U nedjelju 15. travnja 2007. u mostarskoj bolnici umro je u 72. godini života, nakon težeg bolovanja od raka na plućima, Vlatko Čuvalo iz Gornjeg Proboja kod Ljubuškog. Iza njega ostaju supruga Stana, petero djece, četrnaestero unučadi, sestra, dva brata, puno rodbine i velik broj prijatelja. Pokopan je u novom probojskom groblju dva dana kasnije. Bio je to ne samo prvi, nego i veličanstven pogreb u novom groblju, koje je smješteno na brijegu koji se kao divna molitva uzdiže prema nebesima.
Pokojnog je Vlatka ispratilo nekoliko svećenika i časnih sestara, velik broj rodbine i prijatelja koji su došli iz bliza i daleka. Među svećenicima bili su mjesni zupnik fra Velimir Mandić te fra Žarko Ilić, fra Vlado Lončar, fra Ferdo Majić, fra Marko Jurič i fra Jozo Grbeš. Bio je to rastanak sa suzom u očima, ali i s osjećajem zahvalnosti što je Vlatko bio dio našeg života i svojom istinskom čovječnošću i dobrotom dotakao mnoštvo ljudi s dubokom vjerom da život nikad ne prestaje. Župnik fra Velimir Mandić je to tako lijepo i dirljivo izrekao u svojoj riječi o pokojniku.
Oni koji Vlatka nisu poznavali mogli bi reći: čovjek živio, radio i mučio se, podigao obitelj, obolio, umro i – hvala Bogu. Takav je život!
Ali Vlatkova životna priča nije baš tako bezbojna i jednostavna. Ovdje iznosim neka svoja sjećanja iz njegove životne drame, ne toliko radi Vlatka, nego radi mlađih generacija, da ne zaborave životne priče svojih stariji, svojih roditelja, djedova i baka. Zaborav njihova života, višeput mukotrpna i bremenita, znači ne samo nijekanje njihova opstanka i ljubavi, nego i nijekanje samih sebe.
Vlatko pripada onoj generaciji koja je u vrlo mladim godinama morala ne samo gledati, nego i proživljavati tragediju rata i poraća, tragediju hrvatskog naroda, tragediju svojih obitelji. Vlatko je kao devetgodišnji dječak morao svjedočiti kako su ga drugovi „oslobodili“ oca koji je poslije Križnog puta „nestao“ negdje u Mostaru, nadomak svoje kuće i obitelji, samo zato što je bio Hrvat. On i druga djeca morali su s odraslima doći na stratište i s jezom gledati strijeljanje nekoliko mladih ljudi samo da bi im se «utjerao strah u kosti“, čak i djeci. Vlatko je također sa strahom morao svjedočiti kako dolaze „osloboditelji“ i gone sve, apsolutno sve, ne samo iz kuće, nego sve živo i iz štale, te se obećaše vratiti isti dan i kuću zapaliti. Sjećam se, kad bi se kasnijih godina o tome uz ognjište ili kod listanja duhana pričalo, onda su stariji znali Vlatka malo i zadirkivati kako je plakao za jednom crnom ovcom, „galom“, kad su je s ostalim ovcama „osloboditelji“ potjerali ispred kuće za „narodnu vojsku.“ On je molio da mu barem njegovu „galu“ ostave!
Kao najstarije od petero djece u obitelji, Vlatko je morao „sazoriti“ puno prije vremena; morao je preuzeti odgovornosti koje su bile za odrasle ljude. Ali i njegovo brzo sazrijevanje bilo je u okolnostima koje je teško danas mlađima i zamisliti. Bila su to poslijeratna olovna vremena; doba straha, progona i psihološkog zastrašivanja svih, starijih i mlađih. Ali on je zrio i sazrio ne u strahu od režima, od onih koji su bili zajašili na grbaču naroda i mislili da njihovoj sili ne će biti kraja. Vlatko i svi oni koji su se trebali plašiti, živjeli su od ponosa da su ostali vjerni sami sebi, svojim uvjerenjima, svom poštenu životu i hrvatskoj baščini. Taj njihov ponos i prkos izazivao je žučnu reakciju kod progonitelja, tako da su oni, moćnici, koji su „svišali i obišali“, živjeli u strahu. Bila su to vremena progona i neizvjesnosti, ali Vlatko i mi mlađi uz njega rasli smo u slobodi i ljubavi Božjoj i obiteljskoj, što nitko ne može oduzeti!
Kao najstarijem sinu, Vlatku je jednostavno bilo „suđeno“ ostati i čuvati djedovsko ognjište. Dok smo mi mlađi imali izbor i rasuli se po svijetu, on je ostao, čuvao i očuvao stari panj koji tamo već stoljećima živi i, hvala Bogu, iz njega danas nove mladice rastu. Premda je to Vlatku bilo samo normalan svakodnevni život, to su trajne vrijednosti, to su znamenita djela, to su živi spomenici, to je život i budućnost ne samo jedne obitelji, nego i hrvatskog naroda i Crkve.
Svi koji su Vlatka poznavali dobro znaju da je bio čovjek šale, ukusne šale, dobre naravi, društven i vjeran u svemu. Mlađima možda nije poznato, ali on je imao i glazbenog dara. U mlađim danima je „po sluhu“ svirao, što bi se reklo, svega pomalo: diple, sviralu, gusle, a najviše usnu harmoniku. Harmonika se uvijek našla u džepu kad je poslije mise i na „derneku“ trebalo povesti kolo. Znao je ponekad zamjeriti mlađim generacijama da su društveno šepavi, da se ne znaju veseliti, zapjevati i šaliti. Život im se sveo na kafiće, brze automobile, drogu; zaziru od obiteljske odgovornosti, zaljubljeni su u same sebe, ne žele dijeliti život s drugima, ne žele se „mučiti“ s vlastitom djecom. Traže veselje u nečemu i negdje izvan sebe, a ne u sebi, u zdravu društvu i u toplini svoje obitelji. Bio je i to jedan od razloga kad su on i jedan broj susjeda u zrelijim godinama organizirali folklornu skupinu u Proboju i jednog Božića iznenadili i obradovali cijelu župu.
Vlatku je šala bila uvije „pri ruci“, pa čak i naši ozbiljni razgovri znali su se odvijati onako u „šegi.“ Možda je vrijedno i zanimljivo reći i to, danas kad bacim pogled unazad u život s Vlatkom, onaj blizu i ovaj daleko, vidim da se nas četiri brata i sestra nismo nikad jedno na drugo ni ozbiljno naljutili, a kamo li se posvadili, što i nije svakodnevna pojava u našim vremenima.
Vlatko je bio najstariji, a ja najmlađi. Znao sam ga ponekad, u šali, možda čak od milja, nazvati „stari.“ On je dosta mlad postao i glava kuće, ali nije volio zapovijedati i drugima govoriti što trabaju činiti. Po njemu, svakome normalnu je jasno što treba raditi i kako živjeti, samo treba to provesti u djelo. On je iskonske ljudske i kršćanske vrjednote živio i očekivao je da tako žive i njegova djeca, ljudi oko njega, ljudi u politici, u Crkvi, svatko. Pošteno živjeti i raditi je za njega jednostavno bilo normalno.
Vlatko nije bio apolitičan, ali nije ni puno pričao o politici. Moglo bi se reći da se politika bavila njime, a ne on politikom. Režim ga nije pustio na miru, ne samo radi njega i njegova ugleda kojeg je uživao, nego i radi obiteljske tradicije. Trebalo je lomiti njega, da bi se ušutkivalo one koji nisu bili na dohvatu. Našli su razlog i zatvorili su ga 25. siječnja 1980. i po žurnom postupku osudili. Naravno, premetačina kuće i sve ostalo je slijedilo, a on je proveo 60 noćiju u zatvoru, od toga 45 dana u samici. Našli su se svjedoci, stari poznanici, a isljednici su bili već dobro poznata imena u Hercegovini. Jedan od njih se posebno isticao maltretiranjem i prijetnjama, te porukama braći mu u svijetu. Po starom običaju, na koncu se nudi i suradnja, a oni će se pobrinuti za njega i njegovu djecu. Ti čuvari „tekovina socijalističke revolucije“ danas „čuvaju“ demokraciju!
Koliko znam, jedna „sitnica“ iz udbaške prošlosti kod nas nije poznata, a tiče se i Vlatka. Naime, osoba koja je radila u kemiskoj čistioni slučajno je naletila na papir u postavi kaputa jednog ljubuškog udbaša koji je donio odijelo na čišćenje, a na tom papiru se nalazio popis osoba koje su bile određene za hitnu likvidaciju u slučaju „kontrarevolucije“. Na tom popisu se nalazilo i Vlatkovo ime. Oni su bili spremni obezglaviti narod, „neprijatelja“! Opet u veljači 1986. došla je hajka, premetačina, ispitivanja i maltretiranja. Danas to zvuči kao priča iz davnina, ali nije to bilo tako davno, niti je to samo priča. To je bio tok rijeke života, Vlatkova i našeg života, kojeg su mutile i zagađivale sićušne sluge terorističkog režima i terorističke države.
Za Vlatka bi se s pravom moglo reći da je bio „sol zemlje“ u kršćanskom, hrvatskom i općeljudskom smislu. On pripada onoj generaciji hercegovačkih Hrvata „starog kova“, koji su bili tvrdi i postojani u svojim uvjerenjima, u poštenju i ljudskosti kao i kamen na kojem su se rodili i živjeli. Živjelo se od teška rada, poštena života i vjere u Boga. Bio je kao svijeća koja je svijetlila i razbijala tminu koju su nametnula vremena u kojima je živio. Gorio je i dogorio. Ali njegovo svjetlo se nije ugasilo, nego se vratilo vječnom Svijetlu iz kojeg je i poteklo. Svjetlu koje ne može nikakva ovozemaljska sila zasjeniti ili ugasiti. Premda je svjetlo Vlatkova života pošlo svom izvoru, toplina njegove ljubavi i čovječnosti koja je iz njega žarila ostaje s nama, njegovom obitelji, rodbinom i svima koje je njegov život dotaknuo i obogatio.
Neka bude Bogu hvala za dar Vlatkova života, a Vlatku hvala na njegovoj ljubavi koju je s nama nesebično dijelio. Bog mu dao vječni pokoj!
Ante Čuvalo
Chicago
Vlatko u mlađim danima