

The CroLibertas Publishers’ new book is a translation of a previously published work in Croatian by Marijan Baldo Zlovečera (Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012).  It is an account of the author’s experiences in Tito’s concentration camp on Goli otok (Goli Island). 

As is well known, Goli (the word in Croatian means naked or barren) is an uninhabited, environmentally hostile island in the northern Adriatic, between Senj and the island of Rab, without drinking water and electricity, making it an excellent choice for Tito’s Communist concentration camp.

As an introduction to Tito’s Concentration Camp on Goli Island: On the Threshing Floor of Evil, two preliminary questions need to be addressed: Who were the prisoners? What went on in the camp?

Just after the Second World War Yugoslavia under Tito was a fervent follower of the Soviet Union. Yugoslav communists strictly followed the Soviet model in politics, culture, economy and in almost all other fields. But, without consulting Stalin, Yugoslavia took it upon itself to try to strengthen its regional role in spreading Communism beyond its borders, into Greece, Bulgaria and Albania, a policy that caused the great conflict with the Soviet Union. Thus, on June 28, 1948, the Communist Information Bureau (Cominform), the international organization of Communist parties, controlled by the Soviets, issued a resolution putting pressure on Yugoslavia and its leadership. After three years of Stalinization in Yugoslavia, it was hard to accept the fact that the Soviet Union and Stalin became enemies. The Soviets isolated Yugoslavia both economically and diplomatically and even signaled military intervention. Six months after the Cominform Resolution, Yugoslav Communists started persecuting the opposition in their ranks and organizing a system of camps and prisons for the Cominformists, that is, Stalin’s followers. The largest such camp was on Goli Island.

The Camp was established by the Uprava državne bezbjednosti (UDBA; State Security Service) in July 1949. The UDBA ran the camp, forcing prisoners to abuse other prisoners. Inmates labored under harsh conditions in quarries, sawmills, sand extraction, reforesting the island, tile-making, iron work, manufacturing furniture, and repairing small vessels, thus generating revenue for the secret police. But the basic political function of the camp was the political re-education of the prisoners through fear and torture.

There were several camps on Goli Island, one of them being for women. Cominformists were imprisoned also in other prisons, but Goli Island was the most severe. In total, there were 15,737 registered prisoners interned in various prisons and camps in Yugoslavia during the period, all on charges of supporting Stalin.

After the conflict with the Soviet Union had ended, the camp was closed in late 1956, but the security service decided that the industrial production on the island was too profitable to be shut down so they changed the category of prisoners. After 1956, Goli Otok became a penitentiary for delinquents, young adults, criminals, and political prisoners, all of them continuing to produce revenue for the UDBA. The prison operated until 1988.

The UDBA itself, however, was almost never present within the camp. They established a system of camp self-administration whereby privileged inmates controlled the other convicts: they were the long arm of the UDBA. Similar organizational models with inmates having authority over other inmates, were found in Nazi prison camps and in the Soviet gulags.

The UDBA forbade the released prisoners to speak about Goli Island and their experiences there. Before they were released prisoners had to sign the so-called “Commitment,” binding them to an oath of silence about what happened in the prison camp, under threat of reimprisonment.

The topic of revenge against Stalin’s followers in Yugoslavia first began to emerge in literature in the late 1960s with Dragoslav Mihailović’s novel, When Pumpkins Blossomed. After Tito’s death in 1980, dozens of novels were published that were based on the testimonies of former inmates and a number of films were also produced, the most popular being Balkan Spy and When Father Was Away on Business. For further reading, two studies are recommended: Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (1988), and Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019; reviewed in the Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51).

The author of Tito’s Concentration Camp on Goli Island, Baldo Marijan Zlovečera, was born in 1933 in Pridvorje in the region of Konavle near Dubrovnik. At the age of twenty he was drafted to the then two-year obligatory military service in the Yugoslav People’s Army. The day his military service ended, he was charged and convicted of subversive propaganda against the State contrary to Article 118, §1, of the Criminal Code, and was imprisoned for five years, first in Niš in Serbia, and then for four years on Goli Otok (1956-1960).

After his release from prison, Zlovečera entered the Franciscan order on the island of Košljun and was ordained a priest in 1966. He spent most of his priestly life in missions abroad, including sixteen years in Argentina.  After he left Argentina, he prepared for his next mission in the Republic of South Africa. Before going to Africa, he spent a year in Wiesbaden, Germany and in Chicago, USA, learning English and writing his memoires of the time he spent incarcerated on Goli Otok. In 1994,  he returned to Pridvorje, where he died in 2012.

Zlovečera organized his memoir into more than fifty short chapters, each with its own title, which makes the otherwise grim chronicle somewhat easier to read and follow. It is written as a document of the four-year sentence at Goli Otok, but through the shorter segments the author succeeds from time to time in transforming it into a more narrative account with personal impressions, descriptions, and reflections, sometimes even with humorous overtones.

In the chapter “Why the Island of Goli?,” we find out that the “history of the Goli labor camp was begun by several members of JNA (Yugoslav People’s Army), who were sent by order of Ranković,” the chief of UDBA. Prisoners from other prisons prepared the island for the Information Bureau prisoners. Because of fear of the Russians and a possible attempt to approach the island by submarine, it was decided that a submarine base would be built there; a bunker, which was  used as an underground storeroom, was also built by the inmates.

In the chapter “Prisoners-administrators” the author explains that the administrators were mainly members of the Partisan units. After the war, they took part in the state apparatus, or other more important administrative positions: “The prisoners were engaged in work that was both rational and irrational. Terror, interrogating inmates to the point of insanity, tormenting them by hunger, and especially thirst, all in the name of the Party and Tito with the aim of erasing from their heads the memory of the same Communist Party and another big leader (Stalin), who had been the undisputed Communist top dog until just yesterday. Day after day, month after month, year after year, this systematic killing of humanity in a human being by a ‘fellow man’ lasted full eight years.”

Ranković arrived on Goli Island in 1951, but he did not dare step into the camp on the island of Sveti Grgur. The author concludes “what sort of terror there must have been […] from the fact that nothing is known or spoken about [that] island as though it never existed.”

The fact that Stalin died in 1953 did not mean that everything was forgotten and that a brighter future would start. It did, however, determine the fate of the Information Bureau prisoners. But as Zlovečera notes, “numbering a few thousand, Goli Island’s ‘administrative’ prisoners continued to be a threat to the UDBA. They could not simply be released.” And further, “they certainly could not be expected to remain silent about the evil deeds of the Communist Party of Yugoslavia – especially against its own progeny. The first to be eliminated were the Albanians, and then the poisoning of the IBs followed. The ‘administrative’ prisoners that were released were soon imprisoned and convicted again.” In the fall of 1956, at first purely common criminals arrived on Goli Otok and were used as factory workers, replacing the Information Bureau prisoners.

Modelled on the Soviet methods of abuse, the prisoners of Goli Otok were used to producegoods that were put on the market under the company name Velebit, with its offices in Rijeka, run by the UDBA.

“Clarifying” their political views meant that the prisoners had to confess everything they did against the State, weather it was true or not, then they had to declare in writing everything they confessed, and also had to accuse others by writing their names: the method of forced self-accusation. Prisoners who refused to satisfy these dictates were submitted to physical torture in the quarry. In the end, everybody was forced to confess whatever was asked of them, whether guilty or not. As Zlovečera writes, the goal of the UDBA was obvious—“to bare the soul to nakedness, to strip their victims of every shred of human dignity, to de-humanize them to the point of their becoming non-persons. […] Notable and honorable exceptions there were, but very few. Fear reigned throughout the prison camp.” One of the prisoners who previously had been imprisoned in Siberia asked to be returned because he felt better there than on Goli Otok. Zlovečera writes about that situation with sharp humor: “he was a bad caricature of a revolutionary who, through the prism of Goli, saw his future back in a Siberian prison.” About the guards, Zlovečera writes: “when they led us to and from work, to the toilets, etc., I did not feel any sort of deprivation, any sort of pressure or force. I then began to understand that those who carry out all the indignities toward us are, themselves, less free than we are.” Zlovečera’s ironic tone is palpable: “If in time of war the Muses are silent, then, on Goli, they were already asleep.” And further on: “When one is incarcerated, one does not think about the dead because the living are constantly at his heels and in his thoughts. [… T]hose rocks filled with shame – rocks across which virulent malice was split and sharpened – even though those rocks alone were witness to all the evil. They alone saw that it was man against man with the help of man that did it all.”

In the chapter “My Arrival to Goli, 1956” the author writes about his personal experiences. The prisoners themselves beat and mistreated other fellow prisoners in full view of everyone: “With a deep sense of shame, I fell to the ground. For the first time, I now realized I am not simply a prisoner: I am now a true slave, a slave that one shuns as though he were a leper, a slave that even his very own country holds in shame.”

In the camp there were still many generals and ministers, not only Partisans. “What stood before me was nothing else than the evil history of Goli Island. All that these men believed in, all that they fought for year upon year in the dark of forests, all that they hoped for, all that they destroyed without regard to human or social order, all that they pushed aside that stood in the way of the Party’s interests had, in the end, come to naught, and they, as well. After the dehumanizing process on Goli, the draining of one’s very personhood, the last drop of human pride and meaning of life, all that was left to them was the taste of evil on their tongues and the hidden spark of hatred in their eyes.”

Notwithstanding the difficult subject matter, Duško Čondić’s and Ivana Čuvalo’s translation of Tito’s Concentration Camp on Goli Island is both accurate and readable as one could expect of American-Croatian translators fluent in both languages. Apart from a lot of documentary facts that the author gives in his book, what makes his memoirs particularly valuable are his personal reflections, be they moral, humorous, empathetic, philosophical, or even resentful.

VESNA ČUČIĆ

Dubrovnik

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Staljin i komunistički vlastodršci koje je on postavio na čelo prividno oslobođenih zemalja Srednje i Istočne Europe spustili su “Željeznu zavjesu”, ne samo od “Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadrana”(1), nego su istovremeno “željeznim zastorom” podijelili sve sfere života ljudi koji su upali u ralje komunističkog totalitarizma. Zastor je dijelio ljudske odnose, obitelji, školsku obuku, odgoj mladeži, umjetnost, kulturu, etiku ― podijelio sve i svakoga, spustio se i u ljudske glave.

I u “Titovini” svatko je znao što se smije i što ne smije reći, napisati, čitati, oslikati, skladati, zapjevati…. Raslo se i živjelo u totalitarističkom “dualizmu”. Na jednoj strani bilo je ono što je režim htio i dozvolio da se uči, misli, zna, osjeća i veliča, a sve drugo je bilo zabranjeno, kažnjivo, opasno…, posebice Hrvatima. Nije bilo dopušteno saznati, među ostalim, prošlost svog naroda, svoje obitelji, o “nestalim” sinovima, muževima, očevima i djedovima ili što se zaista događalo tjekom Drugog svjetskog rata i u poraću. Nije se smjelo ni šaputati, a kamoli istraživati istinu o Bleiburškoj tragediji, Križnom putu, o broju žrtava rata i poraća, ratnim i poratnim logorima, ili o životu naroda poslije “oslobođenja” općenito. Morala se prihvatiti službena “istina”, barem javno.

Stariji se dobro sjećaju kako se ne tako davno živjelo na obje strane zastora. U kući, u crkvi, u krugu istinskih prijatelja bila je “naša” strana, a u školi, u javnim uredima, u vojsci, na radnom mjestu bila je “njihova”. (Pre)često nije bilo sigurno ni tko su “naši”, a tko “njihovi”. Ali čak i na “njihovoj” strani vladalo je međusobno nepovjerenje i strah od “onih gore”. Svatko i uvijek je morao biti na oprezu, a “oni” su posebice morali biti “budni” radi “neprijatelja” ― vanjskog i nutarnjeg, pravog i izmišljenog.

Svakodnevno se prolazilo “tamo i ovamo” kroz nametnute društvene zastore koje su svi osjećali i kad nisu bili očiti. Mnogi su bili na to naviknuli ― život sa zastorima im je postao “normalan”. Čak i danas se neki, uz titonostalgične uzdahe, sjećaju tih “dobrih dana” kad nisu trebali za sebe misliti ili im je totalitarni sustav osiguravao kruh i komadić moći za koju su bili spremni žrtvovati svoje i tuđe ljudsko dostajnstvo i slobodu, pa i živote onih “drugih”.

Nije se čuditi da su mnogi prihvatili život pod totalitarizmom. Neki su tako preživljavali, a drugi su ga prigrlili iz koristoljublja i sebeljublja, zasigurno ne iz čovjekoljublja. Ali, zabrinjavajuće je da su danas, nakon toliko godina od kako je pala europska “Željezna zavjesa”, u mnogim hrvatskim ustanovama brižno čuvani materijalni i ideološki ostaci koji su bili u službi totalitarističkog sustava. Politički nasljednici jugo-komunističkog režima i danas pokušavaju očuvati moć koju su naslijedili od svojih ideoloških i krvnih predaka. Ili, pak, “željezni zastor” donedavne ideologije nastoje zamjeniti, naoko dobroćudnijim ali opasnim, “zastorom” političke korektnosti i postmodernističkog (kontradiktornog) apsolutnog relativizma što vodi društvo u “baršunasti” totalitarizam, (opet) s “njima” na čelu. Jučerašnji jugo-komunisti postadoše današnji “globalni” postmodernisti!

Važno je zato istraživati i saznati nedavnu prošlost s “obje strane zastora” da bi saznali vlastitu povijest i da bi mogli lakše prepoznati današnje ideologije koje pomalo ujarmljuju našu sadašnjost da bi, navodno, stvorile “novo, humanije i otvorenije društvo”. Ali žrtva tog puzajućeg “humanističkog” totalitarizma opet će biti “običan čovjek” kao što je bio i donedavnog komunizma. Treba se, dakle, suočiti s prošlošću da bi sačuvali budućnost od zlokobnih starih i novih zabluda.

Poratno hercegovačko selo

Većina povjesničara je vična pisati o “velikim ljudima”; o onima koji su “drmali” svijetom i “stvarali povijest”; o vođama naroda, vojski i pokreta, utemeljiteljima ideologija, političkim i kulturnim elitama, ustanovama i strankama, ali puno rijeđe se istražuje i piše o “običnim ljudima”, posebice o životu onih “na dnu” društvene ljestvice; o ljudima na selu koji su uvijek morali nositi “teret povijesti” što su je “oni gore” krojili ili se njom poigravali.

U ovoj knjizi nam nije namjera govoriti o pobjednicima i gubitnicima ili o vođama koji su selo podjarmili u svoje revolucionarne planove da bi “u bratsvu i jedinstvu” stvorili “novog seljaka”, “novo selo” i socijalističko društvo, nego kako je narod u hercegovačkim hrvatskim selima živio i preživio teror režima koji je zgrabio vlast i obnovio tuđinsku državu uz pomoć svjetskih sila te pokušao militarizirati cijelo društvo, da bi svi vojničkom disciplinom slijedili komunističku partiju, tu nepogrješivu avangardu, u “svjetliju budućnost”.

Još pomalo žive usmene predaje o smicanju koza, o “otkupu” mesa, vune, žita, o prisilnom radu na zadružnim domovima i “u industeriji” te o sadnji pamuka, kikirikija, “arpadžika” i slično. Ali sve to prebrzo pada u potpuni zaborav, kao da se nije ni dogodilo! Već današnjem naraštaju to zvuči kao “bajke iz davnina”. Ali nisu to bile bajke, nego krvava stvakidašnjica života naših obitelji, i to ne tako davno.

Svrha ove knjige je, dakle, sačuvati od zaborava poratna zbivanja u Hercegovini.(2) Ali ovo nije knjiga sjećanja (premda su neka navedena), nego povijest temeljena na izvornim dokumentima iz režimske ostavštine. Za uzorak “sondiranja” poratnog vremena uzeta su dva ljubuška sela, Proboj i Radišići, ali “priča” je bila ista u svim hrvatskim selima u Hercegovini. Samo imena i brojevi su drugačiji, a sve ostalo bilo je isto; svi su jednako podnosili progone i na sličan način su se opirali komunističkoj strahovladi te se “snalazili” kako su najbolje mogli da bi preživjeli te zle dane i godine.

Zašto baš ova dva sela? Slučajno sam u zgradi Općine Ljubuški pronašao sačuvanu (također slučajno) arhivsku građu Mjesnih narodnih odbora (MNO) koji su postojali u poratnom Kotaru Ljubuški.(3) Zbog samog obujma materijala morao sam se ograničiti na istraživanje samo jednog odbora i, naravno, odabrao sam MNO Proboj, odnosno nakon srpnja 1947. MNO Radišići, jer taj “teren” najbolje poznajem (rođen sam u Proboju), a u svojim ranim godinama poznavo sam i lijep broj ljudi koji su u dokumentima spomenuti.

Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći puno raznolikih podataka. Oni će, u prvom redu, biti na usluzi budućim istraživačima povijesti, demografije, gospodarstva, stočarstva, poljoprivrede u Hercegovini. Iz navedenih pojedinosti ― od broja žitelji i domaćinstava u ova dva sela do broja domaćih životinja, litara vina i rakije, zasijanih dunuma(4) žita i pamuka, kilograma “otkupljena” mesa i vune, ili iz popisa dozvola, karakteristika, kazni ― može se puno saznati kako se živjelo u Hercegovini unazad samo nekoliko desetljeća. Zasigurno, navedena imena će privući prvu pozornost mnogih, posebice Radišćana i Probojana, jer su to bili njihovih djedovi, bake i susjedi. Bit će znatiželje tko je sve u knjizi spomenut! Ali, svi popisi, svi brojevi, sva imena, svi doneseni dokumenti samo su kamenčići mozaika koji prikazuje tmurnu sliku cjelokupnog poratnog života u hercegovačkim hrvatskim selima pod jugo-komunističkom vlašću. Zato je važno da se čitatelj ne izgubi u pojedinostima (imenima i brojevima), nego da nastoji sagledati cijelu sliku totalitarnog sustava koji je htio sve popisati i propisati, sve kontrolirati i (sa)znati, ljudima oduzeti pravo misliti svojom glavom, odlučivati što i kada će zasijati na svojoj zemlji, putovati kamo hoće, kupiti prase, prodati svoje janje ili ponijeti kilogram suhih smokava u Slavoniju. Sve je bilo pod kontrolom, za sve je trebala dozvola, čak i za upaljač (“fajercak”) u džepu! Ovdje doneseni podaci svi skupa ocrtavaju pravu sliku totalitarizma u svakodnevnoj praksi.

Posljedice ratnih i poratnih godina su nepregledne. I donedavna stroga zabrana traženja povijesne istine, kao i ono što je bilo skrivano, krivotvoreno i lažno prikazano, je također imalo velike osobne, društvene i nacionalne posljedice koje su itekako još vidljive. Ova knjiga i ne pokušava ući u tu temu, nego nastoji doprinijeti iznošenju činjenica na “svijetlo dana” da se sazna što se zaista događalo u poratnim vremenima i zatim da one posluže zananstvenicima za dalja istraživanja i raščlanjivanja. Osim toga, društvene i idološke podjeljenosti se ne mogu premošćivati i nadati se pomirenju još živućeg “mi i oni” dok ne bude volje i snage istražiti i suočiti se s cjelovitom prošlošću.

Gledajući s današnjeg vidika, stradanja Hrvata krajem rata, Bleiburg, Križni put i život u hercegovačkim hrvatskim selima u poratnim godinama su jedna posebna tragična cjelina. Istina, od poratnih dana i godina do urušavanja komunističkog režima i same Jugo-države bilo je raznih reformi, petogodišnjih planova, ustavnih promjena, micanja pa i zatvaranja ponekih jugo-komunističkih moćnika i skupina ― bilo je popuštanja i stezanja, ali sustav je u biti uvijek ostao isti, režim je samo taktizirao da bi sačuvao monopol na vlast. Kad se, pak, radilo o hrvatskim stremljenjima za slobodom komunisti, kao i svi beogradski vlastodršci zadnjih stotinu godina, ostali su vjerni sami sebi: to je uvijek bilo i ostalo “najzabranjenije voće”. Podaci koje u ovoj knjizi objavljujemo glasno svjedoče kako su hrvatska sela u Hercegovini u poraću (i kasnije) skupo platila nečije “visoke ideale” jugoslavenstva i komunističkog totalitarizma. Nek se ne zaboravi da se ne bi ponovilo!

Riječ-dvije mladima

Mlađa pokoljenja, posebice oni koji su rođeni u gradovima ili negdje u svijetu, kad danas posjete hercegovačka sela vide u njima relativno moderan način života. Ali vremena o kojima govori ova knjiga bila su posve drugačija: kuhalo se na ognjištima, “stojne” kuće i štale su bile (većinom) pokrivene slamom, nije bilo eletrične energije, telefona, vodovoda, hladnjaka, klima, kućnih zahoda i kupaonica; ni motornih vozila, traktora, freza i motornih prskalica; potrepština u “zadrugama” bilo je malo, a kupovna moć još manja; svako janje, bublja masla, koka i svako jaje bilo je brižno čuvano i cijenjeno, a “narodna vlast” je sve brojila i određivala koliko se mora predati “na otkup” državi. Ni vremena nije bilo na pretek, jer se uvijek nešto radilo ― čak i zimi, od duhana do zidanja suhozida.

Stranice ove knjige oslikavaju tadašnji život i rad ljudi tog vremena. Ali, i u takvim prilikama sela su bila puna djece, života i zajedništva. Nije bilo “luksuza”, ali je bilo veselja. Uz sve materijalne nedaće i komunističku tiraniju, čula se pjesma i šala. Narod je svojim zdravim pogledima na život, vjerom u Boga i u samopouzdanju prkosio svim režimim i svim nedaćama; uvijek je radio s puno nade u bolju budućnost.

Polovicom 1960-tih počinju masovni odlasci na “privremeni” rad u Njemačku i tada stiže modernizacija u hercegovačka sela. Nije to bilo zaslugom “narodne vlasti”, nego seljaci svojim radom i novcem u selo dovode struju, vodu, telefon; prave kuće, kupuju traktore, kamione, pumpe za vodu. I, konačno, stigla je i politička sloboda. Totalitarni režim i jugo-država otišli su u nepovrat. Stigla su nova vremena, nove mogućnosti, ali i novi problemi od koji se može bježati ili se s njima hrabro nositi kao što su to radili i naši preci.

Bilješke

(1) Govor Winstona Churchilla (5. III. 1946.) u Fultonu, Missouri, SAD.

(2) U knjizi Kad su se koze smicale (1994.), književnik Vladimir Pavlović (Trebižat, 1935. – 1996.) ostavio nam je divan zapis o životu u poratnoj Hercegovini. Ova knjiga govori o istom povijesnom razdobljiu i ona podacima iz arhivske građe potvrđuje ono što je vrstan književnik tako lijepo i zabavno opisao.

(3) U samom poraću zvali su se Seoski naordni odbori (SNO). U Kotaru Ljubuški nakon arata bilo je 17 MNO-a, potom 16 i na kraju 15.

(4) Dunum (dulum) je površina od 1000 m².

Ante Čuvalo, The Croatian National Movement 1966-1972, East European Monographs, Columhia University Press, New York 1990, 275 str. 

Ovo je prva i zasad jedina historiografska studija (nastala 1988. godine) u kojoj su sustavno obrađena zbivanja u Hrvatskoj 1966.-1972. U nizu radova, domaćih i inozemnih, koji dotiču ovu problematiku ‘hrvatski nacionalni pokret’ se dotad usputno promatrao tek u kontekstu cjelovite povijesti Jugoslavije. Istodobno, kao što i sam autor uvodno konstatira, njihovo je temeljno obilježje da smještaju ova događanja u perspektivu odnosa Istoka i Zapada, pri čemu se jedinstvo i stabilnost tadašnje Jugoslavije uzimaju kao pretpostavka geopolitičke ravnoteže u Europi. Zato se i dogodilo da se jedna »prekomjerna decentralizacija« koja se javila kao dio nastojanja pokreta mogla smatrati negativnom, a njeni nositelji »opasnim nacionalističkim romantičarima«. Sva zapadna literatura, kaže Čuvalo, čak i ona koja je u pokretu vidjela liberalističku i humanizirajuću potku (kao npr. autor Pedro Ramet), ocijenila je da su lideri ovog pokreta ‘ipak išli predaleko’ i ugrozili stabilnost cijele tadašnje države. Takvim gledanjem većina se ove literature približila ondašnjem službenom jugoslavenskom tumačenju. 

Pristup za koji se autor opredjeljuje u svojoj analizi jest nastojanje da se pokret promatra sam po sebi: u svojim ciljevima, razlozima, uzrocima i prirodi. U ovom kratkom prikazu treba istaknuti neke zanimljive teze Čuvalove knjige. 

To što nije bilo ‘čistke’ u Partiji nakon političkog pada Rankovića, misli autor, razlogom je teških posljedica na unutarnacionalne odnose u Jugoslaviji (40.). Jer, u tome su Hrvati i drugi nezadovoljni narodi vidjeli dokaz nacionalne nejednakosti i, osobito, signal da se hrvatski nacionalizam smatra opasnijim nego srpski. Zato su, između ostalog, hrvatski partijski lideri tog doba naglašavali da je unitarizam zapravo velikosrpski hegemonizam koji je osnovnim uzrokom za rast drugih nacionalizama. Isticali su, dapače, da je on još opasniji od centrifugalnih nacionalizama drugih, jer je dobro organiziran i s razvijenom infrastrukturom u saveznoj državi. 

U spomenutoj je literaturi dosta proširena teza da su izvori nacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji bile kulturne i religijske predrasude, osobito one između Hrvata i Srba – ali to nije točno, kaže autor, jer je u pretpovijesti toga politička i kulturna i, posebno, gospodarska različitost i nejednakost (77.). Korijeni hrvatskog nacionalizma dublji su i vezani uz nacionalnu povijest, u kojoj je prisutna stalna težnja da se uključivanjem u modernu Europu i svijet izbori svoje mjesto. Gospodarska su pitanja krajem šezdesetih godina pripomogla da se mnogo članova Saveza komunista u Hrvatskoj uključi u raspravu o međunacionalnim odnosima i to ih je približilo nacionalno svjesnim hrvatskim marksistima i tradicionalnim nacionalistima. 

Na vrhuncu pokreta, sedamdesetih godina, partijsko su vodstvo činile tri frakcije – konzervativci, neokonzervativci i liberali. Desetom sjednicom CK SKH nastala je razdjelnica: došlo je do temeljne podjele na konzervativce i hberale. Nakon toga dio je liberala počeo oponirati vodstvu, smatrajući da je ono preambiciozno u svojim zahtjevima za nacionalnom emancipacijom i istodobno ‘premekano’ u odnosu spram političke akcije intelektualaca i studenata. Taj dio bivših liberala postao je neokonzervativan i približio se konzervativcima, dok su oni s vrha Partije, ‘progresivci’, kasnije nazvani od partijskih funkcionara ‘nacionalističkom frakcijom’, postah bliži inteligenciji. Vodstvo, koje je nakon X. sjednice legitimiralo hrvatski nacionalni pokret, ideološki je, po Čuvalu, sljednik loze ‘nacionalno svjesnog marksizma’ koji je u Hrvatskoj nastao prije i za vrijeme II. svjetskog rata (a koja tradicija je uvijek bila protudogmatska i nacionalno šire orijentirana nego boljševizirano vodstvo KPJ/SKJ) (134.). ‘Progresivci’ su, kaže autor, imali moral, ideološku ispravnost i podršku naroda, a njihovi oponenti pohtičku, vojnu i gospodarsku moć u svojim rukama. 

Osim malog broja režimskih apologeta, hrvatsku humanističku inteligenciju činile su kasnih šezdesetih i ranih sedamedesetih godina dvije osnovne grupe: nacionalno orijentirani intelektualci i internacionalni marksisti (141.). Prva grupa je djelovala u Matici hrvatskoj, na Sveučilištu i u časopisima, zagovarajući nacionalnu državnost kao pitanje od temeljnog političkog i nacionalnog značaja. Iako su internacionalisti imali drugačiji odnos prema nacionalnom pitanju, njihova je djelatnost u to vrijeme ipak jako važna zbog kritičkog propitivanja nekih teorijskih i ideoloških pitanja. 

Autor smatra da je neposredna uloga Katoličke crkve u pokretu bila od minimalnog značenja. Između progresivnog partijskog vodstva i visokih crkvenih autoriteta vladala je u to vrijeme, po njemu, određena vrsta ‘primirja’. Budući da Crkva nije bila sigurna u ishod zbivanja, prihvatila je, kaže Čuvalo, politiku čekanja. On iznosi i tvrdnju da je konzervativni dio crkvene hijerarhije stvarno bio bliži neokonzervativcima u SK nego ‘progresivcima’ ili nacionalistima, objašnjavajući to samorazumijevanjem njihove pozicije u KC-u – mislili su, slično konzervativcima u državi, da treba štititi društvo od liberalne ‘anarhije’ (156.-7.). Čak i nakon političke ‘čistke’ u Hrvatskoj 1971. i 1972. godine, kaže Čuvalo, Crkva je prilično nevoljko i malo protestirala vlastima oko progona studenata i intelektualaca. Neosporno, Crkva je imala, dugoročno gledano, pozitivnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvješćenju, jer je stalno bila politička i ideološka protuteža komunizmu. To što Crkva nije imala značajniju političku ulogu u pokretu kako su neki očekivali može se objasniti, po autoru, time što je ona dulje vrijeme, ograničena u svom djelovanju, ‘upravljala’ svoje privrženike u čisto ‘eshatološku’ sferu i time depohtizirala mase. Na taj način, misli Čuvalo, ona je zapravo pomogla režimu u uspostavljanju potpune socijalne kontrole. 

Razvoj ‘hrvatskog nacionalnog pokreta’ Čuvalo vidi u tri razdoblja: prvo od 1965. do 1968. godine, drugo od 1968. do 1970. i zadnje od siječnja 1971. do prosinca 1971. godine. »Niti jedna od suprotstavljenih ideoloških strana, ni Komunistička partija ni religijske institucije nisu bile sposobne ostvariti nacionalno jedinstvo hrvatske nacije. Inteligencija, potekla iz različitih društvenih i ideoloških sredina bila je baš ona, koja je pridonijela nacionalnom jedinstvu.«(187.) Dakle, u prvoj fazi intelektualci su postali glasnogovornici hrvatskih nacionalnih ciljeva, da bi kasnije do istih shvaćanja došli i novi liberalni elementi u partiji, iako su oni govorili u terminima ‘klasne borbe’, za razhku od intelekutalaca, koji su upotrebljavali i nacionalne i klasne reference. Osnovno je, u to vrijeme, da ni intelektualci niti partijsko vodstvo zapravo ne dovode u pitanje državu ili sustav same po sebi, nego traže dosljednu primjenu temeljnih partijskih načela, i to osobito onih koji su se ticali hrvatskih nacionalnih interesa. U trećoj fazi pokret je zadobio masovnu podršku. Ali, on zapravo nikad nije bio organizacijski čvrst, nego kombinacija djelatnosti različitih grupa, od kojih su tri središta najvažnija: Matica hrvatska (»Duša pokreta su bih intelekutualci koji su se okupili oko MH«), vrh SKH i studenti na Sveučilištu (»pravi idealisti pokreta«). Uloga partijskog vodstva bila je ogromna, ali mu je nedostajalo moći i sposobnosti da transformira masovnu podršku u političku akciju (189.). »Progresivci su postali narodni tribuni, ali jedino političko oružje koje su imali bile su neorganizirane mase.« Komentirajući hladan, pa i negativan politički odnos Zapada prema pokretu, autor ističe da je partijsko rukovodstvo propustilo ozbiljnije se baviti pitanjem odnosa Zapada i Istoka.

U kontekstu nacionalne povijesti ova se zbivanja, po Čuvalu, mogu prepoznati kao nastavak hrvatske nacionalne borbe započete sredinom 19. stoljeća, a koja se od tada kretala neprestano kroz dva opredjeljenja – za hrvatsku državnost u Jugoslaviji i za njenu potpunu neovisnost. Hrvatski nacionalni pokret u mnogočemu, po autoru, liči na HSS Stjepana Radića: u dihotomiji starčevićanstva i jugoslavenstva Radić je bio između – nije tražio rušenje Jugoslavije, nego hrvatsku državnost u njoj (190.). 

Knjiga ima sedam poglavlja: Izvori i ideologija modernog hrvatskog nacionalizma (5.-21.), Decentralizacija sredinom šezdesetih i nacionalno pitanje u Jugoslaviji (22.- 45.), Razvoj hrvatskog osvješćenja šezdesetih (46.-76.), Hrvatski nacionalizam i jugoslavensko gospodarstvo (77.-103.), Kulturni nacionalizam (104.-125.), Socijalni elementi hrvatskog nacionalnog pokreta (126.-157.), Put u Karađorđevo (158.-186.) i Zaključak (187.-195.). 

Opsežne bilješke (210.-253.) i bibliografija (254.-271.) svjedoče daj e autor svoju analizu iscrpno argumentirao, koristeći svu tada postojeću literaturu različite provenijencije a također i komentare u svjetskom tisku onog doba. Treba pohvaliti jednostavnost stila koja bi, uz potrebu da se i domaća javnost upozna s vrijednom analizom ovih zbivanja, trebala biti preporuka hrvatskom prijevodu ove monografije. 

Katarina Spehnjak ; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest, Vol. 30 No. 1, 1998.

Zagreb: Chicago: CroLibertas Publishers & Zagreb: Hrvatko žrtvoslovno društvo, 2018;

predstavljana u Zagrebu, 24. listopada 2018. u 19 sati u dvorani „Vijenac“

Izlaganje dr. sc. Stjepana Matkovića

Zadovoljstvo mi je večeras biti u ovome okruženju i ukratko govoriti o temi koja je još uvijek nedovoljno istražena u historiografiji, a zbog njene važnosti ne bi je trebalo zanemariti. Zbog toga mislim da je napor kolege Čuvala vrijedan prilog poticanju rasprave o tome što se doista dogodilo u Odesi i na Crnome moru. I to ne samo zbog ponovnog objavljivanja u cjelovitom obliku jedne saborske interpelacije u kojoj se po prvi put i uz navođenje niza pokazatelja iznose podaci i tumačenja o okolnostima koje su dovele do počinjenih grozota nad hrvatskim vojnicima, nego i zbog drugih materijala kao što su uvodni tekst renomiranog profesora Banca, malo poznata svjedočenja Milana Špoljareca i Antona Špehara, bibliografija objavljenih tekstova koju je sastavio Ivan Miletić, kao i vrlo dobar članak Đure Grlice, izvorno objavljen 1984. u čikaškom tjedniku Danica.

Podlogu za ovu tragičnu priču iznio je zagrebački odvjetnik Aleksandar Šandor Horvat, rodom iz Sutinskih Toplica, u svojoj interpelaciji na saborskoj sjednici od 6. srpnja 1918., dakle nešto manje od četiri mjeseci prije raspada Austro-Ugarske i nadolazećeg stvaranja jugoslavenske države. Podsjetio bih da je riječ o prvaku tadašnje Stranke prava, jedne od najjačih oporbenih stranaka u sabornici koja je bila konzistentni zagovornik rješavanja hrvatskog nacionalnog i državnog položaja u sklopu Habsburške Monarhije i načelno odbijala prihvatiti bilo kakav tip jugoslavenske ideologije, navlastito one njene varijante koja je išla za osnivanjem državne tvorbe s Kraljevinom Srbijom na ruševinama Austro-Ugarske, objašnjavajući da je to jedini način da se Hrvati izvuku iz „crno-žute tamnice naroda“. U tom smislu, Horvat i njegova skupina pravaša izražavala je svoju lojalnost prema dinastiji, očekujući zauzvrat ustrojavanje jedne državne jedinice koja bi ujedinila hrvatski narod. Zbog takvog stava, koji je počivao na uvjerenju da će Beč i Budimpešta morati shvatiti iz vlastitih interesa emancipacijski program pravaštva, pripadnici su ih jugoslavenske struje u hrvatskoj politici tendenciozno nazivali separatistima i izdajnicima koji narušavaju iluziju o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba. Horvat je tijekom 1918. bio u audijenciji kod kralja Karla ne bi li ga uvjerio u ispravnost hrvatskog stanovišta. No, bilo je već prekasno. Bliska budućnost pokazat će tako da je upravo navedena jugoslavenska skupina pod geslom bratske jednakosti bila kratkovidna jer je svjesno ili nesvjesno, ovisno o kome je bila riječ, sudjelovala u pripremi terena kojim je nametnut novi oblik prevlasti i prevage nad Hrvatima. Da je bilo tako progovorit će kasnije i brojni akteri ovih promjena.

Na temelju uvida u sadržaj Horvatove interpelacije i nekih drugih svjedočanstava može se zaključiti da je pravaški prvak došao do izvornih materijala o počinjenim zločinima preko Crvenog križa, odnosno najviše preko onih zarobljenika u Rusiji koji su pripadali ili simpatizirali njegovu stranku. Na taj su način ostala sačuvana svjedočanstva malih, običnih i nezaštićenih vojnika koji su platili najvišu cijenu zato što se nisu dali uvući pod srpsku komandu. Neki od zlobnih komenatora ove knjige će zasigurno naglasiti da je među informatorima s terena bio i Mirko Puk, glinski odvjetnik i kasnije istaknuti član ustaškog vodstva za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zbog čega će poput nekih saborskih zastupnika iz 1918. tvrditi da su podaci iz interpelacije bili bajka. No, kad pročitamo zapis jednog drugog Horvata, poznatog publicista Josipa Horvata, koji je također bio u ruskom zarobljeništvu i zapravo je imao razvijene osjećaje prema jugoslavenskom idealizmu, onda dobivamo još jednu potvrdu o zločinima u Odesi. Josip Horvat je zapisao: „Sve je to bilo nalik na nevjerojatan sablastan san. Prva je misao: da je sve to pakostan falsifikat, možda iz Pukove kuhinje, no žigovi su ispravni, rukopis je poznat (…). Nema razloga za ne vjerovati. Razgovori su sad postali mučni. U atmosferi se nadâ iznenada otkrilo jezivo bespuće. Od političke strane krize gora bijaše čisto ljudska strana te dobrovoljačke drame. Dosad je za omladinu Austrija bila pojam despocije, tamnice, simbol joj bijaše u tim godinama vojarničko dvorište s kestenima, o koje vješaju nepokorne vojnike. Jugoslavenstvo bijaše pojam slobode, čovjeka, poštivanje prava ljudskoga dostojanstva, a sad eto: batine, strijeljanje, nepriznavanje političkog uvjerenja.“

Aleksandar Horvat bio je jedan od aktera rasprave o Odesi koji je želio razotkrivanjem toga slučaja otvoriti oči onima koji nisu vjerovali što može uslijediti nakon rata, ako se ne osiguraju hrvatska prava. Ako se vratimo na početak Prvoga svjetskog rata, onda se susrećemo s aktivnostima emigrantskog Jugoslavenskog odbora u čijim su redovima istaknutu ulogu imali oni hrvatski političari koji su, suprotno Horvatu i njegovoj frankovačkoj družini, otvoreno zagovarali rušenje crno-žute Monarhije i stvaranje integralne jugoslavenske države. U tom im je smislu rat išao na ruku jer se, kako su sami govorili, „jugoslavensko pitanje moglo riješiti u velikom historijskom momentu“. Da bi potvrdili svoj utjecaj morali su pokušati izvršiti i zadaću okupljanja dragovoljaca i ratnih zarobljenika radi stvaranja vlastitih oružanih snaga. Dragovoljci su trebali biti dokaz o vojnom pružanju otpora Austro-Ugarskoj i njenim saveznicama, a svoju dodatnu notu imali bi i u kontekstu kraha srpske vojske krajem 1915. godine, čime bi upravo vojska iz hrvatskih i slovenskih zemalja postala ključan promicatelj jugoslavenske ideje.

Na tom ispreplitanju političko-vojnih pitanja vidljiv je korijen zločina koji su izvršeni u Odesi i njenoj okolici. Načelno je ideja vodstva Jugoslavenskog odbora bila razumljiva jer je polazila od nakane da se organizira južnoslavenska vojska izvan granica Monarhije koja bi imala svoje vojno zapovjedništvo i u datom bi se momentu ponovno vratila u svoje krajeve. Do tog momenta ona bi se mogla boriti na Zapadnom (francuskom) bojištu ili na dijelu Solunskog (makedonskog) bojišta protiv Nijemaca i Bugara, ali u svakom slučaju ne bi išla u sukobe s austro-ugarskim postrojbama u kojima su vojevali Hrvati. Međutim, sve se odvijalo na sasvim drugačiji način. Savezništvo sa susjednim zemljama koje su proglašavale svoje ratne ciljeve na račun Hrvatske imalo je svoju cijenu. U takvim okolnostima pokazalo se da je proklamirano ujedinjavanje s Kraljevinom Srbijom bilo ostvarivo samo uz kombinaciju pristajanja na diktate i popuštanja. Srpskom državnom vrhu nije odgovaralo da Jugoslavenski odbor drži svoje oružane snage jer je Srbija trebala biti u očima međunarodne politike jedini čimbenik u južnoslavenskom pitanju koji ima pravo na status pobjednika i nositelja „oslobođenja“. Priče o federalizmu kao jedinom mogućem okviru za ravnopravnost u jugoslavenskoj tvorbi nisu imala uporišta u stvarnosti. Prevladala je osnova srpskog državnog vrha koja je vještim iskorištavanjem jugoslavenske propagande provodila svoje ideale i uspješno djelovala na unutarnju dezintegraciju Habsburške Monarhije. O tome da su se stvari počele krivo odvijati svjedoče nam i pojedini predstavnici Jugoslavenskog odbora kojima je postalo jasno da jugoslavenska formula ne će spriječiti srpsku stranu od nametanja njenih težnji.

Slučaj u Odesi, kojim se večeras bavimo, odnosio se na zarobljenike austro-ugarske vojske iz redova raznih pukovnija – hrvatskih, slovenskih i bosansko-hercegovačkih, a jednim manjim dijelom i čeških – koje je ruska vojska zarobila na bojištu ili su bez borbe pobjegli na rusku stranu. Iz tog kontingenta – prema većini pisaca radilo se o otprilike 200.000 vojnika – nastojali su i srpska vlada i predstavništvo Jugoslavenskog odbora u Petrogradu, uz odobrenje službene Rusije, stvoriti tzv. dobrovoljačku diviziju koja je prvo vrijeme nosila isključivo srpski naziv. Od predstavnika Jugoslavenskog odbora traženo je da nagovaraju zarobljenike da pristupe toj diviziji, a sve ostalo je bilo prepušteno srpskom vojnom zapovjedništvu. Nagovori nisu urodili plodom tako da je najveći broj bio prisilno mobiliziran. Od samih početaka dobrovoljačke divizije vidio se nemar prema okupljenim vojnicima koji su bili slabo opremljeni i hranjeni. Zabilježeni su i primjeri zlostavljanja hrvatskih vojnika koje je provodio zapovjedni kadar srpskih oficira pristiglih s Krfa. Zapovjednik Stevan Hadžić nastojao ih je pak čim prije poslati u borbu protiv bugarske i njemačke vojske u Dobrudžu. Te su postrojbe tamo otišle i doživjele ogromne gubitke. Glavni predstavnik Jugoslavenskog odbora u Rusiji Ante Mandić u svom je izvješću tada zapisao: „Odbor se dosada nije ni malo brinuo u opće za rad u Rusiji, a po svoj prilici i za odred, nije nam ni na pisma, proste pristojnosti radi, odgovaro, a kamo li podržavao. I pri tome je trpio i njegov i naš ugled. ali to je nuzgredno. Glavna stvar je ta, da je poginulo toliko hiljada ljudi bez svake koristi našom krivnjom radi toga, što nijesmo na nje mislili, što se nijesmo za njih brinuli, što smo ih ih prepustili samovolji ljudi, koji u njima ne vide drugo nego sredstvo da lično briljiraju. (…) Za to sam ja odlučno protiv toga, da se naši dobrovoljci okupljaju u takove svrhe. Još više: ja sam mnijenja da odbor nema ni najmanje pravo, da lahkoumno stavi na kocku život tolikih zemljaka, ako nema absolutnih garancija, da je korist, koju će opća naša stvar imati, biti dostatan ekvivalent za gubitak ovih naših života. U Odesi počinjen je nad odredom zločin, inače se ne mogu izraziti. A ako odbor ostane kod svoje dosadašnje taktike prema njemu, to je jasno, da postajemo i mi svi direktni sukrivci tog zločina.“

Nakon povratka s tog ratišta krenula je akcija za stvaranjem druge dobrovoljačke divizije, koja bi zajedno s ostacima one prve tvorila jedinstveni korpus. Pri tome je dolazilo do nasilnog uvrštavanja u redove „nedobrovoljnih dobrovoljaca“. Loši postupci prema vojnicima i odbijanje polaganja prisege kojom bi se priznala odanost srpskoj dinastiji izazvali su, kako su to u duhu prikrivanja o razmjerima počinjenih zločina pisala službena izvješća, krizu koja je bila okončana odlaskom jednog većeg broja časnika i vojnika hrvatskog i slovenskog porijekla. Oni su u svom memorandumu upućenim ruskim vlastima izjavili da su se u ime ujedinjenja počinila „najgroznija nasilja i zločini: grabeži, izbijanja, mučenja, čak ubijstva, počinioci koji su ostali nekažnjeni.“ Tako je bio, kako bilježi najveći broj izvora, stvoren tzv. disidentski pokret. Međutim, u tim izvorima nema konkretnijih podataka o spomenutim nasiljima i zločinima, izuzevši lapidarno priznanje o incidentima. Više autora doduše piše o spontanoj pobuni ili nemirima protiv polaganja prisege srpskom kralju, kada su srbijanski vojnici ubili trinaest vojnika i ranili još niz drugih (događaji na Kulikovom polju). U tom kontekstu, kada se slučaj više nije mogao zataškati, srpsko vojno zapovjedništvo je odmah osudilo tzv. disidente, tvrdeći da je riječ o protuakciji „separatističke struje Frankovaca u Hrvatskoj“ i Krunoslava Heruca, jednog poznatog Hrvata iz Petrograda na čelu petrogradskog društva Križanić, koju je pak navodno podržavala ruska vlada na čelu s Borisom Stürmerom. Kao što je to bio česti slučaj u povijesti, Hrvati su proglašeni „oruđem u tuđim rukama“. Svi su počinjeni zločini negirani tako da se samo izvještavalo o „incidentima“ i „glavoboljama“ vojnih i civilnih zapovjednika. Na kraju je prevagnulo Pašićevo stajalište da su srpski oficiri jedini bili opunomoćeni za rad s dobrovoljcima, a vodstvo Jugoslavenskog odbora moglo se zadovoljiti time da je Srpski dobrovoljački korpus naknadno preimenovan u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.

Podsjetio bih i na zapis Ivana Meštrovića koji je bacio dodatno svjetlo na postupak tadašnjeg razvrstavanja dragovoljaca, istaknuvši slabo poznat odnos prema muslimanima iz Bosne i Hercegovine: „Kod Bosanaca je bio drugi postupak. Izdvajalo se katolike, a ostale se pitalo: „Jeste li Bosanci?“, pa su onda trebali biti svi dobrovoljci. Kad su se muslimani počeli buniti, da oni nisu Srbi, onda ih se izdvajalo i „jednim posebnim načinom osvjedočavalo“. Kakvo je to osvjedočavanje bilo, pričao je koji mjesec kasnije neki Semez [riječ je o Dušanu Semizu], pravoslavac iz Bosne, komu je ta „misija za Bosance“ bila povjerena. „Koji Turčin nije htio (a malo ih je bilo od neškolovanih, koji je htio), sjekle su se glave sjekirom, a drugi, kad su vidjeli, pristajali su, Boga mi.“ Pri tom su mu pomagali neki „osvešteni“ muslimani“.

Isto tako, podsjetio bih i da je Aleksandar Horvat na početku izlaganja svoje interpelacije naznačio da pobija gledišta u korist jugoslavenske ideologije koja je ranije u sabornici iznio zastupnik Živan Bertić, odvjetnik iz Zemuna. A Bertić je doista jedan od primjera brojnih hrvatskih lutanja. Kao otvoreni protivnik austro-ugarske hegemonije želio je tijekom Prvoga svjetskog rata da se ostvari slom Habsburške Monarhije. Put ga je odveo u redove onih koji su podržali stvaranje jugoslavenske države. Nakon rata i stečenih iskustava zabilježio je u svojoj brošuri Hrvatska politika (Zagreb 1927.) kako se u stvari odvijala promjena državnog ustrojstva: „(…) uskoro medjutim dodje svršetak velikog rata, njegova [Lorkovićeva] grupa ne imadjaše više ni vremena ni uslova da se pojača do kakve vodeće uloge, i tako dočekasmo svršetak rata razbijeni, nespremni, nesložni i rastrovani kao nikad u historiji. Bjesmo u toj slabosti namamljeni sladkim riječima u Beograd i ondje nemilice pogubljeni kao ćurani na političkom stratištu.“ Slično tome govoriti će i pisati mnogi drugi akteri pokreta za stvaranje jugoslavenske države poput Ante Trumbića, Ivana Lorkovića ili Dragutina Hrvoja, ukazujući na svoje slabosti u prijelomnim trenucima.

Da zaključim. Zločini u Odesi su istiniti događaj koji bolno pokazuje žalosne sudbine vojnika o kojima, da nije bilo Horvatove interpretacije, vjerojatno ne bi više ni bilo govora. Vinovnici zločina su više-manje jasni, a počinitelji su očito imali podršku vojnog vrha srpske vojske. Ostaje, kao i u mnogim drugim slučajevima, otvoreno pitanje broja žrtava. Točan broj stradalnika nikada nije ustanovljen. Moram priznati da mi se procjene o broju žrtava koji se kreću u rasponu između 10.000 i 30.000 za sada čine previsokima i neka buduća, sustavna istraživanja trebala bi nas dovesti do utvrđivanja približno stvarnog broja palih vojnika. U svakom slučaju, na svima nama je da pronađemo način kako ugraditi žrtve iz Odese u našu kulturu sjećanja. Još jedanput čestitam kolegi Čuvali na objavljivanju ove knjige i poticaju da se ne zaborave tragični događaji iz Prvoga svjetskog rata.

S lijeva na desno: Ante Čuvalo, Tomislav Jonjić, Stjepan Matković, Hrvoje Hitrec, Ivo Banac, stoji Ante Beljo