BEOGRAD PONOVO O HEBRANGU

Ante Čuvalo

Recenzija knjige: Dragan Kljaković, Dosije Hebrang. Beograd: Partizanska knjiga, 1983. Objavljeno u Republika Hrvatska (Buenos Aires), God. 33, Br. 143, prosinac 1983., str. 33-47.

Početkom ove godine (1983.) u Beogradu je izišla iz tiska nova knjiga o političkom radu Andrije Hebranga. Izgleda da velikosrpski režim smatra potrebnim ponovo opravdati umorstvo ovog hrvatskog komunističkog prvaka i mučenika za hrvatska narodna prava.
Prvu knjigu o Hebrangu kao “antipartijskom i štetočinskom elementu, kao izdajniku i oruđu klasnog neprijatelja” izdali su beogradski vlastodršci ima već tridesetak godina. (Slučaj Andrije Hebranga, Kultura, Beograd 1952.) Navodno autor te knjige je pukovnik OZN-e (sada general) Mile Milatović, koji je bio Hebrangov istražitelj u beogradskom zatvoru. Ali dobro je poznato da je to “remek djelo” napisao srpski pisac Dobrica Ćosić. Ubrzo je ta knjiga bila povučena iz prodaje i iz knjižnica. Ona je bila pobudila duhove i zanimanje za Hebranga u svim sredinama hrvatskog naroda i zato ju je Udba oduzimala prigodom raznih premetačina.
Nova knjiga nosi naslov Dosije Hebrang. Za autora je potpisan Dragan Kljaković. Izdavač je Partizanska knjiga, Biblioteka sučeljavanja  ̶  Ljubljana i OOUR Izdavačko publicistička delatnost  ̶  Beograd. Za izdavača, Mihajlo Đelović. Recenzenti: Marko Belinić i Dr. Dušan Živković. Urednik, Aleksandar Postolović. Lektor, Veljko Radović. Tiraža, 6000 primjeraka; 313 stranica. Ovo navodimo da se vidi u kakvom je društvu “kovana” ova “povijesna istina”.
Odmah se nameće pitanje: Zašto baš sada o Hebrangu? Autor nas je predsusreo i na prvim stranicama knjige daje odgovor na to pitanje. Svakako autor, a niti režim, nije ponukala na ovaj rad ljubav za povijesnom istinom ili čak mržnja prema Hebrangu. Beograd bi najradije zatrpao pepelom vremena “slučaj Hebrang” i sve ostale “slučajeve”, ali mu to nije moguće. Hrvatski narod ne zaboravlja! Zato Beograd nastoji opravdati svoja zlodjela. U Hebrangovu slučaju prva knjige nije ništa dokazla doli velikosrpska zlodjela. Nadaju se da će ova knjiga imati bolji učinak. U to sumnjamo. I ova knjiga samo dokazuje da je Hebrang ubijen radi svog hrvatstva. Da se vratimo na gore postavljeno pitanje: Zašto danas o Hebrangu? Evo piščevih odgovora: Zbog “glasina” i “kombinacija koje se svode na ‘druge istine’.” “Zbog plime novih okolnosti”. (str. 27) Zbog “priča” da nije riječ o Hebrangovoj suradnji s ustašama, nego “o smišljenom obračunu dijela rukovodstva KPJ s hrvatskim komunistima”. O “pričama” o Titovom obračunu s Hebrangom, jer je “Staljin, ne vjerujući više Titu, povjerio mandat za novo rukovodstvo KPJ Hebrangu”. “U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, sedamdesetih godina, bilo je čak predloga da se Hebrang rehabilituje i da mu se, u znak priznanja ‘za mučeništvo’, podigne spomenik zahvalnosti u Zagrebu! Takav stav podržala je i emigracija podstičući ideju ‘opšteg nacionalnog pomirenja’, čiji je smisao bio: legalizovanje nacionalističkih ideja i koncepcija, onih koje su poražene u NOB-i i revoluciji. Glasnogovornici su u Hrvatskoj reviji, koja je izlazila u Minhenu (kao da sad ne izlazi!) 1970. godine, poručivali da je došlo vrijeme pomirenja, obrazlažući to u tekstu ‘Requiem svim palim za Hrvatsku’:
‘Sinovi bivših ustaša i domobrana i bivših partizana, koji u svojim čistim srcima gaje ljubav prema Hrvatskoj, i oni će svojim mladim snagama premostiti provalije koje su iskopali njihovi djedovi i očevi, koje su probudili tuđini na obim stranama, i nesretno razdjelili pripadnike istog naroda. Što zato što djedovi i očevi umiru slijedom prirodnih zakona, i s njima nestaje prošlosti. S njima na jednoj i na drugoj strani i ‘pobjeda’ i ‘poraz’ gube svako značenje, jer i jedni i drugi danas ispravno shvaćaju da nisu bili poraženi ‘ustaše’, niti su pobijedili partizani, nego je, u stvari, godine 1945. bila poražena Hrvatska, naša i njihova domovina Hrvatska’.” (28)
U tom grmu leži zec! Beograd se boji hrvatskog nacionalnog pomirenja. Oni se boje jedinstvene hrvatske borbe i rada na ostvarenju samostalnosti i slobode. Oni bi htjeli da mi u emigraciji i dalje smatramo Hebranga i njemu slične hrvatskim izdajicama, a oni u Hrvatskoj da drže Pavelića, ustaše i sve nas u emigraciji neprijatelje Hrvatske. Oni bi nas rado i dalje vidjeli podijeljene na ideologije, vjere i pokrajine. Ali mlađi hrvatski naraštaj je shvatio da je “1945. bila poražena Hrvatska” i da među Hrvatima nije bilo pobjdenika. Mi cijenimo sve one koji su živjeli i umirali za Hrvatsku. Život i rad Starčevića, Radića, Pavelića, Kulenovića, Stepinca, Čauševića, Hebranga, Pirkera, Bušića, Veselice i svih drugih idealista koji su umirali ili ležali po zatvorima radi Hrvatske utkani su u hrvatsku povijest i na toj povijesti mi moramo graditi bolju budućnost. Hrvatska iznad svega! To je ono što velikosrbe najviše smeta i boli.
 
Kratak životopis
U knjizi “Dosije Hebrang” nalazimo i važnije podatke o Hebrangovu životu. Rođen je 21. siječnja 1899. u Bačevcu, općina Gradina, kotar Virovitica. Otac mu je bio Andrija a majka Cecilija. Kad mu je bilo trinaest godina, stupio je u Hrvatski sokol. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u austrijskoj vojsci. Ratovao je u Italiji. Na bojištu je prvi put čuo o Oktobarskoj revoluciji i za nju se oduševio. U komunističke redove stupio je 1920. u Osijeku. (Na drugom mjestu kaže se da je ušao u Partiju 1919.) Poslije sramotnog zločina u beogradskoj skupštini 1928. godine, Hebrang je bio uhićen od beogradskih vlasti i osuđen na dvanaest godina robije “zbog komunističke i separatističke propagande”. (31) Svih dvanaest godina je izdržao u zatvorima Srijemske Mitrovice i Lepoglave. Prebacivali su ga tamo i ovamo prema potrebama režima. Iz zatvora je izišao 15. veljače 1941. godine.
O Hebrangovom obiteljskom životu saznajemo da je imao jednog sina i to prije nego je otišao u zatvor 1928. “Hebrang se osobito brinuo za svog sina” dok je još bio u zatvoru. Tito je, naime, nastojao pomoći da se taj dečko ne izgubi. Sin mu je živio kod njegove sestre i to u “velikoj bijedi”. (194) Tko je bila majka tog djeteta i što je s njim bilo, ne spominje se u ovoj knjizi. Za vrijeme rata Hebrang je oženio Olgu Kohn, hrvatsku Židovku. U knjizi se spominje da je imao jednu kćer s njom za vrijeme rata. (Ne spominje se sina.) Olga je bila iz Pakraca. Upoznali su se u zatvoru u Novoj (?) Gradiški. I ona je 1948. osuđena na devet godina robije, jer je, navodno, surađivala s ustašama. Sada živi kao penzioner u Zagrebu. (129)
Nakon godinu dana slobode Hebrang je opet pao u zatvor. Dne 25. veljače 1942. uhapsila je UNS (Ustaška Nadzorna Služba) Ivana Srebrenjaka “Antonova”, koji je radio za sovjetsku “obavještajnu” službu, a izdao ga je njegov suradnik, Joco Đaković, koji je bio uhićen nekoliko tjedana prije. Hebrang se taj dan nalazio u Srebrenjakovu stanu u Vrapču, te je i on uhapšen i ranjen pri upadu policije. (85-90)
Hebrang je proveo u bolnici i u zatvoru sedam mjeseci. U rujnu iste godine on je, s još 32 zatvorenika, bio zamjenjen za dvojicu časnika UNS-e, Karla Wagnera i Mirka Vutuca. Dvojica od zamjenjenih zarobljenika bili su odmah strijeljani, jer je komisija (partizanska) pronašla da su se slabo držali pred ustašama. Taj dan (23. rujna 1942.) počinje Hebrangova ratna i politička misija u Komunističkoj partiji Hrvatske. S oduševljenjem je primljen u partizane. Ubrzo postaje delegat za Centralni Komitet KPJ i u Politbiro Partije, sudjeluje u stvaranju ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu, a zatim postaje glavna ličnost među hrvatskim komunistima, tajnik CK KPH.
 
Hebrangove “zablude” za vrijeme rata
Premda je Andrija Hebrang imao glavnu ulogu u Partiji u Hrvatskoj, ipak nije mogao skrenuti njen razvitak niti utjecaj na sudbinu Hrvatske, kako je namjeravao. Njegovi planovi za Hrvatsku nisu se ostvarili, a s njime osobno osuđena je i njegova politika. Protuhrvatske snage su jače i lukavije od njega i njegova položaja u Partiji. Navest ćemo neke od njegovih “zabluda”, od kojih su neke bile “lakše”, a neke “teže” u očima njegovih neprijatelja, no iz svega se vidi da je njegov glavni grijeh bio što je bio Hrvat. Radi toga je izgubio glavu kao i mnogi drugi Hrvati. Evo nekih beogradskih optužbi protiv njega:
“Žar vlasti ga je sve više isticao, ali i udaljavao od ljudi. Gledišta su mu bila sve beskompromisnija. Zapažala se nestrpljivost prema pojedinim saradnicima. Ponšao se kao vođ koji neprekidno oskudijeva u saradnicima doraslim za značajne podhvate”. (131) Zamjerio se on i Jakovu Blaževiću. Andrija se “slabo ponio” prema Jakovu i Okružnom komitetu za Liku, u kojem je Blažević prednjačio. “Pozvao me je da mi očita lekciju i organizirao je, čim dođem, da me najprije napadnu drugi… Svi su, po njegovom nagovoru, tvrdili kako ja osobno, i Okružni komitet za Liku, razvijamo odbojnost prema narodu iz Kastavštine, iz Hrvatskog primorja, koji je došao u Liku!” (138) Tuži se Vicko Krstulović na Hebranga, da je i njega napadao i optuživao. Vicko nije išao Andriji pod kapu, jer Vickov Oblasni komitet za Dalmaciju nije htio da bude pod jurisdikcijom hrvatske partije, nego je trčao u krilo jugoslavenskoj partiji. Andrija ga je htio dotjerati u red, da bi hrvatska partija bila jedinstvena. “U avgustu 1944. Ranković je obavijestio Vicka Krstulovića da je iz Topuskog ponovo stigao izvještaj Hebranga i Steve Krajačića. U njemu je, otprilike, pisalo da je potrebno raspraviti s Oblasnim komitetom o kompetenciji, jer taj forum ne prizna CK KPH za svoj viši organ, da Oblasni komitet time krši statut KP, da se ‘oni’ više dogovaraju s CK KPJ nego s CK KPH, pa ‘da bi zbog svega toga trebalo da CK KPJ preduzme određene mjere, ili ih dajte nama da ih mi dohvatimo’ —  baš tako su na kraju napisali, sjeća se Krstulović”. (143) Vicko Krstulović je optužen da u Oblasnom komitetu sprovodi separatističku politiku (odvaja Dalmaciju iz Hrvatske). “Krstulovićev ‘separatizam’ sastojao se, zapravo, u njegovom dosljednom stavu o ulozi Dalmacije u novoj Jugoslaviji”. (142) Pisac knjige ne tumači dalje koja je to posebna uloga koja treba da pripadne Dalmaciji.
“Karakteristično je — optužuje pisac knjige —  da je Hebrang prihvatio direktive CK KPJ samo  ako su odgovarale njegovim raspoloženjima; u supotonom, sprovodio ih je labavo, uz pritisak CK KPJ”. (144) Kardelj je bio delegat CK KPJ za Hrvatsku. On je nadzirao rad hrvatske Partije. Svakako, njemu se nije svidio Hebrangov rad i njegova politika. Kardelj u svojim izvješćima CK među ostalim navodi: “U prvom redu radi se o tome da u Hrvatskoj stvari neće ići dobro sve dok je Andrija Hebrang sekretar CK KPJ, odnosno sve dokle god se on uopšte bude tamo nalazio. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja jednu stalnu tendenciju ka slabljenju povezivanja Hrvatske s Jugoslavijom. Ima u tom pogledu i konkretnih momenata koji to ukazuju, a još više to dokazuje činjenica da u Hrvatskoj neprekidno imamo posla s istim negativnim elementima. Prvo, kod Andrije Hebranga na svakom učinjenom koraku izbija na dan hrvatski nacionalistički uklon”. (170) U jednom drugom izvješću Kardelj piše: “Hebrang više ne bi mogao da bude sekretar KP Hrvatske jer komanduje Partijom. On ne trpi ni Srbe, ni Slovence, ni pojedine svoje drugove iz CK KP Hrvatske, koje prosto proganja”. (144)
Špiljak je također “bio iznenađen Hebrangovim odnosom prema SKOJ-u”. Posebno je bio “uznemiren” Hebrangovim “zapostavljanjem” omladinskih organizacija. “Hebrang uopšte nije smatrao da je potrebno da im pokloni kakvu pažnju, neprekidno ih je ignorisao”. (146)
“Hebrang se, uočavačli su njegovi saradnici, sve primjetnije udaljavao od revolucionarnih principa, ili ih je samo formalno ‘prosljeđivao’ u novinama, na konferencijama i pozdravnim telegramima, a u stvarnosti se zalagao za neku republiku; zajednicu buržoaskih obilježja. On je, na primjer, pokušavao da u škole uvede obavezne časove vjeronauke i ozakoni crkveni brak, jer je omalovažavao građanski ‘partizanski brak’. Teologiju i ateizam sjedinjavao je na neki svoj, hebrangovski način”. (145)
Radi vjeronauka morao je i sam Tito pisati Hebrangu. “Neobično me je iznenadilo kako ste mogli u ZAVNOH-u donijeti takvo rješenje kojim se u Hrvatskoj uvodi, kao obavezan, predmet vjeronauka. To je vrlo gruba greška, za koju u prvom redu snosiš odgovornost ti i ostali drugovi”. (170) Tito je oštro reagirao i na uspostavu Telegrafske Agencije Hrvatske (TAH). On javlja Andriji: “Smesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije, TAH. Što to uopće znači? Klizite pnom parom u separatizam.” (171) Sličnu sudbinu je doživjela i parola koju su širili Hebrang i ZAVNOH, a glasila je: “Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom”. Za tu paroluTito piše: “Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli propustiti da tako ne pazite za ostale narode, i da izostavite riječ ‘Jugoslavija’.” U drugoj poruci Tito kaže: “Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno, već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po najvažnijim pitanjima”. (158) Bakarić tumači ove Titove opomene: “Na šta se odnosila ova kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, toje bila parola Hebranga i njegove jedne grupe koju je okupljao oko sebe. On ne spominje Jugoslaviju. U tom je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbiju, plus ovaj ili onaj, a nikakve druge zajedničke veze nema, to je s obzirom na međunarodnu situaciju, bilo krajnje opasno”. (158)
U knjizi se navodi i svjedočenje Churchillova sina, koji je boravio u Hrvatskoj u proljeće 1944. Randolph Churchhill opisuje Hebranga da je “značajniji od ma koga, koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno Tita”. Ali on također opisuje kako ga je Hebrang vodio u crkvu na misu na uskrsnu nedjelju i kako Hebrang ugodno živi u tim ratnim danima. (164/5) Na taj luksuz okomio se i Milovan Đilas. (174) I to se prišiva Hebrangu da bi ga se prikazalo kao salbog revolucionara. A tko se ne sjeća Titova luksuza i života svih ostalih na vrhu!
Jedna od važnijih Hebrangovih “zabluda” bila je njegova politika prema hrvatskim nekomunistima, a posebno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Hebrang je “zastupao koaliciju stranaka. Tito je bio energično protiv”, kaže Bakarić. (161) “Hebrang je tada bio mišljenja da HSS ima većinu u Hrvatskoj, i zbog toga im je podilazio. Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac-Gaži, kojoj bi on mogao iz kancelarije komandovati i s tim, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio HSS-ovac, Franjo Gaži”. (161) “Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa CK naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ‘ne treba zaletavati’.” (168/9)
Na drugoj strani optužuje se Hebranga da je zaoštravao odnos prema HSS-u, premda je bio arhitekt te koalicijske politike u Hrvatskoj. Od kada je Hebrang preuzeo CK Partije “nastupila je etapa zaoštravanja kursa prema HSS-u u kojem se gubio izdiferencirani kritički pristup”. (152) “Hebrang je izbjegavao da napada okupatore i ustaše, ali je otvoreno napadao politiku HSS-a”. (167) Bakarić to potvrđuje: “Udaranje po Mačeku s lijeva i desna, i svim mogućim sredstvima, tupilo je borbu protiv ustaša i okupatorskih manevara da zavara narodne mase”. (167)
Iz svega navedenog vidi se da je Hebrang htio “slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku”, ali u nekoj vrsti konfederacije sa Srbima i Slovencima. On je zastupao politiku koalcije stranaka u toj slobodnoj hrvatskoj državi. Pristupao je prema HSS-i kao prema partneru i zato joj nije glumio, nego ju je otvoreno kritizirao, ako je to smatrao potrebnim. Na drugoj strani Tito i njegov CK raidli su svom parom da što prije utope HSS u “narodnu frontu”. Seljačka stranka im je trebala u borbi za prevlast i da što lakše prevare narod, a i kao neka legitimacija širokogrudnosti prema Saveznicima. Ta lažna igra pokazala je pravo lice odmah nakon rata. Ukinuta je HSS i zabranjena svaka opozicija.
Hebrang je ostao dosljedan svojim principima i u svom radu. Bakarić to tome kaže: “Kritiku su saslušali (Hebrang i kolege mu), rekli da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju nekakve drugačije Jugoslavije, i opsesiju da je Maček nekakva silna snaga…” (160) Radi tih svojih uvjerenja i “separatističke” politike Andrija je bio smijenjen s dužnosti tajnika CK KPH. Službeni razlog za to je bio: “zbog šovisnitičkog ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike u odnosu na ulogu Narodnog fronta, zbog pogrešne politike prema masama, koje su bile pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”. (169/170) To se dogodilo 14. listopada 1944. Taj dan preuzeo je kormilo Partije u Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić koji je na tom položaju vjerno služio Beogradu.
 
Hebrang u Beogradu
Poslije rata Hebrang je postao kandidat za “Ustavotvornu skupštinu”. Lako je pobijedio. “Na izborima 1945. kandidati liste Narodnog fronta pobijedili su u svim republikama”. (178) Kao da je itko drugi smio pobijediti! “Narodni front, pod rukovodstvom KPJ, već je ujesen 1945. u predizbornoj kampanji za Ustavotvornu skupštinu, razvio odlučnu i oštru kampanju protiv građanskih stranaka i opozicije.” (184) To je bio konac svih političkih snaga koje se nisu pridružile Partiji.
Po dolasku u Beograd Hebrang je bio imenovan ministrom industrije i predsjednikom Privrednog savjeta. Te iste godine, 1945., bio je odlikovan “ordenom zasluga za narod prvog reda… za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspešnom provođenju proljetne setve”. (183) Naime, mislili su da se popravio! Ali ta slava nije dugo potrajala. Crni oblaci su se nad njim ubrzo počeli nadvijati. Vidjelo se da se Hebrang nije poklonio Beogradu, nego je i dalje ostao uspravan.
“U novoj vladi, Hebrang se najprije istakao što se usprotivio osnivanju prve institucije radničke kontrole u industrijskim poduzećima”. (187) “Njegove političke akcije su na neki način strčale iz tokova cjelokupne usvojene politike u odnosu na seljaštvo”. (188) Kad se vidjelo da je Hebrang i dalje ostao svoj čovjek, Ranković je naredio Vidi Tomšič, slovenskoj partizanki, da ispita Hebrangovu “štetočinsku i frakcionašku” djelatnost. Vida je izvjestila da Hebrang “sabotira svaku ozbiljnu meru koja bi zaista označavala uspostavu socijalističkog metoda planiranja u našoj privredi… Kao štetočinski put svih narodnih neprijatelja, tako se i njegov put ispoljio najprije u dubokoj nevjerici. On nije vjerovao ni u privredne snage naše zemlje, ni u stvaralačke snage naše radničke klase i radnog naroda, ni u mogućnost izgradnje socijalizma kod nas… On je tu nevjericu širio, prije svega na čitav naš privredni aparat, koliko god je stigao, pa i u široku javnost”. (180) “On je počeo da sabotira privredne mjere naše Partije i naše vlade”. (190)
“Hebrang je ispoljavao nepovjerenje prema izgradnji auto-puta “Bratstvo-jedinstvo” (Beograd-Zagreb), pa čak i pokušao da onemogući radne akcije na prugama Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo”. (197) “Kad se raspravljalo o potrebi izgradnje kanala Dunav-Tisa-Dunav, on je rekao: “Samo lopatama možemo kopati! Prema tome, nećemo ga izgraditi”! (197)
Osim privrednih, bilo je tu i drugih “skretanja”. “Od 1945. godine, iz Moskve su počele da stižu depeše koje su se odnosile na neka državna pitanja. Bile su adresirane na Hebranga, kao da je bio predsjednik vlade ili generalni sekretar KPJ”. (190) Kad je izbio sukob između Staljina i Tita, Hebrang “je ćutao, jer je verovatno čekao rasplet situacije ili je, pak, imao takvu direktivu iz Moskve”. (196) U jednom pismu on se usudio kritizirati “Partiju na svim područjima, naravno u skladu sa Staljinovim pismom. Bila je to nekakva disertacija budućeg šefa Komunističke partije Jugoslavije”. (197) Bio je okrivljen da je Informbiroac, ali njegova stvarna krivnja je i dalje bila što je bio Hrvat!
Rankoviću i njegovoj velikorspskoj kliki uspjelo je da konačno unište, ne samo politički, nego i tjelesno život Andrije Hebranga. Kazne su se počele redati. Bio je isključen iz Politbiroa, smijenjen s položaja ministra i predsjednika Privrednog savjeta, a 8. svibnja 1948. isključen je i iz Partije. U javnosti je rečeno da “je on antipartijski i štetočinski elemenat, izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja”. (200) “Pošto je isključen iz ćelije KPJ, zauvijek je napustio i svoj stan u Užičkoj ulici, na Dedinju. Patrola Uprave državne bezbednosti, koja je tog dana zakucala na njegova vrata, lišila ga je slobode”. (201)
 
“Trojanski konj”
Sve ratne i poslijeratne “zablude” Andrije Hebranga bile su navodno, samo simptomi njegovog temeljog opredjeljenja zauzetog u zatvoru 1942., a korijeni tog temeljnog stava sizali su čak u zatvore stare Jugoslavije. “Veze i prijateljstva Hebranga istovremeno i s frankovcima i s komunistima, a poslije i sa ustašama — i to prije hapšenja” (240) bile su neoprstiv grijeh u očima srpskih vlastodržaca. “Hebrang se na robiji, čak družio s Josom Rukavinom, koji je, pošto je osnovana NDH, postao ustaški pukovnik, funkcioner-policajac”. (239/240) Očito se vidi da Andriji Hebrangu nije smetalo njegovo idološko opredjeljenje da prijateljuje s ostalim Hrvatima. Najvjerojatnije radi tog nacionalnog povjerenja prema Hebrangu vlasti NDH nisu ga za dugo vremena ni zatvorile. Njegovi drugovi iz jugoslavenskih zatvora znali su njegovu ljubav za Hrvatsku.
Kad je hrvatska policija opkolila Srebrenjakov stan, u kojem se nalazio Hebrang, po beogradskoj priči, Andrija je pokušao samoubojstvo. Milatović tvrdi: “Zacijelo mu je nedostajalo i snage i duha da se bori i ostane nepokolebljivo uspravan u mučionici”. (236) Samoubojstvo mu se predbacuje da bi ga se pokazalo kukavicom. Na drugoj strani pisac ga hvali kako je bio uvijek korektan i odvažan u zatvorima stare Jugoslavije. Odmah drugi dan iza Hebrangova hapšenja posjetio ga je Pavelić u bolnici Sv. Duh. Posjećivali su ga i drugi hrvatski časnici, njegovi poznanici. (240)
Dok je Andrija Hebrang bio zatvoren od hrvatskih vlasti, pristao je — tako tvrde njegovi tužitelji — na suradnju s tim vlastima. U tome posebnu ulogu odigrao je Viktor Tomić, “šef obavještajne službe” u Hrvatskoj. On je bio čovjek koji je “primorao Hebranga na suradnju s UNS-om”. (21) Naime,  Tomić ga je mučio svojom “posebnom metodom”, štakorom na stomaku pod vrućom kantom, dok nije Hebrang sve odao i pristao na suradnju. Hebrang je “provalio” sva imena i dužnosti “funkcionera CK SKH i njihove veze”. (256) “Hebrang je prvi otkrio ustaškoj obavještajnoj službi, to jest Gestapou, ko je generalni sekretar CK KPJ Tito. Na saslušanju u Staroj Gradiški, 20. juna, Hebrang je rekao: ‘Tito je Josip Broz iz Hrvatskog zagorja’.” (290) Navodno, kao da do tada nitko nije znao tko je Tito!
Što se tiče Hebrangova mučenja u hrvatskim zatvorima, Hebrang je do kraja života tvrdio da nije bio uopće ni dirnut, a još manje mučen. Tvrdio je da se prema njemu lijepo postupalo i da je bio ljudski tretiran. Na drugoj strani Beograd još upornije tvrdi da je bio mučen. “Tragovi udaraca bili su naročito vidljivi po rukama”. (287) “Hebranga su mlatili u Jasenovcu”. (289) “Po gornjem dijelu tijela bio je sav crn od udaraca”. (286) “Hebrang je saslušavan ‘Tomića Metodom’: s parcovom na trbuhu”. (297)
Ne samo da je Hebrang “provalio” imena i uloge u Partiji, on je postao “trojanski konj”. Drago Jilek, “zamjenik glavnog zapovjednika Ustaške nadzorne službe”, pred istražiteljima OZN-e poslije rata izjavio je da je vladalo uvjerenje u UNS-i “da se Hebrangu može vjerovati, i da to treba što prije iskoristiti. Kvaternik je rekao da će razmišljati o tome kako da se Hebranga pusti na slobodu”. (213) “Kvaternik je prvi došao na ideju u rujnu, kad su zarobljeni glavni nadzornik UNS, Mirko Vutuc, i upravitelj Župsok redarstva u Novoj Gradiški, Karlo Vagner. Potom su provedeni pregovori oko zamjene”. (214) Drugi svjedok, Tibor Vaško, zatvorski službenik u Hrvatskoj i suradnik ljudi Kominterne, izjavio je “da je Hebrang predložio (Tomiću) kako bi se mogla razbiti KP, odnosno visoki forum partije”. (244)
Zamjena je izvršena u rujnu 1942. Cilj zamjene bio je ubaciti Hebranga u partizanske i partijske redove i da on izvrši svoju ulogu u razbijanju KP Jugoslavije, odnosno odvoji KP Hrvatske od KP Jugoslavije. Pisac knjige Dosije Hebrang donosi i šire planove hrvatskih vlasti i nekih njemačkih časnika u Hrvatskoj povodom Hebrangove zamjene i njegove uloge u tom planu. Ukratko, taj širi politički i ratni plan je bio slijedeći: Njemački zapovjednik u Hrvatskoj, general Glaise von Horstenau, koji je bio Austrijanac, nije vjerovao u pobjedu Hitlera. Čak je bio upleten u urotu na njegov život. Da bi spasio svoju Austriju, on je izradio plan o Podunavskoj konfederaciji. U toj zajednici bile bi Austrija, Hrvatska, Mađarska, Slovenija, a kasnije su dodane još neke zemlje. “Prema generalu Horstenauu, ova Konfederacija trebala bi da bude pod pokroviteljstvom Velike Britanije i ‘duhovnim blagoslovom’ Vatikana”. (149)
“Njemački general u NDH osigurao je posredstvom nadbiskupa Stepinca, vezu s Vatikanom. U tako postavljenoj strategiji, Hebrangu je namijenjena veoma značajna uloga: trebao je da bude glavna poluga mehanizma za izdvajanje narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske (pod njegovim rukovodstvom) iz narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, a zatim na stvaranju separatnih aranžmana s njima”. (149) “Prema njegovoj (Horstenaua) koncepciji, najbolja bi kombinacija za budućnost bila koaliciona vlada Hebrang-HSS, naravno s osloncom na Zapad. U duhu tog poduhvata, Horstenau je uspostavio vezu s Mačekovim intimnim saradnicima, Košutićem, Torbarom i Pernarom, s kojima se često sastajao, u tajnosti razgovarao i pregovarao”. (150)
“Konačan slom narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ general Horstenau nije očekivao od vojnih jedinica, nego od djelatnosti novog oružja — miniranja protivnika iznutra, vojno-političkim kombinacijama. Zato je veću pažnju poklonio strategiji nazvanoj ‘Trojanski konj’. Takva svoja gledišta obrazložio je Paveliću, a ovaj glavnom zapovjedniku Ustaške nadzorne službe, Didi Kvaterniku”. (211) Iz ovog proizlazi da je i Pavelić, koga se često optužuje da je ostao “vjeran” Hitleru do kraja, tražio nove mogućnosti da bi spasio hrvatsku državu. “Da bi se ti planovi ostvarili, Ustaška nadzorna služba, već od juna 1942, priprema specijalnu operaciju protiv KPJ. Eugen Dido Kvaternik, glavni zapovjednik Ustaške nadzorne službe, trebao je da sprovede taj plan koji je sačinio zajedno s ‘novinarom’ iz Zagreba Konradom Klaserom, zapravo Kurtom Kopelom, Nijemcem i agentom Gestapoa”. (211)
Pod tim okolnostima i s tim planovima Hebrang je, navodno, bio zamijenjen i ubačen u vrh KP Hrvatske i Jugoslavije. Ali Hebrangu je trebala pomoć od drugih, tvrde njegovi tužitelji. “Tomić je temeljito pripremio svoju agenturu. Ubrzo pošto je Hebrang zamijenjen, na oslobođeni teritorij u Slunj počeli su da stižu simpatizeri NOP iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske… Jednog dana u selo Gornji Budački banu došljak koji je, ni manje ni više, u partizane stigao automobilom novinske agencije Croatia iz Zagreba”. (216) Bio je to Ljubo Čačić, radio telegrafist u agenciji Croatia. Čačić je došao u partizane sa svojom radio postajom. On je izvješćavao hrvatske vlasti o položaju i radu partizana. Kad je bio od partizana zarobljen Stanko Paulin i kad su “ga organi OZN-e ‘pritisnuli’, pristao je na ‘suradnju’. Izjavio je da je Čačić ubačen u partizane i radi za UNS-u”. Čačić je odmah nestao. Nakon godinu dana pojavio se kao “kapetan u Artiljeriskoj školi u Divuljama! Bio je šef odjeljenja za vezu III pomorskog odsjeka, a poslije politkomesar Bataljona mornaričke pješadije i partijski rukovodilac. Kao oficir Jugoslavenske armije, 26. avgusta 1945. je uhapšen, ‘jer je razarajuće djelovao na moralni duh vojske’.” (230) “Istragom je utvrđeno da je iza njega bio Hebrang”! (231)
U rukama UDB-e
Hebrang je morao biti maknut, jer se nije poklonio velikosrpskoj Jugoslaviji. Strpan je u zatvor “br. 2”, bolje poznat pod imenom “Beogradska glavnjača”. Po nalogu Rankovića, Milatović ga je “ribao” preko deset mjeseci. Kroz cijelo vrijeme Hebrang se držao hrabro i ponosno. “On je poricao sve optužbe, ne priznavši nikakvu krivicu”. (23) U početku knjige naprotiv pisac knjige tvrdi da je Hebrang priznao suradnju s ustašama. (16) Da bi ga pokazao kukavicom, nakon nekoliko stranica, opet kaže: “Ali kad je dokazima već bio pritiješnjen, ni onda nije imao snage da izjavi kako priznaje, da je spreman da isledniku počne da diktira istinu”. (30)
Priznao ne priznao, Hebrangova je osuda bila jasna i bez suda. On je morao biti ubijen. Po ovoj najnovijoj beogradskoj verziji, evo kako se to dogodilo: “Poslije ponoći (svjedočenje ondašnjih stražara, Sretana Čabarkape i Đoka Milovića) dežurni milicioner je pod nagonom fizioloških potreba ustao i otvorio vrata. Stražaru u hodniku rekao je da pripazi na zatvorenika ‘na trenutak’. To međuvrijeme Hebrang je pribrano iskoristio. Jurnuo je prema radijatoru i svom snagom, temenom glave udario u rebrasti metal. Trag krvi do polovine sobe navodio je na zaključak, da se samoubica, verovatno ponovo vratio i zaletom udario glavom u radijator. Drugi udar je bio smrtonosan. Sve se to odigralo u desetak sekunda. Ljekar, koji je uskoro pristigao, mogao je samo da konstatuje smrt”. (310) To se dogodilo u ožujku 1949.
Ivan Supek u svojoj knjizi Krivovjernik na Ljevici svjedoči, valjda po prvoj beogradskoj verziji, da je Hebrang “bio nađen mrtav u ćeliji, obješen o svoj remen”. (124) Pokojni Bruno Bušić je napisao da je Hebrang bio “zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju”. (Hrvatski List, I, br. 4/5, 1978, 31) Da li su ga objesili, zadavili ili su mu razmrskali glavu o radijator, ishod je bio isti. Hebrang je bio ubijen.
 
Zaključak
Hrvatima, a posebno nama u emigraciji, nisu pristupačni ratni arhivi i dokumentacija iz doba rata i neposredno nakon pobijede komunista. Zato će nama i nakon ovakvih publikacija, u kojima raščlambom možemo odijeliti pojedinačne činjenice od režimske propagande, i nadalje slučaj Andrije Hebranga ostati ponešto nerazumljiv.
Ipak, koliko se vidi iz knjige Dosije Hebrang, Andrija Hebrang je bio hrvatski rodoljub, koji je u okviru svoje ideologije i na svoj način pokušavao pomoći svom narodu u onim teškim vremenima, što ga je stajalo prvo položaja a onda glave. Upravo da osvijetlimo ovaj njegov rad, donijeli smo toliko citata iz te knjige, a da vrelo bude što očitije, ostavili smo jezičnu mješavinu (hrvatsko-srpsku) bez ispravaka.
Hebrangova tragedija daje nam jednu važnu pouku. Za Hrvate i Hrvatsku ne može biti slobode sve dok se bude radilo na nekakvoj “pravednijoj” jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji. Samo Hrvati, ujedinjeni i izmireni u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, bez ikakvih državopravnih i političkih veza s drugim narodima današnje Jugoslavije, mogu živjeti kao potpuni ljudi i kao potpun narod.
 
 
 
 

Newberry Library in Chicago

Partial list of titles from Croatian cultural history

By Ivan Runac and Ante Čuvalo

Marko Marulić
De institutione bene beateque uiuendi libri sex, ad normam uitae sanctorum utriusque Testamenti feliciter digesti / [Marulo]. Salingiaci, 1540.
Institutione del buono et beato viuere secondo l’essempio de’ santi del Vecchio e Nuouo Testamento / composta da Marco Marulo da Spalato ; e tradotta dalla latina nella toscana lingua dal r.p.maestro Remigio Fiorentino dell’Ordine de’Predicatori ; di nuouo con diligentia ristampata, e da notabilissimi errori emendata, con l’aggiunta di vna copiosa tauola, oltra quella delle principali materie. In Venetia: Appresso la Minima Compagnia, 1593.
Dictorvm factorvmqve memorabilivm libri sex, siue, De bene beateq́ue viuendi institutione ad normam vitae sanctorum vtriusque testamenti / collecti atque in ordinem digesti. Antverpiae: Excudebat M. Nutius, 1593
Dell’humilta et della gloria di Christo : libri tre / composti da Marco Marulo da Spalato il primo euangelico, il secondo profectico, & il terzo glorioso ; tradotti di Latino in Volgare dal R.P.F. Gioseffo Alchaini, dell’Ordine de’Predicatori, opera diletteuole, & fruttuosa ad ogni fidel Christiano, con due tauole, vna de’capitoli, l’altra delle cose più notabili. In Venetia: Appresso Fiorauante Prati, 1596.
A. Dalmatin & S. Konzul
[Prvi-drugi del Novoga Testamenta …] Der erst[-ander] halb theil des newen Testaments … jetzt züm ersten mal in die crobatische Sprach verdolmetscht, vnd mit glagolischen büchstaben getruckt.  [Tübingen (i.e. Urach), 1562-63]
Postila to est Kratko istlmačenie vsih’ nedelskih’ evangeliov’ i poglaviteih’ praznikov skrozi vse leto sada naiprvo hrvatskimi slovi štampana …/ Kurtze ausslegung über die sontags, vnnd der fürnembsten fest Euangelia, durch das gantz jar, jetzt erstlich in crobatischer sprach mit crobatischen büchstaben getruckt. [Tübingen (i.e. Urach), 1562]
Translated by Stipan Konsul. Katehismus/ Der catechismus mit kurtzen ausslegungen symbolum Athanasij, vnnd ein predig von der krafft vnd würckung des rechten christlichen glaubens; in der crobatischen sprach. [Tübingen (i.e. Urach): Ungnad press, 1561]
Govorenje vele prudno odi dobročiněniě oto [?] dobrote propetoga ischa cha kristiěnomi. V Tubingi, 1563. Translation into Croatian by Anton Dalmatin and Stipan Consul of Benedetto, da Mantova: Del beneficio di Jesù Cristo crocifisso verso i cristiani.
Matija Vlačić Ilirik
Breves summae religionis Jesu Christi, & antichristi. [Magdeburg: Michael Lotther], 1550.
Catalogus testium veritatis: qui ante nostram ætatem reclamarunt papæ : opus uaria rerum, hoc præsertim tempore scitu dignissimarum, cognitione refertum, ac lectu cum primis utile atq; necessarium / cum præfatione Mathiæ Flacii Illyrici, qua operis huius & ratio & usus exponitur.  Basileae: Per Ioannem Oporinum, 1556.
Catalogus testium veritatis: qui, ante nostram ætatem, Pontificum Romanorum primatui variísque papismi superstitionibus, erroribus, ac impiis fraudibus reclamarunt: noua hac editione emendatior, et prioribus duplo, auctior redditus, ordine digestus, & in libros XX. tributus / studio et cura S.G.S. Accessit Appendix rerum & testimoniorum insignium ab anno 1517. ad annum 1600. Praefatio item, qua operis ratio & vsus exponitur: nec non duplex testium citatorum, & rerum insignium, index. Opus, varia rerum, hoc praesertim tempore, scitu dignissimarum, cognitione refertum, lectu cumprimis vtile atque necessarium: in quo, praeter alia, quamplurimi pervtiles libelli & tractatus, multae etiam historiae producuntur, quarum nonnullae nusquam alibi extant. [Geneva]: In officina Iacobi Stœr, & Iacobi Chouët, M. DCVIII.
Spira, Francesco & Flacius Illyricus, Matthias. Eine erschreckliche Historia von einem [F. Spira] den die Feinde des Euangelij inn welsch Land gezwungen haben, den erkanten Christum zuvorleugnen. Series: [Reformatio pamphlets ; 1549:2]
Luther, Martin, Flacius Illyricus, Matthias, ed. Etliche Brieffe, des Ehrwirdigen Herrn D. Martini Luthers … an die Theologos auff den Reichtag zu Augspurg geschrieben, Anno M.D.XXX. Von der Vereinigung Chirsti [sic] vnd Relials … verdeudscht. Item, etliche andere Schriefften [sic] nutzlich vnd tröstlich zu lesen. Item zwo Schriffte der Theologen zu Wittemberg, eine an die Prediger zu Nürnberg, die ander an den Churf͡u͡rstẽ zu Sachsen, auch von Voreinigung Christi vnd Belial, Anno XL, geschrieben. Item eine Schrifft der Prediger von Hamburg an die Theologen zu Wittemberg. Item sonst etliche̊ Brieff D.M.L. [Magdeburg : Gedruckt bey Christian Rodinger, 1549]
About Illyricus/O Liriku
Perger, Wilhelm. Matthias Flacius Illyricus und seine Zeit / von Wilhelm Preger. Erlangen: T. Bläsing, 1859-1861.
Faust Vrančić
Dictionarium quinque nobilissimarum Europæ linguarum, Latinæ, Italicæ, Germanicæ, Dalmatiæ, & Vulgaricæ. Venetiis: Apud Nicolaum Morettum, 1595.
Bellarmino, Robert Francesco Romolo
Navch charstianschi za slovignschi narod, v vlaasti iazich. Dottrina Christiana per la natione illirica nella propria lingva. [Roma: F. Zanetti, 1582]
Navk karstyanski… Romæ, 1661. (A Croatian translation of his Dottrina cristiana breve.)
Istumacenye Symbola Apostolskoga, to yest, Virrovanya / privisokoga, i priposctovanoga gospodina Gardinala Bellarmina; prineseno ù slovinski yazik po prisvitlomu gospodinu Petrv Gavdencziv .. V Rimu: V pritiscteniczi S. Skupschine …, lito 1662.
Jacobus Ledisma
Naūkʹ karʹstianʹski slozhēnʹ popov̇ʹtovanomū ov̇ū dūmʹ nakobū Lēdēzʹmi ō͡t drūzhʹbē Iezusove izʹtomav̇ēnʹ ū iēzikʹ dubʹrovav̇ʹki: komū prilozhēnē iēsū lē taniē i mnogē drūgē bogolūbʹnē molitʹvē i viērovaniē svētoga Atanazia. [ū Mnet͡sik͡hʹ [Venice]: po Kamilū Zaneti], 1583.
Mavro Orbini
Il regno degli Slaui hoggi corrottamente detti schiauoni / historia di Don Mauro Orbini rauseo, abbate melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia, 1601.
Matija Divković
Nauk krstijanski za narod slovinski: ovi nauk iz djačkoga jezika ispisa, privede i složi u jezik slovinski./Christian doctrine for the Illyrian people; tr. from the Latin into Illyrian … by Matie Divković. Venice 1611.
Markantun de Dominis
Marcvs Antonivs De Dominis, Archiepiscopvs Spalatensis, svae profectionis consilivm exponit.  Londini: Apud Ioannem Billivm, anno 1616.
Declaration de Marc Antoine de Dominis, archevesqve de Spalatro, metropolitain des deux royaumes de Croatie, & Dalmatie. Sur les raisons qui l’ont meu à se departir de l’Eglise Romaine. Tournée du Latin de l’autheur, imprimé à Venise le 20. de Septembre 1616.
A manifestation of the motives whereupon the most Reuerend Father, Marcvs Antonivs de Dominis, Archbishop of Spalato (in the territorie of Venice), vndertook his departure thence / Englished out of his Latine copy. At London: Printed by Iohn Bill, 1616.
De republica ecclesiastica libri X / auctore Marco Antonio de Dominis Archiepiscopo Spalatensi, cum suis indicibus. Londini: Ex officina Nortoniana apud Io: Billium, 1617.
Papatvs Romanvs:: liber de origine, progressu, atque extinctione ipsius. Londini: Ex officina Nortoniana, Apud Iohannem Billivm, 1617.
De republica ecclesiastica libri X. Heidelbergae: I. Lacellotti, 1618-22.
Censura Sacrae Facultatis Theologiae Parisiensis in quatuor priores libros De republica ecclesiastica / auctore Marco Antonio De Dominis … Londini, Apud Jo. Bilium typis excuios 1617. Parisiis: Apud Rolinum Thierry, 1618.
The second manifesto, 1623. Series: English recusant literature, v. 128. [Menston, Eng.: Scolar Press, 1973]
About de Dominis
Censure de la Sacré Faculté de theologie de Paris, sur les quatre premiers livres de la République ecclésiastique, dont l’Auteur est Marc-Antoine de Dominis, Archevêque de Spalatro. [Paris, ca. 1618]
Nardius, Balthassar. Balth. Nardii Arretini expunctiones locorum, qui in libro de papatu Romano Ignoti Auctoris deprauantur, mutilantur, & tam falso afferuntur, quam in prima Parte Reipub. M. Antonii de dominis, unde per compendium videntur congesti. Animadversiones itidem ad singula impia illius doctrina capita. Lutetiae Parisiorum: apud Michaelem Sonnium, 1618.
Boverio, Zaccaria. Censura paraenetica in quatuor libros De republica ecclesiastica M. Antonij de Dominis, nuper archiep. Spalaten. nunc verò à S.R.E. apostatae, & haeretici : in duas partes distributa : in quarum prima operis titulus, epistola ad lectorem, praefatio ad episcopos, & libellus, qui Consilium siue profectionis inscribitur, in altera quatuor eiusdem libri De repub. ecclesiastica examinantur, ac iustis censuris castigantur : in vtraque verò innumeri prope ipsius errores, fraudes, & imposturae deteguntur, ac refelluntur, & pontificia potestas ab eiusdem calumnijs vendicatur / auctore R.P. Zacharia Bouerio Salutiensi Ord. Min. S. Francisci Congregationis Capuccinorum. Mediolani: Apud Pandulphu[m] Malatestam impressorem cameralem, 1621.
Floyd, John. Monarchiae ecclesiasticae, ex scriptis M. Antonii de Dominis … Demonstratio, dvobvs libris comprehensa sev respublica ecclesiastica … Avctore, Fideli Annoso Veremento, theologo. Coloniae Agrippinae: Sumptibus B. Gvalteri, 1622.
Neile, Richard: M. Ant. de Dñis, Arch-Bishop of Spalato, his shiftings in religion: a man for many masters … London: Iohn Bill, 1624.
Montagu, Richard. Immediate addresse vnto God alone. First deliuered in a sermon before his maiestie at Windsore. Since reuised and inlarged to a just treatise of invocation of saints. Occasioned by a false imputation of M. Antonivs De Dominis vpon the authour, Richard Movntagv. London: Printed by William Stansby for Matthew Lownes and William Barret, 1624.
Bartol Kašić
Institutionum linguæ Illyricæ libri duo / authore Bartholomæo Cassio Curictensi Societatis Iesu. Edition: Editio prima. Romæ: Apud Aloysium Zannettum, 1604.
Xivot Gospodina nascega Isvkarsta. Vita del Signor nostro Giesv Christo … In Roma, 1638.
Ritvale romanvm Vrbani VIII, Pont. Max. Ivssv editvm illyrica lingva. Translated by Bartuo Kašić. Romae, 1640.
O naslidovanju Isukersta: [knjige četiri Tome iz Kempisa] / [prevod Bartula Kašića]. U Zadru: Bratja Battara tiskari-izdavatelji, 1854.
Šime Budinić
Ispravnin za erei ispovidnici i za pokornik / prenesen nigda sʺ Latinskoga jazika ū Slovinskij po Popū Šimūnū Būdineū; a sada pismenni glagolskimi ispisan i napećašten o Rafailom Levakovićem. Romae: Typis Sac. Congr. de Propag. Fide, 1635.
Ispravnik za erei ali redovnizi ispovidnizi i za pokornici / [Juan de Polanco]. Translated into the Crotian language by Šimun Budina.Venedig: Occhi, 1709.
Rafael Levaković
Breuiarium Romanum Slauonico idiomate: iussu S.D.N. Innocentii PP. XI editum = Časoslovʹ Rimskii slavinskimʹ ězikomʹ : povoleniemʹ S.G.N. Innokentiě Papi 11 vilanʹ. Romae: Typis, & impensis Sac. Cong. de Propag. Fide, 1688.
Jakov Mikalja
Blago jezika slovinskoga illi slovnik …: Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyricum / In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur. Loretto : P. & J.B. Seraphinus, 1649[-51]
Grammatika talianska u kratho, illi Kratak nauk za naucitti latinski jezik. Koga zlovinski upísa otac Jacov Mikaglja …U Loretv: Po P. i I.B. Serafiau, 1649.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
Ivan Belostenec
Admodum reverendi patris Joannis Bėllosztėnëcz: e sacra d. Pauli primi eremitae religione Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, selectoribus synonimis, phraseologiis, verborum constructionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum item plurimis authorum in hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustratum. Zagrebiae: Joannis Baptistae Weitz, 1740.
Andrija Jambrešić
Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, et Hungarica locuples. Zagrabiae: W. Wesseli, 1742.
Jeronim Megiser
Dictionarium quatuor linguarum; videlicet germanicæ, latinæ, illyricæ (quæ vulgo sclavonica appellatur) & italicæ … Auctore Hieronymo Megisero impressum anno 1592 … nunc vero … opera & studio a.a. r.r. p.p. Societ. Jesu collegii clagenfurtensis correctum & auctum. Clagenfurti: J.F. Kleinmayr, 1744.
Lovro Šitović Ljubušak
Grammatica Latino-Illyrica ex Emmanuelis; aliorumque approbatorum grammaticorum libris, juventuti Illyricae studiosè accommodata. / A patre F. Laurentio de Gliubushi. Venetiis: Apud Bartholomeum Occhium, 1742.
Tomo Babić
Prima grammaticae institutio pro Tyronibus Illyricis accomodata. Edition: In hac secunda impressione clarior & difusior. Venetiis: J. Corona, 1745.
Ardelio Della Bella
Dizionario italiano, latino, illirico: cui si permettono alcuni avvertimenti per iscrivere, e con facilità maggiore leggere le voci illiriche, scritte con caratteri italiani : ed anche una breve grammatica per apprendere con proprietà la lingua illirica : con in fine l’indice latino-italicus / opera del P. Ardelio Della Bella … In Venezia: Presso Cristoforo Zanne …, 1728.
Dizionario italiano-latino-illirico : a cui si premettono alcune brevi instruzioni gramaticali, necessarie per apprendere la lingua e l’ortografia illirica / opera del padre Ardelio Della Bella della Compagnia di Gesù. Edition: Prima ed.ragusea, ricorreta nell’ortografia illirica ed italiana, e da moltissimi altri errori emendata … Ragusa: Nella stamperia privilegiata, 1785.
Principi elementari della grammatica illirica premessi al Dizionario italiano-latino-illirico del P. Ardel. Della-Bella …Nuova edizione. Ragusa, 1837.
Razgovori i pripovidagna oza Ardelia della Bella / data na svitlost od Mattia Ciulichia/Matija Čulić. U Mletci: Po Adolfu Cesare, [1805]
Ivan Lučić
De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a Ioanne Georgio Schwandtnero … In: In Scriptores rervm hyngarivarvm veteres … Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri … [Vindobonae] 1746-48.
Karaman, Matej
Būkvarʹ slavenskīĭ: pismenȳ prepodobnago Kẏrilla slavęnomʺ episkopa napechatanʺ.  V Rimě: Tẏpomʺ Svętago sobora ot razmnozhenīę věrȳ, 1753.
Sabastijan Slade/Dolci
De illyricæ linguæ vetustate et amplitudine dissertatio historico – chronologico – critica / auctore F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Venetiis: Apud Franciscum Storti, 1754
Epistola Hieronymi Francisci Zanettii in Dissertationem de linguæ illyricæ vetustate, et amplitudine confutata : perpetuis animadversionibus in ejusdem Zanettii disquisitionem de caussis sero corruptæ eloquentiæ apud veteres jureconsultos, seriusque apud recentiores restitutæ. / auctore P.F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Ferrariæ: Typis Joseph Rinaldi, 1754.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
George Wheler
Voyage de Dalmatie, de Grece, et du Levant. Tr. de l’anglois. La Haye: R. Alberto, 1723.
Ignjat Đorđević
Vulgatae psalmorum editionis in locis obscurioribus aliarum versionum, ac interpretationum claritate interpolatae, Illyrica metaphrasis, sive Saltjer slovinki. Spjevan po D. Ignaziu Gjorgi opatu melitenskomu. Venetiis: Apud Christoforum Zane, 1729.
Matija Karaman, editor
Missale romanum slavonico idiomate, jussu SS.D.N. Papæ Urbani Octavi editum. Romæ, 1741.
Johann George von Schwandner
Regvm Dalmatiae et Croatiae gesta, In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1746-48.
Ivan Petar Gocinić, editor
Breviarium romanum slavonico idiomate. Romæ, 1791.
Antun, Juranić
Officia sanctorum slavonico idiomate recitanda de præcepto ex indulto apostolico in aliquibus locis/Čini svetyh’ slovenskim ezykom glagolemyi pod’ zapovediju izvodeniem’ v’ nekih’ mesteh. Romæ, 1791.
Inocencijo Grgić
Nauk kærstjanski obilan slovìnskomu nàrodu odkriven … U’cettiri djela rasdjegljen … Pò Ozu Frà Innocenziu Gàrghichju. U’ Mlezjeh, 1750.
Matija Petar Katančić
De columna milliaria Romana ad Eszecum reperta, quam Petrus Katanchich Pannonius, in archigymn. Zagreb. schol. hum. prof. p. o., conscripsit. Edition: 2. editio. Zagrabiae: Typ. Episcop, 1794.
Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae, Andautonii, Neuioduni, Poetouinis, urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur. Zagrabiae, 1797.
Sveto pismo. Sada u jezik slavnoillyricski izgovora bosanskog’ prinesheno. U Budimu, 1831.
Joakim Stulić
Joachimi Stulli … Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locupletissimum, in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulæ, ac proverbia [pars I]. Budæ: typis, ac sumptibus typographiæ Regiæ universitatis pestanæ, 1801
Joakima Stulli Dubroscanina…rejecsoslòxje ukomu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini izgovaranja i prorjecsja : Illir. Ital. Lat. Csast druga.- Dubrovnik: Antun Martekin, 1806. / Vol. 2 has half-title only. This is the second part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The third part, Vocabulario italiano-illirico-latino … Ragusa, 1810. 2 v. in 1. (Bon. 13302) Vol. 2 has title: Rjecsoslòxje slovinsko-italiansko-latinsko.
Vocabolario italiano-illirico-latino del P. Gioacchino Stulli Raguseo de’ minori osservanti, diviso in due tomi, nei quali si contengono le frasi più usitate, più difficili, e più eleganti, i modi di dire, i proverbj ec. di tutte tre le lingue : Parte terza. Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810. / Vol. 2 has half-title only. This is the third part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The second part, … Rjecsoslòxje … illir.-ital.-lat. … U Dubrovniku, 1806. 2 v. in 1. (Bon. 13301)
Josip Voltić
Ricsoslovnik (vocabolario-woerterbuch) illiricskoga italianskoga i nimacskoga: jezika s’jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom / sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi. U. Becsu (Vienna) : U Pritesctenici Kurtzbecka, [1803]
Jakab Ferdinand Miller
Fragmenta veteris typographiae Magno-Varadinensis / collecta a Jacob. Ferdin. de Miller. Pestini: Apud Iosephum Eggenberger, bibliop, 1803.
Bellinić, Nikola
Pervi kratki nauk grammatike italianske za malu deçu. Primo breve insegnamento della grammatica italiana per la gioventu, che brama imparare l’italiano mediante il linguaggio croato, come si parla volgarmente per il littorale ungarico, ed istriano, traduzione per la prima volta fatta da Niccolò Bellinich. Trieste: G. Weis, dc 1808.
Petar Stanković
Biografia degli uomini distinti dell’Istria. Trieste: Presso G. Marenigh tipografo, 1828-29.
Rudolph Alois Fröhlich/Veselić
Theoretisch-praktische Grammatik der ilirischen Sprache : Mit vielen Gesprächen, Uebungstücken zum Uebersetzen und einem Wörterverzeichnisse / von R.A. Fröhlich. Wien: Albert A. Wenedikt, 1850.
Handwörterbuch der ilirischen und deutschen Sprache. Verfasst von Rud. A. Fröhlich …  Wien : A.A. Wenedikt, 1853-1854. Other Title: Added t.-p.: Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, sastavio ga Rud. V. Veselić … Notes: Title of v. 2 reads: Handwörterbuch der deutschen und ilirischen sprache. Each volume has added t.-p. in the Croatian language, with the author’s name appearing as “Rud. V. Veselić.”
Ivan Trnski/translator
Kraljodvorski rukopis / preveo iz staro-českogo jezika Ivan Trnski. U Zagrebu: Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja, 1854.
Ivan Berčić
Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig: sastavio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tisk sinov B. Haase, 1860.
Čitanka staroslovenskoga jezika. Složio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tiskom sinovah B. Haase, 1864.
Ivan Jurašić
Dizionario italiano-illirico. Edition: 1. ed. Trieste: Coi Tipi del Lloyd Austriaco, 1863.
Frannjo Marija Appendini
Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’Ragusei. Divise in due tomi e dedicate all’Eccelso Senato della repubblica di Ragusa. Ragusa: Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-1803.
De praestantia et vetustate linguae illyricae ejusque necessitate ad plurimarum gentium populorumque origines et antiquitates investigandas dissertatio. Ragusii: apud A. Martechini, 1806.
Grammatica della lingua illirica … Ragusa, 1808.
Grammatica della lingua illirica / compilata dal padre Francesco M.ria Appendini. Edition: 2. ed. Ragusa: Presso A. Martecchini, 1828.
Grammatica della lingua illirica. Edition: 3. ed. Ragusa, 1838.
Vjekoslav Babukić
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. U Zagrebu : Kod M. Hiršfelda [predislovje, 1836]
Věkoslav Babukić’s Grundzüge der ilirischen grammatik, durchaus mit der neuen orthographie. Mit einer sprachvergleichenden vorrede von Rudolph Fröhlich. Wien: J. Benedikt, 1839.
Elementi della grammatica illirica; secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Zara, 1846.
Elementi della grammatica illirica / secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Edition: 2. ed. Zara, 1851.
Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić. U Zagrebu: Bèrzotiskom nar. tiskarnice L. Gaja, 1854.
Elementi della grammatica illirica seconde nuova ortografia di — con una prefazione logica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.M.K. Edition: 3. ediz. Zara: Fratelli Battara, 1860.
Andrija Stazić
Gramatica della lingua illirica ad uso degli amatori nazionali e stranieri che bramano d’ impararla; compilata giusta il più pretto favellare e sui migliori classici antichi da Andrea Stazić. Zara: Fratelli Battara, 1850.
Grammatica illirica pratica, secundo il metodo di Ahn e di Ollendorff … Trieste, 1861.
Jerko Šutina
Vocaboli di prima necessità e dialoghi famigliari originali illirici con versione italiana scritti a caratteri latini e serviani, aggiuntovi un compendio di grammatica illirica …Zara, 1850.
Josip Drobnić
Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik. Sa osnovom gramatike ilirske, protumačenom němački i talianski od Věkoslava Babukića. Beč: Tiskom Jermenskoga manastira, 1846-49.
Matija Majar Ziljski
Uzajemni pravopis slavjanski: to je, Uzajemna slovnica ali mluvnica slavjanska / spisal i na světlo izdal Matija Majar Ziljski. V zlatnom Pragu: In Commission von I.L. Kober, 1865.
Andrija Kačić Miošić
Razgovor ugodni naroda slovinskoga  izvagen iz razliçitì kgnigà i sloxen u jezik slovinski po fra And. Kaçichiu-Miossichiu iz Briste. U Dubrovniku: P.F. Martecchini, 1839.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Edition: 2. izdavanje ove tiskarne. U Zadru: Brtja Battara, 1851.
Robert Muro
Rambles and studies in Bosnia-Herzegovina and Dalmatia: with an account of the proceedings of the Congress of Archæologists and Anthropologists held in Sarajevo, August 1894. Edinburgh; London: W. Blackwood, 1895.
Giuseppe Valentinelli
Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labeatium auctore Josepho Valentinelli pro praefecto bibliothecae S. Marci Venetiarum. Venetiis: Typis Caecinianis et soc., 1842.
Ivan Krstitelj Tkalčić
Monumenta Ragusina. [Edidit Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium. Collegerunt et digesserunt Joannes Tkalčić, Petrus Budmani et Josephine Gelcich]. Series: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 10, 13, 27-29. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1879.
Jerko Šutina
Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku. U Zadru, 1851.

Various/Razno

Samuel Champlain
Les voyages de la Novvelle France occidentale, dite Canada: faits par le Sr de Champlain Xainctongeois, capitaine pour le roy en la marine du ponant, & toutes les descouuertes qu’il a faites en ce païs depuis l’an 1603. iusques en l’an 1629.: où se voit comme ce pays a esté premierement descouuert par les François, souz l’authorité de nos Roys tres-Chrestiens, iusques au regne de sa Majesté à present regnante Lovis XIII. roy de France & de Nauarre : auec vn traicté des qualitez & conditions requises à vn bon & parfait nauigateur pour cognoistre la diuersité des estimes qui se font en la nauigation : les marques & enseignemens que la prouidence de Dieu a mises dans les mers pour redresser les mariniers en leur routte, sans lesquelles ils tomberoiet en de grands dangers : et la maniere de bien dresser cartes marines. Paris: Collet, 1632.
Simpliciano Bizozeri
Notizia particolare dello stato passato, e presente de’ Regni d’Vngheria, Croazia, e Principato di Transilvania, : cio è descrizione di tutti i comitati, città, fortezze, e luoghi più insigni de’medesimi, loro sito, qualità, ricchezze, e genio della nazione, fatti d’arme, assedij, prese, e riprese della piazze.: Et azioni più memorabili de’ regnanti, e generali, che hanno comandato, ò militato nelli stessi. / Opera di d. Sempliciano Bizozeri; Adornata di 46. figure in rame della città più cospicue, e ritratti de’ principali comandanti. Bologna: Per Gioseffo Longhi, 1687.
Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen / dargethan in einer Sammlung gleichzeitiger geschichtlicher Urkunden. Wien: Druck von Keck & Pierer, 1854.   Compiled by F. Berlic
Erhard Reusch
Alter und neuer Staat des Königreichs Dalmatien: welcher alle und jede historische Merkwürdigkeiten von den ältesten Zeiten an begreifet absonderlich diejenigen so sich in dem Candischen und letzten Kriege dann nach dem Carlowitzischen Frieden bis auf das Jahr 1717 zugetragen ..zu Ende sind I. Lucii Inscriptiones Dalmaticae …Nürnberg: Bey Peter Conrad Monath, 1718.
Nicolas Sanson
Coste de Dalmacie [cartographic material]: ou sont remarquees les places qui appartiennent a la Republque. de Venise, a la Republque. de Raguse, et au Grand Seignr. des Turqs : tirée de divers autheurs / par le Sr. Sanson d’Abbev., geogr. ordre. de Sa Majté. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 21]
Illyricum occidentis [cartographic material]: cuj? partes IV. Rhaetia, Noricum, Pannonia, et Illyris: provinciae IX. Rhaetia, Vindelicia, Noricum Mediteraneum et Ripse., Pannonia prima et secunda, Savia, et Valeria: et in Illyride populi Iapodes, Liburni, et Dalmatae / autore N. Sanson, Christianiss. Galliar. regis geographo. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 69]
Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium. [Zagrabiae]: Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium [etc.]. Publication History: v. 1- 1868-
Johann Andreas Demian
Statistische Beschreibung der Militär-Gränze. Wien: C.G. Kaulfuss, 1806-07.
Ivan Kukuljević Sakcinski.
Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knijige. Series: Bibliografia jugoslavenska. kn. 1. U Zagrebu: Brzotiskom, D. Albrecta, 1860.
Franjo Rački
Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 7. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1877.
Memoria sive series archiepiscoporvm salonitanae et spalatinae ecclesiae. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. –[Vindobonae] impensis I. P. Kravs, 1746-48.
Paulus de Paulo
Memoriale Pavli de Pavlo. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1748, p. 723-754.
Bosnia, Hercegovina e Croazia-Turca, notizie riunite e tradotte da G. Augusto Kaznačić. Zara, 1862. Physical Description: [1 v.] Subject (LCSH): Bosnia and Hercegovina. Herzegovina. Croatia. Other Name: Kaznac̆ić, Ivan, 1758-1850, ed. & tr. Hilferding, Aleksandr Feodorovich, 1831-1872. Bosnia. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Hercegovina. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Croazia-Turca. Notes: “Bosnia” is a translation from the Russian of Aleksandr Hilferding, of an article originally published in Russkaia Besieda. “Hercegovina” and “Croazia-Turca” are by Ivan Jukić: the former originally appeared in Servian in Sérbsko-Dalmatinski magazin; the latter is a revised edition of the original article which appeared in L’Avvenire in 1848.
Čaplović, Jan
Slavonien und zum Theil Croatien; ein Beitrag zur Völker- und Länderkunde, theils aus eigener Ansicht und Erfahrung, 1809-1812, theils auch aus späteren zuverlässigen Mittheilungen der Insassen. Pesth: Hartleben, 1819.
George Andrew Spottiswoode
A tour in civil and military Croatia, and part of Hungary. In: Galton, Francis, ed. Vacation tourists and notes of travel in 1860. London, 1861.
A. A. Paton
Highlands and islands of the Adriatic, including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian empire. By A.A. Paton. London: Chapman and Hall, 1849.
Jean Victoire
Travels in upper and lower Hungary, Transylvania, Sclavonia, Croatia, and Morlachia. By Jean Victoire Dutens, engineer, in 1806. In: Pelham, Cavendish. The world: or, The present state of the universe. –London, J. Stratford, 1808-10. –vol. ii.
Johann R. Vogl
Volksmährchen. Wien, 1837. (Folk literature – Croatia)
John Gardner Wilkinson
Dalmatia and Montenegro: with a journey to Mostar in Herzegovina, and remarks on the Slavonic nations; the history of Dalmatia and Ragusa; the Uscocs; [etc.] By Sir J. Gardner Wilkinson. London: J. Murray, 1848.
Thomas Graham Jackson
Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, by T.G. Jackson. Oxford: Clarendon Press, 1887.
Snaffle
In the land of the bora; or, Camp life and sport in Dalmatia and the Herzegovina 1894-5-6. By “Snaffle” [pseud.] author of “Gun, rifle, and hound,” etc. Illustrated by Harry Dixon from sketches by the author. London : K. Paul, Trench, Trübner & Co., 1897.

Stjepan Šešelj. Približene daljine duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo, 2009.

Predstavljanje knjige u Čapljini, 14. travnja i Opuzenu, 15. travnja 2010.

Knjigu Stjepana Šešelja „Približene daljine Duhovne Hrvatske“ s guštom sam pročitao te, osim njegova lijepa i za mene, koji sam dugo godina živio u emigrantskoj Hrvatskoj osvježujućeg hrvatskog izražaja, ona me je podsjetila na mnoga događanja, ljude, rad, zebnje i nade iz nedavne prošlosti u domovini i hrvatskom raseljeništvu. Jedan broj ljudi koje knjiga spominje nije više s nama, mnogo se toga promijenilo, nije sve kako smo sanjali i kako smo mogli ostvariti, ali hrvatski narod je tu, Hrvatska država (kakva je takva je) je tu, treba se i dalje boriti, treba i dalje ne samo sanjati, nego još više raditi i graditi bolju budućnost za sve Hrvate i svijet u kojem živimo.

Nisam književnik i o knjizi ne ću s tog vidika, nego ću iznijeti nekoliko natuknica kao povijesničar. Naime, ova je knjiga i važan povijesni izvor. Ona doprinosi sagledavanju hrvatske povijesti, u prvom redu kulturne povijesti od ne tako davnih 1980-tih pa do unatrag koju godinu. Knjiga će ostati trajan svjedok vremena koje je bilo presudno za opstojnost hrvatskog naroda, vremena kad je pucao ne samo Berlinki zid, nego i zid između domovinske i raseljene Hrvatske.

Prilozi, nastajali kroz dvadesetak godina, svrstani su u knjizi u četiri cjeline, ali ja bih to malo pomiješao i podijelio u tri povijesna razdoblja: 1. Susret s raseljenom Hrvatskom; 2. Rušenje bedema koji je dijelio Hrvate; 3. Zatišje, gubljenje kompasa…

Prvo, autor otkriva bogato hrvatsko kulturno blago koje je bilo zabranjeno voće, o kojem se u domovini desetljećima nije smjelo čitati, pisati pa ni šaputati. Zid (bedem) je bio visok, a stražarski psi ispred njega gladni mesa i krvi. Tek 1980-tih, točnije 1987., autor probija zid i dolazi u Kanadu, a godinu dana kasnije u Australiju; dolazi bez predrasuda. Kamo god je prošao i koga god je susreo, od vankuverskih ribara do znanstvenika i poslovnih ljudi u Torontu i Ottawi, ili mladih sveučilištaraca u Sidneyu, on otkriva „zabranjenu Hrvatsku“; Hrvate koji su bili ne samo fizički daleko, nego od domovine razdvojeni i krvavim jugo-komunističkim bedemom. Stjepan je uvijek znao, ali sad i uživo otkriva da, usprkos zidovima i daljinama, među raseljenim Hrvatima postoji čvrsto zajedništvo duha, srca i uma s domovinom. Autor uočava značenje vizije divnog pjesnika i domoljuba Viktora Vide, koji tragično umire u Argentini, o Duhovnoj Hrvatskoj, te on taj san ne samo počinje sanjati, nego i doprinosti njegovu ostvarenju. Stjepan uviđa da kulturna povijest Hrvata u tuđini nije pustinja, nego plodan vrt, pun šarenog i mirisnog cvijeća koje je raslo i cvijetalo iza zida kojim su nas vlastodršci razdvajali. On to bogatstvo želi uokviriti u zajedničku Duhovnu Hrvatsku, zajedničku riznicu svih Hrvata. I to ne ostaje samo želja, nego se autor odmah, sa svojim istomišljenicima, onako po skrivečki, pobrinuo za utemeljenje Skecije za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu unutar Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Uskoro nakon toga skromnog početka došlo je do pada ne samo Berlinskog zida, nego i svih ideoloških i režimskih bedema. Dolazi trenutak zajedničkog rada za slobodu.

Drugo razdoblje bijaše burno, uzbudljivo, plodonosno i krvavo. Ali u tom zlu bijaše i dobra: u ratnoj agoniji dolazi do hrvatskog zajedništva, a srpska agresija otvara oči mnogima (na žalost ne svima) koji nisu vidjeli da Jugoslvija nikad nije bila „jugoslavenska“, najmanje hrvatska, već uvijek srpska.

Tih burnih godina, od samog početka novih gibanja, autor posvećuje veliku pozornost Duhovnoj Hrvatskoj. On postaje jedan od važnijih domaćina mnogim kulturnim i inim hrvatskim djelatnicima koji su pristizali iz svijeta u domovinu. On ih dočekuje, prati i o njima piše. Njegova štiva svjedoče da to radi srdačno i srčano, s ljubavlju. Povratnici, stalni i privremeni, osjećaju se njemu bliski, kao da su zajedno rasli. Bilo da su to tri mlada Hrvata rođena u Australiji, Drago Brajak, koji je kao dječak dospi u Argentinu ili Jozo Vrljičak koji je rođen tamo, Vinko i Štefica Nikolić iz Barcelone, Malkica Dugeč iz Njemačke, Vinko Grubišić iz Kanade ili…. On se njima i svima koji se vraćaju istinski raduje, svima želi dobrodošlicu, u njima gleda sve Hrvate koji su rasuti svijetom, a u isto su vrijeme dio domovine. Autor misionarskim žarom pomaže ostvarenju sna Viktora Vide i na tisuće drugih sanjara i ljubitelja hrvatske slobode diljem svijeta.

Ovo povijesno razdoblje, uglavnom ratno, bilo je i najplodonosnije i u približavanju emigrantske književnosti domovini. Mnogi od zabranjenih pisaca postaju članovi Društva hrvatskih kniževnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Objavljeni su „Prinosi za povijest književnosti u Hrvata“; zbirke emigrantskih pjesama; pokrenuta je „Korabljica“, časopis za proučavanje hrvatske književnosti u iseljeništvu, kojoj je Šeselj urednik; organiziraju se znanstveni skupovi; uspostavalja se Ministarstvo za iseljeništvo, itd. Ove i mnoge druge djelatnosti su bile dio napora u ostvarivanju Duhovne Hravatske.

Treće razdoblje je možda više moja nadogradnja nego autorovo razgraničenje, ali ono se u knjizi ipak nazire. Ovo razdoblje je najbolje uobličeno u naslovu: „Razočran sam, ali izlagat ću u Hrvatskoj.“ Pod tim naslovom objavljen je autorov razgovor s argentinskim i hrvatskim umjetnikom Dragom Brajkom prigodom izložbe njegovih slika u rodnom Karlovcu. Na otvaranju izložbe, da nije bilo članova njegove obitelji, bio bi sam. Pozvan je, dat mu je prostor u galeriji, ali dalje nitko ništa nije učinio. Za ono što se događa u Hrvatskoj Brajak na jednom mjestu veli: „Ja to ne shvaćam!“ Ali nije on sam, ne shvćaju ni mnogi drugi unutar i izvan granica Republike Hrvatske.

Tri važna razloga za usporavanje procesa približavanja daljina i jačanja Duhovne Hrvatska autor je u svojim tekstovima također natuknuo. Prvo, vanjski zidovi su popucali (Berlinski i jugo-kuomunistički), ali su ostali zidovi u nama, zidovi straha, nerazumijevanja i sebičnosti. Drugo, politika, bolje reći stranačka politika, je nastojala upregnuti sve i svakoga u svoja kola. Ono što se nije dalo podjarmiti, to je u najmanju ruku ignorirano. Ali književnost, kultura, duh, posebice slobodan duh raseljene Hrvatske, ne može se podjarmiti nikakvoj stranačkoj politici i/ili ideologiji. To je plod ljubavi a ne politike, ideologije ili koristoljublja. Treće, raseljena Hrvatska je puno pogriješila kad je u trenutku ushićenja radi obnove hrvatske države ugasila mnoga društva, publikacije i razne druge djelatnosti misleći da je njezina misija dovršena. Ali nije bilo ništa dovršeno, izgradnja Hrvatske bez granica se nastavlja, i mora nastaviti. Nikakve udaljenosti, granice, stranke i ideologije ne mogu – ne smijemo dozvoliti! – razbiti jedinstvo hrvatskog jezika, kulture i duha. Knjiga Sjepana Šešelja nek bude poticaj da svi zajedno nastavimo sanjati, kao i Viktor Vida, i graditi Hrvatsku bez granica – Duhovnu Hrvatsku.

Ante Čuvalo