HRVATSKE ŠKOLSKE POČETNICE U NEDAVNOJ PROŠLOSTI I DANAS

Hrvatsko slovo

27. kolovoza 2010.

HRVATSKE ŠKOLSKE POČETNICE

U NEDAVNOJ PROŠLOSTI I DANAS

Od domoljublja do nacionalne samozataje

Piše: Ante Čuvalo

Stara izreka veli da je knjiga najbolji prijatelj. Ali ima svakovrsnih knjiga. One mogu biti što god čovjek od njih želi napraviti — mogu biti izvor znanja, kulture, lijepog odgoja i nadahnuća ili, s druge strane, mogu biti oruđe za pranja mozga, zaglupljivanje i manipulaciju; mogu biti izvor mržnje i drugih zala; mogu biti otrov…. Shvaćajući važnost knjige i školstva, razne ideologije, vlastodršci i svi oni koji su željeli i žele nametnuti svoje svjetonazore i premoć nad drugima nastojali su čim prije i što čvršće zavladati školstvom i osvojiti tvrđave znanja.

Ima već podulje godina otkako se u mojoj kućnoj knjižnici nalaze dvije hrvatske pučkoškolske početnice iz dva različita doba. Obje sam sa sobom donio iz Amerike. Prva je stigla u Ameriku poslije Drugog svjetskog rata, a druga je prodavana u nekadasnjoj (srpskoj) knjižari „Palandich“ u Chicagu, koja je, dakle, širena i među Hrvatima u svijetu, odnosno iz koje su učila (neka) hrvatska djeca u Americi.

Prva knjiga je Moj dom – Početnica i čitanka za I. godište pučkih škola u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1942. , 122 str. Druga je Početnica i čitanka za I. razred osnovne škole. Sastavio radni odbor; (za rad. odbor Ante Blaženčić). Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1949., 128 str. Udžbenici nam, pa čak i oni za najmlađe, mogu poslužiti kao prozorčići u tadašnja vremena i zato sam pregledao i analizirao ove dvije početnice te ovdje dijelim s vama što mi je zapelo za oko. Ali ove dvije početnice zaslužuju i dodatak. Naime, ne će biti na odmet ako malo zavirimo u udžbenike kojima se danas služe đaci prvog razreda u Republici Hrvatskoj i prvaši u djelovima Bosne i Hercegovine (Federaciji) gdje dobrim dijelom žive Hrvati. Dakle, pođimo redom.

Početnica iz 1942.

knijOva početnica je tvrdo uvezana, prednja korica je u veselim bojama; na njoj su narisana djeca u različitim hrvatskim narodnim nošnjama, veseli su, uzbuđeni, bezbrižni, beru cvijeće…. Htjelo se naglasiti da djeca s veseljem idu u školu, ali zasigurno i činjenicu da su sada u svojoj hrvatskoj državi. Na naslovnoj stranici piše ne samo da je to početnica i čitanka za I. godište pučkih škola, nego se naglašuje da je to „u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.“ Tu su i mali hrvatski grb i troplet, ali i ideološki znak: sićušno slovo „U“ iznad grba. Na prvih 33 stranice na svakoj stranici ima jedan ili više crteža, svi su uglavnom iz života na selu, djeca i odrasli su u narodnim nošnjama, u veselim su bojama i veselu zanosu. Poslije 33. stranice manje je crteža i crno-bijeli su. U Početnici, to jest prvom dijelu knjige, sva su štiva tipično dječja, bez ideoloških primjesa. Jedino na stranici 26 nacrtana je skupina djece kako koracaju pod hrvatskim barjakom i kratak tekst koji govori kako će se i oni boriti za domovinu Hrvtsku, te završava „Živjela Hrvatska!“

Drugi dio knjige, to jest „Čitanka“, ima sljedeće podnaslove: Zima odlazi, Proljeće, Ljeto, Dom i škola, Bog i domovina, Čovjek i rad te Priroda i stvari. Dio „Bog i domovina“ sadrži sljedeća štiva: „U selu“, „Gorsko selo“, „Grad“, „Zavičaj“ i „Domovina“, te pjesme: „Molitva“, „Uskrs“, „Večernja zvona“, „Hrvatsko selo“, „Željeznica“, „Domovini“ i „Mali Hrvat“.

Početnica iz 1942. je zasigurno domoljubna i to, moglo bi se reći, veselo domoljubna. Uz znanje, ona nastoji u djeci potaknuti ljubav za njihovo selo, kraj i domovinu. U njoj nema nikakvih oblika mržnje protiv ikoga ili ičega. Bosna i Hercegovina je uključena kao dio domovine i u knjizi se govori o Bajramu kao i o Božiću, te o Džaferu i Salki kao i o Mari, Đuki i Stipi. Na koncu štiva „Domovina“ uskliče se „Živjela Hrvatska!“ i uz to se ipak dodaje „Živio Poglavnik!“ (st. 94.)

Početnica iz 1949.

knij2Ova početnica je mekih korica u tmurnim bojama. Dečko i curica, koji idu u školu, također su u potištenim bojama, preozbiljni su i u manje ili više, „nedefiniranim“ seljačkim narodnim odorama. Svi crteži u knjizi su crno-bijeli. Drugi dio, „Čitanka“, nije podijeljen na podnaslove nego su štiva i pjesme razbacani bez kakva tematskog reda, ali između uobičajenih dječjih štiva stalno se ubacuju i ona s ideološkim nabojem. Već na stranici 16 je crtež dečka Mome s „partizankom“ kapom na glavi i u „pionirskoj“ odori, a onda slijede i druga djeca u takvim odorama. Na stranici 20 djeca (koja tek uče slova!) raduju se zidnim novinama izvješenim na ploči s dvije petokrake. Na str. 26 predstavljeno je slovo „T“, ali nije teško pogoditi kako se najbolje pamti slovo „T“! Tu je nacrtana skupina ljudi koji nose Titovu sliku i natpise: „Tito, Tito, Tito; Svi smo Titovi, Tito nas vodi“. Ispod slike je tekst:

Sav je narod veseo:

Ti-to, Ti-to, Ti-to!

Tito nas voli.

Mi smo Titovi.

Tito je sin domovine.

S Titom je sav narod.

Svi smo Titovi.

Slovo „P“ se vježbalo uz tekst kako pioniri stupaju i pjevaju, u pionirskim su odorama i s „partizanakom“ na glavi, te s jugo-zastavama i natpisom „Tito“ (str. 30).

A na strani 31 tata Pajo iz Armije piše pismo sinu Peri i u pismu naglašava kako pioniri „vole Tita i armiju“. „O“ – otac se vraća iz rata. Naravno s „partizankom“ na glavi, u od Nijemaca popaljeno selo. „Š“ – u šumi su partizani, „Narod je poslušao Šimuna. Šuma je štitila narod.“ „B“ – „Bila je borba“ (uz crtež partizana na fronti). Švabe su palile sela i ubijali narod. „Sa Švabama su išli ustaše“. „Borba nam je donijela pobjedu“. „Danas više nema rata. Mi smo pobijedili. Nema više ustaša ni Švaba. Borba nas je spasila. Mi smo slobodni.“ Zanimljivo je da nema više ustaša, al’ se ne kaže da nema četnika!

Kako bi se moglo učiti slovo „Z“ a ne govoriti o zvijezdi, odnosno zvijezdi petokraki. Tu je i Zoran koji je crtao zvijezde za „vrijeme Švaba“, bio zatvoren, partizani ga oslobodili, i on postao partizan. Na crtežu su zgrade s nacrtanim zvijzdama po zidu i imenom Tito, latinicom i ćirilicom. „Zvijezda je znak slobode. Svi, koji se bore za slobodu, nose crvenu zvijezdu…. Zato i mi nosimo zvijezdu na kapama. I mi smo nosili borcima jelo i poštu.“ „Borbom su protjerali Švabe i izdajice.“ A zna se, izdajice su bili svi koji nisu bili za Tita i partizane!

F“ se najbolje uči uz riječ fašisti! Tako su fašisiti odveli postolara Franu i mučili ga da izda svoje drugove, osudili ga na smrt a on, „Pod vješalima je uskliknuo: Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“ (str. 47)

Riječi Hrvoje i Hrvat pomažu kod učenja slova „H“, ali ne daj Bože da se to ne bi „uravnotežilo“ s „J“ i „S“! Tekst glasi: „Hrvoje i Jovo dva su dobra druga. Hrvoje je Hrvat, a Jovo je Srbin. Hrvati i Srbi zajedno su oslobodili Hrvatsku od fašista.“ (str. 49)

Ž“ se najlakše uči uz riječi Žarko, Živko i živjeli, posebice sljedećim uzvicima:

Živjeli pioniri!

Živio Maršal Jugoslavije drug Tito!

Živjela hrabra jugoslavenska armija!

Živjela Narodna Republika Hrvatska! (str. 53).

Lj“ se uči uz priču o ljubavi, ali ne o svakakvoj, nego o „Bratskoj ljubavi“(str. 59). Tu je crtež dječaka u srpskoj i vršnjaka mu u hrvatskoj (zagorskoj) narodnoj nošnji. Stevo i Ivo pjevaju „Druže Tito, naš rođeni brate, što sjedini Srbe i Hrvate.“ A zatim Smilja i Ljerka pjevaju onu poznatu „ Druže Tito, ljubičice bijela….“, a ispod pjesme je usklik: „Za domovinu – Za Tita Naprijed!“ (str. 60)

Slijedi „Čitanka“, koja je prepuna revolucije, Tita, partizana, petogodišnjeg plana, tvornica, pionira udarnika, te fašista i narodnih neprijatelja…. „Čitanka“ ima 65 stranica i na njima nabrojih spominjanje pionira 20 puta, a jedan od njih obećaje: „Ljubit ću svoje roditelje i braću, sav radni narod, svoju domovinu i druga Tita, a mrziti sve one, koji bi htjeli da nam otmu slobodu.“ Drugi pionir odmah poslije prvog razreda odlazi „na prugu“. Djeca marširaju, igraju se rata protiv fašista koji se spominje 11 puta. Titovo ime se spominje 20 puta; partizani (spasioci) 7 puta, čak i Acu Rankovića jednom. Pri koncu se slavi „narodna armija“, „narodni heroji“, a kako bi knjiga mogla proći bez pjesmice „Titovo kolo – koga ne bi vo’lo!“ Tito je „Bosi dječak“ kojeg „od škole nije mogao odvratiti ni studeni vjetar, ni kiša.“ „Taj negdašnji dječak današnji je heroj, maršal Jugoslavije, naš Josip Broz-Tito.“ Na kraju je i najveća radost mladih pionira, susret i slika s drugom Titom! A knjiga završava poklikom „Za domovinu – Za Tita – Naprijed!“

O bratstvu Srba i Hrvata trabalo je iz malena pjevati:

Dva rođena brata:

Srbin uz Hrvata.

Srca složno biju,

i radost siju.

Ruka ruku steže

I bratstvo ih veže. (str. 77).

Plodove takvog odgoja i bratstva najbolje smo vidjeli unatrag nekoliko godina u Vukovaru, Gospiću, Škabrinji, Dubrovniku….

Početnice ovodobne

Sad zavirimo i u udžbenike prvog razreda naših dana. U ruci su mi dva udžbenika i radne bilježnice koje idu uz njih: Ante Bežen i Vesna Budinski. Prvi koraci: Početnica za prvi razred osnove škole. Zagreb, Profil, 2007., (148 str.) i Radna bilježnica (100 str.). Dr. sc. Ivan De Zan et al. Naš svijet 1: Udžbenik prirode i društva s CD-om za 1. razred osnovne škole. Zagreb,Školska knjiga, 2008., (94 str.) i Radna bilježnica (68 str.).

knij3Pri prvom pogledu lako je zamijetiti da su ovi udžbenici ljepši, moderniji, pedagoški suvremeniji i djeci „prijateljskiji“ od onih iz „bivših“ vremena. Usput zamijetih, premda se u njima govori o modernom životu, oni ni ne spominju kompjutere/računala, a znamo da današnja djeca u tim godinama, u najviše slučajeva, počinju „kljucati“ po tim modernim „mozgovima“. Ali ovdje ne ćemo o tome, nego je riječ o ideološkim „crtama“ u pučkoškolskim početnicama.

Nije teško uočiti da su ovo „gradske“ knjige, pripremljene za gradsku djecu. Dvije knjige pod naslovom Prvi koraci nemaju ništa o selu, kao da i ne postoji. U Radnoj bilježnici ima četiri crteža indijanskih „šatora“ (tipee) iza koji poviruju dva mališana u indijanskim tradicionalnim nošnjama (str. 21), ali nema ništa o hrvatskim selima ili koji crtež iz tolikog bogatstva hrvatskih narodnih nošnji. U udžbeniku Naš svijet ima poglavlje „Selo – mjesto u kojem živim“, ali nema tu ništa o seljacima ili životu na selu, nego nešto malo kako kuće na selu imaju okućnice.

Kad je riječ o domoljublju, stvari stoje ovako: U udžbeniku Prvi koraci, na stranici koja govori o slovu „H“ nacrtana je knij4karta Republike Hrvatske „obučena“ u crveno-bijele kockice. Tu je i velikm slovima ime „Hrvatska“ i rečenica „Hrvatska je moja domovina“. (str. 54.) Kod učenja pisanog slova „N“ uvrštena je pjesma „Naš put“ koja na dva mjesta spominje „Lijepu našu.“ Nadat se je da učitelji ipak tumače djeci o kojoj se zemlji radi. Radna bilježnica koja ide uz gore spomenutu početnicu spominje Hrvatsku opet samo kod vježbanja slova „H“. Tekst glasi: „Hrvatska je moja domovina. Volim Hrvatsku. Tu sam se rodio. Hrvatska je lijepa.“ (str. 68)

Udžbenik Naš svijet je ipak nešto slikovitiji kad se tiče Hrvatske. Tu je crtež škole, a pred školom visi hrvatski barjak (str. 10.), a u razredu iznad ploče visi hrvatski grb (str. 18.). U poglavlju o blagdanima govori se i o „Danu neovisnosti“ (str. 81.). Uz sliku s nekoliko hrvatskih zastavica, tekst poučava: „Domovina je država u kojoj živimo. Naša se domovina zove Republika Hrvatska. Dan neovisnosti slavimo 8. listopada. Mi volimo svoju domovinu.“ Djeca trebaju odgovoriti kako su proslavili Dan neovisnosti i opisati hrvatsku zastavu. Na str. 57. Radne bilježnice djeca uvježbavaju ono što je rečeno i zadano u udžbeniku uz „Dan neovisnosti“.

Zamijetiti je da se u ovim udžbenicima dobro pazi da ne bi „pretjerali“ u „hrvatovanju“. Domoljublje je ograničeno na Republiku Hrvatsku i za one koji su rođeni u njoj. Ali nema nikakve poruke malim Hrvatićima koji su rođeni izvan RH, negdje u svijetu, a koji se budu služili ovim početnicama. Ima li potrebe i njima natuknuti što bi Hrvatska za njih trebala znači i tko su Hrvati, premda nisu rođeni u Republici Hrvatskoj?

knij5Udžbenici kojima se služe prvaši u županijma Bosne i Hercegovine (Federacije) u kojima obitavaju Hrvati su slijedeći: Terezija Zokić, Jadranka Bralić i Marija Musa. Početnica – Tajna slova – za 1. razred osmogodišnje osnovne škole. Mostar, Školska naklada, 2007., (202 str.), Terezija Zokić i Jadranka Bralić. Radna bilježnica B za hrvatski jezik u 1. razredu osnovne škole – Tajna slova 1. Zagreb, Školska knjiga, 2007., (122str.), Dr. sc. Ivan DeZan i dr. sc. Mario Vasilj. Priroda i društvo – Udžbenik za prvi razred osnovne škole, Mostar: Školska naklada, 2006., (72str.).

Čim se otvore knjige tiskane u Mostaru vidi se da su morale proći kroz pet različitih „imprimatura“! Kako je u Bosni i Hercegovini sve „zapuntano u drači i kupini“, tako je i s udžbenicima. U tom metežu, Hrvati posebice moraju biti knij6oprezni da ih se ne okrivi za razbijanje države (jer takvima su oduvijek bili!). Ta se opreznost i samozataja očituje i u ovim početnicama. Tako se sramežljivo provukla riječ „Hrvat“ u Početnici na str. 84. i u Radnoj bilježnici na str 60 kao primjer riječi koje počinju slovom „H“. Isto tako „Hercegovina“ u Početnici na str. 149. Na 183. str. počinje dio knjige „Ljepote našeg jezika“ i srećom ispod naslova je slika na kojoj piše „hrvatski“. Dakle, ipak učimo hrvatski, a ne „naški“. U udžbeniku Priroda i društvo zmijetiti je (str. 18) da na slici vise miniaturni crven-bijeli-plavi barjačići i to je sve što se tiče nacionalnog identiteta hrvatske djece. Ovo je samo sićušni uzorak prilika u BiH. Treba već od malih nogu nametnuti ne „ideologiju“ zdrave ljubavi za ono tko smo i što smo, te u isto vrijeme prihvaćanje i poštivanje drugih i drugačijih, nego „ideologiju“ samozataje (barem kod Hrvata) i prešućivanja drugih.

Zaključne misli

Analizirane početnice tek su mali uzorci vremena u kojima su pisane. Prve dvije (iz 1942. i 1949.) pisane su u razmaku od samo sedam godina, obje za hrvatsku djecu (ili ova druga za djecu Hrvatske!), ali između njih je ogroman jaz. Ona iz 1942. nastoji promicati hrvatsko domoljublje i radost da Hrvati imaju državu. U njoj nema nekih ideoloških, ustaških, natruha osim na dva mjesta. Druga (ona iz 1949.) je puna revolucije, Tita, partizana i pionira koji bi već u tim godinama trebali znati sto je fašizam, petogodišnji plan, ići „na prugu“, biti udarnici i mrziti druge koji su protivnici režima. To je početnica za mlade revolucionare!

Stječe se dojam da su današnje početnice iz RH oprezne u domoljublju, posebice Prvi koraci, a o onima iz BiH, kojima se služe uglavnom hrvatska djeca, da i ne govorim. I jedne i druge, čini se, „lakše“ govore o vjerskim blagdanima, nego o domoljublju. Dok, recimo, u Americi od najmlađih školskih dana djeci se ulijeva ljubav za Ameriku, nacionalni ponos, a vjersko je ostavljeno za privatne škole, Crkvu i obitelj. Udžbenici pokazuju da kod nas u ova vremena njegovanje i jačanje domoljublja ipak nije politički korektno ili probitačno.

Uspoređujući spomenute početnice, zaključiti nam je da je jedino ona iz 1949. (i slične koje su slijedile u socijalističkoj Jugoslaviji) bila puna ideološkog nasilja, u prvom redu nad sićušnom djecom, a zatim nad roditeljima i učiteljima koji su morali to s djecom čitati, gledati i slušati. Ali posljedice ovog i ovakih udžbenika osjećaju se i danas. Svjedoci smo da jedan broj ljudi koji su učili iz ovakvih početnica još uvijek živi u svjetonazoru kojim su bili zadojeni kao „pioniri“. Oni i dalje vode borbu koju je u šumi „započeo drug Tito.“ Premda su „potjerali Švabe i izdajice“, naprijatelji im se, kao fatamorgana, stalno pojavljuju pred očima. Vidimo ih i danas u kapama „partizankama“, pioniriskim maramama i sa slikom njima nezaboravnog i dragog diktatora. Jednostavno se ne mogu osloboditi prošloti; ostali su i dalje na rubu „šume.“ Bilo bi ipak vrijeme da takvi, i svi koji žive u ideološkim bunkerima bilo koje vrste, iziđu iz njih i osjete što znači biti stvarno slobodan čovjek. Ali „zub vremena“ će i dalje mljeti sve ideološke zablude, a u tim svim mijenama važno je da hrvatski pedagozi priređuju početnice koje će prvaši s radošću čitati, koje će biti zanimljivi izvori znanja i radosti, koje će zacrtavati temelje dobrog karaktera, samopouzdanja, samosvijesti i zdrava ponosa na ono tko su i što su, poštivanje svih ljudi, kao i ljubav za svoj hrvatski narod, kulturu i domovinu.