Msgr. Fulton J. Sheen o Stepincu

“Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao opći vođa svog naroda i kao uzor svijetu.”

Hrvatima je dobro poznato da u Americi (White Plains, država New York) postoji srednja škola koja nosi ime Nadbiskupa Stepinca. Ali mnogima nisu poznate riječi koje su o Stepincu izrečene prigodom svečanog blagoslova te škole pa ćemo ovdje donijeti uvodne riječi kardinala Spellmana i cijeli govor svjetski-poznatog Msgr. Fultona Sheena.

Svečani blagoslov Archbishop Stepinac High School-a bio je 12. rujna 1948. godine. Bijaše to najmodernija katolička srednja škola u svijetu. Svečanosti je prisustvovalo preko 5.000 naroda, među kojima je bio i lijep broj Hrvata, a predvodio ju je utemeljitelj škole, kardinal Francis J. Spellman, s trojicom pomoćnih biskupa i većim brojem crkvenih i civilnih dostojanstvenika.

Na početku svog govora, kardinal Spelman je rekao:

“Danas smo s radošću i molitvom otvorili ovu školu Nadbiskupa Stepinca, koja će, kako sam uvjeren i molim Boga, biti zauvijek očitovanje velikog i širokogrudnog duha, koji je Amerika. Najprije, samim svojim imenom ta škola zastupa sve ono, što je dobro i pravedno i junačko, jer Nadbiskup Stepinac znači mnogo više nego jedan čovjek, koji stenje u ćeliji jugoslavenskog zatvora kao žrtva bezbožnog komunizma i mučenik za ideale, koje Amerikanci cijene i njeguju. On je simbol Petra i Pavla i svih Apostola i mučenika, koji su za istinu i pravdu, za ljubav prema Bogu i spas svoje braće pretrpjeli izdaju i progonstvo kroz vjekove Kršćanstva. On utjelovljuje također simbol amerčkih očeva i majki, kojih su misli, snaga, žrtve i uspjesi u izgradnji ove moćne nacije bili vođeni i inspirirani dvjema nerazdruživim krepostima: ljubavlju prema Bogu i domovini. Pače, i u samoj svojoj građevini Škola Nadbiskupa Stepinca predstavlja cvijet i plod američkoga duha, jer bez sposobnog i voljenog upotpunjavanja znanja i nastojanja kod graditelja, poduzetnika, zidara i radnika ta škola, tek pred kratko vrijeme zamišljena, ne bi sutra mogla biti otvorena mladeži iz Westchester County”.

Tom prigodom Msgr. Fulton J. Sheen je rekao slijedeće:

“U svijetu postoji jedan novi zločin: Zločin vjerovati u Boga. Ovaj spomenik podignut je u počast takvom jednom ‘zločincu’, koji poput Krista trpi pod Poncijem Pilatom. Te riječi ne nalaze se u Vjerovanju samo kao spomen na historijski događaj nego također kao znak Kristove Crkve, koja baš danas kao i nekada nastavlja Njegovo trpljenje pod Poncijem Pilatom, pod silom ‘svemožne države’.

Samo ljudi koji ne poznaju događaje u svijetu, mogu tvrditi, da je država u opasnosti od Crkve; istina je naprotiv, da je vjera ugrožena od države.

‘On će brzo biti zaboravljen’, rekao je Tito. Pilat je isto mislio, kad je zatražio posudu s vodom da opere Krista sa svojih ruku. Dok su kaplje poput blistavih dragulja na jutarnjem suncu padale s njegovih ruku, on je bio uvjeren u svom srcu, da sve vode iz sedam mora ne bi bile dovoljne da operu krv s njegove duše. ‘Što ću raditi s Kristom’, odzvanjalo je kroz stoljeća, kao što i novi Pilat pita: ‘Što ću raditi sa Stepincem’: Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao opći vođa svog naroda i kao uzor svijetu.

Jedan brat Nadbiskup, Kardinal Spellman, dao je odgovor jasan za čitav svijet. On je strgao njegovo ime s vrata tamnice i ispunio riječi Našega Gospodina protiv onih, koji bi htjeli ušutkati spominjanje njegova imena: ‘Kažem vam, kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo’ (Lk. 19, 40). Kardinal je učinio, da tisuće kamena tisuće puta odzvanjaju: Stepinac mu je ime! Kamen odbačen po jugoslavenskim graditeljima postao je temeljni kamen jedne zgrade u Americi. Dok će generacije za generacijama mladeži prolaziti ispod tog portala i imena, proročanstvo Pisma će se ispuniti: ‘Ex ore infantium’ — iz usta mladeži bit će spominjano njegovo ime — ime Stepinac. Ova škola ne nosi to ime iz mržnje protiv njegovih lažnih sudaca niti želi unaprijed odrediti, kako će Crkva ocijeniti njegovu svetost, već hoće biti dokaz i svjedok, da mi živimo u doba živih primjera.

Imade nešto vrlo zanimljivo u tom imenu, koje resi jednu školu za mladež. On je naime tada bio najmlađi Nadbiskup na svijetu, kad je bio imenovan na Stolicu Nikopske, bio je jedva četiri godine svećenik, kad mu je pastirski štap bio predan u ruke. Crkva time, što uzvisuje mladost jednim imenom i jednom školom, ohrabruje one, koji su razočarani nad mladeži i koji poput George Bernard Shaw-a govori, da je mladost propala po mladima, ili koji su poput Clemenceau-a na svršetku Prvog svjetskog rata i španjolskog pjesnika Unamuno za vrijeme komunističke revolucije u Španjolskoj kazali: ‘Ne, ja ne vjerujem u mladež. Mladež je opterećena kugom. Europa je zaražena. I jedna i druga će izginuti u bjesnoći’.

Crkva ne dijeli takvo mišljenje. Ona može razjasniti, zašto je moderena mladež revolucionarna, ali je može također sačuvati, da ne postane revolucionarna. Besmislenost života je ona sila, koja mladež tjera u revoluciju. Ako se s kotla skine poklopac postavljen od inženjera, on eksplodira. Ako mladež izgubi svrhu života danu od Boga, ona se buni. Kadgod je na mjesto apsolutne vrijednosti ljubavi prema Bogu i domovini došlo opadanje vjere i svjetovni odgoj, mladež je tražila drugdje apsolutnu vrijednost — živjela je bez nje.

Na mjesto apsolutne ljubavi prema Bogu i bližnjemu takva mladež je stavila silu i putenost. Svako razdoblje u povijesti, koje je bilo bez smisla, dovelo je također s jedne strane do političke anarhije a s druge do putene raspuštenosti. Mržnja mladih protiv starih, koji su im ostavili baštinu kaosa, pokazuje se u ustanku protiv političkog uređenja i mržnji protiv sebe samih, što nemaju svrhe života, pokazuje se u vulgarnosti, oponašanju drugih, živčanoj rastrojesnoti i tjelesnosti. Stariji su im rekli, da ne trebaju u išta vjerovati. Mladež se pobunila, jer nije imala u što vjerovati. Njihovi stariji su im zanijekali potrebu vjere; mladi su se pobunili, jer nisu imali potrebnu vjeru — oni su si pronašli sami svoju.

Katolička Crkva nalazi riječi obrane i za tu revolucionarnu mladež i zabacuje pesimističko tumačenje njezinih čina kao jedino i isključivo znak propadanja civilizacije.

Crkva evo podiže ovu školu s time da mladima pokaže svrhu života, da tako spasi mladež od političke anarhije i putenosti za koje smo rekli, da su dva zla ploda mišljenja, da je život na zemlji besmislen! Ako bi tko pitao: U čemu je nazor Crkve o odgoju tako različit, da jamči toliku korist za mladež? Jest, različit je u više pravaca:

1) Odgoj unutar ovih zidina ne će se temeljiti na predpostavci, da je mladež pokvarena zato, što ne zna stvari, već na načelu, da je mladež pokvarena zato, što je zavedena. Naš odgoj razlikuje između razuma i volje, između spoznavanja i htijenja, između istine i ljubavi. Spoznaja je u razumu; karakter je u volji. Prva treba rasvijetljenja, a ovaj discipline. Stoga će mladić u ovoj školi učiti ne samo, kako će susresti sumnje u životu, već i to, kako će svojom voljom urediti svoj način života, i to sudjeljujući s Božjom milošću, koja ga uspsobljuje, da može svladati sklonosti na zlo i da postane dijete nebeskog Oca.

2) Naš odgoj ne uči mladića, da je jedini izbor za njega ili na desno ili na lijevo radi granica čovječije naravi, koja ga stavlja na istu razinu s materijalom i životinjama; već ga naprotiv uči, da postoji najveći izbor, da li će čovjek ići prema gore ili dolje — gore prema Duhu ili dolje prema životinji. Gledajući život i s tih drugih dviju dimenzija, mladež će vidjeti, da je skret na desno ili lijevo krivi pravac, jer odvodi od sredine; a ne biti u sredini znači biti ekscentričan; a ekscentričan biti znači biti bijesan.

3) Naš odgoj ne uči mladež vladati se prema vjeri tako, kao da si sama može stvoriti svoju vjeru i svoj pojam o Bogu po svom vlastitom nahođenju, jednako kao što joj ne će dopustiti da si stvori svoju vlastitu astronomiju, matematiku ili pravopis. Naprotiv, mladež će biti ovdje podučavana, da vjera mora ravnati njom, jednako kao što na području raznih znanosti, gdje priroda određuje teorije, kao što život određuje njihovu biologiju, i površina zemlje njihovu geografiju. Jednom utemeljeni u apsolutno Božje Biće i priznajući najvišu ovisnost o Bogu, mladi će se smatrati poput njihala na uri, koje se slobodno miče, jer je ukorjenjeno u zakonu.

4) Demokracija: ovdje će oni učiti ne samo ljubiti demokraciju već i to, zašto moraju živjeti demokratski; jer ona naglašava vrijednosti ljudske osobe nad državom, kao i činjenicu, da nam naša prava ne dolaze od neke većine, ili od prdstavnika vlasti, već od samoga Boga. Tako i naša Deklaracija nezavisnosti kaže; po sebi je jasno načelo, da nas je Stvoritelj obdario izvjesnim neotuđivim pravima. Jer kao što smo uvjereni da nema šume bez stabala niti miomirisa bez cvijeća, i kao što nem je za šume potrebno sunce, tako nam je potrebno držati se svoga Boga, ako hoćemo zadržati svoja prava.

5) Naš odgoj ne će ići za tim, da mladića potpuno i posve prilagodi ovom svijetu, i to s razloga, što on nije posve od ovog svijeta i što bi on, kad bi se prilagodio zlom svijetu, postao bolestan. Naglašujući, da je sastavljen od duše i tijela, da je besmrtan, iako mora umrijeti, mladiću će se pokazati, da mora biti u stalnoj zabrinutosti da ne izgubi ono prvo i da ne bude progutan od ovog drugog. Mjesto posvemašnjeg prilagođavanja svijetu dati će mu se sakramentalni izgled u neizmjernosti, iz koje će promatrati svaku materijalnu stvar, novac, tijelo, vlast, znanost i trgovinu kao neke ljestve, kojima će se uspeti u Kraljestvo Nebesko. I kad će se zadnja duša uspeti tim ljestvama, tada će one biti skinute i spaljene jakom vatrom, ne zato, što bi bile bezvrijedne, već, što su izvršile svoje djelo — jer su nas donijele natrag Bogu.

Kad će se vrata ove škole otvoriti, moći ćemo čuti gdjekoje stare, kako zdvajaju nad mladima, kao što su nekad stari revnovali, kad su htjeli mlade, kao one koji smetaju, odbiti natrag, ali kojih je glas ipak bio nadjača pozivom Spasitelja: ‘Pustite malenu djecu da dođu k Meni i ne branite im; jer takovih je Kraljevstvo Nebesko’ (Mk. 10, 14).

Mi tražimo mladež ne samo zato, što ona pripada Bogu, nego i zato, što je ona nada budućnosti.

Mi znademo, kako zaustavit revolt mladih, budući im dajemo nešto, za što se bore, a ne samo volju za borbu.

Mi znademo, kako umiriti njihov nemir, jer im dajemo radije razumijevanje, zašto se stvari događaju, nego nemirnu želju, da se nešto dogodi.

Mi znademo, kako ukrotiti njihove lutajuće strasti, jer im pokazujemo, da se ljubav ne sastoji u posjedovanju nego u biti posjedovan, ne u primanju već u davanju, ne u sebično okruženom krugu već u Križu s raširenim upravo do beskrajnosti rukama, da svojim zagrljajem obuhvate čitavo čovječanstvo.

Mi znademo, kako zaustaviti njihovu anarhiju, kad im dokazujemo, da je jedan cilj u životu važniji od nasrtljivosti života, i kad njihovu žestinu prema bližnjemu svraćamo na žestinu protiv mržnje, neprijateljstva i grijeha u njihovoj vlastitoj duši, jer Kraljevstvo se Nebesko silom dobiva, i samo ga silovit postizava!

Ova škola je posvećena na dan, kad čitava Crkva slavi Sveto Ime Marijino: Majke Prvorođenoga na svijet, Zaštitnice mladeži, koja je prva gldala jedno Dijete na svojim rukama i vidjela Nebo na zemlji! I dok jedan pastir Kristova stada u jugoslavenskom zatvoru moli svoju krunicu i tiho izgovara i opetuje Ime Marijino, mi blagosivljamo školu na Njezin dan i govorimo toj školi, budućnosti, svijetu: STEPINAC je njezino ime!”

Prijevod s engleskog je preuzet iz chicaškog hrvatskog tjednika “Danica”, god XXVII, br. 40, 6. X. 1948.

ISTINA O DUSINI

Hrvatski list i Danica Hrvatska

Vol. (god.) XXVI., No. (br.) 126, Chicago, IL., srijeda (Wed.) 19. lipnja (June) 1946., 4-5.

Kakav su raj donijeli partizani ― Za Pavelićeva “pakla” nitko u selu nije poginuo, a kada dođoše Titovi “Osloboditelji” padoše mnoge glave za kratko vrijeme.

Velečasni oče,

Od nekih prijatelja saznao sam, da se nalazite u Chicagu u uredništvu novine: “Hrvatska Danica.” To me je ponukalo, a k tome i poznavanje Vašega predanog rada za naš narod da Vam se sa potpunim povjerenjem obratim.

Još dok sam bio u domovini saznao sam pojedinosti o postupku i zlodjelima partizana nakon ulaska u vrgorsko-makarski kotar budući, da se tamo [u svijetu] nalaze braća i bliža rodbina ubijenih, a isti radi velike komunističke cenzure neće moći biti informirani, te sam odlučio, da Vam to prikažem u nekoliko redaka koliko se sjećam i budm slobodan, da Vas zamolim, da to objavite u našim novinama, da bi naša braća mogla saznati pravu istinu. Srbo-komunisti i izdajice neka pak vide što radi onaj komu slahu novac i pomagaše ga.

Streljanje u Vrgorcu

Koncem oktobra 1944. unišli su partizani u Vrgoarac, mjesto na cesti Metković-Split (Sjeverna Dalmacija), te su predvođeni po Anti Šutiću iz Gradca (Makarsko Primorje) aktivnog člana komunističke partije od 1929. god., a na čelu sa političkim komesarom Srbinom Drljevićem završili započeto klanje izvedeno prvi put 1943. god. kada su prolazno upali u Vrgorac. Tada su (1943) bez suda i suđenja skinuvši do gola i bose otpratili na groblje 33 (trideset i tri) Vrgorčana i streljali ih. U tom pokolju također su sudjelovali Šutić, Srbin Drljević i Drinko Tolić krojač, inače partizanski pukovnik. Zapalili su “Vagu” zgradu duhanske tvornice, jednino mjesto zaposlenja seljaka iz okoline. Čitavo mjesto opljačkali i po običaju preostale dobrim dijelom nasilu otjerali sa sobom. Nešto južnije od Vrgorca, (6 km. daleko od njega) također na cesti Split-Metković, leži Dusina – župa koja u sebe uklapa mjesta: Veliki Prolog, Rakušiće, Vukosavljevo selo, Milošiće i Dodige. Ta župa ili bolje reći blok sela, broji oko 2.000 duša. Nastankom Hrvatske Držae 1941. god. seljaci ovog kraja samo su pošli dalje i još predanije, otvoreno ispovijedati odanost svojoj mladoj državi. Svi do jednoga odazvali su se na poziv u novu hrvatsku vojsku, dok su stariji i nesposobniji tražili da budu postrojeni u seosku miliciju, jer je u to vrijeme u vezi četničkih haračenja oko Mostara postojala bojazan njihova prodora prema Ljubuškom, a onda prema Dusini. Njihovoj želji je udovoljeno, iako su to Talijani ometali.

Na straži dan i noć

1943. god. Srbin Drljević o snovao je u Biokovu t. zv. Biokovsku brigadu, koju je pojačao pridošlim četničkim odredima te je ugrožavao biokovsko područje, pod čijom se podnožjem nalazi i župa Dusina. Na traženje mobiliziranih mladića iz ovoga kraja, da se puste u svoj kraj, da ga brane od Srbo-komunističkih banda hrvatske su vlasti, kao i uvijek pokazale apsolutno razumijevanje i uputili ih kućama, dgje su brinući se sami za hranu i odijelo sve do 1945. junački i časno branili svoj prag. Radi toga Srbo-komunisti, koda su prvi put upali u bliže veće mjesto: Vrgorac, makar i sa dvostruko jačim snagama nijesu se osudili, ni pokušati napasti Dusinu. Oko 300 mladića punih mladosti i odanosti svom narodu, 300 života bilo je dan i noć po okolnim brdima spremno da svakoga časa svojom krvlju zapečete vjernost domu i Hrvatskoj. Starci i žene  bile su spremne da pune ispucane naboje i u spaljene bacače stavljaju nove granate. Neprijatelj nije mogao ništa, jer gdje je sloge sve se može, a najlakše ukloniti kukavice, kao što su srbo-komunisti bili. I zato iskališe bijes u Vrgorcu, gdje kako rekoh pobiše 33 osobe.

Lažna optužba

Pred kraj 1943. vodstvo seoske milicije, preuzeo je na sveopće traženje boraca, iako je to odbijao: svećenik dusinske župe Don Ivan Sumić. Čitao sam u nekom: “Srpskom Vesniku,” koji izlazi u Kanadi članak pod naslovom: “Fratri, organizatori klanja u Hercegovini,” gdje među ostalim piše o svećeniku Ivanu Sumiću slijedeće: “Svećenik i koljač Ivan Sumić, vođa zloglasne, dusinjske milicije organizator pokolja Srba, rekao je jednom zgodom: Braćo, došao je čas obračuna sa Srbima, za mnom svi, ja ću prvi Vama pokazati, a Vi me slijedite.” Ja se neću upuštati u dulja obrazloženja, jer me upravo gade ove komunističke, sve po istom kalupu sastavljene bljuvotine. To oni mogu pričati sebi sličnima, da bi im priuštili časak iživljavanja, ali nama i narodu, koji ih dobro pozna mogu dati samo pokoji podatak više o svojoj podloj i smišljenoj laži. Ja ću Vam, velečasni, reći samo to, da bi našoj poštenoj braći olakšali potpuniji sud o tim zlikovcima i lažljivcima, da u župi Dusina NEMA NI JEDNOGA SRBINA (a istina je da su ti banditi doveli u čisto hrvatski kraj bivše četnike, da se pod komandom Srbina Drljevića kolje naš živalj.) Nešto Srbo-četnika bilo je Ljubuškom, mjestu 12 km odaljenom, gdje nikada nije noga nijednog milicionera Dusine stupila. Čak ni u Vrgorcu, Gradcu i sve do Makarske t. j.u prostoru, koga ograničuje daljina od 50 km. nema nijednoga Srbina, te prema tome iz jednostavnog razloga, jer ih nema, da ne govorim o vrijednosti čovjeka i svećenika I. Sumića, on nije imao koga “klati” niti to klanje organizirati. Eto toliko ovaj put. Ja ću se drugi put na taj članak osvrnuti. Slično pripisuju i fra Boni Jelaviću, svećeniku u Vitini, a također Srbi-komunisti zaboravljaju, da u Vitini nije nikada bilo ni jednog Srbina.

Sada ću se opet vratiti na ono gdje sam stao, t. j. na ulaz partizana u Vrgorac po drugi put, a po prvi put u Dusinu u oktobru 1944. god.

U ime… čega i koga?

Uslijed sveopćeg povlačenja hrvatske vojske, radi skraćivanja obrambene crte, jedinice iz Ljubuškog, Čapljine i Metkovića povukle su se u oktobru te godine pred Mostar. Pripadnici dusinjske milicije odlučili su, da ostanu braniti kućni prag. Srbo-komunisti, potpomognuti avijacijom, mornaricom i teškim oružjem uz pripomoć odreda Crnogorca Koče Popovića, partizanskog generala-leutnanta, zauzeli su nakon duge borbe taj sektor pa i Dusinu. Nakon toga blokirali su župu, da ni miš nije mogao izići i odmah na licu mjesta ubili 23 mladića, 110 odveli u logor u Makarsku, a 15 ih poslali na najopasnija mjesta na borbene prostore u prve redove – u sigurnu smrt.

Kako se trijebilo

Takoi su: Čalinovića Matu Ivanova, mladića od 25 god. uputili na prostor, koji je bio obasipan topništvom, da izviđa, te je nađen sutradan u besvjesnom stanju, kada je došao do svijesti vidjelo se je, da nije mogao govoriti ni čuti. Postao je gluhonijem. Da tragedija bude veća brata mu Lovru, mladića od 23 godine ubili su među onih 23 mladića. Istu sudbinu doživjeli su i drugi, dok su petorica uspjela da pobjegnu našoj vojsci. Oni su uglavnom i dali podatke o sudbini župe Dusina i njenih ljudi.

Tko [je] sve poginuo?

Među ubijenima od onih 23 što su ovi prebjezi na svoje oči vidjeli nalaze se, a za njihovu rodbinu, koja se nalazi tamo [u svijetu] važno je slijedeće:

1) Dr. Tomo Vukosav-pravnik oko 36 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

2) Stipe Vukosav pk. Franje 34 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

3) Ante Vukosav pk. Franje oko 27 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

4) Dane Vukosav pk. Franje oko 26 god. Ima brata Andriju u Kanadi.

Otac im Frane, bio je živ sve do časa dok nije vidio sudbinu djece, te je kako narod veli formalno crkao od žalosti. Majka mu je poludila.

5) Šalinović Mate Jozin “Joketin” oko 18 god. Ima oca Joketu u Americi.

6) Šalinović Metod pk. Petra “Meto” oko 23 god. Ima strica Nikolu u Australiji.

7) Šalinović Stipe “Stipica” pk. Lovre oko 45 god. Ima brata Petra u Australiji.

8) Šalinović Lovre Petrov (ne zna se za njega) oko 26 godina. Ima oca Petra u Australiji.

9) Šalinović, Ivan Jozinov oko 27 godina. Zet mu je negdje tamo.

10) Šalinović Jure pk. Mate oko 30 god. Brat mu je tamo.

11) Dr. Radonić, Drago-pravnik oko 30 god. Zet mu je negdej tamo.

12) Kalajdžić Đikan oko 36 god. Brat mu je negdje tamo.

13) Barbir Stanko (seloBarbiri) oko 36 god. Šura mu je tamo, gdje?

14) Erceg Stipan-Šćević oko 28 god. Rođak mu je negdje tamo.

Drugi nemaju tamo nikoga, pa ih neću nabrajati. Godine su neke točne, a neke po prilici, da bi olakšao o kome se radi.

Što i zašto sve to?

Dusinjani su oduvijek bili čelik Hrvati; uvjereni katolici i najradiniji obrađivači zemlje u makarskom kotaru. Za razliku od defektnih pojava u trokutu Vrgorac-Imotski-Makarska, kao na pr. prosijačenja (profesionalnog), vunarenja i. t. d., seljaci župe Dusina u vječnoj su borbi sa prirodom, sa kršom i škrtom zemljom, a osobito sa “vrgorskim jezerom” (kraško polje) koje bi im znalo često puta oteti trud žulja i znoja, očeličili su se i međusobno čvrsto povezali. Takve ih je zatekla i zora Hrvatske države. Stupali su vedra čela ne pitajući kuda, sretni su bili, jer su izgarali od želje za državnom, koju dočekaše.

Prljava talijanska politika nije ih smela, jer su bili složni. Iako su Talijani pokušavali, da ih razjedine, to im nije uspjelo. Sve do ulaska komunista u njihovo mjesto rezutat 4-godišnje borbe bio je ovaj:

a) Jedan poginuli u borbi.

b)Jedan ranjen u borbi.

c) Nijedana kuća oštrćena, polja obrađena i nigdje traga od banditskih stopa.

A što su učinili srbo-komunisti, što su donijeli “oslobodioci?”

1) Otvorili su nova 23 groba.

2) Župu, koja je brojila oko 2.000 duša doveli na broj od 1.550.

3) Župa, koja je ječila pjesmom mladosti danas je mrtva i nijema, samo majke u crnini oplakuju neznane grobove svojih sinova.

Sve je to zato, jer Dusina je smetala planovima Srbo-komunista. Znali su oni , da uspjeha nema dok se srce ne razori i uništi.

To je hvala i nagrada dusinjskim majkama, što su 1944. u septembru otele iz njemačkih ruku 50 djece, koju su našli progoneći partizane. Bili su oni sinovi i kćerke onih, što su pod vodstvom i u službi Srbina Drljevića izvršili pokolj u ovoj župi. To je valjda nagrada zato, što su im Dusinjani spasili žene, kada su ih Talijani htjeli poubijati. 50-tero djece obučeni i nahranjeni, brižno čuvani od dusinjskih majka dočekalo očeve, koji na njihove oči poklaše njihove zaštitnike.

“Živio Krist”…

Danas nad gorbovima dusinjskih žrtava diže se glas osvete, opomena krvnicima, uz poklik: Čas odmazde nije daleko. Pali su, jer nijsu htjeli zatajiti Boga i izdati Hrvatsku. S njima je živio, borio se i zajedno umro, prvi junački njihov svećenik, Ivan Sumić, uz poklik: “Živio Krist Kralj, Živjela Hrvatska!”

Putovi Božji su nedostižni…. Izabrao je zvanje i Bog mu je povjerio dužnost, da vodi brigu za spas duša svojih župljana. A on vodio ih je muški kroz borbu i vatru za Boga i Hrvatsku, da zajedno s njim, na čelu te junačke legije nevino ubijenih izvede ih pred lice Božije, koji će mu sigurno u carstvu hrvatskh junaka dati mjesto među prvima.

Za ovaj put tek to, a drugi put ako mislite, da bi bilo poželjno da nastavim sa postupcima i zlodjelima partizana, pišite mi, a ja ću to veoma rado učiniti.

Što narod misli o ovdašnjim izdajicama?

Skrećem Vam pažnju da poštenu braću Hrvate točno informirate o događajima u zemlji, da naglasite razliku između onih koji su zavedeni i onih koji su svjesno podpomagali moskovskog slugu Tita. Narod Hrvatski sa gnjušanjem govori o imenima raznih Balakovića, Vukelića i drugih koji su u najtežim danima i iskušenjima hrvatske povijesti davali novac i kupovali oružje Srbo-komunistima, da ubijaju nas Hrvate. I Vi ćete snositi dio odgovornosti, ako hrvatsku javnost u Americi ne upozorite o jednodušnom sudu hrvatskog naroda, koga je izrekao ovakovim izdajicama. Mi se sjećamo dobro municijskih sanduka, koje su nabavljali ti zlikovci, a na kojima je pisalo: “Pucaj, ne štedi.” U te tri riječi sažet je program i želja tih izdajica. To znači ubijajte, mi ćemo Vam streljivo pribaviti. A koga su ubijali?

Drugi put javit ću se opširnije, uz hrvatski bratski pozdrav.

BOG I HRVATI! ZA HRVATSKU I KRISTA – PROTIV KOMUNISTA!

N. D. Dusinjanin