CROATIA TODAY

May 2020

A friendly appraisal

The Fall of the Berlin Wall (November 1989), the first free multi-party elections in Croatia (April-May 1990), the Declaration of Croatia’s independence (June 1991), and the liberation of the Serb-occupied territories (August 1995) apparently the end of Communism, Yugoslavism and/or greater-Serbianism in Croatia. It seemed like the dawn of a new era had arrived. Such a happy memory!

As the specter of neo-Marxism is menacing the West generally, in Croatia the old Bolshevism, Titoism, Yugoslavism, and even greater-Serbianism are alive and well. The old nomenklatura has changed its appearance but not its modus operandi. In the current neo-Marxist atmosphere of the West, the revived totalitarian forces in Croatia conceal themselves under a new cloak, as the torchbearers of liberty. In realty, however, they are modern inquisitors, attacking individuals, associations, and institutions that do not fit their ideological purity tests. While demanding tolerance, they themselves are extremely intolerant.  In the name of democracy, they use totalitarian methods to suppress all opposing views. Unfortunately, they are financed not only by wealthy international sympathizers but also by unwilling taxpayers in the country.

For example, a few months ago the city of Rijeka reconstructed a large Communist red star on top of a high-rise and decorated its streets with Yugo-Communist flags. Instead of moving forward towards the future, the city’s political leaders look back to the “good old days” of Communism as the road to a “brighter future.” Croatian culture, religion, and traditional values are frequently ridiculed by ideologues claiming they are only expressing “artistic freedom.” The government and foreign sponsored mass media are especially vigilant when pursuing those who oppose fascist “antifa,” in their endeavor to curtail freedom of expression.

For example, the proclaimed mission of the portal Faktograf.hr is to evaluate (especially for Facebook) the accuracy of published facts in Croatian mass media. In actuality, however, the portal and those who stand behind it are blatant modern inquisitors. While defining the truth and determining the rules of behavior for others, in reality they are constraining freedom of speech and are at the forefront of creeping censorship in the country. The law that regulates the electronic media does not apply to Faktograf.hr, nor to its publisher GONG (an NGO founded in 1997 to monitor elections). They are above the law and are self-proclaimed censors of electronic media in Croatia. Similar portals and NGOs are strangling liberty and democracy so much that they are fading away into a new form of totalitarianism.

In summary, in Croatia today, there are social segments that look backward hoping to strengthen the old Bolshevik/Titoist ideology. They have retained the old network of mutual interests. But such groupings are not hard to recognize nor is it difficult to uncover their illegally acquired wealth. The globalist neo-Marxist forces, in Croatia and elsewhere, on the other hand, are much more fluid. They are not organized in political parties because they do not believe in democracy. They do not fight for their ideals and goals in the open parliamentary arena. They work under the guise of NGOs and various minorities. By imposing an atmosphere of fear and political correctness, they make sure that the existing political parties and institutions do their biddings. They are professional parasites living off the society they desire to destroy. The ultimate goal of their revolutionary ideology is a world without countries, nations, citizenships, political parties, religion, family structure, without links to the past ― a world of individuals who will be totally free, to the point that they will be free from their own liberty, as well!

It would be logical here to appeal to the Government of Croatia and to the Croatian political “elite”, in order to protect freedom of speech and all other freedoms in the country. But that would be useless, because, unfortunately, the government and the “elites,” for the most part, have already become victims themselves. And thus, the “elites” have become a major obstacle for a better future of the Croatian nation. In view of this situation, we can only say: Croatians, wake up before it is too late! “Get out the vote” on July 5, 2020!

Ante Čuvalo, Ph. D.

End of May 2020

SVIM TOTALITARIZMIMA TREBA PRISTUPITI ISTIM MJERILIMA

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinovateorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Katolički tjednik br. 34, Sarajevo, 20. kolovoz 2019.

Kriza s migrantima : Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja

Rijeka ljudi što svakodnevno pristiže u Europu s Bliskog istoka/Jugozapadne Azije je u ovom trenutku humanitarni problem i, nema dvojbe, tu treba priskočiti u pmoć. Treba se pobrinuti za svakodnevne potrebe tih ljudi, posebice za djecu, starce i žene. To je u čemu se svi slažemo i očito je da to ljudi dobre volje i provode u djelo. Zatim dolazi ono teže i kompliciranije: što su uzroci ovog kaosa, jesu li to politički ili ekonomski emigranti, tko sve trguje i zarađuje na ovim ljudima, tko im je obećao da je Njemačka “obećana zemlja”, tko se sve pridružuje ovoj najezdi, posljedice njihova dolaska (kratkoročne i dugoročne)…, i zatim donošenje odluka što i kako poduzeti. Glede ovih pitanja izbile su na površinu velike razlike među europskim političarima, analitičarima i narodom općenito, a to je bilo i za očekivati. Ovo je svojevrsna invazija kojoj se ne vidi kraja.
Mi smo, nažalost, ne tako davno gledali na tv ekranima prave ratne zbjegove iz Vukovara i drugih mjesta, ali ovo danas nisu te slike (i dobro je da nisu). Vidimo uglavnom mlade i sposobne ljude, muškarce. Ne bježe oni zasigurno jer im je lijepo u rodnom kraju, ali ovaj masovni bijeg nije rješenje problema od kojih bježe. Na jednoj strani, njihov egzodus imat će trajne posljedice za njihovu domovinu kao i njihova “najezda” u EU i njezine članice.
Zvuči vrlo humano i politički korektno, na primjer, “propovijedati”: otvorite granice i nek narod dolazi. Svi ste dobro došli. To je, navodno, jedino humano i “europsko” rješenje. Humanost iz fotelja, bojim se, dovest će do još gorih problema, od destabilizacije društva i gospodarstva u mjestima gdje te mase dođu, do mržnje i sukoba. Lako je teoretizirati kako bi bilo humano i lijepo ovo ili ono. Treba biti realan i otovren u tim procjenama i nastojati sagledati trenutačne ljudske probleme kao i posljedice, kratkoročne i dugoročne, a ne samo bacati politički korektnu maglu. Na primjer, na sinoćnjem “Otvorenom” koga smo mogli vidjeti i čuti nego nam nametnute “dežurne vertikale duha” Ž. Puhovskog i S. Sarnavaku (uz dvojicu imigranata)! Jesu li to jedini glasovi u Hrvatskoj, jedina savjest, jedna mjerila po kojima bi trebali se vladati i donositi odluke? Ova tragična ljudska priča i teška situacija zaslužuju bolje!
1Znam ja što znači biti emigrant i imigrant. Prošao sam, kao i na tisuće drugih, logore, ispitivanja (talijanske) policije i Interpola, i tek potom sam dobio političiki azil. Svaki dan su iz logora u Trstu “marice” vraćale ljude do granice i predavali ih Titu, tada se govorilo da ih “prodaju” za kubik daske. Trebalo je proći kroz podulji proces useljenja u Ameriku, imati sponzora, dobrotvornim društvima koja su plaćala kartu trebalo je vratiti novac itd. Država na nas nije potrošila ni dolara. Trebalo je dokazati da zaslužujemo utočište i da nećemo biti na teret društvu nego da imamo potencijal doprinijeti društvu koje nas prihvaća. Nitko nije otvarao granice izbjeglicama poslije Drugog svjetskog rata i poručio „samo dođite“. Živilo se po logorima godinama. Sjećam se da sam još neke starije zatekao (1966.) u logoru koje nitko nije htio!
Sve normalne države u koje narod doseljuje moraju imati uvid i kontrolu tko i zašto doseljuje, jer u suprotnom doći će do negativnih posljedice i za migrante i domaće pučanstvo. Osim toga, jedno je kad bježe pojedinci i manje skupine, a drugo je ovaj pokret masa. Naravno, kao i u svakoj masi, uz normalne ljudi to ima nepoželjnih elemenata. Bilo bi glupo očekivati da radikalne islamske snage nisu poslale i ne šalju svoje simpatizere unutar ovog pohoda na zapad. To je važno sigurnosno pitanje.
Lako je postaviti se politički korektno, a ne biti spreman ili ne imati odgovornost snositi posljedice ovih događanja. Države koje nisu “luka jele ni lukom smrdile” sad moraju snositi teret bliskoistočnih tragedija koje su dio ne samo geopolitike velikih sila, nego i inter-islamskih sukoba čije su vođe pronašle prikladan vakum moći da zarate sa svim svojim neistomišljenicima i “nevjernicima”. Treba imati na umu da u ovim masama postoje pripadnici različitih sukobljenih islamskih struja i vjerskih intepretacija pa se može očekivati da s njima pristignu i međusobni sukobi i u dijaspori. Kako čujemo, salafisam je najbrži rastući muslimanski pokret u Njemačkoj. Zato svi imigranti prolaze kroz proces selektiranja i nema razloga da i svi ovi koji pristižu en masse ne prođu kroz “rešeto” kao i svi mi koji smo emigrirali. Ali koliko se može zamjetiti ovi emigranti, ili dobar broj njih, su spremni platiti svoj put u zemlju koju su oni sami odredili za svoj cilj i zahtjevaju da ih se tamo odvede. Ako ne, onda čak i prijete ili se podiže pitanje europske (ne)humanosti kao ucjena. Izbjeglice općenito, posebice ratne, su sretne da se mogu negdje skloniti da bi sačuvale glavu, djecu i obitelj. Izgleda mi da u ovom slučaju bježe ratnici, a djeca, žene i stari su ostali negdje u ratnim zonama.
Dobro je poznato je da je Hrvatska zemlja iseljenika, ali bila je ona i utočište useljenika. Zato Hrvati imaju veliko iskustvo s emigracijama i imigracijama. Pogledajte Hrvate u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Novom svijetu, diljem Europe… Svagdje su se odlično integrirali i oni su bogatstvo zemlje u kojima žive. A u hrvatske zemlje dolazili su imigranti ne samo tijekom Domovinskog rata, nego i u doba osmanskih osvajanja i kasnije. I većina doseljenih se odlično integrirala u hrvatsko društvo. Oni su postali blago ove zemlje i hrvatske kulture. Ali, nažalost, imamo i slučaj da iz jedne skupine tih nekadašnjih imigranata neki ni danas ne žele prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu. Čak su podigli rat protiv nje i njezine neovisnosti za interes d2rugih.
Dakle, kad se govori o integracijama imigranata davnih i današnjih svi se ne integiraju jednako, a neki ne žele nikako. Takvi očekuju, pa i zahtijevaju, da se domaćin i njegove vrednote i kultura mijenjaju prema došljacima, a ne suprotno. U ime manjinskih prava, naravno! Nije ovo slučaj samo u Hrvatskoj nego na puno strana. Dakle, treba procjenjivati tko sve dolazi s namjerom da se zaista integrira u društvo gdje dolazi, a tko želi nametati svoje nazore i vrednote tamo gdje dolazi.
Nažalost, imamo mi i tragično iskustvo kada je više stotina tisuća hrvatskih migranata nakon 2. svjetskog rata vraćeno u ruke Titinih “antifašista” i većina ih je pobijana. Hrvatske emigrante je Udba ubijala sve do kraja 1980-tih. Te tragedije ni danas u Hrvatskoj nije popularno spominjati da ne bi uvrijedili one koji su ih pobili i one koji opravdavaju taj režim, dakle i zločine. Ovo napominjem jer naši najgrlatiji pobornici humanizma i prava migranata danas bili su dio opresivnog režima ili ga još brane i veličaju.
3Mi koji smo bili emigranti i potom cijeli život bili “doseljenici” s ljubavlju i simpatijom gledamo na sve prognane i progonjene, ali smo i realisti. Imamo iskustvo s procesima useljavanja i integracije u durge kultrne, rase, etničke i vjerske sredine. Iskusli smo i pozitvnu i negativnu stranu seljenja. Dakle, iz iskustva napominjem, vrlo je važno da oni koji danas donose odluke o ovim ljudima koji su u svojim glavama zacrtali cilj i žele da im se pomogne, i to pod hitno, stići do njega, u prvom redu da se pobrinu za njihove ljudske svakodnevne potrebe, a u donošenju važnih odluka o njihovoj budućnosti da budu razumni, trezveni, realni i državnički, da ne “prelamaju preko koljena”, jer posljedice njihovih odluka biti će važne i durgoročne za Hrvatsku i Europu.
 

Ante Čuvalo

http://www.hkv.hr

Objavljeno: 17. rujna 2015.

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA: Sekciji društvenih znanosti

Chicago, USA, 13. 11. 2004.

Dr. Ante Čuvalo

Profesor povijesti, Predsjednik Udruga za hrvatske znanosti i Dopredsjednik Hrvatske Akademije u Americi:

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA

Sekciji društvenih znanosti

 
UVODNA NAPOMENA
Zahvaljujem Ministru Primorcu i članovima Organizacijskog odbora Prvog kongresa znanstvenika iz domovine i inozemstva na pozivu za sudjelovanjem u radu Kongresa, odnosno u sekciji Društvenih znanosti.
 
Vjerujem da će Kongres biti na višestruku korist za Hrvatsku, kao i za znanstvenike doma i u inozemstvu, posebice u njihovu upoznavanju i zbližavanju u radu. Ali uz najbolju želju, ne ću moći doći na taj važan skup. Uskoro iza Kongresa bit će i godišnji Slavistički kongres u Bostonu, te kao predsjednik Udruge za hrvatske znanosti na tom skupu moram biti. Jedini razlog mog nedolaska je da jednostavno ne mogu biti toliko dana odsutan sa fakulteta na kojem radim. Zato ovdje šaljem pisani prilog na uvid sudionicima Kongresa, a i hrvatskoj javnosti.
 
Nadalje, prosudbe koje slijede temeljene su na iskustvu višegodišnjeg života i rada medju Hrvatima u Americi, a ne na znanstvenom istraživanju društvenih i drugih kretanja u ovom dijelu hrvatskog naroda ili pak u Hrvatskoj. Treba, dakle, imati u vidu da su ove prosudbe osobne i da su odraz prilika medju Hrvatima u Americi. Ako one budu nekima izgledale pomalo negativne, nije to radi mog osobnog raspoloženja (po naravi sam optimist), nego su odraz stvarnosti koju želim predočiti.
 
HRVATI U AMERICI
 
– U ovoj zemlji ne postoji ni jedna katedra za hrvatski jezik i kulturu.
 
– Vrlo je mali broj sveučilišta na kojima se predaje hrvatski jezik. Tamo gdje se i predaje, predavači nisu (uglavnom) Hrvati i predmeti se “pakiraju” pod imenom “Bosnian/Croatian/Serbian” ili BCS. Nije mi namjera usporedjivati, ali zanimljivo je da University of Illinois u Chicagu nudi blizu dvadesetak predmeta srpskog jezika, književnosti i kulture, koje predaju profesori Srbi. Slično stoje i Ukrajinci. Ovaj podatak je dostupan javnosti na web stranici: www.uic.edu.
 
– Više ne postoji veliko zanimanje za sadašnjost i prošlost našeg dijela Europe, i interesa će bit sve manje, jer nadajmo se, zla vremena kod nas i oko nas su prošla. Dakle, onaj tko želi učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi nema puno izbora. Nadalje, profesori koji predaju postojeće predmete na raznim sveučilištima o Jugoistočnoj Europi, Balkanu ili već kako se to sve zvalo, ostaci su generacije znanstvenika koji su u svoje vrijeme radili istraživanja ne u Hrvatskoj, ili vrlo malo u Hrvatskoj. Mnogi od njih su postali i rodbiniski vezani tamo gdje su radili post-diplomski studij i/ili znanstvena istraživanja. Primjera ima izobilja. Ova činjenica nije nevažna i ona se odražava u njihovim procijenama sadašnjosti i prošlosti u tom dijelu Europe. Usput, bilo bi jako zanimljivo napravti znanstvenu analizu profila američkih (i drugih) znanstvenika koji se bave Hrvatima i njihovim susjedima. Bila bi to odlična tema za kakvu MA radnju.
 
Postajali su i postoje u Americi krugovi oko ljudi koji su se uspjeli nametnuti kao “objektivni” i gotovo “nepogrešivi” stručnjaci kad se tičalo bivše Jugoslavije, a poslije 1990. Hrvatske i njezinih susjeda. Ta “nepogrešivost” se priličito poljuljala kad nitko od njih nije predvidio raspad Jugoslavije i tragične dogadjaje u tom procesu. Ali su se oni brzo snašli i nametnuli se kao “objektivni” tumači tih tragičnih zbivanja: zašto se to sve dogodilo, zašto se nije trebalo dogoditi i kako su svi krivi za tragediju koja ih je zatekla. Takodjer treba imati na umu da novija generacija profesora (ili sutrašnjih profesora) su uglavnom bivši i/ili sadašnji postdiplomski studenti ljudi iz tih krugova. Oni su im pokrovitelji, savjetnici i uzori, koji im pomažu od dobivanja raznih stipendija u ovoj zemlji, sugestija što bi trebali proučavati, gdje će ići raditi istraživanja, do zaposlavanja na važnijim svučilištima.
– Sve je manji broj Hrvata profesora društvenih znanosti na američkim sveučilištima i college-ima. Od starije generacije jedni su pomrli, a drugi u mirovini. Od mladjih i ono nekoliko što je doktoriralo otišlo je (uglavnom) za drugim poslovima. Zanimljivo je zamjetiti i to da jedan broj ljudi iz društvenih (a i drugih) znanosti rodjeni u Hrvatskoj ili hrvatskog podrijetla osjeća potrebu dokazivati da oni nisu “zaraženi” hrvatstvom. To se odražava u njihovom pristupu hrvatskim temama, nastupima na znanstvenim okupljanjima i bježanju od drugih kolega koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla. Takvi smatraju da kao “Hrvati” neće moći napredovati u svojim profesijama i zato se trebaju dokazivati na razne načine, uključujući ponavljanje stereotipnih formula o Hrvatima i bježanje od hrvatskih udruga i hrvatskih zajednica.
 
– Mali je broj studenata hrvatskog podrijetla koji idu na post-diplomski iz društvenih znanosti. Njihova (uglavnom) negativna iskustva s profesorima kad se tiče Hrvatske i Hrvata, nesigurnost zapošljavanja i veće zarade u drugim zvanjima su svakako medju razlozima za ovu pojavu.
 
– Postojeće hrvatske udruge u Americi (od Hrvatske bratske zajednice, pa dalje) ostale su na društvenoj i kulturnoj razini na kojoj su bili od njihova osnutka, premda su se “vremena” itekako promijenila. Vodstva naših većih i manjih udruga zadovoljavaju se čuvanjem hrvatske folklorne baštine medju mladima, okupljanjem u hrvatskim domovima, druženjem na natjecajima u kuglanju, golfu, lovu, nogometu i slično. Te djelatnosti zaslužuju pohvalu, ali nije bilo (niti ima) osjećaja da se napravi korak prema gore. Uz čuvanje i razvijanje folklora i jezika, i uz druge društvene djelatnosti, trabaju se utemeljiti ustanove koje bi zadovoljavale intelektualne potrebe mladih Hrvata u Americi na sveučilišnoj, ili barem na srednjoškolskoj razini.
 
– Već preko stotinjak godina hrvatske katoličke župe bile su najznačajnije točke okupljanja Hrvata na ovom kontinentu. Osim njihove duhovne vrijednosti, one su čuvale i gajile hrvatski identitet na ovim širokim prostorima. Ali u isto vrijeme naše župe, kao i druge udruge i klubovi, bile su i ostale takodjer i jedan od tranzmisija u procesu amerikanizacije. (Isti je slučaj i kod svih drugih etničkih skupina.) One su omogućavale “mekše slijetanje” u američki život i kulturu. Za većinu one su bile melem na emigrantske boli otudjivanja, ali i pomagalo u procesu uklapanja u novu sredinu. Župe, kao i druga društva, bile su i ostale most izmedju stare i nove kulture, starog i novog načina života, veza s domovinom i komadić sigurna tla u postupnom ukorjenjivanju u novi svijet.
 
Nadalje, hrvatske katoličke župe su u konačnici ipak američke župe. To se lako vidi iz činjenice da su mnoge naše starije župe zatvorene ili se zatvaraju u državi Pennsylvaniji i na drugim mjestima. Kod onih etničkih skupina čija je vjera (crkva) usko vezana uz nacionalnost (pravoslavne i neke druge crkve) ili su vjerska manjina (recimo muslimani) župe ili zajednice puno se dulje održavaju i imaju utjecaj na barem nekoliko generacija. Takve župe takodjer mogu poduzimati veće i dugotrajnije pothvate u životu svojih zajednica, nego recimo hrvatske župe. Dakle, kod Hrvata katolika župe igraju kratkotrajniju ulogu za većinu, posebice od kako su nestala etnička susjedstva, jer već druga generacija dobrim brojem ne dolazi redovito u hrvatske župe, nego ide u lokalne crkve. To je jedan od razloga da katolici (kao i protestanti) koji dolaze u Ameriku (posebice oni iz Europe) brže gube svoj nacionalni identitet jer im vjerska pripadnost nije etnički ograničena.
 
– U Americi postoji već preko 50 godina Croatian Academy of America (CAA)/ Hrvatska Akademija Amerike i od 1977. postoji Association for Croatian Studies (ACS)/Udruga za hrvatske znanosti. Unazad nekoliko godina organiziran je i AMAC. Akademija izdaje “Journal of Croatian Studies.” To je jedini hrvatski znanstveni časopis na engleskom jeziku na ovom kontinentu, a valjda i dalje. ACS djeluje u okviru velike udruge američkih slavista, American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS), ali djeluje i samostalno. Glavna svrha ACS-a je organizirati panele na razne teme o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjim kongresima slavista u Americi i Kanadi. ACS takodjer izdaje ACS Bulletin dva puta godišnje. Nisam previše upoznat sa detaljima AMAC-ova rada u Americi, ali čini mi se da njegove djelatnosti nisu na istoj razini u svim dijelovima zemlje. Zahvaljujući pojedincima, izgleda da AMAC u Washingtonu DC je danas najdjelatniji.
 
Akademija, ACS, “Journal” i svi oni koji su sudjelovali u tom radu nisu mogli otvoreno suradjivati s kolegama u Hrvatskoj sve do koju godinu ili dvije prije raspada Jugoslavije. Ali ni poslije osamostaljenja Hrvatske nije se uspostavila suradnja izmedju društvenih znanstvenika i/ili gore spomenutih udruga u Americi i ustanova u Hrvatskoj i/ili Ministarstva kulture i školstva. Nema mostova ni plana za trajnu suradnju, ili ikakva dogovora što i kako bi se moglo zajednički napraviti. Sva suradnja je utemeljena na osobnim kontaktima. Pokušavalo se s ove strane doći u vezu sa raznim ustanovama i ministarstvima, ali konkretnih rezultata nije bilo. U puno slučajeva, nije bilo ni odgovora.
 
– Medju Hrvatima u Americi nikad nije došlo do trajne radne koalicije izmedju poslovnih ljudi, onih u dobroplaćenim profesijama i akademika. Medju našim poslovnim ljudima prve generacije nema pravih mecena niti se razvio za to osjećaj. A njihova djeca su uglavnom amerikanizirana i malo ih je kojima je stalo do Hrvatske i do hrvatske kulture. Dobro je poznato da u Americi postoji velik broj Hrvata rodjenih u Hrvatskoj s visoko plaćenim profesijama, ali je zanimljivo da taj naš društveni sloj ima vrlo malo veze s hrvatskim zajednicama. Naravno, ima časnih iznimaka, ali općenito govoreći ljudi te klase žive sami za sebe. Mnogi su vrlo uspješni u svojoj profesiji, ali od toga nema značajnije koristi ni hrvatskoj zajednici u Americi niti Hrvatskoj, koja im je u većini slučajeva omogućila visoko školovanje.
 
– Hrvatski iseljenici koji su došli zadnjih desetak i nešto godina, osim što su (pre)zauzeti stvaranjem materijalnih osnova sebi i svojoj obitelji, nisu više motivirani onim idealima koji su imali mnogi hrvatski emigranti prije njih. Za većinu današnje starije emigracije očekivanja su bila ne samo materijalne naravi, nego i političke: sanjali su o slobodi hrvatkog naroda i hrvatskoj državi i za te ideale bili su voljni žrtvovati dio svog vremena i novca, pa i više. Očekivanja najnovijih iseljenika su čisto materijalna, stvaranje ugodnijeg i materijalno kvalitetnijeg života, i po svemu izgleda da su oni priličito nestrpljivi u ostvarenjima tih i takvih očekivanja. Dakle, može se pretpostaviti da će najnoviji iseljenici imati puno manje razvijen duh uzajamnog organiziranja, darežljivosti i žrtvovanja za zajednicu ovdje ili za potrebe hrvatskog naroda općenito.
 
– Sjevernoamerički Hrvati, posebice generacija koja je stizala ovamo negdje 1960tih i 1970tih godina (pa i kasnije) i mnogi iz druge i treće generacije su postigli jako dobre materijalne usjehe. Vjerujem da su medju najbolje stojećim od etničkih skupina. Istina je da je idealizam i zainteresiranost za domovske probleme splasnuo, posebice poslije rata. Ima za to višestrukih razloga, koje bih trebao netko znanstveno obraditi. Ali uz sve to, ima tu još dobre volje, naročito medju onima kojima je stalo da hrvatski narod i Hrvatska već jednom stanu na čvrste noge i da budu i njima na ponos. U domovini je možda teško i vjerovati da ima medju vandomovinskim Hrvatima još dobar broj onih koji bi željeli nešto doprinijeti i pomoći svojoj rodnoj grudi i to iz čiste ljubavi, a ne iz nekakvih dobitaka ili moguće slave. (Ne kažem da nema i takvih.) Ali za nešto takvo potrebno je partnerstvo izmedju njih i onih koji donose odluke u Hrvatskoj.
 
HRVATSKA – POGLED IZ AMERIKE
 
– U Hrvatskoj su se mijenjale vlasti, ali ni jedna se nije mogla ili htjela ozbiljno suočiti sa pitanjem kako uspostaviti stalne i stabilne odnose sa Hrvatima u inozemstvu. Uglavnom se sve odvijalo i odvija ad hoc i temelji se na pothvatima pojedinaca, manjih skupina ili na stranačkoj osnovi. Nadalje, ima dovoljno pokazatelja u hrvatskim medijima (općenito govoreći) da još postoji u Hrvatskoj, ili bolje reći u jednom dijelu njezina društva, jako nepovjerenje, pa i odbojnost, prema Hrvatima vani. Poruka “ostajte tamo” jasno i glasno se čuje iz nekih grlatijih krugova. Po svemu sudeći, politička elita u Hrvatskoj ne želi sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkom (a možda i gospodarskom) životu zemlje. Današnje sudjelovanje dijaspore u Saboru je bez ikakva pravog značenja, ako ne i uvreda Hrvatima izvan domovine. Vjerujem da je naša politička elita dobro svjesna da bi istinsko i djelatno sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkim i gospodarskim procesima Hrvatske bilo “opasno” za one kojima je stalo do vlasti, koja im osigurava sve drugo, jer vandomovinski elemenat bi bio previše neovisan, nepoćudan, usmjeren na dobrobit naroda i zemlje, a ne na interese stranaka ili pojedinaca. Zato, politički moćnici ne žele da im itko “kvari račune.” Ne žele nikavih iznenadjenja; sve mora biti pod stranačkom kontrolom.
 
Drugima su opet vandomovinski Hrvati idološki “opasni”. Oni su za mnoge još “ustaše” koji žele vratiti kotač nazad. Takva slika je naslijedjena iz bivše države i režima, i ona se i dalje čuva, pa i gaji. Očito je da takvi nemaju pojma o općim prilikama medju vandomovinskim Hrvatima, da se u njihovim glavama nije mnogo tog promijenilo zadnjih petnaestak godina i, premda se prečesto pozivaju na ideale slobode, istinska sloboda im je još nepoznanica.
 
– Mladi profesionalci hrvatskog podrijetla i studenti koji dolaze u Hrvatsku na studije ili živjeti za stalno (pre)često se susreću s neugodnostima oko nostrifikacije diploma i drugih birokratskih zanovjetanja. Sveučilišta, college-i i slične ustanove u Americi (a vjerujem i drugdje) su “student-friendly.” Ide se zatim da od trenutka kad student udje prvi put u jednu od takvih ustanova pa dok ne završi, svi koji rade u toj ustanovi trebaju (moraju) raditi tako da se taj student zadrži, osjeća ugodno i završi studije. Iz onog što se može vidjti na stranicama interneta, mnogi koji su došli u Hrvatsku (kao odraslija djeca povratnika ili samo na studije) imali su osjećaj da nisu baš dobrodošli, podcjenjuju im se diplome i/ili sveučilišta na kojima su diplomirali. Nedavno sam čitao kako je netko imao problema oko priznanja PhD diplome, a drugi oko MA, jer BA te osobe nije bio točno iz istog predmeta, itd.
 
Zanimljivo je da kad netko iz Hrvatske dodje studirati u Ameriku to se računa važnim uspjehom u očima onih koji nisu imali tu mogućnost, a kad netko tko je rodjen i/ili školovan u Americi dodje u Hrvatsku gleda ga se skeptično i superiorno. (Često se usporedjuju studiji po godinama studiranja, “kod nas se to studira 5 ili 6 godina, a ti si završio za 4 ili čak manje,” dakle, nešto nije uredu!) Uočljivo je da mlade ljude koji dodju u domovinu svojih roditelja neki dočekaju srdačno i susretljivo, dok drugi samo što im ne kažu, “nemojte smetati i gonite se odakle ste došli.”
 
– Idološki rascijepi i sukobi u Hrvatskoj su očiti na svim stranama: u politici, kulturi, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu, sveučilištima i drugdje. To je jedna od važnijih smetnja bliže suradnje sa vandomovinskim Hrvatima. Umjesto nastojanja stvaranja racionalne sinteze na temelju različitih mijenja i suočavanja sa stvarnošću koja nije baš pozitivna, gotovo sve se pretvara u nekakvu idološku borbu dobrih i zlih, nas i njih. “Razgovara se” preko javnih glasila s istomišljenicima i demonizira one druge. Na svaku riječ se mora javno odgovoriti. Na svako mišljenje se mora reagirati i osobu napasti. Dok se medjusobno “dokazuje” tko je veći “profesionalni” internacionalist ili “profesionalni” nacionalist, tko je bio na kojoj strani u prošlosti i/ili sadašnjosti, dotle svijet ide dalje i kao da nekoga briga (osim društvenih znanstvenika) što Hrvati dokazuju jedni drugima koja strana posjeduje “istinu”. (A u stvarnosti što je više “grle” tim je više dave.) Izgleda da je za neke idologija i igra s prošlošću postala dio profesije. Ako se ne zna i nema pisati o ničem pametnijem i konkretnijem, niti se hoće što drugo raditi, onda se može svakodnevno “mljeti” o idološkim temama i raznim “aferama.” Što više to bolje, jer od tog se živi i “raja” se ima čim zabavljati. Kad se to sagleda izdaljega, čovjek se pita što je s znanstvenicima? Je li moguća racionalna i znanstvena analiza prilika? Da li političari i svi politikanti upoće imaju interesa za ono što stručnjaci iz raznih područja znanosti imaju reći o gorućim pitanjima u zemlji. Ili su se i (mnogi) stručnjaci upregnuli u razna politička, stranačka i idološka kola, pa nitko i nije voljan suočiti se s realnošću. Ne bi bilo ni čudo, i znanstvenici moraju živjeti i “snaći se.”
 
– U hrvatkom društvu postoji velik naboj negativizma. To se osjeća u svakodnevnom susretu s ljudima, prateći sredstva javnog priopćavanja i gotovo na svakom koraku. Jedan sićušan primjer takvog negativizma je i ovaj. Kroz zadnju godinu dana dobio sam desetak pisama (e-mail poruka) od mladih ljudi iz Hrvatske koji traže da im se pomogne iseliti u Ameriku. Sva ta pisma ocrtavaju jako negativnu sliku o Hrvatskoj, u kojoj ti mladi ljudi “ne vide nikakve budućnosti.” Takva i slična beznadja koja se čuju su zapanjujuća kad čovjek zna kakav potencijal ima Hrvatska i njezin narod.
 
– Na ovim stranama se često pitamo, da li je naša elita (politička, gospodarska, znanstvena, kulturna) sposobna izgraditi razuman sustav u kojem će moći Hrvati i gradjani Hrvatske živjeti ono što bi se moglo nazvati normalan život, ili se baš mora čekati da nam netko drugi uveze sustav i strukture u koje se onda moramo uklopiti? Čini se da mnogi očekuju da im “država” riješi probleme, a političari računaju “snadji se” dok nam EU, MMF ili netko drugi ne donese spas. Ali teško ti ga onome čije probleme riješavaju drugi.
 
– Izgleda da hrvatske ustanove i ljudi koji se bave društvenim i humanističkim znanostima nemaju puno zanimanja sudjelovati na raznim kontinentalnim ili svjetskim znanstvenim skupovima, kao što su, recimo, International Council for Central and East European Studies (ICCEES), već spomenuti AAASS i drugi. Ne bi bilo tako teško napraviti stručnu analizu takvog (ne)sudjelovanja. Neki kažu da je za to razlog novac, drugi da je to nekakav kompleks još iz starih dana, neki opet da znanstvenici od tog ne vide nikakve osobne koristi itd. Ali zato o nama rado govore drugi!
 
NEKOLIKO PRIJEDLOGA
 
– Osigurati jednu ili više katedra hrvatskog jezika i kulture u Americi. Ili, po mom mišljenju još bolje, utemeljiti “Institute for Croatian Studies” u suradnji s jednim od američkih sveučilišta tako da Institut ima potrebnu akreditaciju i profesionalizam, a u isto vrijeme da ima i samostalnost. Jedna takva ustanova može, prema potrebi, organizirati akreditirane predmete hrvatskog jezika i kulture na više mjesta u Americi. Za ovu ideju sam bio okupio jedan broj poslovnih ljudi i čak smo taj projek registrirali 1988. u državi Ohio. Radi rata koji je uskoro slijedio i drugih potreba, sve je bilo stavljeno nastranu. Ideju sam ponovo oživio 2001., ovaj put u Chicagu, gdje je St. Xavier University u principu prihvatio naš prijedlog da Institut bude u okviru tog sveučilišta. Ali poslije jedne ankete medju profesionalnim i poslovnim Hrvatima u Americi radi utemeljenja novčane zaklade potrebne za Institut vidio sam da nema dovoljno spremnosti žrtvovati se za takav pothvat. Ipak smatram da se ovo, ili nešto slično, još može ostvariti, ali samo uz suradnju s vodećim ustanovama i nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je samo volje, dobra plana i spremnosti to provesti u djelo.
 
– Nakon osamostaljenja Hrvatske predlagao sam da se u Hratskoj utemelji Liberal Arts College na engleskom i bude akreditiran preko jednog od američkh sveučilišta. Time bi se privuklo oveći broj studenata iz svijeta i bilo bi to na višestruku korist. Za to nije bilo interesa, a ne mislim da ga ima i danas.
 
– Pobrinuti se da studenti hrvatskog podrijetla koji dolaze u Hrvatsku studirati (možda i ostati) ne budu tretirani kao smetnja ili čak kao čudaci koje su došle u zemlju iz koje bih čini se većina mladih otišla na Zapad. Umogućiti što jednostavniju i lakšu tranziciju iz sredina iz kojih dolaze u hrvatsko društvo i školstvo.
 
– Omogućiti dolazak u Hrvatsku mladjih znanstvenika iz svijeta (ne samo hrvatskog podrijetla), zainteresirati ih za teme koje se tiču Hrvata i Hrvatske. Mislim da bi trebalo barem neke mladje znanstvenike izvana zainteresirati, medju ostalim, za Srednji vijek i Renesansu u Hrvatskoj.  Koliko mi je poznato, malo se tko na ovim stranama tim bavi niti ima što prikladno o tome objavljeno na engleskom.
 
– Budući da kod nas se stvari uglavnom odvijaju na osnovi tko koga pozna, jedan broj znanstvenika (hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) koji se bave hrvatskim temama nisu na “hrvatskom radaru.” Treba imati sluha i ljude okupiti, dati im podršku u radu i omogućiti suradnju sa kolegama i prikladnim ustanovama u Hratskoj.
 
– Organizirati i biti domaćin raznim medjunarodnim znanstvenim manjim i većim skupovima. Imati u Hrvatskoj “Study Centers,” “Summer Camps” ili slično za studente i mladje znanstvenike izvan Hrvatske. Omogućiti stranim studentima i mladim znanstvenicima boravak (pa i kraći) u Hrvatskoj gdje se mogu upoznati direktno sa zemljom i narodom o kojem žele studirati, istraživati i pisati. Dosta toga može biti uokvireno u kategoriju “Regional Studies.”
 
– Imati uvida gdje i kad se održavaju kontinentalni ili svjetski skupovi, na vrijeme organizirati panele o hrvatskim temama i biti prisutni na tim svjetskim forumima. Poznato je da se tu radi ne samo o 20-minutnom predavanju, nego i o samoj prisutnosti na takvim skupovima i upoznavanju kolega iz drugih zemlja i iz istih ili sličnih područja znanosti. Takva upoznavanja se pomalo pretvaraju u konkretnu suradnju s drugim znanstvenicima i ustanovama. Čini mi se da mi previše govorimo sebi i svom krugu, a malo drugima.
 
– Relativno se malo stvari iz društvenih znanosti prevodi na engleski. Treba više pisati i/ili prevoditi na taj jezik, jer time ćemo biti prisutniji u svijetu. “Journal of Croatian Studies” ima svoju dugogodišnju tradiciju i dolazi u puno važnijih knjižnica, zato predlažem da se dodje u konkretan dogovor sa CAA i dogovori na koji način dati ovom časopisu novu snagu i da bude još kvalitetniji i redovitiji u izlaženju. To bi bio i važan most izmedju znastvenika u Hrvatskoj i Americi. Za ovu konkretnu suradnju oko Journala, po mom sudu, nema nikakva razloga za čekanje. Treba samo dogovor i dati se na posao. Usput, kod prevodjenja članaka i knjiga s hrvatskog na engleski prečesto su prijevodi “tvrdi,” jer se prevodi doslovno. Trebalo bi prijevod što bolje prilagoditi duhu jezika i stilu čitalačke publike.
 
– Velikom broju Hrvata u Americi su na srcu i hrvatske kulturne i druge ustanove u Bosni i Hercegovini. Predlažem da se nadju bolji i stabilniji načini suradnje nego što su danas izmedju hrvatskih znanstvenika i ustanova u Hrvatkoj, BiH i onih u inozemstvu. To će biti na korist sviju, posebice u čuvanju i jačanju hrvatske kulturne baštine u BiH.
 
– U Americi i drugdje živi i radi jedna generacija Hrvata koja je sad u godinama za mirovinu. Ta generacija je puno više pokretna i materijalno imućnija nego prijašnje. Mnogi iz te generacije će otići živjeti (barem dobar dio godine) u Floridu, Arizonu i drugdje, kao što mnogi iz sjevernijih krajeva Europe idu u Španjolsku ili, kako čitamo, sve više vlada zanimanje za život u Hrvatskoj. Predlažem da naši sociolozi prouče tu pokretljivost i zatim da gospodarstvenici ispitaju mogućnost da se takvim Hrvatima (kojih nije mali broj) pruži prilika da provedu svoju starost ili po više mjeseci svake godine u Hrvatskoj, umjesto u Floridi ili Arizoni. Danas je to itekako moguće ostvariti, a bilo bi to na višestruku korist, uključujući i sigurnu povezanost njihove djece i unučadi sa domovinom njihovih roditelja.
 
–                 Saziv Prvog kongresa znanstvenika po jednom od ministarstava Republike Hrvatske implicira da znanstevnici općenito, pa i oni iz društvenih znanosti, imaju važnu ulogu u hrvatskom društvu, da imaju što reći i da će ih netko “gore” rado čuti. Ali nisam siguran da se to može uzeti za gotov čin. Zato predlažem da Kongres analizira i procijeni da li one koji kontroliraju centre političke i gospodarske moći u Hrvatskoj zaista zanima što hrvatski znanstvenici imaju reći, posebice vandomovinski.
 
Ako se smatra da će se znanstvene analize i prijedlozi uzimati u obizr u procesima donošenja političkih, gospodarskih, odgojnih i drugih odluka, onda predlazem:
 
da Kongres pobliže definira ulogu i mjesto znastvenika u hrvatskom društvu, posebice uloga vandomovinskih znanstvenika u životu i napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
da se utemelje trajna radna tijela neovisnih znanstvenika, koji će svojim analizama i prijedlozima doprinositi napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Ali ako se smatra da vladajuća klasa ne želi čuti mišljenja znastvenika i ako će moguće znastvene analize i prijedlozi kupiti prašinu na nečijim policama, onda Prvi kao i slični kongresi u budućnosti nemaju svrhe.
 
Na kraju, pozdravljam sve sudionike Kongresa, cijeneći vaše napore da bi doprinijeli boljitku Hrvatske. Vjerujm da će na kongresu biti lijep broj izvrsnih izlaganja i prijedloga, ali iskustvo mi kaže da će plodovi ovisiti, ne o dobrim predavanjima i deklaracijama, nego o našoj nesebičnosti, zdravu razumu, samopuzdanju, jasno definiranim ciljevima, i ponajviše o konkretnom radu.
 

Moć koja opija

PROBOJ “NAJNOVIJE KLASE”

Moć koja opija

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, 25. siječnja 2013.

“Najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa” te se dočepala moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost

Povod ovom glasnom razmišljanju su učestali žučni napadi ministra Željka Jovanovića, posebice da “biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram”. Ne namjeravam iznositi primjedbe na zdravstveni odnosno spolni odgoj mladih i svjetonazor koji uporno nameće trenutačna vlast jer o tome su već govorili i govore pozvaniji i stručniji od mene. Ne zanima me ni gospodin Jovanović, nego me muče prilike u kojima se jedan ministar može na ovaj način obračunavati s neistomišljenicima, ponajprije biskupima pa i roditeljima. K tomu, on je na taj način glasnogovornik Vlade koja ga bez zadrške u tome podupire.
 
„Biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram“ i slične učestale izjave ne samo da su nepristojne i politički kontraproduktivne nego one odišu vrlo opasnim (zlo)duhom koji su kroz noviju i nedavnu povijest ljudi poput Ministra, u ime napretka i čovjekoljublja, rado “uvježbavali” na narodu. Naravno, nije opasnost Jovanović, nema on ni vizije niti sposobnosti za nešto “veliko”, ali je njemu u ovom trenutku dobačen komadić moći koju je zdušno prigrlio i želi da svi “ispod njega” znaju i osjećaju da on u ime “napretka” prosijeca šikaru hrvatske zaostalosti želeći nove hrvatske generacije izvesti na ideološko sunce kojem se on klanja. Ministar samo simbolizira našu “najnoviju klasu” koja se dočepala moći (političke, gospodarske, medijske…) u državi koju mnogi od njih nisu ni htjeli a kamo li sanjali.

Napast moći

Kad se u kršćanskom vjeronauku govori o napastima najčešće se misli na seksualne požude i slične ljudske strasti. S pravom se naglašuje kolika je moć napasti, ali se malo, gotovo nikako, govori o napasti moći, koliko je ona ne samo slasna nego koliko može (a ne mora) biti opasna i razorna za onog tko je ima i one nad kim je ima. Moć je zavodljiva. Ako nismo oprezni, ona opija, a pijan čovjek je opasan – i za sebe i druge.

Ovih dna, početkom nove godine, čujemo u crkvama kako je Isus za vrijeme 40-dnevnog posta i molitve u pustinji bio od đavla napastovan. Zanimljivo je, ni jedna od tri napasti nisu seksualne naravi nego je riječ o kruhu, ljudskoj slavi i moći. Što ljudi najviše traže: materijalnu sigurnost (kruh), barem malo ljudske slave, da nam netko zaplješće, da se za nas čuje, a čovjeka najbolje upoznate kad stekne moć, bilo kakvu moć. Slavni američki predsjednik Lincoln napisao je: “Gotovo svi (ljudi) mogu podnijeti nedaće, ali ako im želiš vidjeti karakter, dodijeli im moć.”

Mi se obično zavaravamo, pa čak i sami sebe uvjerimo, da smo moć stekli svojim sposobnostima, radom, inteligencijom; ona nama pripada, mi smo ju zaslužili. Ali istina je daleko od toga. U mnogo slučajeva, posebice kad je riječ o političkoj moći, ona je dobivena raznim manipulacijama, prijevarama, medijskom (lažnom) promidžbom, planskom gradnjom političkih i ideoloških mreža po kojima se vlastoljubci penju prema vrhovima moći. Dakle, zavaravamo sebe i druge, posebice kad počnemo misliti da je moć naše neotuđivo vlasništvo. U tom slučaju moć postaje dio naše osobnosti i naša osobnost dio moći, a posljedice su ne samo opasne nego mogu biti i nesagledivo tragične.

I ljubav je moć

Svi mi imamo djelić moći, koja do izražaja dolazi u našim odnosima s drugima oko nas. Svatko od nas je pamti ljude raznih profesija, od učitelja i profesora do liječnika, svećenika i činovnika kojima je moć srasla s njihovom osobnošću. Kroz “uvježbavanje” moći dokazivali su se na đacima, pacijentima, župljanima, sugrađanima… Možda smo i mi jedan ili jedna od “moćnika” u društvu u kojem živimo.

Ali, sjećamo se i tolikih koji su bili i ostali dio našeg života, koji su imali veliku moć ljubavi. Ta moć je vrlo jaka ali ona ne “napastuje”, teško ju je prigrliti. Slađe je biti “bog” nego ljubiti Boga. Veći je (trenutačni) užitak imati moć nad narodom nego služiti narodu.

Rijetki su ljudi koji su istovremeno posjedovali političku i/ili materijalnu moć i čovjekoljublje. Ali kroz povijest ih je bilo i ima ih i danas. Takvi su shvatili da ih moć ne oslobađa ljubavi, nego im je dana da budu u službi čovjeka. Takvi bi trebali biti ministri, služiti narodu! Ministri bez istinskog čovjekoljublja služe i klanjaju se samo svojoj trenutačnoj “veličini”.

Naša svakidašnjica

Sudeći po izjavama ministra Jovanovića, “najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa.” Prije su ipak morali paziti što će raditi i javno reći. Ali nadobudna “omladina” je preuzela vlast od “nove klase”, dočepala se moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost. Nisu, izgleda, ni svjesni koliko ti njihovi javni nastupi dolaze iz ljudske iracionalnosti, iz naše trajne ljudske napasti za moći koja im se oslačala. Moć ih je zaslijepila jer nemaju moć ljubavi za Hrvatsku i narod u čije ime vladaju – ne samo ova današnja, nego i jučerašnja na vlasti “elita”.

 

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Hrvatsko slovo 21. prosinca 2012., st. 21.

POSTHAAŠKA HRVATSKA

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala

Dok su se 16. studenog 2012. malo poslije 16 sati hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač u vladinu zrakoplovu ulaznom pistom primicali zgradi zračne luke u Zagrebu vatrogasci su iznad zrakoplova, odnosno iznad naših junaka, iz dva šmrka vodom oblikovali slavoluk ispod kojeg je prošao zrakoplov i putnici u njemu. Nakon svečane dobrodošlice, generali su pošli u središte Zagreba i tijekom cijelog puta, od Plesa do središnjeg gradskog trga, oduševljeni hrvatski narod je masovno i spontano izišao na ulice pozdraviti generale plješćući i mašući hrvatskim barjacima. Na Trgu bana Jelačića ih je u velikoj radosti dočekalo nekoliko desetaka tisuća Hrvata i Hrvatica, većinom mladih. Nakon kraćih pozdrava, slijedila je svečana sv. misa zahvalnica u dupko punoj katedrali i potom slavlje na Trgu bana Jelačića, diljem Hrvatske i među Hrvatima širom svijeta.

S uzbuđenjem gledajući onaj svečani i dirljivi prizor vodenog slavoluka sjetio sam se nečega što sam već poodavno čitao pa ću te misli s vama ukratko podijeliti, jer svečani doček naših junaka i prigodni rituali protkani su dubljim značenjima nego što vidjesmo na malim ekranima ili pročitasmo u dnevnim komentarima. Kao i svi rituali, bilo je tu puno simbolike čije značenje u ovakvim prigodama spontano “izbije” na površinu te dubinu tih značenja osjetimo prvo u sebi a onda i kao živa zajednica, narod kojem pripadamo. Takva uzbuđenja doživimo spontano, čak i u ovim modernim i suhoparnim vremenima, jer ona su element prirodnog svijeta čiji smo dio, a posebice nas to u srce dira kad se radi o ljutskoj zajednici kojoj pripadamo.

Rat je (konačno) završio

Đaci već u osnovnoj školi dobro znaju (ili bi trebali znati) kad je točno počeo i završio Prvi svjetski rat, također i Drugi. Na kraju oba rata veterane u pobjedničkim državama dočekala je masa sugrađana i svojim junacima odala velike počasti, organizirala mimohode, gradila slavoluke…. Ali, na primjer, kad su se američki veterani vratili iz Vijetnama nije bilo dočeka i mimohoda, a veterani su bili kao “utučeni”. Također, narodu ni veteranima nije bilo jasno kad i kako je taj rat počeo ni zašto su se borili. Ratovalo se i ginulo ali ne da se pobijedi nego samo da se suzbije prodiranje komunizam ispod 17. paralele. A završetak je bio sramotan i kraj se pretvorio u nekakav mirovni proces.

Ovo napominjem jer Domovinski rat je bio nametnut i teško je reći kad je točno rat počeo. Je li to bilo kad su se pobunili Srbi u Pakracu, Kninu ili kad je ubijen Josip Jović, počinjen masakr u Borovu Selu, kad je ubijen moj nećak Raveno Čuvalo u Zagrebu ili….? Premda se već na veliko pucalo i ginulo dosta ih je i u Hrvatskoj još mislilo da ipak neće biti “pravog” rata. Nisu bili spremni, a neki i danas nisu, prihvatiti činjenicu da velikosrbizam nije samo neka suluda ideja nego srpski politički program kojeg se želilo, i još želi, ostvariti na bilo koji način. A dok se ratovalo, krvarilo i ginulo za obranu domovine neprestano su “međunarodnaci” nad Hrvatima dežurali, smetali i uvijek nešto poricali. Ali ipak je došla pobjednička Oluja, koju slavimo i slavit ćemo. Ali ona ne bijaše pravi kraj rata. Jedan dio okupirane Hrvatske uđe u tegoban proces mirne reintegracije, a zatim stigoše i optužbe za zajednički zločinački pothvat, koje ne samo odvedeše generale u Haag, nego crnim plaštom zaogrnuše sve i svakoga, posebice hrvatske branitelje, čak i samu državu Hrvatsku. Haaškom oslobađajućom presudom završi rat, hrvatski generali i s njima svi branitelji, konačno mogli su ispod slavoluka ući u miran civilni život i društvo. Dođoše ne s ratne bojišnice nego s fronte za pravdu i istinu, i prođoše kroz ritual koji je imao sakramentalno značenje ne samo za generale i branitelje nego i za cijeli hrvatski narod, pa čak i za one koji nisu priželjkivali ovakav konačni ishod. Rekoh i za njih jer, htjeli oni ili ne, ipak pripadaju ovom narodu.

Ratnici i slavoluci

Velik je broj slavoluka u svijetu, a najpoznatije ćemo naći u Rimu, Parizu, Londonu… i u mnogim državama diljem svijeta, pa i one iz rimskih vremena u Hrvatskoj. Oni su spomenici pobjedničkim vojskama i vojskovođama. Početke takih slavoluka nalazimo u ranoj povijesti drevnoga Rima.

U “dobra vremena” Republike ratar je bio okosnica rimske vojske. On je obrađivao svoj mali posjed i rat mu je donosio dodatnu “sezonsku” zaradu. Kad se u rat polazilo obavljan je poseban vjerski obred kojem je predsjedao jedan od svećenika (fetialis) koji su imali posebnu funkciju u doba rata i mira (collegium fetiales). On je ogrunt plaštem i s krunom na glavi objavljivao rat. Slijedilo je otvaranje hrama, molitve, paljenje žrtava i polazak u rat. Kad se vojska vraćala iz rata doma prolazila bi ispod slavoluka. Nisu to bili slavoluci koje danas vidimo u velikim gradovima kao povijesne spomenike nego jednostavni “lanci” od zelenih grančica ispod kojeg je vojska defilirala. Takav prolazak nije bio u prvom redu radi slave nego radi simboličnog prolaza iz rata u civilno društvo, u normalan život. Svaki rat je krvav, pun nasilja i smrti pa je to bilo i simbolično čišćenje od prolijevanja krvi. Poslije prolaska ispod slavoluka ratnici bi pjevajući išli do hrama gdje su paljene žrtve bogovima, a zatim pošli doma svojoj obitelji i svom ralu i motici. Ovdje smo spomenuli Rimljane, ali rituale odlaska u rat i povratka u civilni život imali su i drugi narodi i civilizacije. To je univerzalna antropološka pojava koja se izražava na svojstvene načine u raznim kulturama i civilizacijama.

Hrvatski branitelji i (konačno) dovršeni rat

Hrvatski ratnici nisu bili profesionalna vojska nego ljudi u godinama i mladići iz tvornica, ureda i sela. Nisu oni tražili rata, nego im je rat nametnut. Izložili su sve da bi obranili svoje obitelji i svoju domovinu. Ali možda je bilo lakše poći u rat nego se vratiti u civilni život koji im više nije bio isti kao kad su pošli na bojišnicu. To nam, nažalost, dokazuju i tako brojna samoubojstva branitelja. Dodatnu tegobu prelaska iz rata u mir je davala činjenica da nisu proživjeli trenutak kad su mogli reći: rat je završen, vraćam se u civilni život i od sad gledam prema budućnosti. To je moga biti, primjerice, svečani mimohod na Trgu bana Jelačića u Zagrebu gdje bi i branitelji i hrvatski narod mogli osjetiti da je rat završen, domovina obranjena i da se svi okrećemo novom dobu mirnog i boljeg života. Takav simboličan ritual bi označio razdvojnicu između rata i mira. Ali, kako već napomenuh, kraj domovinskog rata je tinjao, nije imao određen završetak, jer iako su Hrvati obranili domovinu i porazili neprijatelja svjetski moćnici odlučili su da ne smije biti pobjednika! Izjednačavalo se agresora i žrtvu, svi su krivi, svi su zločinci, svima treba suditi. Naravno, nisu rekli da i njima treba suditi jer su dopustili srpsku agresiju koja je stajala toliko ljutskih života i materijalne štete! Ipak, Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala u Hrvatsku. Naš društveni, nacionalni, organizam osjetio je potrebu ponovnog osjećaja jedinstva koji nam je tako narušen, dobrim dijelo i nametnuti nam pravnim i psihološkim ratom nakon rata. Konačno su generali i simbolično s njima svi hrvatski ratnici mogli proći kroz ritual prolaska ispod slavoluka, zatim je slijedla zahvala Bogu u katedrali i drugim crkavama, te slavlje i povratak u civilni život. Vrlo su simbolične riječi generala Gotovine: Okrenimo se prema budućnosti…. Rat je konačno za nama, pođimo doma i gradimo bolju budućnost.

Heroji nisu zvijezde (repatice)

Dok su generali Ante Gotovina i Mladen Markač na međunarodnom sudu bili oslobađani jer su bili krivo okrivljeni, na sudu u Hrvatskoj osuđen je Ivo Senader, bivši predsjednik vlade. Premda je to nepravomoćna osuda, on je u očima naroda “doživotno” osuđen bez obzira što će biti konačna sudska odluka. Generali i bivši predsjednik vlade dvije su proturiječnost. Prvi su ljudi koji ne trče da bi sebe istakli, oni su bili u službi svoje domovini i naroda; njih veličina prati, oni ne trebaju trčati za njom! Oni su junaci hrvatskog naroda. Sanader i slični su u službi sami sebe, oni trče za vlašću, bogatstvom i slavom; oni žele biti zvijezde. Ali sjaj takvih zvijezda repatica je kratkotrajan, one padaju! Samo nesebičnost i samodarivanje, žrtva za druge, za domovinu i narod su trajne vrednote i zalog za bolju budućnost.

Ne zaboravimo

Premda možemo reći da je rat završio, zaboraviti se ne smije na one za koje još ne znamo gdje su i kako su završili nakon što ih je srpski agresor zarobio i odveo. Za njihove najmilije ratno vrijeme će završiti kad pokopaju svoje pokojne. Također, ne zaboravimo na tisuće i tisuće hrvatskih obitelji koje još nisu pokopali svoje pokojne iz Drugog svjetskog rata i najviše iz poraća. I taj rat će završiti kad hrvatske vlasti shvate da svi pokojni zaslužuju dostojan pokop i kad im njihovi najbliži mognu užgati svijeću na vječnom počivalištu.

Ante Čuvalo

P.S.

Uz članak uvrštena je slika vodenog slavoluka ispod kojeg prolazi zrakoplova u zračnoj luci u Zagrebu.

Hrvatski forum – Naša ognjišta

Naša ognjišta – prosinac 2012. st. 6. i 7.

Tema broja: Hrvati u BiH

Je li moguće riješiti „pitanje“ Hrvata (i drugih) u Bosni i Hercegovini?

Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”

Piše: dr. Ante Čuvalo

Sjećam se iz mladih dana kako bi stariji znali pripovijedati da je taj i taj iz sela išao kroz ograde u drugo selo sjeverno od nas i izgubio se. Ne zna ni on što mu je bilo, ali krenuo na krivu stazu pa se vrtio i vrtio u krugu oko neke vrtače; nikako izići na pravi put. Slijedio je i savjet nama djeci: ako vam se nešto tako dogodi, nemojte lutati, sjednite, smirite se, pomolite se Bogu, procijenite gdje ste i onda ćete sagledati kako do puta. Premda kozji, vodit će vas do izlaza iz šume.

U životu pojedinaca, obitelji i društva općenito višeput se nađemo u prilikama u kojima se izgubimo. Šikara oko nas, sve staze postanu slične i onda kružimo; nikako naprijed. E, onda umjesto panike, kukanja, prozivanja i psovanja tko nas u to dovede (a vjerojatno smo i sami krivi ili barem tomu dobrano pridonijeli) treba stati, udahnuti, pomoliti se, sagledati prilike i vidjeti kojom stazom krenuti naprijed. Velim stazom, jer iz toga se ne izlazi magistralom, nego se treba strpljivo probijati kroz šikaru života. Ako s nama ima i drugih, onda složno, ruku za ruku i svima će biti lakše izići na čistinu.

Proplanci dobra

Na jednome sastanku u srpnju ove godine našlo se u Kupresu nekoliko ljudi koje, kao i mnoge druge, muče ove naše svakodnevne i višegodišnje (ne)prilike i tu smo u prijateljskome razgovoru odlučili pozvati i druge koji su spremni pridonijeti što je u njihovim mogućnostima u širenju zajedništva, dijaloga i dobra, u prvome redu, među Hrvatima, zatim drugim sugrađanima i svim ljudima dobre volje. Radi toga smo se našli na okupu u Sarajevu 27. listopada i odlučili utemeljiti Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”.

Dakle, Forum je krug ljudi koji su se našli zajedno i rekli: idemo pokušati u ovoj našoj šikari raščistiti barem mali proplanak, ledinicu, i na njoj se okupiti, duboko udahnuti, pomoliti se Bogu i vidjeti možemo li zajednički pomoći pronalaženju boljih puteva za budućnost svoju, svoga naroda i drugih koji su spremni s nama u miru živjeti i raditi. Možda pomalo naivno, ali vjerujemo da je pronalaženje izlaza i iz najtežih prilika moguće. A bit će to ostvarivo samo ako smo, u prvome redu, mi osobno spremni povjerovati da je dobro ipak moguće i u tome uvjerenju živjeti i raditi u zajedništvu s drugima.

Bit će korisno napomenuti da Forum nije politička stranka, nije karitativna ili kulturna udruga, nije čak ni organizacija u formalnome smislu riječi. Dakle, svi oni koji bi se mogli pobojati da se netko sprema potkopati im trenutačnu moć mogu odahnuti! Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine.

(Ne)prilike u kojima smo

Prije skupa u Sarajevu zamolio sam one koji su bili pozvani na sastanak iz više krajeva BiH da u nekoliko natuknica navedu najvažnije probleme i mogućnosti te, zatim, što bi se moglo napraviti na lokalnoj razini, među Hrvatima BiH i u državi. Odgovori su bili vrlo slični. Gušimo se u problemima, potencijala ima i rješenja bi se mogla pronaći ali sve se vrti u nekome začaranom krugu koji izražava svakodnevna izreka “Tako je to kod nas!”

Kod nas negativizam se tako “uhodao” da bi se to stanje moglo nazvati našim lokalnim BiH (a i u Hrvatskoj) Zeitgeist-om. Osim “duha vremena”, u kojemu živi današnji svijet, čiju dobru i lošu stranu svakodnevno osjećamo, postoji i naš lokalni Zeitgeist: malodušje, korupcija, „snalaženje“, strah, sebičnost, nerad, neodgovornost, letargija, zavist, nesnošljivost, varanje i samozavaravanje, bježanje od odgovornosti pa i sebe samih… Sve je to dio duha koji se zavukao u čovjeka, u društvo – politiku, kulturu, školstvo, gospodarstvo…, a nije zaobišao ni duhovna područja. Kako je u Izjavi sa skupa u Sarajevu i rečeno, Forum je, dakle, potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

“Vrlina nedaća”

Arnold Toynbee (1889. – 1975.), britanski povjesničar svjetskoga glasa, u svome poznatom djelu A Study of History iznio je zanimljiv povijesni princip “vrline nedaća” – to jest ljudskoga stvaralačkog odgovora na izazove okoliša i (ne)prilika u kojima se čovjek nađe. Naime, napredak je nastao i rastao tamo gdje su se ljudi morali “boriti za život” a ne tamo gdje im je priroda omogućila lako preživljavanje. Naravno, iza izazova morala se nazirati i mogućnost uspjeha. Dakle, na jednoj strani postojeći izazovi, a na drugoj uvjerenje da se oni mogu prevladati i ljudsko stvaralaštvo iznjedrili su civilizacijski napredak. Ovo napominjem jer premda ovo naše društvo proživljava velike izazove, tu su ogromni potencijali, uspjesi su mogući, imamo i tradiciju stvaralaštva, ali čini mi se da nam je kao pojedincima i kao društvu popustila hrabrost, vizija i vjera da je napredak ipak moguć. Istina, nametnuti nam rat ne samo da je pomeo tisuće života nego je zamutio sve vode u kojima su samo “cili u portu” i “šarani” dobro prošli. Ali, već je vrijeme da sami sebi i jedni drugima vratimo viziju, nadu, želju za rad i stvaralaštvo, i uspjesi neće izostati.

U ovakvim prilikama kakve su u nas, čovjek može ili pobjeći, kao što su mnogi prije učinili i danas čine, buniti se na razne načine, ili učiniti iskorak: svojim načinom života i rada, svojom principijelnosti i nesebičnosti, ljubavi za pravdu i istinu, prihvaćanjem i poštivanjem drugih – onih koji su mu bliži po vjeri i naciji kao i onih koji nisu; ukratko svojom vjerodostojnosti i dosljednosti stvarati pozitivnu kulturu življenja koja će se zasigurno širiti i jačati oko njega. Ovo mogu i trebaju učiniti osobe svih profesija i uzrasta. Đak i student treba odlučiti da neće “švercati”, profesor da će biti dobar predavač i odgojitelj, liječnik da će biti vjeran Hipokratovoj zakletvi, proizvođač voća i povrća da neće podvaljivati kupcu što valja i ne valja, majstor da će profesionalno napraviti posao, trgovac da neće varati, sudci i pravnici da će se uistinu boriti za pravdu, političari da će služiti narodu….

Takvi pojedinci već postoje, zasigurno i vi i ja znamo za takve ljude. Oni rade pošteno (premda će ovdanji Zeitgeist-eri odmah reći da se ovdje ništa pošteno ne može učiniti) i svojim stvaralaštvom obogaćuju sebe i svoju sredinu. Ne moraju to biti nekakvi “veliki ljudi” ili veliki pothvati. Kada vidimo nečiju lijepo uređenu kuću, okućnicu, vrt, mjesnu školu, crkvu… odmah se vidi da se ta osoba, obitelj, susjedstvo, selo, grad… odupiru stihiji negativizma i beznađa. Takvi pojedinci i obitelji, takve škole i župe, sela i naselja… već su iskoračili iz kulture koja dominira našim društvom. Oni stvaraju drugu kulturu koja je ispod radara naših medija, koji najradije pišu o negativnim pojavama oko nas i među nama.

Dobro je ipak moguće

Hrvatski forum u prvome je redu izazov da svjesno iskoračimo iz postojeće kulture koja nam je stigla “do grla”. Drugo, Forum se stavlja na raspolaganje kao poveznica dobronamjernih ljudi različitih dobi, zavičaja i profesija; svih koji žele dati svoj obol očuvanju i napretku hrvatskoga naroda i društva u ovoj zemlji općenito. A treće i ono najvažnije jest rad. Forum će animirati razne djelatnosti koje će jačati hrvatsko zajedništvo na svim razinama. Od dobrih ideja i želja nema ništa. Iz apatije moramo prijeći u akciju ako želimo bolju budućnost. Vjerujemo, “dobro je ipak moguće”! Tko god vjeruje da je moguće, neka učini iskorak i zajedno ćemo graditi bolju budućnost. Težak je to put, ali bez toga neće ići!

Dosljedno tomu, mi kao pojedinci trebamo svjesno i odlučno iskoračiti iz postojećega Zeitgeist-a. To je prvi korak. Drugi korak je povezivati se s onima koji su već svjesno ili nesvjesno učinili takav korak da bismo zajedno stvarali kontrakulturu, kulturu koja će biti drukčija, pozitivnija, stvaralačkija, bolja, sretnija, kultura nade, samopouzdanja, iskrenosti, povjerenja… Nama je potreban preporod društva koji nitko ne može uvesti ili nametnuti odozgor; ono mora niknuti među nama i zajednički ga moramo zalijevati i njegovati da bi donio željene plodove. Dakle, ne će to biti lagan i kratkoročan put, ali ga treba otpočeti i na njemu ustrajati.

Nadalje, uz jačanje vjere u sebe, povjerenja u druge i rada za opće dobro, naravno treba rješavati temeljna politička pitanja koja su već toliko godina paralizirala ovu državu. To je, u prvome redu, Daytonski sporazum koji je, srećom, zaustavio jeku topova i ubijanja, ali je toliko zapetljao ustav ove zemlje da izgleda kao konjska griva koju su “splele vile”. Mnogo je tu “vila”, domaćih i stranih, i svaka od njih umjesto da raspleće one i dalje mrse i u tome neredu gledaju svoje interese, a ne životne potrebe čovjeka i naroda.

Taj ustav, među ostalim, zakinuo je Hrvate, koji su jedan od tri konstitutivna naroda BiH, ali svjedoci smo kako se takva konstitutivnost ipak može lako zaobilaziti. Više puta ovdje i vani se zna govoriti o rješavanju “hrvatskoga pitanja u BiH”, slično kao što se nekoć govorilo o “hrvatskome pitanju u Jugoslaviji”. A takva formulacija je promašaj! To implicira da smo mi ovdje nekakav problem! Ne postoji “hrvatsko pitanje”. Problem ima BiH kao država, odnosno problem je u ustavu ove zemlje koji je, što bi naši stari rekli, “krivo nasađen”. Problem su, na jednoj strani, Republika Srpska, i na drugoj bošnjački unitarizam. Mi ne tražimo ništa više ni manje nego što imaju druga dva naroda u ovoj državi. I jednom kada sva tri naroda, kao i svaki građanin ove zemlje, bude uistinu ravnopravan i slobodan biti ono što je u cijeloj BiH, onda ćemo svi moći krenuti prema boljoj budućnosti. Rekoh u cijeloj BiH, jer kada se govori o Hrvatima u BiH, (pre)često se misli samo na Federaciju, a ne i na RS. Kao da tamo Hrvati i ne postoje i kao da taj dio BiH nije i hrvatski i bošnjački.

Nađimo se na Forumu

Prilično smo navikli, ili su nas ovi-oni tako naučili, iščekivati da netko drugi rješava probleme koji su opći, zajednički nam, počevši od smeća i korova odmah iza ograde našega dvorišta pa do ključnih gospodarskih i političkih pitanja. Ono što je zajedničko kao da nas se i ne tiče, posebice kada je to negdje malo podalje od našega sela, gradića ili općine. Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće” želi u prvome redu promicati dijalog među Hrvatima u BiH, među svim krajevima, strankama, udrugama, ustanovama, a zatim i među svim našim sugrađanima, i taj dijalog pretvarati u pravu i iskrenu suradnju i rad za opće dobro.

Neka ovo bude i poziv svima koje muči postojeća “kultura” negativizma, nehaja i straha, i u njima postoji ideali da možemo bolje, i spremni su žrtvovati se za te ideala, da se jave na hrvatskiforum@gmail.com pa ćemo u zajedničkome povezivanju i radu tražiti izlaze iz ove svakidašnjice i graditi bolju budućnost. U slozi je snaga, a u nesebičnome radu je napredak. U vjeri da je dobro ipak moguće, mi okupljeni u Hrvatski forum promicat ćemo sve što pridonosi boljitku i pozitivnomu ozračju među Hrvatima i među svim ljudima dobre volje. Na taj način, slobodan sam kazati, ponajprije se vraća dostojanstvo čovjeku, ali se i otvaraju mogućnosti za bolji život, za sigurnije sutra.

*****

Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine. Forum je potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti – Davor Dijanović

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Davor Dijanović
http://wwwacuvalo2.hkv.hr

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?
Počet ću od kraja Vašeg pitanja, bliže mi je srcu. Hrvati koji su željeli slobodu i državu svog naroda i za to se borili, doma i u svijetu, zasigurno su sanjali drugačiju Hrvatsku od ove koju danas imamo. Ali imajmo na umo, to je bio ideal, naš san i ljubav…. To nam je davalo poticaj i snagu u radu za domovinu da bi u njoj hrvatski narod i svaki pojedinac mogao u slobodi živjeti, stvarati, napredovati, doprinositi boljitku osobnom i drugih ljudi s kojima dijeli ovaj komadić zemlje i svoj povijesni trenutak. Koliko je samo ljudi za taj hrvatski san dalo živote i godine zatvora!
Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu… to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bismo više bili ono što jesmo: Božji partneri.
Da budem konkretniji, znam da je nemoguće imati idealnu Hrvatsku, ali ipak sam očekivao bolju nego što je danas. Moglo je i trebalo biti bolje. I kao narod i pojedinci možemo puno bolje! Imam nekakav čudan osjećaj, kao da je nekom bilo stalo da ne bude bolje, da dokaže da ne znamo, da ne možemo… Dakle, da je donedavna, propala satrapija, bila dobra. Nekima je zasigurno i bila bolja!
Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon mog kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali je nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica s obitelji otišla u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski, kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom tog susreta teta Stana me ozbiljno upitala: “Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?” A ja joj sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim svoje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva.
I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći ostale su u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.
Ali sad ne smijemo plakati nad izgubljenim vremenom i današnjim prilikama. Ideal o osobnoj i zajedničkoj boljoj budućnosti ne smijemo nikad izgubiti iz vida. Svi mi, posebice mladi, trebamo imati osobni i zajednički ideal i ponos, uvijek sanjati i stvarati! Ne sjediti i sanjariti, nego imati jasne ciljeve, zagrnuti rukave i raditi. I kad nemamo stalnog posla ne smije se sjediti i plakati. Treba djelovati, višestruko djelovati! Jedino tako možemo stvoriti sebi bolji život, bolje društvo i bolju Hrvatsku.
Što se tiče referenduma i našeg ulaska u EU, podosta je već rečeno i napisano o mogućoj (ne)legalnosti i (ne)legitimnosti tog čina, o našoj “jedinoj opciji” (ako je jedina, onda izbora nije ni bilo), o kampanji jednoumlja i pranja mozgova, o glasnoj poruci većine koja nije izišla na referendum, itd. Ali sad je to gotov čin. Iako je to tako, natuknut ću nekoliko misli o tom našem skorom ulasku u EU.
Međunarodne prilike poslije Prvog svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognutih manjom ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav “križni put”. Krv je počela teći čak i prije nego su naši “napredni domoljubi” pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zaogrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira!
S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj “put doma”, povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povratka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih “istina” iz nedavne prošlosti, a na tv stalno slušamo o “našoj zemlji”, “našim karajevima”, “našim građanima” “regiji”, a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, “pisani na stini”, i uvijek je bilo onih koji su čuvali i branili kulturna bogatstva koja primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti.
Ako želimo biti “doma” u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravni s drugima. A da bismo bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom “elitom”, valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od “neuke mase” i “konzervativenih ognjištara”. A da bismo imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.
Stariji čitatelji ovih redaka sjetit će se Otvorenog pisma Petra Šegedina Stipi Šuvaru iz 1987. godine, a mlađima preporučujem da ga pronađu i pročitaju. Šuvar je tada bio “sekretar za prosvjetu i kulturu” i zagovarao praksu da se građani što više upisuju kao Jugoslaveni ili anacionalni. “Vi ste po porijeklu (rekoste mi) Portugalac, a ni seljak niste (rekoste mi također), da biste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Vas, tako, nikad nije zanimao problem ljudskog ukorijenjenja, pa tako ni onaj nacionalnog.” Tako Šegedin drugu Šuvaru. Ali strah me je da među našom “elitom” pa i onom koja će nas predstavljati u EU ima podosta Šuvarovih sljedbenika, samo što su vremena drugačija i sad su okrenuti i prema drugoj strani svijeta, ali ipak ne mogu prekriti šuvarovski (zlo)duh u kojem su odgajani.
Višeput nam se prodavala i prodaje ideja bajoslovnog svijeta s mističnim granicama univerzalizma u kojem ćemo kao odnarođeni pojedinci biti slobodni, ravnopravni, bezbojni… i sretni, ali takav svijet ne postoji. Biti istodobno svjetski i svoj obogaćuje svakog od nas. Treba imati globalnu i europsku svijest, ali istovremeno biti dobro ukorijenjen u svoju kulturnu baštinu te raditi za dobro svog naroda, svoje države. Ako ne ćemo mi, tko će drugi!
Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan na od vlade u Washingtonu sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima… Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon otprilike pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi, onako usput ali glasno reče: Gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje bili. Nemojte zaboraviti tko ste i otkuda ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno prebivalište. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva.
Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo – prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se budemo osjećali “doma” u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora, u prvom redu, biti osobna i društvena. Svjedoci smo plodova gospodarske “tranzicije” koja je dosad bila bez one osobne, društvene, nacionalne. O ovoj temi sam još 1990. objavio članak u tadašnjoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji upozoravajući na probleme koji nas čekaju i potrebi “druge revolucije”. U svezi tog članka dobih pismo i od jednog dobrog i dragog profesora iz Zagreba koji me, među ostalim, upita tko će tu “drugu revoluciju” u Hrvatskoj povesti i provesti. Ali taj proces mora biti odozdo prema gore, od pojedinca, udruga, škole, medija, Crkve, ustanova… Nitko ne će i ne treba to za nas učiniti. Neka svatko počne od sebe i Hrvatska će biti bolja, neizmjerno bolja za kratko vrijeme. Bolja i od društva u koje ulazimo. Sve se može ako se hoće! U ovoj transformaciji naša “elita”, umjesto da bude prava elita i prednjači, postala je glavna kočnica tako potrebnih zdravih promjena.
Mislim da je većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili su taj dan ostali doma, to napravili ne zato što bi u principu bili protiv EU, nego što se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nije baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše “elite” kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više put nije siguran rade li oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.
Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako općenito gledate na perspektivu povratka emigranata i iseljenika?
Zabilježena je jedna stara anegdota među nekadašnjim poljskim Židovima koja veli da je jedan pobožan muž saopćio ženi kako je investirao milijun zlota i nada se ovećoj dobiti, ali ga zabrinjava mogućnost da bi to mogao sve izgubiti. Što ako nam se molitve usliše i dođe Mesija, govorio je ženi. Sve će propasti! A žena mu odgovora: Bog će pomoći i Mesija još ne će doći!
Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što je u našem slučaju “mesija” došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu, na jednoj strani, radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život…) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji “obećane zemlje”? Nije to mala dvojba.
Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A, većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.
Ali, dilemu ostanka ili povratka ne bi trebalo uzeti u nekakvim apsolutnim kategorijama, ili – ili. To se može i trebalo bi gledati i na drugi način. Čovjek može zagrliti obje domovine, biti doma i od koristi na obje strane. Važno je htjeti, biti otvoren prema životu, imati ljubavi, volje i optimizma, a načini kako tu ljubav za rodnu grudu pretvoriti u djelo uvijek se pronađu. Zapravo, takve putove ne treba puno ni tražiti, oni se nekako sami otvaraju. Najgore je ako se netko vraća iz koristoljublja, jer u tom slučaju ne će biti od koristi ni sebi ni drugima, niti će biti sretan.
Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom pothvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li se vratiti iz Australije ili Amerike. I danas se može i treba na tom raditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. I dalje sve ostaje samo na pojedinačnom vraćanju.
Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu oduvijek je bio naš san. Bilo je samo pitanje vremena. Hvala Bog da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće, i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo napraviti ponešto dobra.
Napomenut ću i ovo. Danas je možda veći problem kako zadržati da ljudi ne odlaze, nego kako vratiti one koji su već davno otišli. Kako osigurati poslove mladim ljudima i olakšati im ostvarivanje svog profesionalnog i obiteljskog života? Ali vidjeli smo u promidžbi za ulazak u EU, mogućnost odlaska se “prodaje” kao obećavajuća mogućnost, a ne kao neuspjeh domaćih političara i njihovih gospodarskih programa. Umjesto da sebi gradimo bolju budućnost, mi ćemo ju graditi drugima. Otići će oni najsposobniji. Ta, na što je bolonjski proces visokog obrazovanja usmjeren ako ne na izvoz najboljih!
Programe ostajanja i povratak trebalo bi usklađivati u radu za bolje sutra, posebice kad je riječ o investicijama iz dijaspore. Ne vidim razloga da nema sustavnog povezivanja naših mladih stručnjaka u domovini i dijaspori te njih i mogućih investitora. To bi bilo od obostrane koristi. Ali, na ovakvim i sličnim mogućnostima treba poraditi. Ne će se ništa samo od sebe dogoditi. Zašto imamo ministre. Neka počnu “ministrirati” narodu!
Što bi, prema Vašem mišljenju, hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku te, s druge strane, izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu.
Povijest odnosa hrvatskih iseljenika i domovine je vrlo zanimljiva i slojevita i tekla je kroz više faza. Jedan od glavnih faktora u dinamici naših odnosa bile su države i režimi koji su vladali ovim narodom. Kako su se režimi mijenjali, tako su se mijenjali i odnosi. Ali, kroz cijelu tu povijest jedno je konstantno: istinska ljubav kod ogromne većine iseljenika za svoju domovinu, izražena višestrukom djelatnošću za dobro svog naroda.
Ako te odnose podijelimo u nekoliko kategorija onda u obzir moraju, svakako, ući i slijedeće: osobni/privatni i skupni/kolektivni odnosi, te odnosi s ustanovama i onima na vlasti. Privatni/pojedinačni odnosi su uvijek bili vrlo prisutni i jaki. Ljudi su komunicirali sa svojima doma i pomagali koliko su mogli, nekad i više nego su mogli. Kolektivni odnosi su također uvijek bili prisutni, ali su često ovisili o višim silama, onima na vlasti. Kako i znamo, donedavno se nismo smjeli ni družiti s onima vani! Ali je ipak bilo puno skupnih akcija pomoći za potrebe bilo nekoj župi, bolnici, onima u nevolji itd. Bilo je, također, prigodnih masovnijih okupljanja kad bi došao netko od hrvatskih pjevača, folklornih skupina i slično. Od ustanova jedino je Crkva imala i ima stabilnu prisutnost među iseljenicima zadnjih stotinjak i više godina. Sve drugo je bilo i ostalo šturo, kao, primjerice, poneko društvo prijatelja Matice hrvatske koje je nastalo za vrijeme Hrvatskog proljeća, AMAC, Napredak itd. Donedavno se nije  smjelo uspostavljati mostove između nas vani i domovine. Sad, kad nam nitko nije na putu, ipak nema kakvih čvrstih i stabilnih programa između hrvatskih institucija i iseljenika. Bilo bi to jako važno, ali da se to ostvari “netko i negdje” u tim našim ministarstvima i ustanovama trebao bi shvatiti važnost takvih veza, obostrano korisnih.
Imam s ovim pomalo i osobna iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili “ustaše”. Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali propali su svi pokušaji u uspostavljanju stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi već i po prirodi svog posla trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno, nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam.
Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali otada na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, no konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.
Stranke s jačim nacionalnim sadržajem, ili barem se tako predstavljaju, nastojale su iseljeništvo ujarmiti u svoja kola, a domovinsko strančarenje u dijaspori, posebice u prekomorskim zemljama, ne ide, niti je poželjno. Iseljenike povezuje ljubav s domovinom, a ne stranačke lojalnosti. Oni će biti uz one za koje smatraju da im je boljitak hrvatskog naroda i domovine na srcu, a ne samoljublje i koristoljublje.
Stranke na ljevici imaju problem s iseljeništvom jer u glavama mnogih od njih to je još “neprijateljska i reakcionarna emigracija”, koja ne prihvaća “tekovine narodnooslobodilačke borbe”. Premda je pao Berlinski zid, u njihovim glavama još postoji mentalni zid kojeg oni ne žele ili se boje srušiti. Oni zapravo još ne znaju kako bi se postavili prema iseljeništvu pa onda misle da je najbolje taj dio hrvatskog naroda ignorirati. Svima onima koji se ne mogu osloboditi nedavno propalih ideologija, iseljeništvo jednostavno ide na živce, a smeta im i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda.
Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih “elita” (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imala pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što mislš, ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet… Mi smo sad politički slobodni, a još puno toga sputava ovo društvo da istinski slobodno može krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam… svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji sve žele imati pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!
Mislim da vjetrovi današnjeg općeg beznađa i negativizma pušu iz istog smjera. Treba ljude dovesti u bezizlazne prilike i onda je lakše njima vladati, manipulirati; ovisni su o nečijoj milosti. Slobodni su, ali ne daj Bože da bi se nezadovoljnici organizirali u politički pokret koji bi ugrozio vlastodršce i druge moćnike. Ako se nešto i pokuša, uvijek se nađe načina da se predusretne svaki pokušaj organiziranja. Mislim da bi baš između dijaspore, posebice onih kojima je sudbina domovine još na srcu, i onih koji su na marginama ovog društva trebalo uspostavljati dijalog i tažiti putove kako pokrenuti kola naprijed.
Nije da naši moćnici ne znaju “iskoristiti” dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih Hrvata ima na svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to snaga bila samo da ih je umrežiti i povezati s domovinom!
Na primjer, krajem prošle godine Hrvat, Petar Puljić, dobio je “Ethnic Business Award” u državi Queensland i istu nagradu za cijelu Australiju. Svečana dodjela bila je u Sydneyu 7. studenog 2011. Tu su bili predstavnici vlade, senatori, poslovni ljudi… Među uzvanicima bio je i veleposlanik Republike Hrvatske. Svečani program je emitiran u 32 države. Da li je to ikoga u hrvatskim medijima zanimalo? A ovakvih i sličnih uspjeha ima velik broj, ali nitko te ljude ne povezuje da bi bili na pomoć i domovini.
Imigrantske zemlje, kao što je Australija, uspješne ljudi iz etničkih skupina vidi kao gospodarske i kulturne mostove sa zemljama odakle oni potječu. Tu istu sliku treba samo okrenuti i svaki poslovni Hrvat, profesionalac, znanstvenik… može povezivati domovinu sa zemljom u kojoj trenutačno živi. A takvih ljudi imamo po cijelom svijetu. Zamislite kakav bi to bio potencijal! Ali, njihovo umrežavanje je moguće jedino ako domovina prepozna te mogućnosti, želi ih umrežiti i nađe najkraći put do ostvarenja tog cilja.
Jedan primjer i ideja: Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka… Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.
Ovih dana bilo je rasprava u Saboru o Hrvatima izvan Hrvatske. Vidim da se rabi i riječ “briga” za one izvan državnih granica. To možda važi za neke zemlje, ali za većinu Hrvata u dijaspori nitko se ne treba brinuti, nego jednostavno s njima surađivati i uvažavati ih, jer je ovo i njihova domovina za koju su se i oni borili i radili, te imaju pravo i dužnost za nju se brinuti. Neka mjesto i uloga hrvatske dijaspore ne bude predmetom stranačkih nadmudrivanja, nego neka Sabor stvori “odbor zdrava razuma i plemenitih namjera” koji će sagledati prilike i donijeti prijedloge, i neka Sabor donese dobre zakone pa idemo na posao.
Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?
Investicije Hrvata iz iseljeništva su moguće i poželjne, a da bi se to ostvarilo treba u prvom redu poraditi na otklanjanju problemima koji to usporavaju i osporavaju, od birokracije do korupcije. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i koliko čujem najbogatiji u današnjoj vladi nekoć javno izjavi u Americi: Zašto bismo mi dali da vi kupujete u Hrvatskoj kad to mi možemo učiniti. Rezultati pokazuju o kakvim se “kupovinama” kod nas radilo. Nije bio samo jedan slučaj kad dolazi izvana ponuda u gotovini i veća od one domaćih moćnika, ali prodaja ide podobnima na temelju šupljih papira. Onaj tko želi čiste račune u ovakve investicije ne ide. Zato zakone i dosadašnju praksu treba temeljito mijenjati, posebice birokratska zanovijetanja, korupciju, radne navike, nerazborite namete itd.
Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manje i srednja poduzetništvo. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle, počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, jest čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu, što mi kupimo ne će kupiti stranci (pa čak i i neprijatelji) a istovremeno je to i pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini također je dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti…
Prijateljima, poznanicima i svim drugim Hrvatima koji se ne namjeravaju vratiti za stalno, preporučujem da u domovini kupe kuću ili stan radi sebe i potomstva. Kad djeca i unučad počnu dolaziti u svoj dom u Hrvatskoj (ne kao turisti kod svojih rođaka) tek onda počinju osjećati da su doma, da je to i njihova domovina. Ovo govorim iz iskustva svoje obitelji.
Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?
Percepcija bi mogla biti puno bolja. Bilo je puno entuzijazma i idealizma oko ostvarenja samostalnosti i bili smo ujedinjeni tijekom rata, a zatim je nastalo zatišje. Glavni razlozi za to nisu umor ili činjenica da je netko dijasporu iskoristio za osobnu korist, nego je, na jednoj strani, osjećaj namjernog marginaliziranja dijaspore i, na drugoj, domovinski negativizam, poslušnost “elite”, izručenje generala, politička korektnost, omalovažavanje samih sebe i svoje kulturne baštine, prikrivanje komunističkih zlodjela i vladavine terora antifašizmom…
Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize, što je činila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su “svjetski stručnjaci” bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.
Ovakve i slične stvari muče dijasporu i ona postaje sve ravnodušnija prema domovini. Ima još nade i trebalo bi poraditi da se stvari mijenjaju što brže i u domovini i među Hrvatima u svijetu.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi, prema Vašem mišljenju, bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?
Stariji se sjećaju one priče kad Tito pitao Boga kad će u Jugoslaviji riješiti nacionalno pitanje, a Bog zaplaka. Čini mi se da je slično i s BiH. Stvari su toliko zamršene da ih ne bi, što se kaže, ni Bog mogao riješiti, a istovremeno su vrlo jednostavne. Naime, Dayton je zaustavio jeku topova i istovremeno napravio, najblaže rečeno, totalnu i nepravednu ustavnu zbrku. Je li to rađeno slučajno, iz neznanja, planski…, o tom se može diskutirati. Iz Daytona se rodila današnja BiH puna napetosti, nedorečenosti i problema. To je bilo i za očekivati, jer na daytonskim temeljima se ne može graditi ništa stabilno i trajno. Nadalje, na jednoj strani je velikosrbizam, na drugoj bošnjački unitarizam, a Hrvati su ostali u procijepu i u tim prilikama jedni među Hrvatima zagovaraju i rade jedno, a drugi drugo. Oni ne žele ovakvu nego ravnopravnu BiH u kojoj mogu biti slobodni i kao pojedinci i kao Hrvati. Ali, nemaju sloge pronaći minimalno zajedništvo i plan kako do toga doći. Svaka općina pa i selo, odnosno oni koji ih predvode, gleda kroz svoj “čibuk” i zato su (pre)često nadigrani i izigrani
Rekoh da je u biti ovo priličito lako rješiv problem, ali samo ako ćemo pošteno! Ako se svi slažu da je BiH sekularna država, sva tri naroda konstitutivna i svi žitelji ravnopravni, onda pronalaženje pravedne ustavne formule nije baš nerješiv problem kako nam se to prodaje. To je nemoguće ostvariti na temeljima koje je Dayton postavio. Sve nadogradnje su samo krpljačina. Ali, zar je nemoguće, recimo, naći određeni broj normalnih i poštenih ljudi i vrsnih stručnjaka sa sve tri strane i drugih koji će pronaći najbolja moguća rješenja? Mislim da je to moguće, ali to treba htjeti. Trebaju sve karte biti na stolu.
Koliko mogu zaključiti, nikome nije stalo da se poduzmu pravi koraci i stvari počnu rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj “eliti”. Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav “proces” odvija u nedogled. Dok taj “proces” melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za “dobro obavljen posao”.
Dokle će ići ovako, valjda ni Bog ne zna! Jedino znam da su Hrvati najmalobrojniji, a izgleda mi i najnesložniji, i ako se nešto ozbiljnije ne poduzme, slabo nam se piše!
Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Koliko se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?
Za početak, spomenut ću knjigu pok. Zvonimira Kulundžića “Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima itd… itd… hrvatske povijesti” koja je objelodanjena 1970., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sam naslov knjige je govorio i govori puno o toj temi. Trebalo bi i danas nešto slično napisati.
Sve tamo od početka prošlog stoljeća pa do današnjih vremena hrvatska povijest je nedovoljno istražena i ispričana, negirana, manipulirana… posebice od kraja Prvog svjetskog rata, to jest od ulaska u jugo-državu. Tijekom Titova režima nad hrvatskom historiografijom su “dežurale” dvije ideologije, komunistička i jugoslavenska, odnosno velikosrpska. Ipak se među hrvatskim povjesničarima uvijek našao ponetko hrabriji i nastojao je rastegnuti nametnute obruče tih ideologija koliko se dalo i moglo, a “slobodu” su imali samo ideološki podobni povjesničari.
Vjerujem da je svaka historiografija odraz i dio vremena kad je stvarana, ali premda su komunistički režim i jugo-država propali, hrvatska historiografija, bolje reći njezina “najvidljivija” komponenta je zastala negdje na putu od ne tako davne prošlosti prema sadašnjosti. Primjerice, ona i dalje komunističkom verzijom antifašizma prekriva i negira ili baca “ozbiljne sumnje” u ratna i poratna zlodjela. Umjesto da se istražuju činjenice i okolnosti, i svemu pristupa s ciljem da se sazna istina, ma kakva god ona bila, i dalje se o nekim stvarima i ljudima šuti, drugoj strani se vrlo jednostrano pristupa, neistomišljenike se nastoji diskreditirati i iz javnih medija isključiti itd.
Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su “stručnjaci” za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad “ostacima” Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!
Vidim da se poneki pokušavaju igrati s dekonstrukcijom hrvatske povijesti. Naime oni će osloboditi hrvatsku povijest mitova prošlost i iznositi činjenice bez konstruiranih samoljubnih vrednovanja i mitova. Ali dok to pokušavaju, izgrađuju svoje konstrukcije i mitove, po svom htijenju, mjerilu i trenutačnom “korektnom” ideološkom viđenju.
Nije problem samo u historiografiji, nego i u nastavi također. Treba imati dobre ideološke karakteristike da bi netko mogao predavati povijest, recimo na Zagrebačkom sveučilištu. Takvi onda predaju našim mladima i opterećuju ih svojim ideološkom korektnošću. Ne uče ih misliti, nego slijediti! Evo jednog primjera. Kod mene ponekad dođu maturanti iz lokalne gimnazije posuditi koju knjigu radi priprema za maturalni ispit. Zamijetih da imaju i cijelu listu pripremljenih pitanja koja im služe u tim pripremama. Zanimalo me je pogledati ta pitanja da bih iz njih vidio što naši srednjoškolci uče. Prvo što se može zapaziti je da đaci ne moraju misliti, nego samo “bubati”. A drugo, da se ponižavajuće samozatajno uči suvremena hrvatska povijest. Hrvatska je postala samostalna država kao da je s neba pala. Ne daj Bože da bi netko pitao đaka tko je bio agresor, o velikosrpskoj ideologiji, o generalima ili tko je bio Franjo Tuđman. Prešućuju se, izjednačuju se, negira se… Naravno, radi “dobrih odnosa” u državi i “regiji”. Ali to ne vodi ničemu, tako se mutne vode ne bistre niti liječe bolne rane, a još najmanje nečije zablude koje su i danas ne samo žive, nego i zimi cvjetaju!
Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor.
Mislim da se tu ne radi o mom ili nekoga drugoga mišljenju, to su činjenice koje su lako uočljive. Ne samo iz jugokomunističkog sustava, nego tu je i jedan broj onih koji su bili na strani srpske agresije. Ali kad bi netko te prilike počeo sustavno istraživati ne bi došao daleko. Pale bi osude sa svih strana. Jedni su dobili državu, a drugi su zadržali poluge moći i u svoj krug su primili jedan broj po koristoljublju sličnih sebi.
Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalci brzo postali ljubitelji laissezfaire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti. Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu “oni”, zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila  “partija”, koju su oni istovremeno “hranili”, od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!
Što se tiče žrtava komunizma, njima se i dalje poigrava politika, oni koji imaju političku moć. Činjenica da jedan od najljepših trgova u Zagrebu još nosi ime “voljenog maršala” govori glasno i jasno što se misli o Jazovkama (a toliko ih ima!), o Lepoglavama, o Stepincu i pobijenim svećenicima, o pokošenom Hrvatskom proljeću, o pobijenim hrvatskim emigrantima…  On je ratovao protiv fašizma, ali se prešućuje da se nije borio za slobodu, demokraciju i Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, komunizam i svoju neograničenu moć, te radi toga uništio toliko života. Njega i njegov antifašizam se i dalje slavi. Pa to je u normalnim društvima nepojmljivo. Ovo je zaista nenormalno!
Usput i jedna kratka natuknica iz američkog “antifašizma”. U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi “našijenci” su u svoju obranu najviše prizivali svoj “antifašizam”, a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. “Antifašizam” im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!
Pitanje komunističkih žrtava se tiče i mene osobno kao i na tisuće drugih Hrvata. Naime, moj otac je kao civil sa četvero djece i ja “na putu” pošao, kao i mnogi drugi, pred nadolazećim “osloboditeljima” jer nije znao što ga čeka kao Hrvata i katolika. Narod je čuo što se događalo u “oslobođenim” selima, pa se razmišljalo “bolje se skloniti, nego ih čekati”. I tako je krenuo u nepoznato. Jedan tad mlađi susjed ga je vidio kod Maribora u koloni za starije zarobljenike. Bio je visok gotovo dva metra i nije ga mogao promašiti. Prošao je Križni put i stigao u zloglasnu mostarsku Ćelovinu. Znamo da je tu bio jedno vrijeme i zatim “nestao”, a lako je zaključiti kako je “nestao.”
Ta riječ “nestao” mnogima od nas je duboko urezana u mozgu. Naime, kroz sve godine osnovne škole svako toliko bi pitali nekakve podatke, i kad pitaju za oca mi kojima su očevi pobijeni trebali smo reći – “nestao”. Kao da nas je napustio ili nekamo iščeznuo. Da ne bi rekli da su ubijeni, netko je od vladajućih za njih pronašao prikladnu kvalifikaciju – nestali.
I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi “drugi” nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu? Tko i zašto nam to pravo osporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se nečija djeca ili unučad ne bi postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!
Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?
Ima jedna stara izreka: “Teško ti ga ptiću koji kaka u svoje gnijezdo.” U hrvatskom gnijezdu puno se toga nataložilo i umjesto da se gnijezdo čisti, stalno se nađu novi ptići koji bi htjeli od njega napraviti brlog. Ali ne smijemo dopustiti da se prljavština i negativizam šire, nego treba oko sebe zračiti i jačati  samopouzdanje, odvažnost, odgovornost, istinoljublje, vjeru… Svatko treba početi od sebe i bit će nam svima bolje, a ne čekati da nam netko drugi posprema kuću i organizira život.  Zato, dajmo se na posao!

Dr. Ante Čuvalo – Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran!

Večernji list – 15. studenog 2011.
Snježana Nemec – Promatračnica
Dr. Ante Čuvalo, čovjek čiji su životni put usmjerile dvije odrednice: politički emigrant i akademski građanin daje svoje viđenje današnje Hrvatske. Doktorirao je povijesne znanosti (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice njegovu je knjigu “Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina” uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezina glasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge. Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.
U lipnju 1990. godine objavljuje članak „Hrvatska na prekretnici“, koji je napisan nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, a objavljen u tada emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605. Zanimljivost ovog članka napisanog prije 20 godina je, u tome što se navode opasnosti i izazovi s kojima će se Hrvatska suočavati, počevši od povijesnog trenutka stvaranja države, preko društvenih i moralnih problema, poput straha kao nasljeđa totalitarnog režima, korupcije, nasljeđa prošlosti i maksime – Nema boljeg rada od nerada, opasnosti od gubitka nacionalnog ponosa i identiteta, do moralne revolucije, koja bi prije svega trebala vratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, i dovesti do općeg društvenog i nacionalnog preporoda, jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim dijelovima svijeta. Donoseći vam link cjelokupnog teksta „Hrvatska na prekretnici“ prosudite sami gdje se Hrvatska nalazi 20 godina poslije. http://www.cuvalo.net/?p=140
Dr. Čuvalo zamoljen je da prokomentira nekoliko trenutačno aktualnih tema, na čemu mu iskreno zahvaljujem.
Pogled na današnju Hrvatsku

Današnje prilike u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu su onakve kakvih sam se bojao 1990. da bi mogle nastati: post-kolonijalne. Znam da su vremena, mjesto i prilike različite, ali ovo što se događa kod nas ima sličnosti s onim što se zbilo u Latinskoj Americi prije blizu 200 godina (ili u Africi kasnije). Države su postale neovisne, oslobodile se kolonijalnih gospodara, ali je moć ostala u rukama stare elite i prenijela se na njezino potomstvo, a i dobar dio (pred)revolucionarnih domoljuba pridružio se vlastodršcima, utopio se u novu/staru elitu, moć ih opčarala i postali su oslonac novog/starog sustava.
Ali, ne radi se samo o moći, nego, još važnije, i o nastavku kolonijalnog sustava vrijednosti i mentaliteta ne samo kod onih na političkim položajima, nego i u državnim uredima, kulturnim i prosvjetnim ustanovama, gospodarstvu, medijima … i u velikom dijelu naroda. U Hrvatskoj danas, kao i u davnim i nedavnim kolonijama, nije se bilo spremno prerezati pupčanu vrpcu sa starim sustavom, u našem slučaju s jugo-državom koja je bila kombinacija srpskog mini (ali krvavog) imperijalizma i komunističkog totalitarizma. Svjedoci smo da su mnogi još okrenuti prema Beogradu i zato smo prisiljeni (među ostalim) svakodnevno pratiti što se događa u Beogradu, dok malo čujemo, recimo, o Sarajevu i drugim glavnim gadovima u susjedstvu. Danas se to pakira kao “regionalna suradnja”, te vidimo kako niču razni “regionalni” projekti, Hrvati postaju “građani naše zemlje”, a zatim će valjda postati građani regije.
Tu čežnju za “starim dobrim vremenima” ja bi nazvao “egipatskim sindromom.” Ali, nije to sindrom nedavne egipatske pobune naroda, nego onaj iz knjige “Izlaska”. Čitamo kako su se mnogi Izraelci pobunili protiv Mojsija nakon što su izišli iz egipatskog ropstva. “Kamo si nas doveo, u ovu pustinju, bilo nam je bolje pod faraonom!” Lako je pretpostaviti koji su od Izraelaca bili najgrlatiji. Ne oni koji su zidali faraonove palače i hramove, nego oni koji su bili kotačići u faraonovu opresivnom sustavu. I kod nas, mnogi nisu željeli slobodu, a samostalnu hrvatsku državu još manje, fali im Egipat i faraon! Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran! Vidimo kako im se žuri promijeniti gospodare. Možda od njih očekuju manu, kao što je pala Izraelcima u pustinji. Ali mane neće biti (barem ne za narod), nego se sami trebamo brinuti za svoju budućnost. Sve drugo se skupo plaća! A mi to nikako shvatiti i prihvatiti.
O suđenjima, korupciji….
Ovih dana se uglavnom buba o Sanaderu i korupcijskim aferama. Svakako, trebamo znati što je bilo i tko je zlouporabio danu mu moć. Ali, rijetki su koji upozoravaju, istražuju i analiziraju zašto je to tako. Svi ti sanaderići, pukanići, ine, podravke, đakovštine… samo su simptomi (ne)kulture i (ne)morala ne samo “onih gore”, nego društva i vremena u kojem živimo. Dakle, na jednoj strani potrebna je stroga, dosljedna i pravedna primjena zakona (zakon iznad sviju!), a na drugoj, još je važnije presjeći pupčanu vrpcu s naslijeđenim društvenim vrijednostima i mentalitetom, koji su nekakva miješanja jugo-komunizma, sluganstva, zapadnog konzumerizma i vrlo jeftine imitacije svega i svačega, posebice onog što ne valja (a ne što valja) sa Zapada.
Nadalje, nasljeđe iz nedavne prošlosti koje se temelji na principu “snalaženja” i “improvizacije” treba liječiti i još važnije odgajati mlađe generacije u zdravom duhu. Od kako smo se obitelj i ja vratili u domovinu znam više put upitati mlađe koji znaju engleski da li znaju englesku riječ za “snaći se” u njezinu hrvatskom značenju. Ona u engleskom jeziku ne postoji! A kod nas, snalaženje je najunosniji zanat i pozitivna kategorija. Reći će mnogi, jedino tako smo mogli opstati pod raznim tiranijama. Točno, ali sad u ovim prilikama treba (trebalo je) racionalno i svjesno napraviti taj povijesni skok i udariti temelje novom i boljem društvu. A ta “druga revolucija”, revolucija duha je mukotrpnija od rata protiv agresora, to je rat u nama samim kojeg treba pobijediti. Odakle, početi? Od samoga sebe i ljudi s kojima živimo i radimo. Svaki od nas koji želi da svi skupa krenemo naprijed neka oko sebe širi svjetlo bolje budućnosti! Neka živi i radi po visokim civilizacijskim i moralnim normama.
Po povratku u domovinu zamijetio sam koliko su naši majstori sposobni improvizirati kad dođe do nekih problemčića u bilo kojem projektu i zanatu, dok recimo američki majstor dosljedno slijedi upute i nacrte, njemu je improvizacija strana. Ta naša sposobnost ima dobru, ali i vrlo lošu stranu. Naime, navikli smo da pravila nisu važna, te improviziramo gdje treba i ne treba. To radimo svugdje pa i u politici. Ali, to na kraju puno stoji.
Kamo god se okrenete nedostaje dugoročan i racionalan pristup stvarima. Ozbiljan gospodarski, politički, društveni, kulturni… razvoj se ne može temeljiti na snalažljivosti, improvizaciji, trenutačnim osjećajima, vezama, strančarenju… Povrh svega trebaju nam ljudi od discipline, odgovornosti, dobrih radnih navika, istinoljubivosti, domoljublja i čovjekoljublja.
Izbori…

Nažalost, ovo što je pred nama na političkoj sceni i trenutačnom “jelovniku” sve skupa je neslano i bljutavo. Nije to ugodno ni gledati, a kamo li žvakati i progutati. Ako je tako, onda me muči pitanje zašto je to tako i što se može napraviti u ovim prilikama?
Živeći (pre)dugo vani uvijek sam mislio da među Hrvatima ima ljudi od volje, znanja i karaktera koji mogu ostvariti državnu samostalnost i predvoditi u izgradnji sustava koji će biti stabilan, pravedan, human, napredan… I danas vjerujem da takvih ljudi i žena ima, i to lijep broj, ali takvi nikako ne mogu doći na vidjelo. “Problem” je da takvim osobama nije do moći nego do naroda, države, općeg dobra i zajedničkog napretka. Ovakvi “čim zinu” dođu u sukob s moćnicima, jer su viđeni kao nekakvi vanzemaljci. “Ideali” moćnika su: vlast, slava, neograničeno bogatstvo, samoljublje, biti u medijima, slikati se s drugim moćnicima…. Onim prvim ostaje samo biti glas u pustinji! Ne treba zaboraviti i da postojeći izborni sustav je ogromna prepreka u izboru kvalitetnih osoba u Sabor, kao i u samim strankama. Moramo glasovati za liste koje nam nametnu stranačke vođe, a izabrani moraju biti poslušni istim tim vođama, a ne narodu.
Na žalost, novostečena demokracija brzo nam se pretvara u nešto što nismo željeli. Narod postaje bezlična masa i nedefinirani građanin postmodernizma, a političari lijepo umotani i dobro reklamirani produkti. Nije važno što je u paketu! Ne bi danas, recimo, Abraham Lincoln nikad mogao postati predsjednik Amerike, a naš Starčević bi bio proglašen opasnim desničarem, premda je bio liberal svog vremena. Ljudi od karaktera kao ova dvojica u današnjoj politici slabo bi prošli. Također, kroz sporedna vrata nam ulazi “otvoreno društvo” i pomalo izgurava demokraciju, volju naroda. Kao da Hrvati (i drugi) zagovaraju zatvoreno društvo! Ali u ime otvorenosti treba nametnuti društvu sve što netko od nekuda (ne znamo ni tko i odakle) želi, svoje društvene, moralne, kulturne…vrijednosti. Mi smo jednostavno prisiljeni biti “otvoreni” i prihvatiti sve što se kome prohtije. Zanimljivo je da su se dobro plaćeni apostoli otvorenog društva uspjeli nametnuti medijima, odgojnim ustanovama, politici… Postali su moderna inkvizicija, policija duha i uma. I tako sve više i više postajemo taoci političke korektnosti. Što se događa s ljudskom slobodom? Imamo li pravo biti i politički nekorektni? Što je s demokracijom i suverenitetom; ima li pravo narod odlučivati ili moramo prihvatiti teror onih koji kroje što je za nas dobro, što moramo misliti i kako se ponašati? Usput, ima već podosta godina da sam na početku svakog semestra znao studentima reći da sam cijeli život bio politički nekorektan i takav mislim ostati, jer ne trpim nikakve policajce uma, a dobro ponašanje i poštivanje slobode drugih naučio sam još u mladim danima. Inkvizicija je prisutna i u Americi, ali kod nas se sve to nekako prihvaća kao da mora biti tako, jer valjda želimo biti “moderni”, prihvaćeni, pohvaljeni, jer s radošću izvršavamo što od nas drugi očekuju. Umjesto da budemo ono što jesmo, i svoji na svome.
EU

Činjenica da sam živio, studirao i radio u Americi ima zasigurno utjecaj na moje poglede i u ovom pitanju. Osim toga, cijeli sam život radio za slobodnu i suverenu Hrvatsku, te je normalno očekivati da imam više pitanja, a i straha, oko ulaska u EU, nego odgovora. Počnimo od nas samih. Nisam siguran da su naši političari dozreli ući u tu i takvu arenu. Njihovu zrelost možemo procijeniti po rezultatima njihova rada u Hrvatskoj danas. Mislim da mnogi od njih nisu sigurni ni u sami sebe, ni u narod, niti u državu. Oni će postati dobro plaćeni i poslušni EU činovnici. Drugi (političari i ini) s pristupom u EU žele vidjeti početak kraja suverene Hrvatske, da bi zatim oni mogli uspješnije operirati kao “regionalci” ili lakše ucjenjivati Hrvatsku u ime manjinskih prava i slično. Svima, koji Hrvatsku nisu ni htjeli (ili se čak protiv nje borili) ulazak u EU otvorit će nove mogućnosti slabljenja hrvatskog suvereniteta. Nadalje, EU je veliki eksperiment. Naime, neki misle i propagiraju da su vremena nacionalne države iza nas i traže se novi modeli, u ovom slučaju model združivanja država. Zanimljivo je da dok se to propagira broj država u svijetu raste. Ja sam mislio da je Hrvatima dosta tih eksperimenata koje netko izmišlja, a mi i drugi smo pokusni kunići. Kad čujem da nemamo drugog izbora nego EU, onda reagiram, ne hvala! Ako je to tako, a nije, tko nas je doveo u takav ćorsokak?
Od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putevi, stvaraju se novi odnosi. Kako u tom svijetu naći svoje mjesto, i to kao manja država? Izgleda mi da se naša elita toga boji, nema samopouzdanja, ne želi biti odgovorna. Još važnije, vjerojatno nije voljna zagrnuti rukave i raditi, pronaći puteve boljem gospodarstvu, boljoj budućnosti za mlade, da bi mogli svojim nesebičnim radom i ljubavlju za domovinu okupiti hrvatski narod u zajedništvo koje ima volju, viziju i sposobnost nositi se sa svim problemima koje sadašnjost i budućnost donose. Dakle, nemam ništa protiv EU kao takve, ali me muče pitanja: u kakvu EU mi ulazimo, pod kojim uvjetima, iz kojih razloga, da li će to biti za nas preskup eksperiment koji će nam doći na naplatu prije ili kasnije. Nas su zmije klale pa bi trebali biti oprezniji!
Dijaspora
Nedavno sam imao predavanje na Hrvatskim studijima u Zagrebu o povijesti i dinamici odnosa hrvatske dijaspore i domovine. Ti odnosi su prolazili kroz nekoliko etapa i možemo ih sagledavati u više oblika: osobni odnosi, skupni, organizirani kroz udruge i ustanove, gospodarski, kulturni, odnosi prema vladama i državama itd. Kroz sve to najjača nit tih odnosa na strani dijaspore je ljubav za domovinu, i to ne samo na riječi nego i na djelu. Rijetko je koje iseljeništvo (emigracija) bilo voljno toliko žrtvovati za domovinu kao hrvatsko. Najvidljiviji izljev te ljubavi bio je tijekom Domovinskog rata. Tada se uistinu osjetilo duhovno i djelatno jedinstvo domovine i iseljeništva. Ali onda vrlo brzo Hrvati izvan Hrvatske postaju stranci, čak i ako imaju i državljanstvo RH. Bilo je za očekivati da odnosi ne mogu ostati kao do Oluje, ali ne vjerujem da je itko očekivao da će se ovako brzo ohladiti. Razlog tome nije da se iseljeništvo umorilo i istrošilo pomažući za vrijeme ratnih godina. Iseljeništvo je vjerujem danas bogatije nego onda. Moraju biti neki drugi razlozi za ovakav hladan tuš na te, ne tako davno tople odnose, a oni su uglavnom na ovoj strani oceana i Alpa. Napomenimo neke od njih.
U samom početku današnje hrvatske države odnosi između onih na vlasti i iseljeništva nisu bili postavljeni na dobrim ustavnim temeljima. Krenulo se stranačkom stranputicom, a onda umjesto da se stvari popravljaju i da Hrvati u svijetu budu u svakom pogledu istinski partneri u čuvanju i razvoju domovine oni su bili sve više i više marginalizirani. Nedavno se govorilo i pisalo novom zakonu o odnosima hrvatske države i Hrvata izvan nje, ali, koliko vidim, to je još jedna limunada. Ukratko, Hrvati izvan Hrvatske su ostali na cjedilu, uglavnom obespravljeni. Njihov glas se malo čuje i još manje uvažava.
Da se ne bi krivo shvatilo, dijaspora ne traži ništa od Domovine osim da bude prihvaćena kao njezin živi dio. Za dijasporu se ne treba nitko iz Zagreba brinuti, nego s njom surađivati i uvažavati je, a da ne bude u nečijoj milosti, treba joj definirati prava i dužnosti. Budite sigurni, onda će uvijek više nego ispuniti svoje dužnosti prema domovini i hrvatskom narodu.
Jedan od glavnih razloga za današnji hladan odnos između domovine i dijaspore su u prvom redu političari, a zatim gospodarska i dijelovi kulturne elite, te mediji, što je opet sve vezano s politikom. Naime, dobar dio političara smatra dijasporu politički opasnom, ne radi nekakve radikalne ideologije, nego bi ona mogla postati politička snaga koju oni ne mogu kontrolirati. Pretpostavimo da u Saboru ima jedan broj zastupnika koji su izabrani direktno od Hrvata u svijetu, čak bi se lako moglo napraviti da im iseljeništvo i plaću daje, a da oni uistinu zastupaju njihove želje. Takvi zastupnici bi bili potpuno neovisni od domaćih stranaka i centara moći. Mogli bi glasno i jasno braniti interese Hrvatske i hrvatskog naroda. Oni bi mogli postati i potencijalni saveznici nekih manji domovinskih stranaka. Ovo bi našim stranačkim moćnicima, a i onima iz vanjskih centara moći koji drže Hrvatsku na oku, potpuno pobrkalo račune. A ja vjerujem da bi baš tako nešto bilo dobro za narod i državu, ali ne onima koji danas drmaju Hrvatskom. Zato je trebalo dijasporu ne samo marginalizirati, nego razbiti i jedinstvo duhovne Hrvatske.
Da je kako nije, ulaganja iz dijaspore su mogla i još mogu biti puno veća. Ali svi znamo kako je išla privatizacija. Najmanje pošteno! Ogromna većina onih koji su mogli uložiti u Hrvatskoj nisu htjeli uskakati u mutno. Bilo i onih iz dijaspore koji su voljeli mutne vode i u njima nešto ulovili, ali to su bile iznimke. Svi pravi ulagači žele vidjeti pravnu zaštitu svog kapitala i jasna pravila igre, a ne beskrajne birokratske zavrzlame.
Da li se odnosi dijaspora-domovina mogu poboljšati? Vjerujem da mogu i da bi na tom trebalo poraditi, na dobrobit sviju, posebice za bolju budućnost domovine. To će najviše zavisiti od Zagreba. Ako političari žele dobro Hrvatskoj i hrvatskom narodu onda bi čim prije trebali ozbiljno poduzeti korake i napraviti odluke koje bi obnovile djelatno jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Dijaspora može biti marginalizirana, ali njezina ljubav za hrvatsku domovinu i hrvatski narod je neugasiva.

Još o obitelji Čuvalo…cuvalo-ante-300x293

Ante Čuvalo, rođen 1944. u Proboju, općina Ljubuški, je 1965., nakon odsluženog vojnog roka, ilegalno prešao jugoslavensko-talijansku granicu i dospio u Trst, a potom u SAD. Na to se odlučio nakon što mu komunističke vlasti nisu dale putovnicu. Prije bijega je kao sjemeništarac pohađao Gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a u Americi je studirao filozofske i teološke studije, te nakon nekoliko godina uspješna pastoralnog rada, odučio se za studij povijesnih znanosti. Doktorirao je (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice, je njegovu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezinaglasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge… Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta, tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.

Supruga Ikica, rođena Rosandić, je ličko-slavonskih korijena. Rođena je u Italiji, odrasla u Argentini, živjela u Americi. Njezin otac, Mime Rosandić, bio je državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda u vrijeme NDH i stradao je u akciji “Deseti travanj” s Božidarom Kavranom. Profesorica je engleskog jezika koji je diplomirala na Katoličkom sveučilistu u Buenos Airesu i španjolskog jezika i književnosti, koju je magistrirala na John Carroll University. Predavala jedno vrijeme na Ohio State University, Columbus State University, a najdulje (20 godina) na South Suburban Collegeu u blizini Chicaga. Prevodila je puno tehničkih materijala za tvrtku Ford i nekoliko knjiga. Uz to, napisala je na engleskom i hrvatskom jeziku knjigu o Gospi guadalupskoj.

Vratili su se u Hrvatsku 2009. godine i žive na relaciji Pašman-Ljubuški. Vrlo su aktivni u javnom i kulturnom životu u novoj sredini. Imaju troje djece. Dvoje, sina Mimu, koji je donedavno živio i radio u SAD-u, i Anđu, koja je diplomirala na American College of Management and Technology u Dubrovniku. Anđa i brat Mime s grupom mladih sudjelovali su na obnovi u ratu izgorjelog arboretuma u Trstenu. Treće dijete, Stipu, udomili su 2006. godine iz Stadlerova dječjeg doma Egipat u Sarajevu,  i koji sada pohađa školu.   Mime je kompjutorski programer visoke reputacije. Uz to i veliki humanist koji se ističe u mnogim humanitarnim aktivnostima. Posebice su mu na srcu ustanove koje se staraju o nezbrinutoj djeci, a i sam je sudjelovao u raznim dobrotvornim djelatnostima, uključujući rad na gradnji kuća među američkim Indijancima u Sauth Dakoti. Rođen je 1982. u Columbusu, osnovnu i srednju katoličku školu završio je u Chicagu, a sveučilišne znanosti na Ball State University u državi Indiana. Studije je završio u tri godine i diplomirao suma cum laude. Radio je za Google, odjel You Tube, a 2011. godine, da bi bio bliže obitelji u domovini, prešao je raditi za ogranak američke tvrtke Firefox u Parizu. Njegov FTP program je postao prepoznatljiv po cijelome svijetu. Preuzelo ga je preko 20 milijuna “kompjutoraša” i preveden je na dvadeset svjetskih jezika.

Hrvatska na prekretnici

HRVATSKA NA PREKRETNICI
Dr. Ante Čuvalo

Članak koji slijedi napisan je u lipnju 1990., nakon  prvih slobodnih izbora u Hrvatkoj, a objavljen u tad emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605.


POVIJESNA je rijetkost da totalitarne idologije i apsolutni vlastodršci samovoljno pristanu na podjelu vlasti s dojučerašnjim političkim protivnicima, koje su smatrali i „neprijateljima naroda i države“.  Ali, to se ipak odvija pred našim očima.  To su povijesni događaji koje će rijetko koja generacija doživjeti.  Komunistička idologija i njezini režimi većim dijelom su se raspali.  Raspadaju se ne pod pritiskom nekih vanjskih snaga, već su sami sebe doveli u idološki, gospodarski, društveni i moralni ćorsokak.  Nije se moglo dalje!

Nekomunistički svijet se previše olako bio prilagodio na komunizam i komunističku dominaciju u raznim dijelovima svijeta. To je čak donekle i godilo nekomunističkim silama, jer u polariziranom svijetu „dobra“ i „zla“ sve je bilo jednostavnije i jasnije, ne samo u međunarodnoj politici, nego i u političkom raspoznavanju među raznim grupacijama u zemljama s pluralističkim sustavima.  Toga svega nestaje, i morat će se naći druge formacije i formulacije u prikrajanju i balansiranju svjetskog političkog, vojničkog i gospodarskog stroja, pa i unutarnje idološke diferencijacije morat će se prilagoditi novim prilikama.  Sigurno je pak, da će se pronaći novi oblici raspoznavanja, razmicanja i približavanja.  Kao i uvijek u prošlosti, interesi će biti glavni čimbenik u političkim odnosima.  Sreća pojedinih naroda ovisit će o mnogim okolnostima, ali ipak najviše o njihovu radu, pronicavosti, hrabrosti i viziji, i njihovu političkom vodstvu.


RAT JE KONAČNO ZAVRŠIO.  Gledano iz malo šire povijesne perspektive, lako je uočiti da Europa tek sada izlazi iz Drugog svjetskog rata.  Premda su topovi već desetljećima prestali tući, rat se nastavio.  Nastavio se u više oblika.  Najglasniji je bio „hladni rat“ između supersila i svih onih, koji su se našli u njihovim taborima, ali ni ostali svijet nije bio pošteđen te ratne „zime“.  Nije to bio samo rat živaca, nego je on stajao mnogo patnje, zatvora i progona, kao i mnogo ljudskih žrtava u oružanim sukobima, koji su bili, naime, „lokalne naravi“, ali su zapravo bili samo „vruće“ erupcije ispod hladno-ratne plohe.

Drugi svjetski rat se posebno nastavio u zemljama koje smo sve do nedavno u političkom smislu nazivali Istočna Europa.  U tom dijelu svijeta nastavilo se ratovti na više načina.  Osim onog blokovskog hladnog rata i pored prisutnosti tuđih vojnih snaga u tim zemljama, domaći staljinistički režimi su nastavili posebni rat protiv „narodnih neprijatelja“.  Trebalo je učvrstiti vlast uništenjem ne samo svake postojeće opozicije, nego i one, koja bi mogla i u mislima naroda nastati.  U isto vrijeme trebalo je legitimirati vlast na račun „neprijatelja“, ocrnjujući ga ništa manje nego kao utjelovljeno zlo, koje vreba na svakom koraku da zemlji i narodu donese propast i smrt.  A Hrvatima je dobro poznato da se u Jugoslaviji ta formula primjenjivala ne samo na idološke ili klasne „neprijatelje“, nego i na cijeli hrvatski narod.  Stoga se s lakoćom može ustvrditi da su zapravo Hrvati, čak i više od drugih naroda, živjeli sve do sada u sjeni Drugog svjetskog rata.  Mrtvi su im ostali neoplakani i nepokopani.  Rane su ostale nezacijeljene.  Podjelom hrvatskog naroda u dva ratna tabora planski ga se držalo „zaraćenim“ i ometalo se normalan proces zacjeljivanja ratnih rana.  Tek poslije prvih slobodnih izbora i preuzimanja vlasti od demokratskih snaga u današnjoj Republici Hrvatskoj, možemo reći da se rat u Hrvatskoj skončava.  Tek će sada ratne rane početi zacjeljivati i moći će se početi gledati naprijed.


POVIJESNI TRENUTAK.  Pogledamo li danas prilike u Hrvatskoj, i u istočno-centralnoj Europi općenito, možemo uočiti, da se hrvatski narod nalazi na jednoj od važnijih povijesnih prekretnica.  Po važnosti, ova nova prekretnica nije ništa neznačajnija ili manje sudbonosna za Hrvatsku i Hrvate nego ona iz 1102., 1527., 1815., 1848., 1868., 1918. ili iz Drugog svjetskog rata.  Samo što je ova prekretnica puno sretnija (i nadamo se, da je nitko ne će pretvoriti u tragediju). Ovogodišnja zbivanja u Hrvatskoj nisu na površini tako dramatična i burna (Nek nas Bog sačuva od „burne“ budućnosti, kad nas nije sačuvalo od „burne“ prošlosti!) kao ona iz ratnih doba, ali ne znači da su manje značajna.  Dapače, slobodnim izborima u Hrvatskj, pobjedom opzicije, dostojanstvenim i mirnim izlaskom naroda masovno na izbore, izborom stranke koja je bila najjasnija u svom hrvatskom programu (HDZ-a), veličanstvenim i mirnim prenošenjem vlasti na demokratski izabrani Sabor, ukazuju da je hrvatski narod naučio političku lekciju iz svojih vlastitih iskustava i da je čvrsto odlučio preuzeti sudbinu u svoje ruke.  To je mirna revolucija, koja nije još dovršena ni u samoj današnjoj Republici Hrvatskoj, a u drugim hrvatskim krajevima tek je na početku, ali smo na pravom putu prema potpunoj slobodi i samostalnosti.  Jedino kad se u skoroj budućnosti ostvari cjelovita državnost, potpuna samostalnost, ova godina će uistinu biti povijesna prekretnica za Hrvatsku.

Sve do travanjskih, pa i onih svibanjskih izbora sijači straha, unutar i izvan Hrvatske nastojali su obeshrabriti Hrvate.  One snage koje, s jedne strane, govore o demokraciji, slobodnim izborima, volji naroda i drugim lijepim frazama, a na drugoj strani su već unaprijed za taj isti narod napravili odluku da jugoslavenski državni okvir mora ostati na životu, plašili su svijet i hrvatski narod, navješćujući strah i građanski rat, da bi zaustavili zahtjev i nastojanja hrvatskog naroda za istinskom slobodom.  Ali to sve skupa pokazalo se bez učinka.  Dr. Tuđman i HDZ su pokazali da su spremni i sposobi stati na čelo domkratskih gibanja, a hrvatski narod je dokazao da ima političkog sluha i da demokratska tradicija u njemu nije umrla.  Možda ponegdje ima i razočaranja, jer je hrvatski narod dostojanstveno potvrdio svoju političku zrelost!


MORALNA REVOLUCIJA.  Hrvatski narod i svi građani dobre volje u Hrvatskoj danas žive u radosnom uzbuđenju.  Veseli su jer vjeruju da su postavljeni novi temelji za potpuno oslobođenje hrvatskog naroda od svih tlačitelja i da će konačno biti kovači svoje sreće.  Ali u isto vrijeme Hrvatska i njezina nova vlada su suočeni s mnogobrojnim problemima, koje treba rješavati najbrže mogućim putem.  Osim onih očitih znakova opće krize visoke cijene, nezaposlenost, stanovi, prometna mreža, natalitet, propadanje hrvatskih kulturnih i povijesnih spomenika, školstvo, pa sve do lokava na cestama postoje još korjenitiji problemi s kojima se moraju suočiti i riješiti ih ili, bolje reći, liječiti ih.  To su društveni i moralni problemi koje će biti teže liječiti od onih materijalnih.  Spomenimo samo neke od tih.

STRAH.  Jedan od „darova“ koje su nam donijeli razni tuđinski režimi i ideologije, je strah.  Društvo u svim totalitarnim zemljama, a izgleda mi posebno u Hrvatskoj, živjelo je (donekle i još živi) u strahu.  Strah od izdaje, strah od onih u uniformi, strah od onih u civilu, srah od suda i zatvora, strah u kući i na ulici, strah na poslu, strah za putovnicu, strah na radu u tuđem svijetu, strah na granici i kad se odlazi i dolazi; strahuje se za druge, strahuju za nas, strah od Moskve, strah od Beograda, strah od bolesti, strah od dugova i zajmova, strah od života i smrti Strah vlastodržaca od naroda, a naroda od vlastodržaca.  U strahu se rađalo i umiralo.  A to nije normalan život.  To je život potlačenih!  To je život zatvora.  Zato Hrvati općenito, a mladež posebice, trebaju zdravog samopouzdanja, vjere u sebe i druge, vjere u svoje političko vodstvo i svoju državu, vjere u bolju budućnost koju su sposobni i spremni graditi kao slobodni ljudi u svojoj slobodnoj domovini.


KORUPCIJA.  Premda je čovjek po naravi sebičan i grabežljiv, poznata korupcijonaška „umjetnost“ proširila se iz srpskih čaršijskih krugova kao pošast u hrvatske zemlje već za vrijeme prve Jugoslavije.  U novoj tvorevini ta korupcija je promijenila ideološku boju ali ne ćud.  Ona je prisutna u svim porama društvenog života.  Kao rezultat zelenaštva stvorena je i cijela podzemna privreda.  Mnogi su se obogatili na račun države (drugih), dižući zajmove, primajući nezarađene plaće, osnivajući vlasitite, samo po imenu, „tvrtke“ na Zapadu, koje su služile samo za samoobogaćenje, i tko zna na sve kakve druge načine.

Tehnika korupcije je vjerojatno napredovala više od ičega drugoga u toj državi! Cilj je bio ne tko će više raditi i zaraditi, nego tko će više ugrabiti. Neki su bili spremni izdati ili, još više, krivo optužiti prijatelja, susjeda pa i najbližu rodbinu, da bi od režima bili „nagrađeni“ za sluganstvo.  Kupuju se zdravstvene usluge, kupuju se školske ocjene, kupuje se pravda….  Sve je na prodaju!  Korupcija je najraširenija među onima koji su držali vlast i onima pri vlasti.  Ali su oni također dozvolili da se cijelo društvo zarazi s tom bolešću jer tako im se nije moglo prigovarati.  Kad svi kradu, nitko nije kriv!  A oni na vrhu u mutnome su najviše ulovili.

Dojučerašnja previligirana klasa i njezini štićenici ili, bolje reći, oni koji su „znali“ iskoristiti svoje položaje, imaju ogromne prednosti u ovom prelaznom vremenu nad onima koji su kruh zarađivali „u znoju lica svoga“.  Mnogi će od njih postati novi kapitalisti jer su za sebe već osigurali početni kapital.  Poduzeća, iz kojih su do sada „višak rada“ odlijevali na svoje švicarske račune, mnogi od njih će sada biti u stanju prigrabiti sebi, postati vlasnici ili suvlasnici tih istih poduzeća.  Oni su stekli poslovno iskustvo, školovali se, naučili strani jezik, školovali svoju djecu na boljim svjetskim školama, i slično.  Mnogi od tih postat će i novokovani „rodoljubi“ i „ljubitelji“ demokracije.  Onaj tko je teško radio, radit će i nadalje.  Oni, koji su bili glavni oslonac nacionalnih stremljenja i podnijeli velike žrtve radi toga, u mnogo slučajeva bit će zasjenjeni „rodoljubima“ dojučerašnjih pristaša propala režima. Stvorit će se osjećaj da se nepravda nastavlja, pa i nagrađuje, umjesto da bude kažnjena.  To će mnoge revoltirati i odbijati od političkog procesa.  Ali radi boljih vremena, koja su na pomolu, mnoge će se nepravde morati „progutati“ i krenuti dalje.

Političko patronaštvo prisutno je u svim zemljama i svim sustavima, i bit će s nama do konca svijeta.  Ali u komunističkim zemljama, gdje je partija držala apsolutnu vlast pa nije mogla postojati kompeticija za politički autoritet, korupcionaštvo vladajuće klike nikakva vanpartijska struktura nije mogla staviti pod povećalo.  Ali u ovim novim vremenima i novim okolnostima, kad ulazimo u jedno novo doba, premda je očito da ima „laktanja“ i „prešaltavanja“, i novokovanih „rodoljuba“ i „političara“; ako Hrvatska i Hrvati žele zakoračiti u bolje sutra, treba korjenito, počevši od vrha, liječiti korupcionaške navike favoritizma, mita i sličnih bolesti, koje su u Hrvatskoj prožele nekoliko generacija.  To će biti jedan od težih zadataka nove vlade i cijelog naroda, što će na dulji rok biti možda jedan od glavnih ispita društvene zrelosti.

NEMA BOLJEG RADA OD NERADA!  Titova Jugoslavija je bila, a službeno je i danas, radnička država, ali u njoj ništa nije bilo radničko.  Vladali su neradnici, profesionalni vlastodršci, poluškolovani birokrate, sve u ime radnika.  A i radnik je trošio vrijeme više na sve drugo, nego na svoj reoviti posao.  I on se prilagodio sustavu nerada, što je bilo i normalno u takvim okolnostima.  Znanstvenici su izračunali: kad se zbroji vrijeme utrošeno na sve sastanke, bolovanja i druge smicalice, radnik u Jugoslaviji radi prosječno oko četiri sata na dan.  Osim onih profesionalnih neradnika, koji su živjeli na račun naroda, (ne)radne navike i produktivnost su općenito nisko pali.

Imao sam prigode susresti lijep broj osoba koje su zadnjih godina dolazile u USA i Canadu posjetiti svoju rodbinu.  Kod većine, posebno kod mladjih, lako je zamijetiti da su jako „okretni“ i „snalažljivi“.  Ali, na drugoj strani, očito je da dobrom broju njih nije cilj zagrnuti rukave i raditi, nego se na brzinu „snaći“, na brzinu „stući“ novac.  Oni vjeruju da je to moguće, ali treba samo pronaći prave „kanale“ i iskoristiti prave prilike.  Taj osjećaj snalažljivosti, čini mi se, u mnogo slučajeva, uvjerio ih je također da sve znaju i nije im ni potrebno učiti od drugih.  Nije bilo privatnog vlasništva i rad nije bio nagrađen, nego su nagrađivani „veze“ i nerad.  Ali u novim pluralističkim okolnostima i s uvođenjem kapitalističkog modela gospodarstva težina mora biti na ozbiljnom radu i na dobrim radnim navikama; na produktivnosti, na solidnoj naobrazbi i stručnosti, a ne na privilegijama, vezama i nekoj istinktivnoj snalažljivosti.


NACIONALI PONOS.  Hrvati, a posebno novije hrvatske generacije, odgajali su se u nenormalnim državnim, idološkim, policijskim, školskim i inim okolnostima, i radi toga postoji neuravnoteženost, ako ne i kompleksi, u pogledu zdravog nacionalnog identiteta, zdravog ponosa na prošlost svog naroda i njegovu kulturnu baštinu.

Hrvatima, kao i mnogim drugim narodima koji imaju sličnu prošlost, često se prigovara da su zaljubljeni u svoju povijest i da u njoj žive.  Oni imaju nekakav čarobni kutić u kojem traže mir, iz kojeg crpe novu snagu; tu se nadahnjuju novim nadama. Čini mi se da bi se taj čći hod u povijest mogao usporediti sa šetnjom starim grobljem, gdje čitamo natpise i razne mudre izreke, gledamo spomenike i imena pa, iako je to nekako sve skupa žalosno, tu nalazimo neku utjehu jer u našim povijesnim poveljama, natpisima, grobljima i ruševinama pronalazimo sami sebe i time dobivamo novu snagu za nesigurnu budućnost.  K prošlosti smo se okretali jer je jedino ona bila sigurna, a budućnost nam je, stoljećima, bila maglovita.

Nadalje, povijest je za Hrvate bila, i još je uvijek, znanost prepletena s moralom.  Ona je slika sadašnjosti.  Takvo proživljavanje povijesti bilo nam je više puta i smetnja.  Ona je također bila mač nad glavom kojim su nam drugi stalno prijetili.  Ona je bila objekt manipulacije.  I danas nam se sudi zbog povijesti.  Mi bismo se, naime, nje trebali odreći.  A to znači odreći se samih sebe.

Jedna od hrvatskih tradicija je i traženje razumjevanja kod drugih, kod moćnijih, za patnje, za tragedije, zasluge, za prošlost i sadašnjost.  Ali razumijevanja je uvijek bilo malo.  Prerijetko se razmišlja o tome da pobjednici, oni jači i silniji, određuju vrijednosti i moral nečije povijesti, nečijih zasluga i tragedija.  „Povijest“ ne sudi! Sude moćnici.  Oni optužuju, sude i daju „odrješenja“ po volji.

Zato novim naraštajima treba pružiti prigodu da priđu hrvatskoj povijesnoj baštini s čistom ljubavi i bistrim razumom.  Pred njima se ipak otvara sretnija budućnost i bolji život.  Oni ne će trebati, uvjereni smo, biti toliko zagrljeni s prošlošću jer će biti zaposleni gradeći svoju bolju budućnost.  Ali dok budu izgrađivali svoje sretnije sutra ne bi smijeli ostati bez čvrsta temelja, ostati zbunjeni na razkrižju i ne znati tko su i što su.  A da bi to znali, trebaju imati ljubavi za svoju povijesnu baštinu.

Hrvatske novije naraštaje nastojalo se ne samo dekroatizirati, nego i nametnuti im osjećaj povijesne krivnje.  Zato su mnogi i odbacili „breme“ prošlosti i „oslobodili“ se „uskih“ okvira svoje kulturne i povijesne baštine te postali „univerzalniji“ i „modereniji“, „svjetskiji“!  (Čak i biti Jugoslaven značilo je biti „univerzalan“! Kakva tragikomedija!)  Hrvatskoj mladeži trebalo bi biti jasno da se ne živi od prošlosti, ali nacionalna prošlost je veoma važna u životu naroda i pojedinaca.  Tà, dobro je poznato, Hrvati su pokušavali ići prema slavizmu, jogoslavenstvu i prema univerzalizmu, ali se svatko opet morao vratiti odakle je pošao.  Ništa drugo nije se moglo biti, nego opet Hrvat.  Sve su te struje i idologije skrahirale, samo je ostala ona hrvatska.

Hrvatski narod ne odbacuje uspjehe civilizacije u kojoj živimo. Dapače, on želi biti dio civiliziranog i modernog svijeta gdje je odvajkada pripadao.  Ali mladež često ne uviđa da je civilizacija uglavnom zbroj uspjeha različitih kulturnih baština. Civilizacija, u kojoj mnogi od nas žive a koja, čini mi se, hrvatsku i druge mladeži u tom dijelu svijeta privlači kao magnet, je varljiva.  Ono čime su mnogi od njih opčarani i žele to postići, duhovno ne obogaćuje nego uravnava, neutralizira kulturna i duhovna bogatstva naroda i pojedinaca.  Zato se mora početi od sebe, od svoje kulture, od svoje baštine.  Jedino oni koji su svjesni sebe i svog kulturnog bogatstva mogu ući u „civilizaciju“ i od nje imati koristi, i nju obogatiti.  Stoga u ovom prelaznom vremenu hrvatskoj mladeži, koja je rasla u nenormalnim okolnostima, treba ukazati da bude u svojim pogledia i nazorima i hrvatska i svjetska.  A u bogatstva i ljepote svjetskog mozaika može se ući i obogatiti sebe i druge najuspješnije kroz bogatstvo svoje vlastite kulturne baštine.  I narodi i pojedinci trebaju tražiti svoje mjesto pod Suncem samo kao subjekti.

Zadnjih desetljeća Hrvatska prolazi kroz doba modernizacije.  Tu su brze komunikacije, televizija, rad na Zapadu, podizanje standarda, pismenost, itd.  Ali napredak je donio i mnoge posljedice u moralnim i društvenim sferama.  Među ostlaim, sramota je biti seljak.  (Može se biti poljoprivrednik).  Radnici većim brojem jednom su nogom radnici, a drugom seljaci (poljoprivrednici).  Oni, koji su živjeli toliko godina na Zapadu, a uglavnom su to ljudi sa sela, postali su „klasa“ za sebe.  Ta oni su prošli svijet, „govore švapski“, nešto su zaradili i više nisu ono što su nekad bili.  Njihova djeca, ona koja su rasla u svijetu ili bez roditelja kod kuće, u posebnim su (ne)prilikama.  Postoji tradicija u tom dijelu svijeta, pa i kod Hrvata, da osoba, čim završi nešto škole, odvaja se od svog sela i svog seljačkog podrijetla.  Kad su s „gospodom“, imaju kompleks inferiornosi, jer su došli iz seljačkih opanaka; a kad su u svom selu, imaju kompleks superiornosti, jer su školovani ljudi.  Oni više nisu za posao teži od pera!  Birokaracija, više puta sluganstvo, a ne ozbiljan rad, postaje im „profesija“.  Ovakve stvari u hrvasko društvo unose zbunjenost i nestabilnost.

Da ova godina bude uistinu povijesna i revolucionarna za Hrvatsku i hrvatski narod, onda ta revolucija mora biti, u prvom redu, moralna revolucija.  Treba, u prvom redu, povratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, ali treba doći i do općeg društvenog i nacionalnog preporoda jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim djelovima svijeta.


ISKUŠENJA TEK DOLAZE.  Demokracija je pobijedila u Hrvatskoj, ali to je samo početak ogromnog posla koji čeka ne samo novoizbrani Sabor, Vladu i predsjednika Tuđmana.  Do novoizabranog političkog vodstva je da osigurava istinsku demokraciju u kojoj će pojedinci i interesne skupine biti stvarni dio političkog procesa, a ne možda samo mobilizirane mase u službi političkih takmaca.  Treba izbjeći procese koji bi mogli dovesti do bilo kakve pseudo-demokracije, a takvih „demokracija“ danas ima i previše.  Na drugoj strani, odgovornost je onih „pobijeđenih“ da gledaju zajedničke interese i konstruktivno upozoravaju Vladu na njezine propuste i manjkavaosti.  Stranke su jedna vrsta nužnog zla.  One dijele i razdvajaju.  Ali znamo iz iskustva što znači jednopartijski sustav.  Višestranački sustav bi trebao unositi dinamiku u politički život, stvarati nove ideje i učvršćivati slobodu.  Zato u Hrvatskoj treba razviti višepartijski sustav ali ne onakav u kojem se stranke stvaraju iz osobnih interesa i inata i postaju same sebi svrhom.

Demokratski izbori u Hrvatskoj samo su osigurali da otpočne razvoj demokracije.  Jer, sloboda i demokracija su puno više od slobodnih izbora!  Nikome u Hrvatskoj, niti Hrvatima općenito, politika nikad više ne bi trebal postati religija.  Ona mora biti u službi svakom građaninu Hrvatske, u službi slobode, u službi hrvatskog naroda.  A odgovornost je na svim Hrvatima i građanima Hrvatske da svojim radom i odgovornošću pridonesu političkom, društvenom i moralnom preporodu Hrvatske i njezinom materijalnom napretku.