Riječ logor, njem. Lager, iz gotskoga ligrs, znači spavaonica, ali u ratnom smislu sabirno mjesto muke i patnje, često i smrti. Nakon II. Svjetskoga rata otvoreni su mnogi saveznički logori za izbjegle osobe, civile i vojnike. Jedan od poznatijih među njima bio je izbjeglički logor „Campo Fermo“, koji se prostirao u gomili betonskih zgrada bivše tekstilne tvornice nedaleko od grada Fermo, koji se nalazi na obali jadranskoga mora u središnjoj Italiji i ima 37.000 st. U njemu se smjestilo oko 2.000 izbjeglica. Iako je strah od izručenja u Jugoslaviju bio stalno prisutan u Fermu, Hrvati su se trudili organizirati normalan život. Počeo je raditi dječji vrtić, osnovna i srednja škola, formirana je Matica Hrvatska, Hrvatski akademski klub, športska društva i  još neke udruge. Istodobno s društvenim i kulturnim djelovanjem na pozornici su izvođene predstave iz hrvatske baštine, hrvatski emigranti intelektualci započeli su političko djelovanje protiv komunističkog režima u domovini. Međutim, generalno stajalište Zapada bilo je naklonjeno Josipu Brozu Titu i partizanima. Usto, jugoslavenske tajne službe našle su suradnike, doušnike među hrvatskim emigrantima, što je dovelo do izdaje i propasti planiranih akcija odnosno do uhićenja i likvidacije pojedinih istaknutijih hrvatskih emigranata. Logor je djelovao od 1945. do 1948.
Ono što je zanimljivo za Fermo i hrvatske zatočenike u njemu svakako je način na koji su logoraši organizirali život, koliko je to bilo moguće u tadašnjim poslijeratnim uvjetima. O tome u predgovoru piše dr. Ante Čuvalo. U logoru je bio heterogen sastav izbjeglica – od profesora, svećenika i umjetnika do vojnika, seljaka i djece. Uz suglasnost britanske uprave birala se hrvatska logorska samouprava koja se brinula za životne uvjete. Imali su kuhinju, ambulantu, pjevački zbor, športsko društvo, dječji vrtić, folklornu skupinu, skaute, te sitne obrtnike – električare, limare, brijače, učitelje, glazbenike. Sagrađena je i kapela, utemeljena je prava hrvatska katolička župa.
Upravo o tim zbivanjima govori ovaj album. Kao što sama riječ kaže sastavljen je od niza slika i popratnih tekstova, negdje kraćih negdje dužih. Zasluga za oblikovanje albuma pripada Mariji Ramljak, voditeljici „Hrvatske male škole“ u logoru Fermo, Augustu Frajtiću, fotografu i dr. fra Dominiku Mandiću, koji je sačuvao albume u Franjevačkoj kustodiji u Chicagu. Uvod i pripremu za tiskanje obavio je dr. Ante Čuvalo, a dizajn i grafičku pripremu Emil Kordić. Nakladnik je CroLibertas Publishers Chicago. Knjiga se u glavnini sastoji od dva albuma: I. od str. 8 – 37. i II. od str. 40 – 55.
Kako na početku kaže voditeljica škole Marija Ramlja, junaci albuma su „mala hrvatska djeca, koja su morala ostaviti svoju domovinu“. Redaju se slike djece – vesele, radoznale, nemirne, razigrane, tužne, ali i ponosne što pokazuju u tuđoj zemlji da su kadri misliti, učiti, stvarati i živjeti. Redaju se tako frajtićevi svjetlopisi s djecom u prirodi, u hodalici, u dvorištu, školi, izletu, kolu i vjeronauku. Tako saznajemo da su napravili prvu priredbu s programom od dva i pol sata, djeca u dobi od 4 do 10 godina. Danas bismo rekli vrtić i osnovci. Napravljena je prava pozornica sa zastorima, okićena grbom i likovima u hrvatskoj narodnoj nošnji. Saznajemo isto tako da su veliku priredbu mališani imali za Majčin dan, da su predstave i igrokazi bili vrsno pripremljeni s obiljem kostima i obrazina. Vidimo na fotografijama da su Malu školu u Fermu posjećivali crkveni, vojni i civilni uglednici, među njima kardinal Ruffini, nadbiskup fermanski i general Findlaj. Na kraju prigodna programa u legendi gospođa Ramljak piše „kako se kardinal čudio visokoj kulturi našega naroda“.
I II. album iz 1946. donosi obilje životnih situacija malih junaka u logoru Fermo. Uz kulturni i športski život mališani marljivo uče engleski i talijanski jezik, pišu školske zadaće, vježbaju kola i plesove, sudjeluju u procesijama, prave male izložbe, skauti idu u prirodu, dijeli se Sveta pričest, kao i druge dječje radosti i obveze. Moraju se za mnoge stvari snalaziti, pa su tako djevojčice za jednu procesiju napravile lijepe haljine od mreže protiv komaraca.
Tako je Album izbjegličkoga logora Fermo ispunjen lijepim slikama i tekstovima, da unatoč ratu, neimaštini i izbjegličkim mukama, pokaže kako malo čovjeku treba za život. A to su u prvom redu pokazala djeca – i to ona najmlađa, koja su hrabro nosila na svojim plećima ratno breme, ali je u njima bilo duha – i vedroga, i ponosnoga, i prkosnoga i nacionalnoga. Zato je listanje ovakvoga albuma malo osvježenje i ugodno iznenađenje. Album je u neku ruku spomenik neuništivom čovjekovom duhu, svojevrsni antiratni manifest, ovoga puta u malenim tijelima, za hrvatski ponos.
Radoslav Dodig