BEOGRAD PONOVO O HEBRANGU

Ante Čuvalo

Recenzija knjige: Dragan Kljaković, Dosije Hebrang. Beograd: Partizanska knjiga, 1983. Objavljeno u Republika Hrvatska (Buenos Aires), God. 33, Br. 143, prosinac 1983., str. 33-47.

Početkom ove godine (1983.) u Beogradu je izišla iz tiska nova knjiga o političkom radu Andrije Hebranga. Izgleda da velikosrpski režim smatra potrebnim ponovo opravdati umorstvo ovog hrvatskog komunističkog prvaka i mučenika za hrvatska narodna prava.
Prvu knjigu o Hebrangu kao “antipartijskom i štetočinskom elementu, kao izdajniku i oruđu klasnog neprijatelja” izdali su beogradski vlastodršci ima već tridesetak godina. (Slučaj Andrije Hebranga, Kultura, Beograd 1952.) Navodno autor te knjige je pukovnik OZN-e (sada general) Mile Milatović, koji je bio Hebrangov istražitelj u beogradskom zatvoru. Ali dobro je poznato da je to “remek djelo” napisao srpski pisac Dobrica Ćosić. Ubrzo je ta knjiga bila povučena iz prodaje i iz knjižnica. Ona je bila pobudila duhove i zanimanje za Hebranga u svim sredinama hrvatskog naroda i zato ju je Udba oduzimala prigodom raznih premetačina.
Nova knjiga nosi naslov Dosije Hebrang. Za autora je potpisan Dragan Kljaković. Izdavač je Partizanska knjiga, Biblioteka sučeljavanja  ̶  Ljubljana i OOUR Izdavačko publicistička delatnost  ̶  Beograd. Za izdavača, Mihajlo Đelović. Recenzenti: Marko Belinić i Dr. Dušan Živković. Urednik, Aleksandar Postolović. Lektor, Veljko Radović. Tiraža, 6000 primjeraka; 313 stranica. Ovo navodimo da se vidi u kakvom je društvu “kovana” ova “povijesna istina”.
Odmah se nameće pitanje: Zašto baš sada o Hebrangu? Autor nas je predsusreo i na prvim stranicama knjige daje odgovor na to pitanje. Svakako autor, a niti režim, nije ponukala na ovaj rad ljubav za povijesnom istinom ili čak mržnja prema Hebrangu. Beograd bi najradije zatrpao pepelom vremena “slučaj Hebrang” i sve ostale “slučajeve”, ali mu to nije moguće. Hrvatski narod ne zaboravlja! Zato Beograd nastoji opravdati svoja zlodjela. U Hebrangovu slučaju prva knjige nije ništa dokazla doli velikosrpska zlodjela. Nadaju se da će ova knjiga imati bolji učinak. U to sumnjamo. I ova knjiga samo dokazuje da je Hebrang ubijen radi svog hrvatstva. Da se vratimo na gore postavljeno pitanje: Zašto danas o Hebrangu? Evo piščevih odgovora: Zbog “glasina” i “kombinacija koje se svode na ‘druge istine’.” “Zbog plime novih okolnosti”. (str. 27) Zbog “priča” da nije riječ o Hebrangovoj suradnji s ustašama, nego “o smišljenom obračunu dijela rukovodstva KPJ s hrvatskim komunistima”. O “pričama” o Titovom obračunu s Hebrangom, jer je “Staljin, ne vjerujući više Titu, povjerio mandat za novo rukovodstvo KPJ Hebrangu”. “U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, sedamdesetih godina, bilo je čak predloga da se Hebrang rehabilituje i da mu se, u znak priznanja ‘za mučeništvo’, podigne spomenik zahvalnosti u Zagrebu! Takav stav podržala je i emigracija podstičući ideju ‘opšteg nacionalnog pomirenja’, čiji je smisao bio: legalizovanje nacionalističkih ideja i koncepcija, onih koje su poražene u NOB-i i revoluciji. Glasnogovornici su u Hrvatskoj reviji, koja je izlazila u Minhenu (kao da sad ne izlazi!) 1970. godine, poručivali da je došlo vrijeme pomirenja, obrazlažući to u tekstu ‘Requiem svim palim za Hrvatsku’:
‘Sinovi bivših ustaša i domobrana i bivših partizana, koji u svojim čistim srcima gaje ljubav prema Hrvatskoj, i oni će svojim mladim snagama premostiti provalije koje su iskopali njihovi djedovi i očevi, koje su probudili tuđini na obim stranama, i nesretno razdjelili pripadnike istog naroda. Što zato što djedovi i očevi umiru slijedom prirodnih zakona, i s njima nestaje prošlosti. S njima na jednoj i na drugoj strani i ‘pobjeda’ i ‘poraz’ gube svako značenje, jer i jedni i drugi danas ispravno shvaćaju da nisu bili poraženi ‘ustaše’, niti su pobijedili partizani, nego je, u stvari, godine 1945. bila poražena Hrvatska, naša i njihova domovina Hrvatska’.” (28)
U tom grmu leži zec! Beograd se boji hrvatskog nacionalnog pomirenja. Oni se boje jedinstvene hrvatske borbe i rada na ostvarenju samostalnosti i slobode. Oni bi htjeli da mi u emigraciji i dalje smatramo Hebranga i njemu slične hrvatskim izdajicama, a oni u Hrvatskoj da drže Pavelića, ustaše i sve nas u emigraciji neprijatelje Hrvatske. Oni bi nas rado i dalje vidjeli podijeljene na ideologije, vjere i pokrajine. Ali mlađi hrvatski naraštaj je shvatio da je “1945. bila poražena Hrvatska” i da među Hrvatima nije bilo pobjdenika. Mi cijenimo sve one koji su živjeli i umirali za Hrvatsku. Život i rad Starčevića, Radića, Pavelića, Kulenovića, Stepinca, Čauševića, Hebranga, Pirkera, Bušića, Veselice i svih drugih idealista koji su umirali ili ležali po zatvorima radi Hrvatske utkani su u hrvatsku povijest i na toj povijesti mi moramo graditi bolju budućnost. Hrvatska iznad svega! To je ono što velikosrbe najviše smeta i boli.
 
Kratak životopis
U knjizi “Dosije Hebrang” nalazimo i važnije podatke o Hebrangovu životu. Rođen je 21. siječnja 1899. u Bačevcu, općina Gradina, kotar Virovitica. Otac mu je bio Andrija a majka Cecilija. Kad mu je bilo trinaest godina, stupio je u Hrvatski sokol. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u austrijskoj vojsci. Ratovao je u Italiji. Na bojištu je prvi put čuo o Oktobarskoj revoluciji i za nju se oduševio. U komunističke redove stupio je 1920. u Osijeku. (Na drugom mjestu kaže se da je ušao u Partiju 1919.) Poslije sramotnog zločina u beogradskoj skupštini 1928. godine, Hebrang je bio uhićen od beogradskih vlasti i osuđen na dvanaest godina robije “zbog komunističke i separatističke propagande”. (31) Svih dvanaest godina je izdržao u zatvorima Srijemske Mitrovice i Lepoglave. Prebacivali su ga tamo i ovamo prema potrebama režima. Iz zatvora je izišao 15. veljače 1941. godine.
O Hebrangovom obiteljskom životu saznajemo da je imao jednog sina i to prije nego je otišao u zatvor 1928. “Hebrang se osobito brinuo za svog sina” dok je još bio u zatvoru. Tito je, naime, nastojao pomoći da se taj dečko ne izgubi. Sin mu je živio kod njegove sestre i to u “velikoj bijedi”. (194) Tko je bila majka tog djeteta i što je s njim bilo, ne spominje se u ovoj knjizi. Za vrijeme rata Hebrang je oženio Olgu Kohn, hrvatsku Židovku. U knjizi se spominje da je imao jednu kćer s njom za vrijeme rata. (Ne spominje se sina.) Olga je bila iz Pakraca. Upoznali su se u zatvoru u Novoj (?) Gradiški. I ona je 1948. osuđena na devet godina robije, jer je, navodno, surađivala s ustašama. Sada živi kao penzioner u Zagrebu. (129)
Nakon godinu dana slobode Hebrang je opet pao u zatvor. Dne 25. veljače 1942. uhapsila je UNS (Ustaška Nadzorna Služba) Ivana Srebrenjaka “Antonova”, koji je radio za sovjetsku “obavještajnu” službu, a izdao ga je njegov suradnik, Joco Đaković, koji je bio uhićen nekoliko tjedana prije. Hebrang se taj dan nalazio u Srebrenjakovu stanu u Vrapču, te je i on uhapšen i ranjen pri upadu policije. (85-90)
Hebrang je proveo u bolnici i u zatvoru sedam mjeseci. U rujnu iste godine on je, s još 32 zatvorenika, bio zamjenjen za dvojicu časnika UNS-e, Karla Wagnera i Mirka Vutuca. Dvojica od zamjenjenih zarobljenika bili su odmah strijeljani, jer je komisija (partizanska) pronašla da su se slabo držali pred ustašama. Taj dan (23. rujna 1942.) počinje Hebrangova ratna i politička misija u Komunističkoj partiji Hrvatske. S oduševljenjem je primljen u partizane. Ubrzo postaje delegat za Centralni Komitet KPJ i u Politbiro Partije, sudjeluje u stvaranju ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu, a zatim postaje glavna ličnost među hrvatskim komunistima, tajnik CK KPH.
 
Hebrangove “zablude” za vrijeme rata
Premda je Andrija Hebrang imao glavnu ulogu u Partiji u Hrvatskoj, ipak nije mogao skrenuti njen razvitak niti utjecaj na sudbinu Hrvatske, kako je namjeravao. Njegovi planovi za Hrvatsku nisu se ostvarili, a s njime osobno osuđena je i njegova politika. Protuhrvatske snage su jače i lukavije od njega i njegova položaja u Partiji. Navest ćemo neke od njegovih “zabluda”, od kojih su neke bile “lakše”, a neke “teže” u očima njegovih neprijatelja, no iz svega se vidi da je njegov glavni grijeh bio što je bio Hrvat. Radi toga je izgubio glavu kao i mnogi drugi Hrvati. Evo nekih beogradskih optužbi protiv njega:
“Žar vlasti ga je sve više isticao, ali i udaljavao od ljudi. Gledišta su mu bila sve beskompromisnija. Zapažala se nestrpljivost prema pojedinim saradnicima. Ponšao se kao vođ koji neprekidno oskudijeva u saradnicima doraslim za značajne podhvate”. (131) Zamjerio se on i Jakovu Blaževiću. Andrija se “slabo ponio” prema Jakovu i Okružnom komitetu za Liku, u kojem je Blažević prednjačio. “Pozvao me je da mi očita lekciju i organizirao je, čim dođem, da me najprije napadnu drugi… Svi su, po njegovom nagovoru, tvrdili kako ja osobno, i Okružni komitet za Liku, razvijamo odbojnost prema narodu iz Kastavštine, iz Hrvatskog primorja, koji je došao u Liku!” (138) Tuži se Vicko Krstulović na Hebranga, da je i njega napadao i optuživao. Vicko nije išao Andriji pod kapu, jer Vickov Oblasni komitet za Dalmaciju nije htio da bude pod jurisdikcijom hrvatske partije, nego je trčao u krilo jugoslavenskoj partiji. Andrija ga je htio dotjerati u red, da bi hrvatska partija bila jedinstvena. “U avgustu 1944. Ranković je obavijestio Vicka Krstulovića da je iz Topuskog ponovo stigao izvještaj Hebranga i Steve Krajačića. U njemu je, otprilike, pisalo da je potrebno raspraviti s Oblasnim komitetom o kompetenciji, jer taj forum ne prizna CK KPH za svoj viši organ, da Oblasni komitet time krši statut KP, da se ‘oni’ više dogovaraju s CK KPJ nego s CK KPH, pa ‘da bi zbog svega toga trebalo da CK KPJ preduzme određene mjere, ili ih dajte nama da ih mi dohvatimo’ —  baš tako su na kraju napisali, sjeća se Krstulović”. (143) Vicko Krstulović je optužen da u Oblasnom komitetu sprovodi separatističku politiku (odvaja Dalmaciju iz Hrvatske). “Krstulovićev ‘separatizam’ sastojao se, zapravo, u njegovom dosljednom stavu o ulozi Dalmacije u novoj Jugoslaviji”. (142) Pisac knjige ne tumači dalje koja je to posebna uloga koja treba da pripadne Dalmaciji.
“Karakteristično je — optužuje pisac knjige —  da je Hebrang prihvatio direktive CK KPJ samo  ako su odgovarale njegovim raspoloženjima; u supotonom, sprovodio ih je labavo, uz pritisak CK KPJ”. (144) Kardelj je bio delegat CK KPJ za Hrvatsku. On je nadzirao rad hrvatske Partije. Svakako, njemu se nije svidio Hebrangov rad i njegova politika. Kardelj u svojim izvješćima CK među ostalim navodi: “U prvom redu radi se o tome da u Hrvatskoj stvari neće ići dobro sve dok je Andrija Hebrang sekretar CK KPJ, odnosno sve dokle god se on uopšte bude tamo nalazio. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja jednu stalnu tendenciju ka slabljenju povezivanja Hrvatske s Jugoslavijom. Ima u tom pogledu i konkretnih momenata koji to ukazuju, a još više to dokazuje činjenica da u Hrvatskoj neprekidno imamo posla s istim negativnim elementima. Prvo, kod Andrije Hebranga na svakom učinjenom koraku izbija na dan hrvatski nacionalistički uklon”. (170) U jednom drugom izvješću Kardelj piše: “Hebrang više ne bi mogao da bude sekretar KP Hrvatske jer komanduje Partijom. On ne trpi ni Srbe, ni Slovence, ni pojedine svoje drugove iz CK KP Hrvatske, koje prosto proganja”. (144)
Špiljak je također “bio iznenađen Hebrangovim odnosom prema SKOJ-u”. Posebno je bio “uznemiren” Hebrangovim “zapostavljanjem” omladinskih organizacija. “Hebrang uopšte nije smatrao da je potrebno da im pokloni kakvu pažnju, neprekidno ih je ignorisao”. (146)
“Hebrang se, uočavačli su njegovi saradnici, sve primjetnije udaljavao od revolucionarnih principa, ili ih je samo formalno ‘prosljeđivao’ u novinama, na konferencijama i pozdravnim telegramima, a u stvarnosti se zalagao za neku republiku; zajednicu buržoaskih obilježja. On je, na primjer, pokušavao da u škole uvede obavezne časove vjeronauke i ozakoni crkveni brak, jer je omalovažavao građanski ‘partizanski brak’. Teologiju i ateizam sjedinjavao je na neki svoj, hebrangovski način”. (145)
Radi vjeronauka morao je i sam Tito pisati Hebrangu. “Neobično me je iznenadilo kako ste mogli u ZAVNOH-u donijeti takvo rješenje kojim se u Hrvatskoj uvodi, kao obavezan, predmet vjeronauka. To je vrlo gruba greška, za koju u prvom redu snosiš odgovornost ti i ostali drugovi”. (170) Tito je oštro reagirao i na uspostavu Telegrafske Agencije Hrvatske (TAH). On javlja Andriji: “Smesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije, TAH. Što to uopće znači? Klizite pnom parom u separatizam.” (171) Sličnu sudbinu je doživjela i parola koju su širili Hebrang i ZAVNOH, a glasila je: “Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom”. Za tu paroluTito piše: “Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli propustiti da tako ne pazite za ostale narode, i da izostavite riječ ‘Jugoslavija’.” U drugoj poruci Tito kaže: “Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno, već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po najvažnijim pitanjima”. (158) Bakarić tumači ove Titove opomene: “Na šta se odnosila ova kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, toje bila parola Hebranga i njegove jedne grupe koju je okupljao oko sebe. On ne spominje Jugoslaviju. U tom je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbiju, plus ovaj ili onaj, a nikakve druge zajedničke veze nema, to je s obzirom na međunarodnu situaciju, bilo krajnje opasno”. (158)
U knjizi se navodi i svjedočenje Churchillova sina, koji je boravio u Hrvatskoj u proljeće 1944. Randolph Churchhill opisuje Hebranga da je “značajniji od ma koga, koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno Tita”. Ali on također opisuje kako ga je Hebrang vodio u crkvu na misu na uskrsnu nedjelju i kako Hebrang ugodno živi u tim ratnim danima. (164/5) Na taj luksuz okomio se i Milovan Đilas. (174) I to se prišiva Hebrangu da bi ga se prikazalo kao salbog revolucionara. A tko se ne sjeća Titova luksuza i života svih ostalih na vrhu!
Jedna od važnijih Hebrangovih “zabluda” bila je njegova politika prema hrvatskim nekomunistima, a posebno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Hebrang je “zastupao koaliciju stranaka. Tito je bio energično protiv”, kaže Bakarić. (161) “Hebrang je tada bio mišljenja da HSS ima većinu u Hrvatskoj, i zbog toga im je podilazio. Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac-Gaži, kojoj bi on mogao iz kancelarije komandovati i s tim, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio HSS-ovac, Franjo Gaži”. (161) “Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa CK naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ‘ne treba zaletavati’.” (168/9)
Na drugoj strani optužuje se Hebranga da je zaoštravao odnos prema HSS-u, premda je bio arhitekt te koalicijske politike u Hrvatskoj. Od kada je Hebrang preuzeo CK Partije “nastupila je etapa zaoštravanja kursa prema HSS-u u kojem se gubio izdiferencirani kritički pristup”. (152) “Hebrang je izbjegavao da napada okupatore i ustaše, ali je otvoreno napadao politiku HSS-a”. (167) Bakarić to potvrđuje: “Udaranje po Mačeku s lijeva i desna, i svim mogućim sredstvima, tupilo je borbu protiv ustaša i okupatorskih manevara da zavara narodne mase”. (167)
Iz svega navedenog vidi se da je Hebrang htio “slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku”, ali u nekoj vrsti konfederacije sa Srbima i Slovencima. On je zastupao politiku koalcije stranaka u toj slobodnoj hrvatskoj državi. Pristupao je prema HSS-i kao prema partneru i zato joj nije glumio, nego ju je otvoreno kritizirao, ako je to smatrao potrebnim. Na drugoj strani Tito i njegov CK raidli su svom parom da što prije utope HSS u “narodnu frontu”. Seljačka stranka im je trebala u borbi za prevlast i da što lakše prevare narod, a i kao neka legitimacija širokogrudnosti prema Saveznicima. Ta lažna igra pokazala je pravo lice odmah nakon rata. Ukinuta je HSS i zabranjena svaka opozicija.
Hebrang je ostao dosljedan svojim principima i u svom radu. Bakarić to tome kaže: “Kritiku su saslušali (Hebrang i kolege mu), rekli da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju nekakve drugačije Jugoslavije, i opsesiju da je Maček nekakva silna snaga…” (160) Radi tih svojih uvjerenja i “separatističke” politike Andrija je bio smijenjen s dužnosti tajnika CK KPH. Službeni razlog za to je bio: “zbog šovisnitičkog ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike u odnosu na ulogu Narodnog fronta, zbog pogrešne politike prema masama, koje su bile pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”. (169/170) To se dogodilo 14. listopada 1944. Taj dan preuzeo je kormilo Partije u Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić koji je na tom položaju vjerno služio Beogradu.
 
Hebrang u Beogradu
Poslije rata Hebrang je postao kandidat za “Ustavotvornu skupštinu”. Lako je pobijedio. “Na izborima 1945. kandidati liste Narodnog fronta pobijedili su u svim republikama”. (178) Kao da je itko drugi smio pobijediti! “Narodni front, pod rukovodstvom KPJ, već je ujesen 1945. u predizbornoj kampanji za Ustavotvornu skupštinu, razvio odlučnu i oštru kampanju protiv građanskih stranaka i opozicije.” (184) To je bio konac svih političkih snaga koje se nisu pridružile Partiji.
Po dolasku u Beograd Hebrang je bio imenovan ministrom industrije i predsjednikom Privrednog savjeta. Te iste godine, 1945., bio je odlikovan “ordenom zasluga za narod prvog reda… za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspešnom provođenju proljetne setve”. (183) Naime, mislili su da se popravio! Ali ta slava nije dugo potrajala. Crni oblaci su se nad njim ubrzo počeli nadvijati. Vidjelo se da se Hebrang nije poklonio Beogradu, nego je i dalje ostao uspravan.
“U novoj vladi, Hebrang se najprije istakao što se usprotivio osnivanju prve institucije radničke kontrole u industrijskim poduzećima”. (187) “Njegove političke akcije su na neki način strčale iz tokova cjelokupne usvojene politike u odnosu na seljaštvo”. (188) Kad se vidjelo da je Hebrang i dalje ostao svoj čovjek, Ranković je naredio Vidi Tomšič, slovenskoj partizanki, da ispita Hebrangovu “štetočinsku i frakcionašku” djelatnost. Vida je izvjestila da Hebrang “sabotira svaku ozbiljnu meru koja bi zaista označavala uspostavu socijalističkog metoda planiranja u našoj privredi… Kao štetočinski put svih narodnih neprijatelja, tako se i njegov put ispoljio najprije u dubokoj nevjerici. On nije vjerovao ni u privredne snage naše zemlje, ni u stvaralačke snage naše radničke klase i radnog naroda, ni u mogućnost izgradnje socijalizma kod nas… On je tu nevjericu širio, prije svega na čitav naš privredni aparat, koliko god je stigao, pa i u široku javnost”. (180) “On je počeo da sabotira privredne mjere naše Partije i naše vlade”. (190)
“Hebrang je ispoljavao nepovjerenje prema izgradnji auto-puta “Bratstvo-jedinstvo” (Beograd-Zagreb), pa čak i pokušao da onemogući radne akcije na prugama Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo”. (197) “Kad se raspravljalo o potrebi izgradnje kanala Dunav-Tisa-Dunav, on je rekao: “Samo lopatama možemo kopati! Prema tome, nećemo ga izgraditi”! (197)
Osim privrednih, bilo je tu i drugih “skretanja”. “Od 1945. godine, iz Moskve su počele da stižu depeše koje su se odnosile na neka državna pitanja. Bile su adresirane na Hebranga, kao da je bio predsjednik vlade ili generalni sekretar KPJ”. (190) Kad je izbio sukob između Staljina i Tita, Hebrang “je ćutao, jer je verovatno čekao rasplet situacije ili je, pak, imao takvu direktivu iz Moskve”. (196) U jednom pismu on se usudio kritizirati “Partiju na svim područjima, naravno u skladu sa Staljinovim pismom. Bila je to nekakva disertacija budućeg šefa Komunističke partije Jugoslavije”. (197) Bio je okrivljen da je Informbiroac, ali njegova stvarna krivnja je i dalje bila što je bio Hrvat!
Rankoviću i njegovoj velikorspskoj kliki uspjelo je da konačno unište, ne samo politički, nego i tjelesno život Andrije Hebranga. Kazne su se počele redati. Bio je isključen iz Politbiroa, smijenjen s položaja ministra i predsjednika Privrednog savjeta, a 8. svibnja 1948. isključen je i iz Partije. U javnosti je rečeno da “je on antipartijski i štetočinski elemenat, izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja”. (200) “Pošto je isključen iz ćelije KPJ, zauvijek je napustio i svoj stan u Užičkoj ulici, na Dedinju. Patrola Uprave državne bezbednosti, koja je tog dana zakucala na njegova vrata, lišila ga je slobode”. (201)
 
“Trojanski konj”
Sve ratne i poslijeratne “zablude” Andrije Hebranga bile su navodno, samo simptomi njegovog temeljog opredjeljenja zauzetog u zatvoru 1942., a korijeni tog temeljnog stava sizali su čak u zatvore stare Jugoslavije. “Veze i prijateljstva Hebranga istovremeno i s frankovcima i s komunistima, a poslije i sa ustašama — i to prije hapšenja” (240) bile su neoprstiv grijeh u očima srpskih vlastodržaca. “Hebrang se na robiji, čak družio s Josom Rukavinom, koji je, pošto je osnovana NDH, postao ustaški pukovnik, funkcioner-policajac”. (239/240) Očito se vidi da Andriji Hebrangu nije smetalo njegovo idološko opredjeljenje da prijateljuje s ostalim Hrvatima. Najvjerojatnije radi tog nacionalnog povjerenja prema Hebrangu vlasti NDH nisu ga za dugo vremena ni zatvorile. Njegovi drugovi iz jugoslavenskih zatvora znali su njegovu ljubav za Hrvatsku.
Kad je hrvatska policija opkolila Srebrenjakov stan, u kojem se nalazio Hebrang, po beogradskoj priči, Andrija je pokušao samoubojstvo. Milatović tvrdi: “Zacijelo mu je nedostajalo i snage i duha da se bori i ostane nepokolebljivo uspravan u mučionici”. (236) Samoubojstvo mu se predbacuje da bi ga se pokazalo kukavicom. Na drugoj strani pisac ga hvali kako je bio uvijek korektan i odvažan u zatvorima stare Jugoslavije. Odmah drugi dan iza Hebrangova hapšenja posjetio ga je Pavelić u bolnici Sv. Duh. Posjećivali su ga i drugi hrvatski časnici, njegovi poznanici. (240)
Dok je Andrija Hebrang bio zatvoren od hrvatskih vlasti, pristao je — tako tvrde njegovi tužitelji — na suradnju s tim vlastima. U tome posebnu ulogu odigrao je Viktor Tomić, “šef obavještajne službe” u Hrvatskoj. On je bio čovjek koji je “primorao Hebranga na suradnju s UNS-om”. (21) Naime,  Tomić ga je mučio svojom “posebnom metodom”, štakorom na stomaku pod vrućom kantom, dok nije Hebrang sve odao i pristao na suradnju. Hebrang je “provalio” sva imena i dužnosti “funkcionera CK SKH i njihove veze”. (256) “Hebrang je prvi otkrio ustaškoj obavještajnoj službi, to jest Gestapou, ko je generalni sekretar CK KPJ Tito. Na saslušanju u Staroj Gradiški, 20. juna, Hebrang je rekao: ‘Tito je Josip Broz iz Hrvatskog zagorja’.” (290) Navodno, kao da do tada nitko nije znao tko je Tito!
Što se tiče Hebrangova mučenja u hrvatskim zatvorima, Hebrang je do kraja života tvrdio da nije bio uopće ni dirnut, a još manje mučen. Tvrdio je da se prema njemu lijepo postupalo i da je bio ljudski tretiran. Na drugoj strani Beograd još upornije tvrdi da je bio mučen. “Tragovi udaraca bili su naročito vidljivi po rukama”. (287) “Hebranga su mlatili u Jasenovcu”. (289) “Po gornjem dijelu tijela bio je sav crn od udaraca”. (286) “Hebrang je saslušavan ‘Tomića Metodom’: s parcovom na trbuhu”. (297)
Ne samo da je Hebrang “provalio” imena i uloge u Partiji, on je postao “trojanski konj”. Drago Jilek, “zamjenik glavnog zapovjednika Ustaške nadzorne službe”, pred istražiteljima OZN-e poslije rata izjavio je da je vladalo uvjerenje u UNS-i “da se Hebrangu može vjerovati, i da to treba što prije iskoristiti. Kvaternik je rekao da će razmišljati o tome kako da se Hebranga pusti na slobodu”. (213) “Kvaternik je prvi došao na ideju u rujnu, kad su zarobljeni glavni nadzornik UNS, Mirko Vutuc, i upravitelj Župsok redarstva u Novoj Gradiški, Karlo Vagner. Potom su provedeni pregovori oko zamjene”. (214) Drugi svjedok, Tibor Vaško, zatvorski službenik u Hrvatskoj i suradnik ljudi Kominterne, izjavio je “da je Hebrang predložio (Tomiću) kako bi se mogla razbiti KP, odnosno visoki forum partije”. (244)
Zamjena je izvršena u rujnu 1942. Cilj zamjene bio je ubaciti Hebranga u partizanske i partijske redove i da on izvrši svoju ulogu u razbijanju KP Jugoslavije, odnosno odvoji KP Hrvatske od KP Jugoslavije. Pisac knjige Dosije Hebrang donosi i šire planove hrvatskih vlasti i nekih njemačkih časnika u Hrvatskoj povodom Hebrangove zamjene i njegove uloge u tom planu. Ukratko, taj širi politički i ratni plan je bio slijedeći: Njemački zapovjednik u Hrvatskoj, general Glaise von Horstenau, koji je bio Austrijanac, nije vjerovao u pobjedu Hitlera. Čak je bio upleten u urotu na njegov život. Da bi spasio svoju Austriju, on je izradio plan o Podunavskoj konfederaciji. U toj zajednici bile bi Austrija, Hrvatska, Mađarska, Slovenija, a kasnije su dodane još neke zemlje. “Prema generalu Horstenauu, ova Konfederacija trebala bi da bude pod pokroviteljstvom Velike Britanije i ‘duhovnim blagoslovom’ Vatikana”. (149)
“Njemački general u NDH osigurao je posredstvom nadbiskupa Stepinca, vezu s Vatikanom. U tako postavljenoj strategiji, Hebrangu je namijenjena veoma značajna uloga: trebao je da bude glavna poluga mehanizma za izdvajanje narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske (pod njegovim rukovodstvom) iz narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, a zatim na stvaranju separatnih aranžmana s njima”. (149) “Prema njegovoj (Horstenaua) koncepciji, najbolja bi kombinacija za budućnost bila koaliciona vlada Hebrang-HSS, naravno s osloncom na Zapad. U duhu tog poduhvata, Horstenau je uspostavio vezu s Mačekovim intimnim saradnicima, Košutićem, Torbarom i Pernarom, s kojima se često sastajao, u tajnosti razgovarao i pregovarao”. (150)
“Konačan slom narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ general Horstenau nije očekivao od vojnih jedinica, nego od djelatnosti novog oružja — miniranja protivnika iznutra, vojno-političkim kombinacijama. Zato je veću pažnju poklonio strategiji nazvanoj ‘Trojanski konj’. Takva svoja gledišta obrazložio je Paveliću, a ovaj glavnom zapovjedniku Ustaške nadzorne službe, Didi Kvaterniku”. (211) Iz ovog proizlazi da je i Pavelić, koga se često optužuje da je ostao “vjeran” Hitleru do kraja, tražio nove mogućnosti da bi spasio hrvatsku državu. “Da bi se ti planovi ostvarili, Ustaška nadzorna služba, već od juna 1942, priprema specijalnu operaciju protiv KPJ. Eugen Dido Kvaternik, glavni zapovjednik Ustaške nadzorne službe, trebao je da sprovede taj plan koji je sačinio zajedno s ‘novinarom’ iz Zagreba Konradom Klaserom, zapravo Kurtom Kopelom, Nijemcem i agentom Gestapoa”. (211)
Pod tim okolnostima i s tim planovima Hebrang je, navodno, bio zamijenjen i ubačen u vrh KP Hrvatske i Jugoslavije. Ali Hebrangu je trebala pomoć od drugih, tvrde njegovi tužitelji. “Tomić je temeljito pripremio svoju agenturu. Ubrzo pošto je Hebrang zamijenjen, na oslobođeni teritorij u Slunj počeli su da stižu simpatizeri NOP iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske… Jednog dana u selo Gornji Budački banu došljak koji je, ni manje ni više, u partizane stigao automobilom novinske agencije Croatia iz Zagreba”. (216) Bio je to Ljubo Čačić, radio telegrafist u agenciji Croatia. Čačić je došao u partizane sa svojom radio postajom. On je izvješćavao hrvatske vlasti o položaju i radu partizana. Kad je bio od partizana zarobljen Stanko Paulin i kad su “ga organi OZN-e ‘pritisnuli’, pristao je na ‘suradnju’. Izjavio je da je Čačić ubačen u partizane i radi za UNS-u”. Čačić je odmah nestao. Nakon godinu dana pojavio se kao “kapetan u Artiljeriskoj školi u Divuljama! Bio je šef odjeljenja za vezu III pomorskog odsjeka, a poslije politkomesar Bataljona mornaričke pješadije i partijski rukovodilac. Kao oficir Jugoslavenske armije, 26. avgusta 1945. je uhapšen, ‘jer je razarajuće djelovao na moralni duh vojske’.” (230) “Istragom je utvrđeno da je iza njega bio Hebrang”! (231)
U rukama UDB-e
Hebrang je morao biti maknut, jer se nije poklonio velikosrpskoj Jugoslaviji. Strpan je u zatvor “br. 2”, bolje poznat pod imenom “Beogradska glavnjača”. Po nalogu Rankovića, Milatović ga je “ribao” preko deset mjeseci. Kroz cijelo vrijeme Hebrang se držao hrabro i ponosno. “On je poricao sve optužbe, ne priznavši nikakvu krivicu”. (23) U početku knjige naprotiv pisac knjige tvrdi da je Hebrang priznao suradnju s ustašama. (16) Da bi ga pokazao kukavicom, nakon nekoliko stranica, opet kaže: “Ali kad je dokazima već bio pritiješnjen, ni onda nije imao snage da izjavi kako priznaje, da je spreman da isledniku počne da diktira istinu”. (30)
Priznao ne priznao, Hebrangova je osuda bila jasna i bez suda. On je morao biti ubijen. Po ovoj najnovijoj beogradskoj verziji, evo kako se to dogodilo: “Poslije ponoći (svjedočenje ondašnjih stražara, Sretana Čabarkape i Đoka Milovića) dežurni milicioner je pod nagonom fizioloških potreba ustao i otvorio vrata. Stražaru u hodniku rekao je da pripazi na zatvorenika ‘na trenutak’. To međuvrijeme Hebrang je pribrano iskoristio. Jurnuo je prema radijatoru i svom snagom, temenom glave udario u rebrasti metal. Trag krvi do polovine sobe navodio je na zaključak, da se samoubica, verovatno ponovo vratio i zaletom udario glavom u radijator. Drugi udar je bio smrtonosan. Sve se to odigralo u desetak sekunda. Ljekar, koji je uskoro pristigao, mogao je samo da konstatuje smrt”. (310) To se dogodilo u ožujku 1949.
Ivan Supek u svojoj knjizi Krivovjernik na Ljevici svjedoči, valjda po prvoj beogradskoj verziji, da je Hebrang “bio nađen mrtav u ćeliji, obješen o svoj remen”. (124) Pokojni Bruno Bušić je napisao da je Hebrang bio “zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju”. (Hrvatski List, I, br. 4/5, 1978, 31) Da li su ga objesili, zadavili ili su mu razmrskali glavu o radijator, ishod je bio isti. Hebrang je bio ubijen.
 
Zaključak
Hrvatima, a posebno nama u emigraciji, nisu pristupačni ratni arhivi i dokumentacija iz doba rata i neposredno nakon pobijede komunista. Zato će nama i nakon ovakvih publikacija, u kojima raščlambom možemo odijeliti pojedinačne činjenice od režimske propagande, i nadalje slučaj Andrije Hebranga ostati ponešto nerazumljiv.
Ipak, koliko se vidi iz knjige Dosije Hebrang, Andrija Hebrang je bio hrvatski rodoljub, koji je u okviru svoje ideologije i na svoj način pokušavao pomoći svom narodu u onim teškim vremenima, što ga je stajalo prvo položaja a onda glave. Upravo da osvijetlimo ovaj njegov rad, donijeli smo toliko citata iz te knjige, a da vrelo bude što očitije, ostavili smo jezičnu mješavinu (hrvatsko-srpsku) bez ispravaka.
Hebrangova tragedija daje nam jednu važnu pouku. Za Hrvate i Hrvatsku ne može biti slobode sve dok se bude radilo na nekakvoj “pravednijoj” jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji. Samo Hrvati, ujedinjeni i izmireni u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, bez ikakvih državopravnih i političkih veza s drugim narodima današnje Jugoslavije, mogu živjeti kao potpuni ljudi i kao potpun narod.