Chicago, USA, 13. 11. 2004.

Dr. Ante Čuvalo

Profesor povijesti, Predsjednik Udruga za hrvatske znanosti i Dopredsjednik Hrvatske Akademije u Americi:

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA

Sekciji društvenih znanosti

 
UVODNA NAPOMENA
Zahvaljujem Ministru Primorcu i članovima Organizacijskog odbora Prvog kongresa znanstvenika iz domovine i inozemstva na pozivu za sudjelovanjem u radu Kongresa, odnosno u sekciji Društvenih znanosti.
 
Vjerujem da će Kongres biti na višestruku korist za Hrvatsku, kao i za znanstvenike doma i u inozemstvu, posebice u njihovu upoznavanju i zbližavanju u radu. Ali uz najbolju želju, ne ću moći doći na taj važan skup. Uskoro iza Kongresa bit će i godišnji Slavistički kongres u Bostonu, te kao predsjednik Udruge za hrvatske znanosti na tom skupu moram biti. Jedini razlog mog nedolaska je da jednostavno ne mogu biti toliko dana odsutan sa fakulteta na kojem radim. Zato ovdje šaljem pisani prilog na uvid sudionicima Kongresa, a i hrvatskoj javnosti.
 
Nadalje, prosudbe koje slijede temeljene su na iskustvu višegodišnjeg života i rada medju Hrvatima u Americi, a ne na znanstvenom istraživanju društvenih i drugih kretanja u ovom dijelu hrvatskog naroda ili pak u Hrvatskoj. Treba, dakle, imati u vidu da su ove prosudbe osobne i da su odraz prilika medju Hrvatima u Americi. Ako one budu nekima izgledale pomalo negativne, nije to radi mog osobnog raspoloženja (po naravi sam optimist), nego su odraz stvarnosti koju želim predočiti.
 
HRVATI U AMERICI
 
– U ovoj zemlji ne postoji ni jedna katedra za hrvatski jezik i kulturu.
 
– Vrlo je mali broj sveučilišta na kojima se predaje hrvatski jezik. Tamo gdje se i predaje, predavači nisu (uglavnom) Hrvati i predmeti se “pakiraju” pod imenom “Bosnian/Croatian/Serbian” ili BCS. Nije mi namjera usporedjivati, ali zanimljivo je da University of Illinois u Chicagu nudi blizu dvadesetak predmeta srpskog jezika, književnosti i kulture, koje predaju profesori Srbi. Slično stoje i Ukrajinci. Ovaj podatak je dostupan javnosti na web stranici: www.uic.edu.
 
– Više ne postoji veliko zanimanje za sadašnjost i prošlost našeg dijela Europe, i interesa će bit sve manje, jer nadajmo se, zla vremena kod nas i oko nas su prošla. Dakle, onaj tko želi učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi nema puno izbora. Nadalje, profesori koji predaju postojeće predmete na raznim sveučilištima o Jugoistočnoj Europi, Balkanu ili već kako se to sve zvalo, ostaci su generacije znanstvenika koji su u svoje vrijeme radili istraživanja ne u Hrvatskoj, ili vrlo malo u Hrvatskoj. Mnogi od njih su postali i rodbiniski vezani tamo gdje su radili post-diplomski studij i/ili znanstvena istraživanja. Primjera ima izobilja. Ova činjenica nije nevažna i ona se odražava u njihovim procijenama sadašnjosti i prošlosti u tom dijelu Europe. Usput, bilo bi jako zanimljivo napravti znanstvenu analizu profila američkih (i drugih) znanstvenika koji se bave Hrvatima i njihovim susjedima. Bila bi to odlična tema za kakvu MA radnju.
 
Postajali su i postoje u Americi krugovi oko ljudi koji su se uspjeli nametnuti kao “objektivni” i gotovo “nepogrešivi” stručnjaci kad se tičalo bivše Jugoslavije, a poslije 1990. Hrvatske i njezinih susjeda. Ta “nepogrešivost” se priličito poljuljala kad nitko od njih nije predvidio raspad Jugoslavije i tragične dogadjaje u tom procesu. Ali su se oni brzo snašli i nametnuli se kao “objektivni” tumači tih tragičnih zbivanja: zašto se to sve dogodilo, zašto se nije trebalo dogoditi i kako su svi krivi za tragediju koja ih je zatekla. Takodjer treba imati na umu da novija generacija profesora (ili sutrašnjih profesora) su uglavnom bivši i/ili sadašnji postdiplomski studenti ljudi iz tih krugova. Oni su im pokrovitelji, savjetnici i uzori, koji im pomažu od dobivanja raznih stipendija u ovoj zemlji, sugestija što bi trebali proučavati, gdje će ići raditi istraživanja, do zaposlavanja na važnijim svučilištima.
– Sve je manji broj Hrvata profesora društvenih znanosti na američkim sveučilištima i college-ima. Od starije generacije jedni su pomrli, a drugi u mirovini. Od mladjih i ono nekoliko što je doktoriralo otišlo je (uglavnom) za drugim poslovima. Zanimljivo je zamjetiti i to da jedan broj ljudi iz društvenih (a i drugih) znanosti rodjeni u Hrvatskoj ili hrvatskog podrijetla osjeća potrebu dokazivati da oni nisu “zaraženi” hrvatstvom. To se odražava u njihovom pristupu hrvatskim temama, nastupima na znanstvenim okupljanjima i bježanju od drugih kolega koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla. Takvi smatraju da kao “Hrvati” neće moći napredovati u svojim profesijama i zato se trebaju dokazivati na razne načine, uključujući ponavljanje stereotipnih formula o Hrvatima i bježanje od hrvatskih udruga i hrvatskih zajednica.
 
– Mali je broj studenata hrvatskog podrijetla koji idu na post-diplomski iz društvenih znanosti. Njihova (uglavnom) negativna iskustva s profesorima kad se tiče Hrvatske i Hrvata, nesigurnost zapošljavanja i veće zarade u drugim zvanjima su svakako medju razlozima za ovu pojavu.
 
– Postojeće hrvatske udruge u Americi (od Hrvatske bratske zajednice, pa dalje) ostale su na društvenoj i kulturnoj razini na kojoj su bili od njihova osnutka, premda su se “vremena” itekako promijenila. Vodstva naših većih i manjih udruga zadovoljavaju se čuvanjem hrvatske folklorne baštine medju mladima, okupljanjem u hrvatskim domovima, druženjem na natjecajima u kuglanju, golfu, lovu, nogometu i slično. Te djelatnosti zaslužuju pohvalu, ali nije bilo (niti ima) osjećaja da se napravi korak prema gore. Uz čuvanje i razvijanje folklora i jezika, i uz druge društvene djelatnosti, trabaju se utemeljiti ustanove koje bi zadovoljavale intelektualne potrebe mladih Hrvata u Americi na sveučilišnoj, ili barem na srednjoškolskoj razini.
 
– Već preko stotinjak godina hrvatske katoličke župe bile su najznačajnije točke okupljanja Hrvata na ovom kontinentu. Osim njihove duhovne vrijednosti, one su čuvale i gajile hrvatski identitet na ovim širokim prostorima. Ali u isto vrijeme naše župe, kao i druge udruge i klubovi, bile su i ostale takodjer i jedan od tranzmisija u procesu amerikanizacije. (Isti je slučaj i kod svih drugih etničkih skupina.) One su omogućavale “mekše slijetanje” u američki život i kulturu. Za većinu one su bile melem na emigrantske boli otudjivanja, ali i pomagalo u procesu uklapanja u novu sredinu. Župe, kao i druga društva, bile su i ostale most izmedju stare i nove kulture, starog i novog načina života, veza s domovinom i komadić sigurna tla u postupnom ukorjenjivanju u novi svijet.
 
Nadalje, hrvatske katoličke župe su u konačnici ipak američke župe. To se lako vidi iz činjenice da su mnoge naše starije župe zatvorene ili se zatvaraju u državi Pennsylvaniji i na drugim mjestima. Kod onih etničkih skupina čija je vjera (crkva) usko vezana uz nacionalnost (pravoslavne i neke druge crkve) ili su vjerska manjina (recimo muslimani) župe ili zajednice puno se dulje održavaju i imaju utjecaj na barem nekoliko generacija. Takve župe takodjer mogu poduzimati veće i dugotrajnije pothvate u životu svojih zajednica, nego recimo hrvatske župe. Dakle, kod Hrvata katolika župe igraju kratkotrajniju ulogu za većinu, posebice od kako su nestala etnička susjedstva, jer već druga generacija dobrim brojem ne dolazi redovito u hrvatske župe, nego ide u lokalne crkve. To je jedan od razloga da katolici (kao i protestanti) koji dolaze u Ameriku (posebice oni iz Europe) brže gube svoj nacionalni identitet jer im vjerska pripadnost nije etnički ograničena.
 
– U Americi postoji već preko 50 godina Croatian Academy of America (CAA)/ Hrvatska Akademija Amerike i od 1977. postoji Association for Croatian Studies (ACS)/Udruga za hrvatske znanosti. Unazad nekoliko godina organiziran je i AMAC. Akademija izdaje “Journal of Croatian Studies.” To je jedini hrvatski znanstveni časopis na engleskom jeziku na ovom kontinentu, a valjda i dalje. ACS djeluje u okviru velike udruge američkih slavista, American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS), ali djeluje i samostalno. Glavna svrha ACS-a je organizirati panele na razne teme o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjim kongresima slavista u Americi i Kanadi. ACS takodjer izdaje ACS Bulletin dva puta godišnje. Nisam previše upoznat sa detaljima AMAC-ova rada u Americi, ali čini mi se da njegove djelatnosti nisu na istoj razini u svim dijelovima zemlje. Zahvaljujući pojedincima, izgleda da AMAC u Washingtonu DC je danas najdjelatniji.
 
Akademija, ACS, “Journal” i svi oni koji su sudjelovali u tom radu nisu mogli otvoreno suradjivati s kolegama u Hrvatskoj sve do koju godinu ili dvije prije raspada Jugoslavije. Ali ni poslije osamostaljenja Hrvatske nije se uspostavila suradnja izmedju društvenih znanstvenika i/ili gore spomenutih udruga u Americi i ustanova u Hrvatskoj i/ili Ministarstva kulture i školstva. Nema mostova ni plana za trajnu suradnju, ili ikakva dogovora što i kako bi se moglo zajednički napraviti. Sva suradnja je utemeljena na osobnim kontaktima. Pokušavalo se s ove strane doći u vezu sa raznim ustanovama i ministarstvima, ali konkretnih rezultata nije bilo. U puno slučajeva, nije bilo ni odgovora.
 
– Medju Hrvatima u Americi nikad nije došlo do trajne radne koalicije izmedju poslovnih ljudi, onih u dobroplaćenim profesijama i akademika. Medju našim poslovnim ljudima prve generacije nema pravih mecena niti se razvio za to osjećaj. A njihova djeca su uglavnom amerikanizirana i malo ih je kojima je stalo do Hrvatske i do hrvatske kulture. Dobro je poznato da u Americi postoji velik broj Hrvata rodjenih u Hrvatskoj s visoko plaćenim profesijama, ali je zanimljivo da taj naš društveni sloj ima vrlo malo veze s hrvatskim zajednicama. Naravno, ima časnih iznimaka, ali općenito govoreći ljudi te klase žive sami za sebe. Mnogi su vrlo uspješni u svojoj profesiji, ali od toga nema značajnije koristi ni hrvatskoj zajednici u Americi niti Hrvatskoj, koja im je u većini slučajeva omogućila visoko školovanje.
 
– Hrvatski iseljenici koji su došli zadnjih desetak i nešto godina, osim što su (pre)zauzeti stvaranjem materijalnih osnova sebi i svojoj obitelji, nisu više motivirani onim idealima koji su imali mnogi hrvatski emigranti prije njih. Za većinu današnje starije emigracije očekivanja su bila ne samo materijalne naravi, nego i političke: sanjali su o slobodi hrvatkog naroda i hrvatskoj državi i za te ideale bili su voljni žrtvovati dio svog vremena i novca, pa i više. Očekivanja najnovijih iseljenika su čisto materijalna, stvaranje ugodnijeg i materijalno kvalitetnijeg života, i po svemu izgleda da su oni priličito nestrpljivi u ostvarenjima tih i takvih očekivanja. Dakle, može se pretpostaviti da će najnoviji iseljenici imati puno manje razvijen duh uzajamnog organiziranja, darežljivosti i žrtvovanja za zajednicu ovdje ili za potrebe hrvatskog naroda općenito.
 
– Sjevernoamerički Hrvati, posebice generacija koja je stizala ovamo negdje 1960tih i 1970tih godina (pa i kasnije) i mnogi iz druge i treće generacije su postigli jako dobre materijalne usjehe. Vjerujem da su medju najbolje stojećim od etničkih skupina. Istina je da je idealizam i zainteresiranost za domovske probleme splasnuo, posebice poslije rata. Ima za to višestrukih razloga, koje bih trebao netko znanstveno obraditi. Ali uz sve to, ima tu još dobre volje, naročito medju onima kojima je stalo da hrvatski narod i Hrvatska već jednom stanu na čvrste noge i da budu i njima na ponos. U domovini je možda teško i vjerovati da ima medju vandomovinskim Hrvatima još dobar broj onih koji bi željeli nešto doprinijeti i pomoći svojoj rodnoj grudi i to iz čiste ljubavi, a ne iz nekakvih dobitaka ili moguće slave. (Ne kažem da nema i takvih.) Ali za nešto takvo potrebno je partnerstvo izmedju njih i onih koji donose odluke u Hrvatskoj.
 
HRVATSKA – POGLED IZ AMERIKE
 
– U Hrvatskoj su se mijenjale vlasti, ali ni jedna se nije mogla ili htjela ozbiljno suočiti sa pitanjem kako uspostaviti stalne i stabilne odnose sa Hrvatima u inozemstvu. Uglavnom se sve odvijalo i odvija ad hoc i temelji se na pothvatima pojedinaca, manjih skupina ili na stranačkoj osnovi. Nadalje, ima dovoljno pokazatelja u hrvatskim medijima (općenito govoreći) da još postoji u Hrvatskoj, ili bolje reći u jednom dijelu njezina društva, jako nepovjerenje, pa i odbojnost, prema Hrvatima vani. Poruka “ostajte tamo” jasno i glasno se čuje iz nekih grlatijih krugova. Po svemu sudeći, politička elita u Hrvatskoj ne želi sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkom (a možda i gospodarskom) životu zemlje. Današnje sudjelovanje dijaspore u Saboru je bez ikakva pravog značenja, ako ne i uvreda Hrvatima izvan domovine. Vjerujem da je naša politička elita dobro svjesna da bi istinsko i djelatno sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkim i gospodarskim procesima Hrvatske bilo “opasno” za one kojima je stalo do vlasti, koja im osigurava sve drugo, jer vandomovinski elemenat bi bio previše neovisan, nepoćudan, usmjeren na dobrobit naroda i zemlje, a ne na interese stranaka ili pojedinaca. Zato, politički moćnici ne žele da im itko “kvari račune.” Ne žele nikavih iznenadjenja; sve mora biti pod stranačkom kontrolom.
 
Drugima su opet vandomovinski Hrvati idološki “opasni”. Oni su za mnoge još “ustaše” koji žele vratiti kotač nazad. Takva slika je naslijedjena iz bivše države i režima, i ona se i dalje čuva, pa i gaji. Očito je da takvi nemaju pojma o općim prilikama medju vandomovinskim Hrvatima, da se u njihovim glavama nije mnogo tog promijenilo zadnjih petnaestak godina i, premda se prečesto pozivaju na ideale slobode, istinska sloboda im je još nepoznanica.
 
– Mladi profesionalci hrvatskog podrijetla i studenti koji dolaze u Hrvatsku na studije ili živjeti za stalno (pre)često se susreću s neugodnostima oko nostrifikacije diploma i drugih birokratskih zanovjetanja. Sveučilišta, college-i i slične ustanove u Americi (a vjerujem i drugdje) su “student-friendly.” Ide se zatim da od trenutka kad student udje prvi put u jednu od takvih ustanova pa dok ne završi, svi koji rade u toj ustanovi trebaju (moraju) raditi tako da se taj student zadrži, osjeća ugodno i završi studije. Iz onog što se može vidjti na stranicama interneta, mnogi koji su došli u Hrvatsku (kao odraslija djeca povratnika ili samo na studije) imali su osjećaj da nisu baš dobrodošli, podcjenjuju im se diplome i/ili sveučilišta na kojima su diplomirali. Nedavno sam čitao kako je netko imao problema oko priznanja PhD diplome, a drugi oko MA, jer BA te osobe nije bio točno iz istog predmeta, itd.
 
Zanimljivo je da kad netko iz Hrvatske dodje studirati u Ameriku to se računa važnim uspjehom u očima onih koji nisu imali tu mogućnost, a kad netko tko je rodjen i/ili školovan u Americi dodje u Hrvatsku gleda ga se skeptično i superiorno. (Često se usporedjuju studiji po godinama studiranja, “kod nas se to studira 5 ili 6 godina, a ti si završio za 4 ili čak manje,” dakle, nešto nije uredu!) Uočljivo je da mlade ljude koji dodju u domovinu svojih roditelja neki dočekaju srdačno i susretljivo, dok drugi samo što im ne kažu, “nemojte smetati i gonite se odakle ste došli.”
 
– Idološki rascijepi i sukobi u Hrvatskoj su očiti na svim stranama: u politici, kulturi, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu, sveučilištima i drugdje. To je jedna od važnijih smetnja bliže suradnje sa vandomovinskim Hrvatima. Umjesto nastojanja stvaranja racionalne sinteze na temelju različitih mijenja i suočavanja sa stvarnošću koja nije baš pozitivna, gotovo sve se pretvara u nekakvu idološku borbu dobrih i zlih, nas i njih. “Razgovara se” preko javnih glasila s istomišljenicima i demonizira one druge. Na svaku riječ se mora javno odgovoriti. Na svako mišljenje se mora reagirati i osobu napasti. Dok se medjusobno “dokazuje” tko je veći “profesionalni” internacionalist ili “profesionalni” nacionalist, tko je bio na kojoj strani u prošlosti i/ili sadašnjosti, dotle svijet ide dalje i kao da nekoga briga (osim društvenih znanstvenika) što Hrvati dokazuju jedni drugima koja strana posjeduje “istinu”. (A u stvarnosti što je više “grle” tim je više dave.) Izgleda da je za neke idologija i igra s prošlošću postala dio profesije. Ako se ne zna i nema pisati o ničem pametnijem i konkretnijem, niti se hoće što drugo raditi, onda se može svakodnevno “mljeti” o idološkim temama i raznim “aferama.” Što više to bolje, jer od tog se živi i “raja” se ima čim zabavljati. Kad se to sagleda izdaljega, čovjek se pita što je s znanstvenicima? Je li moguća racionalna i znanstvena analiza prilika? Da li političari i svi politikanti upoće imaju interesa za ono što stručnjaci iz raznih područja znanosti imaju reći o gorućim pitanjima u zemlji. Ili su se i (mnogi) stručnjaci upregnuli u razna politička, stranačka i idološka kola, pa nitko i nije voljan suočiti se s realnošću. Ne bi bilo ni čudo, i znanstvenici moraju živjeti i “snaći se.”
 
– U hrvatkom društvu postoji velik naboj negativizma. To se osjeća u svakodnevnom susretu s ljudima, prateći sredstva javnog priopćavanja i gotovo na svakom koraku. Jedan sićušan primjer takvog negativizma je i ovaj. Kroz zadnju godinu dana dobio sam desetak pisama (e-mail poruka) od mladih ljudi iz Hrvatske koji traže da im se pomogne iseliti u Ameriku. Sva ta pisma ocrtavaju jako negativnu sliku o Hrvatskoj, u kojoj ti mladi ljudi “ne vide nikakve budućnosti.” Takva i slična beznadja koja se čuju su zapanjujuća kad čovjek zna kakav potencijal ima Hrvatska i njezin narod.
 
– Na ovim stranama se često pitamo, da li je naša elita (politička, gospodarska, znanstvena, kulturna) sposobna izgraditi razuman sustav u kojem će moći Hrvati i gradjani Hrvatske živjeti ono što bi se moglo nazvati normalan život, ili se baš mora čekati da nam netko drugi uveze sustav i strukture u koje se onda moramo uklopiti? Čini se da mnogi očekuju da im “država” riješi probleme, a političari računaju “snadji se” dok nam EU, MMF ili netko drugi ne donese spas. Ali teško ti ga onome čije probleme riješavaju drugi.
 
– Izgleda da hrvatske ustanove i ljudi koji se bave društvenim i humanističkim znanostima nemaju puno zanimanja sudjelovati na raznim kontinentalnim ili svjetskim znanstvenim skupovima, kao što su, recimo, International Council for Central and East European Studies (ICCEES), već spomenuti AAASS i drugi. Ne bi bilo tako teško napraviti stručnu analizu takvog (ne)sudjelovanja. Neki kažu da je za to razlog novac, drugi da je to nekakav kompleks još iz starih dana, neki opet da znanstvenici od tog ne vide nikakve osobne koristi itd. Ali zato o nama rado govore drugi!
 
NEKOLIKO PRIJEDLOGA
 
– Osigurati jednu ili više katedra hrvatskog jezika i kulture u Americi. Ili, po mom mišljenju još bolje, utemeljiti “Institute for Croatian Studies” u suradnji s jednim od američkih sveučilišta tako da Institut ima potrebnu akreditaciju i profesionalizam, a u isto vrijeme da ima i samostalnost. Jedna takva ustanova može, prema potrebi, organizirati akreditirane predmete hrvatskog jezika i kulture na više mjesta u Americi. Za ovu ideju sam bio okupio jedan broj poslovnih ljudi i čak smo taj projek registrirali 1988. u državi Ohio. Radi rata koji je uskoro slijedio i drugih potreba, sve je bilo stavljeno nastranu. Ideju sam ponovo oživio 2001., ovaj put u Chicagu, gdje je St. Xavier University u principu prihvatio naš prijedlog da Institut bude u okviru tog sveučilišta. Ali poslije jedne ankete medju profesionalnim i poslovnim Hrvatima u Americi radi utemeljenja novčane zaklade potrebne za Institut vidio sam da nema dovoljno spremnosti žrtvovati se za takav pothvat. Ipak smatram da se ovo, ili nešto slično, još može ostvariti, ali samo uz suradnju s vodećim ustanovama i nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je samo volje, dobra plana i spremnosti to provesti u djelo.
 
– Nakon osamostaljenja Hrvatske predlagao sam da se u Hratskoj utemelji Liberal Arts College na engleskom i bude akreditiran preko jednog od američkh sveučilišta. Time bi se privuklo oveći broj studenata iz svijeta i bilo bi to na višestruku korist. Za to nije bilo interesa, a ne mislim da ga ima i danas.
 
– Pobrinuti se da studenti hrvatskog podrijetla koji dolaze u Hrvatsku studirati (možda i ostati) ne budu tretirani kao smetnja ili čak kao čudaci koje su došle u zemlju iz koje bih čini se većina mladih otišla na Zapad. Umogućiti što jednostavniju i lakšu tranziciju iz sredina iz kojih dolaze u hrvatsko društvo i školstvo.
 
– Omogućiti dolazak u Hrvatsku mladjih znanstvenika iz svijeta (ne samo hrvatskog podrijetla), zainteresirati ih za teme koje se tiču Hrvata i Hrvatske. Mislim da bi trebalo barem neke mladje znanstvenike izvana zainteresirati, medju ostalim, za Srednji vijek i Renesansu u Hrvatskoj.  Koliko mi je poznato, malo se tko na ovim stranama tim bavi niti ima što prikladno o tome objavljeno na engleskom.
 
– Budući da kod nas se stvari uglavnom odvijaju na osnovi tko koga pozna, jedan broj znanstvenika (hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) koji se bave hrvatskim temama nisu na “hrvatskom radaru.” Treba imati sluha i ljude okupiti, dati im podršku u radu i omogućiti suradnju sa kolegama i prikladnim ustanovama u Hratskoj.
 
– Organizirati i biti domaćin raznim medjunarodnim znanstvenim manjim i većim skupovima. Imati u Hrvatskoj “Study Centers,” “Summer Camps” ili slično za studente i mladje znanstvenike izvan Hrvatske. Omogućiti stranim studentima i mladim znanstvenicima boravak (pa i kraći) u Hrvatskoj gdje se mogu upoznati direktno sa zemljom i narodom o kojem žele studirati, istraživati i pisati. Dosta toga može biti uokvireno u kategoriju “Regional Studies.”
 
– Imati uvida gdje i kad se održavaju kontinentalni ili svjetski skupovi, na vrijeme organizirati panele o hrvatskim temama i biti prisutni na tim svjetskim forumima. Poznato je da se tu radi ne samo o 20-minutnom predavanju, nego i o samoj prisutnosti na takvim skupovima i upoznavanju kolega iz drugih zemlja i iz istih ili sličnih područja znanosti. Takva upoznavanja se pomalo pretvaraju u konkretnu suradnju s drugim znanstvenicima i ustanovama. Čini mi se da mi previše govorimo sebi i svom krugu, a malo drugima.
 
– Relativno se malo stvari iz društvenih znanosti prevodi na engleski. Treba više pisati i/ili prevoditi na taj jezik, jer time ćemo biti prisutniji u svijetu. “Journal of Croatian Studies” ima svoju dugogodišnju tradiciju i dolazi u puno važnijih knjižnica, zato predlažem da se dodje u konkretan dogovor sa CAA i dogovori na koji način dati ovom časopisu novu snagu i da bude još kvalitetniji i redovitiji u izlaženju. To bi bio i važan most izmedju znastvenika u Hrvatskoj i Americi. Za ovu konkretnu suradnju oko Journala, po mom sudu, nema nikakva razloga za čekanje. Treba samo dogovor i dati se na posao. Usput, kod prevodjenja članaka i knjiga s hrvatskog na engleski prečesto su prijevodi “tvrdi,” jer se prevodi doslovno. Trebalo bi prijevod što bolje prilagoditi duhu jezika i stilu čitalačke publike.
 
– Velikom broju Hrvata u Americi su na srcu i hrvatske kulturne i druge ustanove u Bosni i Hercegovini. Predlažem da se nadju bolji i stabilniji načini suradnje nego što su danas izmedju hrvatskih znanstvenika i ustanova u Hrvatkoj, BiH i onih u inozemstvu. To će biti na korist sviju, posebice u čuvanju i jačanju hrvatske kulturne baštine u BiH.
 
– U Americi i drugdje živi i radi jedna generacija Hrvata koja je sad u godinama za mirovinu. Ta generacija je puno više pokretna i materijalno imućnija nego prijašnje. Mnogi iz te generacije će otići živjeti (barem dobar dio godine) u Floridu, Arizonu i drugdje, kao što mnogi iz sjevernijih krajeva Europe idu u Španjolsku ili, kako čitamo, sve više vlada zanimanje za život u Hrvatskoj. Predlažem da naši sociolozi prouče tu pokretljivost i zatim da gospodarstvenici ispitaju mogućnost da se takvim Hrvatima (kojih nije mali broj) pruži prilika da provedu svoju starost ili po više mjeseci svake godine u Hrvatskoj, umjesto u Floridi ili Arizoni. Danas je to itekako moguće ostvariti, a bilo bi to na višestruku korist, uključujući i sigurnu povezanost njihove djece i unučadi sa domovinom njihovih roditelja.
 
–                 Saziv Prvog kongresa znanstvenika po jednom od ministarstava Republike Hrvatske implicira da znanstevnici općenito, pa i oni iz društvenih znanosti, imaju važnu ulogu u hrvatskom društvu, da imaju što reći i da će ih netko “gore” rado čuti. Ali nisam siguran da se to može uzeti za gotov čin. Zato predlažem da Kongres analizira i procijeni da li one koji kontroliraju centre političke i gospodarske moći u Hrvatskoj zaista zanima što hrvatski znanstvenici imaju reći, posebice vandomovinski.
 
Ako se smatra da će se znanstvene analize i prijedlozi uzimati u obizr u procesima donošenja političkih, gospodarskih, odgojnih i drugih odluka, onda predlazem:
 
da Kongres pobliže definira ulogu i mjesto znastvenika u hrvatskom društvu, posebice uloga vandomovinskih znanstvenika u životu i napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
da se utemelje trajna radna tijela neovisnih znanstvenika, koji će svojim analizama i prijedlozima doprinositi napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Ali ako se smatra da vladajuća klasa ne želi čuti mišljenja znastvenika i ako će moguće znastvene analize i prijedlozi kupiti prašinu na nečijim policama, onda Prvi kao i slični kongresi u budućnosti nemaju svrhe.
 
Na kraju, pozdravljam sve sudionike Kongresa, cijeneći vaše napore da bi doprinijeli boljitku Hrvatske. Vjerujm da će na kongresu biti lijep broj izvrsnih izlaganja i prijedloga, ali iskustvo mi kaže da će plodovi ovisiti, ne o dobrim predavanjima i deklaracijama, nego o našoj nesebičnosti, zdravu razumu, samopuzdanju, jasno definiranim ciljevima, i ponajviše o konkretnom radu.