THE LAST DAYS OF AUSTRIA – IZ "ZADNJIH DANA AUSTRIJE"

THE LAST DAYS OF AUSTRIA

by

Military Chaplain Rev. Vjenceslav Vukonić, OFM

Written exclusively for the 1930 edition of Our Hope Croatian Almanac. Croatian Catholic Union U.S.A. Pages 117-138

Republished on the occasion of the 100th anniversary of the beginning of World War I.

Prepared and translated by Duško Čondić and Ante Čuvalo.

IZ “ZADNJIH DANA AUSTRIJE”

Piše: Rev. Vjenceslav Vukonić (vojni kapelan u ratu)

(Naročito i isključivo za Kalendar N. N.)

Objavljeno u: Naša Nada Kalendar za američke katoličke Hrvate za opću godinu 1930. 

Hrvatska katolička zajednica U.S.A. Amerike; uredio ga Rev. Mijo Đuro Domladovac.

 Tiskara: Ameriška Domovina, Cleveland. st. 117-138.

Priredio Ante Čuvalo za ponovnu objavu prigodom 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Continue reading

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi: Novi svijet i novi izazovi

 

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi

Novi svijet i novi izazovi

dr. Ante Čuvalo

 image001

 
Objavljeno u:
 
Fra Dominik Mandić (1889. – 1973) – Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti (Mostar – Široki Brijeg, 24. i 25. listopada 2013.) Mostar – Zagreb: Herc. franj. provincija i Hrvatski institut za povijest, 2014, st. 81-109.
Sažetak: Svrha je ovog priloga osvrnuti se na djelovanje fra Dominika Mandića od njegova dolaska u Sjedinjene Američke Države (1951.) do kraja njegova starješinskog mandata (1955.) u komisarijatu hrvatskih (odnosno hercegovačkih) franjevaca u Sjevernoj Americi. Da bi se to moglo dolično sagledati, potrebno je njegovo djelovanje staviti u povijesni okvir hrvatske emigracije toga vremena, o čemu ću također donijeti kratak prikaz. Na kraju slijede neke prosudbe o fra Dominiku Mandiću, pa i one koje ukazuju na neke njegove ljudske slabosti, da bismo imali što potpuniju sliku njegova lika i djela. Ovaj se prikaz temelji gotovo isključivo na dokumentima koji se nalaze u njegovoj ostavštini.
Ključne riječi: Dominik Mandić, Sjedinjene Američke Države, komisarijat hrvatskih franjevaca, komisar, hrvatska emigracija.
Fra Dominik Mandić: His First Years in America: A New World and New Challenges
Abstract: The purpose of this contribution is to reflect on the work of Fr. Dominik Mandić from the time of his arrival to the United States (1951), until the end of his term as Superior General in the Commissariat of the Croatian (Hercegovinian) Franciscans in North America (1955). In order to have a better assessment of the work of Fr. Mandić after his arrival to the United States, it is necessary to place his activities in the historical context and framework of the Croatian diaspora of the time. Therefore, a short review of this period will be given. The article will present not only Mandić’s virtues but also his human failings. Thus, we will have a more complete picture of his character and his undertakings. This paper is based almost exclusively on the documents that he left behind at the time of his death.
Key words: Dominik Mandić; United States of America; Commissariat of the Croatian Franciscans; Commisar; Croatian Emigration
Dolazak u Ameriku
Fra Dominik Mandić u Sjedinjene Američke Države stigao je 5. studenog 1951. godine.[1] Posjet mu je bio službene naravi. Naime, poslan je od vrhovne uprave Reda Manje braće (OFM) iz Rima obaviti generalnu vizitaciju u Komisarijatu sv. obitelji hrvatskih franjevaca u Americi. Takvi su pohodi svake tri godine uobičajeni i svrha im je sagledavanje stanja u kojem se nalaze pojedinci i zajednica, da bi se lakše mogle donijeti smjernice rada prigodom izbora novog vodstva komisarijata.
Vizitacija je trajala od 19. studenog 1951. do 16. siječnja 1952.[2]  U pismu (3. Siječnja 1952.) fra Vitomiru Jeličiću, članu bosanske franjevačke provincije i tadašnjem generalnom definitoru vrhovne uprave Reda u Rimu, Mandić kaže da nakon vizitacije u Americi kani ostati do proljeća i zatim se vratiti u Rim.[3]
O svoja prva dva mjeseca u Americi 9. siječnja 1952. piše svom bliskom prijatelju i prijeratnom suradniku u političkom i društvenom radu u Hercegovini, gospodinu Žarku Vlahi u Buenos Aires: “Glavni dio mog službenoga posla već sam svršio.
Bio sam do sada u N. Yorku, Clevelandu, Youngstownu, Sharonu, Ambridgu, Pittsburghu, Rankinu, Steeltonu, Bethlehemu, Philadelphiju[!], Baltimoru, Washingtonu, Bostonu, Albany, Baffalo, slapovi Niagare, S. Beneventure’s University kod Oleana, St. Louis, Teutopolisu, Milwaukee. Putovao sam zrakom, željeznicom, a najviše kolima/automobilom. Redovito me je pratio snijeg, ali hvala Bogu, nijesam nigdje imao težega incidenta. Osim fratara i svjetovnih svećenika, u Washingtonu sam posjetio Dra Mačeka i Dra Kreka, a u Syracusi prof. Meštrovića, u N.Y. Ovdje u Milwaukee bili su kod mene u posjetima više mlađih hrvatskih intelektualaca i javnih radnika. Još se upoznajem sa ovdašnjim prilikama, ali općenito već sada svima savjetujem pomirljivost, slogu, složan rad za Hrvatsku na osnovu kršćanskih vječnih načela. Službeno još ću imati posla jedno mjesec dana, a onda ću se malo više pozabaviti ovdašnjim općim vjerskim i narodnim problemima, koji su u vezi s Hrvatskim narodom. Ovdje mislim ostati do na proljeće, a onda ću se povratiti u Italiju, po svoj prilici na kraće vrijeme, jer braća žele da bi došao stalno u USA.”[4]
Sudeći po izvješćima, fra Dominik je bio zadovoljan prilikama u komisarijatu te životom i radom njegovih članova. U spomenutom pismu Jeličiću kaže da se među braćom “osjeća kao kod kuće” i da mu Amerika “dobro prija za zdravlje: sdebljao sam se 7 – 8 funti”. Ali njegovi dojmovi o Americi i američkoj kulturi bili su izrazito negativni pa Jeličiću piše da mu “Amerika mnogo ne prija: premalo se osjeća duha i kulture, a previše materije i trke za novcem. Istina, ja sam se cijeli život bavio s ekonomskim pitanjima, ali sam uvijek taj rad zaslađivao s duhovnim vrednotama, s pastoralnim radom i sa kulturnim nastojanjima i kršćanskim umjetničkim užicima, što manjka u Americi. Ovdje je sve stavljeno na utilitarističku bazu. Ako propovijedaš ili ispovijedaš, dobit ćeš novčanu plaću, ako komu učiniš bilo koju uslugu ili djelo kršćanskog milosrđa, bit ćeš nagrađen novcem. Novac je u Americi mjerilo svakoga rada i svakoga uspjeha. Šport se više cijeni nego znanost, a za umjetnost nemaju gotovo nikakva smisla ni crkveni ljudi, a da ne govorim o svjetovnim ljudima i američkim bogatašima. Ovo mi je sve odvratno, i ne čini mi Ameriku lijepom ni privlačnom.”[5]
Mandićevi dojmovi o Americi tipični su za ljude koji u nju prvi put stignu iz Europe. No kad u njoj ostanu i pobliže je upoznaju, većina je i zavoli. To se dogodilo i fra Dominiku. Ali i prije dolaska američka pomoć, odnosno pomoć franjevačkih zajednica, različitih organizacija i pojedinaca, bila mu je dobrodošla i draga, posebice tijekom izgradnje velebne franjevačke crkve i zgrade središnje uprave Reda u Rimu, kao i u pomaganju izbjeglicama te mnogim ljudima i crkvenim ustanovama u Domovini u poratnim godinama.
Njegovi planovi nekoć su zasigurno bili da se poslije službovanja u Rimu i ratnog vihora vrati u Provinciju. No vjerojatno se već pri kraju rata, posebice kad je saznao za komunističke zločine na Širokom Brijegu u veljači 1945., te prije i nakon toga, otrijeznio od svakog jugoslavenstva pa ga je životni put umjesto u Hercegovinu doveo u Ameriku, gdje je nastavio svoj rad, u prvom redu kao starješina hrvatskog franjevačkog komisarijata. Kroz nakladništvo nastoji doprinijeti radu za slobodu hrvatskog naroda, što čini i slanjem pomoći najugroženijima, a uskoro se posve posvetio povijesnim pitanjima hrvatskog srednjovjekovlja, posebice povijesti Bosne i Hercegovine.
Ostanak u Americi i imenovanje za starješinu
Nakon završene vizitacije fra Dominik je 21. siječnja 1952. napisao izvješće vrhovnoj upravi Reda, u kojem je između ostalog izvijestio da je Komisarijat sv. obitelji utemeljen 1926., a godine 1931. bio predan u okrilje Hercegovačke franjevačke provincije, da ima 35 svećenika, jednog brata laika, 3 studenta filozofije i 16 sjemeništaraca. Od svećenika su 32 bila iz hercegovačke provincije, jedan iz zagrebačke, jedan iz bosanske i jedan iz američke provincije Presvetog Srca Isusova.
Od ukupnog broja, 7 svećenika bilo je rođeno u Americi, 12 ih je došlo u Ameriku prije rata, a 16 iza rata. Komisarijat je tada imao rezidenciju sv. Ante u Chicagu i služio 10 hrvatskih župa u Americi, i to u sljedećim mjestima: New York, Bethlehem, Steelton, Ambridge, Sharon, St. Louis, Chicago, South Chicago, Milwaukee i West Allis. Osim toga fratri su imali tiskaru u kojoj su, između ostalog, tiskali svoja izdanja: tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar.
Izvijestio je da su prilike u komisarijatu dobre u svakom pogledu: u duhovnom, pastoralnom i materijalnom. Treba napomenuti da je mjesec dana ranije provincijalu u Mostaru između ostalog napisao: “Malo ima podijeljenosti između onih koji su prije došli u Ameriku i ovih novijih, i to glavno političke naravi, ali nema jačih mana, hvala Bogu, niti neliječivih zavada.”[6]
Za izbor starješine/komisara najviše glasova dobio je tadašnji starješina fra Vendelin Vasilj (18) a sljedeći po dobivenim glasovima bio je fra Ferdinand Skoko (10). Mandić je predložio novu upravu kako slijedi: starješina fra Vendelin Vasilj, a savjetnici fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković.[7]7 Usprkos željama većine članova komisarijata, vrhovna uprava Reda u Rimu nije poslušala “glas naroda”, nego je 27. veljače 1952. fra Dominika Mandića imenovala starješinom Komisarijata sv. obitelji.
U cirkularnom pismu od 28. veljače 1952. upućenom svim članovima zajednice Mandić javlja da je imenovan komisarom i dodaje da je njegov plan bio ustoličiti novo starješinstvo koje je on predložio po volji većine fratara, zatim se malo odmoriti, vratiti se u Rim i raditi na povjerenoj mu dužnosti, nadajući se povoljnu trenutku za povratak u Domovinu. “Tako sam ja snovao i mislio, ali Bog je drugačije odredio. Vrhovno Starješinstvo Reda zaključilo je, da ostanem ovdje i da preuzmem upravu ovog Komisarijata. Ja iz vlastitog iskustva znam, da Gospodin posebno blagosivlje sv. posluh, i da je za redovnika najbolje, ako u svemu postupi prema željama i prema odluci zakonitih starješina. Tako je glasio i savjet sadašnjeg Komisara, mngp. O. Vasilja, i druge viđenije braće, s kojima sam se mogao posavjetovati.”[8]
Za članove komisarijatskog vijeća imenovani su od vrhovne uprave Reda: fra Vendelin Vasilj, fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković. Mandić u spomenutom cirkularnom pismu poziva fra Vendelina “da i u buduće radi u Upravi komisarijata kao Vicekomisar sa istom požrtvovnošću i ljubavlju, s kojom je dosada radio u Komisarijatu”.[9] Zanimljivo je da u dopisu kojim provincijal fra Mile Leko definitorima hercegovačke provincije (31. ožujka 1952.) javlja imenovanje nove uprave u Chicagu, ne spominje fra Vendelina Vasilja nego samo Zrnu, Skoku i Benkovića,[10] a Mandić u spomenutom dopisu piše da je Vasilj imenovan za vicekomisara.
U više pisama napisanih prijateljima uskoro nakon imenovanja za komisara Mandić naglašava da je bio iznenađen odlukom vrhovne uprave Reda i da je prihvatio dužnost komisara “kao čisti čin sv. posluha”. On to toliko ponavlja da se može posumnjati da možda i nije sve bilo kako na prvi pogled izgleda ili kako je on to predstavio. U njegovoj ostavštini ima znakova da se ipak “nešto kuhalo” i prije njegova imenovanja, posebice zato što su i on i njegov nasljednik u vrhovnoj upravi, fra Vitomir Jeličić, znali da tadašnji hercegovački provincijal fra Mile Leko nije bio zadovoljan sa starješinstvom fra Vendelina Vasilja i da se nadao da će novi starješina biti netko drugi, možda Mandić.[11]
U pismu od 15. siječnja 1952. provincijal Leko piše fra Dominiku: “Mišljenja sam, da će biti najbolje, ako Vi, tu s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen. Ne poznavajući dovoljno tamošnje prilike i stanje, da se odovuda daju definitivne decizije, situacija bi mogla nastati još zamršenija. Jedino je, što želim – in quantum possum – nalažem, da se [ne] upliću u političke zadjevice i trvenja. Svi znamo iz iskustva, koliko su nam takve stvari nanijele štete a nikakve koristi. Preporučite im savjet izabrane posude učeniku Timoteju: Nemo se implicat negotiis saecularibus. – Uostalom, za ono, što me pitate, obratit ću se i pp. Definitorima.”[12]
U pismu od 15. veljače 1952. generalni definitor fra Vitomir Jeličić javlja Mandiću da se na sastanku definitorija govorilo o Mandićevu imenovanju za komisara i da bi to bilo “zgodno” za komisarijat i za njega. “Da bi bili rado primljeni od sve braće u Komisarijatu, o tome nije nitko sumnjao. Općenito se međutim istaklo, da bi to i za Vas lično bio podesniji položaj nego što je onaj ovdje u sv. Anti i da bi se Vi tamo bolje osjećali, pogotovo među svojim, nego u novom ambijentu u Rimu, gdje nemate onog položaja, koji bi odgovarao Vama.”[13] U istom pismu Jeličić naglašava da će on sa svoje strane “nastojati da ispadne onako kao što Vi želite” te da je govorio s generalom Reda i da i on misli da bi se Mandić bolje osjećao u Americi nego na novoj dužnosti u Rimu.
Mandić (20. veljače 1952.) odgovara Jeličiću da mu je vijest o namjeri generalnog definitorija da ga imenuje komisarom došla “neočekivano”. “Ja na to nijesam mislio.”
Kad je pismo primio, otišao je u kapelicu i molio da Isus i njegova Majka “nadahnu Gen. Def. da donese odluku, koja bi bila najbolja za Red i ovaj Komisarijat”. Neka definitorij “zaključi, kako smatra najboljim. Ni s moje ni sa strane druge braće u Komisarijatu ne će imati poteškoća”.[14] Rezultat Mandićevih molitava bio je njegovo imenovanje za komisara, kako je već rečeno, 27. veljače 1952. godine.
Upitna legitimnost
Mandić je legalno imenovan za komisara, ali legitimnost njegova starješinskog mandata kod većine tadašnjih fratara u komisarijatu bila je i ostala upitna. Zajednica nije imala izbora nego ga prihvatiti za starješinu, ali pratio ga je gorak okus da je nametnut. Činjenica je da je Mandić nakon imenovanja za komisara dobio od prijatelja i poznanika lijep broj čestitaka koje je on sačuvao u svojoj arhivi, ali dok pozdravi i čestitke stižu od fratara i drugih iz Europe (Mostara, Splita, Sarajeva, Rima, Španjolske, Švicarske….) i Amerike, nisu pristizale od fratara iz komisarijata. Možda je bilo protestnih pisama, ali u njegovoj ostavštini takvih poruka nema.
Jedino se u njegovu pismu (12. ožujka 1952.) fra Špiri Andrijaniću može zamijetiti da mu je ovaj prije toga “nabacio” što se priča o njegovu imenovanju. Mandić piše: “Što ste iz Italije čuli, to su bablji poslovi. Ja na to [imenovanje] prije nijesam mislio, niti sam s kim o tome govorio. Ako je tko što pisao, bila je njegova lična kombinacija i nagađanje.”[15]
Stav fra Vendelina Vasilja prema Mandićevu imenovanju bio je otvoreno negativan, a zasigurno u tome nije bio usamljen. Mandić i njegovo starješinstvo prihvaćeno je iz poslušnosti, kako se i očekivalo, ali većina se tome nije radovala, što je dovelo i do opadanja Mandićeva ugleda. Odnosi su bili službeni. Kako je fra Dominik bio navikao da ga svi vjerno i radosno poslužuju, čini se da ga je fra Vendelinov stav iznenadio. U pismu fra Tugomiru Soldi (12. ožujka 1952.) o tome piše: “Jedino mi je teško, što viđu da je O. Vendelinu žao, što nije potvrđen za daljni trijenij, i što misli, da sam ja želio i radio da dobijem ovu službu. Neraspoložen je, i teškom sam ga mukom nagovorio da ostane u Chicagu i preuzme gvardijansku, glavnu službu poslije Komisara, u našem komisarijatu. Ja O. Vendelina cijenim i volim, i bit ću srećan, ako on htjedne sarađivati na opće dobro braće i Komisarijata.”[16]16 U pismu od 15. ožujka 1952. fra Baziliju Pandžiću Mandić slično piše: “Od svega mi je najteže, da je bivšem Komisaru žao da je smjenjen, i što misli, da sam ja kao vizitator radio da dobijem ovo mjesto. Ali hvala Bogu! Moj će posluh biti zaslužniji pred Bogom.”[17]
Mandić fra Vendelina za svog zamjenika vjerojatno nije postavio samo da mu ublaži “neraspoloženje”, nego da mu on kao mlad, sposoban i agilan subrat budne desna ruka u vođenju komisarijata. Naime, Mandić je došao u svijet koji nije poznavao.
U prvom redu nije znao engleski jezik (niti je ikada njime ovladao). Nisu mu bile poznate prilike među Hrvatima u Americi ni način na koji funkcioniraju hrvatske župe u toj zemlji i njihov odnos s mjesnim biskupijama, kao i odnos naroda prema svećenicima. Tu je i činjenica da on nije nikada bio “pastoralac”, a služenje na župama bila je glavna misija komisarijata i njegovih članova. On se u zajednicu, u nove prilike i novi svijet kao padobranom spustio računajući da će mu fra Vendelin voditi dnevne poslove, a on one “važnije”, za koje je smatrao da su na visini njegova ugleda i dostojanstva.
Izgleda da mu je ovu ideju o fra Vendelinovoj ulozi natuknuo i fra Tugomir Soldo u pismu iz Rima (28. veljače 1952.), u kojem piše: “Indiskrecijom sam doznao, da Vam je sa strane Definitorija ponuđena služba Komisara u našem Komisarijatu. I radi toga ne mogu a da Vam ne pišem. Najljepše Vas molim, da prihvatite tu službu.
To će biti u interesu Provincije i Komisarijata. Vi ste auktoritet i Vama ne će biti teško sa braćom upravljati, i svi će Vas slušati. Ja znam, da Vam je više dosta upravljanskih služba, ali sbog dobra zajednice prihvatite se i ovaj put. A da olakšate sebi posao, zadržite uza se Vendelina. Neka Vam bude desna ruka. Mlad je, agilan je i prodoran je, pa Vam posao neće biti težak. Tako ćete moći privesti kraju Tavelića mučeništvo, dokumente franjevačke prošlosti i napisati studiju svoje crkve, a svojim auktoritetom, znanjem i iskustvom bit ćete od velike koristi braći i Kustodiji.”[18]
Na Mandićevo razočaranje, fra Vendelin nije odigrao ulogu “sluge pokornoga” pa se za vrijeme svog mandata novi komisar ponajviše oslanjao na fra Ferdu Skoku, tadašnjeg župnika župe sv. Jeronima u Chicagu i člana uprave zajednice, kojega je na kraju svog mandata (1955.), valjda iz zahvalnosti, predložio za nasljednika.
Njegov je prijedlog u Rimu i prihvaćen, premda mu tadašnji generalni definitor fra Inocent Zrinski, franjevac zagrebačke provincije, o tome piše: “Za mene je to [da je predložio Skoku za starješinu] bila neka zagonetka, jer se iz Vaše relazije iz godine 1952. vidi, da niste bili baš oduševljeni za njega.”[19]
Rim – ukloniti i sjenu Mandićeve moći
Opće je mišljenje među fratrima u komisarijatu bilo da se nakon 12 godina (1939.- 1951.) njegove “vladavine” uprava u Rimu htjela osloboditi Mandića i njegova utjecaja te ga je zato poslala u daleku Ameriku. Tako fra Ivo Sivrić u svojim uspomenama “bez dlake na jeziku” zapisa: ”…vrhovna uprava franjevačkog Reda u Rimu formalno je potjerala fra Dominika iz Rima, imenovavši ga starješinom hrvatskih franjevaca u SAD”.[20] Moglo bi se reći da ga je uprava Reda za utjehu “promovirala” za komisara da mu to posluži kao stepenica pri “spuštanju” s vrhunaca moći u Rimu prema nizinama zemaljskim. Po završetku svog definitorskog mandata u vrhovnoj upravi Mandić je “28. srpnja 1951. imenovan upraviteljem franjevačke tiskare u Rimu koju je osnovao i koju je sve dotada uglavnom vodio”.[21] Ali, kako mu napisa i definitor Jeličić u citiranom pismu od 15. veljače 1952., položaj komisara u Americi bio mu je “podesniji” nego onaj u Rimu pa je vjerovati da je i Mandić bez oklijevanja prihvatio tu ideju ili ju je i sam priželjkivao i prije dolaska u Ameriku.
Mostar – ušutkati nepodobne
Ima pokazatelja da je za Mandićev odlazak u Ameriku i imenovanje za starješinu postojao i drugi, politički, motiv. Naime, u tadašnjoj franjevačkoj upravi u Hercegovini i šire vjerovalo se da on svojim autoritetom može ušutkati ili barem stišati glas domoljubnih “ekstremista” među tamošnjim hrvatskim fratrima u Americi, koje je režim redovito proglašavao ne samo ustašama, nego neke od njih i zločincima, čak i neke koji su u Americi bili još i prije Drugog svjetsko rata – fra Ljubu Čuvala, na primjer. Smatralo se da njihov rad u Americi nanosi štetu fratrima u Hercegovini i šire. Da se o tome govorilo i u Rimu, svjedoči pismo koje fra Dominik (24. studenog 1952. – tijekom posjeta Rimu) piše uredniku Danice fra Častimiru Majiću: “U Kuriji su uvjereni, da su zadnja zatvaranja i osude u Mostaru posljedica politiziranja hercegovačkih franjevaca u USA i pisanja Danice. Ovdje je mišljenje, da se Danica pretvori u opće kulturni i katolički tjednik ili da se preda u ruke svjetovnjaka. Uspio sam da se ne donosi nikakva odluka, nego da se prepusti nama da stvar uredimo, kako će biti najbolje za hrvatsku i katoličku stvar i u USA i u staroj domovini Hrvatskoj.”[22]
Tadašnji provincijal fra Mile Leko u spomenutom pismu od 15. siječnja 1952. Piše Mandiću: ”…[B]iti [će] najbolje, ako Vi, tu [u Americi] s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen.” A ovu pomalo kodiranu poruku provincijal razjašnjava u pismu fra Baziliju Pandžiću nakon Mandićeva imenovanja za komisara: “Sve nas je ugodno razveselila vijest, da je naš bivši mnp. Definitor sad tamo u USA Komisar. Prije s Vendelinom[23] nije bilo sretna kombinacija ni za braću onamo a pogotovo za nas ovamo. To sam rekao bivšem Definitoru, a sadašnji zna to vrlo dobro. Stoga mi je drago i zahvaljujem Bogu, što je ovako učinjeno, te se molimo, da bude okrunjeno dobrim uspjehom.”[24] Dakle, bivši definitor, to jest Mandić, i Jeličić (njegov nasljednik) bili su upoznati s mišljenjem fra Mile Leke o fra Vendelinovoj “nepodobnosti” i željama provincijala da on ne bude ponovo izabran za starješinu.
U pismu iz Splita (6. svibnja 1952.) koje je potpisao fra Karlo (iz teksta se vidi da je to bio fra Karlo Nola, tadašnji provincijal splitske franjevačke provincije) stoji i sljedeće: “Drago mi je Vaše imenovanje za komisara, a i čestitam. Znam, da je to Vama sada teže, ali glede nas ovamo dobro je, da ste Vi tamo, da smirujete duhove; a i toga nam treba.”[25]
Treba imati na umu da su fra Mile Leko, fra Vitomir Jeličić i fra Karlo Nola bili bliski prijatelji fra Dominika Mandića i vodeći čimbenici među fratrima koji su prihvatili ideju suživota s jugo-komunističkim režimom. Prva su dvojica bila članovi svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u Bosni i Hercegovini, a potonji je bio na osnivačkoj skupštini udruženja u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. i jedan od govornika na tom skupu.[26] Nadalje, kako se može vidjeti iz arhiva UDB-e, Nola je još 1947. savjetovao fratrima u svojoj provinciji da “moraju pomagati Narodnu vlast i nastojati da dodje do modus vivendi izmedju crkve i države. Upozorio ih je na činjenicu da je u FNRJ riješeno Hrvatsko pitanje sa kojim mogu biti oni zadovoljni, te da smo tako osigurani od naših vanjskih neprijatelja Italijana i Njemaca.
Ne smiju se nikako sastajati sa narodnim neprijateljima i moramo pomagati obnovu zemlje.”[27] Također, Nola je 5. rujna 1949. izvijestio ministra unutarnjih poslova NR Hrvatske Stevu Krajačića “da je kao vizitator u Hercegovini u svibnju te godine nastojao i uspio da u upravu Hercegovačke franjevačke provincije budu izabrani ‘ljudi snošljivi prema narodnoj vlasti’”.[28]
Fra Dominik Mandić je, blago rečeno, “imao razumijevanja” za svećenike/fratre koji su utemeljili svećeničko udruženje “Dobri Pastir” i kao generalni definitor bio njihov zaštitnik u Rimu. Pravdao je njihova djela i namjere koliko je mogao kod generala franjevačkog reda i u Vatikanu, a i general i Vatikan su bili protiv toga udruženja. On (10. ožujka 1950.) piše bosanskom provincijalu fra Jozi Markušiću “da je zagovarao Udruženje na odgovornim mjestima, koja hoće da svećenici čuvaju neokaljanu katoličku vjeru i crkvenu stegu”. Preporučuje mu da paze na to. “Neka sve nastoje raditi u dogovoru s biskupima.”[29]
Mandićevo razumijevanje za udruženje “Dobri Pastir” u prilikama kakve tada vladaju u Jugoslaviji vidi se i iz pisma koje 2. veljače 1952. (prije nego je imenovan poglavarom) šalje iz Chicaga definitoru Jeličiću u Rim: “Vidjeli ste, kako je lijepo priredio [fra Rufin Šilić] Kalendar Dobri pastir za god. 1952. Pun je lijepe pouke, koja je čitaocima pružena u jednostavnoj, ali misaonoj i mudroj formi. To je prava apologetika kršćanstva i kat. Crkve. Premda to izričito ne veli, Kalendar Dobroga pastira za god. 1952. jest trajna i jaka polemika s komunizmom. Sva su kriva i bezvjerska načela komunizma prorešetana i snažno pobijena. Svaki katolik koji taj Kalendar pročita, bit će ojačan u svojoj sv. vjeri, i ponosan na svoj katolicizam. Ja sam mnogo zahvalan fra Rufinu i drugim suurednicima i piscima Kalendara. U Jugoslaviji, gdje se nesmije ništa štampati što je kršćansko i katoličko, Kalendar Dobroga pastira god. 1952. učinit će mnogo dobra i u srcima mnogih čitatelja ojačat će vjeru i kršćansko osvjedočenje. Svima koji su sudjelovali na izdanju Kalendara Dobri pastir za god. 1952 neka bude hvala na uspjelom katoličkom apologetskom djelu, i na kuraži s kojom je pisan u zemlji progona, gdje se više cijeni glavica kupusa nego ljutska glava.”[30] Očito je da on osuđuje režim, ali hvali djelo koje je mogao iznjedriti samo kompromis s režimom.
U pismu (3. siječnja 1952.) definitoru Jeličiću Mandić piše: “Čujem da je dolazio u Rim Vaš prijatelj Smajo. Naravno, po srijedi su državni razlozi, ali ja mislim da mu je jedan od glavnih razloga bio, da vidi svog ‘prijatelja’ Vitomira. Jeste li mogli od njega što nova saznati? Kakav je dobio utisak o našoj Kuriji i crkvi?”[31] Jeličić mu već 9. istog mjeseca odgovara: “Moj ‘prijatelj’ je bio incognito, ne želi da se zna da je bio, veli u nekim trgovačkim poslovima (ako je moguće). Nije radi toga htio doći ovdje u kuriju, ja sam se s njim vidio vani. Teško je od njega išta saznati, osim da im Vatikan plaho smeta svagdje, napose u Americi.”[32] Ovo “napose u Americi” vjerojatno se odnosi (i) na hrvatske svećenike u Americi i taj Smajo je došao, podrazumijeva se, iz Bosne i Hercegovine u Rim (i) radi njihovih antikomunističkih i antijugoslavenskih djelatnosti u toj slobodnoj zemlji.
Što je Vatikan mislio o udruženju “Dobri Pastir” i fratrima u njemu, pokazuje činjenica da se fra Vitomir Jeličić, koji je bio savjetnik udruženja za pravna pitanja, “na zahtjev Vatikanskog Državnog Tajništva odrekao” službe generalnog definitora Reda na Uskrs 13. travnja 1952. Odmah je tu vijest javio Mandiću, ali mu nije smio ništa reći o razlozima odreknuća.[33] Mandić 8. svibnja 1952. piše ex-definitoru Jeličiću tumačeći mogući razlog zašto je optužen za “filokomunizam” i veli:
“Moguće da su u Drž. Taj. … povukli na srijedu optužbe protiv Svećeničkog udruženja u B. i H., koje postoje od njegova osnutka. Mi smo negda, Preč. O. General i ja, stišavali te optužbe dokazujući, da su naša braća potpuno pravovjerna i poslušna Sv. Stolici, a da su osnovala Svećeničko udruženje samo zato da zaštite svećenike i pravovjerni narod od potpunog iskorijenjenja. (…) Vaše riječi i spisi, koje se negda nevino tumačilo, sada su mogli postati neispravni i vrijedni ukora.”[34]
Fra Karlo Nola bio je u to vrijeme određen za generalnog vizitatora Hercegovačke franjevačke provincije, što mu je neslužbeno bilo već i javljeno, ali dekret nije dolazio. No Vatikan je “opozvao Nolu, jer je pristaša Udruženja i jer je držao onaj malo nezgodan govor na osnivačkoj skupštini Udruženja”.[35] Umjesto Nole provinciju je pohodio fra Inocent Zrinski iz zagrebačke provincije.
Definitor Jeličić i provincijal Leko, a možda i vodeći ljudi u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, izgleda da su smatrali da je po svojoj nekadašnjoj ideološkoj orijentaciji, svom ugledu i autoritetu fra Dominik Mandić idealan za novog starješinu u Americi, koji će neutralizirati “ekstremiste”[36] u komisarijatu. Ali, na njihovu žalost, fra Dominik nije ispunio njihove nade. Ako je i imao namjeru nešto takvo poduzeti, njegova metamorfoza od jugofila u istinskog hrvatskog državotvorca bila je dovršena njegovim dolaskom u Ameriku.
Što se tiče narodnog rada fratara u Americi, jasno je sročio svoj stav provincijalu Leki u pismu od 5. travnja 1955.: “Kako viđu iz Vaših zadnjih pisama, Vi ste krivo informisani o našem držanju i pisanju ovamo. Razlike koje postoje u Vašem i našem gledanju i držanju nužne su posljedice tamošnje i ovdašnje stvarnosti. Vaši se pogledi upiru na sadašnjost i održanje na životu, a mi u slobodnom svijetu moramo gledati na budućnost i načelnost. I upravo s ovoga općega i dubljega gledanja Vaše je držanje, svih vas tamo, kako Vam je poznato, bilo jako kritizirano i osuđivano u samome Rimu. Ja sam vas uvijek branio i dokazivao sam, da je vaše držanje u interesu vjere i naroda. Govorio sam, i mislio s pravom, da Vi u interesu održanja morate voditi računa o postojećim stvarnostima i ići sve dotle, dok ne budu u pitanju dogmatska načela. Kad bi drugačije radili, nepotrebno bi nanosili štetu sv. Crkvi i narodu.
Vaš potrebni i dozvoljeni oportunizam mi u stranom svijetu niti možemo niti smijemo slijediti. Mi u slobodnom svijetu, u Americi, moramo voditi računa o našoj stvarnosti, gledati i raditi za bolju budućnost Reda i naroda. Kada bi mi u ovdašnjim prilikama mislili i pisali, kako Vi mislite i pišete u Vašoj stvarnosti, nas bi ovdje i naši najbolji vjernici, i naša hrvatska i američka sredina smatrali izdajicama. Vaša i naša stvarnost je različita, pa je nužno da svatko ide svojim putem gledajući da budemo korisni svetoj Crkvi i svom narodu, kojima moramo služiti i za njih se žrtvovati.”[37]
Poruka je jasna, neka “svatko ide svojim putem”. Ali sve do pred kraj komunizma i Jugoslavije postojala je u hercegovačkoj provinciji struja koja je smatrala da bi radi (dobrih) odnosa provincije s državnim vlastima, fratri u Americi trebali (za) šutjeti. Fra Dominik ne samo da nikoga nije ušutkivao, nego je i sam postao glasan zagovornik hrvatske državne samostalnosti i slobode.
 
Mirne vode tijekom starješinskog mandata
Od preuzimanja starješinstva pa do kraja Mandićeva mandata u proljeće 1955. komisarijat hrvatskih franjevaca u Americi plovio je mirnim vodama. Premda je Mandić u svom izvješću provincijalu početkom 1952. napomenuo da je bilo nekih razlika između novodošlih i “starodošlih”, i to je s vremenom nestalo. On piše provincijalu Jerki Mihaljeviću (11. lipnja 1955.) da u komisarijatu “nema posebnih poteškoća ni problema: sve je upućeno i teče redovitim putem”.[38]
Među važnijim pothvatima tijekom njegova mandata bila je kupnja i obnova dviju kuća u Chicagu, od kojih je jedna pretvorena u prvi samostan hrvatskih franjevaca u Americi, a u drugu je proširena već postojeća franjevačka tiskara. Naime, prva kuća koju su hrvatski franjevci u Americi (1943.) kupili za svoju uporabu, neovisno o župama, bila je zgrada na Drexel Boulevardu u Chicagu, nekoć vlasništvo bogataša Ryersona (Martin A. Ryerson, 1856. – 1932.). Služila je kao rezidencija fratrima koji nisu bili na župama i starješini komisarijata. Susjedna kuća na Ellis Aveniji, vlasništvo obitelji bogataša Swifta (Gustavus F. Swift, 1839. – 1903.), bila je već godinama prazna i kupljena je 1952. Bogataši su zbog dolaska crnaca u taj dio grada napustili svoje prostrane vile i s vremenom ih vrlo jeftino prodavali, pa i poklanjali.
Zbog dolaska novih fratara i sjemeništaraca iz Europe, kao i zbog izdavačke djelatnosti, fratri su kupili dvije napuštene kuće Swiftove obitelji. Fra Dominik je s ponosom na više strana javio vijest o kupnji: “Ovih dana kupili smo dvije kuće za budući novi samostan u Chicagu. Nalaze se odmah uz dosadašnju kuću na Drexel blvd. Glavna kuća bila je vila za stanovanje najvećega američkog tvorničara mesa, Swift-a, a druga manja za njegovu poslugu i gospodarstvo. Velika kuća, na pet podova (floor), ima 22 sobe i druge nuzprostorije. (…) Kada bi se danas ove dvije zgrade pravile, zapale bi sigurno jedan milijun dolara. Nama je obadvije ustupio vlasnik za samih 25.000$. Zapravo darovao nam.[39] Novu kuću preuređujemo za naš budući samostan. Tamo će prijeći sva braća iz Drexel blvd 4852 [4851!], a dosadašnja kuća ostat će za naš redovnički pomladak. Gospodarsku zgradu spojit ćemo s tiskarom i tamo urediti slagarnu, otpremu i uredništva. Ta se zgrada nalazi tik uz našu tiskaru, i može se s njom zgodno ujediniti. (…) Ja sam dao savjet, da se kupi Swiftova vila, spoji sa sadašnjim našim posjedom i tu izgradi naš budući samostan sv. Ante. Iz početka je bilo kod mnogih otpornosti i predrasuda, ali su brzo svi uvidjeli, da je ovo vanredno lijepa stvar i pogodna za daljni razvoj našega rada u Chicagu. Sada su svi zadovoljni i zahvaljuju Bogu, da nije što drugo prije kupljeno. Bez sumnje Božja providnost i posebna pomoć Gospina bdjela je nad cijelom stvari i vodila sve k cilju, da se na Drexelu stvori jedna velika i lijepa franjevačka kula rada i molitve.”[40]
Mandić (14. ožujka 1952.) izvješćuje i provincijala Leku o kupnji kuće i javlja mu da je novo starješinstvo zaključilo “da se naša kuća sv. Ante u Drexel Blvd Chicago proglasi i uredi kao pravi redovnički samostan”, da će novi samostan biti u novokupljenoj kući i da je za prvog gvardijana imenovan fra Vendelin Vasilj.[41] Blagoslov i svečano otvaranje prvog samostana hrvatskih franjevaca u Americi u novokupljenoj kući bio je 3. kolovoza 1952.[42] U pismu od 26. veljače 1953. Mandić podnosi provincijalu u Mostaru troškovnik i izvješćuje da je obnova kuće stajala 82.857 dolara.[43] Njegov je plan bio čim prije dovesti i sestre franjevke iz Hercegovine koje bi radile u samostanskoj kuhinji, tiskari i drugim poslovima.[44] Ali uza sve njegove dobre namjere, sestre su došle tek 1968. godine.
U više pisama s početka svoga starješinskog mandata fra Dominik naglašava da je kupnja napuštenih Swiftovih kuća bila njegova ideja i zasluga, ali po usmenoj predaji, koju sam više puta osobno čuo od fratara iz tog vremena, zasluga za kupnju i obnovu kuće pripisuje se fra Vendelinu Vasilju. To potvrđuje i službena mrežna stranica fratara u Chicagu, na kojoj čitamo da je kuća kupljena “i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena”.[45] Vjerojatno su kuće kupljene na kraju fra Vendelinova ili na samom početku Mandićeva mandata, a preuređivanje je predvodio fra Vendelin, ali ne kao komisar, nego kao prvi gvardijan.[46]
Za vrijeme Mandićeva mandata hrvatski su franjevci utemeljili još jednu hrvatsku katoličku župu, u Monessenu, Pennsylvania, a Mandić u izvješću o stanju u 11 župa u kojima su tada djelovali članovi komisarijata hrvatskih franjevca iznosi i sljedeće podatke za razdoblje od 1952. do 1955. godine. Ovo donosimo radi boljeg uvida u tadašnje prilike među Hrvatima u Americi i iscrpnijeg sagledavanja rada tamošnjih fratara. U svim župama zajedno bilo je tijekom te tri godine: krštenih 1362, vjenčanih 489, umrlih 652, ispovijedi 157.400, pričesti 327.900, nedjeljnih i blagdanskih propovijedi 5874, učenika na vjeronauku 4467, misija i duhovnih vježba 52, broj duša (25. II. 1955.) 20.279, kongregacija Trećeg reda 7 s 237 živih članova i u 9 župnih škola 49 sestara.[47] Pored ovih statistika, Mandić je redovno i iscrpno davao financijska izvješća članovima zajednice i provinciji, što svjedoči da je bio dobar administrator, a iz pisama se vidi da je u svim nesporazumima s braćom izbjegavao konfrontacije i nastojao sve rješavati tihim putem.
 
Humanitarni rad
Dobro je poznato da je fra Dominik Mandić bio prava osoba na pravom mjestu kad se odmah poslije rata mnoštvo hrvatskih izbjeglica našlo po logorima i izvan njih u Italiji. On je tada bio generalni definitor i ekonom franjevačkog reda u Rimu. Novac je pristizao od franjevačkih provincija, posebice iz Amerike, za izgradnju franjevačke kurije i crkve u Rimu, a on je predvodio te velike radove.
Novac iz hrvatskog franjevačkog komisarijata u Americi koji je bio namijenjen hercegovačkoj provinciji ostajao je tijekom rata na pologu u Rimu, te je Mandić i to imao na raspolaganju. Osim toga on je “zaista imao lijepu svotu američkih dolara s kojima je radio na burzi (…), a bila je velika potražnja za američkim dolarima”.[48] Dakle, dobivenim novcem iz više izvora i stečenim u zamjeni dolara za lire Mandić je pomagao pojedincima, obiteljima, đacima i studentima, te sponzorirao razne djelatnosti u logorima. Bio je vodeći među tadašnjim hrvatskim svećenicima u Rimu u humanitarnom radu za svoje sunarodnjake u tim kriznim vremenima.[49]
Po dolasku u Ameriku fra Dominik je, kao komisar/starješina hrvatskih franjevaca, slao pomoć na više strana. Naravno, on je to mogao raditi zaslugom dobročinitelja i fratara koji su prikupljali i slali mu novac za dobrotvorne svrhe. On je u ime fratarske zajednice, a u nekim slučajevima i na svoju ruku, slao pomoć na razne načine: novac, hranu, odjeću, obuću i druge potrepštine, a svećenicima i misne intencije. Hrana se slala ponajviše preko braće Šare u Trstu i Ante Budimirovića u Rimu, a pošiljke su sadržavale, između ostaloga: brašno, rižu, ulje, šećer, mlijeko u prahu, kavu, grah, slaninu, mast, sapun za pranje, sapun za osobnu higijenu i druge potrepštine. Slalo se na puno strana, posebice provinciji u Mostaru i njezinim članovima, kao i drugim franjevačkim provincijama, sjemeništima, bogoslovijama, časnim sestrama i drugim crkvenim ustanovama, kao i za svećenike u zeničkom zatvoru preko časne sestre koja je u Zenici živjela i o njima vodila brigu koliko je bilo moguće. Slalo se i rabljenu ali kvalitetnu robu koju su fratri kupovali po niskoj cijeni od dobrotvornog društva svetoga Vinka Paulskog (Society of St. Vincent de Paul) u Milwaukeeju, Wisconsin,[50] a koja je mnogima itekako dobro došla u vrijeme velike neimaštine nakon rata.[51] Osim u Domovinu, pomoć je slana na više strana u svijetu: pojedincima, studentima, invalidima i, posebice, u izbjegličke logore u Europi: u Italiji, Austriji i Grčkoj.
Hrvatima u logoru Lavrio u Grčkoj šalje malu pomoć pred Božić 1953. i piše: “Bolno nas se doimlje vaše stanje.”[52] Za Uskrs 1954. šalje im čestitku i dar te poručuje: “Mi radimo da bi se svi izbjegli Hrvati preselili u USA.”[53] Za one u centralnoj Italiji šalje pomoć preko Hrvatskog dobrotvornog društva u Rimu i vlč. Krunoslava Draganovića. U pismu Draganoviću (22. ožujka 1953.) Mandić šalje uskrsni dar od 200 dolara za izbjeglice od Hrvatske pomoćne akcije “da znaju da nijesu zaboravljeni i da netko na nje misli”.[54] U logore u južnoj Italiji pomoć šalje preko vlč. Josipa Borošaka, a u Trst preko fra Dionizija Lasića u Rimu.[55]
Iz logora Capua velečasni Josip Borošak (21. srpnja 1953.) piše Mandiću o prilikama u izbjegličkim logorima i slanju pomoći. Kaže između ostalog i sljedeće: “Zadnja pomoć, koju ste poslali u logore u kojima radim bila je za Uskrs. Tom zgodom svaki hrvatski izbjeglica je dobio po nešto. Zadovoljstvo je bilo veliko.
Kako je od toga vremena prošlo nekoliko mjeseci, a potrebe su kod obitelji, djece i bolesnika jednake to sam slobodan zamoliti Vas, ako Vam je moguće izpred ‘Hrvatske Pomoćne Akcije’ poslati na moje ime – ovaj put samo za bolesnike-invalide, djecu-obitelji – dakle za one najpotrebnije… Nalaze se u bolnicama naši, mnogi bez ikakve pomoći ili Lire, tu su naši invalidi, pa neke s mnogo djece obitelji itd. Naročito bolesnici u logoru Pagani su bijedna stvorenja: bez dovoljno hrane, bez dobivanja odijela i cipela. Dosta je rečeno, ako Vam spomenem, da su svi bolesnici u tom logoru ovih dana predali sudu Upravu logora (A. M.P. Administrazione Missione dela Pace), budući da kao t. b. bolesnici i invalidi oskudijevaju sa najnužnijim, a od I.R.O-a su primili za svakoga velike svote, tj. za pristojno uzdržavanje… Tamo ima naših 22…Uglavnom stanje je ovako:
• 53 djece do 15 godina u tim logorima: Capua, S. Antonio, Aversa, Pagani i Mercatello
• 47 što bolesnika, što staraca, što invalida, kako u logorima, tako u bolnicama
Ovi su najpotrebniji i za ove sam slobodan zamoliti Vas, tako da bi im za Veliku Gospu podijelio. Pa makar kakva malenkost dobro će doći svakom djetetu i bolesniku…”[56]
Pomoć izbjeglicama u Austriji išla je preko vlč. Vilima Cecelje, odnosno preko hrvatskog Karitasa u toj zemlji. Velečasni Cecelja, moleći za pomoć, između ostalog piše: “Evo odlučih se obratiti na Vas, znajući da ste Vi uvijek imali razumijevanja za naš siromašni svijet. Da Vam pišem o jadu i bijedi nije potrebno. Došli ste i sami iz Europe pa ste svjedok svega. Htio bih Vas upozoriti na jednu bolnu činjenicu u kojoj leži naša velika poteškoća. Amerikanci i Austrijanci obustavili su primanje novodošlih izbjeglica u prihvatne logore, jer da nisu od onih ‘iza željeznog zastora’. Tako sad sav naš svijet koji dolazi, a ima ga mnogo, ostaje jednostavno na ulici. (…) Bježali su da se domognu slobode, a upadaju u teško ropstvo neimaštine i gladi.
(…) Najviše izbjeglica iz domovine dolazi u Austriju i naše su potrebe prema tome najveće. Živimo od milosti Božje.”[57]
Mandić je, osim hrvatskim studentima u Španjolskoj, slao pomoć i nekim drugim pojedincima, vjerojatno bez znanja uprave komisarijata. Na primjer, sinu Ante Cilige Pavlu, srednjoškolcu u Parizu,[58] i Dragi Barsiću, sinu svojih prijatelja Ivana i Ruže Heinrich iz Buenos Airesa, koji je tada studirao u državi Ohio, SAD. Iz pisama se vidi da je gosp. Heinrich bio iz Sarajeva i da je bio bliži Mandićev suradnik u poratno vrijeme u Rimu.[59]
Hrvatska pomoćna akcija i Fond kardinala Stepinca
Odmah nakon rata hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkom Državama utemeljili su Hrvatsku katoličku pomoćnu akciju (Croatian Catholic War Relief Association) i obratili se hrvatskom narodu i američkim biskupima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Prikupljene doprinose slali su preko Bratovštine Sv. Jeronima u Rimu.[60] Već prije fra Dominikova dolaska u Ameriku “Pomoćnica” se pomalo gasila pa su je fratri odlučili obnoviti i preko nje prikupljati darove za potrebne. U okružnici braći od 11. listopada 1952. Mandić piše o Hrvatskoj pomoćnoj akciji: “Potrebe Hrvata, koji stradaju radi odanosti svojoj sv. vjeri i Domovini, svakim danom rastu. Da bi se tim potrebama barem donekle moglo udovoljiti, prema prijedlogu bratskih konferencija za vrijeme sv. duhovnih vježba Komisarijatsko vijeće na sjednici od 25. IX. t. g. zaključilo je, da se opet oživi, u našem djelokrugu ‘Hrvatska pomoćna akcija’ za pomaganje potrebnih Hrvata u Inozemstvu i Domovini. Prema tome zaključku u svakoj se našoj župi ima trajno i sistematski sakupljati za Hrv. Pomoćnu akciju, napose u svim našim župama ima se svake druge nedjelje kupiti druga kolekta [milostinja] u tu svrhu. Potanje naputke za sakupljanje prinosa za Hrv. pomoćnu akciju donijet će u narednim brojevima Danica i Hrv. Kat. Glasnik.”[61] Otada su franjevci vodili Hrvatsku pomoćnicu, a Savez hrvatskih svećenika u Americi, u kojem su bili svjetovni svećenici i redovnici, utemeljio je Fond kardinala Stepinca u namjeri da se novac iz njega šalje po kardinalovoj želji.[62]
O Pomoćnici i Fondu Mandić piše prijatelju Vlahi: “[Tvoja] misao o Fondu kard. Stepinca već je ostvarena, naravno u našim hrvatskim krugovima i u dosta čednoj formi i uspjehu. Sakupljanje za taj Fond pokrenuto je nakon sastanka hrv. Svećeničke zajednice [misli se na Savez hrvatskih svećenika u SAD] ovdje u Chicagu koncem listopada o. g. Osim te akcije postoji i Hrv. Pomoćna akcija, koju sam ja s našim franjevcima pokrenu u rujnu o. g. (…) Oba fonda, Stepinčev i HRPA, imaju glavno pred očima hrvatske iseljenike i njihove potomke. Gdje bude izgleda pokucat će i na tuđa vrata. (…) Prinose dakle HRPA trošit ćemo za sadašnje dnevne potrebe, a one Stepinčeva fonda zasada će se polagati na banku, dok sam Kardinal Stepinac ne odredi u što i na koji će se način utrošiti. (…) svijet teško daje, i (…) ni jedan ni drugi fond ne će imati Bog zna kakvih sredstava na raspolaganje. Ja sam voljan na ovom polju raditi i sve učiniti, da se pomognu potrebni u Izbjeglištvu i u našoj patničkoj Domovini.”[63]
Trebalo je pomagati ne samo izbjeglice u logorima, nego i one koji su pristizali u Ameriku. Tako Mandić u okružnici od 31. listopada 1953. članovima komisarijata, između ostaloga, piše: “Na sastanku svećenstva u Chicagu, dne 26. X. o. g. osnovan je posebni svećenički odbor, koji će se brinuti za smještaj izbjeglica. Na osnovu novoga američkoga zakona za DP [displaced person] preporučujemo svim PP OO. po našim župama, da se požrtvovno zauzmu za smještaje izbjeglica na području svojih župa. Na to nas svjetuje i ljubav prema našoj braći, koja bez kuće i zanimanja stradaju po logorima, a i ljubav prema našim hrvatskim župama u USA., koje će imati razlog svog opstanka samo dotle, dok se oko njih budu kupili Hrvati, koji govore hrvatskim jezikom.”[64]
Kako Mandić u navedenom pismu g. Vlahi i napisa, prikupljena pomoć bila je u “dosta čednoj formi”, ali ipak je uvijek ponešto pristizalo iz više župa i slalo se najugroženijima, kojima su i mali darovi puno značili, a ponajviše su im bili znak hrvatske solidarnosti i zajedništva.
 
Prilike u emigraciji početkom 1950-ih
U pismu generalnom definitoru fra Inocentu Zrinskom (25. studenog 1955.) fra Dominik između ostalog piše: “U Americi su naime Hrvati pocjepani u ‘crkvenjake’ i ‘neovišnjake’. Prvi se drže svećenika i organizovani su u hrvatskim kat. župama. Drugi nemare za crkvu ili su prema njoj neprijateljski raspoloženi. U pogledu narodnom ovi su zadnji ‘jugoslaveni’. Crkvenjaci su dobri Hrvati i traže od svojih svećenika da s njima surađuju u vjerskim i narodnim stvarima”.[65] Taj temeljni dualizam među Hrvatima u Americi još slikovitije opisuje poziv čiji se tekst nalazi u Mandićevoj ostavštini, a kojim se moli Hrvate da pomognu subraći u potrebi. Naslov je apela “Brat nebratu a bratu nebrat” i kaže: “To su oni Hrvati, u kojima teče hrvatska krv, koji su rođeni od oca i majke Hrvata, ali im je srce pokvarila lažna propaganda, jugoslavenska i komunistička. Oni se zanose i hvale Titovu Jugoslaviju, koja progoni sve čestite Hrvate i satire našu sv. vjeru; druže se i ljube srpske četnike, koji se neiskreno pokrivaju pod jugoslavenskom koprenom, a u duši su zadrti veliko Srbi, iskopajnici Hrvatske i zatornici svih pravih Hrvata.
Ovakvi Hrvati jugoslaveni ili komunisti vjerujući lažnoj propagandi, nazivaju svakog Hrvata, koji ne hvali Tita i srpsku kamu, ustašom i koljačem. Nebratu je brat, a svome bratu Hrvatu nebrat. – Sinovi i potomci ponosnih Hrvata! Očistite Vaša srca i od danas ljubite sve ljude, ali na prvom mjestu, kao što Bog zapovijeda i narav, Vašu krvnu braću Hrvate. Budite bratu brat! Tu ljubav pokažite djelima milosrđa pomažući onu braću Hrvate, koji se nalaze u biedi i nevolji, i to glavno radi srbokomunističkog progona. Vašu pomoć pošaljite na adresu: Hrvatska pomoćna akcija, 4851 Drexel Blvd., Chicago, Ill, USA.”[66]
Tadašnja podjela Hrvata na “jugoslavene” (a dobar broj njih bili su i (pro)komunisti) i na domoljube (od kojih je većina bila u bližem ili daljem kontaktu s hrvatskim katoličkim župama), bila je prisutna među Hrvatima u Americi sve tamo od početka 20. stoljeća pa do raspada jugo-režima i jugo-države. Tijekom Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega prva se skupina osjetila ojačanom jer je sebe smatrala pobjedničkom, dok je sve koji su bili za hrvatsku samostalnost nazivala ustašama, sljedeći primjer i upute jugo-režima.
Ali osim postojanja ovih dvaju suprotnih tabora, i odnosi među domoljubnim Hrvatima bili su, blago rečeno, slojeviti pa višeput i napeti. Premda ih je sve povezivala ljubav za domovinu, razdvajala su ih različita mišljenja o tome kako, u tim poratnim prilikama i u tuđem svijetu, doprinijeti slobodi i samostalnosti Hrvatske, kojim putem ići prema zajedničkom cilju. Naravno, bilo je to povezano i s osobnim taštinama i ambicijama pojedinaca.
Jedan manji broj ali utjecajnih “realista” želio je samostalnu i demokratsku Hrvatsku, ali nisu vidjeli mogućnost (barem u skorijoj budućnosti) rušenja komunističke Jugoslavije, koja je postala dio poratnog svjetskog poretka. Tako Ivan Meštrović u pismu fra Dominiku Mandiću od 30. svibnja 1952. među ostalim piše: “Na Vaše refleksije o našoj privrženosti jedinstvu jugoslavenskih naroda neću se opširnije osvrtati, jer vidim da ste i Vi sami proživjeli što i ja, kao i toliki drugi Hrvati, i da smo se svi razočarali. Razočaranje je bilo toliko i događaji su bili takvi, da se logično nameće zaključak da je rastava jedini izlaz. Tu je riječ, međutim, lako izustiti, ali je teško naći načina da se obadvije strane zadovolje i to ne samo u njihovim subjektivnim osjećajima nego da to bude za obadvije strane i objektivno pravedno.
Nepravedno rješenje za ma koju stranu povećalo bi nesigurnost za obadvije. Ono bi nas dovelo do neprestanih borbi i do kombinacija trećih da budemo njihovi graničari i da se međusobno trijebimo. A teškoća razdiobe nije samo u tomu. Postoji i antipatija zapadnih protiv svakoga atomiziranja. Zato je, čini mi se, najbolja taktika s naše strane da dokažemo da nije krivica na našoj strani, nego na njihovoj, jer oni neće da se urazume i da shvate da jednaki ne mogu biti podređeni jednacima.
Što možemo drugo činiti u ovim prilikama?”[67] Ovakva grupacija u hrvatskoj političkoj emigraciji bila je prisutna sve dok nisu počeli pucati okviri jugo-države i njezina komunističkog režima.
Ratni vihor u emigraciju je donio Vlatka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, te još neke vodeće ljude HSS-a. Najbrojnije članstvo HSS-a u Sjevernoj Americi bilo je u Kanadi, a samo mali broj u SAD-u. Članovi i simpatizeri te stranke bili su ponajviše iseljenici generacije koja je došla u svijet 1920-ih i 1930-ih godina. Nepovjerenje između starih doseljenika i novih emigranata HSS-a bilo je uzajamno, posebice kad se uzme u obzir da je krajem rata i odmah nakon njega vodstvo te stranke u emigraciji dalo podršku Titu i partizanima. Po dolasku u Ameriku dr. Maček se nastanio u Washingtonu i mnogi su vjerovali, ili bolje reći nadali se, da će pokušati okupiti emigrantske snage i izvan HSS-a te postati vodeći zagovornik hrvatskih antijugoslavenskih i antikomunističkih stremljenja u centru američke i svjetske moći. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. On se bavio čuvanjem stranačke stege i dokazivanjem da je on, odnosno HSS, jedini koji ima istinski politički legitimitet u hrvatskom narodu.
Novi veliki val emigranata pristigao je poslije rata u svijet i sa sobom donio novu snagu, ali i nove političke podjele. Jedni su vjerovali u obnovu ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem i u beskompromisnu borbu do obnove hrvatske državne samostalnosti. Ali i među njima je došlo do podjela, između ostalog i kad se čulo da Pavelić u Argentini razgovara s nekim vodećim Srbima o mogućim kompromisima.[68]
U Europi je djelovao dr. Branko Jelić, nekadašnji suradnik Ante Pavelića i glavni organizator predratnog Hrvatskog domobrana u Sjevernoj i Južnoj Americi. On je imao svoje sljedbenike i nastojao organizirati snage u Europi i šire u Hrvatski narodni odbor, te biti vodeći glas u emigraciji.[69]
Među novim emigrantima bilo je dosta školovanih ljudi koji su zagovarali “novi put” u borbi za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Uvidjeli su da od Mačeka nema nade, a da je Pavelić autoritativan i kompromitiran, pa su radili sami ili u manjim skupinama na kulturnom polju i/ili zagovarali opće hrvatsko djelatno zajedništvo temeljeno na demokratskim principima.[70] U SAD-u su se “neovisnjacima” pridružili i brojni članovi nekadašnjeg Hrvatskog domobrana u Americi, čije je djelovanje bilo zabranjeno tijekom rata. Od ovakvih pojedinaca i neovisnih skupina potekla je i organizacija Ujedinjenih američkih Hrvata, u kojoj je djelovalo i nekoliko hrvatskih franjevaca, u prvom redu fra Silvije Grubišić, fra Ljubo Čuvalo i fra Častimir Majić, a potonja dvojica bili su i dugogodišnji urednici tjednika Danica. Fra Dominik Mandić ostao je izvan ili, kako je vjerojatno on to smatrao, iznad svih stranaka i političkih skupina, i nastojao pomirujuće djelovati među svima za koje je smatrao da mogu doprinijeti boljitku hrvatskog naroda.
Rad na nacionalnom polju
Nakon fra Dominikova imenovanja starješinom hrvatskih franjevaca u Americi (1952.) uz čestitke koje su pristizale iskazivane su i nade da je on osoba oko koje će se moći okupiti nove hrvatske snage, posebice kulturne i intelektualne, koje će dati novi zamah stvaralaštvu među Hrvatima u svijetu. Na primjer, u pismu od 29. travnja 1953. vlč. Stjepan Lacković mu piše: “Ja vjerujem, mnogopoštovani, da je Vaš dolazak u ovu zemlju među hrvatski narod od osobitog značenja. Tako i mnogi drugi misle, koji se zanimaju za naše javne poslove i stvari. Oni očekuju od Vas, posebno u pravcu smirivanja zaoštrenih duhova i prilika među nama.”[71]
Vjerojatno je i on imao osjećaj poslanja da, kao što je bio uspješan u Rimu, svojim radom, poznanstvima i utjecajem poluči značajnije uspjehe. U pismu Bogdanu Radici (10. travnja 1952.) osjeća se Mandićeva spremnost za novu misiju: “U ovoj velikoj i slobodarskoj zemlji prilike Hrvatskog naroda i na vjerskom i na narodnom polju su vanredno teške i razrovane. Što bude do mene, spreman sam sve učiniti da se te prilike poboljšaju, najprije na vjerskom a onda i na narodnom polju. Želim, i u tom ću pravcu gledati usmjeriti rad moje braće, da se Hrvati u Americi otresu modernih zabluda, napose zlokobnog komunizma, i da živu privatno i u obitelji pravim kršćanskim životom, koji je osnova i najbolje jamstvo i vremenitoj sreći pojedinca i naroda. U Narodnom pogledu želim da svi složno upregnu sve sile, kako bi i Hrvatski narod u Domovini što prije došao do svoje slobode i blagostanja u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.”[72] Ta on je poznavao gotovo sve uglednije Hrvate u svijetu, a mnogima od njih je pomogao kad su bili u najtežim danima izbjeglištva. Broj pisama i imena ljudi s kojima se dopisivao poslije dolaska u Ameriku uistinu je dojmljiv. Bio je u vezi gotovo sa svim poznatijim Hrvatima u tadašnjoj emigraciji i osjećao je da može biti osoba oko koje će se okupiti nove snage u zajedničkom radu za Hrvatsku.
Njegov rad na nacionalnom polju iz toga vremena bio je postavljen na dva paralelna kolosijeka koji su vodili k istom cilju: doprinijeti željenoj slobodi Hrvatske i hrvatskog naroda. Prvo, gdje god je mogao, on poziva domoljubne Hrvate na slogu i zajedništvo. Od mnogih ćemo navesti samo dva citata iz njegovih pisama u kojima savjetuje uzajamno uvažavanje i slogu. U pismu Anti Ciligi od 7. travnja 1954. piše:
“Ja svima savjetujem, pa i Vama, da se između Hrvata što manje vode polemike. Mi imamo toliko naših narodnih problema i vanjskih neprijatelja, da je šteta trošiti vrijeme i novac u međusobne prepirke poimence kad se radi o ličnim napadajima.”[73]
Slično poručuje i Ivi Bogdanu: “U današnjim vanredno teškim prilikama Hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvatskoj naše snage valja da budu upućene drugim ciljevima, a ne sitnim ličnim obračunavanjima i optužbama. I gdje je potrebna kritika i upozorenje, ja sam uvijek za to, da se čini s mnogo obzirljivosti, ljudski i kršćanski.
Nužna je i potrebna služba istini, ali u svemu valja da vlada kršćanska ljubav.”[74] Podizao je on glas kad je trebalo osuditi notorne laži, pa makar one dolazile i od Hrvata,[75] ali njegovo je opće djelovanje bilo poštivanje mišljenja drugih, uvažavanje i nenapadanje. Njegova pismohrana svjedoči da se dopisivao s Hrvatima članovima različitih stranaka, političkih opredjeljenja, profesija i vjera, i sve ih nastojao pomirljivim tonom okupiti i/ili ohrabriti u radu za dobro hrvatskog naroda.
Drugo, nije Mandić ostao samo na davanju savjeta, nego je svojim inicijativama pokušao okupiti ljude u konkretnom radu na izdavanju knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, što je služilo hrvatskim nacionalnim interesima. Franjevačka zajednica u Chicagu već je izdavala Hrvatski katolički glasnik (od 1942.), Hrvatski kalendar (od 1944.) i Danicu (od 1945). Od 1947. fratri su imali svoju tiskaru, a iz poratne Europe stigao je u Ameriku veći broj mlađih i učenijih fratara te brojni izbjegli hrvatski intelektualci rasuti diljem svijeta. Fra Dominik je tu vidio ogroman potencijal koji je želio kanalizirati za opće dobro.
Početkom 1953. godine Mandić piše prijateljima da “proučava mogućnosti, da ovdje [u Chicagu] osnujemo Hrvatski izdavački zavod, koji bi u stalnim serijama izdavao originalna djela hrvatskih pisaca u Iseljeništvu, i tim omogućio hrvatsko stvaralačko djelovanje na polju pisane riječi i u ovim tragičnim vremenima za Hrvatski narod”.[76] U pismu mons. Juraju Mađercu (30. siječnja 1953.) navodi dodatne razloge za pokretanje izdavaštva: “Na mom povratku iz Rima,[77] u Lurdskoj špilji, stvorio sam odluku, da pokušam organizirati izdavanje knjiga za hrvatsku inteligenciju, i hrvatski narod uopće u Izbjeglištvu na kršćanskim osnovama. U Hrvatskoj je danas Društvo sv. Jeronima raspušteno; mnogi su hrvatski nakladni zavodi obustavljeni ili skrenuti sa svoje hrvatske kolotečine; Hrvatskoj Matici i Akademiji data je druga zadaća u protuhrvatskom i protukršćanskom smislu.
Hrvatski pisci, koji su izbjegli u Inozemstvo, nemaju materijalnih mogućnosti, da štampaju svoja djela. Na taj način hrvatsko stvaralaštvo na polju pisane riječi dovedeno je u opasnost da bude prekinuto i da zataji u ovim najotsutnijim vremenima za Hrvatski narod i za njegovu hiljadugodišnju kršćansku kulturu. S namišljenom organizacijom i izdanjima ja bih želio tome predusresti i dati mogućnosti sposobnim Hrvatima u Izbjeglištvu da štampaju svoje radove i nastave svijetle hrvatske tradicije iz doba slobode i kršćanskog života.”[78]
Plan izdavačkog rada najavio je u nekoliko pisama početkom 1953., a najjasnije ga je izložio u pismu (11. ožujka 1953.) dominikancu o. Hijacintu Eteroviću: “S pomoću Božjom, a pod zaštitom Marije, Kraljice Hrvata, ovih dana ću najaviti Iseljenoj Hrvatskoj, da smo na Drexelu u Chicagu osnovali Hrvatski izdavački institut ‘Croatia’, koji će izdavati slijedeće nizove knjiga:
1. Hrvatska duhovna knjižnica.
2. Hrvatska prosvjetna knjižnica.
3. Knjižnica hrvatske lijepe knjige.
4. Knjižnica savremenih pitanja.
Po jedna knjiga od svake knjižnice s Hrvatskim Kalendarom činit će Kolo od pet knjiga. Svake godine štampat će se jedno kolo, a s vremenom po mogućnosti i više.
Uz hrvatska izdanja Izdavački će zavod izdavati i Hrvatsku američku knjižnicu, kojoj će biti svrha, da upozna strani svijet, koji engleski govori, s Hrvatskom i njezinim težnjama. Ova će posebno imati pred očima i potomke Hrvata u Americi, koji više ne govore hrvatski. U ovoj će se knjižnici izdavati zasada po jedna knjiga godišnje. (…) O gornjim izdanjima ja već ima godinu dana razmišljam i dogovaram se. Definitivnu odluku stvorio sam na 6. prosinca 1952. klečeći pred kipom Majke Božje u Lurdskoj špilji.”[79]
O financiranju izdavaštva fra Dominik (14. siječnja 1953.) piše Franji Trogrančiću u već spomenutom pismu: “Sredstva za izdavanje spomenutih knjižnica mislim da ću moći skupiti organizacijom stalnih pretplatnika i dobrotvornim prinosima.
Početni kapital žrtvovat će naš Hrvatski Komisarijat u USA.”[80] U tu svrhu Mandić je, uz izdavački institut, utemeljio i Hrvatsku prosvjetnu zakladu. Kategorije su članstva bile: zakladnici, koji u roku od dvije godine podmire troškove tiskanja jednog hrvatskog djela na hrvatskom ili engleskom jeziku; dobrotvori, koji godišnje doprinesu $50.00 za deset godina ili odjedanput $500.00; utemeljitelji, koji godišnje doprinesu $20.00 ili odjedanput $250.00; stalni pretplatnici, koji godišnje doprinesu $10.00. Članovi pod 1-3 dobivaju sva izdanja Hrv. prosvj. zaklade besplatno, a stalni pretplatnici jedno kolo od 5 svezaka.[81]
Dok je fra Dominik prve dvije godine po dolasku u Ameriku bio urednik Hrvatskogkalendara, na suradnju je pozvao i dobio poznatija imena u emigraciji i istovremeno okupio ljude s kojima bi mogao otpočeti izdavačku djelatnost. Sljedeće su knjige izašle u izdanju Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”: Lucijan Kordić, Od zemlje do neba (1953.), Antun Bonifačić, Vječna Hrvatska (1953.), Vatro Murvar, Hrvatska i Hrvati (1953.), Dominik Mandić, Zbornik Croatia (1953.), Basil & Steven Pandžić, A Review of Croatian History (1954.), George W. Cesarich (Vilko Rieger), Croatia and Serbia: Why is Their Peaceful Separation a European Necessity? (1954.), Marijan Mikac, U povorci smrti (1954.), Branimir Marić, Glasovi Domovine – Hrvatski narodni pjevnik (1954.), Antun Bonifačić and Clement S. Mihanovich, eds., The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence (1955.).
Suočavanje sa stvarnošću
U okružnici od 31. ožujka 1954. fra Dominik članove komisarijata izvješćuje (i) o radu Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”, “koji je pred godinu dana osnovan sa znanjem i odobrenjem Kom. Vijeća, ustanova je i vlasništvo Komisarijata hrv. franjevaca u USA. (…) Sve dosada štampane knjige ‘Croatia’ je platila tiskari po redovitim dnevnim cijenama. Zavod je aktivan i moći će nastaviti svojim radom…”[82]
Premda je izvješće optimistično, HIZ “Croatia” nije još dugo opstao. Nije bila riječ samo o tome da se Mandić umorio, nego ni novčana potpora ni intelektualna suradnja njegovu izdavačkom pothvatu nije pristizala ni blizu kako je on očekivao.
Spomenut ćemo neke od razloga za takav neodaziv. Novčana sredstva nisu pristizala ni blizu Mandićevim očekivanjima jer prosječan hrvatski iseljenik/emigrant nije imao ni vremena ni interesa za knjigu. Glavna mu je preokupacija bilo zaraditi za potrebe svoje obitelji i školovanje djece te ponešto uštedjeti. K tomu, oni nešto imućniji nisu imali sluha za kulturne vrednote. Nažalost, rijetki su bili i oni i među dobro plaćenim profesionalcima koji su bili spremni žrtvovati ako ne vrijeme, a ono barem nešto novca za opće dobro. Takvo je stanje bilo i trajno ostalo u hrvatskoj dijaspori. Ipak, prosječan iseljenik/emigrant bio je, u granicama svojih mogućnosti, najtrajniji i najstabilniji darovatelj za sve pothvate pa i za (skromno) izdavaštvo.
Osim s financijskim problemima, fra Dominik se suočavao i s velikim poslom u pronalaženju suradnika za svoje projekte. Poseban je problem bio nedostatak prevoditelja na hrvatski ili engleski. U vezi s tim on se žali prijatelju dr. Andriji Artukoviću (pismo od 22. rujna 1953.): “Najteža je stvar s engleskim zbornikom.
Za to imam mnogo glavobolje i dopisivanja, ali stvar ide dosta sporo. Neki mi pisci još nijesu poslali svoje radove, a onda dolazi pitanje prijevoda na engleski. Ja tu ne mogu ništa učiniti, a ni ovi naši ovdje, jer dovoljno ne poznajemo engleski jezik za književni dobar prijevod. Tražim prevodioce, ali se teško nalaze, jer ljudi ili dobro ne poznaju engleski ili hrvatski. Mučim se i nastojat ću gurati dalje, nemam zadovoljstva u toj stvari, kako bi trebalo. (…) Novčano pitanje ‘Croatia’ još nije potpuno osigurano, ali se uzdam u pomoć Gospinu, da ćemo moći osigurati tiskarske troškove za nastavak rada i u slijedećoj godini. Opet je najteže za engleski Zbornik. Za taj dosada nemam ni predbroja ni novčanih prinosa gotovo ništa. (…)
Za sada sve mora biti osnovano na dragovoljnoj suradnji i ličnim žrtvama.”[83] Zbog spomenutih poteškoća zbornik na engleskom The Croatian Nation objelodanjen je tek 1955., u isto vrijeme kad se HIZ “Croatia” ugasio.
Treba napomenuti i sljedeće poteškoće s kojima se Mandić suočio, a koje možemo naslutiti iz njegova dopisivanja. Naime, dok je on sanjao da franjevački samostan u Chicagu, tiskara i izdavaštvo (pod njegovim vodstvom, naravno) postanu “franjevačka kula rada i molitve”,[84] mnogima u intelektualnim i političkim krugovima u emigraciji to nije odgovaralo. Stvarao se naime osjećaj da fratri u Chicagu svojim brojem, brojem župa koje su služili i izdavačkim djelatnostima imaju previše utjecaja ne samo na crkvenom, nego i na kulturnom i političkom polju. K tomu je većina fratara u komisarijatu bila rodom iz Hercegovine pa je nekima rast njihove moći postajao zazoran. Ovo se ponajbolje iščitava iz Mandićeva pisma Ivi Bogdanu (pisano na “Novu, Marijansku godinu 1954.”): “Uostalom ovamo često stižu vijesti, da u B. Airesu postoji cijela skupina Hrvata, pa i iz Hrv. kat. pokreta, koja javno omalovažuje ‘planinske Hrvate’, Herc. franj. Provinciju, Hrv. franj. Komisarijat u USA, našu ‘crnogorsku’ tiskaru itd. … [U] pogledu Vaše aluzije na Hrv. Izd. Zavod ‘Croatia’, kojom bi mi htjeli osigurati ‘jednoj franjevačkoj provinciji dominantnu poziciju u hrvatskoj publicistici i kulturi’. Mi u cijelom našem radu, pa i u izdanjima ‘Croatia’, ne idemo da stvaramo bilo u Iseljeništvu, bilo u Hrvatskoj nakon povraćene slobode, nikakvu prevlast niti vodstvo bilo na kojem polju. Naša je jedina namjera i želja, da služimo Bogu i svom Hrvatskom narodu, koliko nam naše sile i dane prilike dopuštaju. Službu svome narodu i svojoj sv. Crkvi nitko nam ne će moći zabraniti dok budemo imali snage i poleta.”[85]
Rastući utjecaj fratara u Chicagu ne samo da se nije sviđao antiklerikalnim strujama u hrvatskoj emigraciji, nego nije prihvaćan ni od svjetovnih svećenika,[86] ali ni među redovnicima pa i fratrima iz drugih provincija u iseljeništvu. Na primjer, Mandić osjeća da mu se u izdavačku djelatnost stalno “ubacuje” dominikanac o. Hijacint Eterović i krug hrvatskih intelektualaca koji su zajedno s njim izdavali katoličku reviju Osoba i duh. Kad je Mandić najavio izdavanje Novog zavjeta u prijevodu fra Gracijana Raspudića, Etrovićev je krug izdao Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Dalje, Mandić najavljuje izdavanje zbornika o Hrvatskoj i Hrvatima na engleskom, a Eterović uskoro nakon toga najavljuje sličan zbornik.[87]
Među fratrima zadarske i splitske provincije koji su se poslije rata našli u Argentini bilo je razilaženja, a između dvaju fratarskih glasila, Glasa sv. Antuna iz Buenos Airesa i Danice iz Chicaga, u to je vrijeme vladala napetost.[88] Možda je to bilo i za očekivati. Naime, nakon poratnog kaosa formiranje raznih i različitih hrvatskih emigrantskih krugova bilo je dio procesa stabiliziranja prilika i svaka se od tih postojećih ili nastajućih skupina htjela afirmirati na svoj način i steći određen utjecaj.[89] Imalo je to i pozitivnu stranu: unosilo je dinamizam u život emigracije.
Zacijelo je bilo previše očekivati da će sve ili većina postojećih sastavnica Mandića prihvatiti kao središnju osobu oko koje će se okupljati hrvatske kulturne snage.
Tradicija i uloga na koju su fra Dominik Mandić i fratri u Hercegovini (i u nekim drugim hrvatskim provincijama) bili navikli, nije bila objeručke prihvaćena od mnogih u hrvatskom iseljeništvu pa je Mandić uvidio da će morati suziti krug svojih djelatnosti. Na prvom mjestu odlučio je pustiti da se Hrv. izd. zavod “Croatia” tiho ugasi. Takvu odluku on opravdava umorom i zdravstvenim problemima, ali pravi razlog bila su Mandićeva nerealna očekivanja da on može ujediniti hrvatske intelektualne i financijske snage u Americi, pa i u emigraciji općenito, te uspješno otpočeti novi zamah stvaralaštvu u hrvatskoj emigraciji. Njegove želje i ambicije bile su u preveliku raskoraku sa stvarnošću.
U proljeće 1955. godine istječe Mandićev mandat komisara komisarijata hrv. franjevaca, kad se gasi i “Croatia”. Nakon toga fra Dominik utemeljuje Hrvatski povijesni institut u Chicagu, koji će izdavati njegova buduća djela. Mandić se povlači u tišinu samostana sv. Ante, gdje sve do kraja života neumorno nastavlja istraživati, pisati i objavljivati priloge i knjige iz hrvatske povijesti, posebice o Bosni i Hercegovini.
 
Umjesto zaključka
Fra Dominik se Mandić od ranih godina penjao prema vrhuncima franjevačke hijerarhije i, premda nije postao general, bio je jedan od najutjecajnijih fratara u Redu Manje braće u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Nakon službe u Rimu dolazi u Ameriku s osjećajem da može napraviti velika djela. Ali Mandić nije bio “narodni fratar”, čovjek puka. Nije bio organizator nego službenik institucije i uvijek se držao “viđenijeg” društva u Crkvi, kulturnoj i političkoj eliti, pa i “viđenijih” fratara. Hrvatski doseljenici u Americi bili su vični drukčijim odnosima između naroda i svećenika od onih u domovini, posebice u Hercegovini i Bosni, i nisu se mogli identificirati s Mandićem ni Mandić s njima. Zato ni njegovi pothvati nisu imali odjek ili veću podršku među “običnim” ljudima u iseljeništvu.
U svom vladanju i djelovanju Mandić je o sebi imao jako visoko mišljenje i svjesno izgrađivao svoj ugled. Vidimo i u privatnim pismima da više puta naglašava osobne zasluge: bila je “moja ideja” za kupnju Swiftovih kuća, za oživljavanje Pomoćnice, za izdavački zavod… I brižno čuvanje svojih pisama, dopisa i druge arhivske građe govori da je želio da se i preko te ostavštine čuva i gaji njegov povijesni lik. I uspio je. (Je li čuvao i sve ono što nije išlo njemu u prilog, ne znamo.) Svojim glasom, oslovljavajući (gotovo) svakoga s “Vi”, ne ulazeći u otvorene verbalne konflikte i ne odgovarajući na provokacije, on je na profinjen i nenametljiv način ostavljao dojam da pripada “višoj klasi” crkvenih uglednika. A koliko sam čuo od starijih fratara u Americi, nekoć je imao i želju postati biskupom. Zato se valjda po dolasku u Ameriku jedno vrijeme i predstavljao monsignorom. Sa svim fratrima imao je korektne odnose, ali bili su rijetki (ako je bio itko) s kojima je bio blizak. Ove napomene ne umanjuju veličinu Mandićeva lika i djela, nego žele natuknuti da Mandić nije bio bez ljudskih slabosti, a ako uistinu želimo opisati čovjeka, onda i one trebaju biti dio njegova portreta.
Dobro je poznato da fra Dominik Mandić nije bio dosljedan u svojim političkim opredjeljenjima, ali je jedno sigurno: bio je dosljedan u samodisciplini i neumoran u radu, posebice od vremena kad se posvetio povijesnim istraživanjima. Poslije starješinskog mandata Mandić se nesebično dao na ustrajno istraživanje i pisanje o temama koje su bile zabranjene u komunističkoj Jugoslaviji. Svaki dan, osim nedjelje, bio mu je radni dan, pa i kad je već bio pri kraju svog života. Bio je uvjeren da svojim radom doprinosi boljitku svog hrvatskog naroda, domovine, Crkve i franjevačkog reda.
 


[1] Mandićeva ostavština: pismo Žarku Vlahi, svezak 5, mapa 1, f. 14.
[2] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, f. 37.
[3] Mandićeva ostavština: pismo V. Jeličiću, 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[4] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 14.
[5] Ibid., iz pisma Vitomiru Jeličiću 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[6] Pismo provincijalu (23. prosinca 1951.), Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[7] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, ff. 37-44.
[8] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, ff. 78-79.
[9] Ibid.
[10] Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 110.
[11] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[12] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 16. Mandić je u pismu provincijalu (23. Prosinca 1951.), između ostalog, pisao: “Želio bih samo znati, da li namjeravate, da Kapitul Provincije imenuje starješinstvo u Komisarijatu, ili da to učini Generalno starješinstvo u Rimu?” Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[13] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 62.
[14] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 70.
[15] Ibid., svezak 5, mapa 1, f 105.
[16] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 106.
[17] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[18] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 84.
[19] Ibid., pismo od 10. svibnja 1955., svezak 6, mapa 2, f. 108.
[20] Ivo Sivrić, Krvave godine, Chicago – Mostar, 1996., str. 101.
[21] Bazilije Pandžić, Životopis Dr. fra Dominika Mandića, OFM., Chicago, 1994., str. 119.
[22] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 485.
[23] Fra Vendelin Vasilj (1909. – 1971.) pobjegao je iz partizanskog zarobljeništva u Sloveniji te preko Austrije i Italije 1946. došao u Ameriku. Uskoro po dolasku u Chicago objavljeno je njegovo svjedočenje u dnevniku Chicago Tribune (4. svibnja 1946.) o strahotama koje su počinili partizani krajem rata i u poraću.
[24] Fra Bazilije Pandžić 31. ožujka 1952. piše Mandiću: “Sinoć sam primio pismo od Mnog. O. Provincijala i prepisujem Vam njegovo mišljenje o Vašem imenovanju.” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[25] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 216.
[26] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[27] Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. 168., Kler – Bilten, Split, 22. Decembra 1947. www.udbina.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2839:progoncrkve-k-l-e-r-b-i-l-t-e-n-&catid=105:porae&Itemid=132 – preuzeto 24. kolovoza 2013.
[28] Miroslav Akmadža, “Položaj Katoličke crkve u Hercegovini u prvim godinama komunističke vladavine”, http://www.pobijeni.info/userfiles/akmadza-polozaj-katolicke-crkve-u-hercegovini. pdf – preuzeto 23. kolovoza 2013.
[29] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[30] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 51.
[31] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[32] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 13.
[33] B. Pandžić, Životopis, str. 116.
[34] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 229.
[35] Ibid., svezak 5, mapa 1, f . 211. Pismo Mandiću od O.T:S:./ O. Tugomir Soldo/, 4. Svibnja 1952.
[36] Ekstremnim nacionalistima naziva fra Ignacije Gavran one u svijetu “kojima je smetalo što se Udruženje upušta u razgovore i surađuje s komunistima, i što su vođe Udruženja izjavljivali da žele biti lojalni građani nove države”. Velimir Blažević, “Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ s pozitivne strane”, http://www.scribd.com/doc/39525398/Dr-sc-Velimir-Bla%C5%BEevi%C4%87-Sve%C4%87eni%C4%8Dko-udru%C5%BEenje-Dobri-pastir-spozitivne-strane – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[37] Mandićeva ostavština: svezak 6, mapa 2, f. 106.
[38] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 129.
[39] Mandić (9. veljače 1952.) piše fra Davidu Zrni da im je Swift prodao kuću tako jeftino “u nadi, da ćemo ju dobro čuvati i da će ostati bitno neizmjenjena, a ito da ne će nigda doći u crnačke ruke…” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 55.
[40] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104 – pismo fra Dominiku Ćoriću, 11. ožujka 1952. Slično piše i fra Baziliju Pandžiću 15. ožujka 1952., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[41] U pismu provincijalu Leki Mandić donosi detaljan opis kuće. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 107. Piše i fra Vitomiru Jeličiću (24. svibnja 1952.) da će od rezidencije napraviti samostan i svetište sv. Ante, te govori da će kuća imati sve potrebne kriterije koje zahtijevaju pravila Reda i Crkve da bi postala samostan. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 265.
[42] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 379 – poziv Hrvatima na otvaranje samostana; “Prvi hrvatski samostan u Americi”, Croatian Almanac (Hrvatski kalendar), 1953. Chicago: Croatian Franciscan Press, 1953, str. 210-212.
[43] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 101.
[44] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 407 – pismo provincijalki Gasparini Sučić 6. rujna 1952. O dolasku sestara govori u još nekoliko pisma iz tog vremena.
[45] www.stjeromecroatian.org/hrv/custody.html – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[46] U pismu fra Baziliju Pandžiću (15. ožujka 1952.), kao i u spomenutom pismu fra Dominiku Ćoriću, Mandić piše (uz napomenu da je on dao savjet za kupnju): “ovih dana smo kupili dvije nove kuće”. To je dakle moglo biti krajem veljače ili početkom ožujka 1952. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 4 i f. 112.
[47] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 456.
[48] I. Sivrić, Krvave godine, str. 105.
[49] U Rimu je 19. srpnja 1945. utemeljena crkvena humanitarna ustanova “Bratovština sv. Jeronima”, koja je pomagala hrvatskim izbjeglicama. Mandić je bio u odboru bratovštine i pomagao njezin rad na razne načine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Bratov%C5%A1tina_sv._Jeronima_za_pomo%C4%87_hrvatskim_izbjeglicama – preuzeto 30. kolovoza 2013. O Mandićevu humanitarnom djelovanju tih godina u Rimu vidi B. Pandžić, Životopis, str. 96 i dalje.
[50] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 485.
[51] O slanju hrane vidi, na primjer, ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500 i svezak 5, mapa 2, f. 647.
[52] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 637.
[53] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 136.
[54] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 155.
[55] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 130 – pismo Hrvatskom dobrotvornom društvu 8. travnja 1954. Dobrotvorno društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata u Italiji Mandića je zbog njegovih zasluga u humanitarnom radu 26. prosinca 1953. imenovalo svojim počasnim članom, i na toj godišnjoj skupštini promijenilo ime u Hrvatsko dobrotvorno društvo u Rimu. Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 01.
[56] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 391. Radi uspostave dobrih odnosa jugo-režima i Crkve, vlč. Borošaku bilo je kasnije zabranjeno djelovati u izbjegličkim logorima. Nadalje, u izbjegličkim logorima u Italiji krajem 1948. godine još je bilo 2726 Hrvata, a od toga 136 djece. Vidi Andrija Lukinović, “Bratovština sv. Jeronima na djelu”, dio III, Studia Croatica, http://www.studiacroatica.org/jero/luki3.htm . – preuzeto 30. kolovoza 2013.
[57] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 479. Vidi i pismo od 6. srpnja 1954., svezak 6, mapa 1, f. 248. O teškim prilikama hrvatskih izbjeglica u Austriji vidi pismo Mandiću na engleskom jeziku (7. siječnja 1955.) od Joan Freifrau von Maltzhan. Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 05-07.
[58] Ibid., sveza. 5, mapa 2, f. 345, f. 485, f. 657, te svezak 6, mapa 1, f. 314 i f. 315. Pavlu Ciligi slao je mjesečno 50 dolara.
[59] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 338 i f. 546.
[60] Američki su biskupi Pomoćnici tada darovali 10.000 dolara. B. Pandžić, Životopis, str. 96.
[61] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 435.
[62] Na sastanku Saveza u Chicagu 26. listopadu 1953. Fond je jedna od točaka dnevnog reda. Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 466.
[63] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 63. Pismo Ž. Vlahi datirano je 2. veljače 1953. pa događanja s Fondom i HRPA mora da su bila 1952., a ne “ove godine”, kako u pismu stoji.
[64] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 562. Novodošle je trebalo smjestiti kod nekoga od župljana, pobrinuti se za hranu, biti im prevoditelj, naći im posao… Fra Berto Dragićević posebno se bavio useljeničkim pitanjem. Vidi na primjer Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 193.
[65] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 215.
[66] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 673. Mandić je najvjerojatnije autor teksta.
[67] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 286.
[68] Vidi pisma Vjekoslava Luburića Mandiću od 29. travnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 39-41 i 3. lipnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 49-51.
[69] O domobranstvu u Americi pobliže vidi Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006. Pobliže o dr. Branku Jeliću vidi Jere Jareb, Političke uspomene i rad dra Branka Jelića. Cleveland: M. Šamija, 1982. (Chicago: Hrvatska franjevačka tiskara).
[70] Vidi, na primjer, pismo Vinka Nikolića Mandiću od 10. siječnja 1953. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, ff. 22-23.
[71] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 266.
[72] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 164.
[73] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 188.
[74] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[75] Na primjer kad je objavljen članak Bogdana Radice, “Cardinal Stepinac and Dictator Tito”, u liberalnom neovisnom katoličkom listu Commonweal iz New Yorka (Vol. LVII, br. 25, 27. Ožujka 1953. str. 618-621), u kojem je oklevetao hercegovačke franjevce u stilu jugo-komunističke propagande, Mandić je na te neistine oštro reagirao te, među ostalim, pisao uredniku lista (D. Mandić, svezak 5, mapa 2, f. 194) i objavio u Danici 8. travnja 1953. članak naslovljen “Klevete g. Bogdana Radice protiv franjevaca iz Hercegovine”. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 201. Da mu je dužnost braniti istinu i fratre, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 280.
[76] Pismo Dušanu Žanku (početkom 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 7. Slično piše Vatri Murvaru, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 8; Franji Trogrančiću u pismu (14. siječnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27; vel. Anti Livajušiću (14. siječnja 1953.) i predlaže mu da pripremi životopis S. B. Leopolda B. Mandića, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 28.
[77] Mandić je boravio u Rimu od 26. listopada do 2. prosinca 1952. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500.
[78] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 59.
[79] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 131.
[80] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27.
[81] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 95.
[82] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 105.
[83] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 465.
[84] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104.
[85] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[86] Na primjer, časna sestra Bazilija Popović, za vrijeme svog putovanja i kupljenja darova po Americi, (25. studenog 1952.) piše Mandiću i sljedeće: “Držim da sam dužna reći Prečasnom kao poglavaru još jedno, naravski strogo povjerljivo. Na mom putovanju susrećem se sa mnogima, pa mi onako prostodušno govore svega. ‘Kako ćemo mi biti dobri i složni, kad je mržnja i nesloga među našim fratrima i svjetov. svećenicima. Fratri su previše zagriženi.’” Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 482.
[87] Vidi Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 238; svezak 5, mapa 2, f. 258; svezak 5, mapa 2, f. 621, svezak 5, mapa 2, ff. 422-424 i B. Pandžić, Životopis, str. 130.
[88] Vidi pismo Ive Lendića Mandiću (15. svibnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 301-310; pisma Ive Bogdana Mandiću (21. studenog 1953. i 18. prosinca 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 591-592; Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 650-651. Mandića pismo (22. svibnja 1953) fra Stjepanu Rade u Buenos Aires, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 321.
[89] Čak i vodstvo Saveza hrvatskih ratnih ozljeđenika i nemoćnika iz Argentine protestira što fratarska Hrvatska pomoćna akcija kupi pomoć i za invalide, a to je njihova zadaća i dužnost. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 449.

Nikola Tesla : A Narrative of Remembrance

Nikola Tesla: A Narrative of RemembranceTesla_circa_1890Cuvalo, Ljubo

The commemoration of the 150th year of the birth of Nikola Tesla prompted me to record this narrative. The pith of my narrative is to be found in the fantastic memory of a Croatian-born Franciscan, Fra Ljubo Čuvalo, with whom I had the pleasure of close association for many years. Fra Ljubo served the Croatian Diaspora in various positions throughout his life in America. One of his missions was as pastor of the Croatian Catholic Church of SS. Cyril and Methodius in New York City. This is germane to my narrative. (More on this later.)

I first encountered Fra Ljubo in 1949 while working for the Croatian Franciscans in Chicago. Even though I was a layman, I took the afternoon meal with the Friars. At that time, Fra Ljubo was re-assigned and given the post as pastor of the Croatian Catholic Church of the Sacred Heart in South Chicago. As was custom, he would come to the monastery of his confreres on the average of once a week for lunch and fraternal socialization. He first encountered me on just such a visit to Drexel (the friar’s headquarters and monastery was commonly known by its street location, namely, Drexel Boulevard). We were gathered around the table, said grace, and proceeded to engage in conversation and jest. Fra Ljubo addressed me by asking who I was. I responded by saying: I’m Duško Čondić.” To my surprise, Fra Ljubo proceeded to ask had we ever lived at 36th and Wentworth on the second floor. I acknowledged that we did. He then proceeded to ask if there were eight or nine of us. Again, in wonderment, I acknowledged that there were eight of us—five brothers and three sisters. He then proceeded to ask if my father had died on the 8th of December 1935. By then, I could no longer hold back my utter amazement. I said to him: “I know that we never met prior to today. How is it possible for you to know all these facts about my family—and with such accuracy?” He proceeded to tell me that when he first arrived in Chicago he stopped to visit his superior, Fra Blaž Jerković, who also served as pastor of my home parish, St. Jerome Croatian Catholic Church. Fra Blaž told him that a young man had died and left a widow and eight small children behind. He asked Fra Ljubo to accompany him to pray the rosary that night as was customary.

One might ask why am I relating all these details about Fra Ljubo since the point of my narrative is Nikola Tesla. The answer is simple: to establish the fact that Fra Ljubo was blessed with a more than fantastic memory—the appellation “photographic memory” would not be an exaggeration considering that almost fifteen years had elapsed from his first encounter with my family.

By nature, Fra Ljubo was extremely social and gregarious. At least three or four times a week, he would invite me to join him in his “kavana”— that is, coffee house. His “coffee house” was situated in a splendid library room paneled in blond mahogany. The shelves were filled to capacity—easily 1,500 volumes—all of which belonged to Fra Ljubo, and none of which were meant to be simply decorative inasmuch as all of them were read by him. Fra Ljubo would proceed to grind the coffee beans, prepare the water in the appropriate sized “djezva,” that is, Turkish coffee pot. When the coffee was brewed, he would present me with a “fildjan” brimming with steaming-hot coffee topped with a layer of golden foam—proof that the coffee was fresh and well made. The entire time, Fra Ljubo would proceed to regale me with stories of various luminaries that he had met, or places that he had visited, or conversations he had through the years with leading Croatian and non-Croatian intellectuals and statesmen primarily having to do with Croatia and her future. It would not be an overstatement to say that Fra Ljubo was a raconteur par excellence. His range of subject matter was incredibly vast. It was just such an occasion that led to his telling of his numerous encounters with the genius Nikola Tesla.

One day, as we sipped our Turkish coffee, (“meračiti” is the Turkish term for enjoying one’s coffee in a leisurely, care-free manner.) I referred to the genius of Nikola Tesla. Fra Ljubo—no longer to my amazement—proceeded to tell me of his countless encounters with Tesla in New York City. As I stated above, Fra Ljubo served as pastor to our Croatian community in Manhattan. As he was wont to do, Fra Ljubo would go for a stroll almost daily in Central Park. He would encounter Tesla feeding the pigeons. In great detail, he painted a picture of his encounters with Tesla such that I, too, felt I was present. He told me that Tesla was almost reduced to destitute poverty and lived a solitary life in a hotel room until he died. Anyone who knew Fra Ljubo knows that it was impossible not to be engaged by him in conversation. He had an easy manner that simply invited you to converse with him even if you were averse to social conversation. Fra Ljubo told me that on more than one occasion, Nikola Tesla stressed that he considered himself to be a Croatian and that Croatia was his homeland. I questioned Fra Ljubo as to whether that was the manner in which Tesla expressed himself. He proceeded to say that Tesla explained that he was Orthodox by religion—in fact, the son of an Orthodox priest—but that he was born in Croatia, therefore he was a Croatian, and that Croatia was his homeland. On at least three or four other occasions, when the subject of our “coffee-house” conversations would turn to science, Tesla’s name would re-emerge. Fra Ljubo would re-tell his Central Park encounters with Tesla and would re-affirm Tesla’s statement that he was Croatian and that Croatia was his homeland. (It is important that I stress that each of those accounts was always consistent.) Because Fra Ljubo was blessed with a high literary talent, he was able to narrate a story with beautiful detail; however, he was not one to embellish his narrations with non-factual details. Because Fra Ljubo never chose to keep a journal, historical and cultural facts about Croatia—especially those after World War II—a treasure trove of information will have been denied to researchers.

Someone reading this narration might complain that I spoke at great length of Fra Ljubo and really had but one thing to say about Nikola Tesla. They might add that the point of my narration was supposed to be about Tesla and not about Fra Ljubo. That is precisely my point: I did not intend to give a biographical sketch of Tesla since I am not qualified to do so. Rather, I wished to make but a single point: Nikola Tesla saw himself as a Croatian and Croatia as his homeland. (If there is any doubt on this matter, one can see a large bronze plaque attached to the outer wall of the Greek-Catholic Seminary in Zagreb’s upper town wherein he is cited for his gift to his homeland.) In order to make that point, I had to first establish the credibility and veracity of the man who related that fact to me, namely Fra Ljubo Čuvalo. He heard it first hand from Nikola Tesla, and I heard it more than once from Fra Ljubo. Both are now dead. I suppose those who would steal Tesla’s national identity as their own will question my narrative. We all may have to enter Eternity to determine who is right.

Duško Čondić
Chicago

BELIBURG – NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA

Knjiga Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih, Ante Čuvala u Ljubuškom 9. svibnja uz autora predstavili su mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, uz nazočnost biskupa msgr. Ratka Perića. Donosimo tekst autora Ante Čuvala. (Ispravak: predstavljanje je bilo 8. svibnja!).

 

U svibnju sljedeće godine navršit će se 70 ljeta od genocidnog pokolja hrvatskih vojnika i civila poznatog pod imenom „Bleiburška tragedija“ i „Križni put“. Oni malobrojni koji su preživjeli marševe smrti, a njihovi putovi vodili su iz Austrije u više pravaca – čak do Đevđelije u Makedoniji, danas su većinom pokojni. I djeca koja su se tada našla u kolonama smrti a preživjela su, danas su u visokim godinama.
Ova knjiga donosi svjedočenja još živih – ili su do nedavno bili na životu – sudionika Križnog puta iz općine Ljubuški. Uvršteno je i jedno svjedočenje iz Zvirovića te dva iz Prćavaca. Te iznimke smo napravili stoga što su ova sela dio župe Studenci a u vrijeme Drugog svjetskog rata pripadala su Ljubuškom. Donosimo i nekoliko svjedočenja iz druge ruke, tj. osoba koje su čule i upamtile srž priče što su im je njihovi bližnji kazivali o svom mukotrpnom putu od Bleiburga do svog rodnog mjesta. Naći ćete također i potresan opis majčinskih patnja zbog sina kojega je ona predala u ruke susjedu na njegovu zadanu riječ da mu se neće ništa dogoditi ali svoje dijete nije više nikad vidjela.
U drugom dijelu knjige donosimo tabele koje prikazuju koliko se ljudi iz općine Ljubuški vratilo s Križnog puta te koliko ih je pobijeno u kolonama smrti. Da bismo imali što točniji popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, donosimo i popis žrtava koje nisu bile na Križnom putu. Uz tabele navodimo i popis pučanstva po selima iz 1948. godine da bismo barem donekle osjetili veličinu i strahotu broja žrtava u odnosu na broj tadašnjih stanovnika u ljubuškim selima.
Svjedočanstva u ovoj knjizi zapisana su onako kako su ih preživjeli kazivali a zatim ih sami pročitali i potvrdili njihov sadržaj. Neka od njih su bila prije objavljena ili su ih preživjeli sami zapisali. Nisu ovo nekakve „priče iz davnina“ naših djedova, baka i suseljana koje ćemo sa zanimanjem pročitati nego su bitan dio naše zajedničke hrvatske ne tako davne prošlosti o kojoj se (pre)dugo moralo šutjeti. Još više, tom se nametnutom šutnjom htjelo zanijekati najstrašniji masovni zločin u hrvatskoj povijesti kojemu je bila svrha ne samo pobiti zarobljene pojedince nego zajedno s njima ubiti i ideju hrvatske državne samostalnosti i slobode.
Bleiburška tragedija i njezine posljedice su živi primjer kako prošlost i povijest nisu isto. Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali. A poznato je tko piše povijest! Svakako ne oni kojima je oduzeta ili uskraćena politička, gospodarska, kulturna, vjerska i ljudska sloboda i dostojanstvo. O takvima pišu drugi: tlačitelji, njihovi plaćenici, saveznici i simpatizeri.
Hrvatska povijest općenito, posebice doba Drugog svjetskog rata i poraća, sve se donedavno nije smjela slobodno istraživati i pisati. Čak ni danas istraživačima nisu otvoreni svi državni arhivi. Upravo su to razlozi zbog kojih je potrebno sačuvati sjećanja onih koji su preživjeli sve naše bleiburške tragedije, križne putove, gole otoke i logore, pa i one izbjegličke.
Ova i slična svjedočenja su poznata kao „usmena povijest“ koja je više puta u prošlosti bila omalovažavana. Ali, kod nas Hrvata, ali i drugih naroda čija je prošlost bila nijekana, ovi „glasovi iz prošlosti“ su i te kako važan izvor koji nam omogućuje popuniti historiografske praznine ne samo nacionalne povijesti, nego i ono o čemu se nije smjelo pričati ni u našim obiteljima. Ili se pričalo šapatom.
U svjedočenjima koja ćete ovdje čitati ima zasigurno i nekih činjeničnih netočnosti, što ne umanjuje njihovo značenje. Naše pamćenje zna više puta „zavarati“ svakoga od nas, kako onda ne će one koji se nastoje prisjetiti događaja iz već davnih dana – strahote koje bi mnogi radije zaboravili nego pamtili. Premda usmena povijest nije egzaktna znanost nego odraz osobnog iskustva i pamćenja, ovakva svjedočenja su velik doprinos našem upoznavanju i razumijevanju ne samo Bleiburške tragedije i Križnog puta nego i poratne povijesti hrvatskog naroda općenito. Nadalje, uočljivo je da iskazi u ovoj knjizi imaju dosta međusobne sličnosti, ali svako svjedočenje je osobne naravi, svako ima drugu „boju“, ima svoju dušu. Iza svake priče stoji pojedinac s imenom i prezimenom. A kad ih sve pročitamo, svjedočenja nam omogućuju sagledati potpuniju sliku Križnog puta i Bleiburške tragedije, krvavu i žalosnu kakva je bila.
Jedan od preživjelih u svom svjedočenju s pravom naglasi kako je jednostavno nemoguće izraziti strahote i ponižavanja koje su zarobljenici pretrpjeli i vidjeli u kolonama smrti, niti to može itko tako opisati da bi i čitatelj zaista mogao osjetiti užase koji su se na tom putu zbivali. Drugi preživjeli svjedoči da mu se sve čini, kad sad o tome priča, kao da se to njemu nije moglo dogoditi; kao da je to priča iz nekog strašnog filma kojega je morao gledati. I sam se čudi kako su on i njegovi supatnici sve to mogli preživjeti. Ipak su preživjeli i hvala im na svjedočenju da bi mi i generacije poslije nas mogle barem malo dokučiti i zapamtiti kakva su bila ta tragična poratna vremena kroz koja su oni i cijela jedna generacija hrvatskog naroda morala proživjeti i preživjeti.
 
Uzrok i značenje Bleiburške tragedije
Nije mjesto u ovoj knjizi razglabati sve poznate i moguće razloge Bleiburške tragedije te ćemo samo upozoriti na primarni uzrok kojeg se često zaboravlja ili (ne)namjerno prešućuje. A i značenje tih strašnih događanja treba sagledati u tom svjetlu. Naime, glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena. Počelo je to pokoljem hrvatskih „dragovoljaca“ u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u „šestojanuarskoj“ diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovo u Vukovaru 1991.! I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora. Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.
Zato, uz sve druge razloge o kojima se govori i piše, glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko. Cilj je bio pobiti i zastrašiti sve i svakog tko bi mogao i pomisliti na ostvarenje hrvatskog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Svaki hitac, svaki udarac, svaka psovka i uvrjeda bila je uperena u prvom redu protiv hrvatske države, a nesretni stradalnik u njihovim očima bio je samo bezimeni nitko kojeg je trebalo ubiti, zlostavljati i poniziti jer je želio svoju hrvatsku državu i svoju slobodu. Bacajući žive ili pobijene hrvatske vojnike i civile u jame mislili su da s njima pokopavaju i samu ideju hrvatske državnosti. Ali usprkos svemu, Bleiburška tragedija je ostala duboko u svijesti hrvatskog naroda i ona je iznjedrila nove snage i novo doba koje je urodilo željenim plodom. Bleiburg i Vukovar, kao i druga stratišta, jesu i ostat će antiteza velikosrpstvu koje je ostalo nezasićeno i svakom jugoslavizmu koji još kao zloduh luta i traži da se na bilo koji način ponovo utjelovi.
 
Osobe a ne brojevi
Kad se piše o Bleiburškoj tragediji ponajviše se raspravlja o brojevima (koliko je ljudi bilo na povlačenju, koliko je ubijeno i sl.), o svjetskim prilikama, o pogrješkama vlade NDH, o Englezima koji su izručili Hrvate (i druge) komunistima, tko je naredio pokolje, tko ih je izvršio i sl. Sve je to važno i potrebno. Ali se višeput osjeća da oni koji pišu o ovoj ili sličnim ljudskim tragedijama zaborave na žrtve. Posebice to rade strani „objektivni“ i domaći „antifašistički“ povjesničari kojima i jest namjera da se žrtve omalovaže, umanje pa i zaniječu. I mi kad čujemo i čitamo da je pobijeno ili bilo u kolonama smrti na stotine tisuća ljudi lako izgubimo iz vida pojedinca. Od tolike mase ne vidimo čovjeka; da je svaka ubijena i mučena osoba bila Božje stvorenje s vlastitim imenom i prezimenom; da je svatko od njih imao oca, majku, braću, sestre, a mnogi ženu i djecu.
Kako izračunati sve osjećaje, patnje, udarce, uvrijede, suze, čežnje i molitve; posljedice obiteljske, društvene, demografske, nacionalne, gospodarske…?! To nadilazi sve analize ponajboljih stručnjaka. Zato vjerujemo da će nam i ova zbirka svjedočenja barem malo približiti pojedinačne ljudske patnje i pomoći nam snažnije osjetiti sve ono što označava pojam Bleiburga.
 
Križni put – još traje
Politička klasa u Hrvatskoj koja je nikla i stasala u krilu jugokomunizma, kao i oni koji materijalno ovise o toj klasi, još ne žele priznati da je u poraću nad Hrvatima počinjen strašan masovni zločin te na razne načine onemogućavaju otvaranje i istraživanje već poznatih masovnih grobnica i pronalaženje nepoznatih. Nije im stalo da se te grobnice otvore i zemni ostaci ubijenih stručno obrade i identificiraju. Čitamo da prema pronađenim žrtvama baš i ne pristupaju dostojanstveno. A procesuiranje još živih počinitelja i/ili nalogodavaca se samo ponekad najavi radi zamućivanja političkih voda. Premda se od najvišeg državnog vrha zna čuti da svaka žrtva zaslužuje svoj grob, sve ostaje samo njihova prigodna politička krilatica.
Premda su pobijene žrtve već poodavno u dvorima nebeskim, njihov Križni put, nažalost, još traje. Naime, oni su i dalje zatajivani, ponižavani, omalovažavani, njihovi najbliži i dalje čekaju na zemne ostatke svojih najmilijih. Njihova djeca i unučad, braća i sestre ne mogu se pomoliti na njihovim grobovima i staviti svijeću i cvijeće na njihova vječna počivališta. Oni su još na putu doma! Njihove obitelji ih čekaju! A današnji politički moćnici nastavljaju zlostavljati njih, njihove potomke i još živuće povratnike s Križnog puta.
 
Bez osjećaja mržnje i osvete
Razgovarajući s preživjelima i slušajući njihova svjedočenja o Križnom putu lako je zapaziti da oni u sebi ne nose ni najmanji osjećaj mržnje prema progoniteljima. Ne samo to, nego se uočava da oni ni onda kada su bili zlostavljani i ponižavani, a njihovi supatnici ubijani, nisu bili obuzeti mržnjom. Osjeća se da su oni zapravo žalili ljude koji su ih progonili i čudili se odakle izvire tolika mržnja prema njima, bespomoćnim zarobljenicima; prema čovjeku i čovječnosti. Na drugoj strani, snaga da mogu izdržati i preživjeti tolike muke i nedaće dolazila im je iz osjećaja da pate radi ljubavi i vjere; ljubavi za svoj narod i dom i vjere u Boga. Bili su duboko svjesni da nisu bili nizašto krivi osim što su bili Hrvati i ljubili svoj dom i domovinu. Bili su progonjeni radi onog tko su i što su; radi nacionalne i vjerske pripadnosti. Osjećali su da je pravda, vječna pravda, na njihovoj strani i zato dok je njihovo tijelo patilo, duh i duša su ostali zdravi. Oni i danas zrače optimizam, vedrinu i radost jer njihova patnja je imala dublje značenje i smisao. To su, kažu, najbolje osjetili kad su doživjeli propast komunizma, raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. To im je bila najveća nagrada!
 
Majke, žene i Veronike
Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti a koje malo tko spominje – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života.
Njima treba dodati i mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći. Svaki preživjeli sa zahvalnošću i višeput sa suzama u oku ih se spominje. Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest ne smije zaboraviti.
 
Zapisujmo povijest
Kad čujemo riječ „povijest“ obično pomišljamo na velike događaje i važne ljude (umnike, moćnike, političare…) iz prošlosti. Ali „povijest“ je svuda oko nas, ona je i u nama, ona „putuje“ s nama, ona se stalno događa, gledamo je, ona se registrira u našim glavama; to su ljudi koje vidimo i događaji koje svjedočimo…Samo, treba se potruditi i to registrirati, zapisati, uslikati, snimiti… Sve nam to može izgledati sitno i nebitno, ali sve je dio stvarnosti, naše stvarnosti, naše povijesti. Ako se ne zapiše sve završava u grobu!
Svjedočenja koja se nalaze u ovoj knjizi su vjerojatno među posljednjima u ovoj općini iz doba Drugog svjetskog rata i poraća. Većina preživjelih s Križnog puta je pomrla a njihova „povijest“ je s njima pokopana. Doživjeli smo i proživjeli još jedan rat. Vrijeme će prohujati brže nego i mislimo pa uz tradicionalnu historiografiju potrudimo se prikupljati i zapisivati „usmenu povijest“ koja će biti važan dio naše osobne i zajedničke hrvatske priče. U suprotnom, drugi će je ispisivati svojim „istinama“!

Ante Čuvalo

slovo
Godina xx, Broj 998, 6. lipnja 2014., st. 26
 
bli
Ljubuški – Chicago 2014., str. 623

logo

BELIBURG – NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA : Usmena povijest o bleiburškoj tragediji pretočena u pisanu

Knjiga Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih Ante Čuvala u Ljubuškom 9. svibnja uz autora predstavili su mr. sc. Ante Paponja i mr. sc. Radoslav Dodig, a nazočio je biskup msgr Ratko Perić. Donosimo osvrt Radoslava Dodiga i tekst zahvale autora Ante Čuvala. (Ispravak: predstavljanje je bilo 8. svibnja).
 
Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama. Prihvatio sam se predstavljanja knjige iz dvaju razloga. Prvo što poznajem njezina auktora dr. Čuvala kao povjesničara i humanista prvoga reda, cijeneći njegove napore da usmenu povijest naših stradalnika predoči u pisanu povijest. Druga je što je moj otac Grgo Dodig iz Prologa (umro 2003.) preživio križni put. U više navrata propovijedao mi je doživljaje iz svoje životne kalvarije 1945. Nažalost, nisam ih bilježio jer sam se tada, kao i sada, bavio dalekom prošlošću naših predaka, koju tisuću-dvije godina unatrag, misleći bit će vremena pa ću to snimiti i pribilježiti na papir. Ipak, brza kosa naše sestre smrti pokosi brzo staro, a katkad i mlado žito. No ostale su mi u sjećanju neke slike koje mi je opisao, pune surovosti i gole borbe za opstanak, kakve se nalaze i u ovoj knjizi.
Knjiga ima tri dijela. Prvi dio su “Svjedočenja preživjelih” (3-420 str.), poredanih abecednim redom, njih 64 sudionika. Nakon toga slijede “Svjedočenja iz druge ruke” (str. 422-469), gdje je prikazana 21 ljudska sudbina. Drugi dio knjige obuhvaćaju tabele (472-592. str.). Treći dio su “Dokumenti”  (str. 594-621.). Na kraju su Kazala imena (605-618), Popis mjesta kroz koja su prošli ili boravili sudionici Križnoga puta (str. 619-621), Zahvala (str. 623) onima koji su pomogli u pripremi knjige i na unutarnjim koricama zemljovid “Kolone smrti – najvažnijih križnih putova”, koji je preuzet iz knjige Stanislava Vukorepa, “Preživjeli svjedoče”, Zagreb, 2005.
Toponim Bleiburg, slovenski Pliberk, koruški gradić u Austriji od kojih 4.000 duša, potječe od njemačkoga blei, olovo, i burg, zamak, tvrđava, jer je blizu bio rudnik olova. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija). Hrvatska iseljenička literatura razdoblje, kada su mnogi zarobljeni Hrvati ubijeni na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima, nazvala je “Križni put”. O tome se u dijaspori pisalo i govorilo (V. Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, München, 1976.), u Jugoslaviji to je bila tabu-tema. Na europskoj razini buru je uzvitlao Nikolaj Tolstoj koji je 1986. objavio knjigu The Minister and the Massacres (Ministar i pokolji), koja je bila u međuvremenu povučena, s dugim sudskim procesom. Objavljena je u prijevodu na hrvatski 1991. Knjiga Marka Grčića i drugih: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990, de facto prva je knjiga u Hrvatskoj koja je javno progovorila o toj temi. Pripremila ju je skupina novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnoga puta, koji su prethodno bili objavljeni u novinama. Slijedile su knjige Josipa Jurčevića, Zvonimira Duspera, Miljenka Perića, Joze Marevića, kao i sjećanja sudionika, kao što je spomenuta knjiga Stanislava Vukorepa.
Zabilježena sjećanja preživjelih Ljubušaka vrlo su dojmljiva, puna napornih ratnih slika, opasnosti, uhićenja, namještenih optužnica, podmetanja, tortura, pokušaja nagovora lažnih svjedočenja i pritisaka svake vrste. Na križnom putu bilo je i djece. Ljuba Biško iz Vitine tako se 1945. našla na maršu smrti s majkom i teko rođenom sestrom u svojoj sedmoj godini. Zapamtila je vrlo potresne slike – čovjeka koji jede uginula konja, nesretnika koji sebi reže grkljan ili majku koja s djetetom skače u rijeku, ne bi li skratila patnje. Ili Nada Tomić iz Humca rođena 1939. Don Aleksandar Boras kazuje kako su ih partizani u iscrpljujućem maršu čak noću tjerali u trk. Bilo ih je koji su trčali i spavali. “Nisam znao da je to moguće ali stvarno smo marširali, ponekad trčali i spavali. Neki su halucinirali”, pripovijeda don Aleksandar. Drago Bradvica iz Veljaka svjedoči da je bio toliko mučen tjelesno i psihički da ga u Mostaru u Sjevernom logoru rođena majka i sestra nisu prepoznale. U dvadesetoj godini bio je težak tek nešto više od trideset kilograma. Slično se dogodilo Ivanu Iki Nižiću, kojega je rođeni otac na povratku pred kućom pitao “Tko si ti”, misleći da je kakav prosjak. Bilo je rijetkih momaka iz marša smrti koji su se spasili bijegom iz kolone, kao što je bio Vlado Matijašević iz Vašarovića. U knjizi ima svjedočenja koja su male literarne drame, pune događaja i neizvjesnosti, poput sudbine Vladimira Rose iz Vitine.
            Svjedočenja iz druge ruke, kako se zove jedno poglavlje u knjizi, isto tako su opisi mnogih životnih drama krajem II. svjetskoga rata i poraća, koja pripovijedaju supruge, sinovi i rodbina stradalnika. Uz životni put Stanka Čotića iz Lisica, prema kazivanju supruge Anice, nalazi se fotografija aluminijske vojničke zdjele s urezanim nadnevcima i mjestima u kojima je Stanko boravio tijekom Križnoga puta – 15. svibnja 1945. Maribor, pa Osijek, Vinkovci, Šid, Zemun, Pančevo itd., da bi kući stigao u studenom 1945.
Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u ljubuškoj općini. Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški. Koliko sam danas na Radio-Ljubuškome čuo, dr. Ante Čuvalo rekao je kako je u odnosu na broj predratnih stanovnika najviše stradalih iz Teskere i Pregrađa. Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci.
U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih        knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa ljubuških stradalnika.
Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste. Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Zato našemu učenom Anti iz Proboja treba odati veliko priznanje za golem trud i istraživački napor, koji je pokazao na pripremi i objavi knjige. Na kraju neka mi bude slobodno poigrati se glagolom čuvati: Dr. Čuvalo očuvao je od zaborava komad ljubuške povijesti. Neka ga čuva dragi Bog!

Radoslav Dodig

Narod ne zaboravlja i ne šuti

 
Pozdravljam oca biskupa Perića i sve pristune, posebice vas koji ste preživjeli Križni put, ovo je vaša knjiga! Ja sam samo vaše “žito” povezao i poredao u snopove!
Ispričavam se za sve moguće pogriješke i propuste! Obično svaki autor zapazi neke pogriješke kad je knjiga već objelodanjena. Tako sam i ja već uočio neke (ipak sitnije) propust pa isprika onima kojih se to tiče!
Ovdje ću prvo natuknuti jednu “uputu” mladim čitateljima a potom nekoliko misli.
Kad budete čitali razna iskaze vjerujem da će vaša pozornost biti na osobi čije svjedočenje u tom trenutku čitate, i tako treba biti, ali nemojte izugiti iz vida da se neki strašni trenuci ponavljaju u više iskaza što znači da se može pratiti koje situacije su bile najsmrtonosnije i koji logori najopasniji. Na primjer, oni koji su iz nemoglosti zaostajali iza kolone bili su bez milosti ubijani. Čak njihovi “vodiči” više puta su im govorili, ako ste iznemogli pričekajte i naići će kola koja će vas povesti. Ali, nisu stizala kola nego smrt! Puno ih je ubijeno radi kapi vode! Svaki iskorak iz kolone značio je smrt! Ulazi u logore, svi tjesnaci, svi mostovi…., gdje god je kolona prolazila kroz kakv uži prolaz s obe strane su nemilice tukli koga su god dohvatili. Gdje su god prolazili kroz sela naseljena srpskim pučanstvom masa je, kao naručena, izlazila tući zarobljenike svim i svačim. Mnogi su tako ubijeni ili i danas, ako su živi, osjećaju posljedice tih zlostavljanja. Velk broj ljudi je nastradao u rupama za nuždu, upadali su ili su živi ubacivani u nje. Od logora se najviše “sjećaju” Maribora, Siska, Požege, Pančeva…, a u Šidu su ih utjerali, doslovce ugurali, u neku rupetinu iz koje je vađena zemlja i kad preživjeli o tome govore kao da i danas osjećaju tjeskobu, kalustrofobiju, ljetnu žegu, znoj i ponajviše žeđu! Mora da su to bile strašne muke dok su se tako duboko usjekle u sjećanja mnogih.
A sada jedno dvije usputne misli. Gledajući nedavno večernje vijesti, vidim predsjednik RH dr. Ivo Josipović drži govor u Podgori i među ostalim reče, “…povijest je takva kakva je bila; ona je ta koja govori što je bilo dobro a što je bilo zlo”! Kad ovo čuh kao da me netko šilom ubode! Pomislih, moj Predsjedniče i profeosre, barem bi ti trebao znati da povijest ne sudi; ona ne odlučuje što je doboro a što zlo. Sud donose ljudi a ne povijest! U našem slučajevima (a i kod mnogih drugih) Centralni komitet, partija i idologija je “govorila” što je bilo dobro a što zlo! Čini mi se da i dans bi “partija” i njezini nasljednici htjela suditi, pa možda i osuđivati, a neki povjesničari bi radije sudili nego prosuđivali! Sve u ime povijesti!
Drugo, svi diktatori, sve totalitarne idoligje i svi moćnici ovog svijeta kroz cijelu ljutsku povijest su htjeli da narod zaboravi i šuti. Istina je da svijet, masu, nije baš teško naučiti šutjeti. Ljudi zašute iz više razloga, a ponajivše iz sebičnosti, straha, zasljepljenosti…. Ali narod kao cjelina ne zaboravlja tako olako. Prije ili kasnije to naše kolektivno pamćenje izbije na vidjelo. Čim se pruži prilika, čim dođe trenutak slobode, ljudi će progovoriti. Jugo-komunisti su svim naporima nastojali da se Bleiburg i Križni put zaborave, da se svi njihovi zločini zaborave! I šutnju su nametnuli. Očito je da bi i danas ne samo htjeli da se šuti nego i dalje zločince veliča. Ali došlo je vrijeme i da kamen progovori!. Ova će knjiga, nadam se, barem malo doprinjet razbijanju hrvatske šutje i sačuvati od zaborava patnje ljudi koji su preživjeli strašne muke Križnog puta.
Ništa u životu nisam radio niti radim iz mržnje, nego iz ljubavi. Tako je i ova knjiga nastala iz ljubavi prema ljudima koje vidimo večeras među nama, kao i prema onima koji se nisu nikad s Križnog puta vratili doma, uključujući i mog oca koji je kao civil stigao do zloglasne Ćelovine u Mostaru i tu mu se gubi trag. Ali, knjiga je ponajviše pisana iz ljubavi za istinu jer jedino istina oslobađa; ona liječi rane žrtava i počinitelja, kao i njihovih potomaka.
Na kraju, na prvoj stranici jednog internetskog portala koji se bavi rodoslovljem stoji i slijedeće: “Ovdje počinje vaša priča!” Ja bih rekao vama, posebice mladima, ova knjiga sadrži ne samo priče naših očeva i baka, ovo je i moja i vaša priča. Čitajte ove mučne iskaze i upoznat ćete i dio vaše osobne priče; vaše i naše zajedničke hrvatske povijesti.
Ante Čuvalo

slovo

Godina xx, Broj 998, 6. lipnja 2014., st. 26
 

bli

Ljubuški – Chicago 2014., str. 623

logo

 

PETAR RADIELOVIĆ (1929.-2005.)

Radielovic - slika 2U Los Angeles-u, Kalifornija, naglo je u Gospodinu preminuo 23. siječnja 2005. Petar Radielović, kroz više od pet desetljeća poznati djelatnik među Hrvatima u Americi.  Iza njega ostala je praznina ne samo u njegovoj toploj obitelji, nego u hrvatskoj zajednici Južne Kalifornije i među Petrovim mnogim prijateljima diljem Amerike i dalje.
Svečana misa zadušnica za pokojnog Petra slavljena je u hrvatskoj crkvi sv. Ante u Los Angeles-u u petak 28. siječnja. Koncelebrirali su župnik Rev. Mate Bižaca, župni pomoćnik Rev. Ivica Babić i umirovljeni župnik, Msgr. Srećko Diomartić.  Kroz misno slavlje pjevala su dva pjevačka zabora:  župni zbor sv. Ante, u kojem je Petar bio tenor desetljećima, i hrvatski župni zbor iz San Pedra.  Uz prigodnu propovijed, u kojoj se Rev. Bižaca oprostio od Petra i zahvalio mu na njegovoj vjerosti i radu u župnoj zajednici, Msgr. Diomartić je pročitao oproštajni pozdrav pok. Petru od bivšeg župnika ove župe, Rev. Janka Segarića, koji je u mirovini u Zadru, i osobno se oprostio od svog dragog prijatelja. Petrova djeca, Mira i Marko su uz svu bol uspjeli dostojanstveno i ponosno izkazati odanost i zahvalnost za duboku ljubav koja ih je s tatom vezala, a što se danas prečesto ne viđa. Bili su i ostali ponosni na svog oca, na njegov život i rad.  Gospodin Radoslav Artuković je zatim vješto ocrtao život i lik pokojnog Petra, onako kako to može samo blizak i odan obiteljski prijatelj.  Puna crkva pokojnikovih prijatelja zdušno pjevajući “Lijepu našu” oprostila se s pravim domoljubom koji je tako žarko volio svoj narod i svoju rodnu grudu.
Poslije misnog slavlja prisutni su se okupili na domijenku u župnoj dvorani da svojom prisutnošću i razgovorom ublaže bol i prazninu članovima obitelji.  Petrovi posmrtni ostaci pokopani su uz prisutnost svećenika, članova obitelji i bližih prijatelja u subotu 29. siječnja na “Pioneer” groblju u Sierra Madre, daleko od rodne mu Bosne ponosne.
Petar Radielović je rođen 21. ožujka 1929. u Brezi, Bosna i Herzegovina, od oca Marka i majke Rozalije Rosić. Otac mu je bio željeznički zaposlenik u Alipašinu Mostu.  Krstio ga je velečasni Antun Alaupović u crkvi Presvetog Trojstva u Sarajevu. U obitelji je bilo osmero djece, četiri brata i četiri sestre.  Petrova otaca Marka smrt je susrela kao bespomoćna starca u jednoj od granatiranih sarajevskih višekatnica za vrijeme zadnjeg rata.
Petrova obiteljska loza je duboko ukorijenjena u povijest Bosne. On potječe od stare srednjovjekovne fojničke plemićke obitelji Radielovića. Njegova duboka ljubav za zemlju svojih pradjedova bila je i odraz te povijesne svijesti na koju je bio tako ponosan.
Poslije osnovne škole u Sarajevu, Petar je pohađao poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku. Travničke godine su mu ostale u živom sijećanju i često je pričao o svojim profesorima i kolegama. Veselilo ga je da je doživio obnovu travničke školske tradicije i nadao se da će Travnik opet postići svoju staru slavu.
Nedaće Drugog svjetskog rata nisu ni Petra mimoišle. Kao šesnaestogodišnjak, našao se na putu prema Bleiburgu, a zatim na “Križnom putu.”   Mlade godine su ga spasile od sigurne smrti.  U poraću on ostaje u Zagrebu i studira medicinu. Ali komunistima nepodoban, kao i mnogi drugi Hrvati, morao je prekinuti studije i 1954. pobjegao je u Austriju.  Iz Austrije je otišao u Njemačku i tu je radio u okviru američke vojske, kao i još jedan broj Hrvata izbjeglica. Zapalo ga je raditi s Poljacima i tu je naučio, uz njemački, lijepo i poljski jezik.  Za vrijeme boravka u Njemačkoj, Petar je upoznao u Heidelbergu i svoju buduću ženu, Brigittu Heinrich, koja ga je vjerno pratila i kao anđeo čuvala kroz 48 godine zajedničkog života. Oženili su se 1957., godinu dana poslije Petrova dolaska  u Ameriku.
Prvo mjesto boravaka ove nove obitelji bilo je Milwaukee, Wisconsin.  Petra je “čekao” posao u metalnoj industriji, kao i tolike druge emigrante tog vremena. Ali on je uz to počeo studirati primjenjenu umjetnost i, naravno, odmah se uključio u družtveni život i rad Hrvata u Milwaukee. S mnogima od njih je ostao u prijateljstvu kroz cijeli život.
Godine 1961. obitelj Radielović seli u Kaliforniju i tamo Petar radi neko vrijeme na umjetničkim potrebama tržne trvrtke Preble. Pet godina kasnije (1966.), Petar je otvorio svoju tiskaru, Graph-o-lith Printing, i tu je radio sve do mirovine unazad nekoliko godina.
Petar Radielović nije nikome bio zagonetka; uvijek otvoren i principijelan – u karakteru “uspravan k’o svijeća”.  Njegova ljestvica vrednota je bila svima jasna: dobar muž i otac, u vjeri postojan, Hrvat i domoljub.  Jednostavno, bio je pravi čovjek!  Poslije sv. mise zadušnice, čulo se neke govoriti kako je bio i ostati će legenda u njihovoj zajednici.
Za Petra obitelj je bila kutić raja. Gospođa Brigitta ne samo da je prihvatila Petrov domoljubni rad, nego je naučila odlično hrvatski jezik i običaje, te mu bila pravi suradnik u svemu.  Djeca su rasla u ozračju idealizma i rada na općem dobru.  Oboje su iz malena naučili hrvatski jezik i zavolili zemlju i narod svog oca. Poslije završenih studija, Mira ulazi u američki politički život i, medju ostalim, postaje dugogodišnja savjetnica Senatoru Dole-u, a danas je Zamjenica ministra obrane Ramsfelda.  To je, vjerujem, najviši državni položaj što je itko hrvatskog podrijetla postigao u ovoj zemlji.  Sin Marko završio je fakultet, bio američki marinac, radio za congressmana Radanovicha, proveo je nekoliko godina u Bosni-Hercegovini, Kosovu i Albaniji na karitativnim poslovima, zatim je bio zamjenik glavnog urednika časopisa Car Craft. Ali njegova želja je zadugo bila živjeti i raditi u Hrvatskoj.   I tjedan dana prije očeve smrti Marko je zadovoljan odselio u Hrvatsku, što je ispunilo velikom srećom Petrove zadnje dane života.
Petrov “drugi dom” bila je hrvatska katolička župa u Los Angelesu i hrvatska zajednica Južne Kalifornije. Među ostalim, bio je jedan od utemeljitelja i dugo godina učitelj župne škole za hrvatski jezik i kulturu, godinama član crkvenog zbora, vodio je tjedni hrvatski radio program kroz petnaest godina i služio je u odborima za mnoge djelatnosti.
Petrova tiskara bila je puno više od obiteljskog obrta.  Bio je to živi centar za hrvatsku promidžbu i druge domoljubne djelatnosti.  On je znao okupiti ljude kao što su Dr. Dinko Šuljak, Dr. Jure Prpić, Dr. Stanko Guldescu, Prof. C. Michael McAdams, Prof. Bogdan Radica i mnoge druge i zajedno s njima je izdao mnoge brošure i knjige. Šezdesetih i Sedamdesetih godina je izdavao časopis  American Croat/Američki Hrvat, a Devedesetih, zajedno sa Antom Čuvalo, American Croatian Review.  Njegova izdanja su bila uglavnom na engleskom jeziku, jer je znao vrijednost promidžbe među američkim sugrađanima. Radi istih razloga godinama je vodio ured “Croatian Information Service.” Hrvati Južne Kalifornije su dobro znali gdje se mogu obratiti ako je trebalo napisati i tiskati letke, pamflete, transparente, izići pred američku javnost, održati govor u obranu Hrvata i Hrvatske. Petar i njegova tiskara su uvijek bili spremni za djelo, ali ne iz sebičnosti ili zarade, nego iz ljubavi za slobodu svog roda i naroda. Petar je također bio član raznih hrvatskih i američkih udruga, kao i sabornik Hrvatskog Narodnog Vijeća.
Domoljubna djelatnost mu je donosila i neugodnosti, pa i opasnosti.  Ali se Petar nije nikad “savijao.”  Nije se ustručavao reći što je mislio i vjerovao.  Uvijek je napravio ono što je smatrao pravedno.  Tako se nije plašio sa svojim prijateljima otići u Sarajevo kad je grad bio u najgorem okruženju i svjedočiti protiv zla. Nije mu bilo stalo do političke popularnosti i korektnosti, jer nije ništa tražio za sebe.
Petar Radielović je bio srčan i srdačan čovjek.  Srčan, jer je imao čvrste stavove i sve je radio od srca, jasno i principijelno. A u svim svojim susretima s ljudima bio je otvoren i srdačan. Njegov zovnki glas je bio bistar i jasan kao i njegov karakter, njegov gromki smijeh i srdačnost su osvajli sugovornike.
Pero nije imao velikih materijalnih zahtjeva u životu.  Sreću je pronalazio u čvrstoj vjeri u Boga, u obiteljskoj ljubavi, u radu s drugima i za druge.  Volio je život, ali se nije bojao smrti jer je živio ne za sebe, nego za veše ideale. Bio je čovjek obitelji i zajednice, i zajednica ga je zajedno s njegovom vjernom ženom i djecom veličanstveno ispratila na njegov vječni počinak.  Počivao u miru Božjem!
 
Ante Čuvalo – Chicago

Petar Radielovic (1929 – 2005)

Petar Radielovic, a prominent member of the Southern California Croatian community passed away on January 23, 2005. He is Radielovic - slika 2survived by his wife of 49 years Brigitta, their daughter Mira and their son Marko.
 
Born March 21, 1929 in Breza, Bosnia and Herzegovina, he attended the Jesuit school in Travnik. As a 16 year-old he survived the Bleiburg death marches and then attended Zagreb University where he studied medicine until his studies were interrupted by the Communist authorities. In 1954 he fled to Austria and freedom.
 
He served in a Polish unit of a labor services company under the auspices of the U.S. Army in West Germany for several years. Mr. Radielovic then emigrated to the United States in 1956 where he obtained employment at an iron works company in Wisconsin as a common laborer and pursued studies in commercial art. That year he married Brigitta Heinrich whom he had met earlier in Heidelberg.
 
The Radielovics  moved to Los Angeles, California in 1961. There Petar worked for the Prebble markets as a commercial artist. In 1966, he opened his own printing business, Graph-o-lith Printing, which he operated until his retirement.
 
Petar Radielovic was an active member of the local Croatian parish, St. Anthony’s Croatian Catholic Church and a founder and director of the Parish school.  He sang for decades in the parish choir. He led the Croatian Radio Program in Los Angeles for 15 years and was the primary announcer. At the annual Parish festival, Pero could always be seen, standing  out in midst of the smoke of  his popular cevapcici pit, with a broad smile, and wearing his trademark fez.
 
Above all, Petar Radielovic was a Croatian activist whose love for Croatia knew no bounds, and whose pride of his native Bosnia could not be contained. He was a member of the Croatian Catholic Union as well as an active participant in the Croatian National Congress (HNV) during the waning decades of Communist Yugoslavia. He was a founding member of the Alliance of Croats of Bosnia and Hercegovina in the post-Yugoslav period.
 
During his lifetime he published numerous books and pamphlets on Croatian political themes. He published the magazine American Croat. He testified before the U.S. Senate at the nomination hearings for the then ambassador-designate Lawrence Eagleburger. He was a visible presence on California television on issues concerning Croatia and Yugoslavia and was quoted widely in the print media.
 
The Croatian community world-wide misses him dearly.
 

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA: Sekciji društvenih znanosti

Chicago, USA, 13. 11. 2004.

Dr. Ante Čuvalo

Profesor povijesti, Predsjednik Udruga za hrvatske znanosti i Dopredsjednik Hrvatske Akademije u Americi:

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA

Sekciji društvenih znanosti

 
UVODNA NAPOMENA
Zahvaljujem Ministru Primorcu i članovima Organizacijskog odbora Prvog kongresa znanstvenika iz domovine i inozemstva na pozivu za sudjelovanjem u radu Kongresa, odnosno u sekciji Društvenih znanosti.
 
Vjerujem da će Kongres biti na višestruku korist za Hrvatsku, kao i za znanstvenike doma i u inozemstvu, posebice u njihovu upoznavanju i zbližavanju u radu. Ali uz najbolju želju, ne ću moći doći na taj važan skup. Uskoro iza Kongresa bit će i godišnji Slavistički kongres u Bostonu, te kao predsjednik Udruge za hrvatske znanosti na tom skupu moram biti. Jedini razlog mog nedolaska je da jednostavno ne mogu biti toliko dana odsutan sa fakulteta na kojem radim. Zato ovdje šaljem pisani prilog na uvid sudionicima Kongresa, a i hrvatskoj javnosti.
 
Nadalje, prosudbe koje slijede temeljene su na iskustvu višegodišnjeg života i rada medju Hrvatima u Americi, a ne na znanstvenom istraživanju društvenih i drugih kretanja u ovom dijelu hrvatskog naroda ili pak u Hrvatskoj. Treba, dakle, imati u vidu da su ove prosudbe osobne i da su odraz prilika medju Hrvatima u Americi. Ako one budu nekima izgledale pomalo negativne, nije to radi mog osobnog raspoloženja (po naravi sam optimist), nego su odraz stvarnosti koju želim predočiti.
 
HRVATI U AMERICI
 
– U ovoj zemlji ne postoji ni jedna katedra za hrvatski jezik i kulturu.
 
– Vrlo je mali broj sveučilišta na kojima se predaje hrvatski jezik. Tamo gdje se i predaje, predavači nisu (uglavnom) Hrvati i predmeti se “pakiraju” pod imenom “Bosnian/Croatian/Serbian” ili BCS. Nije mi namjera usporedjivati, ali zanimljivo je da University of Illinois u Chicagu nudi blizu dvadesetak predmeta srpskog jezika, književnosti i kulture, koje predaju profesori Srbi. Slično stoje i Ukrajinci. Ovaj podatak je dostupan javnosti na web stranici: www.uic.edu.
 
– Više ne postoji veliko zanimanje za sadašnjost i prošlost našeg dijela Europe, i interesa će bit sve manje, jer nadajmo se, zla vremena kod nas i oko nas su prošla. Dakle, onaj tko želi učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi nema puno izbora. Nadalje, profesori koji predaju postojeće predmete na raznim sveučilištima o Jugoistočnoj Europi, Balkanu ili već kako se to sve zvalo, ostaci su generacije znanstvenika koji su u svoje vrijeme radili istraživanja ne u Hrvatskoj, ili vrlo malo u Hrvatskoj. Mnogi od njih su postali i rodbiniski vezani tamo gdje su radili post-diplomski studij i/ili znanstvena istraživanja. Primjera ima izobilja. Ova činjenica nije nevažna i ona se odražava u njihovim procijenama sadašnjosti i prošlosti u tom dijelu Europe. Usput, bilo bi jako zanimljivo napravti znanstvenu analizu profila američkih (i drugih) znanstvenika koji se bave Hrvatima i njihovim susjedima. Bila bi to odlična tema za kakvu MA radnju.
 
Postajali su i postoje u Americi krugovi oko ljudi koji su se uspjeli nametnuti kao “objektivni” i gotovo “nepogrešivi” stručnjaci kad se tičalo bivše Jugoslavije, a poslije 1990. Hrvatske i njezinih susjeda. Ta “nepogrešivost” se priličito poljuljala kad nitko od njih nije predvidio raspad Jugoslavije i tragične dogadjaje u tom procesu. Ali su se oni brzo snašli i nametnuli se kao “objektivni” tumači tih tragičnih zbivanja: zašto se to sve dogodilo, zašto se nije trebalo dogoditi i kako su svi krivi za tragediju koja ih je zatekla. Takodjer treba imati na umu da novija generacija profesora (ili sutrašnjih profesora) su uglavnom bivši i/ili sadašnji postdiplomski studenti ljudi iz tih krugova. Oni su im pokrovitelji, savjetnici i uzori, koji im pomažu od dobivanja raznih stipendija u ovoj zemlji, sugestija što bi trebali proučavati, gdje će ići raditi istraživanja, do zaposlavanja na važnijim svučilištima.
– Sve je manji broj Hrvata profesora društvenih znanosti na američkim sveučilištima i college-ima. Od starije generacije jedni su pomrli, a drugi u mirovini. Od mladjih i ono nekoliko što je doktoriralo otišlo je (uglavnom) za drugim poslovima. Zanimljivo je zamjetiti i to da jedan broj ljudi iz društvenih (a i drugih) znanosti rodjeni u Hrvatskoj ili hrvatskog podrijetla osjeća potrebu dokazivati da oni nisu “zaraženi” hrvatstvom. To se odražava u njihovom pristupu hrvatskim temama, nastupima na znanstvenim okupljanjima i bježanju od drugih kolega koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla. Takvi smatraju da kao “Hrvati” neće moći napredovati u svojim profesijama i zato se trebaju dokazivati na razne načine, uključujući ponavljanje stereotipnih formula o Hrvatima i bježanje od hrvatskih udruga i hrvatskih zajednica.
 
– Mali je broj studenata hrvatskog podrijetla koji idu na post-diplomski iz društvenih znanosti. Njihova (uglavnom) negativna iskustva s profesorima kad se tiče Hrvatske i Hrvata, nesigurnost zapošljavanja i veće zarade u drugim zvanjima su svakako medju razlozima za ovu pojavu.
 
– Postojeće hrvatske udruge u Americi (od Hrvatske bratske zajednice, pa dalje) ostale su na društvenoj i kulturnoj razini na kojoj su bili od njihova osnutka, premda su se “vremena” itekako promijenila. Vodstva naših većih i manjih udruga zadovoljavaju se čuvanjem hrvatske folklorne baštine medju mladima, okupljanjem u hrvatskim domovima, druženjem na natjecajima u kuglanju, golfu, lovu, nogometu i slično. Te djelatnosti zaslužuju pohvalu, ali nije bilo (niti ima) osjećaja da se napravi korak prema gore. Uz čuvanje i razvijanje folklora i jezika, i uz druge društvene djelatnosti, trabaju se utemeljiti ustanove koje bi zadovoljavale intelektualne potrebe mladih Hrvata u Americi na sveučilišnoj, ili barem na srednjoškolskoj razini.
 
– Već preko stotinjak godina hrvatske katoličke župe bile su najznačajnije točke okupljanja Hrvata na ovom kontinentu. Osim njihove duhovne vrijednosti, one su čuvale i gajile hrvatski identitet na ovim širokim prostorima. Ali u isto vrijeme naše župe, kao i druge udruge i klubovi, bile su i ostale takodjer i jedan od tranzmisija u procesu amerikanizacije. (Isti je slučaj i kod svih drugih etničkih skupina.) One su omogućavale “mekše slijetanje” u američki život i kulturu. Za većinu one su bile melem na emigrantske boli otudjivanja, ali i pomagalo u procesu uklapanja u novu sredinu. Župe, kao i druga društva, bile su i ostale most izmedju stare i nove kulture, starog i novog načina života, veza s domovinom i komadić sigurna tla u postupnom ukorjenjivanju u novi svijet.
 
Nadalje, hrvatske katoličke župe su u konačnici ipak američke župe. To se lako vidi iz činjenice da su mnoge naše starije župe zatvorene ili se zatvaraju u državi Pennsylvaniji i na drugim mjestima. Kod onih etničkih skupina čija je vjera (crkva) usko vezana uz nacionalnost (pravoslavne i neke druge crkve) ili su vjerska manjina (recimo muslimani) župe ili zajednice puno se dulje održavaju i imaju utjecaj na barem nekoliko generacija. Takve župe takodjer mogu poduzimati veće i dugotrajnije pothvate u životu svojih zajednica, nego recimo hrvatske župe. Dakle, kod Hrvata katolika župe igraju kratkotrajniju ulogu za većinu, posebice od kako su nestala etnička susjedstva, jer već druga generacija dobrim brojem ne dolazi redovito u hrvatske župe, nego ide u lokalne crkve. To je jedan od razloga da katolici (kao i protestanti) koji dolaze u Ameriku (posebice oni iz Europe) brže gube svoj nacionalni identitet jer im vjerska pripadnost nije etnički ograničena.
 
– U Americi postoji već preko 50 godina Croatian Academy of America (CAA)/ Hrvatska Akademija Amerike i od 1977. postoji Association for Croatian Studies (ACS)/Udruga za hrvatske znanosti. Unazad nekoliko godina organiziran je i AMAC. Akademija izdaje “Journal of Croatian Studies.” To je jedini hrvatski znanstveni časopis na engleskom jeziku na ovom kontinentu, a valjda i dalje. ACS djeluje u okviru velike udruge američkih slavista, American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS), ali djeluje i samostalno. Glavna svrha ACS-a je organizirati panele na razne teme o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjim kongresima slavista u Americi i Kanadi. ACS takodjer izdaje ACS Bulletin dva puta godišnje. Nisam previše upoznat sa detaljima AMAC-ova rada u Americi, ali čini mi se da njegove djelatnosti nisu na istoj razini u svim dijelovima zemlje. Zahvaljujući pojedincima, izgleda da AMAC u Washingtonu DC je danas najdjelatniji.
 
Akademija, ACS, “Journal” i svi oni koji su sudjelovali u tom radu nisu mogli otvoreno suradjivati s kolegama u Hrvatskoj sve do koju godinu ili dvije prije raspada Jugoslavije. Ali ni poslije osamostaljenja Hrvatske nije se uspostavila suradnja izmedju društvenih znanstvenika i/ili gore spomenutih udruga u Americi i ustanova u Hrvatskoj i/ili Ministarstva kulture i školstva. Nema mostova ni plana za trajnu suradnju, ili ikakva dogovora što i kako bi se moglo zajednički napraviti. Sva suradnja je utemeljena na osobnim kontaktima. Pokušavalo se s ove strane doći u vezu sa raznim ustanovama i ministarstvima, ali konkretnih rezultata nije bilo. U puno slučajeva, nije bilo ni odgovora.
 
– Medju Hrvatima u Americi nikad nije došlo do trajne radne koalicije izmedju poslovnih ljudi, onih u dobroplaćenim profesijama i akademika. Medju našim poslovnim ljudima prve generacije nema pravih mecena niti se razvio za to osjećaj. A njihova djeca su uglavnom amerikanizirana i malo ih je kojima je stalo do Hrvatske i do hrvatske kulture. Dobro je poznato da u Americi postoji velik broj Hrvata rodjenih u Hrvatskoj s visoko plaćenim profesijama, ali je zanimljivo da taj naš društveni sloj ima vrlo malo veze s hrvatskim zajednicama. Naravno, ima časnih iznimaka, ali općenito govoreći ljudi te klase žive sami za sebe. Mnogi su vrlo uspješni u svojoj profesiji, ali od toga nema značajnije koristi ni hrvatskoj zajednici u Americi niti Hrvatskoj, koja im je u većini slučajeva omogućila visoko školovanje.
 
– Hrvatski iseljenici koji su došli zadnjih desetak i nešto godina, osim što su (pre)zauzeti stvaranjem materijalnih osnova sebi i svojoj obitelji, nisu više motivirani onim idealima koji su imali mnogi hrvatski emigranti prije njih. Za većinu današnje starije emigracije očekivanja su bila ne samo materijalne naravi, nego i političke: sanjali su o slobodi hrvatkog naroda i hrvatskoj državi i za te ideale bili su voljni žrtvovati dio svog vremena i novca, pa i više. Očekivanja najnovijih iseljenika su čisto materijalna, stvaranje ugodnijeg i materijalno kvalitetnijeg života, i po svemu izgleda da su oni priličito nestrpljivi u ostvarenjima tih i takvih očekivanja. Dakle, može se pretpostaviti da će najnoviji iseljenici imati puno manje razvijen duh uzajamnog organiziranja, darežljivosti i žrtvovanja za zajednicu ovdje ili za potrebe hrvatskog naroda općenito.
 
– Sjevernoamerički Hrvati, posebice generacija koja je stizala ovamo negdje 1960tih i 1970tih godina (pa i kasnije) i mnogi iz druge i treće generacije su postigli jako dobre materijalne usjehe. Vjerujem da su medju najbolje stojećim od etničkih skupina. Istina je da je idealizam i zainteresiranost za domovske probleme splasnuo, posebice poslije rata. Ima za to višestrukih razloga, koje bih trebao netko znanstveno obraditi. Ali uz sve to, ima tu još dobre volje, naročito medju onima kojima je stalo da hrvatski narod i Hrvatska već jednom stanu na čvrste noge i da budu i njima na ponos. U domovini je možda teško i vjerovati da ima medju vandomovinskim Hrvatima još dobar broj onih koji bi željeli nešto doprinijeti i pomoći svojoj rodnoj grudi i to iz čiste ljubavi, a ne iz nekakvih dobitaka ili moguće slave. (Ne kažem da nema i takvih.) Ali za nešto takvo potrebno je partnerstvo izmedju njih i onih koji donose odluke u Hrvatskoj.
 
HRVATSKA – POGLED IZ AMERIKE
 
– U Hrvatskoj su se mijenjale vlasti, ali ni jedna se nije mogla ili htjela ozbiljno suočiti sa pitanjem kako uspostaviti stalne i stabilne odnose sa Hrvatima u inozemstvu. Uglavnom se sve odvijalo i odvija ad hoc i temelji se na pothvatima pojedinaca, manjih skupina ili na stranačkoj osnovi. Nadalje, ima dovoljno pokazatelja u hrvatskim medijima (općenito govoreći) da još postoji u Hrvatskoj, ili bolje reći u jednom dijelu njezina društva, jako nepovjerenje, pa i odbojnost, prema Hrvatima vani. Poruka “ostajte tamo” jasno i glasno se čuje iz nekih grlatijih krugova. Po svemu sudeći, politička elita u Hrvatskoj ne želi sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkom (a možda i gospodarskom) životu zemlje. Današnje sudjelovanje dijaspore u Saboru je bez ikakva pravog značenja, ako ne i uvreda Hrvatima izvan domovine. Vjerujem da je naša politička elita dobro svjesna da bi istinsko i djelatno sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkim i gospodarskim procesima Hrvatske bilo “opasno” za one kojima je stalo do vlasti, koja im osigurava sve drugo, jer vandomovinski elemenat bi bio previše neovisan, nepoćudan, usmjeren na dobrobit naroda i zemlje, a ne na interese stranaka ili pojedinaca. Zato, politički moćnici ne žele da im itko “kvari račune.” Ne žele nikavih iznenadjenja; sve mora biti pod stranačkom kontrolom.
 
Drugima su opet vandomovinski Hrvati idološki “opasni”. Oni su za mnoge još “ustaše” koji žele vratiti kotač nazad. Takva slika je naslijedjena iz bivše države i režima, i ona se i dalje čuva, pa i gaji. Očito je da takvi nemaju pojma o općim prilikama medju vandomovinskim Hrvatima, da se u njihovim glavama nije mnogo tog promijenilo zadnjih petnaestak godina i, premda se prečesto pozivaju na ideale slobode, istinska sloboda im je još nepoznanica.
 
– Mladi profesionalci hrvatskog podrijetla i studenti koji dolaze u Hrvatsku na studije ili živjeti za stalno (pre)često se susreću s neugodnostima oko nostrifikacije diploma i drugih birokratskih zanovjetanja. Sveučilišta, college-i i slične ustanove u Americi (a vjerujem i drugdje) su “student-friendly.” Ide se zatim da od trenutka kad student udje prvi put u jednu od takvih ustanova pa dok ne završi, svi koji rade u toj ustanovi trebaju (moraju) raditi tako da se taj student zadrži, osjeća ugodno i završi studije. Iz onog što se može vidjti na stranicama interneta, mnogi koji su došli u Hrvatsku (kao odraslija djeca povratnika ili samo na studije) imali su osjećaj da nisu baš dobrodošli, podcjenjuju im se diplome i/ili sveučilišta na kojima su diplomirali. Nedavno sam čitao kako je netko imao problema oko priznanja PhD diplome, a drugi oko MA, jer BA te osobe nije bio točno iz istog predmeta, itd.
 
Zanimljivo je da kad netko iz Hrvatske dodje studirati u Ameriku to se računa važnim uspjehom u očima onih koji nisu imali tu mogućnost, a kad netko tko je rodjen i/ili školovan u Americi dodje u Hrvatsku gleda ga se skeptično i superiorno. (Često se usporedjuju studiji po godinama studiranja, “kod nas se to studira 5 ili 6 godina, a ti si završio za 4 ili čak manje,” dakle, nešto nije uredu!) Uočljivo je da mlade ljude koji dodju u domovinu svojih roditelja neki dočekaju srdačno i susretljivo, dok drugi samo što im ne kažu, “nemojte smetati i gonite se odakle ste došli.”
 
– Idološki rascijepi i sukobi u Hrvatskoj su očiti na svim stranama: u politici, kulturi, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu, sveučilištima i drugdje. To je jedna od važnijih smetnja bliže suradnje sa vandomovinskim Hrvatima. Umjesto nastojanja stvaranja racionalne sinteze na temelju različitih mijenja i suočavanja sa stvarnošću koja nije baš pozitivna, gotovo sve se pretvara u nekakvu idološku borbu dobrih i zlih, nas i njih. “Razgovara se” preko javnih glasila s istomišljenicima i demonizira one druge. Na svaku riječ se mora javno odgovoriti. Na svako mišljenje se mora reagirati i osobu napasti. Dok se medjusobno “dokazuje” tko je veći “profesionalni” internacionalist ili “profesionalni” nacionalist, tko je bio na kojoj strani u prošlosti i/ili sadašnjosti, dotle svijet ide dalje i kao da nekoga briga (osim društvenih znanstvenika) što Hrvati dokazuju jedni drugima koja strana posjeduje “istinu”. (A u stvarnosti što je više “grle” tim je više dave.) Izgleda da je za neke idologija i igra s prošlošću postala dio profesije. Ako se ne zna i nema pisati o ničem pametnijem i konkretnijem, niti se hoće što drugo raditi, onda se može svakodnevno “mljeti” o idološkim temama i raznim “aferama.” Što više to bolje, jer od tog se živi i “raja” se ima čim zabavljati. Kad se to sagleda izdaljega, čovjek se pita što je s znanstvenicima? Je li moguća racionalna i znanstvena analiza prilika? Da li političari i svi politikanti upoće imaju interesa za ono što stručnjaci iz raznih područja znanosti imaju reći o gorućim pitanjima u zemlji. Ili su se i (mnogi) stručnjaci upregnuli u razna politička, stranačka i idološka kola, pa nitko i nije voljan suočiti se s realnošću. Ne bi bilo ni čudo, i znanstvenici moraju živjeti i “snaći se.”
 
– U hrvatkom društvu postoji velik naboj negativizma. To se osjeća u svakodnevnom susretu s ljudima, prateći sredstva javnog priopćavanja i gotovo na svakom koraku. Jedan sićušan primjer takvog negativizma je i ovaj. Kroz zadnju godinu dana dobio sam desetak pisama (e-mail poruka) od mladih ljudi iz Hrvatske koji traže da im se pomogne iseliti u Ameriku. Sva ta pisma ocrtavaju jako negativnu sliku o Hrvatskoj, u kojoj ti mladi ljudi “ne vide nikakve budućnosti.” Takva i slična beznadja koja se čuju su zapanjujuća kad čovjek zna kakav potencijal ima Hrvatska i njezin narod.
 
– Na ovim stranama se često pitamo, da li je naša elita (politička, gospodarska, znanstvena, kulturna) sposobna izgraditi razuman sustav u kojem će moći Hrvati i gradjani Hrvatske živjeti ono što bi se moglo nazvati normalan život, ili se baš mora čekati da nam netko drugi uveze sustav i strukture u koje se onda moramo uklopiti? Čini se da mnogi očekuju da im “država” riješi probleme, a političari računaju “snadji se” dok nam EU, MMF ili netko drugi ne donese spas. Ali teško ti ga onome čije probleme riješavaju drugi.
 
– Izgleda da hrvatske ustanove i ljudi koji se bave društvenim i humanističkim znanostima nemaju puno zanimanja sudjelovati na raznim kontinentalnim ili svjetskim znanstvenim skupovima, kao što su, recimo, International Council for Central and East European Studies (ICCEES), već spomenuti AAASS i drugi. Ne bi bilo tako teško napraviti stručnu analizu takvog (ne)sudjelovanja. Neki kažu da je za to razlog novac, drugi da je to nekakav kompleks još iz starih dana, neki opet da znanstvenici od tog ne vide nikakve osobne koristi itd. Ali zato o nama rado govore drugi!
 
NEKOLIKO PRIJEDLOGA
 
– Osigurati jednu ili više katedra hrvatskog jezika i kulture u Americi. Ili, po mom mišljenju još bolje, utemeljiti “Institute for Croatian Studies” u suradnji s jednim od američkih sveučilišta tako da Institut ima potrebnu akreditaciju i profesionalizam, a u isto vrijeme da ima i samostalnost. Jedna takva ustanova može, prema potrebi, organizirati akreditirane predmete hrvatskog jezika i kulture na više mjesta u Americi. Za ovu ideju sam bio okupio jedan broj poslovnih ljudi i čak smo taj projek registrirali 1988. u državi Ohio. Radi rata koji je uskoro slijedio i drugih potreba, sve je bilo stavljeno nastranu. Ideju sam ponovo oživio 2001., ovaj put u Chicagu, gdje je St. Xavier University u principu prihvatio naš prijedlog da Institut bude u okviru tog sveučilišta. Ali poslije jedne ankete medju profesionalnim i poslovnim Hrvatima u Americi radi utemeljenja novčane zaklade potrebne za Institut vidio sam da nema dovoljno spremnosti žrtvovati se za takav pothvat. Ipak smatram da se ovo, ili nešto slično, još može ostvariti, ali samo uz suradnju s vodećim ustanovama i nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je samo volje, dobra plana i spremnosti to provesti u djelo.
 
– Nakon osamostaljenja Hrvatske predlagao sam da se u Hratskoj utemelji Liberal Arts College na engleskom i bude akreditiran preko jednog od američkh sveučilišta. Time bi se privuklo oveći broj studenata iz svijeta i bilo bi to na višestruku korist. Za to nije bilo interesa, a ne mislim da ga ima i danas.
 
– Pobrinuti se da studenti hrvatskog podrijetla koji dolaze u Hrvatsku studirati (možda i ostati) ne budu tretirani kao smetnja ili čak kao čudaci koje su došle u zemlju iz koje bih čini se većina mladih otišla na Zapad. Umogućiti što jednostavniju i lakšu tranziciju iz sredina iz kojih dolaze u hrvatsko društvo i školstvo.
 
– Omogućiti dolazak u Hrvatsku mladjih znanstvenika iz svijeta (ne samo hrvatskog podrijetla), zainteresirati ih za teme koje se tiču Hrvata i Hrvatske. Mislim da bi trebalo barem neke mladje znanstvenike izvana zainteresirati, medju ostalim, za Srednji vijek i Renesansu u Hrvatskoj.  Koliko mi je poznato, malo se tko na ovim stranama tim bavi niti ima što prikladno o tome objavljeno na engleskom.
 
– Budući da kod nas se stvari uglavnom odvijaju na osnovi tko koga pozna, jedan broj znanstvenika (hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) koji se bave hrvatskim temama nisu na “hrvatskom radaru.” Treba imati sluha i ljude okupiti, dati im podršku u radu i omogućiti suradnju sa kolegama i prikladnim ustanovama u Hratskoj.
 
– Organizirati i biti domaćin raznim medjunarodnim znanstvenim manjim i većim skupovima. Imati u Hrvatskoj “Study Centers,” “Summer Camps” ili slično za studente i mladje znanstvenike izvan Hrvatske. Omogućiti stranim studentima i mladim znanstvenicima boravak (pa i kraći) u Hrvatskoj gdje se mogu upoznati direktno sa zemljom i narodom o kojem žele studirati, istraživati i pisati. Dosta toga može biti uokvireno u kategoriju “Regional Studies.”
 
– Imati uvida gdje i kad se održavaju kontinentalni ili svjetski skupovi, na vrijeme organizirati panele o hrvatskim temama i biti prisutni na tim svjetskim forumima. Poznato je da se tu radi ne samo o 20-minutnom predavanju, nego i o samoj prisutnosti na takvim skupovima i upoznavanju kolega iz drugih zemlja i iz istih ili sličnih područja znanosti. Takva upoznavanja se pomalo pretvaraju u konkretnu suradnju s drugim znanstvenicima i ustanovama. Čini mi se da mi previše govorimo sebi i svom krugu, a malo drugima.
 
– Relativno se malo stvari iz društvenih znanosti prevodi na engleski. Treba više pisati i/ili prevoditi na taj jezik, jer time ćemo biti prisutniji u svijetu. “Journal of Croatian Studies” ima svoju dugogodišnju tradiciju i dolazi u puno važnijih knjižnica, zato predlažem da se dodje u konkretan dogovor sa CAA i dogovori na koji način dati ovom časopisu novu snagu i da bude još kvalitetniji i redovitiji u izlaženju. To bi bio i važan most izmedju znastvenika u Hrvatskoj i Americi. Za ovu konkretnu suradnju oko Journala, po mom sudu, nema nikakva razloga za čekanje. Treba samo dogovor i dati se na posao. Usput, kod prevodjenja članaka i knjiga s hrvatskog na engleski prečesto su prijevodi “tvrdi,” jer se prevodi doslovno. Trebalo bi prijevod što bolje prilagoditi duhu jezika i stilu čitalačke publike.
 
– Velikom broju Hrvata u Americi su na srcu i hrvatske kulturne i druge ustanove u Bosni i Hercegovini. Predlažem da se nadju bolji i stabilniji načini suradnje nego što su danas izmedju hrvatskih znanstvenika i ustanova u Hrvatkoj, BiH i onih u inozemstvu. To će biti na korist sviju, posebice u čuvanju i jačanju hrvatske kulturne baštine u BiH.
 
– U Americi i drugdje živi i radi jedna generacija Hrvata koja je sad u godinama za mirovinu. Ta generacija je puno više pokretna i materijalno imućnija nego prijašnje. Mnogi iz te generacije će otići živjeti (barem dobar dio godine) u Floridu, Arizonu i drugdje, kao što mnogi iz sjevernijih krajeva Europe idu u Španjolsku ili, kako čitamo, sve više vlada zanimanje za život u Hrvatskoj. Predlažem da naši sociolozi prouče tu pokretljivost i zatim da gospodarstvenici ispitaju mogućnost da se takvim Hrvatima (kojih nije mali broj) pruži prilika da provedu svoju starost ili po više mjeseci svake godine u Hrvatskoj, umjesto u Floridi ili Arizoni. Danas je to itekako moguće ostvariti, a bilo bi to na višestruku korist, uključujući i sigurnu povezanost njihove djece i unučadi sa domovinom njihovih roditelja.
 
–                 Saziv Prvog kongresa znanstvenika po jednom od ministarstava Republike Hrvatske implicira da znanstevnici općenito, pa i oni iz društvenih znanosti, imaju važnu ulogu u hrvatskom društvu, da imaju što reći i da će ih netko “gore” rado čuti. Ali nisam siguran da se to može uzeti za gotov čin. Zato predlažem da Kongres analizira i procijeni da li one koji kontroliraju centre političke i gospodarske moći u Hrvatskoj zaista zanima što hrvatski znanstvenici imaju reći, posebice vandomovinski.
 
Ako se smatra da će se znanstvene analize i prijedlozi uzimati u obizr u procesima donošenja političkih, gospodarskih, odgojnih i drugih odluka, onda predlazem:
 
da Kongres pobliže definira ulogu i mjesto znastvenika u hrvatskom društvu, posebice uloga vandomovinskih znanstvenika u životu i napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
da se utemelje trajna radna tijela neovisnih znanstvenika, koji će svojim analizama i prijedlozima doprinositi napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Ali ako se smatra da vladajuća klasa ne želi čuti mišljenja znastvenika i ako će moguće znastvene analize i prijedlozi kupiti prašinu na nečijim policama, onda Prvi kao i slični kongresi u budućnosti nemaju svrhe.
 
Na kraju, pozdravljam sve sudionike Kongresa, cijeneći vaše napore da bi doprinijeli boljitku Hrvatske. Vjerujm da će na kongresu biti lijep broj izvrsnih izlaganja i prijedloga, ali iskustvo mi kaže da će plodovi ovisiti, ne o dobrim predavanjima i deklaracijama, nego o našoj nesebičnosti, zdravu razumu, samopuzdanju, jasno definiranim ciljevima, i ponajviše o konkretnom radu.
 

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, XXVIII, 2013., str. 431.

 

Knjiga Na izvoru Duhovne Hrvatske i knjiga Stjepana Šešelja Približene daljine Duhovne Hrvatske iz 2009. koju je objavio isti nakladnik, čine jednu cjelinu. Naime, knjiga iz 2009. je nastala na izvorima koji su objelodanjeni u knjizi koju večeras predstavljamo, ali je istovremeno i njen nastavak jer donosi primarne dokumente koji iz prve ruke svjedoče o ljudima i događajima iz onih burnih i presudnih godina za Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je i izvješće o začeću, radu i uspjesima Skcije Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Osim toga, ova izvješća i dokumenti ukazuju tko je tada, a i kasnije, sanjao o Duhovnoj hrvatskoj, o rušenju zidova koji su nas dijelili te izgradnji mostova među Hrvatima diljem svijeta, a kome je, s druge strane, Duhovna Hrvatska, ali ne samo Duhovna, bila nepoželjna. Dakle, knjiga doprinosi rasvjetljavanju povijesnih događanja iz nedavne prošlosti i zato je važan svjedok hrvatske povijesti.

 

Uz čestitke autorima, ovdje ću podsjetiti na Duhovnu Hrvatsku koja živi diljem svijeta ali ju (pre)često ne vidimo ili čak ne želimo vidjeti. Kad se nedavno saznalo da je dugogodišnji ispovjednik novog pape Franje bio Hrvat isusovac, pater Nikola Mihaljević, podrijetlom od Livna, rođen u Zagrebu, posjetio ga je mladi argentinski Hrvat Tomislav Frković, unuk Ivice Frkovića, ministra šumarstva i rudarstva u NDH, i s paterom Nikolom porazgovarao o njegovu životu i radu. Razgovor se može pogledati na YouTubu. Tomislav je ovog divnoga starca, koji je proveo gotovo cijeli život radeći sa i za najsiromašnije, pri kraju razgovora zamolio da, kao glazben čovjek, nešto odsvira na svojim orguljama. On zasvira, i što čujemo? Hrvatsku budnicu “Oj ti vilo, vilo Velebita”!

 

Obojica, Pater Nikola koji je s roditeljima otišao u Argentinu kad mu je bilo 4 godine i Tomislav koji je rođen u Argentini, svjedoče o postojanju Duhovne Hrvatske. Duhovna Hrvatska nadilazi jezik, prostor i vrijeme. On obuhvaća ogroman broj ljudi koji su dvojezični, trojezični ili pak hrvatski i ne govore. Mogao bih navesti mnogo takvih primjera iz druge, treće pa i četvrte generacije Hrvata u svijetu, a da o Gradišćanskim Hrvatima i ne govorim, ili čak njihovim potomcima u Americi. Hrvatska domovina (ili nekima pradomovina), kultura, jezik i duh pripadnosti okuplja nas sve u duhovno zajedništvo. To je Duhovna Hrvatska!

 

Duhovnu Hrvatsku može shvatiti samo onaj tko ima duha, a ne oni koji ispovijedaju filozofiju materijalizma ili pak oni koji, premda to javno ne ispovijedaju, žive bez duha i duhovnosti. Duhovna Hrvatska se ne može izmjeriti nikakvim fizičkim mjerilima. Ona nema širinu, duljinu, visinu, dubinu…, nema granica. Duhovna Hrvatska se može mjeriti samo jačinom ljubavi. Mnogima je to nepoznato, jer oni ljubav za domovinu, za svoj narod, za svoje korijene, za svoju kulturnu baštinu… ne samo da nisu nikad doživjeli, nego je njima Duhovna Hrvatska neznanstvena i nestvarna tlapnja; oni vjeruju samo u materijalno. Da bi čovjek doživio duhovno zajedništvo treba imati duh i srce

 

Danas je „moderno“ biti globalan, mobilan i neukorijenjen… Na jednoj strani se govori o važnosti multikulturalizma, o bogatstvu u različitosti, a istovremeno se nameće, i to beskompromisno, društvo “slobodno” od nacionalnosti, od kulture, od tradicije, od materinskog jezika, od rase, od boje kože, od vjere, od obitelji, od spola, od trajnih moralnih vrjednota… u namjeri da postanemo politički korektni i poslušni potrošači. Duhovna Hrvatska je takvima ne samo nepoželjna i neprihvatljiva, nego ju vide kao neprijatelja svom projektu za ostvarenje najnovijeg modela imperijalizma i totalitarizma s “ljudskim licem”. Hrvatska uskoro ulazi u EU i pitanje je kako će se naši mladi ponijeti u tim novim prilikama. Jedno je sigurno, ako ne budu čvrsto ukorijenjeni u svoju hrvatsku kulturnu baštinu otpuhnut će ih vjetar europskim i svjetskim širinama u nepovrat.

 

Ali i mi koji osjećamo zajedništvo Duhovne Hrvatske i htjeli bismo ga širiti i jačati, višeput nismo dosljedni. Jedno govorimo, a drugo radimo. Naime, poznata je ona izreka da je lakše ljubiti cijelo čovječanstvo nego jednog čovjeka. Tako i mi često volimo i radujemo se uspjesima Hrvata u Novom Zelandu, Australiji, Americi, Gradišću ili Slovačkoj…, ali ne osjećamo tu radost kad su u pitanju Hrvati u Čapljini, Metkoviću, Bugojnu, Vukovaru ili kojem drugom mjestu diljem domovine…. Posebice ne osjećamo Duhovnu Hrvatsku s Hrvatima u susjednom selu! Zaboravljamo da ljubav Duhovne Hrvatske počinje od susjeda pa do Hrvata u Punta Arenasu, Chile, ili Anchorageu, Aljaska. Takva je Duhovna Hrvatska potrebna danas, odnosno takav duh treba širiti i jačati.

 

Nadalje, treba razlikovati Duhovnu Hrvatsku koja se izražava snagom ljubavi od praktičnog povezivanja i slijevanja te ljubavi, talenata i kreativnih snaga u zajedništvo koje bi moglo i trebalo donositi stostruke plodove na svim poljima ljudskih postignuća. Čovjek nije samo duh, nego je spoj duhovnog i materijalnog. Zato Duhovna Hrvatska ostaje virtualna ako nema one fizičke, praktične, konkretne, utjelovljene strane. Baš u ovozemaljskom segmentu našeg zajedništva nastalo je zatišje nakon onog početnog entuzijazma unatrag dvadesetak godina kojeg se svi rado sjećamo. Prigušeno je stvaralaštvo pojedinaca i udruga koje je moglo i trebalo obogatiti cijeli hrvatski narod na svim poljima ljudskog života. Bilo bi vrijeme da to zatišje već jednom prestane!

 

U kontekstu teme ove knjige, složio bih se s autorima da su postojale i postoje snage u domovini Hrvata koje se nisu ne samo radovale samostalnoj Hrvatskoj, nego su nastojale i ometati njezino ostvarenja a, naravno, Duhovna Hrvatska im je bila bauk. Bilo je takvih i u dijaspori. Ali činjenica je da u mnogima koji su navodno sanjali Duhovnu i političku Hrvatsku ti nekadašnji ideali su brzo uvenuli pa i zamrli. Brzo su postali “pragmatični” i nisu odoljeli napastima političke i ekonomske moći koja ih je opčarala. Njihov osobni probitak i moć su im pojeli nekadašnji idealizam i dušu. Sad ih je žalosno čak i vidjeti. To se odnosi ponajprije na mnoge u domovini, ali i pojedince u dijaspori ili iz dijaspore. Takvi su shvatili da bi hrvatska dijaspora i svi oni koje ne mogu staviti pod svoju kontrolu, mogli smetati njihovim osobnim i/ili stranačkim probitcima. I zato su pokušaji Sekcije Društva hrvatskih književnika, kao i mnogi drugi, donijeli dobre, ali samo kratkoročne uspjehe. Sanjari Duhovne Hrvatske mogu i dalje sanjati ali ne dopušta im se tu golemu snagu ljubavi pretočiti u konkretnu moć za opće dobro, u prvom redu Hrvatima u Domovini pa onda i onima u dijaspori.

 

Dubravka Vidak u svom prilogu “Privilegija upoznavanja iseljeničkih svjetova i iseljeničke književnosti” citira pokojnog mi prijatelja prof. Bogdana Radicu: “Tri desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba pridonijela su više njihovu razjedinjavanju, nego li sjedinjenju.” (str. 65) Ja bih samo nadodao da je i to “jedinstvo” prije 1918. bilo samo u hrvatskim glavama a ne kod Srba. Većina hrvatski političara, uključujući i prof. Radicu, to je shvatila tek kad su otišli u Beograd. Ali mi je značajnija zadnja rečenica u njezinu prilogu koja kaže da su veze između Hrvata u domovini i svijetu neraskidive. Nema sada zastora i zidova koji bi nas dijeli, ali postoji “zastor” nemara, nezainteresiranosti, ignoriranja i ne htijenja od strane političkih struktura i ustanova koje su one upregle u svoja kola, kao i medija. Ali i ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti. Snaga njezine ljubavi u prošlosti nikada nije zatajila, a ne će zatajiti ni u budućnosti. Duhovna Hrvatska će postojati dok postoji ljubavi za Hrvatsku, a ljubav je vječna!

 

Čapljina, 23. travnja 2013.

Tenth Anniversary of Dayton

TENTH ANNIVERSARY OF DAYTON

Ante Čuvalo – Chicago

Hrvatska revijaYear V/2005, No 4, pp. 49-53.

In Place of an Introduction

My eldest brother Vlatko lives in Proboj near Ljubuški, Bosnia and Herzegovina, where I was born. His children and grandchildren are an offshoot of a tree-of-old that set its roots centuries ago. As a Croatian and a Catholic, my brother “enjoyed” all the “blessings” (including imprisonment) that were part and parcel of Yugoslavia, communism, the recent war in Bosnia-Herzegovina , and the Dayton Accords. His is a typical Croatian family that lived and survived by working, praying, looking after its own, and respecting others, including those who were different from them. His wish is to continue to live in that manner but in freedom and justice, and with a sense of security that rings true.

As it was for the majority of Croatians in Bosnia-Herzegovina who lived under the previous regimes, it was clear to him who was master over him. Not only was he without rights, but as a Croat he was “marked” as an enemy of the state even prior to his birth. True, under Dayton’s Bosnia-Herzegovina he is not spied on or bugged; he is free to sing any patriotic song he wishes and can say what he will; he moves about freely; he associates with whom he pleases and votes for whom he wishes. Seemingly, all appears to be in order. Although ten years have passed since the sound of guns has ceased in that land, my brother does not feel that he is living a “normal” life nor does he experience Bosnia and Herzegovina as a “normal” state. He is “free,” he lives in a “democracy,” yet he is very much aware that all that takes place in that land which is fateful and vital does so in his name (in the name of the people)—but really without him, without the concrete person, without the citizen. What is more, as a Croat he is suspected of being a disloyal citizen of his internationally recognized country.

Even those who supposedly represent him as a Croat and those who wish to represent him as no more than an “undefined” citizen, as well as those who arrived from the “civilized” part of the world and who assumed the fate of Bosnia-Herzegovina in their hands, have set up such a system of governance that my brother, and all who are like him, have no connection to their various “processes,” economic programs, or political, social, cultural and educational constructs and experiments. They create a country along with its political, economic, and cultural constructs for him, his children and grandchildren, but without his participation and at his expense. It is not only the politicians who do not care what my brother and the ordinary mortals think: all those “missionaries” of various persuasions as well as those well-paid “experts” for the “Bosnian question” care little as well. They look to their own interests, push their own ideologies, or test their latest socio-political theories on this land and its peoples that remain foreign to them. They build from the top down; they build “their” Bosnia-Herzegovina. The consequences of all of this are quite evident for all to see. Those who survived and remained at home eke out a living while the young long to escape wherever. People are saturated with the feeling of uncertainty, hopelessness, and even fear because they cannot even begin to fathom what shape their country will take in the future or what place someone like my brother, his children and grandchildren, and the Croat people in general, will have in their native land.

The causes for such a state of being are multi-layered and complex. However, one of the key causes is the Dayton Accords. Instead of having established the basis for a stable and normal course of life for all the citizens of Bosnia-Herzegovina, the Accords made a firm and just constitutional structure for the country impossible. If this course of action continues, both the people and the country will float aimlessly toward yet another catastrophe—one that will once again open the door to yet another “process” of “solving Bosnian question.”

Dayton as Millstone

The Dayton Accords, that is, its signatories, stopped the war in progress; however, they made possible the continuation of that war in a different manner. The portion of the Accords that dealt with military questions was clearly defined. The international military force (IFOR, and its successor forces) was guaranteed the necessary military might and legal power to carry out the agreed-to mission. They succeeded in that task. To the joy and amazement of many, the sound of weaponry was silenced—all because it was clear to everyone what the military demands were and because IFOR acted decisively.

On the other hand, the portion of the Accords that dealt with constitutional questions and civil life was and continues to be a stone around the neck of Bosnia-Herzegovina. A country with three officially recognized constituent peoples was divided into two proportional entities. Out of those entities, an almost “pure” ethnic Serbian Republic (RS) was created, while the other was Federation of Bosniacs/Muslims and Croats with ten cantons. The area of Brcko became a self-contained republic of sorts, while Mostar was placed under the direct administration of Europe. Meanwhile, Bosnia and Herzegovina—a country of 14 constitutions, 14 governments, and 180 ministers—became (and remains) a huge, unresolved question. Clearly, it is not spelled-out as to whether the Dayton Accords were the start of a better future or the beginning of the end for Bosnia-Herzegovina. It is in such a contradiction that the Bosnian “straight jacket” (as a former international official to Bosnia-Herzegovina called it) was fashioned.

Furthermore, all the burning questions such as the return of refugee and those forced from their homes, the missing, war criminals, the organization and holding of elections, possible changes to the Constitution, human rights, minority rights, the judiciary, the school system, banking institutions, economic renewal, the formation of a new police force, the safe-guarding of the nation’s borders, etc. was given over to various international organizations. These organizations neither were given clearly defined authority or power. Even less, they do not have the will to resolve such questions openly, clearly, or justly. The International High Commissioner, along with a massive and highly paid bureaucracy, was appointed to coordinate the execution of the Dayton Accords—that is, to rule over Bosnia-Herzegovina as a Sovereign who holds all authority in his hands while not being held responsible to answer to anyone for his (mis)deeds.

Colonialism in the Name of Freedom

Not all that long ago, the British, French, and other western European brands of colonialism were justified as being a part of a civilizing mission. The leading liberal intellectuals of the time were busily engaged not only in promoting the ideas of freedom within their own lands but also in supporting the spread of a liberal brand of colonialism. Thus, for example, we have the well-known de Tocqueville advocating personal freedoms while at the same time justifying the French occupation of Algeria.

However, times change and so does colonialism. Today’s brand of colonialism is far more polite and subtle. Today, it is not “well-bred” to simply occupy and assume rule over someone else’s land. Aside from that, it is too expensive to do so and can be dangerous. Today, an indirect form of colonialism is imposed. True, it tends to be a bit more complicated than in the past, but it is packaged more nicely; it is, therefore, more easily “sold” to the world at large, and tends to be more remunerative than in the past. Furthermore, today’s colonialism is multi-centered and infuses itself through international markets, through multi-national corporations, bilateral and multi-lateral economic agreements, as well as through global organizations and institutions. Its tentacles also spread through various funds, investments, banks, media domination, educational and cultural institutions, and through various self-serving organizations for human, minority and even animal rights groups, as well as through international courts.

Post-communist “transitional” countries and those of the Third world are most favorable and fertile sites for this brand of neo-liberal colonialism—one that does not hesitate to make use of highly non-liberal methods so as to realize a society that is not democratic but rather one that is—to be politically correct—“a civil and open society.” The two, however, are not the same. In a democratic society the people have (or are supposed to have) the fate of their nation in their own hands, while in an “open” neo-colonial society the sovereignty of the people “eludes” the voice of the people while someone else slowly implements “politically correct” policies. Even peoples in countries that are traditionally considered to be powerful nations are beginning to come to grips with the fact of globalism and multi-centered colonialism that tends to undermine their civic power, their jobs, their economic stability, and imposes upon them an intellectual and ideological obedience along with an absolutistic global relativism of all values.

The old and new forms of colonialism are interwoven in war-torn Bosnia-Herzegovina, that is a sovereign country, a member of the UN, but it is without any real sovereignty. The country is really ruled by Brussels through the self-elected Peace Implementation Council (PIC) and the High Commissioner. They, and all others who involve themselves in the fate of Bosnia-Herzegovina clearly serve their own interests and have their own plans for its future. Regular elections are held in the land. The people are free to vote for those who have received the imprimatur of the High Commissioner. The politicians elected thus become the middle layer between the people and the international rulers in the country. Their formal legitimacy is derived from the people who elected them, but this is a farce: their role depends entirely on the political will of the High Commissioner and those who appointed him—not on the people who elected them.

Besides the absolutistic power of the High Commissioner, the fate of Bosnia-Herzegovina is put in the hand of an entire witches’-brew of every possible sort of “well-wishers,” and “benefactors,” along with an army of “experts” whose only desire is to “civilize” Bosnia-Herzegovina and to make of her something that she is not—not to mention those who “fish” in murky waters. Contradictions of the Dayton Accords serve well everyone except those who would want Bosnia-Herzegovina to move in the direction of political, social, and economic stability—in other words, to become a country where one can live “normally” and freely.

Circling or Dividing of the Bosnian-Herzegovinan Triangle

In as much as the international power brokers did not intend to assure a true peace in a multi-national Bosnia-Herzegovina, nor to put in place a constitutional basis for its three constituent peoples to commonly build a better future for themselves, they in fact left an opening for the war to continue without gunfire. The battle for various political outcomes in Bosnia-Herzegovina—as well as in its neighborhood—continues. We will only mention the most important “visions” that serve as the basis of the battle over Bosnia and Herzegovina of tomorrow.

We will begin with the Serbs since their national dream is most clear. Even though the leaders of the Bosnian-Herzegovinian Serbs at the time (1995) bitterly opposed the Dayton Accords—because they sought much more—today, all Serb political, social, and religious forces within the RS, (Republika Srpska), in Serbia proper, and in the Serbian diaspora firmly stand behind the Dayton Accords—that is, behind an “ethnically pure” RS. According to their interpretation of the Accords, Dayton opened the door to the process of eventual secession of the RS from the remaining parts of Bosnia-Herzegovina and the eventual unification with Serbia proper. Therefore, the Republika Srpska is not their final goal: it serves as the key to Serbia’s further “incursion to the West,” and to the realization (sooner or later) of its dream of a Greater Serbia wherein it will ultimately find and incorporate the “temporarily lost” Serbian parts of the Republic of Croatia. The possibility of a “tri-entitized,” a cantonized or regionalized Bosnia-Herzegovina would bring into question the intended historical role of the RS. For this reason Dayton’s Bosnia-Herzegovina and the RS within it (for now, at least)—even though it presently finds itself in an unenviable position in every regard—is the only choice. The Serbian logic continues to unfold: all must be endured so as to realize the centuries-old dream of a Greater Serbia which is the ideal of its “heavenly people.” Hence the Serbs are (for the present) the most zealous guardians of Dayton’s Bosnia-Herzegovina.

The dreams for Bosnia-Herzegovina’s future as envisioned by the political, cultural, and religious elite among the Bosniacs are, at first glance, fanciful and multi-faceted. It is not, however, difficult to reduce them to two basic tendencies. One group would wish to create a unitary Bosnia—(the majority find Herzegovina to be a major hindrance to their nation-building project)—one wherein the Bosniacs/Muslems, because they are the population’s majority, would play the role of guardians of the state. Bosnia (and Herzegovina) would become a mini-Yugoslavia. Bosnianism would replace Yugoslavism, the Bosniacs would assume the role of yesterday’s Serbs, and a Muslem/Bosniac Sarajevo would replace Serbian Belgrade. This national program, among other things, is clearly stated by the designation of the language as “Bosnian” as opposed to let us say Bosniac or even Bosnian-Herzegovinian language.

The alternative to the first model is the acceptance of the country’s division into two entities as imposed by Dayton. Eventually, however, the Bosniac-Croat Federation would be transformed into a Bosniac/Muslim Republic: the thought is that eventually the Croats as the minority partner within the Federation would die off by various means or else would simply become an ethnic minority. In this manner the mini-Greater Bosniac dream would come to be realized while at the same time the Bosniac/Moslem element in the RS would increase, their thought being that time is on their side. After all, even according to God’s universal plan Islam is to prevail. It would seem that the ruling Bosniac elite around the Party of Democratic Action (SDA) that signed the Dayton Accords considered the mini Greater-Bosniac dream more realistic for the moment and thus played (and continue to play) to the Serbian card more so than to a partnership with the Croats in a united effort to defeat the realization of a Greater Serbia. While the adherents of this view consider such action as a wise course of political realism, there are other forces among the Bosniacs that condemn the leadership of the SDA as being Serbophiles who have brought Bosnia-Herzegovina to the edge of destruction.

Though all the important Bosniac political, civil, and religious forces within Bosnia-Herzegovina might perhaps be amenable to some sort of non-ethnic regionalism, they all reject a tri-national Bosnia-Herzegovina in which its three peoples would be guaranteed the same and equal rights and responsibilities in a united country. All Bosniac political groupings swear to a “civil” and multi-ethnic Bosnia (or perhaps some Bosnia-Herzegovina); however, their idea of a “civil” and “multi-ethnic” Bosnia is little more than a shiny candy wrapper covering the ideology that espouses a Greater-Bosniacism, wherein Bosniacism, or perhaps Bosnianism, as the other face of that same ideology, would be accepted (sooner or later) as the national identity of all its citizens. In such manner, the traditional Bosnia-Herzegovina would transmogrify into a multi-ethnic state in which, of course, the Bosniacs would be the “basic people” as well as the guardians of the state. However, where there are “basic people” there are also “non-basic people” and where there are “guardians” of the country there must also be those who are to be “guarded” against!

It is a reality that the Croats in Bosnia-Herzegovina have no fundamental vision for its future. Through the last fifteen years or so, there were various dreams as well as conscious or subconscious deceptions or perhaps self-delusions about a division of Bosnia-Herzegovina. They failed to grasp that the Croats in Bosnia-Herzegovina during the war were simply one of the tactical cards played by the officialdom in Zagreb in defense of the Republic of Croatia. This is precisely why the Croat Republic of Herceg-Bosna was so easily written off. The Republic of Croatia made possible the Dayton Accords through its military action designated as “Oluja.” It signed the Accords not because of the Croats in Bosnia and Herzegovina, but rather because of the interests of the Republic of Croatia—or so it seemed at the time.

Judging by what one can hear or read concerning the various current visions for the Bosnia-Herzegovina of tomorrow, one can, nonetheless, find a common denominator among the Croats. They are in favor of changes in the Dayton Accords. They seek a Bosnia-Herzegovina that will assure Croats lasting civil and national rights and as well as full equality. They are less concerned as to what constitutional means might achieve their goal, although, there is much talk about a possible third entity or else cantonization od the country, similar to the Swiss constitutional model. Certainly, there are those—chiefly in Herzegovina—that would like to see the dissolution of Bosnia-Herzegovina and the incorporation of their villages within the Republic of Croatia. However, for the majority, a predominant and realistic concern for the preservation of their centuries-old hearth and home is at play rather than some sort of dream of a Greater Croatia at the expense of Bosnia-Herzegovina. It is as important to mention that no great interest exists within Republic of Croatia for the present conditions in Bosnia-Herzegovina, much less interest in usurpation of some of its parts.

One must point out that along with the Bosniac point of view, there are other groups within the land that advocate a “civil” Bosnia-Herzegovina. They too are in favor of changes to the Dayton Accords; however, they reject in advance all solutions that take into account any national factors. As for them, they do not acknowledge any collective rights but only individual rights. The fundamental principle, as far as they are concerned is the one that states: one person, one vote. They are in favor of a Bosnia (and Herzegovina) in which the notion of nation and state are identical. They say that their model is the multi-ethnic American model; however, in essence they have remained true to the old Yugoslav myth of “brotherhood and unity,”—a myth wherein they were at least some sort of elite class. They also wish to retain their status as the cream of Bosnian-Herzegovinian society in the name of the ethno-religious group that they happen to belong to.

There are two important forces within international circles who oppose a traditional Bosnia and Herzegovina. One group is in a hurry to “develop” a sense of Bosnian national identity among the people. Their reasoning is that by doing so they will cleanse individuals and groups from their roots and thereby make possible a class of “pure citizens.” Despite so many bloody proofs that this sort of forced societal construct does not solve—but rather worsens—relations between individuals and peoples, they, nonetheless, favor a Bosnia (and Herzegovina) that would become a melting pot of peoples. Bosniac nationalists of various persuasions and those proponents found among all three Bosnian-Herzegovinian peoples who favor a “civil” but unitaryBosnia are eager to side with such international forces. They see them as tactical allies. By doing so, they gain additional political and even material power.

There is a second, but somewhat smaller group to be found outside the country that is comprised of geopolitical “realists.” Some of them advocate the division of Bosnia-Herzegovina into three parts. Others among them advocate its division into two parts. In both instances, the RS (Republika Srpska) is seen as a reality and its eventual unification with Serbia proper is presumed. On the other hand, some see today’s Croat-Bosniac Federation as Bosniac republic of tomorrow, while still others would urge that the western portion of Herzegovina be assigned to Croatia. The Serbs see the “realists” as their best allies while some Croats in Herzegovina calculate that “something is better than nothing,” or else, they hope that at least their native place will be united to the Republic of Croatia so such “realism” is acceptable to them.

Reveries over Nationalism

Among the most vocal international groups that have great influence on the future of Bosnia and Herzegovina are the various (in most cases) self-proclaimed experts. They see nationalism as the source of all problems that beset the former Yugoslavia and the present situation in Bosnia-Herzegovina—most especially that of the Serbs and Croats—whom they intentionally equate. However, the day-dreams and constructs that these self-proclaimed experts wish to impose on Bosnia-Herzegovina do more to muddy the situation in the country than to clarify it. They are so insistent on their vision that one may with justification start doubting if their true intention is to help to resolve the existing socio-political problems of Bosnia and Herzegovina, or something else.

It is as though these advocates of an “open” a-national society forget that in this part of Europe (as in most of the world) the forging of a national consciousness has preceded the independent state. In fact, the newly-formulated nationalism of the Bosniacs is not the result of state independence of Bosnia-Herzegovina. That nationalism simply entered into a new and more exuberant phase of its development since the dissolution of Yugoslavia. Such advocates must not forget that even in America—a land they frequently cite as the model of a “civil state”—every so often changes its electoral boundaries based on ethnic and racial factors: American society, as well, does not live in some sort of faceless and pure “civil” vacuum.

It is interesting to note that these same forces are, in theory, opposed to any sort of nationalism. Yet, in practice, they promote this newly-forged Bosnian nationalism by calling upon a historical myth that suggests some sort of “Bosnian cosmopolitanism” that is supposedly innate and extends back to the times of Medieval Bosnia and the Ottoman Conquest as well as to the yesteryear time of “brotherhood and unity”—a unity and brotherhood that the nationalism of modern-day Croats and Serbs is said to have put into a state of disorder. They, of course, now wish to restore that lost order in a new set of clothes. Furthermore, these advocates pass over the nationalism of the Bosniacs in silence while setting forth Croat and Serb nationalism as being equal and one and the same. Their silence has both a political and propaganda purpose—one that does not lend itself to a clarification of constitutional and existential questions in Bosnia-Herzegovina. All those who are fair-minded can easily discern who and why the war in Croatia and in Bosnia-Herzegovina was initiated. They can also discern just as easily that the Greater-Serbia-expansionism and that the Bosnian/Bosniac-unitarism of today are far greater dangers for the continued existence of Bosnia-Herzegovina and not Croat nationalism. Those two are the key problems facing the solution of the Bosnian-Herzegovinian question. Croats simply have as their goal the assurance of lasting constitutional rights and equality within a tri-national Bosnia-Herzegovina.

In Place of a Conclusion

While a fateful battle rages over the Bosnian-Herzegovinian question, my brother Vlatko and his offspring, whose very lives and future are at stake, in the meantime, is simply a non-existent factor in that struggle. They simply must accept that which is forced upon them in the name of freedom by the major powers. It was thus in Bosnia and Herzegovina through the centuries—and it’s as though it must continue to be thus even today. Were anyone to bother to ask common folk like my brother, the Bosnian-Herzegovinian question is not as irresolvable as might seem. They desire peace, true freedom, and a country that will guarantee them a secure life by virtue of law, and in essence, to be that which they are by virtue of nationality, faith, language and culture. They fail to see why individual rights and the rights of peoples in Bosnia and Herzegovina need to be confronted rather than harmonized. They cannot understand why individuals must be “altered” into something that they are not and thereby force them (perhaps intentionally) to be “enemies” of the state rather than positive citizens. Precisely because of such a political stance, the former state disintegrated.

Let those who truly wish what is good for Bosnia-Herzegovina and its citizens cease to force various ideological reveries along with socio-political experimentations. Such reveries and experiments will, sooner or later, lead to new crises and bloodshed. The same approach that was used to end the war ten years ago, namely, a direct, practical, and determined approach to the military engagement, must be used to find a constitutional solution wherein all three constitutive peoples of Bosnia-Herzegovina along with all its citizens will be truly equal and free. In order for this to happen, Dayton’s Bosnia-Herzegovina must be brought to an end. In its place, a just and lasting constitutional solution must be guaranteed wherein each of its three peoples as well as each individual will be able to live and to create a better future for himself and for Bosnia-Herzegovina.

Translated by Dusko Condic – Chicago