STIPE ČUVALO – VEŽA

STIPE ČUVALO – VEŽA

stipe

translation taken from

http://miseticlaw.blogspot.com/2014/12/my-grandfathers-story-stipe-cuvalo-veza.html

It’s the end of October, 1944. As the autumn evening’s sun is slowly beginning to set, a fire is crackling in the hundred-year-old fireplace in the family house. Sitting around the fireplace are Grandfather Nikola (born in 1872), Grandma Mara-Biluša (1875), Aunt Iva-Majuša, called Nina (1903) (whose husband Stojan went to Argentina in 1926 and stayed there, and her son Franjo (1925) was on one of the battlefields in Northern Croatia at the time and had most likely ended up in the pits of Kočevski Rog), Aunt Iva (1910) whose beloved went to war and she remained unwed, Anđa-Grbavuša (1914) and her four children: the eldest Vlatko (1935), Kamilo (1937), Mladen (1939) and Iva (1942) [nota bene from Luka Misetic: this is my mother, Iva], and the fifth was “on the way”. This was me, born a month later. Our father Stipe (1906), called Veža, went toward the town of Široki Brijeg with a couple of more men from the village the day before – to hide until “this evil passes” [translator’s remark: reference to the “evil passing” is to the arrival of communist/partisan forces in the area].
The gathered children of the house said their evening prayer: the Angelus; prayer recommendations; “the acts”/tr. remark: four acts – act of faith, act of hope, act of love and act of charity/; the Soul of Christ…, and remained seated without speaking. There was no supper. There was nothing to put on the table. There was only a little piece of corn bread covered with a cloth on the wooden peel covering the old and empty wooden dough bowl and this was kept only for the children. The house, the family house and the one some hundred feet away are empty, as is the pojata /tr. remark: small ancillary facility for storing straw, wood logs and such/, and the pigsty. Everything is empty. The clothing set aside for Aunt Iva’s dowry and all of the clothing from the “srg” /tr. remark: wooden pole attached to the roof timbers for drying clothes/ had been taken.
Grandma Biluša’s, Nina’s and Anđa’s chests which they had brought with them to the Čuvalo’s village when they were wed were also emptied. And one old chest, perhaps from Great-grandmother Lozuša, which was standing on the “sopa” /tr. remark: deposited soil/ behind the fireplace, was recently filled with dry walnuts. But they were also gone, taken. The old and well-known “Biluša’s walnut tree” is the largest tree in the village and it has a good yield every year. Its fruits are somewhat small but always healthy and tasteful. It was probably planted by Great-grandfather Mate, called Big. Its branches covered the central crossroads in the Čuvalo’s mahala/tr. remark: “mahala” is a word for neighborhood or section of a settlement, hamlet/. The young would meet beneath it every night; they would socialize there, sing, tell jokes and learn to “court”. The elders would meet beneath it to “deliberate” on matters when needed. There would sometimes be as much as 100 kilos of dry walnuts on the walnut tree. The yield was high this year as well, but there aren’t any walnuts left anymore – they were taken by the “people’s army and government” [tr. remark: reference is to communist/partisan forces].
That day, in the morning hours, the “liberators” [tr. remark: word was used by communist/partisan forces to refer to themselves] visited the “Bilušinas,” that is what they called our family, and “liberated” the house of everything, absolutely everything. They took the horse, the cow, the donkey, two or three goats, some twenty sheep, and Vlatko cried only for his favorite, for his Gala, the black sheep. It was difficult for him to part from it. The comrades didn’t want to bother with the fattened pig so they ordered that one of the members of the household take it to Medić’s house in Donji Radišići that morning. The pig, which had never left the pigsty and its small backyard in front of it, doesn’t obey when it’s “on the loose”. Whether you’re nice or strict, nothing works. Mother Anđa (Grbavuša) would often tell tales of how much trouble she had getting the pig over to them. Luckily, our good neighbor Luka, called Luksan, helped her take the willful pig and hand it over to the “people’s authorities” so that she could contribute to her “liberation” in this manner as well! Back then, you had to go from Čuvalo’s fields in the valley across Spajić’s houses in Radišići and then down Draga to the main road, which is about a kilometer long. Mother had to do all this even though she was eight months pregnant.
But that wasn’t the end of it. When the “liberators” took everything away, they promised to return that night and set the house and lot on fire. One should believe them; it was plain to see that they were trained in terrorizing innocent folk. Everyone in the house has been thinking about this deadly promise all day. The sun is setting, all of the children are in the house around the fireplace, the grown-ups are silent, and they don’t know what’s ahead. And the children can see and feel that serious things are happening. The silence was disturbed by voices from the west side; they heard the murmur and clattering of the army from Zovak’s houses, and then the partisan songs. Singing, they’re moving closer and closer. Everyone in the house is listening to where they will turn. If they keep moving above our garden toward Radišići, they can rest easy, but if they turn right under our walnut tree, it’s clear; they’re coming to set the house on fire! That’s what they promised this morning and they will probably keep their promise. In a few moments, it seemed as if nobody was breathing, everyone was expecting where the “people’s army” was going to go. They turned right! Here they come!
Grandpa Nikola coughed and said to my mother: “Daughter-in-law, take the kids and leave the house; hide somewhere. And the rest of you also go to the neighborhood. I was born in this house and I will die in it.” Nikola never spoke much, but everyone knew that he was always a man of his word. Grandma Mara-Biluša, given she was always resolute and brave, raised her voice and ‘ordered’: “Daughter-in-law, you stay here, you and the kids! If we are to burn, we will all burn together!” She said it and immediately lay on the right side of the fireplace, where she usually had her cot. She lay down and started to shake; shake as if she had the worst fever. She said: “Daughter-in-law, cover me, I’m cold!” She was shaking with fear not for herself but because of the responsibility she had assumed upon herself. She ordered everyone not to leave the house, be what may. Everyone is silently crying, only Grandpa Nikola was staring at the fire that was breaking the darkness in the house. Darkness of the night and fear… And the fire seemed to be encouraging the children that were scared to death; it’s easier when at least the fire’s crackling, giving warmth and glimmering.
Everything was happening very quickly because there is only a two-minute walk from the walnut tree to our house. They’re trudging along, they’re coming, and here they are in front of the old oak wood door covered in soot. Then someone spoke: “Biluša, Biluša!” They’re not calling grandfather but Grandma Biluša. The man behind the door said: “It’s Nikola Tica, open the door; don’t be afraid, we didn’t come to burn the house!” Grbavuša, my mother, was the youngest of the women and she opened the door.
Nikola, our fellow-villager, entered together with an officer. They said again that they didn’t come to burn the house down; instead they asked if the soldiers who are with them could spend the night in the barn and other rooms. They’re polite; they even ask if they can spend the night! They spent the night and moved on the next day! And the house and the barn were left empty. Not only that, after they robbed everything they ordered the neighbors that no one is to give any food or provide any help to the Bilušinas. Most of them didn’t have anything to give as it was, and the others followed the instructions.
God does care after all
When the partisans left in the morning, everybody in the house breathed a little easier – at least they didn’t burn down our house. The roof over our heads is still here. Rain started falling in the afternoon; you could say it was pouring. While the members of the household were sitting in the family house around the fireplace, an unknown man knocked on the door and entered. “Praised be Jesus.” “Now and Forever” He’s all wet. He said: “Forgive me; here I am storming into your house to get out of the rain. I am Franjo Radišić from Grljevići and I am on my way home from Ljubuški.’’ Grandma told him to sit down, to get warm and dry. “I would offer you something to eat and drink, but, brother; there is nothing in the house. The partisans took everything yesterday and they ordered everyone not to give us anything. They have condemned us to die of hunger.”
The man looked around and saw that there really wasn’t anything in the house. When he heard what had happened, he said that he has enough food and that he will bring a sack of flour and some other things tonight through the woods belonging to the villagers of Grljevići and that someone from the house should sneak out and get it. As one might guess, Grbavuša (my mother) went and Nina Majuša with her. They put a rope across their shoulders and in the evening hours headed across the hill to the arranged spot, a little further from Šošić’s houses. Franjo was already there. They took over the food and secretly brought it home. This “secret route” was open during these worst of times. But more than food, Franjo’s family and ours have become true friends and, naturally, family members were each other’s godparents many times. Everything had passed, but the friendship and the love remained.
Veža in retreat
My father Stipe – Veža left at the end of October and stayed in the town of Široki Brijeg for a time. Some surviving soldiers and civilians had seen him there. Mijo Penavić, who came to Canada after the war, told me that he was with Veža at the beginning of 1945 and that he had spent time with him in Široki. They had known each other since before the war. Recently Ivan Marić from Radišići had also told me that he used to see him in Široki Brijeg. When and how he had moved on is unknown. People his age would also sometimes be “recruited” to provide assistance to the less able refugees in retreat. It wasn’t until a conversation with Ante Zlopaša – Skokušina from the village of Proboj in 2013 that I heard that my father had gone all the way to Bleiburg in Austria. Namely, Ante said to me: “My friend, I saw your dad in Maribor (Slovenia) when we were on our way back from Bleiburg. When we were separated, he was with the elderly, and we young people were on the other side. I couldn’t miss him, he was almost 6 ft 5 and already completely grey. He had a pouch of some kind on his shoulder.”
We never learned what had happened to him from Maribor to Mostar. As most prisoners, he must have passed through various camps. But, we do know that he ended up in the infamous Ćelovina prison (in Mostar) of which we heard firsthand accounts.
In Ćelovina
Brothers Branko (born in 1912) and Ivan (born in 1914) Boras from Gornji Proboj were also in Ćelovina together with my father Stipe, among others. Their father was Mate, but everyone had called them Vida’s /Vidini/ after their mother Vida. Together with them in their retreat was a third brother, Ante. He was a salesman and somewhat fat and so his brothers told him to get a ride with a truck and they would go on foot, which he did. Afterwards Ante ended up in a camp in Austria and afterwards left to Canada where he died. Branko and Ivan made it to Bleiburg in Austria, then returned on the Way of the Cross[1] and were brought to Ćelovina.
Before the war, Branko lived in Mostar where he got married in 1941. He lived as a tenant in a house owned by Branko Mijan, called Bane, in Matije Gupca Street, not far from Malta. Bane was also on the Way of the Cross and he also ended up in Ćelovina. My father, who was with them there, had also known Bane from before the war. Namely, my father Veža was one of the more active members of the Croatian Peasant Party and he went to Mostar on several occasions. He was friends with Bariša Smoljan, his secretary Stanko Tomić, Minister Lavrić and others. Each time he would come to Mostar he would stay with a fellow villager, friend and colleague from the party, Branko Boras. That’s where he met and became friends with Bane Mijan as well. Now they found themselves together in this infamous camp.
Branko’s wife Zora would come to visit her husband, Branko Boras. Her son Mate remembers well how his mother would tell him about these visits and the horrendous circumstances the prisoners had been in. Aside from Branko, she would see her brother-in-law Ivan and she would bring him food as well. The last time she saw Ivan was on 27 June 1945. She arrived the next day and brought some food but Ivan wasn’t there. She asked: “Where is Ivan?” The guards responded: “He isn’t here.” “What do you mean he isn’t here when I was here yesterday and gave him some food?”Her husband signaled her with his eyes: “Don’t ask!” She later found out from her husband that his brother Ivan was taken outside in the night of June 27 and killed. But, he wasn’t alone; a larger number of prisoners were slaughtered that night. The Serbs were “celebrating” their St. Vitus Day (28 June) and the Neretva River was flowing red with blood that morning! Branko lived, but after Ćelovina he was convicted to four years of imprisonment in the high-security prison and the loss of all of his civil rights for three years. He did all four years.
It’s fairly easy to guess who was making the decisions in our village of Proboj as to which of the imprisoned villagers in Mostar would be killed and which would be left alive. Mijo Čuvalo, better known for his bad reputation as Žic (“Wire”), was the one who had the final say in the village. Of course, he had helpers.
Žic was the first “great Croat” in the village and a supporter of the Croatian Peasant Party. It was April, 1941, he was the first “Ustasha” and he started gathering young people for the Ustasha army. He also later became the first partisan in the village, and they needed his kind! He and his wife Aleruša were the rulers of the village during those worst of times. Everyone knew that he was a dishonorable man and in the end the partisans later hid him in (the far away town of) Zenica. He would sometimes come to our native village and even ask my mother how she and the children were. One time he told her: “If your husband Veža had been a little bit wiser, he could have stayed alive,”to which she responded: “Listen, Žic, I prefer that he died with honorable men than that he had lived with dishonorable men!” He stood silent and left without a word.
Godfather Bane
My father Veža found out through Zora Brankinica that his fourth son was born after leaving Proboj. Since he was friends with Bane Mijan, they agreed that he was going to be my godfather at my Confirmation since he couldn’t be my godfather when I was baptized. And that’s how it was, and Bane later told us the following about my father and himself.
The executioners /dželati, from the Turkish word cellat/ of Ćelovina prison would come every night and separate, based on what criteria he didn’t know, a group of around 20-30 men. They would not come back! My father Stipe was also taken in one of those groups. Several days later, Bane was also taken. It was just before midnight and they were brought to the east side of the river. The men knew what was ahead, but they were all quiet. No one lamented or asked for mercy. They ordered them to stand in a line after which fire from machine guns followed. After some time, Bane woke up and saw the dead bodies of his fellow sufferers around him. He was surprised to be alive. He was wounded in the head but not seriously. There wasn’t a soul in sight. By the looks of it, they came early the next morning to throw the dead bodies in the Neretva River or in one of the pits. Luckily, Bane woke up before the “second shift” had arrived and after swimming across the Neretva managed to come home. His wife cleaned up his wound after which he went into hiding, mostly in a tomb at the cemetery not far from his house. After some six months he came out of hiding and he was no longer of interest to the authorities. They let him be. Bane was a carpenter and a civilian, and through no fault of his own, he was taken to be shot and miraculously stayed alive.
Confirmation
While coming to visit his family in Proboj, Branko Boras would stop by our house as well saying that Bane Mijan was sending his regards and that my mother Grbavuša should let him know when my Confirmation was going to be because he had promised my father Veža that he was going to be my godfather. And so, the preparations were underway for Confirmation in the church in Vitina in 1950. I was prepared for my Confirmation together with my brother Mladen and sister Iva even though I was a little too young. I learned all of the kolince /tr. remark: catechism, the ‘kolince’ usually consisted of the Angelus prayer, Ten Commandments, Five things before confession, Three things before Confirmation, Five Commandments of the Church, Seven Sacraments etc/ and responses from catechism and I passed the test before the pastor, Fr. Sebastian Lesko.
Mother sent word to Bane through the Borases when Confirmation was going to take place. But, since she didn’t know Bane, she wasn’t sure whether this unknown man from the city was going to come, and so she prepared a “back-up” godfather, just in case. But Bane did not fail. A man’s word is his word! Friendship is permanent.
I remember. It’s the night before Confirmation. It’s already dark. Someone is knocking on the door. It was Bane. He arrived by the bus that was passing through the village in the evening from Mostar and was heading toward Imotski. Someone had given him directions to our house and there he was, the man who was the last to see my father alive. As soon as he came in, he asked who Vežinica (i.e. the wife of Veža) was. He hugged and kissed her and then, with tears in his eyes, asked for me. I don’t even know what is going on and there he is hugging me and crying. Naturally, everyone else in the house is crying. It seemed to me that this lasted for some time. My godfather was of shorter build but a man with a big and soft heart.
The next day it was Sunday, 19 November 1950. Godfather Bane brought me a white sailor suit for my Confirmation. He told my mother that he couldn’t buy it, times were hard, and that he had borrowed it instead. In any case, I was dressed above all expectations. You have to remember that these were the early fifties! Everyone was very poor. Bishop Petar Čule was in prison, and Don Andrija Majić performed the sacrament of Confirmation in his place. After the anointment with the sacred chrism, the foreheads of the other children were wrapped with an embroidered confirmation scarf, and godfather Bane put the Croatian tricolor as wide as the palm of the hand around my forehead. After the Mass he took it off and placed it across my shoulder on the white suit. I knew that I looked differently, and the elderly gazed at the Croatian tricolor with anguish and longing. It was a very brave thing to do in those days, but I suppose that someone who has already stared death in the face once wasn’t afraid of anything. I would visit godfather Bane after that and he and my godmother would always talk about Veža and emphasize that I should never forget where I come from and everything that had happened during those times after the war. I have written down these memories here in memory of them and all those innocent people who were killed or who suffered.
A postcard from her murdered husband
At the beginning of the fifties my mother was a seasonal worker, weighing tobacco at the Tobacco station in Ljubuški. She would also work picking corn in Vojvodina (600km away) as well as picking olives in Konavle (150km away). The children needed to be fed!
One day she received a postcard that had arrived addressed to her at the Tobacco station. Mother was a little surprised: who would be writing to her, and not at her home address in Proboj, but at her place of employment at the company instead. Since she was illiterate, she asked Ante Grbavac to read to her what was written and who had written to her. To her surprise, the postcard was supposedly written by her husband Stipe, Veža. He asked how she was, how the children were… He said that he was well and that he was working on bulrush fields but that he is going to the crop fields in Vojvodina with the other prisoners now. Bulrush and crop fields! The local OZNAs /tr. remark: reference is to communist secret police, i.e. “Oznaši” – members of OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda – Department of National Security/thought they might torture a woman in such a dishonest and mean way.
When my brother Vlatko was imprisoned for two months in 1980, mostly in solitary, in Mostar, he was questioned by young udbašići /tr. remark: reference is to another branch of communist secret services, i.e. members of UDBA – Uprava državne bezbednosti – State Security Service, used derogatively/ and asked about my father. My brother told them: “You know what became of him. The last time we heard from him was a postcard he sent at the beginning of the fifties.” And they stood in wonder, what postcard? They knew that he was killed in Mostar in 1945.
Just as his wife Anđa [Grbavuša] waited for him to return her whole life, his offspring is also waiting for him so that they can bury his earthly remains and light a candle on his grave.
That is how it was and how it passed, and our elders used to say: “Whatever someone does, he does to himself as well!” That is how it was and how it always will be.

Ante Čuvalo Vežin

 

[1] “Way of the Cross” in Croatia refers to the 700-800 km long prisoner death marches in which prisoners captured by communist/partisan forces were forced to march. Many were executed on the march; others died from illness or exhaustion.

 

STIPE ČUVALO – VEŽA

STIPE ČUVALO – VEŽA

stipe

Kraj je listopada 1944. godine. Dok se polako spušta sumrak jesenske noći, na stoljetnom ognjištu u stojnoj kući pucketa vatra. Oko ognjišta sjede djed Nikola (r. 1872.), baba Mara-Biluša (r. 1875.), strina Iva-Majuša, zvana Nina (r. 1902.), čiji je muž Stojan otišao u Argentinu 1926. godine i tamo ostao, a sin joj Franjo (1925.) tada se nalazio na jednoj od bojišnica u sjevernoj Hrvatskoj i najvjerojatnije završio u jamama Kočevskog Roga, teta Iva (r. 1910.), čiji je momak otišao u rat i ona ostala neudata, Anđa-Grbavuša (r. 1914.) i četvero njezine djece: najstariji Vlatko (r. 1935.), Kamilo (r. 1937.), Mladen (r. 1939.) i Iva (r. 1942.), a peto je bilo „na putu“. Bijah to ja, koji sam se rodio mjesec dana poslije. Otac Stipe (r. 1906.), zvani Veža, dan prije otišao je s još nekoliko ljudi iz sela prema Širokom Brijegu – da se skloni dok „ovo zlo ne prođe“.
Okupljena kućna čeljad je izmolila večernju molitvu: Gospin pozdrav, preporuke, „dila“, Dušo Isusova…, i ostala sjedeći i šuteći. Večere nije bilo. Nema se što staviti na siniju. Na loparu koji je pokrivao stari i prazni kadanj, bilo je krpom pokriveno tek malo kukuruzova kruha koji se čuvao samo za djecu. Kuća, stojna i ona druga tridesetak metra dalje od nje su prazne, kao i pojata i krmetar. Sve je prazno. Priređeno cursko ruho tete Ive i sva roba sa „srga“ je odnešena.
Ispražnjeni su i sanduci babe Biluše, Nine i Anđin koje su donijele kad su se udale u Čuvala. A jedan stari sanduk, možda je još od prababe Lozuše, koji je stajao na „sopi“ iza ognjišta, nedavno je napunjen suhim orasima. Ali i oni su nestali, odneseni. Stari i poznati „Bilušin oras“ je najveće stablo u selu i svake godine dobro rodi. Plodovi su mu positni ali su uvijek zdravi i ukusni. Vjerojatno ga je posadio pradjed Mate, zvani Veliki. Grane su mu natkrivale središnje raskrižje u Čuvalovoj mahali. Mladi su se pod njim sastajali svaku večer, tu se družili, pjevali, šalili i učili se „ćosati“. Stariji su se pod njim sastajali i „vijećali“ kad je zatrebalo. Na orahu bi znalo biti i preko 100 kila suhih oraha. I ove je godine dobro rodio, ali ih više nema – uzela ih je „narodna vojska i vlast“.
Osloboditelji su tog dana prije podne posjetili „Bilušine“, tako su zvali našu obitelj, i „oslobodili“ kuću svega, ama baš svega. Otjerali su konja, kravu, magare, dvije ili tri koze, dvadesetak ovaca, a Vlatko je plakao samo za najdražom, za svojom Galom, crnom ovcom. Bilo mu se od nje teško rastati. Drugovi se nisu htjeli mučiti s ugojenim gudinom pa su naredili da ga netko od ukućana tog popodneva dotjera do Medića kuće u Donjim Radišićima. Svinja, koja nije nikad izlazila iz krmetara i pred njim svog malog dvorišta, ne sluša kad je „na slobodi“. Ne možeš s njom ni lijepo ni ružno. Majka Anđa često je znala pričati koliko se namučila dok im je otjerala svinju. Srećom, naš dobri susjed Luka, zvani Luksan, pomogao joj je otjerati i svojeglavog gudina predati „narodnim vlastima“ da bi i na taj način doprinijela svom „oslobođenju“! Tada se iz Čuvalova doca moralo ići preko Spajića kuća u Radišićima pa zatim niz Dragu do glavne ceste, što iznosi oko kilometar puta. Sve je to majka morala učiniti iako je bila u osmom mjesecu trudnoće.
Ali ne bi to sve. Kad su „osloboditelji“ sve otjerali, obećaše da će se tu večer vratiti i zapaliti kuću i kućište. Treba im vjerovati, vidjelo se da su uvježbani u teroriziranju nedužnog naroda. Cijeli dan svi u kući misle na to kobno obećanje. Pada sumrak, sva čeljad su u kući oko ognjišta, odrasli šute, ne znaju što ih čeka. A djeca vide i osjećaju da se ozbiljne stvari događaju. Šutnju poremetiše glasovi sa zapadne strane, od Zovkovih kuća začu se žumor i klepetanje vojske, a zatim partizanske pjesme. Pjevajući, primiču se sve bliže i bliže. Svi u kući osluškuju kamo će okrenuti. Ako nastave iznad našeg vrtla prema Radišićima, odahnut će, ali ako pod našim orahom okrenu desno, zna se, dolaze zapaliti kuću! To su jutros obećali i vjerojatno će obećanje i izvršiti. Za nekoliko trenutaka činilo se da nitko ne diše, svi očekuju kud će „narodna vojska“. Okrenuše desno! Eto ih!
Dedo Nikola zakašljuca i reče mojoj materi: „Nevista, uzmi dicu i idi iz kuće; negdje se skloni. A i vi ostali idite u komšiluk. Ja sam se u ovoj kući rodio i u njoj ću umrijeti.“ Nikola nije nikad puno govorio, ali je svatko znao da je uvijek bio čovjek od riječi. Baba Mara-Biluša, kako i je bila uvijek odrješita i hrabra, podiže glas i „naređuje“: „Nevista, ostani tu, i ti i dica! Ako ćemo gorjeti, izgorjet ćemo svi zajedno!“ To reče i odmah leže s desne strane ognjišta, gdje je ona obično i imala svoj ležaj. Leže i poče se tresti; tresti kao da ima najgoru groznicu. Govori: „Nevista pokrij me, hladno mi je!“ Tresla se od straha ne za sebe, nego od odgovornosti koju je na sebe preuzela. Naredila je da nitko ne izlazi iz kuće pa bilo što bilo. Svi potiho plaču, samo se dedo Nikola zagledao u vatru koja razbija tamu u kući. Tamu noći i straha. A vatra kao da ohrabruje na smrt prestrašenu čeljad; lakše je kad barem vatra pucketa, grije i svjetluca.
Sve se odvijalo vrlo brzo jer je od oraha do naše kuće samo dvije minute hoda. Klapaju, dolaze, i evo ih pred stara začađena strževa vrata. Začu se glas: „Biluša, Biluša!“ Ne zovu djeda, nego babu Bilušu. Čovjek iza vrata govori: „Ovo je Nikola Tica, otvori, ne bojte se, nismo došli paliti kuću!“ Grbavuša je od žena najmlađa i ona im otvori.
Uđe Nikola, naš suseljanin, i s njim neki oficir. Ponovo rekoše da nisu došli zapaliti kuću, nego pitaju bi li vojnici koji su s njima mogli noćiti u štali i drugim prostorijama. Oni su pristojni, čak pitaju mogu li prenoćiti! Prenoćiše i sutradan odoše dalje! A kuća i štala ostadoše prazne. Ne samo to, kad su sve orobili naredili su susjedima da Bilušinima nitko ne smije dati hrane ili pružiti kakvu pomoć. Većina nisu ni imali što dati, a oni drugi su se držali uputa.
Bog se ipak brine
Kad su partizani ujutro otišli, svi u kući su odahnuli – barem nam nisu kuću zapalili. Ostao je krov nad glavom. Popodne poče padati kiša, moglo bi se reći da je pljuštala. Dok su ukućani sjedili u stojnoj kući oko ognjišta, zakuca i uđe nepoznat čovjek. „Hvaljen Isus.“ „Vazda budi.“ Sav je mokar. Kaže: „Oprostite, evo ja uletio u vašu kuću da se sklonim od kiše. Ja sam Franjo Radišić iz Grljevića i idem iz Ljubuškog kući.“ Baba mu govori da sjedne, ogrije se i osuši. „Ponudila bi ti nešto za pojesti i popiti ali, brate, nema ništa u kući. Jučer su sve partizani otjerali, a naredili su svima da nam ne smiju ništa dati. Osudili su nas na smrt glađu.“ Čovjek baca pogled oko sebe i vidi da u kući zaista nema ništa. Kad je čuo što se zbilo, reče da on ima dovoljno hrane pa će večeras donijeti kroz grljevačke ograde vreću brašna i još ponešto a nek’ netko iz kuće krišom dođe po to. Tko će nego Grbavuša i s njom Nina Majuša. One uže preko ramena i predvečer preko brda do dogovorenog mjesta, malo dalje od Šošića kuća. Franjo je već bio tamo. Preuzele su hranu i krišom je donijele kući. Taj „tajni kanal“ bio je otvoren tokom tog najgoreg vremena. Ali više od hrane, Franjina i naša kuća su postale zaista prijateljske i, naravno, kumovalo se više puta. Sve je prošlo, a prijateljstvo i ljubav su ostali.
Veža na povlačenju
Stipe – Veža je otišao krajem listopada i jedno vrijeme ostao na Širokom Brijegu. Tu su ga viđali neki preživjeli vojnici i civili. Mijo Penavić, koji je poslije rata došao u Kanadu, pričao mi je da je s Vežom bio početkom 1945. i s njim se na Širokom družio. Poznavali su se još od prije rata. Nedavno mi je i Ivan Marić iz Radišića posvjedočio da ga je viđao na Širokom Brijegu. Kad i kako je išao dalje, nije poznato. Ljude njegovih godina znali su i „uvojačiti“ da bi bili u pripomoći nemoćnijim izbjeglicama na povlačenju. Tek sam 2013. u razgovoru s Antom Zlopašom-Skokušinim iz Proboja čuo da je Veža išao sve do Bleiburga. Naime, Ante mi reče: „Bolan, vidio sam ti ćaću u Mariboru kad smo se vraćali iz Bleiburga. Kad su nas razdvojili on je bio sa starima, a mi smo mladi bili na drugoj strani. Ta nisam ga mogao promašiti, bilo je u njemu gotovo dva metra i već potpuno bijele glave. Imao je neku torbicu o ramenu.“
Što se s njim događalo od Maribora do Mostara nikad nismo saznali. Mora da je, kao i većina zarobljenika, prošao kroz razne logore. No, znamo da je dospio u zloglasnu Ćelovinu, o čemu smo čuli svjedočenja iz prve ruke.
U Ćelovini
U Ćelovini su s mojim ocem Stipom, među ostalima, bili i braća Branko (r. 1912.) i Ivan (r. 1914.) Boras iz Gornjeg Proboja. Otac im je bio Mate, ali su ih po majci Vidi svi zvali Vidini. S njima je na povlačenju bio i treći brat, Ante. On je bio trgovac i malo podeblji pa su mu braća rekla da se poveze nekim kamionom, a oni će pješice, što je i napravio. Poslije je Ante dospio u logor u Austriji te potom otišao u Kanadu, gdje je i umro. Branko i Ivan došli su do Bleiburga, vratili se Križnim putem te dovedeni u Ćelovinu.
Branko je prije rata živio u Mostaru gdje se 1941. godine i oženio. Kao podstanar živio je u kući Branka, zvanog Bane, Mijana u ulici Matije Gupca, nedaleko od Malte. I Bane je bio na Križnom putu i na kraju dospio u Ćelovinu. I moj otac, koji je s njima zajedno tu bio, poznavao je Banu još od prije rata. Naime, Veža je bio jedan od djelatnijih u Hrvatskoj seljačkoj stranci i više puta išao je u Mostar. Prijateljevao je s Barišom Smoljanom, tajnikom mu Stankom Tomićem, ministrom Lavrićem i drugima. Svaki put kad bi došao u Mostar odsjedao bi kod suseljana, prijatelja i stranačkog kolege Branka Borasa. Tu je upoznao i sprijateljio se i s Banom Mijanom. Sad su se našli zajedno u tom zloglasnom logoru.
Brankova žena Zora dolazila je u posjet svom mužu Branku Borasu. Njezin sin Mate se dobro sjeća kako mu je mama pričala o tim posjetima i stravičnim prilikama u kojima su se nalazili logoraši. Osim Branka viđala je svog djevera Ivana, i njemu je donosila hranu. Ivana je zadnji put vidjela 27. lipnja 1945. Drugi dan je došla i donijela nešto hrane, ali Ivana nije bilo. Pita: „Gdje je Ivan?“ Straža odgovara: „Nije on ovdje.“ „Kako nije, kad sam jučer ovdje bila i dala mu jesti?“ Muž joj očima signalizira: „Ne pitaj!“ Kasnije je od muža saznala da mu je brat Ivan u noći 27. lipnja izveden i ubijen. No, ne sam, nego je oveći broj zarobljenika te noći poklan. Srbi su svoj Vidovdan (28. lipnja) „slavili“ i to jutro Neretva je krvava tekla! Branko je ostao živ, ali je nakon Ćelovine bio osuđen na četiri godine strogog zatvora i tri godine gubitka svih građanskih prava. Odležao je sve četiri godine.
Tko je u Proboju donosio odluke koga od u Mostaru zatočenih suseljana ubiti, a koga ostaviti na životu može se dosta lako pogoditi. Glavnu riječ u selu tada je imao Mijo Čuvalo, po zlu glasu bolje poznat kao Žic. Naravno, imao je i pomagače.
Žic je u selu bio prvi „veliki Hrvat“ i pobornik Hrvatske seljačke stranke. Dolazi travanj 1941., on je prvi „ustaša“ i počinje okupljati mlade za ustašku vojsku. Postao je i prvi partizan u selu, a oni su takve i trebali! On i žena mu Aleruša bili su vladari sela u ona najgora vremena. Svatko je znao da je bio „nečovik“ i na kraju su ga i partizani sklonili u Zenicu. Znao je doći u rodno selo i moju majku čak pitati, kako je i kako su djeca. Jednom joj reče: „Da ti je Veža bio malo mudriji, mogao je ostati na životu,“ na što mu je odgovorila: „Čuješ, Žicu, više volim da je s ljudima poginuo nego s neljudima živio!“ On je ušutio i bez riječi otišao.
Kum Bane
Moj otac Veža je preko Zore Brankinice saznao da mu se poslije odlaska iz Proboja rodio četvrti sin. Budući da je bio prijatelj s Banom Mijanom, dogovorili su da će mi on biti krizmani, kad nije mogao biti krsni kum. Tako je i bilo, a Bane nam je poslije pričao o mom ocu i sebi sljedeće.
Dželati Ćelovine su svaku večer dolazili i odvajali, po kojem ključu, ni sam nije znao, skupinu od 20-30 ljudi. Nisu se vraćali! U jednoj od tih skupina odveden je i moj otac Stipe. Nekoliko dana iza toga odveden je i Bane. Bilo je to malo prije ponoći i dovedeni su na istočnu stranu rijeke. Ljudi znaju što ih čeka, ali svi šute. Nitko ne jadikuje niti traži milost. Naredili su da se poredaju, nakon čega je uslijedila paljba iz strojnica. Nakon nekog vremena Bane se probudio i oko sebe vidio mrtva tijela svojih supatnika. Sam se čudi da je živ. Ranjen je u glavu, ali ne teško. Nigdje žive duše. Po svemu izgleda da su rano slijedeće jutro dolazili bacati mrtva tijela u Neretvu ili ih goniti u koju od jama. Bane se, srećom, probudio prije nego je došla „druga smjena“ i preplivavši Neretvu uspio doći kući. Ranu mu je previla žena, nakon čega se sakrivao, ponajviše u grobnici na groblju nedaleko od kuće. Nakon otprilike šest mjeseci postao je „vidljiv“ i više nije bio zanimljiv vlastima. Pustili su ga u miru. Bane je bio stolar i civil, ni kriv ni dužan bio je odveden na strijeljanje i čudom ostao živ.
Krizma
Dolazeći posjetiti svoje u Proboju, Branko Boras bi se navratio i kod nas govoreći da nas pozdravlja Bane Mijan te da mu Grbavuša javi kad bude moja krizma, jer je Veži obećao biti moj kum. I, priprema se krizma u Vitini 1950. godine. Mene su, zajedno s bratom Mladenom i sestrom Ivom, pripremili za krizmu, premda sam bio malo premlad. Naučio sam sve kolince i odgovore iz vjeronauka, i prošao ispit kod župnika fra Sabastijana Leske.
Majka je preko Borasovih Bani poručila kad će biti krizma. Ali kako Banu nije znala, nije sigurna hoće li nepoznat čovjek iz grada doći, pripremila je i kuma „u pričuvi“, za svaki slučaj. Ali Bane nije zakazao. Riječ je riječ! Prijateljstvo je trajno.
Sjećam se, večer je prije krizme. Već je mrak. Netko kuca na vrata. Bio je to Bane. Stigao je „prugom“ koja je kroz selo stizala predvečer iz Mostara i vozila u Imotski. Netko ga je uputio k našoj kući i banuo je čovjek koji je mog oca zadnji vidio živa. Čim je ušao, pita koje je Vežinica. Nju je zagrlio i poljubio a onda plačući traži mene. Ja i ne znam što se događa, a on me grli i plače. Naravno, i svi u kući plaču. Trajalo je to, meni se činilo, podugo. Moj kum bio je nižeg rasta, ali čovjek velika i meka srca.
Drugi dan svanula je nedjelja, 19. studenog 1950. Kum Bane mi je za krizmu donio bijelo mornarsko odijelo. Rekao je majci da ga nije mogao kupiti, nije se imalo, nego ga je posudio. Svejedno, ja sam bio obučen iznad svakog očekivanja. Ta to su bile rane pedesete! Sve sirotinja do sirotinje. Biskup Petar Čule bio je u zatvoru, a umjesto njega svetu krizmu dijelio je don Andrija Majić. Poslije mazanja krizmanim uljem čelo ostale djece bijaše povezano vezenom krizmanom maramom, a kum Bane meni čelo poveza hrvatskom trobojnicom širokom k’o podlanica. Poslije mise ju je skinuo i stavio mi je preko ramena na bijelo odijelo. Znao sam da sam izgledao drugačije, a stariji su sa strepnjom i čežnjom gledali hrvatsku trobojnicu. Bilo je vrlo hrabro to napraviti u ona vremena, ali valjda onaj tko je već jednom gledao smrti u oči nije se ničega bojao. Kod kuma Bane sam poslije dolazio i uvijek su on i kuma znali pričati o Veži i naglašavati da ne zaboravim čiji sam i što se sve dogodilo tih poratnih vremena. Ta sjećanja ovdje i zapisah na uspomenu njima i svima koji su nevini ubijeni ili patili.
Dopisnica od ubijenog muža
Početkom pedesetih moja je mater bila sezonska radnica, vagarica u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Ta išla je ona i na berbu kukuruza u Vojvodinu ali i na branje maslina u Konavle. Moralo se djecu hraniti!
Jednog dana uručiše joj dopisnicu koja je stigla na njezino ime u Duhansku. Majka se malo začudila: tko to njoj piše i to ne u Proboj, nego u poduzeće. Kako je bila nepismena, zamolila je Antu Grbavca da joj pročita što piše i tko piše. Kad tamo, navodno joj piše muž Stipe, Veža. Pita kako je ona, djeca… Javlja da je on dobro i da je radio na ševaru ali da sad, s drugim zatvorenicima, ide na pustare u Vojvodini. Kakav ševar i puste! Lokalnim oznašima palo je na pamet mučiti ženu i takvim perfidnim načinom.
Kad je 1980. moj brat Vlatko dva mjeseca bio zatvoren, ponajviše u samici, u Mostaru, ispituju ga mladi udbašići i pitaju za oca. On im veli: „Vi znate što je od njega bilo. Zadnji put od njega je došla dopisnica početkom pedesetih.“ I oni se čude, kakva dopisnica? Ta znali su da je ubijen u Mostaru 1945. godine.
Kako ga je njegova supruga Anđa očekivala cijeli život, i njegovi ga potomci čekaju da bi mogli pokopati njegove zemne ostatke i na grobu mu upaliti svijeću. Tako to bijaše i prođe, a naši stari znali su reći: Što god tko radi, sebi radi! Tako je bilo i bit će.

Ante Čuvalo Vežin

Iz knjige, Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Ljubuški: CroLibertas, 2014., st. 430-435.

Krešimir Šego

Krešimir Šego

pic

Prijatelju Kreši na spomen – Stari su znali reći da nam rodbinu život određuje, a prijatelje sami biramo. Ali meni, kao i mojoj obitelji, Krešo Šego jednostavno se „do- godio“! Bilo je to u Chicagu 16. veljače 1992. Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa „starim prijateljem“, premda se prije toga trenutka nismo nikada vidjeli. Dogodilo se istinsko prijateljstvo i ostalo trajno, ali ne do nedavnog ovozemaljskog rastanka, nego za vječnost. Nekoliko tjedana prije njegove tjelesne smrti, Krešo nam reče: „Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti.“ On je to zaista vjerovao i kao što on živi, tako ni naše prijateljstvo ne umire. On ponese u vječnost djelić nas koji smo ga voljeli i s njim prijateljevali, a dio njega, njegove dobrote i ljubavi s nama je i mi ćemo taj djelić njega brižno čuvati do ponovna susreta.
U tradicionalnom tumačenju svijeta i života među američkim Indijancima sve je shvaćeno u obliku krugova koji su svuda i oko nas, ali ih rijetko zapažamo. Ljudski govoreći, krug od Krešina dolaska i odlaska s ovoga svijeta mogao je biti većeg opsega. Ali nije to bitno, bitan je sadržaj! Krešo je svoj krug, dio života koji mu je Bog dodijelio, ispunio radom, stvaralaštvom na književnom i kulturnom polju, podižući obitelj, čineći dobro gdje god je stigao i mogao, a sve je bilo prožeto dubokom vjerom u Boga i ljubavlju, djelotvornom ljubavlju za čovjeka, za svakog čovjeka.
Dragi prijatelju, falit ćeš nam! Više smo se godina gotovo svake nedjelje poslije pučke mise našli na kavici u Međugorju. Radovali smo se susretima s tobom i Mirom. Tvoje šale i pričice o zgodama i nezgodama ljudi koje si susretao i poznavao uvijek su nas nasmijale i razveselile. Ali uz vesele riječi uvijek se govorilo što bi se još moglo napraviti za dobro, za opće dobro. Ne će nam dolasci u Međugorje biti isti, ali mislit ćemo na tebe, ne ćemo te zaboraviti… Nezaboravan si!
Kad smo te posjetili nedugo prije nego te je Bog uzeo k sebi, ti mi potiho reče: „Nije meni teško umrijeti, jedino sam malo zabrinut za svog anđela čuvara, za Miru.“ Ne boj se, Mira je dobro, hrabra je, prihvaća volju Božju, okružena je vašom djecom i unučadi. Izdržat će jer je i dalje čuvaš ti; tvoja ljubav je s njom. Ona je zahvalna Bogu da je s tobom dijelila daće i nedaće ovoga života, a djeca i unučad da si im bio uzoran otac i djed. A moja obitelj i ja zahvalni samo da si nam se „dogodio“, da smo se susreli i to na zajedničkom radu, u dalekoj Americi, na dobro najpotrebnijih. Bilo je to i ostalo iskreno prijateljstvo bez vremenskih i prostornih granica, vječno. Nek’ ti je hvala na svemu i počivaj u miru Božjem!

Ante Čuvalo

 
Glasnik mira, Godište X, broj 1, siječanj 2015.

PETAR RADIELOVIĆ (1929.-2005.)

Radielovic - slika 2U Los Angeles-u, Kalifornija, naglo je u Gospodinu preminuo 23. siječnja 2005. Petar Radielović, kroz više od pet desetljeća poznati djelatnik među Hrvatima u Americi.  Iza njega ostala je praznina ne samo u njegovoj toploj obitelji, nego u hrvatskoj zajednici Južne Kalifornije i među Petrovim mnogim prijateljima diljem Amerike i dalje.
Svečana misa zadušnica za pokojnog Petra slavljena je u hrvatskoj crkvi sv. Ante u Los Angeles-u u petak 28. siječnja. Koncelebrirali su župnik Rev. Mate Bižaca, župni pomoćnik Rev. Ivica Babić i umirovljeni župnik, Msgr. Srećko Diomartić.  Kroz misno slavlje pjevala su dva pjevačka zabora:  župni zbor sv. Ante, u kojem je Petar bio tenor desetljećima, i hrvatski župni zbor iz San Pedra.  Uz prigodnu propovijed, u kojoj se Rev. Bižaca oprostio od Petra i zahvalio mu na njegovoj vjerosti i radu u župnoj zajednici, Msgr. Diomartić je pročitao oproštajni pozdrav pok. Petru od bivšeg župnika ove župe, Rev. Janka Segarića, koji je u mirovini u Zadru, i osobno se oprostio od svog dragog prijatelja. Petrova djeca, Mira i Marko su uz svu bol uspjeli dostojanstveno i ponosno izkazati odanost i zahvalnost za duboku ljubav koja ih je s tatom vezala, a što se danas prečesto ne viđa. Bili su i ostali ponosni na svog oca, na njegov život i rad.  Gospodin Radoslav Artuković je zatim vješto ocrtao život i lik pokojnog Petra, onako kako to može samo blizak i odan obiteljski prijatelj.  Puna crkva pokojnikovih prijatelja zdušno pjevajući “Lijepu našu” oprostila se s pravim domoljubom koji je tako žarko volio svoj narod i svoju rodnu grudu.
Poslije misnog slavlja prisutni su se okupili na domijenku u župnoj dvorani da svojom prisutnošću i razgovorom ublaže bol i prazninu članovima obitelji.  Petrovi posmrtni ostaci pokopani su uz prisutnost svećenika, članova obitelji i bližih prijatelja u subotu 29. siječnja na “Pioneer” groblju u Sierra Madre, daleko od rodne mu Bosne ponosne.
Petar Radielović je rođen 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Herzegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu.  Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece, četiri brata i četiri sestre.  Petrova otaca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca u jednoj od granatiranih sarajevskih višekatnica za vrijeme zadnjeg rata.
Petrova obiteljska loza je duboko ukorijenjena u povijest Bosne. On potječe od stare srednjovjekovne fojničke plemićke obitelji Radielovića. Njegova duboka ljubav za zemlju svojih pradjedova bila je i odraz te povijesne svijesti na koju je bio tako ponosan.
Poslije osnovne škole u Sarajevu, Petar je pohađao poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku. Travničke godine su mu ostale u živom sijećanju i često je pričao o svojim profesorima i kolegama. Veselilo ga je da je doživio obnovu travničke školske tradicije i nadao se da će Travnik opet postići svoju staru slavu.
Nedaće Drugog svjetskog rata nisu ni Petra mimoišle. Kao šesnaestogodišnjak, našao se na putu prema Bleiburgu, a zatim na “Križnom putu.”   Mlade godine su ga spasile od sigurne smrti.  U poraću on ostaje u Zagrebu i studira medicinu. Ali komunistima nepodoban, kao i mnogi drugi Hrvati, morao je prekinuti studije i 1954. pobjegao je u Austriju.  Iz Austrije je otišao u Njemačku i tu je radio u okviru američke vojske, kao i još jedan broj Hrvata izbjeglica. Zapalo ga je raditi s Poljacima i tu je naučio, uz njemački, lijepo i poljski jezik.  Za vrijeme boravka u Njemačkoj, Petar je upoznao u Heidelbergu i svoju buduću ženu, Brigittu Heinrich, koja ga je vjerno pratila i kao anđeo čuvala kroz 48 godine zajedničkog života. Oženili su se 1957., godinu dana poslije Petrova dolaska  u Ameriku.
Prvo mjesto boravaka ove nove obitelji bilo je Milwaukee, Wisconsin.  Petra je “čekao” posao u metalnoj industriji, kao i tolike druge emigrante tog vremena. Ali on je uz to počeo studirati primjenjenu umjetnost i, naravno, odmah se uključio u družtveni život i rad Hrvata u Milwaukee. S mnogima od njih je ostao u prijateljstvu kroz cijeli život.
Godine 1961. obitelj Radielović seli u Kaliforniju i tamo Petar radi neko vrijeme na umjetničkim potrebama tržne trvrtke Preble. Pet godina kasnije (1966.), Petar je otvorio svoju tiskaru, Graph-o-lith Printing, i tu je radio sve do mirovine unazad nekoliko godina.
Petar Radielović nije nikome bio zagonetka; uvijek otvoren i principijelan – u karakteru “uspravan k’o svijeća”.  Njegova ljestvica vrednota je bila svima jasna: dobar muž i otac, u vjeri postojan, Hrvat i domoljub.  Jednostavno, bio je pravi čovjek!  Poslije sv. mise zadušnice, čulo se neke govoriti kako je bio i ostati će legenda u njihovoj zajednici.
Za Petra obitelj je bila kutić raja. Gospođa Brigitta ne samo da je prihvatila Petrov domoljubni rad, nego je naučila odlično hrvatski jezik i običaje, te mu bila pravi suradnik u svemu.  Djeca su rasla u ozračju idealizma i rada na općem dobru.  Oboje su iz malena naučili hrvatski jezik i zavolili zemlju i narod svog oca. Poslije završenih studija, Mira ulazi u američki politički život i, medju ostalim, postaje dugogodišnja savjetnica Senatoru Dole-u, a danas je Zamjenica ministra obrane Ramsfelda.  To je, vjerujem, najviši državni položaj što je itko hrvatskog podrijetla postigao u ovoj zemlji.  Sin Marko završio je fakultet, bio američki marinac, radio za congressmana Radanovicha, proveo je nekoliko godina u Bosni-Hercegovini, Kosovu i Albaniji na karitativnim poslovima, zatim je bio zamjenik glavnog urednika časopisa Car Craft. Ali njegova želja je zadugo bila živjeti i raditi u Hrvatskoj.   I tjedan dana prije očeve smrti Marko je zadovoljan odselio u Hrvatsku, što je ispunilo velikom srećom Petrove zadnje dane života.
Petrov “drugi dom” bila je hrvatska katolička župa u Los Angelesu i hrvatska zajednica Južne Kalifornije. Među ostalim, bio je jedan od utemeljitelja i dugo godina učitelj župne škole za hrvatski jezik i kulturu, godinama član crkvenog zbora, vodio je tjedni hrvatski radio program kroz petnaest godina i služio je u odborima za mnoge djelatnosti.
Petrova tiskara bila je puno više od obiteljskog obrta.  Bio je to živi centar za hrvatsku promidžbu i druge domoljubne djelatnosti.  On je znao okupiti ljude kao što su Dr. Dinko Šuljak, Dr. Jure Prpić, Dr. Stanko Guldescu, Prof. C. Michael McAdams, Prof. Bogdan Radica i mnoge druge i zajedno s njima je izdao mnoge brošure i knjige. Šezdesetih i Sedamdesetih godina je izdavao časopis  American Croat/Američki Hrvat, a Devedesetih, zajedno sa Antom Čuvalo, American Croatian Review.  Njegova izdanja su bila uglavnom na engleskom jeziku, jer je znao vrijednost promidžbe među američkim sugrađanima. Radi istih razloga godinama je vodio ured “Croatian Information Service.” Hrvati Južne Kalifornije su dobro znali gdje se mogu obratiti ako je trebalo napisati i tiskati letke, pamflete, transparente, izići pred američku javnost, održati govor u obranu Hrvata i Hrvatske. Petar i njegova tiskara su uvijek bili spremni za djelo, ali ne iz sebičnosti ili zarade, nego iz ljubavi za slobodu svog roda i naroda. Petar je također bio član raznih hrvatskih i američkih udruga, kao i sabornik Hrvatskog Narodnog Vijeća.
Domoljubna djelatnost mu je donosila i neugodnosti, pa i opasnosti.  Ali se Petar nije nikad “savijao.”  Nije se ustručavao reći što je mislio i vjerovao.  Uvijek je napravio ono što je smatrao pravedno.  Tako se nije plašio sa svojim prijateljima otići u Sarajevo kad je grad bio u najgorem okruženju i svjedočiti protiv zla. Nije mu bilo stalo do političke popularnosti i korektnosti, jer nije ništa tražio za sebe.
Petar Radielović je bio srčan i srdačan čovjek.  Srčan, jer je imao čvrste stavove i sve je radio od srca, jasno i principijelno. A u svim svojim susretima s ljudima bio je otvoren i srdačan. Njegov zovnki glas je bio bistar i jasan kao i njegov karakter, njegov gromki smijeh i srdačnost su osvajli sugovornike.
Pero nije imao velikih materijalnih zahtjeva u životu.  Sreću je pronalazio u čvrstoj vjeri u Boga, u obiteljskoj ljubavi, u radu s drugima i za druge.  Volio je život, ali se nije bojao smrti jer je živio ne za sebe, nego za veše ideale. Bio je čovjek obitelji i zajednice, i zajednica ga je zajedno s njegovom vjernom ženom i djecom veličanstveno ispratila na njegov vječni počinak.  Počivao u miru Božjem!
 
Ante Čuvalo – Chicago

Petar Radielovic (1929 – 2005)

Petar Radielovic, a prominent member of the Southern California Croatian community passed away on January 23, 2005. He is Radielovic - slika 2survived by his wife of 49 years Brigitta, their daughter Mira and their son Marko.
 
Born March 21, 1929 in Breza, Bosnia and Herzegovina, he attended the Jesuit school in Travnik. As a 16 year-old he survived the Bleiburg death marches and then attended Zagreb University where he studied medicine until his studies were interrupted by the Communist authorities. In 1954 he fled to Austria and freedom.
 
He served in a Polish unit of a labor services company under the auspices of the U.S. Army in West Germany for several years. Mr. Radielovic then emigrated to the United States in 1956 where he obtained employment at an iron works company in Wisconsin as a common laborer and pursued studies in commercial art. That year he married Brigitta Heinrich whom he had met earlier in Heidelberg.
 
The Radielovics  moved to Los Angeles, California in 1961. There Petar worked for the Prebble markets as a commercial artist. In 1966, he opened his own printing business, Graph-o-lith Printing, which he operated until his retirement.
 
Petar Radielovic was an active member of the local Croatian parish, St. Anthony’s Croatian Catholic Church and a founder and director of the Parish school.  He sang for decades in the parish choir. He led the Croatian Radio Program in Los Angeles for 15 years and was the primary announcer. At the annual Parish festival, Pero could always be seen, standing  out in midst of the smoke of  his popular cevapcici pit, with a broad smile, and wearing his trademark fez.
 
Above all, Petar Radielovic was a Croatian activist whose love for Croatia knew no bounds, and whose pride of his native Bosnia could not be contained. He was a member of the Croatian Catholic Union as well as an active participant in the Croatian National Congress (HNV) during the waning decades of Communist Yugoslavia. He was a founding member of the Alliance of Croats of Bosnia and Hercegovina in the post-Yugoslav period.
 
During his lifetime he published numerous books and pamphlets on Croatian political themes. He published the magazine American Croat. He testified before the U.S. Senate at the nomination hearings for the then ambassador-designate Lawrence Eagleburger. He was a visible presence on California television on issues concerning Croatia and Yugoslavia and was quoted widely in the print media.
 
The Croatian community world-wide misses him dearly.
 

FILIP ČUVALO (1941.-2012.)

Nakon kratke i neizlječive bolesti, okružen članovima svoje obitelji u zajedničkoj molitvi, preminuo je 1. lipnja 2012. Filip Čuvalo u predgrađu Toronta, Kanada. Filip je rođen 2. veljače 1941. godine u Gornjem Proboju od oca Stojana i majke Anice rođene Babić, koji su porodili sedam sinova i šest kćeriju.

Filip je sklopio kršćanski brak s Janjom Zovak iz Proboja 5. veljače 1967., a dvije godine kasnije (1969.) mlada obitelj je otišla za stalno u Toronto i nastanila se nedaleko od Filipvih stričeva Ante i Stipana, oca boksača Jure Čuvala. Tu su otpočeli nov i uspješan životni put. Nakon provedenih dvadeset godina na poslu u poznatoj tvrtci Goodyear, Filip je krenuo u građevinarstvo i tu je uspješno poslovao slijedećih 20 godina, do svog umirovljenja. Porodili su i odgojili dvoje djece, Dražanu i Denisa. Teško radeći osigurali su sebi i djeci materijalnu sigurnost, bili su vrlo djelatni u hrvatskim društvima i župi, a rodni kraj i domovina su im uvijek bili ne samo na umu i u srcu, nego su uvijek spremno pomagali sve djelatnosti koje su doprinosile slobodi hrvatskog naroda.

Zadnjih godina Filip i drugi članovi obitelji su redovito dolazili u posjet rodnom kraju, a ove godine im je bio plan doći za Uskrs. Ali poznato je da “čovjek snuje a Bog određuje”, i umjesto radovanja polasku u posjet rodnoj grudi Filipa je zgrabila neizlječiva bolest, od koje je nakon nekoliko mjeseci i umro. Hvala Bogu, nije imao teških bolova, a on je hrabro prihvatio svoju bolest i smrt kao dio života i duboko kršćanski, čvrsto vjerujući u život koji mu je Gospodin osigurao u vječnosti.

Velika pogrebna povorka ispratila je Filipove zemne ostatke iz Scott Funeral Home u Mississaugi do crkve Kraljice Mira na Hrvatskom Centru u Norvalu. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Pek uz pomoć fra Marka Puljića. Pjevao je crkveni zbor pod vodstvom Tomislava Nosića. Poslije sv. mise sprovod je krenu na Assumption Cemetery u Mississaugi gdje je tijelo pok. Filipa položeno na vječni počinak. Kolko su Filip, Janja i obitelj cijenjeni u ovoj hrvatskoj naseobini pokazuje i činjenica da je oko tisuću i pol naroda došlo izraziti svoju sućut obitelji i sudjelovati u molitvama kako u pogrebnom zavodu tako u crkvi i na groblju. I ta činjenica ukazuje da su Filip i njegova obtelj bili (i ostaju dalje) dio šire zajednice koja je uzvratila ljubav za ljubav i bila s njima u ovim teškim trenucima.

Ovim putem izrazujem i sućut moje obitelji Janji, djeci i cijeloj rodbini, te s radošću se prisjećam da su Filip i Janja bili dio i mog životnog hoda. Svaki put kad sam bio u Torontu k njima bih se rado navraćao, kao u svoju kuću, i oni su me bratski dočikali. A pokojni brat fra Mladen za vrijeme boravka u Norvalu bio je, jednostavno rečeno, dio Filipove obitelji. Janja ga je čuvala i brinula se za njega kao za brata. Neka je njoj i Filipu vječna hvala za njihovu veliku ljubav i prijateljstvo!

Filipovu ljubav za rodni kraj obitelj je odlučila okruniti velikim darom nakon njegove rane smrti. Naime, Janja, Dražana i Denis su nam javili da će oni, u trajnu spomen na muža i oca, biti kumovi velike slike bl. Alojzija Stepinca, koju izrađuje akademski slikar Anto Mamuša i bit će postavljena u listopadu ove godine na zid iza oltara u crkvi bl. Alojzija Stepinca u novom groblju u Proboju. Slika je veličine 4x2m i stajat će oko 7000 eura. Ovo će uistinu biti trajna uspomena na Filipa i neka mu Uskrsli, po zagovoru bl. Stepinca, dodijeli pokoj vječni, a sretan život njegovoj obitelji do ponovnog susreta s mužem i ocem u Gospodinu.

Ante Čuvalo

Posmrtno slovo koje je, poslije zahvale prisutnima, Filipova kćerka Dražana izrekla na sprovodnoj misi.

Kad sam razmišljala što bih danas rekla, a i da li ću uopće smoći snage nešto reći, na um mi je dolazio citat iz drame Waiting For Godot/U očekivanju Godota irskog pisca Samuela Becketta: “Suze na svijetu su konstantna količina. Za svakog onog koji počinje plakati negdje drugdje netko drugi prestaje. Isto vrijedi i za smijeh.”

U ovoj drami likovi stalno čekaju da se nešto dogodi. Ali nikad ništa. Sve ostaje isto. Predstava završava na isti način kako i počinje. Dva glavna lika čekaju.

Književnost je odraz života. Ona nas uči što to znači biti čovjek. Beckettova tragikomedija je savršen primjer kako život ponekad može biti apsurdan. Mi često provodimo život nešto čekajući i tražeći vanjske znakove za pravi smisao života. Moj tata nije živio na takav način; on nije proveo život čekajući. On je život živio u svakom trenutku i za zvaki trenutak.

Suze u svijetu su zaista u konstantnoj količini. Danas smo ovdje okupljeni u obilju suza i teška srca. Ali imajmo na umu da Beckett uravnotežava svoju izjavu kad veli da je i smijeh u konstantnoj količini također. Moj se tata volio smijati i druge zasmijavati. Posebice je uživao nasmijavati djecu. On ih je znao često upitati: “How are you tomorrow?/Kako ste vi sutra?” Oni bi podigli čelo i začuđeno se pitali o čemu on govori, ali kad bi se on počeo tome smijati oni bi mu se pridružili, sretni da su ipak svatili njegovu šalu.

Kad bi išli na kupanje često bi nas upitao: “Je li voda mokra?” Od mog najranijeg sijećanja tata bi gotovo svaki put upitao brata i mene: “Je li voda mokra.” I uvijek nas je tim nasmijao. Nastavio je to pitati i moju kćerku Saru, a ona bi odgovorila Di-da! On bi se tome smijao i ona s njim. Nećakinje i nećaci, kumčad, djeca mojih i drugih prijatelja bi čuli ovo pitanje i zajedno se s njime smijali. To je slika moga oca koja će ostati u mom sijećanju, otac koji je uvijek bio spreman na smijeh i nasmijati druge.

Kao nastavnica, upitam svoje đake da napišu svoj mišljenje na Beckettov citat o suzama i smijehu, i upitam ih da li oni misle da postoji ravnoteža suza i smijeha u svijetu. Njihovi odgovori otkrivaju njihov osobni optimizam, pesimizam, idealizam ili realizam.

Vjerujem da bi odgovor mog tate na ovo pitanje otkrio da je on kroz život bio optimističan realist. On nije imao nikakvih iluzija o životu. Bio je čvrsto ukorjenjen u stvarnost, ali je gledao na pozitivnu stranu života. A život mu je donio lijep broj dobara za koje je bio zahvalan: Imao je moju majku, voljenu ženu za 45 godina. On je bio njezin život i ljubav, a on je uzvraćao na isti način. Imao je dvoje djece, mog brata Denisa i mene. Bio je ponosan na naša ostvarenja (mala i velika) i na našem životnom putu nam je uvijek davao svoju punu podršku. Imao je svoju unuku, Saru, njegov ponos i radost, koja u njegovim očima nije mogla napraviti ništa loše. Imao je velik broj bliže rodbine, svoju širu obitelj, koja je bila uz njega sve do zadnjeg trenutka života, držeći mu ruke, s njim moleći i ne ostavljajući ga sama ni trenutak dok nije predao dušu Gospodinu.

Razmišljajući što bih danas mogla reći ponovno sam se vratila literaturi da bi pronašla inspiraciju. U romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” od češkog romanopisca Milana Kundere nalazimo ponavljajuće teme težine i lakoće. Tijekom ovih posljednjih nekoliko mjeseci težina je prevladavala u našoj obitelji. Težina je tatu pretiskala, fizički i psihički. Ironična je činjenica, premda je njegovo tijelo bilo sve lakše i lakše ono je postojalo sve veći i veći teret za njega. Moj tata je uvijek bio vrlo jak i neovisan čovjek. Zato je bio vrlo frustriran tijelom koje ga je izdavalo, a tako ga je uvijek dobro služilo, radeći teške fizičke poslove da bi zbrinuo svoju obitelj. Ljubav moje majke za njega je bila stalna i stabilna kroz njegov život, ona mu je pomagala nositi se sa težinom života do samog kraja.

Ali, kako Beckettove i Kunderine riječi sugeriraju, u životu postoji ravnoteža. Na kraju bilo je mnogo suza i teških srca, ali sigurna sam da je moj tata imao čvrstu vjeru da će se revnoteža promijeniti. I vjerujem da se za njega promijenila. On sada živi bez ikakva tereta, on je oslobođen svega zemaljskoga, posebice tegoba zadnjih nekoliko mjeseci života, a njegov duh je poletjeo u nebeske visine. On je sada djelić vječnog Svjetla.

Završit ću molitvom Johna Henryja Newmana: Neka nam On bude u pomoći cijeli dan, sve dok sjene ne pruže svoja krila i padne noć, i užurbani svijet se smiri, a trke života prestanu i naš posao bude završen. Nek nam tad u svojoj milosti On dadne siguran boravak, sveti mir i vječni pokoj.

Dražana Čuvalo-Pedro

Radovan Matanić

mem

Radovan Matanić died suddenly and peacefully at his home in Toronto on Friday, February 8, 2008 with his loving wife Barbara at his side.

Radovan was a retired chemical engineer. He graduated from the University of Zagreb in 1963 where he obtained a degree in Engineering. In 1972 he received a Masters in Chemical Engineering at the University of Toronto. After retiring from his engineering career, he started to supply Universities and Public Libraries in both Canada and the U.S. with books printed in Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Albania. He became a member of ACS in 2004.

Radovan enjoyed his membership in the ACS and his participation in supplying literature and materials on behalf of Croatia.  He was active in doing so in his business for 10 years.  He started as a vendor but expanded his activity to include consultant.  He loved his work and his clients.  Because of his honesty as a businessman, his intelligence, his creativity, and exemplary human values, he was able to build relationships within the community which enabled him to distribute the best of Croatian culture. This activity gave him tremendous gratification and actually made him a happy man.

The testimonies from his clients attest to this: “I appreciated all the efforts that Radovan made for our library over the years. We frequently talked on the phone about new offers and publications, and it was always a great pleasure to talk with him. He had wonderful energy and spirit, and his calls would enliven the day. Radovan will be greatly missed among his colleagues in Illinois and around the world.  We will never forget his kindness, his hard work, and his sense of humor.”-Head of Slavic and East European Library

And from another: “Radovan had made a personal connection with me as a vendor and as a senior advisor on Croatian materials. I owe him a lot.  His smiling face, serious business ethics and sincerity to help will be missed by me and others like me in the Slavic field.”

“We should all be grateful to Radovan for distributing Croatian books in Canada and USA, thus spreading information on Croatian culture and history,” writes Dr. Banko Franulić.
Our condolences to Barbara and the Matanić family.

Ante Čuvalo

Dr. Joseph T. Bombelles

DR. JOSEPH T. BOMBELLES

In Memoriam

bomOne of the founders of the Association for Croatian Studies (ACS) and its former president for many years, Joseph T. Bombelles died in Norfolk, Virginia, on July 5, 2011, after battling cancer for some time. He was born on June 2, 1930. His father, Count Joseph Bombelles, was executed in 1942 by the Croatian regime at the time, while Tito’s communist regime confiscated the family property. He and his mother lived in Zagreb.

After earning a law degree at the University of Zagreb, he went to The Hague to study international law and didn’t return to his native Croatia until it became independent twenty years ago. Soon after coming to the West, he asked for political asylum in Germany and became a political emigrant. While in Germany, his fiancée, Georgia Nina Lolić from Zagreb, joined him and they were married in Munich in 1955.

In 1956, the young couple came to the United States and settled in Cleveland. As experienced by a number of other educated Croatian immigrants, at first he worked in a machine shop in order to make a living. In the early 1960s, he began to teach German and Russian to engineering students at the Case Institute of Technology. He also enrolled in graduate school and earned his Master’s and doctoral degrees in economics at Case Western Reserve University. His dissertation, “Economic Development of Communist Yugoslavia”, was published in 1968 by the Hoover Institute, Stanford University.

Dr. Bombelles taught economics at John Carroll University for 30 years, from 1968 to 1998. He was a demanding but well-respected professor, both by his students and by his fellow-faculty members. For this reason, he received John Carroll’s Distinguished Faculty Award. He was also a Fulbright scholar.

Although he had a successful career, a wonderful family, and truly enjoyed and loved American freedom and democracy, he never forgot his homeland and its people. He desired independence, freedom, democracy, and prosperity for everyone, especially for his Croatian people. For that reason, he was instrumental in organizing various scholarly gatherings to discuss issues dealing with Croatia and the Croatians, at home and abroad. With the same purpose, he and several other Croatian scholars of that generation, founded the Association for Croatian Studies in 1977. We are thankful to him and the others for their enthusiasm, vision, and endurance!

As soon as Croatia became independent, Dr. Bombelles undertook concrete steps to promote democratization and free market economy in his homeland. His goal was not to make money, but to contribute to the education of new generations in their understanding and appreciation of freedom, democracy, free enterprise, and good work ethics. These were all values that he found worthy of transferring to a society that was coming out from under the rubble. With this noble objective in mind, he became one of the founders of a private business school, the Zagreb School of Economics and Management (ZSEM), and served as its chairman. He was instrumental in establishing good working relations between John Carroll University (some other universities too) and the ZSEM, which are beneficial on both sides of the Atlantic, especially in the area of student and faculty exchange.

Besides his professional career, Dr. Bombelles will be remembered for being a wonderful husband, father, and grandfather. He was a true gentleman and a friend to many of us. After his retirement in 1998, he spent much time in Zagreb, but every time he came back to the US, he would call, inquiring what was going on at the ACS and how could he help in the advancement of Croatian studies. We are thankful to Dr. Bombelles for his true friendship and collegiality. We are glad that he was a part of our lives as we were of his, even in a small way. The advancement of Croatian studies was our common goal and that, in turn, lead to a true friendship. We thank him for both!

To his dear wife Nina, his two sons, and four grandchildren, we extend our sincere sympathy. To our friend Joža, we say farewell and may the Good Lord grant you eternal peace.

Ante Čuvalo, Ljubuški

(Bulletin of the Association for Croatian Studies – No. 57 Fall 2011)

POVIJEST KOJA (JOŠ) TRAJE

POVIJEST KOJA (JOŠ) TRAJE

Malo se tko spasio iz tamnica u Ljubuškom

Traženje istine nije osveta nego pravo žrtava na dostojanstvo

Piše: dr. Ante Čuvalo

ljub

Ljubuške tamnice i grobišta (priredio Anđelko Zlopaša)

Prošla su desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata, pali su komunistički totalitarni režimi, raspale se umjetne državne tvorevine, prohujao i odnio živote još jedan rat, donesena je Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu (2. travnja 2009.) kojom su osuđeni zločini protiv čovječanstva, ali kod Hrvata (ali i nekih drugih) još uvijek je nedovršena kobna dionica nedavne povijesti. Premda zamagljena, ona je prisutna, ona ne zacjeljuje rane i ne podučava mlađe, nego kao ružna mora muči (još poneke živuće) progonjene i progonitelje, pa i njihove potomke. Kosti ubijenih leže u masovnim grobištima, a za mnoge ne znamo jesu li uopće i pokopani. Grobišta za koja znamo još su (uglavnom) neistražena. Državne vlasti u BiH, kao i u Hrvatskoj, žele te naše drage pokojne i dalje ostaviti iza komunističke dimne zavjese koja nas još obavija i svakodnevno udišemo zrak koji su ta ideologija i njezini talibani zagadili. Misle valjda da će pobijeni i mučeni pasti u zaborav, kao i mučitelji i posljedice njihove ideologije. Ali ljudska memorija je čudna; sve ostaje, ništa se ne briše. I kroz donedavno olovna vremena ljudi su očuvali sjećanja na stratišta i grobišta, mjesta gdje su naši očevi, djedovi, braća, stričevi i rođaci bez suda i presude pobijeni i leže čekajući da istina o njihovoj nepravednoj smrti ugleda svjetlo dana.

Vodstvo Općine Ljubuški, da bi poduzelo istraživanje ratnih i poratnih žrtava na svom području, 29. prosinca 2009. ustrojilo je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški. Članovi Povjerenstva su Vice Nižić (predsjednik Općinskog vijeća) – predsjednik, te članovi Nevenko Barbarić (načelnik Općine), mr. fra Miljenko Stojić, fra Ante Marić, dr. Ante Čuvalo, Gojko Grbavac (šef imovinsko-pravne službe), prof. Drago Grgić, Ivan Herceg (pomoćnik načelnika) i prof. Ante Paponja.

Uz Nevenka Barbarića i Vicu Nižića, dvojicu vodećih osoba Općine, posebice je važna uloga fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Premda je njegova službena dužnost pronalaziti, iskopavati i istraživati okolnosti poginule mu subraće tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, svojim znanjem, iskustvom i poletom on predvodi i ovaj tužni, ali neprocjenjiv posao.

Grobište Tomića njiva

Na području općine Ljubuški ima veći broj stratišta i grobišta. U samom gradu zna se za nekoliko lokaliteta. Prvo iskapanje obavljeno je na lokalitetu Tomića njiva, koji se nalazi nedaleko od OŠ Marka Marulića, danas u okružju lijepih obiteljskih kuća. Radovi su trajali od 19. do 28. srpnja 2010. Stručni dio posla predvodili su prof. mr. sc. Tihomir Glavaš te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović. Iskopavanje su izvodili ljudi iz Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški uz stalnu fra Miljenkovu nazočnost, kao i čestu nazočnost vodećih ljudi iz vodstva općine.

Svjesno društvo i Crkva zajedno traže pobijene. Nije ljudski i kršćanski da njihova žrtva padne u zaborav.
Bili su to vrući ljetni dani, ali radilo se zdušno i prije i poslije radnog vremena. Svatko je želio da se posao odradi dobro i u što kraćem vremenu. Kroz sve te dane dolazili su članovi obitelji onih za koje se zna ili se misli da su tu ubijeni. Dolazili su mnogi fratri iz samostana na Humcu, okolnih župa i iz daljeg, jer se zna da u tom grobištu leže posmrtni ostatci i (najmanje) dvojice fratara. Jedan od njih je vjerojatno fra Slobodan Lončar, a drugi bi mogao biti ili fra Paško Martinac ili fra Martin Sopta, ili sva trojica. Saznat će se tko je pokopan u ovom grobištu, kao i drugima, kad stručnjaci naprave DNK analizu posmrtnih ostataka pobijenih.

Dolazili su ljudi iz političkog života i sredstava javnog priopćavanja koja su svakodnevno izvješćivala o rezultatima rada. Više posjetitelja donosilo je vodu i sokove da ublaže žeđ i vrućinu onima koji rade, a neki bi došli i s velikim pijetetom gledali hrpu kostiju i probali shvatiti osjećaje tih ljudi u trenutku kad su ovdje gledali smrti u oči, a vjerujem da su poneki pokušali barem donekle dokučiti dubinu mržnje onih koji su naredili i izvršili to i takva zlodjela. Radilo se to u ime komunizma i pod znakom crvene petokrake za koju nedavno reče nitko manje nego predsjednik Hrvatske da je ona »simbol ljubavi i mira«! Kakve li perverzije! Ovo grobište, kao i druga te vrste, prava su slika te ideologije i simbola ne ljubavi nego mržnje prema svima i svemu što nije bilo ideološki podobno.

Grobište na Tomića njivi nalazi se unutar jednog škripa, a po svemu izgleda da su ga prije pogibije kopali sami pogubljenici. Veličina mu je 5,10 x 4,18 x 2,54 m. U tom je prostoru pronađeno 26 cijelih tijela i 2 djelomična kostura. Ta dva tijela zacijelo su bila slabo zakopana te su im gornji dio raznijele životinje. Netko je to morao zamijetiti te je, srećom, nabacio zemlju na ono što je preostalo pa su ipak očuvani donji dijelovi njihovih tjelesa. Slaže se to s pričom svjedoka koji je kao dječak vidio ruku u fratarskom habitu koja, kao ruka pravde, viri iz zemlje. Također je vidio i ptice kako kljucaju lubanju jednog od ubijenih. Oko šaka i mišica tih naših nevino pobijenih pronađeni su ostatci telefonske žice kojom su očito bili vezani. Jedan je bio vezan oko vrata, a drugome su vezane i noge. Možemo samo nagađati zašto su ih baš tako vezali. Ubijani su na rubu jame i u nju gurnuti. Nekima, dok su bili okrenuti licem prema jami, pucali su u zatiljak pa su naglavačke pali na hrpu već mrtvih ili umirućih žrtava. Njihove suhe kosti i danas punim glasom govore o tim strašnim trenutcima.

Među hrpom kostiju nađeni su razni predmeti: dijelovi krunica, češalj, naočale, okviri za naočale, nožić, puce, ostatci rukavica na rukama dva tijela, kopče na remenu, ostatci obuće i odjeće, krojačke škare, pribor za pušenje, gumeni potplati za opanke. Među svim tim predmetima, uz ostatke telefonske žice, ponajviše je čahura i naboja. Ubojice nisu žalili streljiva! Sve te osobne stvari svjedoče o stvarnim ljudima, s imenom i prezimenom, o njihovu životu i zvanju. Također, žica, naboji i čahure dovoljno, i previše, govore o onima koji su ih ubijali.

Grobište Bare

ljub2Ovo se grobište nalazi iznad starog komunalnog, istočno od nekadašnje duhanske stanice i nedaleko od današnjeg autobusnog kolodvora. Radovi na pronalaženju i otkopavanju ovog masovnog grobišta otpočeli su 27. rujna 2010. Trebalo je očistiti teren veličine 43 x 28 metra te skinuti asfaltni sloj. Tek se tada moglo početi s otkopavanjem. Jesenske kiše počesto su ometale rad te iskopavanje nije teklo ni blizu onako brzo kao na »Tomića njivi«. No, nije se posustajalo. Iskopano je mnoštvo probnih rupa dok se konačno nije došlo do grobišta koje se nalazi samo 5-6 metara istočno od bunara koji je pravljen za vrijeme austro-ugarske vlasti u ovoj zemlji. Meni, nestručnjaku za bunare i vodu, izgleda da se u ovaj bunar sabire podzemna voda koja ispod brda kroz propusni teren uvijek pomalo teče, a otud se kroz cijev, ili kanalić, prirodnim padom prelijevala u česmu Gujista. Kako nam natpis na česmi svjedoči, ona je napravljena 1900. i nalazi se uz cestu nedaleko od bunara. Ako je to tako, onda počinitelji zločina nisu marili ni za zdravlje živih jer su pokopali ljude u neposrednoj blizini bunara iz kojeg se pila voda.

Tek nakon dva tjedna rada i iščekivanja, 12. listopada 2010., pronađeni su ostatci devet ubijenih osoba. Za neke se žrtve znaju imena, kao i za imena nekih ubijenih na Tomića njivi, ali se sa sigurnošću ne može ništa tvrditi dok stručnjaci ne završe svoj dio posla. I na ovom stratištu ljudi su pobijeni na sličan način kao i na Tomića njivi. Poslije strijeljanja bačeni su na hrpu u postojeći cik-cak rov koji je iskopan za Drugog svjetskog rata. Kosturi su isprepleteni žicom kojom su mučenici bili vezani, a čahura i naboja i ovdje ima napretek. U ovom grobištu nije nađeno puno predmeta. Tu su kutija za duhan, ogledalo, puce. Forenzičarki prof. dr. sc. Mariji Definis-Gojanović prilikom vađenja tijela pridružio se asistent Pero Bubalo. Oni su došli kao stručna pomoć arheologu prof. mr. sc. Tihomiru Glavašu koji je vodio radove.

Dok ovo pišem, iskopavanje na lokalitetu Bare još nije dovršeno. Ako budu povoljne vremenske prilike, možda sve bude gotovo do izlaska ovog broja Stopama pobijenih. Misli se da je ovdje ubijeno i zakopano još ljudi. Nitko nije siguran u broj pobijenih i točno mjesto zakopavanja. Uglavnom se govori o 4-5 mjesta na kojima su ubijani i zatrpavani. Istraživat će se dok ne bude procijenjeno da je učinjeno sve što se, ljudski govoreći, moglo učiniti da bi se pronašli ostatci komunističkih žrtava pobijenih na ovom lokalitetu. Dakle, radovi na ovom i drugim ljubuškim grobištima nastavljaju se.

Svjedoci i usmena predaja

Općinsko povjerenstvo već je od početka njegova ustrojstva molilo, i dalje moli, sve one koji su bili svjedoci, ili su od svojih najbližih čuli o stratištima i grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća na području ove općine, da se jave bilo kojem članu Povjerenstva i daju svoj iskaz, a anonimnost im je, ako tako žele, zajamčena. To je građanska i moralna dužnost svakog od nas. Nadamo se da će Povjerenstvo, odnosno općina, ustrojiti i posebnu sekciju Povjerenstva za prikupljanje i obradu svih prikupljenih svjedočenja da bi se mogla dobiti što potpunija slika o svemu što se dogodilo tijekom tog kobnog vremena iz naše ne tako davne povijesti.

Žiro-račun

Nakon iskopavanja, posmrtni ostatci pobijenih pojedinačno su odloženi u kutije te će se u limenim sanducima poslati Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar gdje će se DNK analizom obaviti identifikacija. Kako rekosmo, taj proces predvodi prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović. Za sve ove radove, posebice za identifikaciju, trebat će velika novčana sredstva. U tu svrhu Povjerenstvo, uz potporu vicepostulature i vicepostulatora fra Miljenka Stojića koji je njegov član, obraća se za pomoć svima koji su u mogućnosti pomoći ovaj human i povijesno važan pothvat. Radi toga je, u sklopu općinskog žiro-računa kod UniCredit banke – poslovnica Ljubuški, otvoren račun za troškove iskopavanja i identificiranja pronađenih posmrtnih ostataka i onih koji će zacijelo još biti pronađeni. Broj računa je 3381602276734328. Svaki i najmanji prilog dobro je došao na čemu unaprijed zahvaljujemo.

Zločin i pravda

Dužnost Povjerenstva je pronaći, istražiti, obilježiti i urediti stratišta i grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški. Zakonska istraga vezana za počinitelje ovih i sličnih zločina te pokretanje pravnog procesa kojim bi se došlo do saznanja o naredbodavcima i izvršiteljima ovih zlodjela, te eventualno kažnjavanje onih koji su još živi, nije u nadležnosti općinskog povjerenstva nego pravne države. Za vrijeme iskopavanja na Tomića njivi dva tehničara iz županijskog MUP-a Zapadnohercegovačke županije obavila su svoj dio stručnog posla. Je li to znak da će pravosuđe ove županije i države ipak pokrenuti pravni proces protiv poznatih i nepoznatih počinitelja zlodjela? Nadajmo se!

Moralo bi svima biti jasno da ovdje nije riječ o traženju osvete i o nečijem zatvaranju i progonu nego o želji da se sazna povijesna istina, da naši mrtvi ne ostanu prešućeni, da ih se pokopa na dostojanstven način i da im se oda dužno poštovanje. Ako se to napravi, bit će lakše djeci i rodbini pobijenih. Bit će mirniji i oni koji su doprinijeli i sudjelovali u ovim zločinima. Traži se samo da istina već jednom ugleda svjetlo dana, a istina oslobađa. Oslobađa sve! Na taj ćemo način i mi kao društvo i kao narod, kao hrvatski narod, konačno moći zatvoriti to žalosno poglavlje svoje povijesti.

Objavljeno u Stopama pobijenih – Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće. Godina IV., broj 1 (6), siječanj-lipanj 2011. st. 13-15.

Jerome Alexis Brentar (1922 – 2006)

Jerome Alexis Brentar (1922 – 2006)

jerJerome Alexis Brentar died unexpectedly on December 1, 2006 in Cleveland.  He was a well respected humanitarian known for his good deeds in Croatian communities throughout the world.  He was born on July 17, 1922 in Cleveland to Croatian parents who came to the United States in 1899 from Klana, Istria.  During WW II he served with the 93rd Armored Cavalry under the command of General William Patton.  After the war ended the young man of 24 years criss-crossed Europe and what he saw made a deep and lasting impression on him.  Destroyed cities, columns of refugees and homeless people, refugee camps full of hunger and hopelessness caused him to decide to study sociology and to spend his life as social worker.
It is a well known fact that Jerry emptied Austrian refugee camps of Croatian widows with their young children, whom no country was willing to accept.  Not only did he bring them to the U.S. but he also found organizations and individuals who were ready to help them. Later on when I received political asylum and moved to Munich to work for the NCWC.  There I had ample opportunities to observe Jerry’s work on the entire territory of West Germany and Austria, including all the refugee camps.  He helped thousands of Croatians, Muslims, Slovenians and others.  His name became legendary.  Not only did he help those who wanted to emigrate, but he also helped those who stayed in Europe.  Jerry’s home was always open to immigrants who came to the U.S.  He helped them find jobs, apartments, or even temporary overnight stay.  After returning from Europe Brentar founded The Europa Travel Service, which it made possible for him to continue his humanitarian work in Croatian communities in Ohio and the rest of the country.  He was a member of countless Croatian organizations, among them the American Croatian Academic Society, for which he also served as president. Brentar is survived by his spouse Dora, his three daughters Carolyn, Mary Ann and Dora, his son John, four grandchildren and three brothers.  Jerome Brentar, a deeply religious man, leaves a legacy of compassion for his fellow man.  And will always be remembered for his strong commitment to a free Croatia. His friends and Croatian communities throughout the U.S. will dearly miss him.

J. Bombelles