Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti – Davor Dijanović

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Davor Dijanović
http://wwwacuvalo2.hkv.hr

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?
Počet ću od kraja Vašeg pitanja, bliže mi je srcu. Hrvati koji su željeli slobodu i državu svog naroda i za to se borili, doma i u svijetu, zasigurno su sanjali drugačiju Hrvatsku od ove koju danas imamo. Ali imajmo na umo, to je bio ideal, naš san i ljubav…. To nam je davalo poticaj i snagu u radu za domovinu da bi u njoj hrvatski narod i svaki pojedinac mogao u slobodi živjeti, stvarati, napredovati, doprinositi boljitku osobnom i drugih ljudi s kojima dijeli ovaj komadić zemlje i svoj povijesni trenutak. Koliko je samo ljudi za taj hrvatski san dalo živote i godine zatvora!
Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu… to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bismo više bili ono što jesmo: Božji partneri.
Da budem konkretniji, znam da je nemoguće imati idealnu Hrvatsku, ali ipak sam očekivao bolju nego što je danas. Moglo je i trebalo biti bolje. I kao narod i pojedinci možemo puno bolje! Imam nekakav čudan osjećaj, kao da je nekom bilo stalo da ne bude bolje, da dokaže da ne znamo, da ne možemo… Dakle, da je donedavna, propala satrapija, bila dobra. Nekima je zasigurno i bila bolja!
Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon mog kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali je nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica s obitelji otišla u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski, kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom tog susreta teta Stana me ozbiljno upitala: “Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?” A ja joj sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim svoje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva.
I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći ostale su u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.
Ali sad ne smijemo plakati nad izgubljenim vremenom i današnjim prilikama. Ideal o osobnoj i zajedničkoj boljoj budućnosti ne smijemo nikad izgubiti iz vida. Svi mi, posebice mladi, trebamo imati osobni i zajednički ideal i ponos, uvijek sanjati i stvarati! Ne sjediti i sanjariti, nego imati jasne ciljeve, zagrnuti rukave i raditi. I kad nemamo stalnog posla ne smije se sjediti i plakati. Treba djelovati, višestruko djelovati! Jedino tako možemo stvoriti sebi bolji život, bolje društvo i bolju Hrvatsku.
Što se tiče referenduma i našeg ulaska u EU, podosta je već rečeno i napisano o mogućoj (ne)legalnosti i (ne)legitimnosti tog čina, o našoj “jedinoj opciji” (ako je jedina, onda izbora nije ni bilo), o kampanji jednoumlja i pranja mozgova, o glasnoj poruci većine koja nije izišla na referendum, itd. Ali sad je to gotov čin. Iako je to tako, natuknut ću nekoliko misli o tom našem skorom ulasku u EU.
Međunarodne prilike poslije Prvog svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognutih manjom ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav “križni put”. Krv je počela teći čak i prije nego su naši “napredni domoljubi” pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zaogrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira!
S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj “put doma”, povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povratka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih “istina” iz nedavne prošlosti, a na tv stalno slušamo o “našoj zemlji”, “našim karajevima”, “našim građanima” “regiji”, a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, “pisani na stini”, i uvijek je bilo onih koji su čuvali i branili kulturna bogatstva koja primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti.
Ako želimo biti “doma” u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravni s drugima. A da bismo bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom “elitom”, valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od “neuke mase” i “konzervativenih ognjištara”. A da bismo imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.
Stariji čitatelji ovih redaka sjetit će se Otvorenog pisma Petra Šegedina Stipi Šuvaru iz 1987. godine, a mlađima preporučujem da ga pronađu i pročitaju. Šuvar je tada bio “sekretar za prosvjetu i kulturu” i zagovarao praksu da se građani što više upisuju kao Jugoslaveni ili anacionalni. “Vi ste po porijeklu (rekoste mi) Portugalac, a ni seljak niste (rekoste mi također), da biste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Vas, tako, nikad nije zanimao problem ljudskog ukorijenjenja, pa tako ni onaj nacionalnog.” Tako Šegedin drugu Šuvaru. Ali strah me je da među našom “elitom” pa i onom koja će nas predstavljati u EU ima podosta Šuvarovih sljedbenika, samo što su vremena drugačija i sad su okrenuti i prema drugoj strani svijeta, ali ipak ne mogu prekriti šuvarovski (zlo)duh u kojem su odgajani.
Višeput nam se prodavala i prodaje ideja bajoslovnog svijeta s mističnim granicama univerzalizma u kojem ćemo kao odnarođeni pojedinci biti slobodni, ravnopravni, bezbojni… i sretni, ali takav svijet ne postoji. Biti istodobno svjetski i svoj obogaćuje svakog od nas. Treba imati globalnu i europsku svijest, ali istovremeno biti dobro ukorijenjen u svoju kulturnu baštinu te raditi za dobro svog naroda, svoje države. Ako ne ćemo mi, tko će drugi!
Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan na od vlade u Washingtonu sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima… Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon otprilike pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi, onako usput ali glasno reče: Gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje bili. Nemojte zaboraviti tko ste i otkuda ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno prebivalište. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva.
Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo – prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se budemo osjećali “doma” u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora, u prvom redu, biti osobna i društvena. Svjedoci smo plodova gospodarske “tranzicije” koja je dosad bila bez one osobne, društvene, nacionalne. O ovoj temi sam još 1990. objavio članak u tadašnjoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji upozoravajući na probleme koji nas čekaju i potrebi “druge revolucije”. U svezi tog članka dobih pismo i od jednog dobrog i dragog profesora iz Zagreba koji me, među ostalim, upita tko će tu “drugu revoluciju” u Hrvatskoj povesti i provesti. Ali taj proces mora biti odozdo prema gore, od pojedinca, udruga, škole, medija, Crkve, ustanova… Nitko ne će i ne treba to za nas učiniti. Neka svatko počne od sebe i Hrvatska će biti bolja, neizmjerno bolja za kratko vrijeme. Bolja i od društva u koje ulazimo. Sve se može ako se hoće! U ovoj transformaciji naša “elita”, umjesto da bude prava elita i prednjači, postala je glavna kočnica tako potrebnih zdravih promjena.
Mislim da je većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili su taj dan ostali doma, to napravili ne zato što bi u principu bili protiv EU, nego što se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nije baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše “elite” kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više put nije siguran rade li oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.
Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako općenito gledate na perspektivu povratka emigranata i iseljenika?
Zabilježena je jedna stara anegdota među nekadašnjim poljskim Židovima koja veli da je jedan pobožan muž saopćio ženi kako je investirao milijun zlota i nada se ovećoj dobiti, ali ga zabrinjava mogućnost da bi to mogao sve izgubiti. Što ako nam se molitve usliše i dođe Mesija, govorio je ženi. Sve će propasti! A žena mu odgovora: Bog će pomoći i Mesija još ne će doći!
Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što je u našem slučaju “mesija” došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu, na jednoj strani, radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život…) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji “obećane zemlje”? Nije to mala dvojba.
Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A, većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.
Ali, dilemu ostanka ili povratka ne bi trebalo uzeti u nekakvim apsolutnim kategorijama, ili – ili. To se može i trebalo bi gledati i na drugi način. Čovjek može zagrliti obje domovine, biti doma i od koristi na obje strane. Važno je htjeti, biti otvoren prema životu, imati ljubavi, volje i optimizma, a načini kako tu ljubav za rodnu grudu pretvoriti u djelo uvijek se pronađu. Zapravo, takve putove ne treba puno ni tražiti, oni se nekako sami otvaraju. Najgore je ako se netko vraća iz koristoljublja, jer u tom slučaju ne će biti od koristi ni sebi ni drugima, niti će biti sretan.
Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom pothvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li se vratiti iz Australije ili Amerike. I danas se može i treba na tom raditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. I dalje sve ostaje samo na pojedinačnom vraćanju.
Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu oduvijek je bio naš san. Bilo je samo pitanje vremena. Hvala Bog da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće, i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo napraviti ponešto dobra.
Napomenut ću i ovo. Danas je možda veći problem kako zadržati da ljudi ne odlaze, nego kako vratiti one koji su već davno otišli. Kako osigurati poslove mladim ljudima i olakšati im ostvarivanje svog profesionalnog i obiteljskog života? Ali vidjeli smo u promidžbi za ulazak u EU, mogućnost odlaska se “prodaje” kao obećavajuća mogućnost, a ne kao neuspjeh domaćih političara i njihovih gospodarskih programa. Umjesto da sebi gradimo bolju budućnost, mi ćemo ju graditi drugima. Otići će oni najsposobniji. Ta, na što je bolonjski proces visokog obrazovanja usmjeren ako ne na izvoz najboljih!
Programe ostajanja i povratak trebalo bi usklađivati u radu za bolje sutra, posebice kad je riječ o investicijama iz dijaspore. Ne vidim razloga da nema sustavnog povezivanja naših mladih stručnjaka u domovini i dijaspori te njih i mogućih investitora. To bi bilo od obostrane koristi. Ali, na ovakvim i sličnim mogućnostima treba poraditi. Ne će se ništa samo od sebe dogoditi. Zašto imamo ministre. Neka počnu “ministrirati” narodu!
Što bi, prema Vašem mišljenju, hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku te, s druge strane, izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu.
Povijest odnosa hrvatskih iseljenika i domovine je vrlo zanimljiva i slojevita i tekla je kroz više faza. Jedan od glavnih faktora u dinamici naših odnosa bile su države i režimi koji su vladali ovim narodom. Kako su se režimi mijenjali, tako su se mijenjali i odnosi. Ali, kroz cijelu tu povijest jedno je konstantno: istinska ljubav kod ogromne većine iseljenika za svoju domovinu, izražena višestrukom djelatnošću za dobro svog naroda.
Ako te odnose podijelimo u nekoliko kategorija onda u obzir moraju, svakako, ući i slijedeće: osobni/privatni i skupni/kolektivni odnosi, te odnosi s ustanovama i onima na vlasti. Privatni/pojedinačni odnosi su uvijek bili vrlo prisutni i jaki. Ljudi su komunicirali sa svojima doma i pomagali koliko su mogli, nekad i više nego su mogli. Kolektivni odnosi su također uvijek bili prisutni, ali su često ovisili o višim silama, onima na vlasti. Kako i znamo, donedavno se nismo smjeli ni družiti s onima vani! Ali je ipak bilo puno skupnih akcija pomoći za potrebe bilo nekoj župi, bolnici, onima u nevolji itd. Bilo je, također, prigodnih masovnijih okupljanja kad bi došao netko od hrvatskih pjevača, folklornih skupina i slično. Od ustanova jedino je Crkva imala i ima stabilnu prisutnost među iseljenicima zadnjih stotinjak i više godina. Sve drugo je bilo i ostalo šturo, kao, primjerice, poneko društvo prijatelja Matice hrvatske koje je nastalo za vrijeme Hrvatskog proljeća, AMAC, Napredak itd. Donedavno se nije  smjelo uspostavljati mostove između nas vani i domovine. Sad, kad nam nitko nije na putu, ipak nema kakvih čvrstih i stabilnih programa između hrvatskih institucija i iseljenika. Bilo bi to jako važno, ali da se to ostvari “netko i negdje” u tim našim ministarstvima i ustanovama trebao bi shvatiti važnost takvih veza, obostrano korisnih.
Imam s ovim pomalo i osobna iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili “ustaše”. Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali propali su svi pokušaji u uspostavljanju stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi već i po prirodi svog posla trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno, nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam.
Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali otada na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, no konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.
Stranke s jačim nacionalnim sadržajem, ili barem se tako predstavljaju, nastojale su iseljeništvo ujarmiti u svoja kola, a domovinsko strančarenje u dijaspori, posebice u prekomorskim zemljama, ne ide, niti je poželjno. Iseljenike povezuje ljubav s domovinom, a ne stranačke lojalnosti. Oni će biti uz one za koje smatraju da im je boljitak hrvatskog naroda i domovine na srcu, a ne samoljublje i koristoljublje.
Stranke na ljevici imaju problem s iseljeništvom jer u glavama mnogih od njih to je još “neprijateljska i reakcionarna emigracija”, koja ne prihvaća “tekovine narodnooslobodilačke borbe”. Premda je pao Berlinski zid, u njihovim glavama još postoji mentalni zid kojeg oni ne žele ili se boje srušiti. Oni zapravo još ne znaju kako bi se postavili prema iseljeništvu pa onda misle da je najbolje taj dio hrvatskog naroda ignorirati. Svima onima koji se ne mogu osloboditi nedavno propalih ideologija, iseljeništvo jednostavno ide na živce, a smeta im i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda.
Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih “elita” (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imala pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što mislš, ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet… Mi smo sad politički slobodni, a još puno toga sputava ovo društvo da istinski slobodno može krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam… svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji sve žele imati pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!
Mislim da vjetrovi današnjeg općeg beznađa i negativizma pušu iz istog smjera. Treba ljude dovesti u bezizlazne prilike i onda je lakše njima vladati, manipulirati; ovisni su o nečijoj milosti. Slobodni su, ali ne daj Bože da bi se nezadovoljnici organizirali u politički pokret koji bi ugrozio vlastodršce i druge moćnike. Ako se nešto i pokuša, uvijek se nađe načina da se predusretne svaki pokušaj organiziranja. Mislim da bi baš između dijaspore, posebice onih kojima je sudbina domovine još na srcu, i onih koji su na marginama ovog društva trebalo uspostavljati dijalog i tažiti putove kako pokrenuti kola naprijed.
Nije da naši moćnici ne znaju “iskoristiti” dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih Hrvata ima na svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to snaga bila samo da ih je umrežiti i povezati s domovinom!
Na primjer, krajem prošle godine Hrvat, Petar Puljić, dobio je “Ethnic Business Award” u državi Queensland i istu nagradu za cijelu Australiju. Svečana dodjela bila je u Sydneyu 7. studenog 2011. Tu su bili predstavnici vlade, senatori, poslovni ljudi… Među uzvanicima bio je i veleposlanik Republike Hrvatske. Svečani program je emitiran u 32 države. Da li je to ikoga u hrvatskim medijima zanimalo? A ovakvih i sličnih uspjeha ima velik broj, ali nitko te ljude ne povezuje da bi bili na pomoć i domovini.
Imigrantske zemlje, kao što je Australija, uspješne ljudi iz etničkih skupina vidi kao gospodarske i kulturne mostove sa zemljama odakle oni potječu. Tu istu sliku treba samo okrenuti i svaki poslovni Hrvat, profesionalac, znanstvenik… može povezivati domovinu sa zemljom u kojoj trenutačno živi. A takvih ljudi imamo po cijelom svijetu. Zamislite kakav bi to bio potencijal! Ali, njihovo umrežavanje je moguće jedino ako domovina prepozna te mogućnosti, želi ih umrežiti i nađe najkraći put do ostvarenja tog cilja.
Jedan primjer i ideja: Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka… Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.
Ovih dana bilo je rasprava u Saboru o Hrvatima izvan Hrvatske. Vidim da se rabi i riječ “briga” za one izvan državnih granica. To možda važi za neke zemlje, ali za većinu Hrvata u dijaspori nitko se ne treba brinuti, nego jednostavno s njima surađivati i uvažavati ih, jer je ovo i njihova domovina za koju su se i oni borili i radili, te imaju pravo i dužnost za nju se brinuti. Neka mjesto i uloga hrvatske dijaspore ne bude predmetom stranačkih nadmudrivanja, nego neka Sabor stvori “odbor zdrava razuma i plemenitih namjera” koji će sagledati prilike i donijeti prijedloge, i neka Sabor donese dobre zakone pa idemo na posao.
Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?
Investicije Hrvata iz iseljeništva su moguće i poželjne, a da bi se to ostvarilo treba u prvom redu poraditi na otklanjanju problemima koji to usporavaju i osporavaju, od birokracije do korupcije. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i koliko čujem najbogatiji u današnjoj vladi nekoć javno izjavi u Americi: Zašto bismo mi dali da vi kupujete u Hrvatskoj kad to mi možemo učiniti. Rezultati pokazuju o kakvim se “kupovinama” kod nas radilo. Nije bio samo jedan slučaj kad dolazi izvana ponuda u gotovini i veća od one domaćih moćnika, ali prodaja ide podobnima na temelju šupljih papira. Onaj tko želi čiste račune u ovakve investicije ne ide. Zato zakone i dosadašnju praksu treba temeljito mijenjati, posebice birokratska zanovijetanja, korupciju, radne navike, nerazborite namete itd.
Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manje i srednja poduzetništvo. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle, počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, jest čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu, što mi kupimo ne će kupiti stranci (pa čak i i neprijatelji) a istovremeno je to i pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini također je dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti…
Prijateljima, poznanicima i svim drugim Hrvatima koji se ne namjeravaju vratiti za stalno, preporučujem da u domovini kupe kuću ili stan radi sebe i potomstva. Kad djeca i unučad počnu dolaziti u svoj dom u Hrvatskoj (ne kao turisti kod svojih rođaka) tek onda počinju osjećati da su doma, da je to i njihova domovina. Ovo govorim iz iskustva svoje obitelji.
Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?
Percepcija bi mogla biti puno bolja. Bilo je puno entuzijazma i idealizma oko ostvarenja samostalnosti i bili smo ujedinjeni tijekom rata, a zatim je nastalo zatišje. Glavni razlozi za to nisu umor ili činjenica da je netko dijasporu iskoristio za osobnu korist, nego je, na jednoj strani, osjećaj namjernog marginaliziranja dijaspore i, na drugoj, domovinski negativizam, poslušnost “elite”, izručenje generala, politička korektnost, omalovažavanje samih sebe i svoje kulturne baštine, prikrivanje komunističkih zlodjela i vladavine terora antifašizmom…
Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize, što je činila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su “svjetski stručnjaci” bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.
Ovakve i slične stvari muče dijasporu i ona postaje sve ravnodušnija prema domovini. Ima još nade i trebalo bi poraditi da se stvari mijenjaju što brže i u domovini i među Hrvatima u svijetu.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi, prema Vašem mišljenju, bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?
Stariji se sjećaju one priče kad Tito pitao Boga kad će u Jugoslaviji riješiti nacionalno pitanje, a Bog zaplaka. Čini mi se da je slično i s BiH. Stvari su toliko zamršene da ih ne bi, što se kaže, ni Bog mogao riješiti, a istovremeno su vrlo jednostavne. Naime, Dayton je zaustavio jeku topova i istovremeno napravio, najblaže rečeno, totalnu i nepravednu ustavnu zbrku. Je li to rađeno slučajno, iz neznanja, planski…, o tom se može diskutirati. Iz Daytona se rodila današnja BiH puna napetosti, nedorečenosti i problema. To je bilo i za očekivati, jer na daytonskim temeljima se ne može graditi ništa stabilno i trajno. Nadalje, na jednoj strani je velikosrbizam, na drugoj bošnjački unitarizam, a Hrvati su ostali u procijepu i u tim prilikama jedni među Hrvatima zagovaraju i rade jedno, a drugi drugo. Oni ne žele ovakvu nego ravnopravnu BiH u kojoj mogu biti slobodni i kao pojedinci i kao Hrvati. Ali, nemaju sloge pronaći minimalno zajedništvo i plan kako do toga doći. Svaka općina pa i selo, odnosno oni koji ih predvode, gleda kroz svoj “čibuk” i zato su (pre)često nadigrani i izigrani
Rekoh da je u biti ovo priličito lako rješiv problem, ali samo ako ćemo pošteno! Ako se svi slažu da je BiH sekularna država, sva tri naroda konstitutivna i svi žitelji ravnopravni, onda pronalaženje pravedne ustavne formule nije baš nerješiv problem kako nam se to prodaje. To je nemoguće ostvariti na temeljima koje je Dayton postavio. Sve nadogradnje su samo krpljačina. Ali, zar je nemoguće, recimo, naći određeni broj normalnih i poštenih ljudi i vrsnih stručnjaka sa sve tri strane i drugih koji će pronaći najbolja moguća rješenja? Mislim da je to moguće, ali to treba htjeti. Trebaju sve karte biti na stolu.
Koliko mogu zaključiti, nikome nije stalo da se poduzmu pravi koraci i stvari počnu rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj “eliti”. Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav “proces” odvija u nedogled. Dok taj “proces” melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za “dobro obavljen posao”.
Dokle će ići ovako, valjda ni Bog ne zna! Jedino znam da su Hrvati najmalobrojniji, a izgleda mi i najnesložniji, i ako se nešto ozbiljnije ne poduzme, slabo nam se piše!
Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Koliko se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?
Za početak, spomenut ću knjigu pok. Zvonimira Kulundžića “Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima itd… itd… hrvatske povijesti” koja je objelodanjena 1970., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sam naslov knjige je govorio i govori puno o toj temi. Trebalo bi i danas nešto slično napisati.
Sve tamo od početka prošlog stoljeća pa do današnjih vremena hrvatska povijest je nedovoljno istražena i ispričana, negirana, manipulirana… posebice od kraja Prvog svjetskog rata, to jest od ulaska u jugo-državu. Tijekom Titova režima nad hrvatskom historiografijom su “dežurale” dvije ideologije, komunistička i jugoslavenska, odnosno velikosrpska. Ipak se među hrvatskim povjesničarima uvijek našao ponetko hrabriji i nastojao je rastegnuti nametnute obruče tih ideologija koliko se dalo i moglo, a “slobodu” su imali samo ideološki podobni povjesničari.
Vjerujem da je svaka historiografija odraz i dio vremena kad je stvarana, ali premda su komunistički režim i jugo-država propali, hrvatska historiografija, bolje reći njezina “najvidljivija” komponenta je zastala negdje na putu od ne tako davne prošlosti prema sadašnjosti. Primjerice, ona i dalje komunističkom verzijom antifašizma prekriva i negira ili baca “ozbiljne sumnje” u ratna i poratna zlodjela. Umjesto da se istražuju činjenice i okolnosti, i svemu pristupa s ciljem da se sazna istina, ma kakva god ona bila, i dalje se o nekim stvarima i ljudima šuti, drugoj strani se vrlo jednostrano pristupa, neistomišljenike se nastoji diskreditirati i iz javnih medija isključiti itd.
Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su “stručnjaci” za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad “ostacima” Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!
Vidim da se poneki pokušavaju igrati s dekonstrukcijom hrvatske povijesti. Naime oni će osloboditi hrvatsku povijest mitova prošlost i iznositi činjenice bez konstruiranih samoljubnih vrednovanja i mitova. Ali dok to pokušavaju, izgrađuju svoje konstrukcije i mitove, po svom htijenju, mjerilu i trenutačnom “korektnom” ideološkom viđenju.
Nije problem samo u historiografiji, nego i u nastavi također. Treba imati dobre ideološke karakteristike da bi netko mogao predavati povijest, recimo na Zagrebačkom sveučilištu. Takvi onda predaju našim mladima i opterećuju ih svojim ideološkom korektnošću. Ne uče ih misliti, nego slijediti! Evo jednog primjera. Kod mene ponekad dođu maturanti iz lokalne gimnazije posuditi koju knjigu radi priprema za maturalni ispit. Zamijetih da imaju i cijelu listu pripremljenih pitanja koja im služe u tim pripremama. Zanimalo me je pogledati ta pitanja da bih iz njih vidio što naši srednjoškolci uče. Prvo što se može zapaziti je da đaci ne moraju misliti, nego samo “bubati”. A drugo, da se ponižavajuće samozatajno uči suvremena hrvatska povijest. Hrvatska je postala samostalna država kao da je s neba pala. Ne daj Bože da bi netko pitao đaka tko je bio agresor, o velikosrpskoj ideologiji, o generalima ili tko je bio Franjo Tuđman. Prešućuju se, izjednačuju se, negira se… Naravno, radi “dobrih odnosa” u državi i “regiji”. Ali to ne vodi ničemu, tako se mutne vode ne bistre niti liječe bolne rane, a još najmanje nečije zablude koje su i danas ne samo žive, nego i zimi cvjetaju!
Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor.
Mislim da se tu ne radi o mom ili nekoga drugoga mišljenju, to su činjenice koje su lako uočljive. Ne samo iz jugokomunističkog sustava, nego tu je i jedan broj onih koji su bili na strani srpske agresije. Ali kad bi netko te prilike počeo sustavno istraživati ne bi došao daleko. Pale bi osude sa svih strana. Jedni su dobili državu, a drugi su zadržali poluge moći i u svoj krug su primili jedan broj po koristoljublju sličnih sebi.
Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalci brzo postali ljubitelji laissezfaire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti. Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu “oni”, zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila  “partija”, koju su oni istovremeno “hranili”, od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!
Što se tiče žrtava komunizma, njima se i dalje poigrava politika, oni koji imaju političku moć. Činjenica da jedan od najljepših trgova u Zagrebu još nosi ime “voljenog maršala” govori glasno i jasno što se misli o Jazovkama (a toliko ih ima!), o Lepoglavama, o Stepincu i pobijenim svećenicima, o pokošenom Hrvatskom proljeću, o pobijenim hrvatskim emigrantima…  On je ratovao protiv fašizma, ali se prešućuje da se nije borio za slobodu, demokraciju i Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, komunizam i svoju neograničenu moć, te radi toga uništio toliko života. Njega i njegov antifašizam se i dalje slavi. Pa to je u normalnim društvima nepojmljivo. Ovo je zaista nenormalno!
Usput i jedna kratka natuknica iz američkog “antifašizma”. U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi “našijenci” su u svoju obranu najviše prizivali svoj “antifašizam”, a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. “Antifašizam” im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!
Pitanje komunističkih žrtava se tiče i mene osobno kao i na tisuće drugih Hrvata. Naime, moj otac je kao civil sa četvero djece i ja “na putu” pošao, kao i mnogi drugi, pred nadolazećim “osloboditeljima” jer nije znao što ga čeka kao Hrvata i katolika. Narod je čuo što se događalo u “oslobođenim” selima, pa se razmišljalo “bolje se skloniti, nego ih čekati”. I tako je krenuo u nepoznato. Jedan tad mlađi susjed ga je vidio kod Maribora u koloni za starije zarobljenike. Bio je visok gotovo dva metra i nije ga mogao promašiti. Prošao je Križni put i stigao u zloglasnu mostarsku Ćelovinu. Znamo da je tu bio jedno vrijeme i zatim “nestao”, a lako je zaključiti kako je “nestao.”
Ta riječ “nestao” mnogima od nas je duboko urezana u mozgu. Naime, kroz sve godine osnovne škole svako toliko bi pitali nekakve podatke, i kad pitaju za oca mi kojima su očevi pobijeni trebali smo reći – “nestao”. Kao da nas je napustio ili nekamo iščeznuo. Da ne bi rekli da su ubijeni, netko je od vladajućih za njih pronašao prikladnu kvalifikaciju – nestali.
I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi “drugi” nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu? Tko i zašto nam to pravo osporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se nečija djeca ili unučad ne bi postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!
Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?
Ima jedna stara izreka: “Teško ti ga ptiću koji kaka u svoje gnijezdo.” U hrvatskom gnijezdu puno se toga nataložilo i umjesto da se gnijezdo čisti, stalno se nađu novi ptići koji bi htjeli od njega napraviti brlog. Ali ne smijemo dopustiti da se prljavština i negativizam šire, nego treba oko sebe zračiti i jačati  samopouzdanje, odvažnost, odgovornost, istinoljublje, vjeru… Svatko treba početi od sebe i bit će nam svima bolje, a ne čekati da nam netko drugi posprema kuću i organizira život.  Zato, dajmo se na posao!

Američki Super Bowl XLVI i Hrvati

ce7d61eba4731fd49ce69aa592f14849

“Super Bowl” nije samo športsko natjecanje, “Super Bowl Sunday” je i neslužbeni nacionalni praznik u Americi. Okupljaju se obitelji i prijatelji, jede se, pije i navija – više put nije ni važno za koju stranu, važno je da se fešta. “Super Bowl” je najgledanije godišnje događanje u Sjevernoj Americi. Cijene tv reklama tjekom utakmice su suludo velike, a na poluvremenu izvodi se “super show”. Sve je pretvoreno u spektakularnu zabavu i, naravno, ogroman biznis.

U jučerašnjme (5. veljače 2012.) “Super Bowl-u” igrali su New York “Giants” i New England “Patriots”. Pobijedio je New York i u tom velegradu fešta se nastavlja i završit će svečanim mimohodom gradskim ulicama.
Za Hrvate u svijetu “Super Bowl” ne bi bio zanimljiv (osim onima u Americi) da nismo imali po jednog svog “predstavnika” na obe strane. Naime, “Patriotse” predvodi Bill Belichick, jedan od najuspješnijih trenera u povijesti američkog nogometa, a u “Giantsima” igra David Diehl, koji je već bio među pobjednicima Super Bowla. Obojica su hrvatskih korijena!
William Stephen “Bill” Belichick je rođen 1952 u Nashville-u, Tennessee, a rastao je u Annapolisu, Maryland, gdje mu je otac (Stephen Biličić) bio pomoćni trener američkog nogometa u Mornarčkoj akademiji. Billov djed Ivan Biličić i baka Marija Barković iz okolice su Karlovca (Draganić), došli u Ameriku 1897. i nastanili se u gradiću Monassen kod Pittsburgha. Iz te skromne hrvatske radničke obitelji i malog mjestanca, gdje su zadugo i Hrvati imali svoju crkvu, potječe ovaj poznati čovjek u svijetu američkog športa. Bill je ponosan na svoje hrvatsko podrijetlo, ali ga ne ističe kao mladi David.
Diehl je već dobro poznat momak među mlađim američkim Hrvatima. Posebice je prepoznatljiv po tatuiranom velikom hrvatskom grbu na svojoj junačkoj mišici. Kao mlad profesionalni športaš, palo mu je napamet tatuirati hrvatski grb i time je privukao pozornost svojih kolega i drugih. Naime, čim vide grb, pitaju ga što je to, što to za njega znači… To mu daje prigodu govoriti o Hrvatima i Hrvatskoj kako najbolje zna i umije.
David je rođen 1980. u Chicagu. Po majčinoj strani hrvatskog je podrijetla, a po očevoj njemačko-holandskog. Ali hrvatska strana je u njegovu odgoju imala više utjecaja, zahvaljujući baki. Davidov djed je bio Ante Bekavac rodom iz sela Bekavci kod Lovreća, a baka Luca Šamanić je rođena u Chicagu od roditelja podrijetlom iz Garice na otoku Krku. Rođena je 1914. i zadnjih godina živi s kćerkom Myrnom i zetom Johnom Jurcev. Nisam čuo da je umrla!
Davidov otac Jerry i majka Darlene imali su tri sina: Jerry, Jefffrey i David. Otac im je umro od srčanog napada 2003., dan prije Davidove prve profesionalne utakmice. Baka Luca je unučad vodila u hrvatsku crkvu i razna događanja među Hrvatima u gradu. Išlo se na hrvatske fešte, proslavu Velike Gospe, zabave, bakalar večere…. David je u svojim studentskim godinama znao posjetiti i Hrvatski kulturni centar i družiti se s mladima. Osim toga, pohađao je katoličku srednju školu ( Brother Rice High School) na južnoj strani grada u koju je išlo, a i danas ide, dosta hrvatske djece. S njima se družio i osjećao jedan od njih. Završio je sveučilišne nauke na University of Illinois/Sveučiliste države Illinois i kao student igrao američki nogomet.
Osim američkog nogometa, David je djelatan u mnogim dobrotvornim društvima, posebice u pothvatima za pomoć nezbrinutoj djeci i mladima koji su zalutali u životu. Kao priznanje za humanitarni rad dodjeljena mu je i nagrada “Sunshine Volunteer Award”. Također, David je kao mlad momak i student, bio ne samo izvanredan športaš, nego i odličan đak i student. U puno slučajeva kod mladih ljudi škola i šport nisu baš u “dobrim odnosima”, ali David nije jak samo tijelom nego i umom i duhom. Zanimljivo je napomenuti da je u studentskim danima David služio i kao „Euharistiski poslužitelj“, to jest pomagao dijeliti Svetu Pričest za vrijeme nedjeljnih misa. A to se ne dopušta baš svakome!
David je mlad, snažan i bogat, vrlo snažan i bogat, čovjek. I ovogodišnja pobjeda u “Super Bowlu” osigurava mu još veću slavu i materijalna bogatstva. Ali vjerujemo da će David i dalje ostati vjeran principima koje je naučio od bake Luce, da će i dalje ne samo pobjeđivati, nego i pomagati potrebnima, zračiti dobrotu oko sebe i biti ponosan na svoje hrvatske korjene i sve ono što je naslijedio od svojih najbližih. Nadamo se, također, da će i ovog ljeta posjetiti Hrvatsku i zajedno sa svojim rođacima i prijateljima proslaviti svoje uspjehe na jučerašnjem “Super Bowlu”, i da će mu Hajdukovci prirediti feštu u zahvalu što je poslije utakmice s ponosom u raširenim rukama pred tv kamerama držao šal s Hajudukovim imenom i bojama.
Pisanje o uspjesima Billa Belichicka, Davida Diehla i mnogih drugih uspješnih Hrvata u svijetu možda mnogima u domovini zvuči kao bajka, bez stvarnog značenja za domovinu. Ali Hrvatska živi tamo gdje se i ne nadate, u srcima djece, unučadi i praunučadi raseljene Hrvatske; na športskim igralištima, u laboratorijima, na gradilištima, na sveučilištima, u bolnicama, na ribarskim brodovima… diljem svijeta. Samo tu Hrvatsku treba htjeti otkriti, prihvatiti i povezati u zajedništvo koje će biti za boljitak domovini i onih u svijetu.

Ante Čuvalo

Hrvatski Humanitarni Fond "HERCEG-BOSNA" Chicago, Illinois

Izvješće o radu od 13. studenog 1991. do 14. veljče 1993. godine.

chicago-300x200
Tjekom ratnih godina Hrvatski humanitarni fond “Herceg-Bosna” prikupio je i poslao u domovinu 404.900 dolara. Na uvid donosimo preslik izvješća o radu tog dobrotvornog društva.

hb1hb2hb31hb4

hb51

hb61

hb7

hb8hb9hb10hb11
 

Eduardo Roza Flores (Chico), John Kosić i ratni suborci

Flores i Kosic_ Zahvalnice 1 Zahvalnice 2 Zahvalnice 3 Zahvalnice 5 Zahvalnice 7 Zahvalnice 8 Zahvalnice 9 Zahvalnice 10 Zahvalnice 11 Zahvalnice 12 Zahvalnice 13 Zahvalnice 14 Zahvalnice 15Zahvalnice 4

 
 
 

Dr. Ante Čuvalo – Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran!

Večernji list – 15. studenog 2011.
Snježana Nemec – Promatračnica
Dr. Ante Čuvalo, čovjek čiji su životni put usmjerile dvije odrednice: politički emigrant i akademski građanin daje svoje viđenje današnje Hrvatske. Doktorirao je povijesne znanosti (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice njegovu je knjigu “Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina” uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezina glasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge. Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.
U lipnju 1990. godine objavljuje članak „Hrvatska na prekretnici“, koji je napisan nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, a objavljen u tada emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605. Zanimljivost ovog članka napisanog prije 20 godina je, u tome što se navode opasnosti i izazovi s kojima će se Hrvatska suočavati, počevši od povijesnog trenutka stvaranja države, preko društvenih i moralnih problema, poput straha kao nasljeđa totalitarnog režima, korupcije, nasljeđa prošlosti i maksime – Nema boljeg rada od nerada, opasnosti od gubitka nacionalnog ponosa i identiteta, do moralne revolucije, koja bi prije svega trebala vratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, i dovesti do općeg društvenog i nacionalnog preporoda, jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim dijelovima svijeta. Donoseći vam link cjelokupnog teksta „Hrvatska na prekretnici“ prosudite sami gdje se Hrvatska nalazi 20 godina poslije. http://cuvalo.net/?p=140
Dr. Čuvalo zamoljen je da prokomentira nekoliko trenutačno aktualnih tema, na čemu mu iskreno zahvaljujem.
Pogled na današnju Hrvatsku

Današnje prilike u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu su onakve kakvih sam se bojao 1990. da bi mogle nastati: post-kolonijalne. Znam da su vremena, mjesto i prilike različite, ali ovo što se događa kod nas ima sličnosti s onim što se zbilo u Latinskoj Americi prije blizu 200 godina (ili u Africi kasnije). Države su postale neovisne, oslobodile se kolonijalnih gospodara, ali je moć ostala u rukama stare elite i prenijela se na njezino potomstvo, a i dobar dio (pred)revolucionarnih domoljuba pridružio se vlastodršcima, utopio se u novu/staru elitu, moć ih opčarala i postali su oslonac novog/starog sustava.
Ali, ne radi se samo o moći, nego, još važnije, i o nastavku kolonijalnog sustava vrijednosti i mentaliteta ne samo kod onih na političkim položajima, nego i u državnim uredima, kulturnim i prosvjetnim ustanovama, gospodarstvu, medijima … i u velikom dijelu naroda. U Hrvatskoj danas, kao i u davnim i nedavnim kolonijama, nije se bilo spremno prerezati pupčanu vrpcu sa starim sustavom, u našem slučaju s jugo-državom koja je bila kombinacija srpskog mini (ali krvavog) imperijalizma i komunističkog totalitarizma. Svjedoci smo da su mnogi još okrenuti prema Beogradu i zato smo prisiljeni (među ostalim) svakodnevno pratiti što se događa u Beogradu, dok malo čujemo, recimo, o Sarajevu i drugim glavnim gadovima u susjedstvu. Danas se to pakira kao “regionalna suradnja”, te vidimo kako niču razni “regionalni” projekti, Hrvati postaju “građani naše zemlje”, a zatim će valjda postati građani regije.
Tu čežnju za “starim dobrim vremenima” ja bi nazvao “egipatskim sindromom.” Ali, nije to sindrom nedavne egipatske pobune naroda, nego onaj iz knjige “Izlaska”. Čitamo kako su se mnogi Izraelci pobunili protiv Mojsija nakon što su izišli iz egipatskog ropstva. “Kamo si nas doveo, u ovu pustinju, bilo nam je bolje pod faraonom!” Lako je pretpostaviti koji su od Izraelaca bili najgrlatiji. Ne oni koji su zidali faraonove palače i hramove, nego oni koji su bili kotačići u faraonovu opresivnom sustavu. I kod nas, mnogi nisu željeli slobodu, a samostalnu hrvatsku državu još manje, fali im Egipat i faraon! Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran! Vidimo kako im se žuri promijeniti gospodare. Možda od njih očekuju manu, kao što je pala Izraelcima u pustinji. Ali mane neće biti (barem ne za narod), nego se sami trebamo brinuti za svoju budućnost. Sve drugo se skupo plaća! A mi to nikako shvatiti i prihvatiti.
O suđenjima, korupciji….
Ovih dana se uglavnom buba o Sanaderu i korupcijskim aferama. Svakako, trebamo znati što je bilo i tko je zlouporabio danu mu moć. Ali, rijetki su koji upozoravaju, istražuju i analiziraju zašto je to tako. Svi ti sanaderići, pukanići, ine, podravke, đakovštine… samo su simptomi (ne)kulture i (ne)morala ne samo “onih gore”, nego društva i vremena u kojem živimo. Dakle, na jednoj strani potrebna je stroga, dosljedna i pravedna primjena zakona (zakon iznad sviju!), a na drugoj, još je važnije presjeći pupčanu vrpcu s naslijeđenim društvenim vrijednostima i mentalitetom, koji su nekakva miješanja jugo-komunizma, sluganstva, zapadnog konzumerizma i vrlo jeftine imitacije svega i svačega, posebice onog što ne valja (a ne što valja) sa Zapada.
Nadalje, nasljeđe iz nedavne prošlosti koje se temelji na principu “snalaženja” i “improvizacije” treba liječiti i još važnije odgajati mlađe generacije u zdravom duhu. Od kako smo se obitelj i ja vratili u domovinu znam više put upitati mlađe koji znaju engleski da li znaju englesku riječ za “snaći se” u njezinu hrvatskom značenju. Ona u engleskom jeziku ne postoji! A kod nas, snalaženje je najunosniji zanat i pozitivna kategorija. Reći će mnogi, jedino tako smo mogli opstati pod raznim tiranijama. Točno, ali sad u ovim prilikama treba (trebalo je) racionalno i svjesno napraviti taj povijesni skok i udariti temelje novom i boljem društvu. A ta “druga revolucija”, revolucija duha je mukotrpnija od rata protiv agresora, to je rat u nama samim kojeg treba pobijediti. Odakle, početi? Od samoga sebe i ljudi s kojima živimo i radimo. Svaki od nas koji želi da svi skupa krenemo naprijed neka oko sebe širi svjetlo bolje budućnosti! Neka živi i radi po visokim civilizacijskim i moralnim normama.
Po povratku u domovinu zamijetio sam koliko su naši majstori sposobni improvizirati kad dođe do nekih problemčića u bilo kojem projektu i zanatu, dok recimo američki majstor dosljedno slijedi upute i nacrte, njemu je improvizacija strana. Ta naša sposobnost ima dobru, ali i vrlo lošu stranu. Naime, navikli smo da pravila nisu važna, te improviziramo gdje treba i ne treba. To radimo svugdje pa i u politici. Ali, to na kraju puno stoji.
Kamo god se okrenete nedostaje dugoročan i racionalan pristup stvarima. Ozbiljan gospodarski, politički, društveni, kulturni… razvoj se ne može temeljiti na snalažljivosti, improvizaciji, trenutačnim osjećajima, vezama, strančarenju… Povrh svega trebaju nam ljudi od discipline, odgovornosti, dobrih radnih navika, istinoljubivosti, domoljublja i čovjekoljublja.
Izbori…

Nažalost, ovo što je pred nama na političkoj sceni i trenutačnom “jelovniku” sve skupa je neslano i bljutavo. Nije to ugodno ni gledati, a kamo li žvakati i progutati. Ako je tako, onda me muči pitanje zašto je to tako i što se može napraviti u ovim prilikama?
Živeći (pre)dugo vani uvijek sam mislio da među Hrvatima ima ljudi od volje, znanja i karaktera koji mogu ostvariti državnu samostalnost i predvoditi u izgradnji sustava koji će biti stabilan, pravedan, human, napredan… I danas vjerujem da takvih ljudi i žena ima, i to lijep broj, ali takvi nikako ne mogu doći na vidjelo. “Problem” je da takvim osobama nije do moći nego do naroda, države, općeg dobra i zajedničkog napretka. Ovakvi “čim zinu” dođu u sukob s moćnicima, jer su viđeni kao nekakvi vanzemaljci. “Ideali” moćnika su: vlast, slava, neograničeno bogatstvo, samoljublje, biti u medijima, slikati se s drugim moćnicima…. Onim prvim ostaje samo biti glas u pustinji! Ne treba zaboraviti i da postojeći izborni sustav je ogromna prepreka u izboru kvalitetnih osoba u Sabor, kao i u samim strankama. Moramo glasovati za liste koje nam nametnu stranačke vođe, a izabrani moraju biti poslušni istim tim vođama, a ne narodu.
Na žalost, novostečena demokracija brzo nam se pretvara u nešto što nismo željeli. Narod postaje bezlična masa i nedefinirani građanin postmodernizma, a političari lijepo umotani i dobro reklamirani produkti. Nije važno što je u paketu! Ne bi danas, recimo, Abraham Lincoln nikad mogao postati predsjednik Amerike, a naš Starčević bi bio proglašen opasnim desničarem, premda je bio liberal svog vremena. Ljudi od karaktera kao ova dvojica u današnjoj politici slabo bi prošli. Također, kroz sporedna vrata nam ulazi “otvoreno društvo” i pomalo izgurava demokraciju, volju naroda. Kao da Hrvati (i drugi) zagovaraju zatvoreno društvo! Ali u ime otvorenosti treba nametnuti društvu sve što netko od nekuda (ne znamo ni tko i odakle) želi, svoje društvene, moralne, kulturne…vrijednosti. Mi smo jednostavno prisiljeni biti “otvoreni” i prihvatiti sve što se kome prohtije. Zanimljivo je da su se dobro plaćeni apostoli otvorenog društva uspjeli nametnuti medijima, odgojnim ustanovama, politici… Postali su moderna inkvizicija, policija duha i uma. I tako sve više i više postajemo taoci političke korektnosti. Što se događa s ljudskom slobodom? Imamo li pravo biti i politički nekorektni? Što je s demokracijom i suverenitetom; ima li pravo narod odlučivati ili moramo prihvatiti teror onih koji kroje što je za nas dobro, što moramo misliti i kako se ponašati? Usput, ima već podosta godina da sam na početku svakog semestra znao studentima reći da sam cijeli život bio politički nekorektan i takav mislim ostati, jer ne trpim nikakve policajce uma, a dobro ponašanje i poštivanje slobode drugih naučio sam još u mladim danima. Inkvizicija je prisutna i u Americi, ali kod nas se sve to nekako prihvaća kao da mora biti tako, jer valjda želimo biti “moderni”, prihvaćeni, pohvaljeni, jer s radošću izvršavamo što od nas drugi očekuju. Umjesto da budemo ono što jesmo, i svoji na svome.
EU

Činjenica da sam živio, studirao i radio u Americi ima zasigurno utjecaj na moje poglede i u ovom pitanju. Osim toga, cijeli sam život radio za slobodnu i suverenu Hrvatsku, te je normalno očekivati da imam više pitanja, a i straha, oko ulaska u EU, nego odgovora. Počnimo od nas samih. Nisam siguran da su naši političari dozreli ući u tu i takvu arenu. Njihovu zrelost možemo procijeniti po rezultatima njihova rada u Hrvatskoj danas. Mislim da mnogi od njih nisu sigurni ni u sami sebe, ni u narod, niti u državu. Oni će postati dobro plaćeni i poslušni EU činovnici. Drugi (političari i ini) s pristupom u EU žele vidjeti početak kraja suverene Hrvatske, da bi zatim oni mogli uspješnije operirati kao “regionalci” ili lakše ucjenjivati Hrvatsku u ime manjinskih prava i slično. Svima, koji Hrvatsku nisu ni htjeli (ili se čak protiv nje borili) ulazak u EU otvorit će nove mogućnosti slabljenja hrvatskog suvereniteta. Nadalje, EU je veliki eksperiment. Naime, neki misle i propagiraju da su vremena nacionalne države iza nas i traže se novi modeli, u ovom slučaju model združivanja država. Zanimljivo je da dok se to propagira broj država u svijetu raste. Ja sam mislio da je Hrvatima dosta tih eksperimenata koje netko izmišlja, a mi i drugi smo pokusni kunići. Kad čujem da nemamo drugog izbora nego EU, onda reagiram, ne hvala! Ako je to tako, a nije, tko nas je doveo u takav ćorsokak?
Od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putevi, stvaraju se novi odnosi. Kako u tom svijetu naći svoje mjesto, i to kao manja država? Izgleda mi da se naša elita toga boji, nema samopouzdanja, ne želi biti odgovorna. Još važnije, vjerojatno nije voljna zagrnuti rukave i raditi, pronaći puteve boljem gospodarstvu, boljoj budućnosti za mlade, da bi mogli svojim nesebičnim radom i ljubavlju za domovinu okupiti hrvatski narod u zajedništvo koje ima volju, viziju i sposobnost nositi se sa svim problemima koje sadašnjost i budućnost donose. Dakle, nemam ništa protiv EU kao takve, ali me muče pitanja: u kakvu EU mi ulazimo, pod kojim uvjetima, iz kojih razloga, da li će to biti za nas preskup eksperiment koji će nam doći na naplatu prije ili kasnije. Nas su zmije klale pa bi trebali biti oprezniji!
Dijaspora
Nedavno sam imao predavanje na Hrvatskim studijima u Zagrebu o povijesti i dinamici odnosa hrvatske dijaspore i domovine. Ti odnosi su prolazili kroz nekoliko etapa i možemo ih sagledavati u više oblika: osobni odnosi, skupni, organizirani kroz udruge i ustanove, gospodarski, kulturni, odnosi prema vladama i državama itd. Kroz sve to najjača nit tih odnosa na strani dijaspore je ljubav za domovinu, i to ne samo na riječi nego i na djelu. Rijetko je koje iseljeništvo (emigracija) bilo voljno toliko žrtvovati za domovinu kao hrvatsko. Najvidljiviji izljev te ljubavi bio je tijekom Domovinskog rata. Tada se uistinu osjetilo duhovno i djelatno jedinstvo domovine i iseljeništva. Ali onda vrlo brzo Hrvati izvan Hrvatske postaju stranci, čak i ako imaju i državljanstvo RH. Bilo je za očekivati da odnosi ne mogu ostati kao do Oluje, ali ne vjerujem da je itko očekivao da će se ovako brzo ohladiti. Razlog tome nije da se iseljeništvo umorilo i istrošilo pomažući za vrijeme ratnih godina. Iseljeništvo je vjerujem danas bogatije nego onda. Moraju biti neki drugi razlozi za ovakav hladan tuš na te, ne tako davno tople odnose, a oni su uglavnom na ovoj strani oceana i Alpa. Napomenimo neke od njih.
U samom početku današnje hrvatske države odnosi između onih na vlasti i iseljeništva nisu bili postavljeni na dobrim ustavnim temeljima. Krenulo se stranačkom stranputicom, a onda umjesto da se stvari popravljaju i da Hrvati u svijetu budu u svakom pogledu istinski partneri u čuvanju i razvoju domovine oni su bili sve više i više marginalizirani. Nedavno se govorilo i pisalo novom zakonu o odnosima hrvatske države i Hrvata izvan nje, ali, koliko vidim, to je još jedna limunada. Ukratko, Hrvati izvan Hrvatske su ostali na cjedilu, uglavnom obespravljeni. Njihov glas se malo čuje i još manje uvažava.
Da se ne bi krivo shvatilo, dijaspora ne traži ništa od Domovine osim da bude prihvaćena kao njezin živi dio. Za dijasporu se ne treba nitko iz Zagreba brinuti, nego s njom surađivati i uvažavati je, a da ne bude u nečijoj milosti, treba joj definirati prava i dužnosti. Budite sigurni, onda će uvijek više nego ispuniti svoje dužnosti prema domovini i hrvatskom narodu.
Jedan od glavnih razloga za današnji hladan odnos između domovine i dijaspore su u prvom redu političari, a zatim gospodarska i dijelovi kulturne elite, te mediji, što je opet sve vezano s politikom. Naime, dobar dio političara smatra dijasporu politički opasnom, ne radi nekakve radikalne ideologije, nego bi ona mogla postati politička snaga koju oni ne mogu kontrolirati. Pretpostavimo da u Saboru ima jedan broj zastupnika koji su izabrani direktno od Hrvata u svijetu, čak bi se lako moglo napraviti da im iseljeništvo i plaću daje, a da oni uistinu zastupaju njihove želje. Takvi zastupnici bi bili potpuno neovisni od domaćih stranaka i centara moći. Mogli bi glasno i jasno braniti interese Hrvatske i hrvatskog naroda. Oni bi mogli postati i potencijalni saveznici nekih manji domovinskih stranaka. Ovo bi našim stranačkim moćnicima, a i onima iz vanjskih centara moći koji drže Hrvatsku na oku, potpuno pobrkalo račune. A ja vjerujem da bi baš tako nešto bilo dobro za narod i državu, ali ne onima koji danas drmaju Hrvatskom. Zato je trebalo dijasporu ne samo marginalizirati, nego razbiti i jedinstvo duhovne Hrvatske.
Da je kako nije, ulaganja iz dijaspore su mogla i još mogu biti puno veća. Ali svi znamo kako je išla privatizacija. Najmanje pošteno! Ogromna većina onih koji su mogli uložiti u Hrvatskoj nisu htjeli uskakati u mutno. Bilo i onih iz dijaspore koji su voljeli mutne vode i u njima nešto ulovili, ali to su bile iznimke. Svi pravi ulagači žele vidjeti pravnu zaštitu svog kapitala i jasna pravila igre, a ne beskrajne birokratske zavrzlame.
Da li se odnosi dijaspora-domovina mogu poboljšati? Vjerujem da mogu i da bi na tom trebalo poraditi, na dobrobit sviju, posebice za bolju budućnost domovine. To će najviše zavisiti od Zagreba. Ako političari žele dobro Hrvatskoj i hrvatskom narodu onda bi čim prije trebali ozbiljno poduzeti korake i napraviti odluke koje bi obnovile djelatno jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Dijaspora može biti marginalizirana, ali njezina ljubav za hrvatsku domovinu i hrvatski narod je neugasiva.

Još o obitelji Čuvalo…cuvalo-ante-300x293

Ante Čuvalo, rođen 1944. u Proboju, općina Ljubuški, je 1965., nakon odsluženog vojnog roka, ilegalno prešao jugoslavensko-talijansku granicu i dospio u Trst, a potom u SAD. Na to se odlučio nakon što mu komunističke vlasti nisu dale putovnicu. Prije bijega je kao sjemeništarac pohađao Gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a u Americi je studirao filozofske i teološke studije, te nakon nekoliko godina uspješna pastoralnog rada, odučio se za studij povijesnih znanosti. Doktorirao je (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice, je njegovu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezinaglasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge… Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta, tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.

Supruga Ikica, rođena Rosandić, je ličko-slavonskih korijena. Rođena je u Italiji, odrasla u Argentini, živjela u Americi. Njezin otac, Mime Rosandić, bio je državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda u vrijeme NDH i stradao je u akciji “Deseti travanj” s Božidarom Kavranom. Profesorica je engleskog jezika koji je diplomirala na Katoličkom sveučilistu u Buenos Airesu i španjolskog jezika i književnosti, koju je magistrirala na John Carroll University. Predavala jedno vrijeme na Ohio State University, Columbus State University, a najdulje (20 godina) na South Suburban Collegeu u blizini Chicaga. Prevodila je puno tehničkih materijala za tvrtku Ford i nekoliko knjiga. Uz to, napisala je na engleskom i hrvatskom jeziku knjigu o Gospi guadalupskoj.

Vratili su se u Hrvatsku 2009. godine i žive na relaciji Pašman-Ljubuški. Vrlo su aktivni u javnom i kulturnom životu u novoj sredini. Imaju troje djece. Dvoje, sina Mimu, koji je donedavno živio i radio u SAD-u, i Anđu, koja je diplomirala na American College of Management and Technology u Dubrovniku. Anđa i brat Mime s grupom mladih sudjelovali su na obnovi u ratu izgorjelog arboretuma u Trstenu. Treće dijete, Stipu, udomili su 2006. godine iz Stadlerova dječjeg doma Egipat u Sarajevu,  i koji sada pohađa školu.   Mime je kompjutorski programer visoke reputacije. Uz to i veliki humanist koji se ističe u mnogim humanitarnim aktivnostima. Posebice su mu na srcu ustanove koje se staraju o nezbrinutoj djeci, a i sam je sudjelovao u raznim dobrotvornim djelatnostima, uključujući rad na gradnji kuća među američkim Indijancima u Sauth Dakoti. Rođen je 1982. u Columbusu, osnovnu i srednju katoličku školu završio je u Chicagu, a sveučilišne znanosti na Ball State University u državi Indiana. Studije je završio u tri godine i diplomirao suma cum laude. Radio je za Google, odjel You Tube, a 2011. godine, da bi bio bliže obitelji u domovini, prešao je raditi za ogranak američke tvrtke Firefox u Parizu. Njegov FTP program je postao prepoznatljiv po cijelome svijetu. Preuzelo ga je preko 20 milijuna “kompjutoraša” i preveden je na dvadeset svjetskih jezika.

From an American of Croatian Descent


FROM AN AMERICAN OF CROATIAN DESCENT

Dr. Clement S. Mihanovich on his Croatian heritage

(Dr. Mihanovich, St. Louis, MO, 1913 – 1998)

mihMost of us have been born in poverty but reared in integrity.
Many of us have illiterate but intelligent and astute parents.
We were taught to be proud and never accepted a dole or charity during the so-called Great Depression.
We were taught to serve God and the country of our birth and to honor the nation that sired our parents.
We were imbued with the vigorous history of the Croats.
We took pride in the beauties of the Dalmatian Coast, the towering peaks of the Dinaric Alps, the deep forests of Lika, the warrior-spirit of Bosnia and Herzegovina, the loveliness of Zagreb, the ancient and glorious history of Split, the splendors of Sibenik and Dubrovnik, idyllic atmosphere of the pear-like islands of the Adriatic.
We listened to and read the epics of the Croats long dead but never forgotten.
We memorized the great title of honor given to the Croats, “antemurale christianitatis” and we never tired of repeating it to our American friends.
We sang the sad and happy songs of our ancestors.
We danced the kolo and played the tamburitza.
We listened to Croatian priests whose spirit of Christianity and Croat nationalism never waned.
We attended a Croatian parochial school, learned the Croatian language and literature, prayed Croatian prayers, and sang Croatian hymns.
We ate Croatian food, drank Croatian wine, attended Croatian festive weddings, joined the Sokol and the Croatian fraternal unions.
We wrote for Croatian publications and acted in Croatian plays.
We spoke Croatian to our parents and friends with a fierce pride in the beauty and expressiveness of the language.
We buried our parents under the tricolor of the Croatian flag, with Croatian prayers on our lips, in a Croatian church, assisted by Croatian friends, and sprinkled their graves with Croatian soil.
We wrote letters to relatives and friends in Croatia and received warmest greetings and deepest expression of love.
We learned the names of our grandfathers and grandmothers, uncles and aunts, but we never saw them. The warmth and tenderness of grandparental love was denied to us.
We attended Croatian picnics and galas and watched our parents eyes glisten with joy and longing for memories of their youth in the village of their birth.
We were put to bed by rough and loving hands and lulled to sleep by a melancholy peasant lullaby.
We were greeted by “Praise be Jesus Christ!” and we learned to reply, “May He ever be praised!”
We never forgot the thundering expression “Bog i Hrvati!” once we heard it.
Because we were Croats the Americans called us “pollocks” and “hunkies” but we never took these expressions lying down and came home, many a time, with a scratched face, a bloody nose, torn clothes.
We saw our fathers come home from work covered with grime and grease. Sometimes they were brought home with a broken limb. We cried when they cried.
This was our life though most of us saw Croatia only in our mind’s eye. Because of this life, we learned to love Croatia and the Croatians as deeply as we love our own America. We were always careful to see to it that our Croatian name was not only spelled correctly but pronounced correctly.
We learned to fight for the Croatian cause, for the independence of Croatia, for the sovereignty of Croatia and its people.
We propagandized the Croatian position, the Croat plea, the yearnings of our parents, the rights of our forefathers. By doing this some of us became “persona non grata” in what is now called Yugoslavia.
We do not regret one moment of our existence. Our little hardships have strengthened our wills and polished our personalities. We have become a little stubborn and fiercely independent and self-reliant.
We learned the true meaning of independence because we lived in an atmosphere that demonstrated to us what it means to be deprived of independence and driven from your home by a dictatorial foe.
We, the American sons of Croat peasants, dedicated ourselves and our lives to giving our parents and relatives, even though they may now be enjoying life everlasting, the realization of their long dream and fervent yearning an independent state of Croatia so that their souls may rest in peace.
We also dedicate ourselves and pledge ourselves to those Croats now living in and outside the homeland that we will never forget them and the cause that is uppermost in their minds.
We only ask that all Croats forget their provincial and sectional and partisan differences, that they unite into a solid, cohesive group and all of us work for one goal and one goal only the liberation of the homeland.
From Balkania, April 1967.

Introduction – REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

By Ante Čuvalo. Chicago: Croatian Franciscan Press,

2000. 352 pp. Index. ISBN 0-9674466-2-7.

1INTRODUCTION

bookThe letters and statements published in this volume reflect the colossal historical events that took place in the formerly Communist-controlled parts of Europe during the last ten years. More specifically, these writings reflect the views of the author on the events that accompanied the collapse of socialist Yugoslavia, namely, the Serb rebellion-cum-aggression against their neighbors and the response of the world power holders to those tragic events.

On the 9th of November 1989, the Berlin Wall collapsed and the bitter reality behind it began to crumble. The floodgates of freedom were finally opened for peoples and individuals; for Western political leaders, however, an era of uncertainty and fear of “runaway freedom” ensued. Historically, the guardians of world order were always reluctant to accept changes, especially more radical ones, and the world stewards of the 1990s followed the example of their predecessors. But, while those in the East could not keep the “gates” closed any longer, the political establishment in the West was still preoccupied with keeping the status quo. Its main concern was not human rights and freedoms or how to guide the new and much more complex Europe (and the world) forward, but to slow down, and even stop, the new political and social winds blowing in the East, and thereby to prevent the Soviet Union and Yugoslavia from breaking up.

Contingency plans in the free world did not exist for the dramatic and millennial changes that were taking place in the Communist block at the end of the 1980s. Such events simply were not supposed to take place. Not only Western politicians but also “leading experts” on the Soviet Union and Eastern Europe were not able to see reality much beyond their own vested interests in the bipolar world of the time. Unfortunately, most Soviet and Yugoslav experts in academia were also coopted: they clung to political correctness to the end. Job security and professional prominence prevented most of them from seeing the reality that was emerging from under the rubble of Communism.

One did not have to believe in historical determinism, however, in order to anticipate the collapse of the countries held together only by fear and a Communist monopoly on truth and power. Anyone with common sense and willingness to look at historical reality with an open mind could have concluded that with the collapse of the Communist controlled power structures, countries like the USSR and Yugoslavia were but history. The ultimate causes for their collapse, however, were much deeper than a few decades of life under Communism. From their very inception, these multinational countries were carrying the seeds of their own destruction.

Contrary to popular opinion in the West, the primary cause for the Yugoslav demise, both the royalist and socialist, was not Croatian, Slovene, or Bosnian Muslim separatism, or Germany’s “rush” to recognize Slovenian and Croatian independence (December 19, 1991), but Serb hegemony, which was clearly formulated by the 1840s and kept alive ever since. A Yugoslavia made up of free individuals and several equal peoples and religious groups was never an option to the Serbs. It had to be dominated by them or replaced by a greater Serbia. The process of Yugoslav destruction, therefore, began in 1918 when the ruling Serbian elite, instead of promoting equality, rule of law, political and human rights, turned to terror against all those who did not submit to the will and interests of Serbia and its regime.

All leading Serb institutions together with their political, cultural, and religious elite, used historical myths and promoted nationalist messianism to mislead the Serbian people into believing that the Serbs were a “special nation” which had played a great role in history as was its destiny to do; that the Serbs had “liberated” their neighbors who remained ungrateful for Serbian sacrifices; that all Serbs must live in Serbia; and that Serbia encompasses Vojvodina, Montenegro, most of Croatia, all of Bosnia-Herzegovina, Macedonia, and above all, Kosovo, the symbol of the Serbian universe that connects Serbia and the Serbs wherever they live to the heavenly spheres.

Slobodan Milosevic, who emerged as a leading Serb politician in 1987, was not the main ideologue but simply the latest executor of the Serbian national program, one who knew how to use the existing national ideology in his own unlimited thirst for power. Very few Serbs in the country or those living in the West opposed Milosevic’s goals or his methods of achieving them. Even numerous well-educated American-born Serbs (as well as those who adopted Serbianism through marriage) who work in various higher institutions of learning in the West became active supporters of the Serbian grand design and became a part of Milosevic’s propaganda machine. If such American Serbs and some of those who adopted Serbian history and tradition were totally blind to the events in Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenica, and Kosovo, what can one expect of an ordinary Serb in Serbia? Only when Milosevic failed to achieve their grand objectives did he become a political problem for “democratic forces” in Serbia and abroad.

The latest attempt to create a greater Serbia began in Kosovo in 1989, and by 1999 it had made a full circle. Kosovo became the final battle of the great tragedy unleashed ten years earlier. In the end, Serbs lost the battle and the Kosovo province. Now, after spreading horror and death in the region, Serbs are looking for scapegoats and not for the real causes of the tragedy they brought upon themselves and others. Moreover, there are still strong individual, group, and institutional voices among the Serbs who claim that their recent defeats are only temporary setbacks in the on-going struggle for the unification of “all Serbian lands.”

At the present time, international power wielders, with good justification, do not wish to look into the “black hole of the Balkans”; rather, they are eager to see Serbia leap over the abyss it has dug around itself. The Western politicians also foster strengthening young democracies, market economy, human rights, and civil society in other countries of the region. Their general approach in implementing these honorable goals, however, has some fundamental flaws and it is doubtful that the desired results will be achieved. First, there is no willingness on the part of American and European political leaders or their expert advisors to take a serious look at the recent past of Southeastern Europe, to find what have been the fundamental and lasting problems in the region so that the real grievances can be addressed instead of simply papered over. Second, the relativistic premise that every side caught up in the tragic events accompanying the collapse of socialist Yugoslavia is equally guilty is not only false but absurd and creates more harm than good. There is an immense difference between peace, reconciliation, and forgiveness on the one hand and equalizing the victim and the victimizer on the other. Making certain that there are no winners or losers and acting as if the entire tragedy was simply a minor glitch in the history of the region where “they kill each other any way” is a hindrance and not a help in bringing normalcy to that part of Europe. Third, there are strong indicators that in the minds of many politicians and “experts” a romantic image of Tito’s Yugoslavia is still at least a virtual reality and, according to them, the Yugoslav breakup was simply an accident or the work of a few madmen. Some of them still hope that Humpty Dumpty will be put together again in some shape and form. These forces advocate a regional approach for the future development of countries that emerged from the ruins of socialist Yugoslavia (minus Slovenia), using the same sticks and carrots in dealing with all of them and in making sure that they earn their entrance into Europe together. But the regional uravnilovka (leveling) already has and will have in the future an opposite effect, most of all among the Croatians. Finally, one may suspect that international bureaucrats are not in a rush to resolve any crisis around the world, including the Balkans. If they did bring such crises to successful resolutions in a reasonable time they would actually eliminate their own jobs and often their powerful careers on the world stage. They, therefore tend to see everything as a process and as long as that process is “moving forward” they can justify their jobs and high salaries. One should not forget that in such processes real people are not only forgotten, but ultimately they become victims of international bureaucrats and local villains.

The world powers have helped, although reluctantly, to stop the killings in the Balkans, but unfortunately the international post-war cures in Croatia and Bosnia-Herzegovina will not be of much help to the new generations to reach a better tomorrow unless they can solve their own problems.

I hope that future researchers, in their attempts to see history from various angles, will find this collection of letters and statements useful. These documents will give them insight into how an American Croat responded to events related to Croatia and Bosnia-Herzegovina from 1989 to 2000.

Book Review by Norman Cigar: Removing the Mask: Letters and Statements Concering Croatia and Bosnia-Herzegovina 1989-2000.

BOOK REVIEW

Journal of Croatian Studies

Volume XLII, Year 2001, pp. 149-151.

REMOVING THE MASK: LETTERS AND STATEMENTS CONCERNING CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA 1989-2000.

By Ante Čuvalo. Chicago: Croatian Franciscan Press,

2000. 352 pp. Index. ISBN 0-9674466-2-7. No Price indicated

bookThis book consists of a collection of letters and political memoranda which Ante Čuvalo wrote over more than a decade in connection with events in Croatia and Bosnia-Herzegovina. Čuvalo is easily one of the most active Croatian-American academics, and this anthology highlights his remarkable energy and ability to apply his scholarly skills to the practical arena of policy. Beginning with a salvo in reply to an article by Serb intellectual Momčilo Selić in 1989, Čuvalo wrote letters to newspapers and magazines in response to news reports or opinion pieces which he felt presented misleading or downright biased positions. In doing so, Čuvalo crossed words with such personages a David Binder, Srdja Trifković, Bogdan Denitch, Robert Hayden, and Helen Delich Bentley. Many of his letters were published in such newspapers as The New York Times, The Chicago Tribune, The International Herald Tribune, and the Cleveland Plain Dealer. Even those of his letters to the press which were not published often elicited responses from the editors (which are also published here), and his efforts probably had at least some effect in changing how the news was covered.

In addition, Čuvalo sent other letters, also published here, to prominent public figures with the intent of providing criticisms or suggestions, including to Presidents George Bush and Bill Clinton, their Secretaries of State, Lady Margaret Thatcher, Ambassador Richard Holbrook, the Secretary-General of the United Nations, and to numerous U.S. Senators and Congressmen. Often, Čuvalo would send along an analysis of political events when writing to policymakers, as well as copies of his Historical Dictionary of Bosnia-Herzegovina, and often received replies thanking him for his think-pieces.

There are also letters with Čuvalo sent to publishers of new educational textbooks and maps, seeking to correct traditional and new errors which recent reference works, if left unchallenged, would only reinforce. Particularly interesting is an exchange between Čuvalo and the organizers of a roundtable discussion at DePaul University in 1992, with Čuvalo focusing on the background and views of one of the sponsors, Bogdan Denitch, and the questionable framework for the proposed roundtable. This elicited a heated response from the sponsors which, as much as anything, probably characterized the extreme and rather naïve outlook of this apparently ephemeral group called “DiYUlog for Peace” (pp. 77-80).

There was probably no one as active in letter-writing on behalf of the Croatian cause during this period, something which must have required a significant amount of time and effort.

The themes in the letters reflect the topical issues over the span of a decade, beginning with the need to clarify to foreign observers the reasons for an implications of the impending and then actual disintegration of Yugoslavia, followed by the need to elicit action by the International Community (an specifically the United States) in dealing with the onslaught of Serb military actions in Croatia and Bosnia-Herzegovina, and ending with the need to craft and support a viable post-war solution. Future historians one day may well use such letters to gain an understanding of how the various diasporas in the United States reacted to events in the former Yugoslavia, and Čuvalo’ anthology provides what may turn out to be one of the richest samplers of such primary material. In the meantime, this book provides a very readable and personal overview of one Diaspora intellectual’s perspectives and activities during an entire decade of momentous change in the region, as well as valuable insights into the views of other opinion-makers and policymakers, who engaged Čuvalo either in agreement or disagreement. In many ways, Čuvalo has set the standard for making available his correspondence to the public, and hopefully others will follow suit.

NORMAN CIGAR

US Marine Corps Command & Staff College

ASSOCIATION FOR CROATIAN STUDIES (ACS) 30TH ANNIVERSARY

ASSOCIATION FOR CROATIAN STUDIES (ACS)
30TH ANNIVERSARY

Founding

On October 15, 1977, a small number of Croatian scholars in America, gathered at the Annual Convention of the American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS) at Capital Hilton Hotel, Washington D.C., and laid the foundation to the Association for Croatian Studies. The idea for such organization was circulated among Croatian scholars participating at the AAASS Convention in Atlanta a year earlier, but someone had to take the initiative and do the work.

For those who are not familiar with the American Association for the Advancement of Slavic Studies, suffice to say that the AAASS was established in 1948 and it is a leading private organization dedicated to the advancement of knowledge about Russia, Central Eurasia, and East and Central Europe. It publishes the quarterly Slavic Review, the leading journal in Slavic studies.

The provisional name of the new Croatian scholarly organization was “Society for Croatian Studies.” Its first officers were: Dr. Joseph T. Bombelles, President; Dr. George J. Prpić, Secretary-Treasurer, Dr. Ante Kadić and Dr. Francis H. Eterović, Vice Presidents. Drs. Bombelles and Prpić were entrusted to affiliate the Society with the AAASS and to register the organization in the State of Ohio as a scholarly not-for-profit society.

On November 27, 1977, during the Twelfth Annual Seminar of the American Croatian Academic Society at Case-Western Reserve University in Cleveland, the name of the newly formed “Society for Croatian Studies” was changed to “Association for Croatian Studies” (ACS).

At the beginning of 1978, a proposed Constitution and By-Laws of the ACS were submitted to the membership for approval and a request was sent, with the necessary documentation, to the AAASS for acceptance as an affiliate scholarly society. At the same time, Dr. Prpić issued the first ACS official bulletin, called the “Announcement.”

The affiliation process was not so easy as one might assume. Actually, the AAASS officials at the time implemented delaying tactics, in order to dampen the desires of Croatian scholars to affiliate their organization with the AAASS. We can probably guess what might have been the reasons for not welcoming the ACS to this large association of Slavic scholars, but we have to move on, just as the ACS officers at the time did. They persisted, and the Association was officially affiliated with the AAASS in October of 1978, and the ACS was allotted an official panel session for that year’s National Convention in Columbus, Ohio.

The ACS’ first panel was entitled “Croatia and the Croatians in the 1970s”. The participants were : Dr. Joseph Bombelles, Chair; Prof. Mirko Vidović (France), Dr. Ante Kadic, Dr. George J. Prpic, Presenters, and Dr. Thomas F. Magner was a discussant. Dr. Prpić later reported: “The meeting was attended by more than sixty people of whom about a dozen were American Croatians.” A day later (October 13), the Provisional Executive Committee of the ACS was elected to serve a year term and the Constitution and By-Laws were unanimously accepted, under the condition that they may be revised, if necessary, in order to make them acceptable to the AAASS and the State of Ohio.

The Association was incorporated in the State of Ohio on June 8, 1983, and on November 14, 1984, the ACS became “exempt from Federal income tax under Section 501 9c) (3) of the Internal Revenue Code.” In December of the same year the name of the ACS’ official publication was changed from Announcement to the Bulletin of the ACS.

Purpose and Activities

The main purpose of the Association for Croatian Studies, as defined in its Constitution, is “to foster closer communication among scholars interested in Croatian Studies” and to “promote the dissemination of scholarly information on Croatia and Croatians through the organization of meetings, conferences, and panels at conventions devoted to Slavic and East European Studies.” Its particular and most important mission, however, is to organize scholarly panels at the AAASS National Conventions dealing with Croatian issues. Furthermore, the ACS encourages its members to organize and/or participate in scholarly panels that foster comparative studies with other affiliates of the AAASS and scholars from other countries and backgrounds. It also promotes scholarly activities and cooperation among its members, especially the younger scholars. Moreover, the Association often serves as a resource hub where various scholars and institution turn for assistance and information dealing with Croatian subjects and issues.

The ACS Bulletin, besides informing the members of AAASS convention activities, brings news about the association and its members, and it often publishes relevant articles and/or book reviews. It frequently includes selective bibliography of new titles and Ph dissertations dealing with Croatia and the Croatians. For this reason, a number of academic libraries receive the Bulletin, and it has been included in some bibliographies as a resource publication.

The ACS founders have established a wonderful tradition, according to which during every AAASSS convention ACS members, their friends, and individuals from the local Croatian community, get together for a “Croatian Dinner.” We all look forward to this annual event in order to meet new scholars and friends, and to renew old friendships and acquaintances. It is in such gatherings that quite often new ideas for work and cooperation are born. We are pleased to announce, that this year’s “Croatian Dinner” will be at the famous Drago’s Seafood Restaurant, in the Hilton Hotel, New Orleans. It will be Croatian style and hospitality with New Orleans flavor! In 1986, the ACS enjoyed its “Croatian Dinner” at Drago’s restaurant, but at that time it was at the original location in the city’s suburbia. This year, it will be at the downtown Hilton hotel.

Panels

Since its inception, the ACS and its members have organized numerous panels dealing with a wide range of topics. Just to mention a few: Renaissance in Croatia, Marko Marulić, Faust Vrančić, Ivan Gundulić, Bartol Kašić, Rudjer Bošković, Juraj Križanić, Illyrian Movement, Kačić Miošić, Ivan Mažuranić, Krleža, Budak, Ujević, Film, History of Music, Theater, Croatian Dissent in the 1960s and 1970s, History of Dubrovnik, Croatian Language, Economic issues, Croatians in America, Croatian History, Vojna Krajina, Radić Brothers and HSS, Croatian Nationalism, Jews in Croatia, Religion, US Foreign Policy and Croatia, Croatians in Bosnia and Herzegovina, Independence and War of Liberation, Regionalism in Croatia, International War Crimes Tribunal, Dayton Accords, BiH Constitution, Geography, Politics, Ideologies, Croatia and European Integration, and many other topics. The list of participants at ACS panels is very long. It includes almost all Croatian scholars in the West, and also many non-Croatians who study Croatia or the region. Many of such scholars are also members of the ACS, and some of them have served or are serving as officers of the association.

Looking back at the three decades of ACS activities, one might divide the life and work of the association into three main periods. First, from its beginnings to 1989. This was the era of the Cold war. The AAASS was seen by the East as an instrument of Western interests and, as they would put it, scholarly propaganda. The ACS was seen in a similar, but worse light not only by the Yugoslav regime but also by Yugoslav sympathizers among American scholars. Furthermore, it was not permissible for scholars from Croatia to participate on ACS panels or Croatian scholarly institutions to be in touch with the Association. For example, the late Ivan Supek came to the 1987 Convention to participate on a panel about Ruger Bosković, but he was told by the regime’s officials he better stay away. He was actually in the convention hotel while his paper was read by an American Croatian colleague. This might sound bizarre today, but it happened not so long ago!

The second period began in 1989. For the first time scholars from Croatia began to participate at the ACS activities and panels. The guests from Croatia at the Chicago convention of that year were: Ivan Supek, Franjo Tudjman, Dalibor Brozović, Ivo Smoljan, and Vladimir Konšćak. The Iron Curtain was cracking and the dawn of freedom was on the rise. However, the early 1990s brought not only freedom but, unfortunately, also war to Croatia and Bosnia and Herzegovina. During the war years, the ACS and its members in their panels and presentations made an effort to clarify the causes and issues dealing with the wars of aggression, that most often, intentionally or not, were portrayed even in scholarly circles and by “experts” in a twisted light.

During the post-1995 era, scholarly activities of the ACS and its members have been oriented toward a variety of subjects and scholarly interests. In the last few years there is an increase of interest in Croatian studies among young scholars who are not of Croatian ethnic background. The ACS encourages such scholars to join the association, as well as those of Croatian heritage, so that in cooperation with each other we may contribute to the understanding of the Croatian past and present.

Although there are no more political, ideological or other barriers that might prevent cooperation of the ACS with cultural and scholarly institutions in Croatia, the bridges between the ACS and the homeland are not as strong as they could and should be. It seems to us that the homeland institutions, and (too) many scholars, don’t realize the importance of participating in scholarly activities on this side of the ocean. There has been an improvement, but both sides must cooperate in order to advance knowledge and understanding of our Croatian heritage and culture.

Anniversary

Thirty years have passed, and, one might say, passed too fast. But a lot has been accomplished, thanks to the ACS founders and members, living and those who have passed away. At the present, the ACS is healthy, doing well, and it is fulfilling its mission as defined by its Constitution. A good indicator that it “promotes and disseminates scholarly information on Croatia and Croatians,” are a number of panels and lectures that are on the program of this year’s AAASS National Convention in New Orleans. As long as there is Croatia and the Croatians there will be an interest and need to study the country and the people. The ACS’ mission, therefore, continues. We hope and believe that the younger scholars of Croatian and non-Croatian heritage will have interest, will, and stamina to carry on and build on the foundations that were laid thirty years ago, and keep the ACS young forever.

Ante Čuvalo

Executive officers

The following have served as executive officers of the ACS:

Presidents:

Joseph T. Bombelles

Joseph Čondić

Ivo Banac

Ante Čuvalo

Secretaries:

George J. Prpić

Elinor M. Despalatović

Paula Lytle

Ante Čuvalo

Ivan Runac

Treasurers:

George Prpić

Tia Paušić

Sarah Kent

Ellen Elias Bursać

Aida Vidan

At the present (2007), the ACS officers are:

Ante Čuvalo – President (cuv@gmail.com)

Jasna Meyer – Vice-President (jmeyer@mcdaniel.edu)

Ivan Runac – Secretary (ivan.runac@gmail.com

Aida Vidan – Treasurer (avidan@fas.harvard.edu)

Anton E. Basetić (1879-1921) The First Victim of Yugoslav Terror among Croatian Émigrés

Anton E. Basetić (1879-1921)

The First Victim of Yugoslav Terror among Croatian Émigrés

by

Dr. Ante Čuvalo

The assassination of Croatian patriots in the ranks of émigrés was a trait of the infamous Yugoslav secret police, namely, the UDBA, during the time of Tito’s regime (1945-1990).  Actually, the liquidation of Croatian patriots began long before Tito’s time—that is, from the very founding of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918 (Yugoslavia after 1929).  Persecution of every sort was one of the historical links that bridged the time of the bloody founding of the Kingdom until the even bloodier end of the Yugoslav State.  In fact, Greater-Serbian terror in Croatian lands began even before unification.  It started on the 9th of September, 1918, in the city of Vukovar, and we can still feel the ugly stench of death during and after the demise of Yugoslavia.  The primary subject of Serbian terror was to be found not only among the Croatians, but also among all those who were doomed to perish for sake of the “Greater Serbia” project.  That megalomania nightmare that swallowed so much blood and lives is, to our regret, alive and well even to this day and it is evidenced daily with equal insolence!
It is only recently that knowledge of those Croatians liquidated in the Diaspora (at the very least 69 of them) after the end of the Second World War is beginning to come to light in the Homeland.  Although “official” Zagreb shows little interest for these and other victims, truth is slowly seeing the light of day—thanks to the Courts of foreign lands, most notably German Courts, that are attempting to solve at least some of the assassination that took place in those countries.  In the meantime, little or nothing is known of the terror waged against the Croatian Diaspora prior to 1945.  Here we are talking about a portion of Croatian history that is yet to be investigated and waiting for the Homeland to eventually remember it.
The very first victim of Yugo-terror in America—and, I believe, among the Croatian Diaspora in general, that followed the fateful union of Croatian Lands with Serbia and Montenegro, was Anton E. Basetić.  He was the editor of the Croatian newspaper Glasnik Istine (The Herald of Truth) that was published in Chicago.  Because of his explicit Croatian patriotism and anti-Yugoslav political stance, he was perfidiously liquidated “in full daylight” in Chicago on the 5th of November, 1921.  This was not only the murder of a journalist, but also an attempt to frighten into submission all those who were not willing to link hands and dance the new “Yugo-dance” as accompanied by a “Serbian flute.”
The Life and Work of Anton E. Basetić
antonAnton Basetić was born in Primošten on the 17th of September, 1877.  Church records show the date as being the 20th of June in one instance, and the 20th of September, 1877 in another.  His father was Ivan, and his mother was Ana, nee Makelja.  Anton’s family numbered ten children.  Originally, his name was Ante Emilio Bolanča but upon arriving in America, he changed it to Anton E. Basetić/Basetich. It is unclear as to why he changed his surname (and, to some extent, his first name), or why he chose the name Basetić, but we found out that his brother Leon (born the 11th of April, 1883) also changed his surname to Basetić or Bolanča-Basetić some time after his arrival to America on October 24, 1907.
Ante Emilio Bolanča set sail into the world from Genoa on the steamship The Spartan Prince. He arrived in New York harbor on the 23rd of July, 1898.  He was received by his friend, Stjepan Baković, who lived at 177 Atlanta Avenue in New York.  As of the present writing, it is unknown as to what schooling Ante had, or where that schooling took place; what is known is that he was considerably more literate than the vast majority of Croatian émigrés of that time.  So, whether he had a formal education or he was self-schooled is still unknown.
From the information thus far gathered about Ante after his arrival in America, and after a period of time spent in New York City, we see he stayed in Butte, Montana in 1910 and was known as Anton Basetich.  The American Census documents from 1910 confirm that Anton was married at the time to 19-year-old Elsie, nee Coffin, from South Dakota.  From the same Census report, we learn that Anton was a journalist by profession. (The 1910 Census document erroneously records Anton as having arrived in the U.S. in 1903. Perhaps he came to Minnesota in that year.)

A year later, Anton and Elsie were living in Salt Lake City, Utah.  He was the editor of the Croatian Newspaper Radnička Obrana, (The Workers’ Defense). The Salt Lake City Directory of 1911 records that Anton was the Editor and Manager of the aforementioned newspaper, and that Emil Basetich was the President of the Slavonian Publishing Company. It is obvious that in both instances we are dealing with one and the same person.  Sadly, Anton’s wife Elsie died on the 16th of December, 1912.  According to the memory passed on in the family, Elsie died in childbirth of their firstborn, a girl.  It is not known with any certainty what became of the little girl.  It is thought that she was taken in by Elsie’s parents.
Following the death of his wife Elsie, most likely during 1913, Basetić moved from Salt Lake City to Duluth, Minnesota.  The Duluth City Directory of 1913-1914 indicates that the Slavonian Publishing Company‘s manager was Anton Basetich, while Milan Knezevich was the editor of Radnička Obrana. The newpaper was published in that city every Thursday.  That same directory of 1915-1916 indicates that Basetich continued to be the publisher of the newspaper, but was located at a new address.  As gleaned from the newspaper itself, the title of the publishing company was no longer known as the Slavonian Publishing Company, but as the Croatian Publishing Company. Clearly, Anton Basetić assumed ownership and editorial management of the Radnička Obrana. The newpaper had branch offices in Salt Lake City, Chicago, Milwaukee, and Gary. Indiana.
Though many Croatian newspapers saw the light of day in America, few of them survived for any length of time.  One of the rare numbers of Radnička Obrana to be found is the number dated March 11, 1916.  That edition indicates that it was the twelfth year of publication for that newspaper.  Clearly, this newspaper managed to survive longer than most Croatian publications in America at that time.
It would seem that around 1916, the Radnička Obrana ceased being published and that Anton moved from Minnesota to Chicago.  That same year, Basetić purchased the newspaper known as Hrvatski Rodoljub, (Croatian Patriot).  The paper was founded in 1915 and was published by B.F. Tolić in Pittsburgh, Pennsylvania.  Basetić transferred publication of the paper to Chicago.  This would indicate that he already lived in the city.
Between Yugoslavia and Croatia
This period of time was froth with war and was an especially worrisome time for Croatians in America as well as those in the homeland.  Aside from the wartime adversity, a deep political division and separation began to take shape among Croatians: there were those who were prepared to abrogate their national heritage and rights and eagerly accept unity with the Serbian Kingdom, and there were those who stood in defense of the right to Croatian Statehood.  Those in the first group were more vociferous, and political conditions then present stood in their favor.  The second group had to contend not only with the pro-Yugoslav element, but also with the burden of trying to prove to America and their fellow citizens (especially so after America’s entrance into the war in 1917) that they were not champions of Austria and the Central Powers, but simply desired freedom for their Croatian homeland.  So as to bring a shred of light into the political fog that overshadowed the time, a well-known and respected priest, Rev. Ivan Stipanović, established and published a Croatian journal, Rodoljub (Patriot), in Chicago in January of 1915.  Shortly thereafter (August of 1915), the journal’s name was changed to Hrvatski Katolički Glasnik, (The Croatian Catholic Messenger).  It assumed a newspaper format and became the voice of (almost all) Croatian Catholic priests in America.  Before the end of that same year, the paper established editorial links with Narodna Obrana that was published in Duluth, Minnesota, as well as with Hrvatski Rodoljub in Chicago.  With such combined forces, a group of Croatian patriots now began to publish Glasnik Istine (The Herald of Truth).  The editorial board resided at 2979 S. Wentworth Avenue, Chicago, Illinois.  Anton Basetić was chosen as its editor.  It appears that in 1916, Basetić’s Radnička Obrana changed it name to Narodna Obrana and subsequently melded into Glasnik Istine. Thus, he became its new editor.
While wartime blood flowed across the European front, a ferocious ideological war raged among the Croatians in America.  One group aligned with the Jugoslavenski Odbor, (The Yugoslav Committee) and welcomed, extolled, and aided the members of that committee on their arrival in the U.S., sending monetary aid and war volunteers.  Others were supporters of Croatian independence and warned about Greater-Serbian ideology and its future evil effects on the Croatian people.  A third group followed socialist ideas and also caused national and religious discord among Croatian émigrés across the world.  Under such conditions, Anton Basetić assumed editorship of the publication which by its orientation was Croatian and Catholic, and served as the representative and voice against the Yugoslav forces in Chicago and America.
Even prior to his assumption of the role as editor of the Glasnik Istine, Basetić wrote and spoke against the union with Serbia.  A significant event in the Croatian Community of Chicago serves as a primary example of his role among Croatian-American émigrés: on the 10th and 11th of March, 1915, in the LaSalle Hotel located in downtown Chicago, a Yugoslav Congress was held.  More than 550 delegates and guests to the congress were in attendance.  At the congress they spoke of the “homogeneity of the Yugoslav people” (naturally, the well-known Serbian in America delegate to the Congress, Dr. Paul Radosavljević, a professor at the University of New York, considered all Yugoslavs to be Serbs) and of the soon-to-be created Kingdom of the Serbs, Croatians, and Slovenes.  At the same time, a group of Croatians, mostly located around Wentworth Avenue in Chicago, held a massive counter-demonstration.  Some 3,000 Croatians gathered for that massive anti-Yugoslav counter-demonstration to hear one of its main speakers, namely, Anton Basetić.  Clearly, then, upon his move to Chicago and his undertaking of the role of editor of the Glasnik Istine, Basetić became a person of importance among Croatians not only in this metropolis but across all of America.
Before touching on his tragic death, it is appropriate that we say a bit more about his family.  Following the death of his first wife, Elsie (at the end of 1912), Anton married Sandra (Allessandra, Sanda) F. Herska while residing in Chisholm, Minnesota.  Sandra was from Severin na Kupi, located in the Gorski Kotar region of Croatia.  Two children were born from their union: Vera, a daughter, was born in 1916, in Minnesota, while Ivan (John) was born in 1919 in Chicago.

anton1

(The photograph of Anton Basetić and the drawing of the assassination are taken from the Chicago Daily Tribune, from November 6, 1921.)


The Assassination of Anton Basetić
On November 5, 1921, around 8:15 a.m., Anton Basetić left his home at 140 West 31st Street and arrived at the real estate office of Cannizzo, Jurko, and Company that was located on 2927 Wentworth Avenue, not far from his home.  Although the Glasnik Istine was printed by the Croatian Printery located a short distance away, Basetić, from all that can be garnered, chose, out of fear, to receive his mail at the aforementioned real estate office.  He picked up his mail on a daily basis.  That fateful morning, Marie Pullano, a 19-year-old clerk, was already at work in the office.  Upon the entrance of Anton Basetić, she alerted him that two unknown men were loitering aimlessly across the street from the office.  He thought she was frightened by them, and his response was: “Never mind, I’m here.  Don’t be afraid.”  Soon after, these two scoundrels entered the real estate office.  Marie and Anton went toward the door.  Marie opened one of the double-doors and asked what they wanted.  They remained silent.  One of the men stepped into the office, drew his pistol, and fired six rounds at Basetić as he stood alongside the young lady.  Two of the bullets struck their target—one in his shoulder and another in his neck.  A few short minutes later, Anton expired.  Marie, the clerk, fainted, while the two thugs dissapeared without a trace.  The entire tragic drama unfolded in a few short minutes.
All the newspapers in Chicago reported the incident and death of Anton Basetić.  They stressed that his death was of a political nature.  One of the newspapers cited the thinking of the police officials, namely, that his murder had the mark of international political intrigue.  In the meantime, the news reports fostered the erroneous suggestion that Anton Basetić was a fervent pro-Austrian partisan rather than stressing that he was an ardent patriot for the Croatian cause.  Even then, the well-known “logic” was in place: all who were not Yugophiles clearly had to be Austrophiles—later, after World War II, to be labeled as “fascists.”  Naturally, the police and newspaper reports of the incident failed to engage the question of who was behind the loathsome crime.  No serious police investigation of the murder ensued: the police did not concern themselves with who it was that wanted him dead.  They simply decided that the murder was “an accounting among the émigrés,” hence, the loss of a young Croatian life was of no consequence and not investigated, despite the fact that it occurred in the metropolis of Chicago and in broad daylight.
To this very day, Anton’s descendants hold to the passed-down conviction that his murder was the work of the notorious “Black Hand;” it is known only too well what sort of a bloody role that terrorist organization played in Serbia and beyond.  Although the organization was “officially” suppressed in 1917, it adherents continued their criminal work and Anton Basetić, at the very least, was a victim of their ideology.
Basetić was only 44 years of age when he was murdered.  He left behind a young wife, Sandra, and two infant children, as well as his child from his first marriage.  Out of fear, Sandra, along with her children, moved to Minnesota and spent the next six months there.  She returned to Chicago and struggled to raise her children.  Among other jobs, she worked as a cook in a student cafeteria at the University of Chicago.  According to the stories passed on by members of her family, she simply would not speak of the murder of her husband or of any political matters: she had her fill of such talk.  Her goal in life was to raise her children and set them on their way to success in life.  By all accounts, she was successful in that goal as were many other Croatian widows of her time and later.
In Conclusion
The martyrdom of Ante Emilio Bolanča, namely, Anton Basetić, was supressed and silenced at the time of his murder.  Silence about him and his assassination has endured for some 90 subsequent years.  This silence would have continued had not his two granddaughters, Sarah and Ann, the daughters of his son, Ivan, wished to know the truth about Anton, their grandfather.  Sarah succeeded in interesting me in this tragic incident as well.  She shared a good deal of facts about her grandfather that I relate in this article.  I am sincerely grateful to Sarah for having acquainted not only me, but Croatians in general, about her grandfather.  All the evidence indicates that he was the very first political martyr among the Croatian émigrés following the portentous and fateful year of 1918.
The assassinations of Anton Basetić and of other Croatian patriots across the world, remain largely unknown to us.  They await further investigation, so that we might give them honorable mention in the history of our Croatian Diaspora, as well as in the history of our homeland.

(English translation of the article „Anton E. Basetić – prva žrtva jugoterora u hrvatskoj emigraciji,“ published in Hrvatsko slovo (Zagreb), Year XVI, No. 817, December 17, 2010, p.16-17.)

ANTON E. BASETIĆ Prva žrtva jugoterora u hrvatskoj emigraciji

ANTON E. BASETIĆ

Prva žrtva jugoterora u hrvatskoj emigraciji

Hrvatsko slovo

17. prosinca 2010

Piše: Ante Čuvalo
Likvidacije Hrvata počele su već osnutkom Kraljevine Jugoslavije.  Prvom žrtvom drži se Anton Basetić, ubijen u Chicagu 1921.
Progon, svakovrsni progon, bio je jedna od povijesnih poveznica koja premošćuje vrijeme od krvavog rođenja do još krvavije smrti Jugo države.  No, velikosrpski teror u hrvatskim zemljama počeo je i prije ujedinjenja (počeo je u Vukovaru 9. rujna 1918.), a još osjećamo zadah smrti koja je harala i poslije njezine službene smrti.  Primarni srpski teror je također bio uzrokom terora na teror, ne samo među Hrvatima, nego i kod drugih koji su trebali nestati radi velikosrpskog projekta.  Ta megalomanska mora, koja je progutala toliko krvi i života, nažalost je i danas živa i svakodnevno je očitija i hrabrija!
O Hrvatima koji su ubijeni u emigraciji poslije Drugog svjetskog rata (najmanje 69) konačno se saznaje i u domovini.  Premda službeni Zagreb za ove (i druge) žrtve puno ne haje, ipak istina pomalo izlazi na svjetlo zahvaljujući i sudstvu drugih država, u prvom redu Njemačke.  Ali o teroru nad Hrvatima u emigraciji prije 1945. zna se vrlo malo, gotovo ništa.  Riječ je o još neistraženom dijelu hrvatske povijesti koji čeka da ga se domovina sjeti.
Prva žrtva jugoterora u Americi, a vjerujemo i u hrvatskoj emigraciji općenito, nakon ujedinjenja hrvatskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom bio je Anton E. Basetić, urednik hrvatskih novina „Glasnik Istine“ u Chicagu.  Zbog svojih hrvatskih domoljubnih, odnosno protujugoslavenskih političkih stavova bio je mučki likvidiran „u sred bijela dana“ u Chicagu 5. studnog 1921.  Bilo je to ne samo ubojstvo novinara, nego i pokušaj zastrašivanja svih koji nisu bili voljni uhvatit se u novo jugo-kolo i zaplesati uz srpsku frulu.
Život i rad
antonAnton Basetić rođen je u Primoštenu 17. rujna 1877. (u crkvenim knjigama stoji 20. lipnja na jednom mjestu, a 20. rujna 1877. na drugom) od oca Ivana i majke Ane, rođene Makelja.  Obitelj je imala desetero djece.  Njegovo izvorno ime i prezime bilo je Ante Emilio Bolanča, koje je po dolasku u Ameriku promijenio u Anton E. Basetić/Basetich.  Nije jasno iz kojih razloga je promjenio prezime (donekle i ime) i zašto baš u Basetić, ali nalazimo da se i njegov brat Leon (rođen 11. travnja 1883., došao u Ameriku 24. listopada 1907.) po dolasku u Ameriku također služio prezimenom Basetić ili Bolanča-Basetić.
Ante Emilio Bolanča u svijet je odplovio iz Genove brodom „Spartan Princ“ i u New York stigao 23. srpnja 1898.  Išao je k prijatelju Stjepanu Bakoviću, 177 Atlanta Ave. u New Yorku.  Zasad nam nije poznato gdje, kada i koje škole je Ante pohađao, ali je zaisgurno bio pismeniji i učeniji od velike većine hrvatskih emigranata tog vremena.  Koliko je to bila formalna naobrazba ili se sam „u hodu“ doškolovavao ostaje nepoznanica.
Po onom što se dosad može pronaći, nakon dolaska i, vjerojatno, neko vrijeme boravka u New Yorku, Antu E. Bolanču 1910. surećemo kao Antona Baseticha u gradu Butte, Montana.  Američki dokumenti o popisu pučanstva iz te godine potvrđuju da je Anton tada bio oženjen devetnaestogodišnjom Elsie, rođenom Coffin u South Dakoti.  Iz istih dokumenata se vidi da je Anton po profesiji novinar.  (U ovom dokumentu se krivo tvrdi da je u SAD došao 1903.  Možda je te godine došao u Minnesotu.)
Godinu dana kasnije Anton i Elsie žive u Salt Lake Cityju, Utah.  Tu je bio urednik hrvatskih novina „Radnička Obrana“.  Naime, Salt Lake City Directory za 1911. navodi da je Anton urednik i manager spomenutih novina, ali i da je Emil Basetich predsjednik „Slavonian Publishing Co.“  Očito je da se radi o istom čovjeku.  Nažalost, 16. prosinca 1912. Elsie je umrla.  Po obiteljskoj predaji, umrla je rađajući prvo dijete, curicu.  Nije sigurno što je bilo od djeteta. Vjeruje se da su ga preuzeli majčini roditelji.

Među Hrvatima nastala je politička podjela,

između onih koji su htjeli jedinstvo sa Srbima

i onih koji su branili hrvtsku državnost

Nakon ženine smrti, vjerojatno tokom godine 1913., Basetić je preselio iz Salt Lake Cityja u Duluth, Minnesota.  Naime, Duluth City Directory za 1913.-1914. navodi da su „Slavonian Publishing Co.“, Anton Basetich manager, Milan Knezevich izdavač i urednik „Radničke Obrane“ u tom gradu.  Novina je izlazila svakog četvrtka. Directory za 1915.-1916. godinu piše da je Basetich sada izdavač istoimenih novina i adresa uredništva je drugačija nego godinu dana prije.  Iz novina se vidi da je izdavač ne više Slavonian, nego „Croatian Publishing Co.“.  Očito je da je Anton preuzeo vlasništvo i uređivanje „Radničke Obrane.“  Novina je imala povjerenštva u Salt Lake City-u, Chicagu, Milwaukee i u Gary, Indiana.
Puno je hrvatski novina u Americi pokrenuto, ali malo ih se održalo na životu dulje vremena.  Jedan od rijetko sačuvanih brojeva „Radničke Obrane“ je broj od 11. ožujka 1916. i tu čitamo da je to bilo dvanaesto godište tog tjednika, što znači da se ovo glasilo uspjelo održati dulje nego mnoge druge tadašnje hrvatske publikacije u Americi.
Moralo je to biti negdje tokom 1916. kad je „Radnička Obrana„ prestala izlaziti i Anton je preselio iz Minnesote u Chicago. Te godine Basetić je kupio novine „Hrvatski rodoljub“ (utemeljio 1915. i izdavao B. F. Tolić) u Pittsburgh-u i prenio uredništvo u Chicago, što znači da je on već tamo živio.
Između Jugoslavije i Hrvatske
Bila su to ratna vremena, posebice bremenita za Hrvate ne samo u domovini, nego i u Americi.  Osim ratnih nedaća, među Hrvatima je nastala duboka politička podjela, između onih koji su bili spremni odreći se hrvatskog državnog prava, i prigrliti jedinstvo sa Srbima i onih koji su stali u obranu hrvatske državnosti.  Prvi su bili grlatiji i svjetske prilike su im išle na ruku, a drugi su, osim borbe protiv projugoslavena, imali teret ukazivati Americi i svojim sugrađanima (posebice nakon američkog ulaska u rat 1917.) da oni nisu pobornici Austrije i Centralnih sila, nego samo ljubitelji hrvatske slobode.  Da bi u tu političku maglu unio zračak svijetla, poznati svećenik Rev. Ivan Stipanović počinje (siječanj 1915.) u Chicagu izdavati časopis „Rodoljub“.  Uskoro (kolovoz 1915.) časopis mijenja ime u „Hrvatski Katolički Glasnik“, poprima novinski oblik i postaje glasilo (gotovo svih) hrvatskih svećenika u Americi.  Još prije konca godine ova novina se udružuje s „Narodnom Obranom“, koja je izlazila u Duluth, Minnesota, i „Hrvatskim Rodoljubom“, te zajedničkim snagama počinju izdavati „Glasnik Istine.“  Uredništvo se nalazilo na 2979 S. Wentworth Ave., Chicago, a za urednika je izabran Anton Basetić.  Izgleda da je tokom 1916. Basetićeva „Radnička Obrana“ promjenila ime u „Narodnu Obranu“ i zatim se utopila u „Glasnik Istine“, kojem je on postao urednik.
Dok se krv prolijevala po europskim bojišnicama, među Hrvatima u Americi vodio se vrlo žestok ideološki rat.  Jedni su slijedili „Jugoslavenski odbor“, dočekivali, veličali i pomagali ljude iz Odbora te slali materijalnu pomoć i dragovoljce u rat.  Drugi su bili pobornici čuvanja i jačanja hrvatske državnosti te upozoravali na velikosrpsku ideologiju i njezine posljedice za hrvatski narod.  Treći su pak bili sljedbenici socijalizma i ubacivali dodatnu nacionalnu i vjersku smutnju među hrvatske emigrante.  U tim prilikama Anton Basetić postaje urednik glasila koje je bilo po orijentaciji hrvatsko i katoličko, te jedan od glasnogovornika protujugoslavenskih snaga u Chicagu i Americi.
Još i prije preuzimanja uredništva „Glasnika Istine“, Basetić je pisao i govorio protiv ujedinjenja sa Srbijom.  Jedan važan događaj dobro ilustrira njegovu ulogu u zajednici.  U Chicagu je 10. i 11. ožujka 1915. u hotelu LaSalle održan Jugoslavenski kongres na kojemu je sudjelovalo  preko 550 delegata i uzvanika.  Dok se tamo govorilo o jedinstvenom jugoslavenskom narodu (naravno, tad poznati Srbin u Americi dr. Paul Radosavljević, profesor na University of New York i delegat, sve ih je smatrao Srbima) i budućoj zajedničkoj državi, u hrvatskoj naseobini oko Wentworth ulice održan je masovni protuskup.  Na tom antijugoslavenskom okupljanju, koje je okupilo oko 3000 Hrvata, jedan od glavnih govornika bio je i Anton Basetić.  On je dakle poslije dolaska u Chicago i preuzimanja uredništva zasigurno postao osoba od velikog utjecaja među Hrvatima tog velikog grada ali i u cijeloj Americi.
Prije opisa njegove tragične smrti, red je još nešto reći o njegovoj obitelji.  Naime, poslije smrti njegove prve žene Elsie (krajem 1912.), Anton se 18. srpnja 1914. vjenčao sa Sandrom (Allessandra, Sanda) F. Herska u mjestu Chishlom, Minnesota.  Sandra je bila rodom iz Severina na Kupi u Gorskom kotaru.  U braku se rodilo dvoje djece.  Vera je rođena 1916. u Minnesoti, a Ivan 1919. u Chicagu.
Atentat u Chicagu
anton1Dana 5. studenog 1921. oko 8:15 Antun Basetić je iz svog doma na 31. ulici došao u ured trgovine nekretnina „Cannizzo, Jurko & Co.“, koji je bio na Wentworth ulici, nedaleko od njegove kuće.  Premda je „Glasnik Istine“ tiskan nedaleko u „Hrvatskoj tiskari“, Basetić je, po svemu sudeći iz opreza, poštu primao u uredu spomenute tvrtke i tamo danomice po nju dolazio.  Toga kobnog jutra u uredu je već bila mlada činovnica Marie Pullano i po Antonovu ulasku u ured upozorila ga da se dvojica nepoznatih muškaraca motaju na drugoj strani ulice ispred ureda, na što joj je odgovorio: „Ne boj se, ja sam tu“, misleći da ih se ona boji.  Ubrzo su ta dva (ne)čovjeka došla na vrata ureda, a Marie i Anton su pošli prema vratima.  Marie je otvorila jedno od dva staklena krila i upitala ih što žele.  Ništa nisu rekli, a jedan je zakoracio unutra, potegao pištolj i ispucao šest naboja prema Basetiću koji je stajao kraj djevojke.  Pogodila su ga dva hica,  jedan u rame, a drugi u vrat i Anton je za nekoliko minuta izdahnuo.  Mlada činovnica pala je u nesvijest, a ubojice su bez traga pobjegle. Tragična drama odigrala se u nekoliko minuta.
Sve chicaške novine objavile su izvješća o smrti Antona Basetića, naglašujući da je to bilo ubojstvo političke naravi.  Jedne novine citiraju mišljenje ljudi iz policije i kaže da ovo ubojstvo ima međunarodno zaleđe i da je to kulminacija međunardnih političkih trzavica.  Ali u tim izvješćima se provlači netočnost da je Anton bio zagrijani pro-Austrijanac, a ne da je bio hrvatski domoljub.  Slijedila se i tad već dobro nam poznata „logika“: svi koji nisu bili jugofili bili su austrofili (a kasnije fašisti).  Naravno, policija i novinska izvješća i ne ulaze u pitanje tko bi mogao stajati iza tog gnusnog zločina.  Nije bilo nikakve ozbiljnije istrage.  Za policiju su to bila „emigrantska posla“ i nikome nije bilo stalo istražiti zašto je izgubio život jedan Hrvat usred Chicaga i tko ga je ubio.
Među Antonovim potomcima i danas se čuva predaja da je atentat izvršila „Crna ruka“.  Oni i ne znaju što je bila „Crna ruka“, ali zna se dobro kakvu je krvavu ulogu ta teroristička organizacija odigrala u Srbiji i dalje.  Premda je ona bila službeno ugušena 1917., njezini sljedbenci su nastavili zločinački rad i, najvjerojatnije, Anton Basetić je bio žrtva u najmanju ruku njezine ideologije.
Basetiću je bilo samo 44 godine kad je ubijen.  Iza njega je ostala mlada žena Sandra s dvoje nejake djece i još dijete iz

Sve chicaške novine objavile su izvješća

o smrti Antona Basetića, naglašujući

da je to bilo ubojstvo političke naravi

prvog mu braka.  Sandra je od straha pokupila djecu, otišla u Minnesotu i tamo provela šest mjeseci.  Ponovo se vratila u Chicago, radila i mučila se da bi odgojila svoju djecu.  Među ostalim, radila je i kao kuharica u studentskom domu na University of Chicago.  Po pričanju članova njezine obitelji, nikad nije htjela govoriti o muževu ubojstvu ni o politici.  Bilo joj je svega dosta.  Njezin životni cilj bio je svoju djecu „na noge podići“ i u tome je bila vrlo uspješna, kao i mnoge druge hrvatske udovice.
Prešućena žrtva
Mučeništvo Ante Emilia Bolanče, odnosno Antona Basetića, bilo je prešućeno u vrijeme njegove pogibije, a o njemu se šutjelo i sljedećih 90 godina.  Bilo bi i potpuno zaboravljeno da ne bi njegovih dviju unuka (Sarah i Ann), kćeriju sina Ivana, koje su htjele doznati istinu o svom djedu.  Sarah je i mene zainteresirala za ovaj tragičan slučaj i sa mnom podijelila dosta podataka koje sam ovdje iznio.  Zahvaljujem joj što je upoznala ne samo mene, nego i hrvatsku javnost s djelovanjem i žrtvom svojeg djeda koji je, po dosadašnjim spoznajama, prvi politički mučenik u hrvatskoj emigraciji poslije zlokobne 1918.
Nedavno smo u „Hrvatkom vjesniku“ iz Melbourna (14. listopada 2010.) mogli pročitati svima nama iznenađujuće otkriće kako je 1. veljače 1942. „poludjeli“ četnik eksplozivom ubio 14 i osakatio još 15 Hrvata u Kalgoorlie-Boulder-u u Zapadnoj Australiji.  Ubojstva Antona Basetića 1921. i Hrvata u Australiji 1942., kao i druga po svijetu za koja još ne znamo treba istražiti i dati im dužno mjesto u povijesti hrvatske emigracije i domovine.