U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinovateorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Katolički tjednik br. 34, Sarajevo, 20. kolovoz 2019.