Mate Čolak iz Grljevića ni u 85. ne prestaje od kamenoklesarstva stvarati umjetnost

“Tko u tvrdoj stijeni svoju povijest piše…”

Piše: Ante Čuvalo  
Naše ljutine, kukovi, orlove stine, litice, škripine i kamenice koje su za ovce i čobane skupljale kišnicu; drevne gradine, gomile, stećci i suhozidi; kameni križevi, crkve, grobnice i na njima natpisi… govore nam da mi dolazimo i odlazimo, a kamen ostaje. Mnoge su civilizacije u svijetu propale, samo su kamena zdanja njihovih majstora i graditelja još ostala. Ne bismo o njima ništa ni znali da ne ostadoše njihovi drevni kameni spomenici.
Kamen u matišinim rukama
Divimo se prirodnim ljepotama kamena, ali je on i ovozemaljsko “vječno” tvorivo. U kamenu “živi” bezbroj mogućih oblika, figura, ideja, ali samo ih ruke pravoga majstora “oslobađaju”, utjelovljuju i nama daruju. Kada ga majstorska ruka obradi, iskleše, izbrusi, ozida, kamen progovori i svjedoči; on priča priču svoga vremena za buduća pokoljenja.
Jedan od onih koji je nikao i uzrastao u hercegovačkome kamenu, koji zapaža ljepotu toga Božjeg stvorenja, u čijim rukama kamen “progovara” jest i majstor Mate (Matiša) Čolak iz Grljevića. Ako vas “put nanese” kroz Grljeviće, okrenite prema Čolakovim kućama i naići ćete pokraj visoka zida istočno od Matišine obiteljske kuće. Dug je oko sedamdeset, a visok do tri metra. Stalna je to umjetnička izložba kojoj se dive svi prolaznici. Njegov umjetnički izražaj nije naučen u školama i umjetničkim radionicama, nego je plod urođena talenta, mašte, ljubavi, ustrajna i strpljiva klesanja.
Tu se zapravo nalaze dvije velike podzide, jedna iznad druge, a treća je u izgradnji. Ne tako davno na tome mjestu bilo je brdašce koje je njegov sin Drago u “borbi s ljutinama” pretvorio u prostrani vrt, bogat raznovrsnim biljkama i plodovima, a visoke podzide su zadivljujuće umjetničko djelo Matišinih i Dragini ruku.
Na zapadnoj strani donje “pristave” je ljetna kužina. Naravno, sva je od kamena i ispred nje je kameni stol i klupe s naslonima. Na istočnoj strani kužine je slavina ispod koje su kameni stalak i “zdjelica”, a na njoj su uklesane dvije ruke, kao da hoće uhvatiti kapljice vode. Ispred kuće su zidovi, stubovi, stepenice, posude za cvijeće (amfore)…. Sve od klesana kamena; sve odraz urođena talenta i tradicije koju je Matiša, a zatim Drago naslijedio od svojih djedova i očeva.
Klesanje kao lijek
Matiša je rođen 1930. godine, ali je zdrav i živahan. Nema dana da ne ode na “radno mjesto” klesati po nekoliko sati. Kaže on: “Klesanje me ne samo odmara nego mi daje novu snagu. Ono me liječi. Zvuk špicanja mi je najdraža melodija.” A mi znamo da mu je i pjesma milozvučna te se može čuti da još zaganga na veselim prigodama, pa i u kolo se uhvati. On voli društvo, voli čitati, pričati o starim danima kada nije bilo mnogo materijalnih dobara ali je bilo veselja, bilo života u našim kućama i selima. A on je zaljubljenik u život; raduje se svakomu životu i stvaralaštvu.
Matišin djed Jozo, zvani Jozara, bio je stariješina zadruge od četerdesetero čeljadi koja je živjela na tri mjesta, Privalj, Grljevići i Otok. Otac Marijan bavio se ne samo duhanom, kao i svi Grljevčani tog vremena, nego i zidarstvom. Matiša je naslijedio zidarsku tradiciju i alat od oca, sin Drago od njega, a Dragin sin Josip je već pravi kamenoklesarski šegrt. Pokazuje mi “tokmak” koji se u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Premda je te- žak, Matiša, kao ni Drago, ne gledaju ga kao teret, nego kao simbol njihove obiteljske tradicije i ljubavi za kamen i rad. Ali, geni, tradicija i naslijeđeni alat ne donose ploda, nego volja i ustrajan rad. U Čolaka alat ne leži, nego je u rukama onih koji stalno stvaraju.
Kada Matiši ponestane kamena za klesanje, on se prihvati drveta i metlaša. Onako “usput”, on pravi starinske stolce tronožce s naslonom. Na takvima su nekoć sjedile samo kućne starješine. Naravno, pravi on i “ćemlije” za “ostalu čeljad”, purače, kuhače, drvene žlice, sadače za sadnju duhana, kao i metle i perače, lijepo izrađene drvene škropaljke za blagosovljenu vodu. Sve svoje rukotvorine on daruje prijateljima koji vole starinske kućne pribore, ako ništa, neka im kuću krase. Svaki je dar lijep, ali najdragocijeniji njegov dar je okrugli kamen i na njemu lijepo izrađena golubica i hrvatski grb. Izradio ih je i darovao oveći broj.
S kamenom druguju djed, otac i sin
Matiša je posebno sretan da mu je sin Drago nastavio obiteljsku tradiciju, a vidi da je i unuk Josip zaljubljen ne samo u kamen nego i u sve poslove koje mu otac i djed rade. Grljevčani su starinom poznati po prvoklasnome duhanu. Ponovno su ga počeli uzgajati i svake ga je godine sve više. Drago se, osim obrade kamena, počeo baviti i maslinarstvom. Već je posadio više stotina maslina na nekoliko mjesta, ali jedan maslinik je poseban. Nedaleko od kuće, na kaskade uz brdo, između ovećih stijena, litica i suhozida, dižu se podzidane sićušne zaravni i u svakoj je posađena maslina, a ponegdje i dvije. Tu raste više od sto maslina. Što reći? Divite se masliniku i ljepoti krša iz kojega buji život, ali divite se i onomu tko je imao ideju i volju to ostvariti.
Što sam bolje upoznavao Matišu, sve sam više uočavao da je on, klešući kamen, zapravo “klesao” i sama sebe. Ne samo da je krjepak, čvrst i veseo, on je isklesan u pravoga čovjeka, vjernika, muža, oca, djeda i domoljuba. Klešući kamen, on je naučio strpljivo i uporno klesati sebe, svoj karakter, svoje vrjednote. A klesati sebe zna biti mnogo mučnije nego klesati živac kamen! Njegovo je klesanje odraz njegove čovječnosti, duhovne snage i vrlina.
Dugi i visoki zidovi, i na njima grbovi, svijeće, listovi duhana, križ, rozete, golubice…. Njihova djela koja su izrađivali drugima – spomenici, okućnice, kuhinje, podrumi, sve su to djela djeda Marijana, oca Matiše i sina Drage koji su prepoznali svoje talente, umnožavali ih i prenosili na svoje mlađe. Djela njihovih ruku obogatila su (ali ne materijalno) njih i sve koji prepoznaju da kamen koji oni obrade zauvijek će pričati o njima i njihovoj hrvatskoj grudi.
Naša ognjišta, Godina XLV, broj 7-8, st. 21