POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

2POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo u prijevodu, s nekim sitnijim izmjenama i dopunama, povodom 100. obljetnice tog poznatog tragičnog dogođaja.
***
Petnaestog travnja 2012. navršava se 100 godina od potonuća prekoocenaskog “nepotopivog” broda Titanika. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je zapanjila tadašnji svijet, bilo je i nekoliko Hrvata i drugih koji su dolazili iz Hrvatske i Bosne-Hercegovine. Od tih, slijedeći su izgubili živote:
Čačić Jago/Grga, 18, neoženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, neoženjen, Breznik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, neoženjen, Brezik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čor, Bartol, 35, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, oženjen, Kričina, išao u St. Louis, Missouri.
Čulumović, Joso, 17, neoženjen, Lipova Glavica, išao u Hammond, Indiana. (On se ukrcao pod  imenom Ećimović.)
Dakić, Branko, 19, Gornji Miholjac, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Dika, Mirko, 17, neoženjen, Podgora (Crikvenica?), išao u Vancouver, Kanada.
Dimić, Jovan, 42, oženjen, Ostrovica, išao u Red Lodge, Montana.
Draženović, Josip, 33, oženjen, Hrastelnica, išao u New York, NY. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i položeno je u more 21. travnja 1912. Na njegovu tijelu je nađeno: lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna. (Na jednom mjesu se veli da mu je bilo 30 godina.)
Hendeković, Ignjac, 28, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania. Putuje s Matildom               Petranec. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i pokopano 10. svibnja 1912. u  katoličkom groblju Mount Olivet, Halifax, NS. Na njegovu tijelu je nađeno: nožić, novčanik s  12 dolara u papiru i u manjem novčaniku 72 centa, zatim 2 brodske karte trećeg razreda, broj 349245 za Matildu Petranec i broj 349243 za Toznai!! Hendoković.
Karajić, Milan, 30, oženjen, Vagovina, išao u Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Marijom Orešković.)
Orešković, Marija, 20, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i  Jelkom Orešković. Marijna majka je kasnije primila £50 od Mansion House Titanic Relief Fund.)
Orešković, Luka, 20, oženjen, Konjsko Brdo, išao u South Chicago, Illinois. (Putuje s Marijom i  Jelkom Orešković.)
Pavlović, Štefo, 32, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, udovica, Vagovina, išla u Harrisburg, Pennsylvania. (Putuje sa Ignjacom  Hendeković. Njezina putna karta je pronađena na tijelu g.  Hendekovića.
Pocrnić, Mate, 17, neoženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao  “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, oženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”,  “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač kod Udbine, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako  su bili i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Stanković, Ivan, 33, neoženjen, Galgovo, išao u New York, New York. Na webu se može naći da je Stanković već prije bio u Americi, vradio se doma samo radi sređivanja papira oko imovine svoje pokojen žene i na povratku u Ameriku izgubio je život.
Strilić, Ivan, 27, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, oženjen, Bratina, išao u Youngstown, Ohio.
Ovom popisu možemo dodati i ime svećenika benedektinca Josipa Perušića (Josef Peruschitz) koji je rođen 1871. u Njemačkoj (Bavarska) ali hrvatskog je podrijetla. On je putovao u Minnesotu da bi preuzeo dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole. Poznato je da je odbio ući u čamac za spasavanje da bi dao prednost suputnicima da spase život.
***
Iz Bosne i Hercegovine
Bakić, Kerim, 26, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Bekić, Tido?, 38, oženjen, Bakić, Bosnia, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Prezime se navodi i kao Kekić.)
Sivić, Husein, 40, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Ponekad naveden i kao Husen Sivic.)
Posmrtni ostaci ove trojice, ako su i pronađeni, nikad nisu bili identificirani.
Preživjeli
Ivan Jalševac, 29, Topolovac. Žena mu Kata ostala je u njegovu rodnom selu. Išao je u New York, NY, ali poslije spašavanja pošao je u Galesburg, Illinois, gdje mu je živio prijatelj Franjo Karun. S vremenom Jalševac se vratio u Hrvatsku i umro je 1945. u rodnom selu.
Nikola Lulić, rođen 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo u Lici. Pobjegao je iz austrijske vojske 1902. i otišao u Ameriku. Živio je u Chisholm, Minnesota i radio u rudniku “Alpena Mine”. U jesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti obitelj, ženu Marta i dvoje djece. Budući da je već bio nekoliko godina u Americi, kad je pošao nazad služio je kao neslužbeni vodič drugim iseljenicima koji su mu za uzvrat platili putnu kartu. Ukrcao se na Titanik u Southamptonu i pošao u Minnesotu. Poslije brodoloma, Lulića je sapsila Carpathia, na kojoj je bio velik broj hrvatski mornara.
Po dolasku u New York, Lulić je umjesto u Minnesotu otišao ujaku Ross-u Rosiniću u Chicago, Illinois. Poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u svoj rodni kraj i bavio se poljoprivredom. Ali, kako se od tog nije moglo živjeti, išao je više puta između dva svjetska rata u Francusku kao sezonski radnik.
Lulića žena Marta je umrla dosta rano i on se sam brinio za brojnu djecu iz svoja dva braka. U starijim danima živio je dosta samotno i umro je 1962. u Perušiću, u kući svoje najmlađe kćerke Mare.(*Milan Gnjatović, u pjesmi “Potonuće broda Titanica”/Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913., spominje ga netočno kao Nikola Lukić.)
Mara Osman, 31, udata*, Vagovina, išala je u Harrisburg, Pennsylvania. Poslije brodoloma spasio ju je brod Carpathia. Nakon dolaska u New York (18. lipnja 1912.) otišla je sestri Mrs. Rudolph Paulovich u Steeltonu, Pennsylvania. (*U imigrantskom uredu stoji da je neudata i da je Poljakinja. Gore spomenuti Gnjatović u svojoj pjesmi navodi Maru kao jednu od troje Hrvata koji su preživjeli tragediju Titanika.
O Mari Osman mogu se na webu pronaći, među ostalim, i slijedeće pojedinosti. Rođena je1881., udala se za Miška Banski 1904. godine i da su imali sina Franju. (Drugi opet pišu da su imali tri sina.) Izgleda da se rastala od muža i putovala je pod djevojačkim prezimenom Osman. Sin Franjo joj se kasnije pridružio u Americi i umro je u Kaliforniji 1980. Po dolasku u Ameriku Mara se preudala i navodno je umrla 1938. u državi Wisonsin. Što je sve od ovog točno, nismo sigurni.
Ante Čuvalo

SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

1SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

The following article was published in the “Croatian Chronicle – Chicago”, No. 1, Spring 2002, under the title “Sinking of the Titanic – 90th Anniversary.”  On the occasion of the 100th anniversary of the Titanic tragedy, we are bringing here the same text with a few small changes.
***
April 15, 2012 marks the 100th anniversary of the sinking of the famous Titanic liner.  Among 1,316 passengers, out of which 818 died in this horrific tragedy that stunned the world, there were also a number of Croatians and/or people coming from Croatia and Bosnia and Herzegovina.  The following among them lost their lives:

Čačić Jago/Grga
, 18, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, single, Breznik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, single, Brezik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.

Čor, Bartol
, 35, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, married, Kričina, destination St. Louis, Missouri.

Čulumović, Joso
, 17, single, Lipova Glavica, destination Hammond, Indiana. (He boarded under his “calling-name” of Ećimović.)

Dakić, Branko
, 19, Gornji Miholjac, destination unknown.  His body, even if found, was never  identified.
Dika, Mirko, 17, single, Podgora (Crikvenica?), destination Vancouver, Canada.
Dimić, Jovan, 42, married, Ostrovica, destination Red Lodge, Montana.

Draženović, Josip
, 33, married, Hrastelnica, destination New York, NY. His body was recovered by the MacKay Bennett (#51) and was buried at sea on 21 April 1912. “Pipe bowl, passport, set of beads [rosary], $25.00 and 5 krones” were found on his body. (At another place it is stated that his age was 30.)
Hendeković, Ignjac, 28, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.  He traveled with Matilda Petranec.  His body was recovered by the MacKay Bennett (#306) and buried at Mount Olivet Roman Catholic Cemetery, Halifax, NS on May 10, 1912.  “One knife, purse with $12 in notes; small purse with 72 cents; two third class tickets, No. 349245 for Matilda Petram (Petranec) and No. 349243 for Toznai!! Hendeković” were found on his body.
Karajić, Milan, 30, married, Vagovina, destination Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Marija Orešković.)
Orešković, Marija, 20, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Jelka Orešković.  Marija’s mother received a grant of £50 from the Mansion House Titanic Relief Fund.

Orešković, Luka
, 20, married, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with Marija and Jelka Orešković.)

Pavlović, Štefo
, 32, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, widow, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Boarded with Ignjac Hendeković.  Her ticket was found on the body of Mr Hendeković.
Pocrnić, Mate, 17, single, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, married, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač near Udbina, destination unknown.  His body, even if found, was never identified.

Stanković, Ivan
, 33, single, Galgovo, destination New York, NY.  Some sources on the web claim that Stanković was in America previously.  Supposedly, after the death of his wife he returned to take care of some legal matters dealing with her inheritance, and on the way back he lost his life.
Strilić, Ivan, 27, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, married, Bratina, destination Youngstown, Ohio.
To this above list we are adding also the name of a Benedictine priest, Josip Perušić (Josef Peruschitz), born in 1871, Bavaria, Germany, but who was of Croatian heritage.  He was on the way to assume the position of a principal in a Catholic High School in Minnesota.  Survivors of the Titanic tragedy witnessed how he refused to enter a safety boat in order to give others the chance to save their lives.
People from Bosnia and Herzegovina who lost their lives:
Bakić, Kerim, 26, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Bakić, Tido?, 38, married, Bakić, Bosnia, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Mr Bakić’s last name is often written as Rekić or Kekić, but most probably it is Bakić.)
Sivić, Husein, 40, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Sometimes listed as “Husen Sivic”.)
The bodies of the above passengers from Bosnia, even if recovered, were never identified.
CROATIAN SURVIVORS

Ivan Jalševac
, age 29, from Topolovac.  He was married to Kata, who stayed behind in his native village.  He was on his way to New York, NY.  After he was rescued, however, he traveled to Galesburg, Illinois, where he had a friend, Franjo Karun.  Later, he returned to Croatia and died in 1945, according to some sources.
Nikola Lulić was born on February 24, 1883 in the village of Konjsko Brdo, Lika, Croatia.  In 1902, while serving in the Austrian Army, he deserted and immigrated to America.  He went to Chisholm, Minnesota and worked as a miner in the “Alpena Mine”.  In autumn 1911, he came back to Croatia for half a year to visit his family.  At this time, he was already married for the second time.  His second wife, Marta, and his two children lived in Croatia at the time.  When it was time to go back to America he served as an unofficial companion to other immigrants who paid his ticket.  He helped them with translation and advised them of what to expect during the voyage and after their arrival in America.  He boarded the Titanic at Southampton and was on the way to Minnesota.  Mr Lulic survived the sinking and was rescued by the Carpathia.
After arriving in New York, Lulić went to his uncle Ross Rosinić at 118 Tocence (Torrence?) Avenue, Chicago, Illinois.  His Americanized name was “Nicola Lulich”.  After the First World War, Lulić returned to Croatia and earned his living as a farmer, but sometimes he also worked in France as a seasonal worker between the two World Wars.
His wife Marta died long before he did, so he alone had to look after the children of his two marriages.  In his older days, he secluded himself more and more from his fellow villagers of Konjsko Brdo.  Nikola Lulić died in 1962 in Perušić, at the age of 79, in the house of his youngest daughter Mara.  (Milan Gnjatović, in his poem Potonuće broda Titanica – Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913, lists his name as Nikola Lukić, but it should have been Lulić.)

Mara Osman
, age 31, married, from Vagovina, Croatia, boarded the Titanic at Southampton and she was going to Harrisburg, Pennsylvania.  She was rescued by the Carpathia.  After arriving in New York (June 18, 1912), she went to her sister, Mrs. Rudolph Paulovich, at Steelton, Pennsylvania.  (The Immigration Officer incorrectly lists her as single woman and her nationality as Polish.  She is also listed sometimes as “Maria Osman”.  Gnjatović, in his above mentioned poem, lists her as one of the three Croatian survivors.)
Some sources tell us that she was born in 1881 and she married Miško Banski in 1904.  They had a son, Franjo. (Other sources state that they had three sons.)  Whatever the case, it seems that she left her husband and went to America, traveling under her maiden name, Osman.  Later, her son Franjo joined her in the US and he died in California in 1980.  Mara eventually remarried and, supposedly, she died in Wisconsin in 1938.  Details about her life in America are not know to us.
Ante Čuvalo

Newberry Library in Chicago: Partial list of titles from Croatian cultural history

Newberry Library in Chicago

Partial list of titles from Croatian cultural history

By Ivan Runac and Ante Čuvalo

Marko Marulić
De institutione bene beateque uiuendi libri sex, ad normam uitae sanctorum utriusque Testamenti feliciter digesti / [Marulo]. Salingiaci, 1540.
Institutione del buono et beato viuere secondo l’essempio de’ santi del Vecchio e Nuouo Testamento / composta da Marco Marulo da Spalato ; e tradotta dalla latina nella toscana lingua dal r.p.maestro Remigio Fiorentino dell’Ordine de’Predicatori ; di nuouo con diligentia ristampata, e da notabilissimi errori emendata, con l’aggiunta di vna copiosa tauola, oltra quella delle principali materie. In Venetia: Appresso la Minima Compagnia, 1593.
Dictorvm factorvmqve memorabilivm libri sex, siue, De bene beateq́ue viuendi institutione ad normam vitae sanctorum vtriusque testamenti / collecti atque in ordinem digesti. Antverpiae: Excudebat M. Nutius, 1593
Dell’humilta et della gloria di Christo : libri tre / composti da Marco Marulo da Spalato il primo euangelico, il secondo profectico, & il terzo glorioso ; tradotti di Latino in Volgare dal R.P.F. Gioseffo Alchaini, dell’Ordine de’Predicatori, opera diletteuole, & fruttuosa ad ogni fidel Christiano, con due tauole, vna de’capitoli, l’altra delle cose più notabili. In Venetia: Appresso Fiorauante Prati, 1596.
A. Dalmatin & S. Konzul
[Prvi-drugi del Novoga Testamenta …] Der erst[-ander] halb theil des newen Testaments … jetzt züm ersten mal in die crobatische Sprach verdolmetscht, vnd mit glagolischen büchstaben getruckt.  [Tübingen (i.e. Urach), 1562-63]
Postila to est Kratko istlmačenie vsih’ nedelskih’ evangeliov’ i poglaviteih’ praznikov skrozi vse leto sada naiprvo hrvatskimi slovi štampana …/ Kurtze ausslegung über die sontags, vnnd der fürnembsten fest Euangelia, durch das gantz jar, jetzt erstlich in crobatischer sprach mit crobatischen büchstaben getruckt. [Tübingen (i.e. Urach), 1562]
Translated by Stipan Konsul. Katehismus/ Der catechismus mit kurtzen ausslegungen symbolum Athanasij, vnnd ein predig von der krafft vnd würckung des rechten christlichen glaubens; in der crobatischen sprach. [Tübingen (i.e. Urach): Ungnad press, 1561]
Govorenje vele prudno odi dobročiněniě oto [?] dobrote propetoga ischa cha kristiěnomi. V Tubingi, 1563. Translation into Croatian by Anton Dalmatin and Stipan Consul of Benedetto, da Mantova: Del beneficio di Jesù Cristo crocifisso verso i cristiani.
Matija Vlačić Ilirik
Breves summae religionis Jesu Christi, & antichristi. [Magdeburg: Michael Lotther], 1550.
Catalogus testium veritatis: qui ante nostram ætatem reclamarunt papæ : opus uaria rerum, hoc præsertim tempore scitu dignissimarum, cognitione refertum, ac lectu cum primis utile atq; necessarium / cum præfatione Mathiæ Flacii Illyrici, qua operis huius & ratio & usus exponitur.  Basileae: Per Ioannem Oporinum, 1556.
Catalogus testium veritatis: qui, ante nostram ætatem, Pontificum Romanorum primatui variísque papismi superstitionibus, erroribus, ac impiis fraudibus reclamarunt: noua hac editione emendatior, et prioribus duplo, auctior redditus, ordine digestus, & in libros XX. tributus / studio et cura S.G.S. Accessit Appendix rerum & testimoniorum insignium ab anno 1517. ad annum 1600. Praefatio item, qua operis ratio & vsus exponitur: nec non duplex testium citatorum, & rerum insignium, index. Opus, varia rerum, hoc praesertim tempore, scitu dignissimarum, cognitione refertum, lectu cumprimis vtile atque necessarium: in quo, praeter alia, quamplurimi pervtiles libelli & tractatus, multae etiam historiae producuntur, quarum nonnullae nusquam alibi extant. [Geneva]: In officina Iacobi Stœr, & Iacobi Chouët, M. DCVIII.
Spira, Francesco & Flacius Illyricus, Matthias. Eine erschreckliche Historia von einem [F. Spira] den die Feinde des Euangelij inn welsch Land gezwungen haben, den erkanten Christum zuvorleugnen. Series: [Reformatio pamphlets ; 1549:2]
Luther, Martin, Flacius Illyricus, Matthias, ed. Etliche Brieffe, des Ehrwirdigen Herrn D. Martini Luthers … an die Theologos auff den Reichtag zu Augspurg geschrieben, Anno M.D.XXX. Von der Vereinigung Chirsti [sic] vnd Relials … verdeudscht. Item, etliche andere Schriefften [sic] nutzlich vnd tröstlich zu lesen. Item zwo Schriffte der Theologen zu Wittemberg, eine an die Prediger zu Nürnberg, die ander an den Churf͡u͡rstẽ zu Sachsen, auch von Voreinigung Christi vnd Belial, Anno XL, geschrieben. Item eine Schrifft der Prediger von Hamburg an die Theologen zu Wittemberg. Item sonst etliche̊ Brieff D.M.L. [Magdeburg : Gedruckt bey Christian Rodinger, 1549]
About Illyricus/O Liriku
Perger, Wilhelm. Matthias Flacius Illyricus und seine Zeit / von Wilhelm Preger. Erlangen: T. Bläsing, 1859-1861.
Faust Vrančić
Dictionarium quinque nobilissimarum Europæ linguarum, Latinæ, Italicæ, Germanicæ, Dalmatiæ, & Vulgaricæ. Venetiis: Apud Nicolaum Morettum, 1595.
Bellarmino, Robert Francesco Romolo
Navch charstianschi za slovignschi narod, v vlaasti iazich. Dottrina Christiana per la natione illirica nella propria lingva. [Roma: F. Zanetti, 1582]
Navk karstyanski… Romæ, 1661. (A Croatian translation of his Dottrina cristiana breve.)
Istumacenye Symbola Apostolskoga, to yest, Virrovanya / privisokoga, i priposctovanoga gospodina Gardinala Bellarmina; prineseno ù slovinski yazik po prisvitlomu gospodinu Petrv Gavdencziv .. V Rimu: V pritiscteniczi S. Skupschine …, lito 1662.
Jacobus Ledisma
Naūkʹ karʹstianʹski slozhēnʹ popov̇ʹtovanomū ov̇ū dūmʹ nakobū Lēdēzʹmi ō͡t drūzhʹbē Iezusove izʹtomav̇ēnʹ ū iēzikʹ dubʹrovav̇ʹki: komū prilozhēnē iēsū lē taniē i mnogē drūgē bogolūbʹnē molitʹvē i viērovaniē svētoga Atanazia. [ū Mnet͡sik͡hʹ [Venice]: po Kamilū Zaneti], 1583.
Mavro Orbini
Il regno degli Slaui hoggi corrottamente detti schiauoni / historia di Don Mauro Orbini rauseo, abbate melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia, 1601.
Matija Divković
Nauk krstijanski za narod slovinski: ovi nauk iz djačkoga jezika ispisa, privede i složi u jezik slovinski./Christian doctrine for the Illyrian people; tr. from the Latin into Illyrian … by Matie Divković. Venice 1611.
Markantun de Dominis
Marcvs Antonivs De Dominis, Archiepiscopvs Spalatensis, svae profectionis consilivm exponit.  Londini: Apud Ioannem Billivm, anno 1616.
Declaration de Marc Antoine de Dominis, archevesqve de Spalatro, metropolitain des deux royaumes de Croatie, & Dalmatie. Sur les raisons qui l’ont meu à se departir de l’Eglise Romaine. Tournée du Latin de l’autheur, imprimé à Venise le 20. de Septembre 1616.
A manifestation of the motives whereupon the most Reuerend Father, Marcvs Antonivs de Dominis, Archbishop of Spalato (in the territorie of Venice), vndertook his departure thence / Englished out of his Latine copy. At London: Printed by Iohn Bill, 1616.
De republica ecclesiastica libri X / auctore Marco Antonio de Dominis Archiepiscopo Spalatensi, cum suis indicibus. Londini: Ex officina Nortoniana apud Io: Billium, 1617.
Papatvs Romanvs:: liber de origine, progressu, atque extinctione ipsius. Londini: Ex officina Nortoniana, Apud Iohannem Billivm, 1617.
De republica ecclesiastica libri X. Heidelbergae: I. Lacellotti, 1618-22.
Censura Sacrae Facultatis Theologiae Parisiensis in quatuor priores libros De republica ecclesiastica / auctore Marco Antonio De Dominis … Londini, Apud Jo. Bilium typis excuios 1617. Parisiis: Apud Rolinum Thierry, 1618.
The second manifesto, 1623. Series: English recusant literature, v. 128. [Menston, Eng.: Scolar Press, 1973]
About de Dominis
Censure de la Sacré Faculté de theologie de Paris, sur les quatre premiers livres de la République ecclésiastique, dont l’Auteur est Marc-Antoine de Dominis, Archevêque de Spalatro. [Paris, ca. 1618]
Nardius, Balthassar. Balth. Nardii Arretini expunctiones locorum, qui in libro de papatu Romano Ignoti Auctoris deprauantur, mutilantur, & tam falso afferuntur, quam in prima Parte Reipub. M. Antonii de dominis, unde per compendium videntur congesti. Animadversiones itidem ad singula impia illius doctrina capita. Lutetiae Parisiorum: apud Michaelem Sonnium, 1618.
Boverio, Zaccaria. Censura paraenetica in quatuor libros De republica ecclesiastica M. Antonij de Dominis, nuper archiep. Spalaten. nunc verò à S.R.E. apostatae, & haeretici : in duas partes distributa : in quarum prima operis titulus, epistola ad lectorem, praefatio ad episcopos, & libellus, qui Consilium siue profectionis inscribitur, in altera quatuor eiusdem libri De repub. ecclesiastica examinantur, ac iustis censuris castigantur : in vtraque verò innumeri prope ipsius errores, fraudes, & imposturae deteguntur, ac refelluntur, & pontificia potestas ab eiusdem calumnijs vendicatur / auctore R.P. Zacharia Bouerio Salutiensi Ord. Min. S. Francisci Congregationis Capuccinorum. Mediolani: Apud Pandulphu[m] Malatestam impressorem cameralem, 1621.
Floyd, John. Monarchiae ecclesiasticae, ex scriptis M. Antonii de Dominis … Demonstratio, dvobvs libris comprehensa sev respublica ecclesiastica … Avctore, Fideli Annoso Veremento, theologo. Coloniae Agrippinae: Sumptibus B. Gvalteri, 1622.
Neile, Richard: M. Ant. de Dñis, Arch-Bishop of Spalato, his shiftings in religion: a man for many masters … London: Iohn Bill, 1624.
Montagu, Richard. Immediate addresse vnto God alone. First deliuered in a sermon before his maiestie at Windsore. Since reuised and inlarged to a just treatise of invocation of saints. Occasioned by a false imputation of M. Antonivs De Dominis vpon the authour, Richard Movntagv. London: Printed by William Stansby for Matthew Lownes and William Barret, 1624.
Bartol Kašić
Institutionum linguæ Illyricæ libri duo / authore Bartholomæo Cassio Curictensi Societatis Iesu. Edition: Editio prima. Romæ: Apud Aloysium Zannettum, 1604.
Xivot Gospodina nascega Isvkarsta. Vita del Signor nostro Giesv Christo … In Roma, 1638.
Ritvale romanvm Vrbani VIII, Pont. Max. Ivssv editvm illyrica lingva. Translated by Bartuo Kašić. Romae, 1640.
O naslidovanju Isukersta: [knjige četiri Tome iz Kempisa] / [prevod Bartula Kašića]. U Zadru: Bratja Battara tiskari-izdavatelji, 1854.
Šime Budinić
Ispravnin za erei ispovidnici i za pokornik / prenesen nigda sʺ Latinskoga jazika ū Slovinskij po Popū Šimūnū Būdineū; a sada pismenni glagolskimi ispisan i napećašten o Rafailom Levakovićem. Romae: Typis Sac. Congr. de Propag. Fide, 1635.
Ispravnik za erei ali redovnizi ispovidnizi i za pokornici / [Juan de Polanco]. Translated into the Crotian language by Šimun Budina.Venedig: Occhi, 1709.
Rafael Levaković
Breuiarium Romanum Slauonico idiomate: iussu S.D.N. Innocentii PP. XI editum = Časoslovʹ Rimskii slavinskimʹ ězikomʹ : povoleniemʹ S.G.N. Innokentiě Papi 11 vilanʹ. Romae: Typis, & impensis Sac. Cong. de Propag. Fide, 1688.
Jakov Mikalja
Blago jezika slovinskoga illi slovnik …: Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyricum / In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur. Loretto : P. & J.B. Seraphinus, 1649[-51]
Grammatika talianska u kratho, illi Kratak nauk za naucitti latinski jezik. Koga zlovinski upísa otac Jacov Mikaglja …U Loretv: Po P. i I.B. Serafiau, 1649.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
Ivan Belostenec
Admodum reverendi patris Joannis Bėllosztėnëcz: e sacra d. Pauli primi eremitae religione Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, selectoribus synonimis, phraseologiis, verborum constructionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum item plurimis authorum in hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustratum. Zagrebiae: Joannis Baptistae Weitz, 1740.
Andrija Jambrešić
Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, et Hungarica locuples. Zagrabiae: W. Wesseli, 1742.
Jeronim Megiser
Dictionarium quatuor linguarum; videlicet germanicæ, latinæ, illyricæ (quæ vulgo sclavonica appellatur) & italicæ … Auctore Hieronymo Megisero impressum anno 1592 … nunc vero … opera & studio a.a. r.r. p.p. Societ. Jesu collegii clagenfurtensis correctum & auctum. Clagenfurti: J.F. Kleinmayr, 1744.
Lovro Šitović Ljubušak
Grammatica Latino-Illyrica ex Emmanuelis; aliorumque approbatorum grammaticorum libris, juventuti Illyricae studiosè accommodata. / A patre F. Laurentio de Gliubushi. Venetiis: Apud Bartholomeum Occhium, 1742.
Tomo Babić
Prima grammaticae institutio pro Tyronibus Illyricis accomodata. Edition: In hac secunda impressione clarior & difusior. Venetiis: J. Corona, 1745.
Ardelio Della Bella
Dizionario italiano, latino, illirico: cui si permettono alcuni avvertimenti per iscrivere, e con facilità maggiore leggere le voci illiriche, scritte con caratteri italiani : ed anche una breve grammatica per apprendere con proprietà la lingua illirica : con in fine l’indice latino-italicus / opera del P. Ardelio Della Bella … In Venezia: Presso Cristoforo Zanne …, 1728.
Dizionario italiano-latino-illirico : a cui si premettono alcune brevi instruzioni gramaticali, necessarie per apprendere la lingua e l’ortografia illirica / opera del padre Ardelio Della Bella della Compagnia di Gesù. Edition: Prima ed.ragusea, ricorreta nell’ortografia illirica ed italiana, e da moltissimi altri errori emendata … Ragusa: Nella stamperia privilegiata, 1785.
Principi elementari della grammatica illirica premessi al Dizionario italiano-latino-illirico del P. Ardel. Della-Bella …Nuova edizione. Ragusa, 1837.
Razgovori i pripovidagna oza Ardelia della Bella / data na svitlost od Mattia Ciulichia/Matija Čulić. U Mletci: Po Adolfu Cesare, [1805]
Ivan Lučić
De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a Ioanne Georgio Schwandtnero … In: In Scriptores rervm hyngarivarvm veteres … Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri … [Vindobonae] 1746-48.
Karaman, Matej
Būkvarʹ slavenskīĭ: pismenȳ prepodobnago Kẏrilla slavęnomʺ episkopa napechatanʺ.  V Rimě: Tẏpomʺ Svętago sobora ot razmnozhenīę věrȳ, 1753.
Sabastijan Slade/Dolci
De illyricæ linguæ vetustate et amplitudine dissertatio historico – chronologico – critica / auctore F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Venetiis: Apud Franciscum Storti, 1754
Epistola Hieronymi Francisci Zanettii in Dissertationem de linguæ illyricæ vetustate, et amplitudine confutata : perpetuis animadversionibus in ejusdem Zanettii disquisitionem de caussis sero corruptæ eloquentiæ apud veteres jureconsultos, seriusque apud recentiores restitutæ. / auctore P.F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Ferrariæ: Typis Joseph Rinaldi, 1754.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
George Wheler
Voyage de Dalmatie, de Grece, et du Levant. Tr. de l’anglois. La Haye: R. Alberto, 1723.
Ignjat Đorđević
Vulgatae psalmorum editionis in locis obscurioribus aliarum versionum, ac interpretationum claritate interpolatae, Illyrica metaphrasis, sive Saltjer slovinki. Spjevan po D. Ignaziu Gjorgi opatu melitenskomu. Venetiis: Apud Christoforum Zane, 1729.
Matija Karaman, editor
Missale romanum slavonico idiomate, jussu SS.D.N. Papæ Urbani Octavi editum. Romæ, 1741.
Johann George von Schwandner
Regvm Dalmatiae et Croatiae gesta, In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1746-48.
Ivan Petar Gocinić, editor
Breviarium romanum slavonico idiomate. Romæ, 1791.
Antun, Juranić
Officia sanctorum slavonico idiomate recitanda de præcepto ex indulto apostolico in aliquibus locis/Čini svetyh’ slovenskim ezykom glagolemyi pod’ zapovediju izvodeniem’ v’ nekih’ mesteh. Romæ, 1791.
Inocencijo Grgić
Nauk kærstjanski obilan slovìnskomu nàrodu odkriven … U’cettiri djela rasdjegljen … Pò Ozu Frà Innocenziu Gàrghichju. U’ Mlezjeh, 1750.
Matija Petar Katančić
De columna milliaria Romana ad Eszecum reperta, quam Petrus Katanchich Pannonius, in archigymn. Zagreb. schol. hum. prof. p. o., conscripsit. Edition: 2. editio. Zagrabiae: Typ. Episcop, 1794.
Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae, Andautonii, Neuioduni, Poetouinis, urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur. Zagrabiae, 1797.
Sveto pismo. Sada u jezik slavnoillyricski izgovora bosanskog’ prinesheno. U Budimu, 1831.
Joakim Stulić
Joachimi Stulli … Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locupletissimum, in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulæ, ac proverbia [pars I]. Budæ: typis, ac sumptibus typographiæ Regiæ universitatis pestanæ, 1801
Joakima Stulli Dubroscanina…rejecsoslòxje ukomu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini izgovaranja i prorjecsja : Illir. Ital. Lat. Csast druga.- Dubrovnik: Antun Martekin, 1806. / Vol. 2 has half-title only. This is the second part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The third part, Vocabulario italiano-illirico-latino … Ragusa, 1810. 2 v. in 1. (Bon. 13302) Vol. 2 has title: Rjecsoslòxje slovinsko-italiansko-latinsko.
Vocabolario italiano-illirico-latino del P. Gioacchino Stulli Raguseo de’ minori osservanti, diviso in due tomi, nei quali si contengono le frasi più usitate, più difficili, e più eleganti, i modi di dire, i proverbj ec. di tutte tre le lingue : Parte terza. Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810. / Vol. 2 has half-title only. This is the third part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The second part, … Rjecsoslòxje … illir.-ital.-lat. … U Dubrovniku, 1806. 2 v. in 1. (Bon. 13301)
Josip Voltić
Ricsoslovnik (vocabolario-woerterbuch) illiricskoga italianskoga i nimacskoga: jezika s’jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom / sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi. U. Becsu (Vienna) : U Pritesctenici Kurtzbecka, [1803]
Jakab Ferdinand Miller
Fragmenta veteris typographiae Magno-Varadinensis / collecta a Jacob. Ferdin. de Miller. Pestini: Apud Iosephum Eggenberger, bibliop, 1803.
Bellinić, Nikola
Pervi kratki nauk grammatike italianske za malu deçu. Primo breve insegnamento della grammatica italiana per la gioventu, che brama imparare l’italiano mediante il linguaggio croato, come si parla volgarmente per il littorale ungarico, ed istriano, traduzione per la prima volta fatta da Niccolò Bellinich. Trieste: G. Weis, dc 1808.
Petar Stanković
Biografia degli uomini distinti dell’Istria. Trieste: Presso G. Marenigh tipografo, 1828-29.
Rudolph Alois Fröhlich/Veselić
Theoretisch-praktische Grammatik der ilirischen Sprache : Mit vielen Gesprächen, Uebungstücken zum Uebersetzen und einem Wörterverzeichnisse / von R.A. Fröhlich. Wien: Albert A. Wenedikt, 1850.
Handwörterbuch der ilirischen und deutschen Sprache. Verfasst von Rud. A. Fröhlich …  Wien : A.A. Wenedikt, 1853-1854. Other Title: Added t.-p.: Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, sastavio ga Rud. V. Veselić … Notes: Title of v. 2 reads: Handwörterbuch der deutschen und ilirischen sprache. Each volume has added t.-p. in the Croatian language, with the author’s name appearing as “Rud. V. Veselić.”
Ivan Trnski/translator
Kraljodvorski rukopis / preveo iz staro-českogo jezika Ivan Trnski. U Zagrebu: Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja, 1854.
Ivan Berčić
Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig: sastavio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tisk sinov B. Haase, 1860.
Čitanka staroslovenskoga jezika. Složio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tiskom sinovah B. Haase, 1864.
Ivan Jurašić
Dizionario italiano-illirico. Edition: 1. ed. Trieste: Coi Tipi del Lloyd Austriaco, 1863.
Frannjo Marija Appendini
Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’Ragusei. Divise in due tomi e dedicate all’Eccelso Senato della repubblica di Ragusa. Ragusa: Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-1803.
De praestantia et vetustate linguae illyricae ejusque necessitate ad plurimarum gentium populorumque origines et antiquitates investigandas dissertatio. Ragusii: apud A. Martechini, 1806.
Grammatica della lingua illirica … Ragusa, 1808.
Grammatica della lingua illirica / compilata dal padre Francesco M.ria Appendini. Edition: 2. ed. Ragusa: Presso A. Martecchini, 1828.
Grammatica della lingua illirica. Edition: 3. ed. Ragusa, 1838.
Vjekoslav Babukić
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. U Zagrebu : Kod M. Hiršfelda [predislovje, 1836]
Věkoslav Babukić’s Grundzüge der ilirischen grammatik, durchaus mit der neuen orthographie. Mit einer sprachvergleichenden vorrede von Rudolph Fröhlich. Wien: J. Benedikt, 1839.
Elementi della grammatica illirica; secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Zara, 1846.
Elementi della grammatica illirica / secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Edition: 2. ed. Zara, 1851.
Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić. U Zagrebu: Bèrzotiskom nar. tiskarnice L. Gaja, 1854.
Elementi della grammatica illirica seconde nuova ortografia di — con una prefazione logica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.M.K. Edition: 3. ediz. Zara: Fratelli Battara, 1860.
Andrija Stazić
Gramatica della lingua illirica ad uso degli amatori nazionali e stranieri che bramano d’ impararla; compilata giusta il più pretto favellare e sui migliori classici antichi da Andrea Stazić. Zara: Fratelli Battara, 1850.
Grammatica illirica pratica, secundo il metodo di Ahn e di Ollendorff … Trieste, 1861.
Jerko Šutina
Vocaboli di prima necessità e dialoghi famigliari originali illirici con versione italiana scritti a caratteri latini e serviani, aggiuntovi un compendio di grammatica illirica …Zara, 1850.
Josip Drobnić
Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik. Sa osnovom gramatike ilirske, protumačenom němački i talianski od Věkoslava Babukića. Beč: Tiskom Jermenskoga manastira, 1846-49.
Matija Majar Ziljski
Uzajemni pravopis slavjanski: to je, Uzajemna slovnica ali mluvnica slavjanska / spisal i na světlo izdal Matija Majar Ziljski. V zlatnom Pragu: In Commission von I.L. Kober, 1865.
Andrija Kačić Miošić
Razgovor ugodni naroda slovinskoga  izvagen iz razliçitì kgnigà i sloxen u jezik slovinski po fra And. Kaçichiu-Miossichiu iz Briste. U Dubrovniku: P.F. Martecchini, 1839.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Edition: 2. izdavanje ove tiskarne. U Zadru: Brtja Battara, 1851.
Robert Muro
Rambles and studies in Bosnia-Herzegovina and Dalmatia: with an account of the proceedings of the Congress of Archæologists and Anthropologists held in Sarajevo, August 1894. Edinburgh; London: W. Blackwood, 1895.
Giuseppe Valentinelli
Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labeatium auctore Josepho Valentinelli pro praefecto bibliothecae S. Marci Venetiarum. Venetiis: Typis Caecinianis et soc., 1842.
Ivan Krstitelj Tkalčić
Monumenta Ragusina. [Edidit Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium. Collegerunt et digesserunt Joannes Tkalčić, Petrus Budmani et Josephine Gelcich]. Series: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 10, 13, 27-29. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1879.
Jerko Šutina
Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku. U Zadru, 1851.

Various/Razno

Samuel Champlain
Les voyages de la Novvelle France occidentale, dite Canada: faits par le Sr de Champlain Xainctongeois, capitaine pour le roy en la marine du ponant, & toutes les descouuertes qu’il a faites en ce païs depuis l’an 1603. iusques en l’an 1629.: où se voit comme ce pays a esté premierement descouuert par les François, souz l’authorité de nos Roys tres-Chrestiens, iusques au regne de sa Majesté à present regnante Lovis XIII. roy de France & de Nauarre : auec vn traicté des qualitez & conditions requises à vn bon & parfait nauigateur pour cognoistre la diuersité des estimes qui se font en la nauigation : les marques & enseignemens que la prouidence de Dieu a mises dans les mers pour redresser les mariniers en leur routte, sans lesquelles ils tomberoiet en de grands dangers : et la maniere de bien dresser cartes marines. Paris: Collet, 1632.
Simpliciano Bizozeri
Notizia particolare dello stato passato, e presente de’ Regni d’Vngheria, Croazia, e Principato di Transilvania, : cio è descrizione di tutti i comitati, città, fortezze, e luoghi più insigni de’medesimi, loro sito, qualità, ricchezze, e genio della nazione, fatti d’arme, assedij, prese, e riprese della piazze.: Et azioni più memorabili de’ regnanti, e generali, che hanno comandato, ò militato nelli stessi. / Opera di d. Sempliciano Bizozeri; Adornata di 46. figure in rame della città più cospicue, e ritratti de’ principali comandanti. Bologna: Per Gioseffo Longhi, 1687.
Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen / dargethan in einer Sammlung gleichzeitiger geschichtlicher Urkunden. Wien: Druck von Keck & Pierer, 1854.   Compiled by F. Berlic
Erhard Reusch
Alter und neuer Staat des Königreichs Dalmatien: welcher alle und jede historische Merkwürdigkeiten von den ältesten Zeiten an begreifet absonderlich diejenigen so sich in dem Candischen und letzten Kriege dann nach dem Carlowitzischen Frieden bis auf das Jahr 1717 zugetragen ..zu Ende sind I. Lucii Inscriptiones Dalmaticae …Nürnberg: Bey Peter Conrad Monath, 1718.
Nicolas Sanson
Coste de Dalmacie [cartographic material]: ou sont remarquees les places qui appartiennent a la Republque. de Venise, a la Republque. de Raguse, et au Grand Seignr. des Turqs : tirée de divers autheurs / par le Sr. Sanson d’Abbev., geogr. ordre. de Sa Majté. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 21]
Illyricum occidentis [cartographic material]: cuj? partes IV. Rhaetia, Noricum, Pannonia, et Illyris: provinciae IX. Rhaetia, Vindelicia, Noricum Mediteraneum et Ripse., Pannonia prima et secunda, Savia, et Valeria: et in Illyride populi Iapodes, Liburni, et Dalmatae / autore N. Sanson, Christianiss. Galliar. regis geographo. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 69]
Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium. [Zagrabiae]: Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium [etc.]. Publication History: v. 1- 1868-
Johann Andreas Demian
Statistische Beschreibung der Militär-Gränze. Wien: C.G. Kaulfuss, 1806-07.
Ivan Kukuljević Sakcinski.
Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knijige. Series: Bibliografia jugoslavenska. kn. 1. U Zagrebu: Brzotiskom, D. Albrecta, 1860.
Franjo Rački
Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 7. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1877.
Memoria sive series archiepiscoporvm salonitanae et spalatinae ecclesiae. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. –[Vindobonae] impensis I. P. Kravs, 1746-48.
Paulus de Paulo
Memoriale Pavli de Pavlo. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1748, p. 723-754.
Bosnia, Hercegovina e Croazia-Turca, notizie riunite e tradotte da G. Augusto Kaznačić. Zara, 1862. Physical Description: [1 v.] Subject (LCSH): Bosnia and Hercegovina. Herzegovina. Croatia. Other Name: Kaznac̆ić, Ivan, 1758-1850, ed. & tr. Hilferding, Aleksandr Feodorovich, 1831-1872. Bosnia. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Hercegovina. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Croazia-Turca. Notes: “Bosnia” is a translation from the Russian of Aleksandr Hilferding, of an article originally published in Russkaia Besieda. “Hercegovina” and “Croazia-Turca” are by Ivan Jukić: the former originally appeared in Servian in Sérbsko-Dalmatinski magazin; the latter is a revised edition of the original article which appeared in L’Avvenire in 1848.
Čaplović, Jan
Slavonien und zum Theil Croatien; ein Beitrag zur Völker- und Länderkunde, theils aus eigener Ansicht und Erfahrung, 1809-1812, theils auch aus späteren zuverlässigen Mittheilungen der Insassen. Pesth: Hartleben, 1819.
George Andrew Spottiswoode
A tour in civil and military Croatia, and part of Hungary. In: Galton, Francis, ed. Vacation tourists and notes of travel in 1860. London, 1861.
A. A. Paton
Highlands and islands of the Adriatic, including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian empire. By A.A. Paton. London: Chapman and Hall, 1849.
Jean Victoire
Travels in upper and lower Hungary, Transylvania, Sclavonia, Croatia, and Morlachia. By Jean Victoire Dutens, engineer, in 1806. In: Pelham, Cavendish. The world: or, The present state of the universe. –London, J. Stratford, 1808-10. –vol. ii.
Johann R. Vogl
Volksmährchen. Wien, 1837. (Folk literature – Croatia)
John Gardner Wilkinson
Dalmatia and Montenegro: with a journey to Mostar in Herzegovina, and remarks on the Slavonic nations; the history of Dalmatia and Ragusa; the Uscocs; [etc.] By Sir J. Gardner Wilkinson. London: J. Murray, 1848.
Thomas Graham Jackson
Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, by T.G. Jackson. Oxford: Clarendon Press, 1887.
Snaffle
In the land of the bora; or, Camp life and sport in Dalmatia and the Herzegovina 1894-5-6. By “Snaffle” [pseud.] author of “Gun, rifle, and hound,” etc. Illustrated by Harry Dixon from sketches by the author. London : K. Paul, Trench, Trübner & Co., 1897.

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti – Davor Dijanović

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Davor Dijanović
http://wwwacuvalo2.hkv.hr

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?
Počet ću od kraja Vašeg pitanja, bliže mi je srcu. Hrvati koji su željeli slobodu i državu svog naroda i za to se borili, doma i u svijetu, zasigurno su sanjali drugačiju Hrvatsku od ove koju danas imamo. Ali imajmo na umo, to je bio ideal, naš san i ljubav…. To nam je davalo poticaj i snagu u radu za domovinu da bi u njoj hrvatski narod i svaki pojedinac mogao u slobodi živjeti, stvarati, napredovati, doprinositi boljitku osobnom i drugih ljudi s kojima dijeli ovaj komadić zemlje i svoj povijesni trenutak. Koliko je samo ljudi za taj hrvatski san dalo živote i godine zatvora!
Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu… to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bismo više bili ono što jesmo: Božji partneri.
Da budem konkretniji, znam da je nemoguće imati idealnu Hrvatsku, ali ipak sam očekivao bolju nego što je danas. Moglo je i trebalo biti bolje. I kao narod i pojedinci možemo puno bolje! Imam nekakav čudan osjećaj, kao da je nekom bilo stalo da ne bude bolje, da dokaže da ne znamo, da ne možemo… Dakle, da je donedavna, propala satrapija, bila dobra. Nekima je zasigurno i bila bolja!
Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon mog kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali je nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica s obitelji otišla u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski, kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom tog susreta teta Stana me ozbiljno upitala: “Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?” A ja joj sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim svoje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva.
I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći ostale su u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.
Ali sad ne smijemo plakati nad izgubljenim vremenom i današnjim prilikama. Ideal o osobnoj i zajedničkoj boljoj budućnosti ne smijemo nikad izgubiti iz vida. Svi mi, posebice mladi, trebamo imati osobni i zajednički ideal i ponos, uvijek sanjati i stvarati! Ne sjediti i sanjariti, nego imati jasne ciljeve, zagrnuti rukave i raditi. I kad nemamo stalnog posla ne smije se sjediti i plakati. Treba djelovati, višestruko djelovati! Jedino tako možemo stvoriti sebi bolji život, bolje društvo i bolju Hrvatsku.
Što se tiče referenduma i našeg ulaska u EU, podosta je već rečeno i napisano o mogućoj (ne)legalnosti i (ne)legitimnosti tog čina, o našoj “jedinoj opciji” (ako je jedina, onda izbora nije ni bilo), o kampanji jednoumlja i pranja mozgova, o glasnoj poruci većine koja nije izišla na referendum, itd. Ali sad je to gotov čin. Iako je to tako, natuknut ću nekoliko misli o tom našem skorom ulasku u EU.
Međunarodne prilike poslije Prvog svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognutih manjom ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav “križni put”. Krv je počela teći čak i prije nego su naši “napredni domoljubi” pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zaogrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira!
S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj “put doma”, povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povratka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih “istina” iz nedavne prošlosti, a na tv stalno slušamo o “našoj zemlji”, “našim karajevima”, “našim građanima” “regiji”, a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, “pisani na stini”, i uvijek je bilo onih koji su čuvali i branili kulturna bogatstva koja primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti.
Ako želimo biti “doma” u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravni s drugima. A da bismo bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom “elitom”, valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od “neuke mase” i “konzervativenih ognjištara”. A da bismo imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.
Stariji čitatelji ovih redaka sjetit će se Otvorenog pisma Petra Šegedina Stipi Šuvaru iz 1987. godine, a mlađima preporučujem da ga pronađu i pročitaju. Šuvar je tada bio “sekretar za prosvjetu i kulturu” i zagovarao praksu da se građani što više upisuju kao Jugoslaveni ili anacionalni. “Vi ste po porijeklu (rekoste mi) Portugalac, a ni seljak niste (rekoste mi također), da biste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Vas, tako, nikad nije zanimao problem ljudskog ukorijenjenja, pa tako ni onaj nacionalnog.” Tako Šegedin drugu Šuvaru. Ali strah me je da među našom “elitom” pa i onom koja će nas predstavljati u EU ima podosta Šuvarovih sljedbenika, samo što su vremena drugačija i sad su okrenuti i prema drugoj strani svijeta, ali ipak ne mogu prekriti šuvarovski (zlo)duh u kojem su odgajani.
Višeput nam se prodavala i prodaje ideja bajoslovnog svijeta s mističnim granicama univerzalizma u kojem ćemo kao odnarođeni pojedinci biti slobodni, ravnopravni, bezbojni… i sretni, ali takav svijet ne postoji. Biti istodobno svjetski i svoj obogaćuje svakog od nas. Treba imati globalnu i europsku svijest, ali istovremeno biti dobro ukorijenjen u svoju kulturnu baštinu te raditi za dobro svog naroda, svoje države. Ako ne ćemo mi, tko će drugi!
Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan na od vlade u Washingtonu sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima… Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon otprilike pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi, onako usput ali glasno reče: Gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje bili. Nemojte zaboraviti tko ste i otkuda ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno prebivalište. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva.
Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo – prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se budemo osjećali “doma” u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora, u prvom redu, biti osobna i društvena. Svjedoci smo plodova gospodarske “tranzicije” koja je dosad bila bez one osobne, društvene, nacionalne. O ovoj temi sam još 1990. objavio članak u tadašnjoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji upozoravajući na probleme koji nas čekaju i potrebi “druge revolucije”. U svezi tog članka dobih pismo i od jednog dobrog i dragog profesora iz Zagreba koji me, među ostalim, upita tko će tu “drugu revoluciju” u Hrvatskoj povesti i provesti. Ali taj proces mora biti odozdo prema gore, od pojedinca, udruga, škole, medija, Crkve, ustanova… Nitko ne će i ne treba to za nas učiniti. Neka svatko počne od sebe i Hrvatska će biti bolja, neizmjerno bolja za kratko vrijeme. Bolja i od društva u koje ulazimo. Sve se može ako se hoće! U ovoj transformaciji naša “elita”, umjesto da bude prava elita i prednjači, postala je glavna kočnica tako potrebnih zdravih promjena.
Mislim da je većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili su taj dan ostali doma, to napravili ne zato što bi u principu bili protiv EU, nego što se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nije baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše “elite” kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više put nije siguran rade li oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.
Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako općenito gledate na perspektivu povratka emigranata i iseljenika?
Zabilježena je jedna stara anegdota među nekadašnjim poljskim Židovima koja veli da je jedan pobožan muž saopćio ženi kako je investirao milijun zlota i nada se ovećoj dobiti, ali ga zabrinjava mogućnost da bi to mogao sve izgubiti. Što ako nam se molitve usliše i dođe Mesija, govorio je ženi. Sve će propasti! A žena mu odgovora: Bog će pomoći i Mesija još ne će doći!
Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što je u našem slučaju “mesija” došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu, na jednoj strani, radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život…) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji “obećane zemlje”? Nije to mala dvojba.
Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A, većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.
Ali, dilemu ostanka ili povratka ne bi trebalo uzeti u nekakvim apsolutnim kategorijama, ili – ili. To se može i trebalo bi gledati i na drugi način. Čovjek može zagrliti obje domovine, biti doma i od koristi na obje strane. Važno je htjeti, biti otvoren prema životu, imati ljubavi, volje i optimizma, a načini kako tu ljubav za rodnu grudu pretvoriti u djelo uvijek se pronađu. Zapravo, takve putove ne treba puno ni tražiti, oni se nekako sami otvaraju. Najgore je ako se netko vraća iz koristoljublja, jer u tom slučaju ne će biti od koristi ni sebi ni drugima, niti će biti sretan.
Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom pothvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li se vratiti iz Australije ili Amerike. I danas se može i treba na tom raditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. I dalje sve ostaje samo na pojedinačnom vraćanju.
Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu oduvijek je bio naš san. Bilo je samo pitanje vremena. Hvala Bog da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće, i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo napraviti ponešto dobra.
Napomenut ću i ovo. Danas je možda veći problem kako zadržati da ljudi ne odlaze, nego kako vratiti one koji su već davno otišli. Kako osigurati poslove mladim ljudima i olakšati im ostvarivanje svog profesionalnog i obiteljskog života? Ali vidjeli smo u promidžbi za ulazak u EU, mogućnost odlaska se “prodaje” kao obećavajuća mogućnost, a ne kao neuspjeh domaćih političara i njihovih gospodarskih programa. Umjesto da sebi gradimo bolju budućnost, mi ćemo ju graditi drugima. Otići će oni najsposobniji. Ta, na što je bolonjski proces visokog obrazovanja usmjeren ako ne na izvoz najboljih!
Programe ostajanja i povratak trebalo bi usklađivati u radu za bolje sutra, posebice kad je riječ o investicijama iz dijaspore. Ne vidim razloga da nema sustavnog povezivanja naših mladih stručnjaka u domovini i dijaspori te njih i mogućih investitora. To bi bilo od obostrane koristi. Ali, na ovakvim i sličnim mogućnostima treba poraditi. Ne će se ništa samo od sebe dogoditi. Zašto imamo ministre. Neka počnu “ministrirati” narodu!
Što bi, prema Vašem mišljenju, hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku te, s druge strane, izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu.
Povijest odnosa hrvatskih iseljenika i domovine je vrlo zanimljiva i slojevita i tekla je kroz više faza. Jedan od glavnih faktora u dinamici naših odnosa bile su države i režimi koji su vladali ovim narodom. Kako su se režimi mijenjali, tako su se mijenjali i odnosi. Ali, kroz cijelu tu povijest jedno je konstantno: istinska ljubav kod ogromne većine iseljenika za svoju domovinu, izražena višestrukom djelatnošću za dobro svog naroda.
Ako te odnose podijelimo u nekoliko kategorija onda u obzir moraju, svakako, ući i slijedeće: osobni/privatni i skupni/kolektivni odnosi, te odnosi s ustanovama i onima na vlasti. Privatni/pojedinačni odnosi su uvijek bili vrlo prisutni i jaki. Ljudi su komunicirali sa svojima doma i pomagali koliko su mogli, nekad i više nego su mogli. Kolektivni odnosi su također uvijek bili prisutni, ali su često ovisili o višim silama, onima na vlasti. Kako i znamo, donedavno se nismo smjeli ni družiti s onima vani! Ali je ipak bilo puno skupnih akcija pomoći za potrebe bilo nekoj župi, bolnici, onima u nevolji itd. Bilo je, također, prigodnih masovnijih okupljanja kad bi došao netko od hrvatskih pjevača, folklornih skupina i slično. Od ustanova jedino je Crkva imala i ima stabilnu prisutnost među iseljenicima zadnjih stotinjak i više godina. Sve drugo je bilo i ostalo šturo, kao, primjerice, poneko društvo prijatelja Matice hrvatske koje je nastalo za vrijeme Hrvatskog proljeća, AMAC, Napredak itd. Donedavno se nije  smjelo uspostavljati mostove između nas vani i domovine. Sad, kad nam nitko nije na putu, ipak nema kakvih čvrstih i stabilnih programa između hrvatskih institucija i iseljenika. Bilo bi to jako važno, ali da se to ostvari “netko i negdje” u tim našim ministarstvima i ustanovama trebao bi shvatiti važnost takvih veza, obostrano korisnih.
Imam s ovim pomalo i osobna iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili “ustaše”. Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali propali su svi pokušaji u uspostavljanju stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi već i po prirodi svog posla trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno, nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam.
Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali otada na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, no konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.
Stranke s jačim nacionalnim sadržajem, ili barem se tako predstavljaju, nastojale su iseljeništvo ujarmiti u svoja kola, a domovinsko strančarenje u dijaspori, posebice u prekomorskim zemljama, ne ide, niti je poželjno. Iseljenike povezuje ljubav s domovinom, a ne stranačke lojalnosti. Oni će biti uz one za koje smatraju da im je boljitak hrvatskog naroda i domovine na srcu, a ne samoljublje i koristoljublje.
Stranke na ljevici imaju problem s iseljeništvom jer u glavama mnogih od njih to je još “neprijateljska i reakcionarna emigracija”, koja ne prihvaća “tekovine narodnooslobodilačke borbe”. Premda je pao Berlinski zid, u njihovim glavama još postoji mentalni zid kojeg oni ne žele ili se boje srušiti. Oni zapravo još ne znaju kako bi se postavili prema iseljeništvu pa onda misle da je najbolje taj dio hrvatskog naroda ignorirati. Svima onima koji se ne mogu osloboditi nedavno propalih ideologija, iseljeništvo jednostavno ide na živce, a smeta im i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda.
Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih “elita” (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imala pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što mislš, ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet… Mi smo sad politički slobodni, a još puno toga sputava ovo društvo da istinski slobodno može krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam… svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji sve žele imati pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!
Mislim da vjetrovi današnjeg općeg beznađa i negativizma pušu iz istog smjera. Treba ljude dovesti u bezizlazne prilike i onda je lakše njima vladati, manipulirati; ovisni su o nečijoj milosti. Slobodni su, ali ne daj Bože da bi se nezadovoljnici organizirali u politički pokret koji bi ugrozio vlastodršce i druge moćnike. Ako se nešto i pokuša, uvijek se nađe načina da se predusretne svaki pokušaj organiziranja. Mislim da bi baš između dijaspore, posebice onih kojima je sudbina domovine još na srcu, i onih koji su na marginama ovog društva trebalo uspostavljati dijalog i tažiti putove kako pokrenuti kola naprijed.
Nije da naši moćnici ne znaju “iskoristiti” dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih Hrvata ima na svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to snaga bila samo da ih je umrežiti i povezati s domovinom!
Na primjer, krajem prošle godine Hrvat, Petar Puljić, dobio je “Ethnic Business Award” u državi Queensland i istu nagradu za cijelu Australiju. Svečana dodjela bila je u Sydneyu 7. studenog 2011. Tu su bili predstavnici vlade, senatori, poslovni ljudi… Među uzvanicima bio je i veleposlanik Republike Hrvatske. Svečani program je emitiran u 32 države. Da li je to ikoga u hrvatskim medijima zanimalo? A ovakvih i sličnih uspjeha ima velik broj, ali nitko te ljude ne povezuje da bi bili na pomoć i domovini.
Imigrantske zemlje, kao što je Australija, uspješne ljudi iz etničkih skupina vidi kao gospodarske i kulturne mostove sa zemljama odakle oni potječu. Tu istu sliku treba samo okrenuti i svaki poslovni Hrvat, profesionalac, znanstvenik… može povezivati domovinu sa zemljom u kojoj trenutačno živi. A takvih ljudi imamo po cijelom svijetu. Zamislite kakav bi to bio potencijal! Ali, njihovo umrežavanje je moguće jedino ako domovina prepozna te mogućnosti, želi ih umrežiti i nađe najkraći put do ostvarenja tog cilja.
Jedan primjer i ideja: Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka… Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.
Ovih dana bilo je rasprava u Saboru o Hrvatima izvan Hrvatske. Vidim da se rabi i riječ “briga” za one izvan državnih granica. To možda važi za neke zemlje, ali za većinu Hrvata u dijaspori nitko se ne treba brinuti, nego jednostavno s njima surađivati i uvažavati ih, jer je ovo i njihova domovina za koju su se i oni borili i radili, te imaju pravo i dužnost za nju se brinuti. Neka mjesto i uloga hrvatske dijaspore ne bude predmetom stranačkih nadmudrivanja, nego neka Sabor stvori “odbor zdrava razuma i plemenitih namjera” koji će sagledati prilike i donijeti prijedloge, i neka Sabor donese dobre zakone pa idemo na posao.
Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?
Investicije Hrvata iz iseljeništva su moguće i poželjne, a da bi se to ostvarilo treba u prvom redu poraditi na otklanjanju problemima koji to usporavaju i osporavaju, od birokracije do korupcije. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i koliko čujem najbogatiji u današnjoj vladi nekoć javno izjavi u Americi: Zašto bismo mi dali da vi kupujete u Hrvatskoj kad to mi možemo učiniti. Rezultati pokazuju o kakvim se “kupovinama” kod nas radilo. Nije bio samo jedan slučaj kad dolazi izvana ponuda u gotovini i veća od one domaćih moćnika, ali prodaja ide podobnima na temelju šupljih papira. Onaj tko želi čiste račune u ovakve investicije ne ide. Zato zakone i dosadašnju praksu treba temeljito mijenjati, posebice birokratska zanovijetanja, korupciju, radne navike, nerazborite namete itd.
Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manje i srednja poduzetništvo. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle, počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, jest čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu, što mi kupimo ne će kupiti stranci (pa čak i i neprijatelji) a istovremeno je to i pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini također je dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti…
Prijateljima, poznanicima i svim drugim Hrvatima koji se ne namjeravaju vratiti za stalno, preporučujem da u domovini kupe kuću ili stan radi sebe i potomstva. Kad djeca i unučad počnu dolaziti u svoj dom u Hrvatskoj (ne kao turisti kod svojih rođaka) tek onda počinju osjećati da su doma, da je to i njihova domovina. Ovo govorim iz iskustva svoje obitelji.
Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?
Percepcija bi mogla biti puno bolja. Bilo je puno entuzijazma i idealizma oko ostvarenja samostalnosti i bili smo ujedinjeni tijekom rata, a zatim je nastalo zatišje. Glavni razlozi za to nisu umor ili činjenica da je netko dijasporu iskoristio za osobnu korist, nego je, na jednoj strani, osjećaj namjernog marginaliziranja dijaspore i, na drugoj, domovinski negativizam, poslušnost “elite”, izručenje generala, politička korektnost, omalovažavanje samih sebe i svoje kulturne baštine, prikrivanje komunističkih zlodjela i vladavine terora antifašizmom…
Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize, što je činila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su “svjetski stručnjaci” bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.
Ovakve i slične stvari muče dijasporu i ona postaje sve ravnodušnija prema domovini. Ima još nade i trebalo bi poraditi da se stvari mijenjaju što brže i u domovini i među Hrvatima u svijetu.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi, prema Vašem mišljenju, bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?
Stariji se sjećaju one priče kad Tito pitao Boga kad će u Jugoslaviji riješiti nacionalno pitanje, a Bog zaplaka. Čini mi se da je slično i s BiH. Stvari su toliko zamršene da ih ne bi, što se kaže, ni Bog mogao riješiti, a istovremeno su vrlo jednostavne. Naime, Dayton je zaustavio jeku topova i istovremeno napravio, najblaže rečeno, totalnu i nepravednu ustavnu zbrku. Je li to rađeno slučajno, iz neznanja, planski…, o tom se može diskutirati. Iz Daytona se rodila današnja BiH puna napetosti, nedorečenosti i problema. To je bilo i za očekivati, jer na daytonskim temeljima se ne može graditi ništa stabilno i trajno. Nadalje, na jednoj strani je velikosrbizam, na drugoj bošnjački unitarizam, a Hrvati su ostali u procijepu i u tim prilikama jedni među Hrvatima zagovaraju i rade jedno, a drugi drugo. Oni ne žele ovakvu nego ravnopravnu BiH u kojoj mogu biti slobodni i kao pojedinci i kao Hrvati. Ali, nemaju sloge pronaći minimalno zajedništvo i plan kako do toga doći. Svaka općina pa i selo, odnosno oni koji ih predvode, gleda kroz svoj “čibuk” i zato su (pre)često nadigrani i izigrani
Rekoh da je u biti ovo priličito lako rješiv problem, ali samo ako ćemo pošteno! Ako se svi slažu da je BiH sekularna država, sva tri naroda konstitutivna i svi žitelji ravnopravni, onda pronalaženje pravedne ustavne formule nije baš nerješiv problem kako nam se to prodaje. To je nemoguće ostvariti na temeljima koje je Dayton postavio. Sve nadogradnje su samo krpljačina. Ali, zar je nemoguće, recimo, naći određeni broj normalnih i poštenih ljudi i vrsnih stručnjaka sa sve tri strane i drugih koji će pronaći najbolja moguća rješenja? Mislim da je to moguće, ali to treba htjeti. Trebaju sve karte biti na stolu.
Koliko mogu zaključiti, nikome nije stalo da se poduzmu pravi koraci i stvari počnu rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj “eliti”. Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav “proces” odvija u nedogled. Dok taj “proces” melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za “dobro obavljen posao”.
Dokle će ići ovako, valjda ni Bog ne zna! Jedino znam da su Hrvati najmalobrojniji, a izgleda mi i najnesložniji, i ako se nešto ozbiljnije ne poduzme, slabo nam se piše!
Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Koliko se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?
Za početak, spomenut ću knjigu pok. Zvonimira Kulundžića “Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima itd… itd… hrvatske povijesti” koja je objelodanjena 1970., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sam naslov knjige je govorio i govori puno o toj temi. Trebalo bi i danas nešto slično napisati.
Sve tamo od početka prošlog stoljeća pa do današnjih vremena hrvatska povijest je nedovoljno istražena i ispričana, negirana, manipulirana… posebice od kraja Prvog svjetskog rata, to jest od ulaska u jugo-državu. Tijekom Titova režima nad hrvatskom historiografijom su “dežurale” dvije ideologije, komunistička i jugoslavenska, odnosno velikosrpska. Ipak se među hrvatskim povjesničarima uvijek našao ponetko hrabriji i nastojao je rastegnuti nametnute obruče tih ideologija koliko se dalo i moglo, a “slobodu” su imali samo ideološki podobni povjesničari.
Vjerujem da je svaka historiografija odraz i dio vremena kad je stvarana, ali premda su komunistički režim i jugo-država propali, hrvatska historiografija, bolje reći njezina “najvidljivija” komponenta je zastala negdje na putu od ne tako davne prošlosti prema sadašnjosti. Primjerice, ona i dalje komunističkom verzijom antifašizma prekriva i negira ili baca “ozbiljne sumnje” u ratna i poratna zlodjela. Umjesto da se istražuju činjenice i okolnosti, i svemu pristupa s ciljem da se sazna istina, ma kakva god ona bila, i dalje se o nekim stvarima i ljudima šuti, drugoj strani se vrlo jednostrano pristupa, neistomišljenike se nastoji diskreditirati i iz javnih medija isključiti itd.
Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su “stručnjaci” za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad “ostacima” Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!
Vidim da se poneki pokušavaju igrati s dekonstrukcijom hrvatske povijesti. Naime oni će osloboditi hrvatsku povijest mitova prošlost i iznositi činjenice bez konstruiranih samoljubnih vrednovanja i mitova. Ali dok to pokušavaju, izgrađuju svoje konstrukcije i mitove, po svom htijenju, mjerilu i trenutačnom “korektnom” ideološkom viđenju.
Nije problem samo u historiografiji, nego i u nastavi također. Treba imati dobre ideološke karakteristike da bi netko mogao predavati povijest, recimo na Zagrebačkom sveučilištu. Takvi onda predaju našim mladima i opterećuju ih svojim ideološkom korektnošću. Ne uče ih misliti, nego slijediti! Evo jednog primjera. Kod mene ponekad dođu maturanti iz lokalne gimnazije posuditi koju knjigu radi priprema za maturalni ispit. Zamijetih da imaju i cijelu listu pripremljenih pitanja koja im služe u tim pripremama. Zanimalo me je pogledati ta pitanja da bih iz njih vidio što naši srednjoškolci uče. Prvo što se može zapaziti je da đaci ne moraju misliti, nego samo “bubati”. A drugo, da se ponižavajuće samozatajno uči suvremena hrvatska povijest. Hrvatska je postala samostalna država kao da je s neba pala. Ne daj Bože da bi netko pitao đaka tko je bio agresor, o velikosrpskoj ideologiji, o generalima ili tko je bio Franjo Tuđman. Prešućuju se, izjednačuju se, negira se… Naravno, radi “dobrih odnosa” u državi i “regiji”. Ali to ne vodi ničemu, tako se mutne vode ne bistre niti liječe bolne rane, a još najmanje nečije zablude koje su i danas ne samo žive, nego i zimi cvjetaju!
Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor.
Mislim da se tu ne radi o mom ili nekoga drugoga mišljenju, to su činjenice koje su lako uočljive. Ne samo iz jugokomunističkog sustava, nego tu je i jedan broj onih koji su bili na strani srpske agresije. Ali kad bi netko te prilike počeo sustavno istraživati ne bi došao daleko. Pale bi osude sa svih strana. Jedni su dobili državu, a drugi su zadržali poluge moći i u svoj krug su primili jedan broj po koristoljublju sličnih sebi.
Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalci brzo postali ljubitelji laissezfaire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti. Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu “oni”, zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila  “partija”, koju su oni istovremeno “hranili”, od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!
Što se tiče žrtava komunizma, njima se i dalje poigrava politika, oni koji imaju političku moć. Činjenica da jedan od najljepših trgova u Zagrebu još nosi ime “voljenog maršala” govori glasno i jasno što se misli o Jazovkama (a toliko ih ima!), o Lepoglavama, o Stepincu i pobijenim svećenicima, o pokošenom Hrvatskom proljeću, o pobijenim hrvatskim emigrantima…  On je ratovao protiv fašizma, ali se prešućuje da se nije borio za slobodu, demokraciju i Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, komunizam i svoju neograničenu moć, te radi toga uništio toliko života. Njega i njegov antifašizam se i dalje slavi. Pa to je u normalnim društvima nepojmljivo. Ovo je zaista nenormalno!
Usput i jedna kratka natuknica iz američkog “antifašizma”. U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi “našijenci” su u svoju obranu najviše prizivali svoj “antifašizam”, a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. “Antifašizam” im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!
Pitanje komunističkih žrtava se tiče i mene osobno kao i na tisuće drugih Hrvata. Naime, moj otac je kao civil sa četvero djece i ja “na putu” pošao, kao i mnogi drugi, pred nadolazećim “osloboditeljima” jer nije znao što ga čeka kao Hrvata i katolika. Narod je čuo što se događalo u “oslobođenim” selima, pa se razmišljalo “bolje se skloniti, nego ih čekati”. I tako je krenuo u nepoznato. Jedan tad mlađi susjed ga je vidio kod Maribora u koloni za starije zarobljenike. Bio je visok gotovo dva metra i nije ga mogao promašiti. Prošao je Križni put i stigao u zloglasnu mostarsku Ćelovinu. Znamo da je tu bio jedno vrijeme i zatim “nestao”, a lako je zaključiti kako je “nestao.”
Ta riječ “nestao” mnogima od nas je duboko urezana u mozgu. Naime, kroz sve godine osnovne škole svako toliko bi pitali nekakve podatke, i kad pitaju za oca mi kojima su očevi pobijeni trebali smo reći – “nestao”. Kao da nas je napustio ili nekamo iščeznuo. Da ne bi rekli da su ubijeni, netko je od vladajućih za njih pronašao prikladnu kvalifikaciju – nestali.
I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi “drugi” nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu? Tko i zašto nam to pravo osporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se nečija djeca ili unučad ne bi postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!
Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?
Ima jedna stara izreka: “Teško ti ga ptiću koji kaka u svoje gnijezdo.” U hrvatskom gnijezdu puno se toga nataložilo i umjesto da se gnijezdo čisti, stalno se nađu novi ptići koji bi htjeli od njega napraviti brlog. Ali ne smijemo dopustiti da se prljavština i negativizam šire, nego treba oko sebe zračiti i jačati  samopouzdanje, odvažnost, odgovornost, istinoljublje, vjeru… Svatko treba početi od sebe i bit će nam svima bolje, a ne čekati da nam netko drugi posprema kuću i organizira život.  Zato, dajmo se na posao!

Američki Super Bowl XLVI i Hrvati

ce7d61eba4731fd49ce69aa592f14849

“Super Bowl” nije samo športsko natjecanje, “Super Bowl Sunday” je i neslužbeni nacionalni praznik u Americi. Okupljaju se obitelji i prijatelji, jede se, pije i navija – više put nije ni važno za koju stranu, važno je da se fešta. “Super Bowl” je najgledanije godišnje događanje u Sjevernoj Americi. Cijene tv reklama tjekom utakmice su suludo velike, a na poluvremenu izvodi se “super show”. Sve je pretvoreno u spektakularnu zabavu i, naravno, ogroman biznis.

U jučerašnjme (5. veljače 2012.) “Super Bowl-u” igrali su New York “Giants” i New England “Patriots”. Pobijedio je New York i u tom velegradu fešta se nastavlja i završit će svečanim mimohodom gradskim ulicama.
Za Hrvate u svijetu “Super Bowl” ne bi bio zanimljiv (osim onima u Americi) da nismo imali po jednog svog “predstavnika” na obe strane. Naime, “Patriotse” predvodi Bill Belichick, jedan od najuspješnijih trenera u povijesti američkog nogometa, a u “Giantsima” igra David Diehl, koji je već bio među pobjednicima Super Bowla. Obojica su hrvatskih korijena!
William Stephen “Bill” Belichick je rođen 1952 u Nashville-u, Tennessee, a rastao je u Annapolisu, Maryland, gdje mu je otac (Stephen Biličić) bio pomoćni trener američkog nogometa u Mornarčkoj akademiji. Billov djed Ivan Biličić i baka Marija Barković iz okolice su Karlovca (Draganić), došli u Ameriku 1897. i nastanili se u gradiću Monassen kod Pittsburgha. Iz te skromne hrvatske radničke obitelji i malog mjestanca, gdje su zadugo i Hrvati imali svoju crkvu, potječe ovaj poznati čovjek u svijetu američkog športa. Bill je ponosan na svoje hrvatsko podrijetlo, ali ga ne ističe kao mladi David.
Diehl je već dobro poznat momak među mlađim američkim Hrvatima. Posebice je prepoznatljiv po tatuiranom velikom hrvatskom grbu na svojoj junačkoj mišici. Kao mlad profesionalni športaš, palo mu je napamet tatuirati hrvatski grb i time je privukao pozornost svojih kolega i drugih. Naime, čim vide grb, pitaju ga što je to, što to za njega znači… To mu daje prigodu govoriti o Hrvatima i Hrvatskoj kako najbolje zna i umije.
David je rođen 1980. u Chicagu. Po majčinoj strani hrvatskog je podrijetla, a po očevoj njemačko-holandskog. Ali hrvatska strana je u njegovu odgoju imala više utjecaja, zahvaljujući baki. Davidov djed je bio Ante Bekavac rodom iz sela Bekavci kod Lovreća, a baka Luca Šamanić je rođena u Chicagu od roditelja podrijetlom iz Garice na otoku Krku. Rođena je 1914. i zadnjih godina živi s kćerkom Myrnom i zetom Johnom Jurcev. Nisam čuo da je umrla!
Davidov otac Jerry i majka Darlene imali su tri sina: Jerry, Jefffrey i David. Otac im je umro od srčanog napada 2003., dan prije Davidove prve profesionalne utakmice. Baka Luca je unučad vodila u hrvatsku crkvu i razna događanja među Hrvatima u gradu. Išlo se na hrvatske fešte, proslavu Velike Gospe, zabave, bakalar večere…. David je u svojim studentskim godinama znao posjetiti i Hrvatski kulturni centar i družiti se s mladima. Osim toga, pohađao je katoličku srednju školu ( Brother Rice High School) na južnoj strani grada u koju je išlo, a i danas ide, dosta hrvatske djece. S njima se družio i osjećao jedan od njih. Završio je sveučilišne nauke na University of Illinois/Sveučiliste države Illinois i kao student igrao američki nogomet.
Osim američkog nogometa, David je djelatan u mnogim dobrotvornim društvima, posebice u pothvatima za pomoć nezbrinutoj djeci i mladima koji su zalutali u životu. Kao priznanje za humanitarni rad dodjeljena mu je i nagrada “Sunshine Volunteer Award”. Također, David je kao mlad momak i student, bio ne samo izvanredan športaš, nego i odličan đak i student. U puno slučajeva kod mladih ljudi škola i šport nisu baš u “dobrim odnosima”, ali David nije jak samo tijelom nego i umom i duhom. Zanimljivo je napomenuti da je u studentskim danima David služio i kao „Euharistiski poslužitelj“, to jest pomagao dijeliti Svetu Pričest za vrijeme nedjeljnih misa. A to se ne dopušta baš svakome!
David je mlad, snažan i bogat, vrlo snažan i bogat, čovjek. I ovogodišnja pobjeda u “Super Bowlu” osigurava mu još veću slavu i materijalna bogatstva. Ali vjerujemo da će David i dalje ostati vjeran principima koje je naučio od bake Luce, da će i dalje ne samo pobjeđivati, nego i pomagati potrebnima, zračiti dobrotu oko sebe i biti ponosan na svoje hrvatske korjene i sve ono što je naslijedio od svojih najbližih. Nadamo se, također, da će i ovog ljeta posjetiti Hrvatsku i zajedno sa svojim rođacima i prijateljima proslaviti svoje uspjehe na jučerašnjem “Super Bowlu”, i da će mu Hajdukovci prirediti feštu u zahvalu što je poslije utakmice s ponosom u raširenim rukama pred tv kamerama držao šal s Hajudukovim imenom i bojama.
Pisanje o uspjesima Billa Belichicka, Davida Diehla i mnogih drugih uspješnih Hrvata u svijetu možda mnogima u domovini zvuči kao bajka, bez stvarnog značenja za domovinu. Ali Hrvatska živi tamo gdje se i ne nadate, u srcima djece, unučadi i praunučadi raseljene Hrvatske; na športskim igralištima, u laboratorijima, na gradilištima, na sveučilištima, u bolnicama, na ribarskim brodovima… diljem svijeta. Samo tu Hrvatsku treba htjeti otkriti, prihvatiti i povezati u zajedništvo koje će biti za boljitak domovini i onih u svijetu.

Ante Čuvalo

The Austro-Hungarian Fleet under the Croatian Flag 1918 – Dr. Matthew Zvonimir Markotić

THE AUSTRO-HUNGARIAN FLEET UNDER THE CROATIAN FLAG IN 1918

Dr. Matthew Zvonimir Markotić

Introductory remark
Matthew Zvonimir Markotić was born in Slavonski Brod in 1929. He came to the United States after World War II and, among other achievements, he received a doctorate of jurisprudence from Harvard University. History was his hobby. He died in California in 2001.  He gave me a copy of the posted article in the 1990s and, although it needs a critical update, I’m sure a number of readers will find it interesting, and even useful.
A. Č.

***

With the enthusiastic support of the Crown Prince, Franz Ferdinand, the battle fleet of the Austro-Hungarian Monarchy underwent major ship construction during the immediate years before World War I, with the result that the fleet entered the war not only with an increased number of ships, but also with improved technical quality and firepower.
During the war the monarchy ‘s battle fleet consisted of three battleships of he Radetzky class (14,226 tones, 20.5 knots, and four 12 inch guns), four battleships of the Viribus Unitis class (20,000 tons, 20.5 knots, nine 12 inch guns), and nine older and smaller warships of the Erzherzog, Hapsburg and Monarch classes (1).  Support ships included two armored cruisers, 2 light cruisers, 3 older cruisers, 18 destroyers, 90 torpedo boats, and 5 submarines (2).
The fleet was not strong enough to compete with the British or even the French fleet.  However, the British fleet remained primarily in the Atlantic, and the French fleet, and the few British units not only in the Atlantic, were mostly based in the Eastern Mediterranean.  The Austro-Hungarian battle fleet’s main opponent was the Italian fleet, and the monarchy’s fleet was sufficiently powerful to face and even to keep in check the Italians.  Based mainly in Pula, Kotor, and Sibenik, in the Northwestern Adriatic, off the coast of Albania, and in the Straits of Taranto.

The battle fleet was manned by all nationalities comprising the monarchy but the plurality of the naval personnel were Croatian.  Ten percent of the officers and a third of the enlisted men were Croats (3).  These Croats were generally loyal to the Emperor Franz Joseph, and to his successor, Emperor Karl.  At the same time, they were Croat nationalist, and most of them hoped that the dual monarchy would be transformed into a multinational federation with Croatia becoming a sovereign kingdom independent of Hungary.
The hardship of the war, the military defeats, and the unprecedented losses in killed and wounded soldiers lessened the Croats’ faith in the Emperor and his government.  By 1917, it became evident to all but the most fanatic supporters of the monarchy that the Austro-Hungarian empire and its allies were losing the war.  There were serious shortages of food and clothing not only among the civilian population but also among the military.  These shortages increased in 1918.  There was a mutiny by sailors in Kotor in February of 1918, which was brutally suppressed (4).
By October of 1918, it became clear not only that Austro-Hungary had lost the war, but also that the monarchy could not be saved and that the Habsburg empire was coming to an end.
On October 18, 1918, the American President Wilson, through a diplomatic note signed by the Secretary of State Robert Lansing, advised the Austro-Hungarian Government that in accordance with the President’s 14 Points, various nationalities of the monarchy would be given the opportunity for autonomous development (5).  In effect, the note signaled the breakup of the monarch.  On October 28, Emperor Karl requested an armistice from President Wilson (6).
In Pula, aboard the fleet flagship Viribus Unitis (7), the fleet commander, Admiral Miklós Horthy, found it increasing difficult to maintain order and discipline in the fleet (8).
On October 23, there were disturbances and fights between Croatian and Hungarian sailors in Rijeka. Shots were fired (9). On the fleet flagship Viribus Unitis there were incidents of disobedience and increasing chaos.  A young officer on the Viribus Unitis, Lieutenant Commander Alexander Milošević,  became so upset by the events that he shot himself on October 28.  In a suicide note he expressed hope that his death would help bring order and discipline to the fleet (10). The next day a mob tried to storm the officers’ club in Pula.  On October 30, LCDR Milošević was given a military burial.  The ceremony at the grave was the last common action of the multinational crew of the Viribus Unitis (11).
In the meantime, events in Zagreb accelerated the collapse of the monarchy.  The Croatian parliament, the Sabor, declared on October 29, 1918, the constitutional connection with Hungary terminated, and proclaimed Croatia, Slavonia and Dalmatia and independent state (12).  The Sabor then went on to give executive authority in the new state to the National Council in Zagreb.
The day before, the sailors of the Viribus Unitis and representatives of other ships met in Pula and elected a sailors’ committee with intent to take over the fleet.  Commander Metod Koch, a Slovene, was elected by the sailors as a local representative of the National Council (13).
Commander Koch’s position was approved later by the admiralty of shore in the hope that he would act as a liaison officer with the by then almost mutinous sailors.
By October 28, the Austro-Hungarian high command in Baden was in touch with the Italian military headquarters in Padua.  Terms of armistice were negotiated, and it became evident to the Austrians that most of their battle fleet would have to be surrendered to the Allies, primarily to the Italians.  Emperor Karl decided on that day to turn over the battle fleet to the Croats in the hope of preventing its surrender to Italy.
Appropriate telegraphic messages were sent by the high command in Baden to the National Council in Zagreb, to the admiralty in Pula, and to Admiral Horthy aboard the Viribus Unitis (14).  Similar orders providing for the turning over of the fleet to the National Council were also sent to the naval authorities in Kotor, Šibenik, Triest, and Rijeka (15).
Another telegraph was sent to Admiral Horthy in Pula on October 30 releasing all sailors who were not south Slavs from duty, and ordering their return to their homes (16).
In Zagreb the National Council appointed Dr. Ante Tresić-Pavičić, Vilim Bukšek, and Dr. Ivan Čok as its representatives to receive the battle fleet from Admiral Horthy.  These three were joined in Pula by local representatives Dr. Lovro Skailer, Dr. Mirko Vratović, Lacko Križ, Mario Krmpotić, and Commander Metod Koch (17).
At about 9 a. m. on October 31, Admiral Horthy received these representatives on board of the Viribus Unitis.  With tears in his eyes the fleet commander signed the transfer agreement.  At the request of the Admiral, the actual transfer ceremony was postponed until late afternoon.  Captain Janko Vuković pl. Podkapelski, the commanding officer of the Viribus Unitis, and one of the most senior Croatian naval officers, was appointed the new fleet commander (18).  Captain Vuković had a distinguished naval record.  For instance, on December 20, 1917 he had led a squadron of warships to the shores of Cortellazzo to bombard the Italian batteries (19).  The sortie was successful (20).
At proximately 4 o’clock that afternoon the formal ceremony turning over the fleet to the Croats took place on the quarter deck of the Viribus Unitis.  Admiral Horthy and his officers were saddened while the Croats were jubilant.  To the sound of bugles the red-white-red flag of the old monarchy was hauled down for the last time, and the Croatian red-white-blue flag was hauled up the mast not only of the Viribus Unitis but also to the masts of hundreds of other naval and merchant ships in the harbor of Pula.  The ships’ bands played the Croatian national anthem, “Lijepa naša Domovina…”, and 21 gun salutes followed (21).  Admiral Horthy left the flagship at 4:30 p. m. carrying with him a portrait of the Emperor Franz Joseph, the ship’s ceremonial ensign, and his personal flag.  He was visibly moved as he left the ship for the last time (22).
That night the ships in the harbor of Pula were illuminated for the first time since the beginning of the war, and there were celebrations on ships and on shore (23).  Similar events took place in all other Adriatic ports abroad the units of the fleet.  The Croatian flags flew everywhere, and the joy of the people was immense.
Early next morning, November 1, 1918, at about six o’clock, two Italian naval officers, Medical Lieutenant Raffaele Paolucci and Major of Naval Engineers Raffalle Rossetti, acting as what a later generation would call frogmen, entered the harbor of Pula swimming in rubber suits and pushing a torpedo-like mine (24),  they attached the mine to the hull of the Viribus Unitis, just below the accommodation ladder leading to the main deck (25).  A timing device was fixed to explode the mine.  As they were swimming away, they were seen by a petty officer in a picket boat.  They were hauled aboard  the boat and taken on the board the flagship.  There they were brought before Captain Vuković.  In his presence the two Italian officers became increasingly nervous, and finally stated that the ship would explode at any time.  Captain Vuković issued orders to abandon ship.  He was concerned with the safety of the two Italians, shook their hands telling them that they were brave men, and arranged for them to be taken ashore immediately (26).
True to the naval tradition and with great personal courage Captain Vuković went up to the ship’s bridge to await the explosion.*  When it came a few minutes later, Viribus Unitis sank, and Captain Vuković and about 50 Croatian sailors went down with the ship (27).  Such was the end of the first battleship to fly the Croatian flag (28).
After they were taken ashore, the two Italian officers claimed that they did not know that the Viribus Unitis had been turned over to the Croats.  Their story is credible since the Italian naval command expected to acquire all Austro-Hungarian battleships, and sinking one of them made no sense.
After the sinking by Italians of the Viribus Unitis, and of the merchant ship Wien during the same night, the Croats were incensed.  They believed that they and the newly independent state proclaimed in Zagreb were not enemies of the Western Allies but their friends and associates.  On November 1, 1918, Commander Metod Koch sent a telegram to the commander of the Allied fleet complaining of the sinking of the two ships, and requesting protection by the U.S. fleet or a fleet of a nation not having a geographic interest in south Slavic territory (29).  Unfortunately this transparent reference to Italy was not effective since by the Treaty of London of 1915 Great Britain and France were under obligation to satisfy Italy’s ambitions in the Adriatic.
The response came next day in the form of telegram signed by Lloyd George, Orlando, Clemenceau, and Col. House.  While it was friendly in tone, it directed the fleet to proceed immediately to Corfu under a white flag, and surrender to the supreme command of allied forces (30).  To add insult to injury, a few days later the Italian naval command ordered the fleet to take down the Croatian flag since the allies did not recognize the flag as one of the interdependent state (31).
Despite emotional protests by Croatian sailors, part of the fleet went to Corfu under the white flag.  The rest of the fleet remained in port, and was gradually taken over by the Allies, most by Italians.  The Croatian flag disappeared from the Adriatic.  The once powerful battle fleet was distributed to the Allies.  The new state of the Kingdom of SCS (later known as Yugoslavia), proclaimed on December 1, 1918 in Belgrade, received only a few coastal defense ships.
*According to another source:
“The explosion did not happen at 6:30 as predicted and Vuković returned to the ship with many sailors (believing mistakenly that the Italians had lied). He therefore remained on his ship and went down with her and 300–400 of her crew when the mines exploded shortly afterwards at 6:44. Following the explosion, the battleship sank in 15 minutes.” http://en.wikipedia.org/wiki/SMS_Viribus_Unitis

See Assault on the Viribus Unitis http://www.worldwar1.com/sfvu.htm
brod
(1) Paul G. Halpern, The Naval War in the Mediterranean. Annapolis: Naval Institute Press, 1987, p. 7.
(2) Ibid. p. 7.
(3) Arthur J. May, The Passing of the Habsburg Monarchy, 1914-1918. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1966, p. 780.
(4) Hans Hugo Sokol and Theodor Braun, Ősterreich–Ungarns Seekrieg 1914-1918. Graz: Akademische Druck und Verlagsanstalt, 1967, Vol. 2, pp. 705-707.
(5) Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb: Matica Hrvatska, 1920, p. 179.
(6) Ibid. p. 189.
(7) Named after the motto of the Emperor Franz Joseph.
(8) Admiral Horthy later became regent and ruler of Hungary.
(9) Sokol, Seekrieg, p. 715.
(10) Ibid., p. 721.
(11) Ibid., p. 721.
(12) May, Passing, pp. 779-780.
(13) Petar Pekić, Propast Austro-ugarske monarhije i postanak nasljednih država. Subotica: Globus, 1937, p. 272.
(14) Bogdan Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države. Zagreb: Školska knjiga, 1977, p. 105.
(15) Ferdo Čulinović, 1918. na Jadranu. Zagreb: Glas rada, 1951, p. 211.
(16) Pekić, Propast, p. 273.
(17) Ibid., p. 273.
(18) Miklós Horthy, Memoirs. Westport, Conn.: Greenwood Press, 1957, p. 92. [Memoirs was published by R. Speller in New York, 1957.]
(19) Halpern, Naval War, p. 411.
(20) While a Croatian patriot, Captain Vuković was not universally favored for his new command because he had accompanied earlier in the year Count Tisza on his trip to Sarajevo to rally the Bosnians to the monarchy. Captain Vuković was under orders and had no choice. See, Henry Baerlein, The Birth of Yugoslavia, London: Leonard Parson, 1922, Vol. 2, p. 20.
(21) Ibid., p. 20.
(22) Gordon Brook-Shepherd, November 1918. Boston-Toronto: Little, Brown, 1981, p. 316.
(23) Halpern, Naval War, p. 567.
(24) Ibid. p. 567.
(25) Baerlein, Birth, p. 21.
(26) Ibid., p. 21.

(27) Horthy, Memoirs, p. 92. See also Baerlein, Birth, p. 21-22.

(28) Viribus Unitis not only played a role in the ending of the war but also in its beginning in 1914. It carried the Crown Prince, Franz Ferdinand, and his wife from Triest to Metkovic on their fateful journey to Sarajevo. After their assassination, their coffins were carried back to Triest on the flagship. See Horthy, Memoirs, p. 317.

(29) D. Janković – B. Krizman, Gradja o stvaranju Jugoslovenske države. Beograd: Kultura, 1964, 2 vol., p. 442.

(30) Ibid., p. 455.

(31) Krizman, Raspad, p. 144.

Hrvatski Humanitarni Fond "HERCEG-BOSNA" Chicago, Illinois

Izvješće o radu od 13. studenog 1991. do 14. veljče 1993. godine.

chicago-300x200
Tjekom ratnih godina Hrvatski humanitarni fond “Herceg-Bosna” prikupio je i poslao u domovinu 404.900 dolara. Na uvid donosimo preslik izvješća o radu tog dobrotvornog društva.

hb1hb2hb31hb4

hb51

hb61

hb7

hb8hb9hb10hb11
 

Eduardo Roza Flores (Chico), John Kosić i ratni suborci

Flores i Kosic_ Zahvalnice 1 Zahvalnice 2 Zahvalnice 3 Zahvalnice 5 Zahvalnice 7 Zahvalnice 8 Zahvalnice 9 Zahvalnice 10 Zahvalnice 11 Zahvalnice 12 Zahvalnice 13 Zahvalnice 14 Zahvalnice 15Zahvalnice 4

 
 
 

Fra Bosiljko Bekavac i hrvatski antikomuistički i antijugoslavenski gerilci iz okolice Kiseljaka poslje II. svjetskog rata – dva pisana svjedočanstva

Nekoliko napomena

Kad se spominje fra Bosiljka Bekavca treba imati na umu da su u Americi živjela dva Bosiljka Bekavca. Prvi Bosiljko (1870.-1959.) bio je fratar provincije Bosne Srebrene, koji se sekularizirao i potom (1900.) došao u Ameriku. Bio je vrlo djelatan i ugledan svećenik među tadašnjim hrvatskim iseljenicima u nekoliko gradova države Pensylvanije, kao i jedan od vodećih hrvatskih svećenika u Americi svog vremena.
Drugi fra Bosiljko u Ameriku je stigao 1953. i nikad nije djelovao na hrvatskim iseljeničkim župama. Bio je poznati simpatizer jugoslavizma i titoizma pa mu se nije bilo ni moguće družiti s hrvatskim svećenicima u Americi, kao ni s ogromnom većinom hrvatskog naroda, nego je utočište nalazio u američkim župama. Bio je nekoliko godina urednik Zajedničara, službenog glasila Hrvaske bratske zajednice, koju su tada mnogi smatrali “sedmom republikom” SFRJ-a. Pod njegovim uredništvom Zajedničar je napadao sve što je disalo hrvatskim domoljubnim duhom, uključujući i vodeće ljude iz tadašnjeg hrvatskog nacionalnog pokreta, Hrvatskog proljeća.
Ovdje donosimo in memorima o Bosiljku Bekavcu kojeg je napisao I. Gavran u Bosni Srebrenoj 1982. a može ga se naći na internetu https://www.google.com/search?q=bosiljko%20bekavac%20franjevacki%20leksikon&ie=utf-8&oe=utf-8&aq=t&rls=org.mozilla:en-US:official&client=firefox-a&source=hp&channel=np
BEKAVAC, Bosiljko, ml. publicist (Obrenovac kod Konjica, 11. XI. 1906. — Pittsburgh, 13. IX. 1982.). — Sin je težaka Stipe i domaćice Jele rođ. Tomić. Osnovnu školu završio je u Seonici (1904.-1918.), gimnaziju u Visokom (1922.-1928., 1929.-1931.), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1931.-1935.), Franjevac je postao 1928., a svećenik 1925. Službovao je kao kapelan i vikar u Fojnici (1935.-1937.), kapelan u Kreševu (1937.-1938.), župnik u Osovi (1938.-1940.), Novom Šeheru (1940.-1946.) i Kiseljaku (1949.-1953.) te gvardijan u Kreševu (1946.-1949.). Godine 1953. pošao je u Ameriku kod strica Bosiljka, koji se tada nalazi o u Rankinu, Pa, kod Pittsburgha. Ostao je u Americi te služio kao kapelan u župi Presvetog Trojstva u Columbia, Pa, (1953.- 1954.), zatim u Centralia, Pa, (1954.-1962.). Godine 1962. izabran je za urednika Zajedničara, glasila Narodne hrvatske zajednice u USA, ali je uredništvo preuzeo početkom travnja 1963. kad je dobio američko državljanstvo. Uređivao je Zajedničar (1963.-1971.) u duhu zajedništva naših naroda. Desetak posljednjih godina djelovao je kao kapelan u crkvi St. Mary of Mercy u Pittsburghu. Bekavac je kroz čitavo vrijeme svog boravka u Americi održavao veze s provincijom i domovinom šaljući visočkoj gimnaziji knjige i pomažući provinciju na druge načine. Još kao gimnazijalac surađivao je u listu visočkih sjemeništaraca Cvijetu (1926.-1931.), zatim u Zajedničaru (1962.-1971.) i Iseljeničkom kalendaru Bosne i Hercegovine (1967.-1973.). LIT.: I. GAVRAN: Fra Bosiljku Bekavcu — In memoriam. Bosna Srebrena, 33(1982.) 6, str. 239-246., A. Kovačić
Uz ovaj in memoriam napomenuti je jedan ispravak i nekolike druge “sitnice”. Ispravak, postao je svećenik 1935., a ne 1925. Zatim, kaže se da je “pošao kod strica Bosiljka”, ali vladalo je opće mišljenje među svećenicima u Americi da ga je Udba “sklonila” u Ameriku radi opasnosti koja mu je prijetila u kiseljačkom kraju i ,zatim, namjestila za urednika Zajedničara. Drugo, pisac veli da je Zajedničar glasilo Narodne hrvatske zajednice. Pravo ime te ustanove je Hrvatska bratska zajednica. Također, pisac ističe da je list uređivao “u duhu zajedništva naših naroda”. Valjda je to pohvala i zahvala Bekavcu od strane pisca tih redaka. Nadalje, hvalospjevi Bosiljku Bekavcu su se mogli donedavno naći na internetu http://zupa-podhum-zitace.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3&Itemid=9, ali iz nekih razloga taj portal je nestao.
Ovdje donosimo dva dokumenta koji govore o fra Bosiljku Bekavcu. Našao sam ove izjave u ostavštini mog pokojnog strica fra Ljube (1908. – 1975.), višegodišnjeg urednika tjednika Danica u Chicagu. Premda se ovi iskazi (kao i usmena predaja u kiseljačkom kraju) u nekim detaljima razlikuju, one ukazuju na činjenicu da je fra Bosiljko Bekavac odigrao žalosnu i tragičnu ulogu u poslijeratnim godinama tog kraja.
Gospodin Josip Rukčić je, hvala Bogu, još živ i unatrag nekoliko mjeseci (12. ožujka 2011.) je potvrdio g. Krešimiru Mišetiću iz Chicaga autentičnost i sadržaj svog iskaza. U istom gradu (St. Louis, Missouri) živi i Josipov prijatelj i nekadašnji kolega uznik, g. Mato Borović, koji je bio izravna žrtva Bekavčeve izdaje. Gospodin Borović, iako u 87. godini života, i nakon dugih uzničkih i emigrantskih godina još je krepak i lucidan. U telefonskom razgovoru u ožujku ove (2011.) godine s g. Mišetićem potvrdio je kako je on, zajedno s Vinkom Dujmovićem te Ivom i Jurom Galićem, išao na povjerljive sastanke i savjetovanja kod fra Bosiljka Bekavca. Nakon nekoliko sastanaka ponovno su po dogovoru došli u župni stan i, uz Bekavca, našli su još petoricu “fratara”, “simpatizera križara”. Ali kad su došli na slijedeći zakazani sastanak, nisu mogli ni sanjati da će im to biti posljednji. Naime, uz Bekavca, u fratarskom habitu, druga petorica “fratara” ovaj put bili su u civilnom odijelu i odmah su se bacili na gerilce te ih uhitili.
U jednom od dokumenata koji donosimo govori se o Anti Brkljančiću, a u drugom o Brkljači. Zapravo je riječ o Anti Brkljačiću.
Onima koje pobliže zanima hrvatska antijugoslavenska i antikomunistička gerila u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata preporučujemo: Dr. Ivo Lučić, “Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951”. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2010., 631-670.

Ante Čuvalo

Dva svjedočanstva – prijepis i preslik

POVJERLJIVO NIJE ZA ŠTAMPU
Zbog ljudi koji su u Jugosl.
Pa mi (sic!) mogli stradati!

Iskaz bivseg Krizara Josipa Rukčića o slučaju Rev. Bosiljka Bekavca

15. XI. 1963.

Dragi velečasni!
Prošlo je dosta vremena kako sam primio od Vas dva pisma, pa Vas molim za izvinjenje.  Bilo je više razloga zašto Vam nisam odgovorio kako ste mi pisali.  Vi trazite, da Vam po mogućnosti, koliko ja znam, opišem slučaj Bekavca Fra Bosiljka.  Ja sam zatvoren i osudjen 1947. god. za Križarsku organizaciju u Sarajevu, koja je suradjivala sa grupom Križara pod zapovjedništvom Ante Brkljančića (Brkljačić-sic!) i Stjepana Šimića.  Po mom dolasku u Zenicu, ja sam uvjek nastojao, da čujem što ima na terenu oko Fojnice i Kreševa.  To sam mogao doznati ve-inom od ljudi, koji su osudjivani za suradnju sa Križarima.  Onda najedamput 1950. god. dobio sam novine svakodašnje sa velikim naslovom, da je uhićena cijela organizacija sa Šimićem i Brkljančićem (Brkljačićem!) na čelu.  To je pisalo u junu 1950., a sudjenje je počelo u septembru iste godine.  Pratili smo sudjenje preko novina i čitali osudu: Šimić i Brkljančić (Brkljačić) na kaznu vješanjem, a Tuka Anto, Liješnjić Jure i Vidović Ivo na kaznu strijeljanjem.  Drugo ništa nisam znao, ali jednog dana Oktobra 1950, došli su transportom u Zenicu novi osudjenici a mi „stari“ se odma interesujemo zašto je ko sudjen.  Kad smo doznali za Šimićevu grupu, meni je bilo drago, da ću moći doznati iz prve ruke sve pojedinosti.  Odma nisam mogao jer su dečki morali ići u staklaru (karantena), 6 tjedana, a poslije njenoga izlaska, ja sam imao sreću, da oni, ti dečki, budu dodijeljeni u moju sobu.  Za prvo vrijeme nisu ništa smjeli pričati, a pitali su ko ima od Kiseljaka, i, kada su se upoznali sa mnom, i dobro se sprijateljili, oni su meni počeli onda da pričaju stvar, kako je tekla, koja nažalost strašno tereti „Fra“ Bekavaca.  Sve su mi pričali, kako su suradjivali sa Križarima, ali sve preko Kiseljačkog župnika, u ono vrijeme Bekavca.  Ovi dečki se zovu Mato Borović, Ivo Galić i Vinko Dujmović, svi sudjeni po 20 godina robije, ali se svi nalaze na slobodi, prvi u Kiseljaku, drugi u Kreševu, a treći na Stupu kod Sarajeva.  Kada su oni vidili, da mogu imati u mene potpuno povjerenje sve su mi pričali u najsitnije detalje.  Oni su se obraćali Bekavcu uvijek za vezu i on je davao njima instrukcije, šta će raditi.  Tako je jednog dana on, Bekavac, rekao njima da će uskoro doći iz inozemstva preko Zagreba križarski „predstavnici“.  Nitko nije mogao posumnjati u fra Bekavca.  Tako je jednog dana, maja ili juna, bio tajno sazvan sastanak na večer u 10 sati, u župskom stanu Bekavca, „sastanak sa Križarskim predstavnicima“, tako da su se ljudi sa zadovoljstvom odazvali pozivu Bekavca.  Na sastanak je preko veze od strane Bekavca pozvan i Brkljančić (Brkljačić).  Na sastanku su bili prisutni Brkljančić (Brkljačić), predsjedavajući, Bekavac, četiri predstavnika iz inozemstva, u stvari sve viši predstavnici Udbe iz Sarajeva.  Još na sastanku su bili osim spomenute trojice Borovića, Galića i Dujmovića, Iviš Anto, Grga Gagro, Jelaš Zvonko i dvojica strijeljanih Vidović i Liješnjić, sve iz sela Zagorica i Završja, samo Jelaš, Iviš i Gagro iz Kiseljaka.  Na sastanku se raspravljalo o svemu.  Bekavac je rukovodio sastankom.  Davale su se instrukcije za rad i tražilo mišljenje od ljudi. Tako je traženo, tko bi se primio u slučaju napada na Kiseljak tko bi ubio predsjednika i sekretara odbora.  Te dužnosti su se na prijedlog Bekavca primili nesretni Lijšnjić i Vidović, što ih je koštalo života kasnije na sudu.  Taj je sastanak završen sa napomenom, da se slijedeći sastanak održi za petnaest dana, ali da se svakako pozove skupa sa Brkljančićem (Brkljačićem) i Šimić.  Tako je i bilo, samo što na idući sastanak nije pozvan Borović, Galić i Dujmović, nego samo Jelaš, Iviš i Gagro.  Šimić nije došao, jer je posumnjao u to.  Kada su došli na taj sastanak i, Udba, sastanak je počeo.  Bio je i Brkljančić (Brkljačić!), predsjedavao je Bekavac. Najedamput, za vrijeme sastanka, oni tobožnji ‘predstavnici’ su skočili na Brkljančića (Brkljačića), da ga savladaju.  Nastala je borba i on je bio savladan za vrijeme te borbe.  Bekavac je odmah skočio i stao na vrata.  Ovo mi je pričao Jelaš Zvonko, koji je bio prisutan toj sramotnoj izdaji Bekavca.  Odmah je tada unišla vojska i sve je prisutne hapsila osim Bekavca.  A pošto je Šmić znao za Brkljančićev (Brkljačićev) sastanak, oni su nešto morali učiniti, da opravdaju nepovratak Brkljančića (Brkljačića).  Zato su iste te noći inscenirali “borbu” kod Palške Ćuprije da izgleda kao da je Brkljančić (Brkljačić) bio napadnut i u borbi da je poginuo.  Pucali su par sati, onda su napravili grobnicu kao da su ga zakopali.  Pošto Bekavac nije bio odmah uhapšen, on je razglasio preko veze, da je Brkljančić (Brkljačić) poginuo, tako da bi se Šimić na to namamio.  To je i bilo tako.  On je sa svojom grupom bio došao da to provjeri.  Zasjeda je već čuvala taj grob.  Borba je trajala neko vrijeme i Šimić se je izvukao sa svojim ljudima.  Samo na povratku u šumi, zvanoj Berberuša opet udari na zasjedu.  U kratkoj borbi dvojica poginu i Šimć ranjen teško uhvaćen.  Poslije toga nastalo je hapšenje i raseljavanje.  Još je ostala u selu Zagorcima gimnazijalka Marica Hočevar.  Onda je Bekavac rekao Ivi Galiću i Vinku Dujmoviću neka je dovedu u župski stan, da će je on poslati u Djakovo kod časnih sestara.  Oni su je doveli k njemu.  Došla je Udba, odvela je u Sarajevo i bila odmah ubijena bez suda, tako da ne bi rekla, kako je uhićena.  A onda je bio hapšen i Bekavac sa ostalima.  Za vrijeme islijednje on je Bekavac bio vodjen iz ćelije u ćeliju, da ga vide ostali, da je i on hapšen.  A kada je došlo sudjenje, njega nije bilo nigdje.  On je pušćen na slobodu poslije toga.  Ja ne znam što je bilo s njime.  Ali po izlasku mom iz Zenice 1959, nisam odmah nigdje radio, pa sam šio odijela kad me neko zovne u kuću.  Tako sam šio dva odijela za fra Stjepana Buljana, sadašnjeg župnika u Kiseljaku.  On mi je dosta toga rekao, skoro isto kao što sam vam već napisao.  On je samo rekao za Bekavca da je jedan „gad“ zato što poslije svega što je napravio, šalje preko godine pakete službenicima Udbe, pakete sa prezentima.  Nisam mogao to vjerovati, ali nakon nekog vremena mene je pozvao šef Udbe zloglasni Duško Kopara i pitao me, bi li ti majstore meni sašio odijelo, i, ja sam otišao kod njega u stan da mu pravim odijelo.  Jednog dana dodje neki njegov službenik sa pisima (spisima – sic!).  On pročita i treba nešto da potpiše.  Izvadi nalivpero i potpisa.  Na to će njegov službenik reći: Šefe imate lijepo pero, gdje ste ga kupili.  On kaže, doslovno ovako: To je mi (mi je) poslao „naš“ Bekavac, a i ovaj štof što majstor radi i ovaj sat , pokaza na ruci.  Ja mislim da tome ne treba nikakov komentar tko je Bekavac.  Poslije sam opet radio kod zupnika 1960. u januaru i, jednu večer smo malo posjedili, pričali o svemu.  On mi je pričao o Euharističkom kongresu u Műnchenu i da je vidio Kasića Josipa tamo.  Te smo večeri pozvali i Jelača (Jelaša) Zvonka sa ženom na sijelo, pošto on stanuje odmah do župskog stana; u toj sobi, gdje smo sjedjeli.  Zvonko je rekao, evo u ovoj sobi je bio sastanak posljednji, kada je, kaže on, Udba skočila na Brkljančića (Brkljačića).  Bekavac je stao odmah na vrata da bude pripomoć druškanima; onda nam je opet sve pričao, kako je stvar tekla, još su dvi žrtve Bekavca, koje nisam naveo.  To je Stipe Blažević, umro u Zenici, i Pero Tuka, brat streljanog Tuke.  I još jedan slučaj što narod govori u Kreševu.  Boravio sam kod moga punca Barišić Zovke (Zvonke?), sada je pokojni, u razgovoru sam rekao da idem na ispovijed.  On je reka
o, idi dijete, samo se čuvaj da te fra Misilo ne ispovidi kao što je Bekavac ispovijedao.  Eto, dragi velečasni, šta je znam o Bekavcu.  Ovo je sve istina kako sam ja čuo, ne bi želio, da se igdje dadne ova izjava u janost (javnost), jer sam dobio pismo iz Austrije od moga susjeda, da mi je Mama u zatvoru od kada je Titio dolazio ovamo, i da još nije pusćena.  Ja sam spreman doći u Chicago kad god vi tamo mozete doći.  Nas ovdje ima osam zeničkih robijaša, a trojica bi došla sa mnom do vas na Drexler (Drexel), samo bi mogli nedjeljom, pa ako Vam nije ovo dosta, onda da se sastanemo u Chicagu.  To je sve, izvinite što nisam prije pisao, jer su mi oni iz Zajedničara govorili, da bi mogao biti vraćen, da Zajedničar ima novaca da plati sud i tome slično.  Drugo ništa, puno Vas pozdravlja skupa sa svojom familijom.

Josip Rukčić

Fra. BOSILJKO BEKAVAC

Rodjen je 11. XI. 1906. god. u Obrenovcu kotar Konjic.  Mladu misu sližio 6. 9. 1935. (nije jasno) god. u Podhumu, kotar Konjic.
Do svoje sedamnaeste godine, radio je kao sluga kod fratara u samostanu Kreševo.  Poslije toga, fratri su ga poslali u gimnaziju.  Kao bogoslov, družio se sa drugim bogoslovom Franjom Barišićem, rodom od Podhuma.  Ovaj je već tada pokazivao svoja protuvjerska uvjerenja i ovo prijateljstvo ostavilo je jaki utjecaj na B. Bekavaca.  Barišić je danas profesor u Beogradu.
Poslije bogoslovije B. Bekavac postaje kapelan u Kreševu a iza otslužene mlade Mise, postaje župnik u Osovi kod Žepča.  Iz Osove dolazi u Novi-šeher, pored Zavidovića.  Za vrijeme rata bio je u zatvoru iz kojeg je bio izbavljen po Stipi Križanoviću, ubijenom kasnije po jugo-komunistima.
Od 1946. god. Bekavac je župnik u Kiseljaku, kojega napušta 23. V. 1953. i odlazi u SAD.
Za vrijeme njegova boravka u Kiseljaku, Bekavac se povezuje sa ustanicima, koje tada zovu „Križari“ a koje su u tom kraju vodili Šimić i Brkljača (Brkljačić-sic!).  Poslije zdogovora sa UDBOM, B. Bekavac odlazi povremeno u šumu i okolna sela kao svećenik, vršeći svećeničke dužnosti, sa namjerom da bi što bolje i što više saznao o ustanicima.  Narod mu je vjerovao i pred njim je bio iskren.  Radi toga uspjelo mu je jednom nagovoriti Šimića, te su zajedno otišli u Sarajevo, pod izlikom nabavke oružja.  Sve sa znanjem UDBE, da bi Šimić i ostali stekli što veće povjerenje u Bekavca.
U isto vrijeme dva UDBA-ša, stanovala su u gornjem stanu župne kuće u Kiseljaku.  Ljudi za ovo nisu znali, ali su mještani čuli jauk i zapomaganje po noći iz gornjeg stana.  To su mučitelji UBDE odmah na samom mjestu mučili prevarene osobe, koje su poslije slali u druge zatvore.  Bekavac je narodu pričao, da se to ponekad po noći javljaju duhovi.
U taj župni stan B. Bekavac namamio je djevojku Dragicu, zaručnicu Šimića.  U tom su ju stanu mučili i od tuda odveli u Sarajevo, gdje su ju na kraju ubili.  Prije svoje smrti pok. Dragica uspjela je nekako napisati na zidu zatvorske ćelije i upozoriti, tko je Bekavac.  Drugi zatvorenici koji su poslije došli u tu ćeliju, to su čitali i prenosili dalje.
Isti B. Bekavac uspio je nagovoriti Šimića, da će ga ponovo voditi u Sarajevo.  Ovog puta UDBA je čekala kod Alipašin-mosta. Šimić je za vrijeme vožnje osjetio da je nešto sumnjivo i nastojao je pobjeći iz auta, ali Bekavac tjelesno jači od pok. Šimića bacio se na Šimića, uspio ga svladati te je Šimić završio na UDBI, gdje mu se zameo svaki trag.
Poslije hvatanja Šimića, UDBA uz pomoć Bekavca uvatila je 24 člana Šimićeve čete a preostala trojica od njih, uspjeli su pobjeći.  Poslije bijega otišli su na Crni Vrh u Zec planinu kod Pere Bilića.  Konačno otkriveni poginuli su u borbi a kod Bilića je tada pronadjen popis jataka.  Medju prvim jatacima, bio je stric B. Bekavca, Andrija Bekavac, kojeg su nakon hapšenja odveli u Konjic, gdje je poslije mučenja četvrti dan izdahnuo.
Uslijedilo je hapšenje jataka, radi čega je UDBA zatvorila oko tri stotine osoba iz uže i šire okolice Kiseljaka.  Neki od zatvorenih bili su pušteni kući nakon kraćeg preslušavanja a neki su osudjeni na duge godine robije.  Na dvadeset godina bili su otjerani u zatvor Zvonko Jelaš i Ivičević.  Trojica župljana iz Kiseljaka, tada su streljani.
Kad su osudjeni počeli pristizati kući, poslije izlaska iz zatvora, sve više ugrožavali su samog Bekavca.  Radi toga po naredjenju UDBE, Bekavac se sklanja u SAD, na 23. V. 1953. god.
UDBA je imala i previše podataka o privatnom životu Bekavca i radi toga poslužila se je i poslom ucjene.  Njegov privatni život, to je njegova stvar za koji odgovara kao svaki od nas pred Bogom, ali u ovom njegovom slučaju njegov nastrani tjelesni život, poslužio je UDBI.  Sama UDBA posjeduje fotografije, koje Bekavca kompromitiraju.  Posao kojeg je već davno primio Bekavac kao žbir i uhod, on taj posao obavlja i danas na zadovoljstvo svojih gospodara iz UDBE, kojima uz to još uvijek šalje i darove u novcu i paketima.  Ovo pismo pišem iz hrvatske Domovine, na molbu prijatelja.  Ako tražite dokaze, onda je tu narod iz cijele okolice i ostali iz Bekavčeve rodbine.  Mnogi o ovome šute a mrtvi ne govore a tko će nama živima na bilo kojem sudu ovo povjerovati.  Ima nas koji smo sve ovo spremni svjedočiti, jer nas iz ovih krajeva ima na radu vani.  Znadu za Bekavčev rad i ljudi oko Konjica, isto kao što znadu i njegovi poglavari i ostali fratri.  Istina je na našoj strani i sa njom djevojka Dragica i svi oni kojima je teške muke priuštio sam Bekavac.  Danas kada ljudske slabosti caruju, mi nismo klonuli jer znamo gdje je pravda.
Ovo Vam piše jedan od onih, koji je ostao na rodnoj hrvatskoj grudi.
Primite pozdrave’
ŽIVILA HRVATSKA’

bekovac11

bekovac12bekovac13bekovac-1

Radovan Matanić

mem

Radovan Matanić died suddenly and peacefully at his home in Toronto on Friday, February 8, 2008 with his loving wife Barbara at his side.

Radovan was a retired chemical engineer. He graduated from the University of Zagreb in 1963 where he obtained a degree in Engineering. In 1972 he received a Masters in Chemical Engineering at the University of Toronto. After retiring from his engineering career, he started to supply Universities and Public Libraries in both Canada and the U.S. with books printed in Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Albania. He became a member of ACS in 2004.

Radovan enjoyed his membership in the ACS and his participation in supplying literature and materials on behalf of Croatia.  He was active in doing so in his business for 10 years.  He started as a vendor but expanded his activity to include consultant.  He loved his work and his clients.  Because of his honesty as a businessman, his intelligence, his creativity, and exemplary human values, he was able to build relationships within the community which enabled him to distribute the best of Croatian culture. This activity gave him tremendous gratification and actually made him a happy man.

The testimonies from his clients attest to this: “I appreciated all the efforts that Radovan made for our library over the years. We frequently talked on the phone about new offers and publications, and it was always a great pleasure to talk with him. He had wonderful energy and spirit, and his calls would enliven the day. Radovan will be greatly missed among his colleagues in Illinois and around the world.  We will never forget his kindness, his hard work, and his sense of humor.”-Head of Slavic and East European Library

And from another: “Radovan had made a personal connection with me as a vendor and as a senior advisor on Croatian materials. I owe him a lot.  His smiling face, serious business ethics and sincerity to help will be missed by me and others like me in the Slavic field.”

“We should all be grateful to Radovan for distributing Croatian books in Canada and USA, thus spreading information on Croatian culture and history,” writes Dr. Banko Franulić.
Our condolences to Barbara and the Matanić family.

Ante Čuvalo