STIPE ČUVALO – VEŽA

Kraj je listopada 1944. godine. Dok se polako spušta sumrak jesenske noći, na stoljetnom ognjištu u stojnoj kući pucketa vatra. Oko ognjišta sjede djed Nikola (r. 1872.), baba Mara-Biluša (r. 1875.), strina Iva-Majuša, zvana Nina (r. 1902.), čiji je muž Stojan otišao u Argentinu 1926. godine i tamo ostao, a sin joj Franjo (1925.) tada se nalazio na jednoj od bojišnica u sjevernoj Hrvatskoj i najvjerojatnije završio u jamama Kočevskog Roga, teta Iva (r. 1910.), čiji je momak otišao u rat i ona ostala neudata, Anđa-Grbavuša (r. 1914.) i četvero njezine djece: najstariji Vlatko (r. 1935.), Kamilo (r. 1937.), Mladen (r. 1939.) i Iva (r. 1942.), a peto je bilo „na putu“. Bijah to ja, koji sam se rodio mjesec dana poslije. Otac Stipe (r. 1906.), zvani Veža, dan prije otišao je s još nekoliko ljudi iz sela prema Širokom Brijegu – da se skloni dok „ovo zlo ne prođe“.
Okupljena kućna čeljad je izmolila večernju molitvu: Gospin pozdrav, preporuke, „dila“, Dušo Isusova…, i ostala sjedeći i šuteći. Večere nije bilo. Nema se što staviti na siniju. Na loparu koji je pokrivao stari i prazni kadanj, bilo je krpom pokriveno tek malo kukuruzova kruha koji se čuvao samo za djecu. Kuća, stojna i ona druga tridesetak metra dalje od nje su prazne, kao i pojata i krmetar. Sve je prazno. Priređeno cursko ruho tete Ive i sva roba sa „srga“ je odnešena.
Ispražnjeni su i sanduci babe Biluše, Nine i Anđin koje su donijele kad su se udale u Čuvala. A jedan stari sanduk, možda je još od prababe Lozuše, koji je stajao na „sopi“ iza ognjišta, nedavno je napunjen suhim orasima. Ali i oni su nestali, odneseni. Stari i poznati „Bilušin oras“ je najveće stablo u selu i svake godine dobro rodi. Plodovi su mu positni ali su uvijek zdravi i ukusni. Vjerojatno ga je posadio pradjed Mate, zvani Veliki. Grane su mu natkrivale središnje raskrižje u Čuvalovoj mahali. Mladi su se pod njim sastajali svaku večer, tu se družili, pjevali, šalili i učili se „ćosati“. Stariji su se pod njim sastajali i „vijećali“ kad je zatrebalo. Na orahu bi znalo biti i preko 100 kila suhih oraha. I ove je godine dobro rodio, ali ih više nema – uzela ih je „narodna vojska i vlast“.
Osloboditelji su tog dana prije podne posjetili „Bilušine“, tako su zvali našu obitelj, i „oslobodili“ kuću svega, ama baš svega. Otjerali su konja, kravu, magare, dvije ili tri koze, dvadesetak ovaca, a Vlatko je plakao samo za najdražom, za svojom Galom, crnom ovcom. Bilo mu se od nje teško rastati. Drugovi se nisu htjeli mučiti s ugojenim gudinom pa su naredili da ga netko od ukućana tog popodneva dotjera do Medića kuće u Donjim Radišićima. Svinja, koja nije nikad izlazila iz krmetara i pred njim svog malog dvorišta, ne sluša kad je „na slobodi“. Ne možeš s njom ni lijepo ni ružno. Majka Anđa često je znala pričati koliko se namučila dok im je otjerala svinju. Srećom, naš dobri susjed Luka, zvani Luksan, pomogao joj je otjerati i svojeglavog gudina predati „narodnim vlastima“ da bi i na taj način doprinijela svom „oslobođenju“! Tada se iz Čuvalova doca moralo ići preko Spajića kuća u Radišićima pa zatim niz Dragu do glavne ceste, što iznosi oko kilometar puta. Sve je to majka morala učiniti iako je bila u osmom mjesecu trudnoće.
Ali ne bi to sve. Kad su „osloboditelji“ sve otjerali, obećaše da će se tu večer vratiti i zapaliti kuću i kućište. Treba im vjerovati, vidjelo se da su uvježbani u teroriziranju nedužnog naroda. Cijeli dan svi u kući misle na to kobno obećanje. Pada sumrak, sva čeljad su u kući oko ognjišta, odrasli šute, ne znaju što ih čeka. A djeca vide i osjećaju da se ozbiljne stvari događaju. Šutnju poremetiše glasovi sa zapadne strane, od Zovkovih kuća začu se žumor i klepetanje vojske, a zatim partizanske pjesme. Pjevajući, primiču se sve bliže i bliže. Svi u kući osluškuju kamo će okrenuti. Ako nastave iznad našeg vrtla prema Radišićima, odahnut će, ali ako pod našim orahom okrenu desno, zna se, dolaze zapaliti kuću! To su jutros obećali i vjerojatno će obećanje i izvršiti. Za nekoliko trenutaka činilo se da nitko ne diše, svi očekuju kud će „narodna vojska“. Okrenuše desno! Eto ih!
Dedo Nikola zakašljuca i reče mojoj materi: „Nevista, uzmi dicu i idi iz kuće; negdje se skloni. A i vi ostali idite u komšiluk. Ja sam se u ovoj kući rodio i u njoj ću umrijeti.“ Nikola nije nikad puno govorio, ali je svatko znao da je uvijek bio čovjek od riječi. Baba Mara-Biluša, kako i je bila uvijek odrješita i hrabra, podiže glas i „naređuje“: „Nevista, ostani tu, i ti i dica! Ako ćemo gorjeti, izgorjet ćemo svi zajedno!“ To reče i odmah leže s desne strane ognjišta, gdje je ona obično i imala svoj ležaj. Leže i poče se tresti; tresti kao da ima najgoru groznicu. Govori: „Nevista pokrij me, hladno mi je!“ Tresla se od straha ne za sebe, nego od odgovornosti koju je na sebe preuzela. Naredila je da nitko ne izlazi iz kuće pa bilo što bilo. Svi potiho plaču, samo se dedo Nikola zagledao u vatru koja razbija tamu u kući. Tamu noći i straha. A vatra kao da ohrabruje na smrt prestrašenu čeljad; lakše je kad barem vatra pucketa, grije i svjetluca.
Sve se odvijalo vrlo brzo jer je od oraha do naše kuće samo dvije minute hoda. Klapaju, dolaze, i evo ih pred stara začađena strževa vrata. Začu se glas: „Biluša, Biluša!“ Ne zovu djeda, nego babu Bilušu. Čovjek iza vrata govori: „Ovo je Nikola Tica, otvori, ne bojte se, nismo došli paliti kuću!“ Grbavuša je od žena najmlađa i ona im otvori.
Uđe Nikola, naš suseljanin, i s njim neki oficir. Ponovo rekoše da nisu došli zapaliti kuću, nego pitaju bi li vojnici koji su s njima mogli noćiti u štali i drugim prostorijama. Oni su pristojni, čak pitaju mogu li prenoćiti! Prenoćiše i sutradan odoše dalje! A kuća i štala ostadoše prazne. Ne samo to, kad su sve orobili naredili su susjedima da Bilušinima nitko ne smije dati hrane ili pružiti kakvu pomoć. Većina nisu ni imali što dati, a oni drugi su se držali uputa.
Bog se ipak brine
Kad su partizani ujutro otišli, svi u kući su odahnuli – barem nam nisu kuću zapalili. Ostao je krov nad glavom. Popodne poče padati kiša, moglo bi se reći da je pljuštala. Dok su ukućani sjedili u stojnoj kući oko ognjišta, zakuca i uđe nepoznat čovjek. „Hvaljen Isus.“ „Vazda budi.“ Sav je mokar. Kaže: „Oprostite, evo ja uletio u vašu kuću da se sklonim od kiše. Ja sam Franjo Radišić iz Grljevića i idem iz Ljubuškog kući.“ Baba mu govori da sjedne, ogrije se i osuši. „Ponudila bi ti nešto za pojesti i popiti ali, brate, nema ništa u kući. Jučer su sve partizani otjerali, a naredili su svima da nam ne smiju ništa dati. Osudili su nas na smrt glađu.“ Čovjek baca pogled oko sebe i vidi da u kući zaista nema ništa. Kad je čuo što se zbilo, reče da on ima dovoljno hrane pa će večeras donijeti kroz grljevačke ograde vreću brašna i još ponešto a nek’ netko iz kuće krišom dođe po to. Tko će nego Grbavuša i s njom Nina Majuša. One uže preko ramena i predvečer preko brda do dogovorenog mjesta, malo dalje od Šošića kuća. Franjo je već bio tamo. Preuzele su hranu i krišom je donijele kući. Taj „tajni kanal“ bio je otvoren tokom tog najgoreg vremena. Ali više od hrane, Franjina i naša kuća su postale zaista prijateljske i, naravno, kumovalo se više puta. Sve je prošlo, a prijateljstvo i ljubav su ostali.
Veža na povlačenju
Stipe – Veža je otišao krajem listopada i jedno vrijeme ostao na Širokom Brijegu. Tu su ga viđali neki preživjeli vojnici i civili. Mijo Penavić, koji je poslije rata došao u Kanadu, pričao mi je da je s Vežom bio početkom 1945. i s njim se na Širokom družio. Poznavali su se još od prije rata. Nedavno mi je i Ivan Marić iz Radišića posvjedočio da ga je viđao na Širokom Brijegu. Kad i kako je išao dalje, nije poznato. Ljude njegovih godina znali su i „uvojačiti“ da bi bili u pripomoći nemoćnijim izbjeglicama na povlačenju. Tek sam 2013. u razgovoru s Antom Zlopašom-Skokušinim iz Proboja čuo da je Veža išao sve do Bleiburga. Naime, Ante mi reče: „Bolan, vidio sam ti ćaću u Mariboru kad smo se vraćali iz Bleiburga. Kad su nas razdvojili on je bio sa starima, a mi smo mladi bili na drugoj strani. Ta nisam ga mogao promašiti, bilo je u njemu gotovo dva metra i već potpuno bijele glave. Imao je neku torbicu o ramenu.“
Što se s njim događalo od Maribora do Mostara nikad nismo saznali. Mora da je, kao i većina zarobljenika, prošao kroz razne logore. No, znamo da je dospio u zloglasnu Ćelovinu, o čemu smo čuli svjedočenja iz prve ruke.
U Ćelovini
U Ćelovini su s mojim ocem Stipom, među ostalima, bili i braća Branko (r. 1912.) i Ivan (r. 1914.) Boras iz Gornjeg Proboja. Otac im je bio Mate, ali su ih po majci Vidi svi zvali Vidini. S njima je na povlačenju bio i treći brat, Ante. On je bio trgovac i malo podeblji pa su mu braća rekla da se poveze nekim kamionom, a oni će pješice, što je i napravio. Poslije je Ante dospio u logor u Austriji te potom otišao u Kanadu, gdje je i umro. Branko i Ivan došli su do Bleiburga, vratili se Križnim putem te dovedeni u Ćelovinu.
Branko je prije rata živio u Mostaru gdje se 1941. godine i oženio. Kao podstanar živio je u kući Branka, zvanog Bane, Mijana u ulici Matije Gupca, nedaleko od Malte. I Bane je bio na Križnom putu i na kraju dospio u Ćelovinu. I moj otac, koji je s njima zajedno tu bio, poznavao je Banu još od prije rata. Naime, Veža je bio jedan od djelatnijih u Hrvatskoj seljačkoj stranci i više puta išao je u Mostar. Prijateljevao je s Barišom Smoljanom, tajnikom mu Stankom Tomićem, ministrom Lavrićem i drugima. Svaki put kad bi došao u Mostar odsjedao bi kod suseljana, prijatelja i stranačkog kolege Branka Borasa. Tu je upoznao i sprijateljio se i s Banom Mijanom. Sad su se našli zajedno u tom zloglasnom logoru.
Brankova žena Zora dolazila je u posjet svom mužu Branku Borasu. Njezin sin Mate se dobro sjeća kako mu je mama pričala o tim posjetima i stravičnim prilikama u kojima su se nalazili logoraši. Osim Branka viđala je svog djevera Ivana, i njemu je donosila hranu. Ivana je zadnji put vidjela 27. lipnja 1945. Drugi dan je došla i donijela nešto hrane, ali Ivana nije bilo. Pita: „Gdje je Ivan?“ Straža odgovara: „Nije on ovdje.“ „Kako nije, kad sam jučer ovdje bila i dala mu jesti?“ Muž joj očima signalizira: „Ne pitaj!“ Kasnije je od muža saznala da mu je brat Ivan u noći 27. lipnja izveden i ubijen. No, ne sam, nego je oveći broj zarobljenika te noći poklan. Srbi su svoj Vidovdan (28. lipnja) „slavili“ i to jutro Neretva je krvava tekla! Branko je ostao živ, ali je nakon Ćelovine bio osuđen na četiri godine strogog zatvora i tri godine gubitka svih građanskih prava. Odležao je sve četiri godine.
Tko je u Proboju donosio odluke koga od u Mostaru zatočenih suseljana ubiti, a koga ostaviti na životu može se dosta lako pogoditi. Glavnu riječ u selu tada je imao Mijo Čuvalo, po zlu glasu bolje poznat kao Žic. Naravno, imao je i pomagače.
Žic je u selu bio prvi „veliki Hrvat“ i pobornik Hrvatske seljačke stranke. Dolazi travanj 1941., on je prvi „ustaša“ i počinje okupljati mlade za ustašku vojsku. Postao je i prvi partizan u selu, a oni su takve i trebali! On i žena mu Aleruša bili su vladari sela u ona najgora vremena. Svatko je znao da je bio „nečovik“ i na kraju su ga i partizani sklonili u Zenicu. Znao je doći u rodno selo i moju majku čak pitati, kako je i kako su djeca. Jednom joj reče: „Da ti je Veža bio malo mudriji, mogao je ostati na životu,“ na što mu je odgovorila: „Čuješ, Žicu, više volim da je s ljudima poginuo nego s neljudima živio!“ On je ušutio i bez riječi otišao.
Kum Bane
Moj otac Veža je preko Zore Brankinice saznao da mu se poslije odlaska iz Proboja rodio četvrti sin. Budući da je bio prijatelj s Banom Mijanom, dogovorili su da će mi on biti krizmani, kad nije mogao biti krsni kum. Tako je i bilo, a Bane nam je poslije pričao o mom ocu i sebi sljedeće.
Dželati Ćelovine su svaku večer dolazili i odvajali, po kojem ključu, ni sam nije znao, skupinu od 20-30 ljudi. Nisu se vraćali! U jednoj od tih skupina odveden je i moj otac Stipe. Nekoliko dana iza toga odveden je i Bane. Bilo je to malo prije ponoći i dovedeni su na istočnu stranu rijeke. Ljudi znaju što ih čeka, ali svi šute. Nitko ne jadikuje niti traži milost. Naredili su da se poredaju, nakon čega je uslijedila paljba iz strojnica. Nakon nekog vremena Bane se probudio i oko sebe vidio mrtva tijela svojih supatnika. Sam se čudi da je živ. Ranjen je u glavu, ali ne teško. Nigdje žive duše. Po svemu izgleda da su rano slijedeće jutro dolazili bacati mrtva tijela u Neretvu ili ih goniti u koju od jama. Bane se, srećom, probudio prije nego je došla „druga smjena“ i preplivavši Neretvu uspio doći kući. Ranu mu je previla žena, nakon čega se sakrivao, ponajviše u grobnici na groblju nedaleko od kuće. Nakon otprilike šest mjeseci postao je „vidljiv“ i više nije bio zanimljiv vlastima. Pustili su ga u miru. Bane je bio stolar i civil, ni kriv ni dužan bio je odveden na strijeljanje i čudom ostao živ.
Krizma
Dolazeći posjetiti svoje u Proboju, Branko Boras bi se navratio i kod nas govoreći da nas pozdravlja Bane Mijan te da mu Grbavuša javi kad bude moja krizma, jer je Veži obećao biti moj kum. I, priprema se krizma u Vitini 1950. godine. Mene su, zajedno s bratom Mladenom i sestrom Ivom, pripremili za krizmu, premda sam bio malo premlad. Naučio sam sve kolince i odgovore iz vjeronauka, i prošao ispit kod župnika fra Sabastijana Leske.
Majka je preko Borasovih Bani poručila kad će biti krizma. Ali kako Banu nije znala, nije sigurna hoće li nepoznat čovjek iz grada doći, pripremila je i kuma „u pričuvi“, za svaki slučaj. Ali Bane nije zakazao. Riječ je riječ! Prijateljstvo je trajno.
Sjećam se, večer je prije krizme. Već je mrak. Netko kuca na vrata. Bio je to Bane. Stigao je „prugom“ koja je kroz selo stizala predvečer iz Mostara i vozila u Imotski. Netko ga je uputio k našoj kući i banuo je čovjek koji je mog oca zadnji vidio živa. Čim je ušao, pita koje je Vežinica. Nju je zagrlio i poljubio a onda plačući traži mene. Ja i ne znam što se događa, a on me grli i plače. Naravno, i svi u kući plaču. Trajalo je to, meni se činilo, podugo. Moj kum bio je nižeg rasta, ali čovjek velika i meka srca.
Drugi dan svanula je nedjelja, 19. studenog 1950. Kum Bane mi je za krizmu donio bijelo mornarsko odijelo. Rekao je majci da ga nije mogao kupiti, nije se imalo, nego ga je posudio. Svejedno, ja sam bio obučen iznad svakog očekivanja. Ta to su bile rane pedesete! Sve sirotinja do sirotinje. Biskup Petar Čule bio je u zatvoru, a umjesto njega svetu krizmu dijelio je don Andrija Majić. Poslije mazanja krizmanim uljem čelo ostale djece bijaše povezano vezenom krizmanom maramom, a kum Bane meni čelo poveza hrvatskom trobojnicom širokom k’o podlanica. Poslije mise ju je skinuo i stavio mi je preko ramena na bijelo odijelo. Znao sam da sam izgledao drugačije, a stariji su sa strepnjom i čežnjom gledali hrvatsku trobojnicu. Bilo je vrlo hrabro to napraviti u ona vremena, ali valjda onaj tko je već jednom gledao smrti u oči nije se ničega bojao. Kod kuma Bane sam poslije dolazio i uvijek su on i kuma znali pričati o Veži i naglašavati da ne zaboravim čiji sam i što se sve dogodilo tih poratnih vremena. Ta sjećanja ovdje i zapisah na uspomenu njima i svima koji su nevini ubijeni ili patili.
Dopisnica od ubijenog muža
Početkom pedesetih moja je mater bila sezonska radnica, vagarica u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Ta išla je ona i na berbu kukuruza u Vojvodinu ali i na branje maslina u Konavle. Moralo se djecu hraniti!
Jednog dana uručiše joj dopisnicu koja je stigla na njezino ime u Duhansku. Majka se malo začudila: tko to njoj piše i to ne u Proboj, nego u poduzeće. Kako je bila nepismena, zamolila je Antu Grbavca da joj pročita što piše i tko piše. Kad tamo, navodno joj piše muž Stipe, Veža. Pita kako je ona, djeca… Javlja da je on dobro i da je radio na ševaru ali da sad, s drugim zatvorenicima, ide na pustare u Vojvodini. Kakav ševar i puste! Lokalnim oznašima palo je na pamet mučiti ženu i takvim perfidnim načinom.
Kad je 1980. moj brat Vlatko dva mjeseca bio zatvoren, ponajviše u samici, u Mostaru, ispituju ga mladi udbašići i pitaju za oca. On im veli: „Vi znate što je od njega bilo. Zadnji put od njega je došla dopisnica početkom pedesetih.“ I oni se čude, kakva dopisnica? Ta znali su da je ubijen u Mostaru 1945. godine.
Kako ga je njegova supruga Anđa očekivala cijeli život, i njegovi ga potomci čekaju da bi mogli pokopati njegove zemne ostatke i na grobu mu upaliti svijeću. Tako to bijaše i prođe, a naši stari znali su reći: Što god tko radi, sebi radi! Tako je bilo i bit će.

Ante Čuvalo Vežin

Iz knjige, Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Ljubuški: CroLibertas, 2014., st. 430-435.