translation taken from

It’s the end of October, 1944. As the autumn evening’s sun is slowly beginning to set, a fire is crackling in the hundred-year-old fireplace in the family house. Sitting around the fireplace are Grandfather Nikola (born in 1872), Grandma Mara-Biluša (1875), Aunt Iva-Majuša, called Nina (1903) (whose husband Stojan went to Argentina in 1926 and stayed there, and her son Franjo (1925) was on one of the battlefields in Northern Croatia at the time and had most likely ended up in the pits of Kočevski Rog), Aunt Iva (1910) whose beloved went to war and she remained unwed, Anđa-Grbavuša (1914) and her four children: the eldest Vlatko (1935), Kamilo (1937), Mladen (1939) and Iva (1942) [nota bene from Luka Misetic: this is my mother, Iva], and the fifth was “on the way”. This was me, born a month later. Our father Stipe (1906), called Veža, went toward the town of Široki Brijeg with a couple of more men from the village the day before – to hide until “this evil passes” [translator’s remark: reference to the “evil passing” is to the arrival of communist/partisan forces in the area].
The gathered children of the house said their evening prayer: the Angelus; prayer recommendations; “the acts”/tr. remark: four acts – act of faith, act of hope, act of love and act of charity/; the Soul of Christ…, and remained seated without speaking. There was no supper. There was nothing to put on the table. There was only a little piece of corn bread covered with a cloth on the wooden peel covering the old and empty wooden dough bowl and this was kept only for the children. The house, the family house and the one some hundred feet away are empty, as is the pojata /tr. remark: small ancillary facility for storing straw, wood logs and such/, and the pigsty. Everything is empty. The clothing set aside for Aunt Iva’s dowry and all of the clothing from the “srg” /tr. remark: wooden pole attached to the roof timbers for drying clothes/ had been taken.
Grandma Biluša’s, Nina’s and Anđa’s chests which they had brought with them to the Čuvalo’s village when they were wed were also emptied. And one old chest, perhaps from Great-grandmother Lozuša, which was standing on the “sopa” /tr. remark: deposited soil/ behind the fireplace, was recently filled with dry walnuts. But they were also gone, taken. The old and well-known “Biluša’s walnut tree” is the largest tree in the village and it has a good yield every year. Its fruits are somewhat small but always healthy and tasteful. It was probably planted by Great-grandfather Mate, called Big. Its branches covered the central crossroads in the Čuvalo’s mahala/tr. remark: “mahala” is a word for neighborhood or section of a settlement, hamlet/. The young would meet beneath it every night; they would socialize there, sing, tell jokes and learn to “court”. The elders would meet beneath it to “deliberate” on matters when needed. There would sometimes be as much as 100 kilos of dry walnuts on the walnut tree. The yield was high this year as well, but there aren’t any walnuts left anymore – they were taken by the “people’s army and government” [tr. remark: reference is to communist/partisan forces].
That day, in the morning hours, the “liberators” [tr. remark: word was used by communist/partisan forces to refer to themselves] visited the “Bilušinas,” that is what they called our family, and “liberated” the house of everything, absolutely everything. They took the horse, the cow, the donkey, two or three goats, some twenty sheep, and Vlatko cried only for his favorite, for his Gala, the black sheep. It was difficult for him to part from it. The comrades didn’t want to bother with the fattened pig so they ordered that one of the members of the household take it to Medić’s house in Donji Radišići that morning. The pig, which had never left the pigsty and its small backyard in front of it, doesn’t obey when it’s “on the loose”. Whether you’re nice or strict, nothing works. Mother Anđa (Grbavuša) would often tell tales of how much trouble she had getting the pig over to them. Luckily, our good neighbor Luka, called Luksan, helped her take the willful pig and hand it over to the “people’s authorities” so that she could contribute to her “liberation” in this manner as well! Back then, you had to go from Čuvalo’s fields in the valley across Spajić’s houses in Radišići and then down Draga to the main road, which is about a kilometer long. Mother had to do all this even though she was eight months pregnant.
But that wasn’t the end of it. When the “liberators” took everything away, they promised to return that night and set the house and lot on fire. One should believe them; it was plain to see that they were trained in terrorizing innocent folk. Everyone in the house has been thinking about this deadly promise all day. The sun is setting, all of the children are in the house around the fireplace, the grown-ups are silent, and they don’t know what’s ahead. And the children can see and feel that serious things are happening. The silence was disturbed by voices from the west side; they heard the murmur and clattering of the army from Zovak’s houses, and then the partisan songs. Singing, they’re moving closer and closer. Everyone in the house is listening to where they will turn. If they keep moving above our garden toward Radišići, they can rest easy, but if they turn right under our walnut tree, it’s clear; they’re coming to set the house on fire! That’s what they promised this morning and they will probably keep their promise. In a few moments, it seemed as if nobody was breathing, everyone was expecting where the “people’s army” was going to go. They turned right! Here they come!
Grandpa Nikola coughed and said to my mother: “Daughter-in-law, take the kids and leave the house; hide somewhere. And the rest of you also go to the neighborhood. I was born in this house and I will die in it.” Nikola never spoke much, but everyone knew that he was always a man of his word. Grandma Mara-Biluša, given she was always resolute and brave, raised her voice and ‘ordered’: “Daughter-in-law, you stay here, you and the kids! If we are to burn, we will all burn together!” She said it and immediately lay on the right side of the fireplace, where she usually had her cot. She lay down and started to shake; shake as if she had the worst fever. She said: “Daughter-in-law, cover me, I’m cold!” She was shaking with fear not for herself but because of the responsibility she had assumed upon herself. She ordered everyone not to leave the house, be what may. Everyone is silently crying, only Grandpa Nikola was staring at the fire that was breaking the darkness in the house. Darkness of the night and fear… And the fire seemed to be encouraging the children that were scared to death; it’s easier when at least the fire’s crackling, giving warmth and glimmering.
Everything was happening very quickly because there is only a two-minute walk from the walnut tree to our house. They’re trudging along, they’re coming, and here they are in front of the old oak wood door covered in soot. Then someone spoke: “Biluša, Biluša!” They’re not calling grandfather but Grandma Biluša. The man behind the door said: “It’s Nikola Tica, open the door; don’t be afraid, we didn’t come to burn the house!” Grbavuša, my mother, was the youngest of the women and she opened the door.
Nikola, our fellow-villager, entered together with an officer. They said again that they didn’t come to burn the house down; instead they asked if the soldiers who are with them could spend the night in the barn and other rooms. They’re polite; they even ask if they can spend the night! They spent the night and moved on the next day! And the house and the barn were left empty. Not only that, after they robbed everything they ordered the neighbors that no one is to give any food or provide any help to the Bilušinas. Most of them didn’t have anything to give as it was, and the others followed the instructions.
God does care after all
When the partisans left in the morning, everybody in the house breathed a little easier – at least they didn’t burn down our house. The roof over our heads is still here. Rain started falling in the afternoon; you could say it was pouring. While the members of the household were sitting in the family house around the fireplace, an unknown man knocked on the door and entered. “Praised be Jesus.” “Now and Forever” He’s all wet. He said: “Forgive me; here I am storming into your house to get out of the rain. I am Franjo Radišić from Grljevići and I am on my way home from Ljubuški.’’ Grandma told him to sit down, to get warm and dry. “I would offer you something to eat and drink, but, brother; there is nothing in the house. The partisans took everything yesterday and they ordered everyone not to give us anything. They have condemned us to die of hunger.”
The man looked around and saw that there really wasn’t anything in the house. When he heard what had happened, he said that he has enough food and that he will bring a sack of flour and some other things tonight through the woods belonging to the villagers of Grljevići and that someone from the house should sneak out and get it. As one might guess, Grbavuša (my mother) went and Nina Majuša with her. They put a rope across their shoulders and in the evening hours headed across the hill to the arranged spot, a little further from Šošić’s houses. Franjo was already there. They took over the food and secretly brought it home. This “secret route” was open during these worst of times. But more than food, Franjo’s family and ours have become true friends and, naturally, family members were each other’s godparents many times. Everything had passed, but the friendship and the love remained.
Veža in retreat
My father Stipe – Veža left at the end of October and stayed in the town of Široki Brijeg for a time. Some surviving soldiers and civilians had seen him there. Mijo Penavić, who came to Canada after the war, told me that he was with Veža at the beginning of 1945 and that he had spent time with him in Široki. They had known each other since before the war. Recently Ivan Marić from Radišići had also told me that he used to see him in Široki Brijeg. When and how he had moved on is unknown. People his age would also sometimes be “recruited” to provide assistance to the less able refugees in retreat. It wasn’t until a conversation with Ante Zlopaša – Skokušina from the village of Proboj in 2013 that I heard that my father had gone all the way to Bleiburg in Austria. Namely, Ante said to me: “My friend, I saw your dad in Maribor (Slovenia) when we were on our way back from Bleiburg. When we were separated, he was with the elderly, and we young people were on the other side. I couldn’t miss him, he was almost 6 ft 5 and already completely grey. He had a pouch of some kind on his shoulder.”
We never learned what had happened to him from Maribor to Mostar. As most prisoners, he must have passed through various camps. But, we do know that he ended up in the infamous Ćelovina prison (in Mostar) of which we heard firsthand accounts.
In Ćelovina
Brothers Branko (born in 1912) and Ivan (born in 1914) Boras from Gornji Proboj were also in Ćelovina together with my father Stipe, among others. Their father was Mate, but everyone had called them Vida’s /Vidini/ after their mother Vida. Together with them in their retreat was a third brother, Ante. He was a salesman and somewhat fat and so his brothers told him to get a ride with a truck and they would go on foot, which he did. Afterwards Ante ended up in a camp in Austria and afterwards left to Canada where he died. Branko and Ivan made it to Bleiburg in Austria, then returned on the Way of the Cross[1] and were brought to Ćelovina.
Before the war, Branko lived in Mostar where he got married in 1941. He lived as a tenant in a house owned by Branko Mijan, called Bane, in Matije Gupca Street, not far from Malta. Bane was also on the Way of the Cross and he also ended up in Ćelovina. My father, who was with them there, had also known Bane from before the war. Namely, my father Veža was one of the more active members of the Croatian Peasant Party and he went to Mostar on several occasions. He was friends with Bariša Smoljan, his secretary Stanko Tomić, Minister Lavrić and others. Each time he would come to Mostar he would stay with a fellow villager, friend and colleague from the party, Branko Boras. That’s where he met and became friends with Bane Mijan as well. Now they found themselves together in this infamous camp.
Branko’s wife Zora would come to visit her husband, Branko Boras. Her son Mate remembers well how his mother would tell him about these visits and the horrendous circumstances the prisoners had been in. Aside from Branko, she would see her brother-in-law Ivan and she would bring him food as well. The last time she saw Ivan was on 27 June 1945. She arrived the next day and brought some food but Ivan wasn’t there. She asked: “Where is Ivan?” The guards responded: “He isn’t here.” “What do you mean he isn’t here when I was here yesterday and gave him some food?”Her husband signaled her with his eyes: “Don’t ask!” She later found out from her husband that his brother Ivan was taken outside in the night of June 27 and killed. But, he wasn’t alone; a larger number of prisoners were slaughtered that night. The Serbs were “celebrating” their St. Vitus Day (28 June) and the Neretva River was flowing red with blood that morning! Branko lived, but after Ćelovina he was convicted to four years of imprisonment in the high-security prison and the loss of all of his civil rights for three years. He did all four years.
It’s fairly easy to guess who was making the decisions in our village of Proboj as to which of the imprisoned villagers in Mostar would be killed and which would be left alive. Mijo Čuvalo, better known for his bad reputation as Žic (“Wire”), was the one who had the final say in the village. Of course, he had helpers.
Žic was the first “great Croat” in the village and a supporter of the Croatian Peasant Party. It was April, 1941, he was the first “Ustasha” and he started gathering young people for the Ustasha army. He also later became the first partisan in the village, and they needed his kind! He and his wife Aleruša were the rulers of the village during those worst of times. Everyone knew that he was a dishonorable man and in the end the partisans later hid him in (the far away town of) Zenica. He would sometimes come to our native village and even ask my mother how she and the children were. One time he told her: “If your husband Veža had been a little bit wiser, he could have stayed alive,”to which she responded: “Listen, Žic, I prefer that he died with honorable men than that he had lived with dishonorable men!” He stood silent and left without a word.
Godfather Bane
My father Veža found out through Zora Brankinica that his fourth son was born after leaving Proboj. Since he was friends with Bane Mijan, they agreed that he was going to be my godfather at my Confirmation since he couldn’t be my godfather when I was baptized. And that’s how it was, and Bane later told us the following about my father and himself.
The executioners /dželati, from the Turkish word cellat/ of Ćelovina prison would come every night and separate, based on what criteria he didn’t know, a group of around 20-30 men. They would not come back! My father Stipe was also taken in one of those groups. Several days later, Bane was also taken. It was just before midnight and they were brought to the east side of the river. The men knew what was ahead, but they were all quiet. No one lamented or asked for mercy. They ordered them to stand in a line after which fire from machine guns followed. After some time, Bane woke up and saw the dead bodies of his fellow sufferers around him. He was surprised to be alive. He was wounded in the head but not seriously. There wasn’t a soul in sight. By the looks of it, they came early the next morning to throw the dead bodies in the Neretva River or in one of the pits. Luckily, Bane woke up before the “second shift” had arrived and after swimming across the Neretva managed to come home. His wife cleaned up his wound after which he went into hiding, mostly in a tomb at the cemetery not far from his house. After some six months he came out of hiding and he was no longer of interest to the authorities. They let him be. Bane was a carpenter and a civilian, and through no fault of his own, he was taken to be shot and miraculously stayed alive.
While coming to visit his family in Proboj, Branko Boras would stop by our house as well saying that Bane Mijan was sending his regards and that my mother Grbavuša should let him know when my Confirmation was going to be because he had promised my father Veža that he was going to be my godfather. And so, the preparations were underway for Confirmation in the church in Vitina in 1950. I was prepared for my Confirmation together with my brother Mladen and sister Iva even though I was a little too young. I learned all of the kolince /tr. remark: catechism, the ‘kolince’ usually consisted of the Angelus prayer, Ten Commandments, Five things before confession, Three things before Confirmation, Five Commandments of the Church, Seven Sacraments etc/ and responses from catechism and I passed the test before the pastor, Fr. Sebastian Lesko.
Mother sent word to Bane through the Borases when Confirmation was going to take place. But, since she didn’t know Bane, she wasn’t sure whether this unknown man from the city was going to come, and so she prepared a “back-up” godfather, just in case. But Bane did not fail. A man’s word is his word! Friendship is permanent.
I remember. It’s the night before Confirmation. It’s already dark. Someone is knocking on the door. It was Bane. He arrived by the bus that was passing through the village in the evening from Mostar and was heading toward Imotski. Someone had given him directions to our house and there he was, the man who was the last to see my father alive. As soon as he came in, he asked who Vežinica (i.e. the wife of Veža) was. He hugged and kissed her and then, with tears in his eyes, asked for me. I don’t even know what is going on and there he is hugging me and crying. Naturally, everyone else in the house is crying. It seemed to me that this lasted for some time. My godfather was of shorter build but a man with a big and soft heart.
The next day it was Sunday, 19 November 1950. Godfather Bane brought me a white sailor suit for my Confirmation. He told my mother that he couldn’t buy it, times were hard, and that he had borrowed it instead. In any case, I was dressed above all expectations. You have to remember that these were the early fifties! Everyone was very poor. Bishop Petar Čule was in prison, and Don Andrija Majić performed the sacrament of Confirmation in his place. After the anointment with the sacred chrism, the foreheads of the other children were wrapped with an embroidered confirmation scarf, and godfather Bane put the Croatian tricolor as wide as the palm of the hand around my forehead. After the Mass he took it off and placed it across my shoulder on the white suit. I knew that I looked differently, and the elderly gazed at the Croatian tricolor with anguish and longing. It was a very brave thing to do in those days, but I suppose that someone who has already stared death in the face once wasn’t afraid of anything. I would visit godfather Bane after that and he and my godmother would always talk about Veža and emphasize that I should never forget where I come from and everything that had happened during those times after the war. I have written down these memories here in memory of them and all those innocent people who were killed or who suffered.
A postcard from her murdered husband
At the beginning of the fifties my mother was a seasonal worker, weighing tobacco at the Tobacco station in Ljubuški. She would also work picking corn in Vojvodina (600km away) as well as picking olives in Konavle (150km away). The children needed to be fed!
One day she received a postcard that had arrived addressed to her at the Tobacco station. Mother was a little surprised: who would be writing to her, and not at her home address in Proboj, but at her place of employment at the company instead. Since she was illiterate, she asked Ante Grbavac to read to her what was written and who had written to her. To her surprise, the postcard was supposedly written by her husband Stipe, Veža. He asked how she was, how the children were… He said that he was well and that he was working on bulrush fields but that he is going to the crop fields in Vojvodina with the other prisoners now. Bulrush and crop fields! The local OZNAs /tr. remark: reference is to communist secret police, i.e. “Oznaši” – members of OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda – Department of National Security/thought they might torture a woman in such a dishonest and mean way.
When my brother Vlatko was imprisoned for two months in 1980, mostly in solitary, in Mostar, he was questioned by young udbašići /tr. remark: reference is to another branch of communist secret services, i.e. members of UDBA – Uprava državne bezbednosti – State Security Service, used derogatively/ and asked about my father. My brother told them: “You know what became of him. The last time we heard from him was a postcard he sent at the beginning of the fifties.” And they stood in wonder, what postcard? They knew that he was killed in Mostar in 1945.
Just as his wife Anđa [Grbavuša] waited for him to return her whole life, his offspring is also waiting for him so that they can bury his earthly remains and light a candle on his grave.
That is how it was and how it passed, and our elders used to say: “Whatever someone does, he does to himself as well!” That is how it was and how it always will be.

Ante Čuvalo Vežin


[1] “Way of the Cross” in Croatia refers to the 700-800 km long prisoner death marches in which prisoners captured by communist/partisan forces were forced to march. Many were executed on the march; others died from illness or exhaustion.





Kraj je listopada 1944. godine. Dok se polako spušta sumrak jesenske noći, na stoljetnom ognjištu u stojnoj kući pucketa vatra. Oko ognjišta sjede djed Nikola (r. 1872.), baba Mara-Biluša (r. 1875.), strina Iva-Majuša, zvana Nina (r. 1902.), čiji je muž Stojan otišao u Argentinu 1926. godine i tamo ostao, a sin joj Franjo (1925.) tada se nalazio na jednoj od bojišnica u sjevernoj Hrvatskoj i najvjerojatnije završio u jamama Kočevskog Roga, teta Iva (r. 1910.), čiji je momak otišao u rat i ona ostala neudata, Anđa-Grbavuša (r. 1914.) i četvero njezine djece: najstariji Vlatko (r. 1935.), Kamilo (r. 1937.), Mladen (r. 1939.) i Iva (r. 1942.), a peto je bilo „na putu“. Bijah to ja, koji sam se rodio mjesec dana poslije. Otac Stipe (r. 1906.), zvani Veža, dan prije otišao je s još nekoliko ljudi iz sela prema Širokom Brijegu – da se skloni dok „ovo zlo ne prođe“.
Okupljena kućna čeljad je izmolila večernju molitvu: Gospin pozdrav, preporuke, „dila“, Dušo Isusova…, i ostala sjedeći i šuteći. Večere nije bilo. Nema se što staviti na siniju. Na loparu koji je pokrivao stari i prazni kadanj, bilo je krpom pokriveno tek malo kukuruzova kruha koji se čuvao samo za djecu. Kuća, stojna i ona druga tridesetak metra dalje od nje su prazne, kao i pojata i krmetar. Sve je prazno. Priređeno cursko ruho tete Ive i sva roba sa „srga“ je odnešena.
Ispražnjeni su i sanduci babe Biluše, Nine i Anđin koje su donijele kad su se udale u Čuvala. A jedan stari sanduk, možda je još od prababe Lozuše, koji je stajao na „sopi“ iza ognjišta, nedavno je napunjen suhim orasima. Ali i oni su nestali, odneseni. Stari i poznati „Bilušin oras“ je najveće stablo u selu i svake godine dobro rodi. Plodovi su mu positni ali su uvijek zdravi i ukusni. Vjerojatno ga je posadio pradjed Mate, zvani Veliki. Grane su mu natkrivale središnje raskrižje u Čuvalovoj mahali. Mladi su se pod njim sastajali svaku večer, tu se družili, pjevali, šalili i učili se „ćosati“. Stariji su se pod njim sastajali i „vijećali“ kad je zatrebalo. Na orahu bi znalo biti i preko 100 kila suhih oraha. I ove je godine dobro rodio, ali ih više nema – uzela ih je „narodna vojska i vlast“.
Osloboditelji su tog dana prije podne posjetili „Bilušine“, tako su zvali našu obitelj, i „oslobodili“ kuću svega, ama baš svega. Otjerali su konja, kravu, magare, dvije ili tri koze, dvadesetak ovaca, a Vlatko je plakao samo za najdražom, za svojom Galom, crnom ovcom. Bilo mu se od nje teško rastati. Drugovi se nisu htjeli mučiti s ugojenim gudinom pa su naredili da ga netko od ukućana tog popodneva dotjera do Medića kuće u Donjim Radišićima. Svinja, koja nije nikad izlazila iz krmetara i pred njim svog malog dvorišta, ne sluša kad je „na slobodi“. Ne možeš s njom ni lijepo ni ružno. Majka Anđa često je znala pričati koliko se namučila dok im je otjerala svinju. Srećom, naš dobri susjed Luka, zvani Luksan, pomogao joj je otjerati i svojeglavog gudina predati „narodnim vlastima“ da bi i na taj način doprinijela svom „oslobođenju“! Tada se iz Čuvalova doca moralo ići preko Spajića kuća u Radišićima pa zatim niz Dragu do glavne ceste, što iznosi oko kilometar puta. Sve je to majka morala učiniti iako je bila u osmom mjesecu trudnoće.
Ali ne bi to sve. Kad su „osloboditelji“ sve otjerali, obećaše da će se tu večer vratiti i zapaliti kuću i kućište. Treba im vjerovati, vidjelo se da su uvježbani u teroriziranju nedužnog naroda. Cijeli dan svi u kući misle na to kobno obećanje. Pada sumrak, sva čeljad su u kući oko ognjišta, odrasli šute, ne znaju što ih čeka. A djeca vide i osjećaju da se ozbiljne stvari događaju. Šutnju poremetiše glasovi sa zapadne strane, od Zovkovih kuća začu se žumor i klepetanje vojske, a zatim partizanske pjesme. Pjevajući, primiču se sve bliže i bliže. Svi u kući osluškuju kamo će okrenuti. Ako nastave iznad našeg vrtla prema Radišićima, odahnut će, ali ako pod našim orahom okrenu desno, zna se, dolaze zapaliti kuću! To su jutros obećali i vjerojatno će obećanje i izvršiti. Za nekoliko trenutaka činilo se da nitko ne diše, svi očekuju kud će „narodna vojska“. Okrenuše desno! Eto ih!
Dedo Nikola zakašljuca i reče mojoj materi: „Nevista, uzmi dicu i idi iz kuće; negdje se skloni. A i vi ostali idite u komšiluk. Ja sam se u ovoj kući rodio i u njoj ću umrijeti.“ Nikola nije nikad puno govorio, ali je svatko znao da je uvijek bio čovjek od riječi. Baba Mara-Biluša, kako i je bila uvijek odrješita i hrabra, podiže glas i „naređuje“: „Nevista, ostani tu, i ti i dica! Ako ćemo gorjeti, izgorjet ćemo svi zajedno!“ To reče i odmah leže s desne strane ognjišta, gdje je ona obično i imala svoj ležaj. Leže i poče se tresti; tresti kao da ima najgoru groznicu. Govori: „Nevista pokrij me, hladno mi je!“ Tresla se od straha ne za sebe, nego od odgovornosti koju je na sebe preuzela. Naredila je da nitko ne izlazi iz kuće pa bilo što bilo. Svi potiho plaču, samo se dedo Nikola zagledao u vatru koja razbija tamu u kući. Tamu noći i straha. A vatra kao da ohrabruje na smrt prestrašenu čeljad; lakše je kad barem vatra pucketa, grije i svjetluca.
Sve se odvijalo vrlo brzo jer je od oraha do naše kuće samo dvije minute hoda. Klapaju, dolaze, i evo ih pred stara začađena strževa vrata. Začu se glas: „Biluša, Biluša!“ Ne zovu djeda, nego babu Bilušu. Čovjek iza vrata govori: „Ovo je Nikola Tica, otvori, ne bojte se, nismo došli paliti kuću!“ Grbavuša je od žena najmlađa i ona im otvori.
Uđe Nikola, naš suseljanin, i s njim neki oficir. Ponovo rekoše da nisu došli zapaliti kuću, nego pitaju bi li vojnici koji su s njima mogli noćiti u štali i drugim prostorijama. Oni su pristojni, čak pitaju mogu li prenoćiti! Prenoćiše i sutradan odoše dalje! A kuća i štala ostadoše prazne. Ne samo to, kad su sve orobili naredili su susjedima da Bilušinima nitko ne smije dati hrane ili pružiti kakvu pomoć. Većina nisu ni imali što dati, a oni drugi su se držali uputa.
Bog se ipak brine
Kad su partizani ujutro otišli, svi u kući su odahnuli – barem nam nisu kuću zapalili. Ostao je krov nad glavom. Popodne poče padati kiša, moglo bi se reći da je pljuštala. Dok su ukućani sjedili u stojnoj kući oko ognjišta, zakuca i uđe nepoznat čovjek. „Hvaljen Isus.“ „Vazda budi.“ Sav je mokar. Kaže: „Oprostite, evo ja uletio u vašu kuću da se sklonim od kiše. Ja sam Franjo Radišić iz Grljevića i idem iz Ljubuškog kući.“ Baba mu govori da sjedne, ogrije se i osuši. „Ponudila bi ti nešto za pojesti i popiti ali, brate, nema ništa u kući. Jučer su sve partizani otjerali, a naredili su svima da nam ne smiju ništa dati. Osudili su nas na smrt glađu.“ Čovjek baca pogled oko sebe i vidi da u kući zaista nema ništa. Kad je čuo što se zbilo, reče da on ima dovoljno hrane pa će večeras donijeti kroz grljevačke ograde vreću brašna i još ponešto a nek’ netko iz kuće krišom dođe po to. Tko će nego Grbavuša i s njom Nina Majuša. One uže preko ramena i predvečer preko brda do dogovorenog mjesta, malo dalje od Šošića kuća. Franjo je već bio tamo. Preuzele su hranu i krišom je donijele kući. Taj „tajni kanal“ bio je otvoren tokom tog najgoreg vremena. Ali više od hrane, Franjina i naša kuća su postale zaista prijateljske i, naravno, kumovalo se više puta. Sve je prošlo, a prijateljstvo i ljubav su ostali.
Veža na povlačenju
Stipe – Veža je otišao krajem listopada i jedno vrijeme ostao na Širokom Brijegu. Tu su ga viđali neki preživjeli vojnici i civili. Mijo Penavić, koji je poslije rata došao u Kanadu, pričao mi je da je s Vežom bio početkom 1945. i s njim se na Širokom družio. Poznavali su se još od prije rata. Nedavno mi je i Ivan Marić iz Radišića posvjedočio da ga je viđao na Širokom Brijegu. Kad i kako je išao dalje, nije poznato. Ljude njegovih godina znali su i „uvojačiti“ da bi bili u pripomoći nemoćnijim izbjeglicama na povlačenju. Tek sam 2013. u razgovoru s Antom Zlopašom-Skokušinim iz Proboja čuo da je Veža išao sve do Bleiburga. Naime, Ante mi reče: „Bolan, vidio sam ti ćaću u Mariboru kad smo se vraćali iz Bleiburga. Kad su nas razdvojili on je bio sa starima, a mi smo mladi bili na drugoj strani. Ta nisam ga mogao promašiti, bilo je u njemu gotovo dva metra i već potpuno bijele glave. Imao je neku torbicu o ramenu.“
Što se s njim događalo od Maribora do Mostara nikad nismo saznali. Mora da je, kao i većina zarobljenika, prošao kroz razne logore. No, znamo da je dospio u zloglasnu Ćelovinu, o čemu smo čuli svjedočenja iz prve ruke.
U Ćelovini
U Ćelovini su s mojim ocem Stipom, među ostalima, bili i braća Branko (r. 1912.) i Ivan (r. 1914.) Boras iz Gornjeg Proboja. Otac im je bio Mate, ali su ih po majci Vidi svi zvali Vidini. S njima je na povlačenju bio i treći brat, Ante. On je bio trgovac i malo podeblji pa su mu braća rekla da se poveze nekim kamionom, a oni će pješice, što je i napravio. Poslije je Ante dospio u logor u Austriji te potom otišao u Kanadu, gdje je i umro. Branko i Ivan došli su do Bleiburga, vratili se Križnim putem te dovedeni u Ćelovinu.
Branko je prije rata živio u Mostaru gdje se 1941. godine i oženio. Kao podstanar živio je u kući Branka, zvanog Bane, Mijana u ulici Matije Gupca, nedaleko od Malte. I Bane je bio na Križnom putu i na kraju dospio u Ćelovinu. I moj otac, koji je s njima zajedno tu bio, poznavao je Banu još od prije rata. Naime, Veža je bio jedan od djelatnijih u Hrvatskoj seljačkoj stranci i više puta išao je u Mostar. Prijateljevao je s Barišom Smoljanom, tajnikom mu Stankom Tomićem, ministrom Lavrićem i drugima. Svaki put kad bi došao u Mostar odsjedao bi kod suseljana, prijatelja i stranačkog kolege Branka Borasa. Tu je upoznao i sprijateljio se i s Banom Mijanom. Sad su se našli zajedno u tom zloglasnom logoru.
Brankova žena Zora dolazila je u posjet svom mužu Branku Borasu. Njezin sin Mate se dobro sjeća kako mu je mama pričala o tim posjetima i stravičnim prilikama u kojima su se nalazili logoraši. Osim Branka viđala je svog djevera Ivana, i njemu je donosila hranu. Ivana je zadnji put vidjela 27. lipnja 1945. Drugi dan je došla i donijela nešto hrane, ali Ivana nije bilo. Pita: „Gdje je Ivan?“ Straža odgovara: „Nije on ovdje.“ „Kako nije, kad sam jučer ovdje bila i dala mu jesti?“ Muž joj očima signalizira: „Ne pitaj!“ Kasnije je od muža saznala da mu je brat Ivan u noći 27. lipnja izveden i ubijen. No, ne sam, nego je oveći broj zarobljenika te noći poklan. Srbi su svoj Vidovdan (28. lipnja) „slavili“ i to jutro Neretva je krvava tekla! Branko je ostao živ, ali je nakon Ćelovine bio osuđen na četiri godine strogog zatvora i tri godine gubitka svih građanskih prava. Odležao je sve četiri godine.
Tko je u Proboju donosio odluke koga od u Mostaru zatočenih suseljana ubiti, a koga ostaviti na životu može se dosta lako pogoditi. Glavnu riječ u selu tada je imao Mijo Čuvalo, po zlu glasu bolje poznat kao Žic. Naravno, imao je i pomagače.
Žic je u selu bio prvi „veliki Hrvat“ i pobornik Hrvatske seljačke stranke. Dolazi travanj 1941., on je prvi „ustaša“ i počinje okupljati mlade za ustašku vojsku. Postao je i prvi partizan u selu, a oni su takve i trebali! On i žena mu Aleruša bili su vladari sela u ona najgora vremena. Svatko je znao da je bio „nečovik“ i na kraju su ga i partizani sklonili u Zenicu. Znao je doći u rodno selo i moju majku čak pitati, kako je i kako su djeca. Jednom joj reče: „Da ti je Veža bio malo mudriji, mogao je ostati na životu,“ na što mu je odgovorila: „Čuješ, Žicu, više volim da je s ljudima poginuo nego s neljudima živio!“ On je ušutio i bez riječi otišao.
Kum Bane
Moj otac Veža je preko Zore Brankinice saznao da mu se poslije odlaska iz Proboja rodio četvrti sin. Budući da je bio prijatelj s Banom Mijanom, dogovorili su da će mi on biti krizmani, kad nije mogao biti krsni kum. Tako je i bilo, a Bane nam je poslije pričao o mom ocu i sebi sljedeće.
Dželati Ćelovine su svaku večer dolazili i odvajali, po kojem ključu, ni sam nije znao, skupinu od 20-30 ljudi. Nisu se vraćali! U jednoj od tih skupina odveden je i moj otac Stipe. Nekoliko dana iza toga odveden je i Bane. Bilo je to malo prije ponoći i dovedeni su na istočnu stranu rijeke. Ljudi znaju što ih čeka, ali svi šute. Nitko ne jadikuje niti traži milost. Naredili su da se poredaju, nakon čega je uslijedila paljba iz strojnica. Nakon nekog vremena Bane se probudio i oko sebe vidio mrtva tijela svojih supatnika. Sam se čudi da je živ. Ranjen je u glavu, ali ne teško. Nigdje žive duše. Po svemu izgleda da su rano slijedeće jutro dolazili bacati mrtva tijela u Neretvu ili ih goniti u koju od jama. Bane se, srećom, probudio prije nego je došla „druga smjena“ i preplivavši Neretvu uspio doći kući. Ranu mu je previla žena, nakon čega se sakrivao, ponajviše u grobnici na groblju nedaleko od kuće. Nakon otprilike šest mjeseci postao je „vidljiv“ i više nije bio zanimljiv vlastima. Pustili su ga u miru. Bane je bio stolar i civil, ni kriv ni dužan bio je odveden na strijeljanje i čudom ostao živ.
Dolazeći posjetiti svoje u Proboju, Branko Boras bi se navratio i kod nas govoreći da nas pozdravlja Bane Mijan te da mu Grbavuša javi kad bude moja krizma, jer je Veži obećao biti moj kum. I, priprema se krizma u Vitini 1950. godine. Mene su, zajedno s bratom Mladenom i sestrom Ivom, pripremili za krizmu, premda sam bio malo premlad. Naučio sam sve kolince i odgovore iz vjeronauka, i prošao ispit kod župnika fra Sabastijana Leske.
Majka je preko Borasovih Bani poručila kad će biti krizma. Ali kako Banu nije znala, nije sigurna hoće li nepoznat čovjek iz grada doći, pripremila je i kuma „u pričuvi“, za svaki slučaj. Ali Bane nije zakazao. Riječ je riječ! Prijateljstvo je trajno.
Sjećam se, večer je prije krizme. Već je mrak. Netko kuca na vrata. Bio je to Bane. Stigao je „prugom“ koja je kroz selo stizala predvečer iz Mostara i vozila u Imotski. Netko ga je uputio k našoj kući i banuo je čovjek koji je mog oca zadnji vidio živa. Čim je ušao, pita koje je Vežinica. Nju je zagrlio i poljubio a onda plačući traži mene. Ja i ne znam što se događa, a on me grli i plače. Naravno, i svi u kući plaču. Trajalo je to, meni se činilo, podugo. Moj kum bio je nižeg rasta, ali čovjek velika i meka srca.
Drugi dan svanula je nedjelja, 19. studenog 1950. Kum Bane mi je za krizmu donio bijelo mornarsko odijelo. Rekao je majci da ga nije mogao kupiti, nije se imalo, nego ga je posudio. Svejedno, ja sam bio obučen iznad svakog očekivanja. Ta to su bile rane pedesete! Sve sirotinja do sirotinje. Biskup Petar Čule bio je u zatvoru, a umjesto njega svetu krizmu dijelio je don Andrija Majić. Poslije mazanja krizmanim uljem čelo ostale djece bijaše povezano vezenom krizmanom maramom, a kum Bane meni čelo poveza hrvatskom trobojnicom širokom k’o podlanica. Poslije mise ju je skinuo i stavio mi je preko ramena na bijelo odijelo. Znao sam da sam izgledao drugačije, a stariji su sa strepnjom i čežnjom gledali hrvatsku trobojnicu. Bilo je vrlo hrabro to napraviti u ona vremena, ali valjda onaj tko je već jednom gledao smrti u oči nije se ničega bojao. Kod kuma Bane sam poslije dolazio i uvijek su on i kuma znali pričati o Veži i naglašavati da ne zaboravim čiji sam i što se sve dogodilo tih poratnih vremena. Ta sjećanja ovdje i zapisah na uspomenu njima i svima koji su nevini ubijeni ili patili.
Dopisnica od ubijenog muža
Početkom pedesetih moja je mater bila sezonska radnica, vagarica u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Ta išla je ona i na berbu kukuruza u Vojvodinu ali i na branje maslina u Konavle. Moralo se djecu hraniti!
Jednog dana uručiše joj dopisnicu koja je stigla na njezino ime u Duhansku. Majka se malo začudila: tko to njoj piše i to ne u Proboj, nego u poduzeće. Kako je bila nepismena, zamolila je Antu Grbavca da joj pročita što piše i tko piše. Kad tamo, navodno joj piše muž Stipe, Veža. Pita kako je ona, djeca… Javlja da je on dobro i da je radio na ševaru ali da sad, s drugim zatvorenicima, ide na pustare u Vojvodini. Kakav ševar i puste! Lokalnim oznašima palo je na pamet mučiti ženu i takvim perfidnim načinom.
Kad je 1980. moj brat Vlatko dva mjeseca bio zatvoren, ponajviše u samici, u Mostaru, ispituju ga mladi udbašići i pitaju za oca. On im veli: „Vi znate što je od njega bilo. Zadnji put od njega je došla dopisnica početkom pedesetih.“ I oni se čude, kakva dopisnica? Ta znali su da je ubijen u Mostaru 1945. godine.
Kako ga je njegova supruga Anđa očekivala cijeli život, i njegovi ga potomci čekaju da bi mogli pokopati njegove zemne ostatke i na grobu mu upaliti svijeću. Tako to bijaše i prođe, a naši stari znali su reći: Što god tko radi, sebi radi! Tako je bilo i bit će.

Ante Čuvalo Vežin

Iz knjige, Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Ljubuški: CroLibertas, 2014., st. 430-435.

Bleiburg upozorava na zločine da ih ne bismo činili te da poštujemo i cijenimo svaki život

Bleiburg upozorava na zločine da ih ne bismo činili te da poštujemo i cijenimo svaki život

Ante Čuvalo – razgovor

Katolički tjednik (Sarajevo) – 17. svibnja 2015.

Svibanj je već 70 godina obilježen komemoriranjem događaja (sa) završetka II. svjetskog rata. Među Hrvatima to je mjesec koji donosi i tužno sjećanje na sve izgubljene živote na Bleiburgu i Križnom putu koji je uslijedio. U povodu obilježavanja ove godišnjice, pričali smo s prof. dr. Antom Čuvalom, profesorom i piscem koji je svoju donedavnu američku adresu zajedno s obitelji zamijenio za onu rodne grude u Ljubuškom.
Razgovarala: Ksenija Ninić
Od političkog emigranta koji je 60-ih godina prošlog stoljeća odlučio napustiti Jugoslaviju, postao je uvaženi član američkog akademskog društva, istaknuti profesor, povjesničar i autor brojnih knjiga i članaka o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je prije nekoliko godina odlučio početi prikupljati svjedočanstva onih koji su preživjeli Bleiburg s područja općine Ljubuški, te je tako knjigom Od Bleiburga do Ljubuškog zapisanom riječju zauvijek otrgnuo iz zaborava tužna sjećanja preživjelih.
Ove godine se navršava 70 godina od Križnih puteva Hrvata koji su započeli u Bleiburgu. Kako vrijeme utječe na sjećanje na Bleiburšku tragediju? Riječ „Bleiburg“ je metafora koja odmah priziva dva značenja. Na jednoj strani ona u sebi sadrži sva mučenja, progone i pogibiju na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica u komunističko-jugoslavensko-velikosrpskim rukama po završetku Drugog svjetskog rata. Ona simbolizira tragediju koja je pogodila hrvatski narod u poraću općenito. Istodobno, ta riječ (kao i „Križni put“ ili putevi jer ih je bilo mnogo) Hrvatima implicira zločin i oslikava ideologiju mržnje onih koji su taj zločin počinili u ime dobro poznatih njihovih „ideala“. Bleiburg i sve što on označava je jedan od onih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda koji se ne da izbrisati ili prekriti pepelom prošlosti. On je duboko urezan u pamćenje Hrvata diljem svijeta. Bleiburg, Križne puteve i masovna grobišta se može “zaobilaziti”, prešućivati, nijekati, zabranjivati…, ali to je neizbrisivo i nezaboravljivo. Bleiburg je prekretnica, znak, upozorenje…
V i ste objavili knjigu sa svjedočanstvima preživjelih Križnog puta iz općine Ljubuški. Što Vas je ponukalo da prikupljate ova svjedočenja? Bleiburšku tragediju sam osjetio već u ranom djetinjstvu. Naime, moj je otac bio na Križnom putu i nikad se nije vratio. Bio je jedan od na tisuće civila koji su iz Austrije pošli, ali nisu nikad došli doma. Ja sam se rodio poslije njegova odlaska prema sjeveru pred najezdom partizana u moj rodni kraj. U kući se znalo ili, bolje reći, govorkalo i nagađalo što se dogodilo. Oni koji su preživjeli Križne puteve, zatim logore i došli svojim kućama morali su šutjeti. I šutjelo se 50 godina! Iza mog bijega iz „titoističkog raja“ na Zapad o Bleiburgu sam čitao i čuo iz prve ruke, a ponešto i pisao. Imao sam, naime, izlaganje o Bleiburškoj tragediji 1987. na sveučilištu Oxford u Engleskoj. Bio je to opsežan simpozij o prisilnoj repatriaciji poslije Drugog svjetskog rata sa Zapada u komunističke zemlje.
Po povratku u domovinu zamolili su me da budem član Povjerenstva za istraživanje, obilježavanje i uređivanje grobišta u općini Ljubuški. Dok smo istraživali, javili su se neki ljudi sa zapisima o svojem Križnom putu. Zahvaljujući njima, počeo sam pronalaziti, uz pomoć drugih, osobe koje su preživjele Križni put, a još su bili na životu i sposobni svjedočiti. Tako sam prikupio 64 svjedočenja iz prve ruke, a knjiga sadrži i broj svjedočenja iz druge ruke. Osim toga, knjiga donosi popis onih koji su ubijeni na Križnom putu, kao i imena preživjelih.
Da bi čitatelji imali barem približno ideju o kakvoj se tragediji radi, navest ću nekoliko brojeva. Po onom što sam mogao prikupiti, iz ove općine bile su na Križnim putevima 2 172 osobe. Od toga je 1 249 nastradalo, a 923 vratilo se kući. Koliko znamo, 17 ih je umrlo od posljedica uskoro po povratku doma. K ovom treba dodati da su u ovoj općini tijekom rata i poraća nastradale 1 202 osobe koje nisu bile na Križnom putu. Dakle, ukupan broj stradalih u općini Ljubuški tijekom rata i poraća bio je 2 469. Kad uzmemo da je ratnih godina u općini bilo oko 24 500 stanovnika, znači da je u ratu i poraću nastradalo 10% pučanstva, a od toga najviše u poraću. To je zastrašujući broj žrtava, a da demografske gubitke i ne spominjemo.
Kakav ste dojam o preživjelima stekli razgovarajući s njima? Najviše me se dojmilo da ti ljudi govore o svojim patnjama, o mučiteljima, o strašnim prizorima… bez trunke mržnje i želje za osvetom. Iz razgovora se vidi da oni nisu ni u tim teškim danima progona mrzili, čak su se čudili tolikoj mržnji progonitelja, pa i sažalijevali ih jer su uvidjeli da te ljude mržnja izjeda i izluđuje. Nisu oni zaboravili nepravdu i muke, ali nisu dopustili da ih to progoni cijeli život. Istina, boli ih što se i danas niječe Bleiburg i posljedice Bleiburga. Neki od njih zapažaju da zapravo njihov Križni put nije nikad ni prestao jer su bili zauvijek označeni kao krivci, kao „neprijatelji naroda“. I današnji simpatizeri bivšeg režima i države najradije bi da se o svjedočenjima preživjelih ne piše jer im kvare sliku ideologije i režima koji je njima bio dobar, a sad su se našli u povijesnim i političkim prilikama koje nisu nikad sanjali ni željeli.
Križni putevi u jednu ruku i danas traju jer zemni ostatci ubijenih nisu nikad „stigli“ kući, oni i njihovi potomci još čekaju.
Postoji li svjedok koji Vam je ostao u posebnu sjećanju i kakva je njegova sudbina bila? Teško je izdvajati. Ljudi su proživjeli užasne stvari. Kako se može osjećati dečko od 16 godina kad mu oca, civila u godinama, ubijaju pred očima jer je htio zaštititi sina; kad majka u panici ostavlja bebu na putu jer više ne zna kako će s njom naprijed u nepoznato, ili kad majka baca dijete s mosta u rijeku; jednog brata ubijaju zbog kapi vode, a drugi kaže „Ubijte i mene“ te ubijaju ga. Nekoliko ih svjedoči kako su ih strpali, ugurali, u neku rupu kod Šida gdje se kopala zemlja za ciglu – bez vode, vrućina, bez zraka… izdiše se! Svaki koji je taj događaj pričao, kao da ponovno proživljava tadašnje muke. Ali, gotovo u svakoj mukotrpnoj priči nađe se zračak svjetla, neka ljudska dobrota, neki dobri anđeo. Netko je priskočio drugom jadniku u pomoć; dao mu kap vode ili komadić hrane; pomogao mu da miče naprijed jer ako zaostane iza kolone, ode glava; daju čak život da bi zaštitili drugoga. Tu su dobre djevojke i snaše koje su neustrašive u bacanju kruha i druge hrane ljudima u kolonama. Ili starac kojeg ubijaju dok on dijeli hranu, kako on veli, “svojoj djeci”. To su ljudi koje ne bismo smjeli zaboraviti. I oni su dio Križnog puta, kao što su i majke, supruge i djeca nastradalih.
Ovaj Križni put, dakle, nije se dogodio samo na bleiburškom polju, već je nastavljen i drugdje te trajao nekoliko mjeseci nakon predaje. Kod Bleiburga se dogodila predaja Saveznicima, odnosno Englezima, potom izručenje hrvatske vojske i civila Titovim snagama pa zato ovo zovemo Bleiburškom tragedijom. Ali to je bio samo početak. Ubijanje tu tek počinje i nastavlja se sve do grčke i rumunjske granice. Na primjer, u knjizi Od Bleiburga do Ljubuškog nabrojeno je blizu 200 mjesta koja spominju samo stradalnici uvršteni u ovu knjigu. U tim mjestima su bili logori ili su kroz njih prošli. Ti marševi smrti trajali su tjednima i mjesecima. Osim masovnih stratišta po Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, ubijalo se gdje je god netko od pratećih partizana htio ili kad su prolazili kroz sela sa srpskim pučanstvom. Iz svjedočenja preživjelih vidi se, na primjer, da su po dolasku u logor kod Požege mnogi „nestali“. Po svemu izgleda da je na tisuće ljudi iz tog logora odvedeno u sjeverozapadnu Bosnu i tamo pobijeno. Drugi su došli u mostarske logore, a onda završili u Neretvi, jamama oko Nevesinja i drugdje.
Do danas dvije stvari ostaju nejasne te se mnogo spekulira oko njih, a to su: motiv i odgovornost. Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakriranje Hrvata u Bleiburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju? Poznato je ono što je Tito rekao Ivanu Meštroviću, da se Srbima moralo dopustiti da se zadovolje, da se „iskale“. Ili ona Đilasova da se Hrvate moralo pobiti da bi Jugoslavija živjela. Ali mislim da su motivi bili i širi. U tim teškim ratnim vremenima i tom „brisanom prostoru“ slile su se tri ideologije koje su mrzile sve što je bilo hrvatsko i katoličko, posebice nisu mogli ni zamisliti da bi postojala hrvatska država, bilo koja i kakva. Prvo, jugo-omunistima i njihovim simpatizerima cilj je bio obnova Jugoslavije i boljševizam. Po uzoru na Lenjina, važno je bilo preuzeti vlast, a za taj cilj trebalo je žrtvovati sve i svakoga tko se našao na putu. Staljin im je bio još bliži i draži. Smetnja tom njihovu cilju su u prvom redu bili svi državotvorni Hrvati (bez razlike na ideologiju) i Katolička Crkva.
Drugo, velikosrbizam se pri kraju rata vrlo lako i rado pridružio komunistima da bi ostvario svoje ciljeve. Nije bilo važno je li pod kokardom ili crvenom petokrakom. To udruživanje četništva i partizanštine protiv svega što je hrvatsko i katoličko vidjeli smo ponovno u nedavnim vremenima.
Treća ideologija koja je vidljiva na Bleiburgu i kasnije je jugoslavenstvo. Tu su se našle snage, uglavnom hrvatske, koje su bile (i ostale) projugoslavenske. One su u prvom redu dolazile iz orijunaških redova i lijevog krila HSS-a, koje nisu ništa naučile od progona poslije 1918., pogibije u beogradskoj Skupštini i smrti Stjepana Radića. Ne mislim da su ovi imali namjeru pobiti toliko svojih sunarodnjaka, ali su se našli u vražjem kolu i kad se krvavi pir započne, onda nastaje pomrčina mnogih vrjednota. Dakle, svim tim snagama, a predvodila ih je komunistička partija, cilj je bio zatrti i ideju hrvatske države. Dakle, trebalo je „očistiti“ sve koji bi mogli osporiti njihove planove. Zanimljivo je da se jednog od još živih sudionika ratnih i poratnih događanja do nedavno moglo čuti kako govori o „čišćenju“ protivnika, kao da se radilo o smeću!
Što se tiče odgovornosti, tu bi se moglo početi od ljudi u vodstvu NDH i njihovim procjenama političkih i ratnih prilika, odlukom za povlačenje i uvjerenjem da će naći zaštitu, odnosno primjenu međunarodnih ugovora, kod zapadnih sila, tj. Engleza. Zatim dolazi odgovornost engleskog vojnog i političkog vodstva. Ne samo da nisu poštivali međunarodne konvencije, nego su izručili hrvatsku vojsku i civilne mase komunističkim snagama glumeći da ne znaju što će se s njima dogoditi. Najvažnije, izravnu odgovornost za masovne pokolje, Križne puteve i sve što se dogodilo zarobljenicima nakon što su pali u partizanske ruke snosi vodstvo komunističke partije, odnosno Tito. On i njegov najuži krug su primijenili čisti boljševizam i staljinizam. „Sve što nije s nama, protiv nas je“, i treba uništiti. Kad su oni ubijali nevine ljude, mladiće i civile, nisu oni njih ubijali kao pojedince, nego s njima su htjeli zatrti i klicu hrvatske državnosti. Ali, kako i znamo, Bleiburg je pobijedio njih, njihovu ideologiju i državu!
Tada, kao i danas, antihrvatstvo i antikatoličanstvo se umotavalo u celofan „antifašizma“ jer su komunisti poslije rata „oteli“ ideju antifašizma da bi sebe pokazali braniteljima ljudskih sloboda i, istodobno, pokrivali svoja zlodjela i totalitarizam. Začuđuje da se i danas nastoji nametnuti komunističko-jugoslavenski „antifašizam“ kao nekakva politička platforma za okupljanje antihrvatskih tradicija, čak i protiv branitelja Domovinskog rata, pa i same državnosti. Ali za neke je to zasigurno dobar „antifašistički“ biznis; nastoji se živjeti na račun ideologije, kao što su i prije živjeli izgoneći „zle duhove“ iz hrvatskog naroda.
Nakon sedam desetljeća točan broj stradalih još uvijek nije poznat, međutim, što je važnije od brojeva kada se priča o Bleiburgu? Broj je zasigurno velik, zapanjujući, ali još čekamo na temeljit pristup istraživanju svih ratnih žrtava pa i onih bleiburških. Propali režim nije nikad htio da se saznaju pravi brojevi jer onda ne bi mogao sa žrtvama manipulirati. Ni danas oni na vlasti nemaju za to volje. Zato se Katolička Crkva poduzela popisati broj žrtava rata i poraća preko svojih župa. Brojevi su svakako važni, posebice za znanstvenike, ali kad baratamo brojevima, onda (pre)često izgubimo iz vida ljude, s imenom i prezimenom, kao i njihove patnje i smrt. Zato svrha zapisivanja i objavljivanja sjećanja preživjelih je sačuvati od zaborava doživljaje konkretnih ljudi. Kroz njihove iskaze mi se približavamo stvarnosti, tragediji, koja se dogodila unatrag sedam desetljeća. Svako svjedočenje je prozorčić kroz koji možemo osobno pogledati što se to događalo. Zato, gdje god ima još živih svjedoka, treba zapisati njihova svjedočenja. To važi i za ratove iz devedesetih godina. Vrijeme prolazi, ljudi umiru, zaboravlja se. Zapisujte!
Iako u bivšem sustavu nije bilo poželjno govoriti o Bleiburgu, te se može kazati kako je bilo i zabranjeno, kako se u narodu uspio tako jako održati spomen o ovom Križnom putu? Ne može se govoriti o „nepoželjnosti“, nego o strogoj zabrani. Nije se smjelo o tomu ni zucnuti! Nedavno mi prijatelj iz Australije piše da je tek iz knjige Od Bleiburga do Ljubuškog saznao da mu je otac bio na Križnom putu. Ni svojoj djeci se o tomu nije pričalo. U najviše slučajeva, da bi ih se sačuvalo od „zla“, jer bi oni nešto o tome mogli progovorili. U mojoj kući, na primjer, govorilo se o ratu i poraću. A mi smo već kao djeca živjeli u dva svijeta, onaj u kući i onaj u školi. Znali smo što se smije, a što ne. Zato i jesam otišao u svijet, da budem slobodan! I ovdje vrijedi ona narodna: „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.“ Zato je potrebno sve iznijeti na vidjelo. Jedino tako se možemo svi suočiti s činjenicama i tražiti istinu, a istina oslobađa. Žrtve ne vape za osvetom, nego da ih sve, na bilo kojoj strani, prepoznamo i izrazimo svoje poštovanje. Jedino tako se mogu rane „čistiti“ i zacjeljivati. Nadam se da je svima do toga stalo ako žele bolju budućnost sebi i mlađim naraštajima.
V i ste od političkog emigranta postali istaknuti akademski građanin Sjedinjenih Američkih Država. Objavljivali ste članke i knjige, a mnoge o BiH i Hrvatskoj, čak je i Vašu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina struka uvrstila među najbolje knjige te vrste. Uvijek ste bivali vezani uz hrvatske udruge u iseljeništvu te ste bili na istaknutim pozicijama. Kakva je percepcija Bleiburga u SAD-u, koliko je poznat ovaj Križni put Hrvata u Drugom svjetskom ratu? Na kraju Drugog svjetskog rata izručen je velik broj Kozaka, Ukrajinaca, Rusa… Staljinu, a Titu Hrvati, kao i jedan broj Slovenaca, Srba i drugih. Koliko mi je poznato, najviše se na Zapadu istraživalo i pisalo o onima koji su izručeni (oko 2 milijuna) Staljinu, posebice o Kozacima. O Bleiburgu i stradanju Hrvata nije bilo politički korektno istraživati i pisati. Poslije 1948. Jugoslavija i njezin režim su uzeti u „zaštitu“ Zapada, odnosno Amerike, pa nije bilo poželjno govoriti o zlodjelima Tita i njegova režima. Treba svakako imati na umu da oni koji su u smrt izručili tolike mase ljudi Staljinu i Titu nisu dali da netko podiže pitanje njihove odgovornosti za masovne zločine. S hrvatske strane se nastojalo probijati led gdje se moglo i kako se dalo. Prikupljalo se materijale, pisalo i objavljivalo, ali bilo je teško zainteresirati utjecajnije strane znanstvenike i medije za ovu temu. Osim političke korektnosti (pre)često se radilo o lijenosti i udobnosti kod društvenih znanstvenika i novinara. Lakše je bilo šetati Jugoslavijom, biti ugošćen i mlatiti praznu slamu kako je Tito “sve uspješno riješio”, nego dati se na istraživački rad i zamjeriti se svim moćnicima. Ali nemojmo zamjeriti strancima kad se to događa i među nama.
Znamo kako je hrvatska dijaspora rasprostranjena na skoro svim kontinentima, te je velika većina njih ponosna na svoje korijene i daje pozornost našoj tradiciji. Koliko naša dijaspora zapravo pridaje pozornosti obilježavanju Bleiburga? Ako govorimo o „staroj“ dijaspori, onoj koja je bježala ispod jugo-režima, njoj je obilježavanje Bleiburške tragedije važno, a još važnije joj je država Hrvatska, sudbina hrvatskog naroda općenito, čuvanje kulturnih i vjerskih tradicija itd. Njima i njihovoj djeci, rekao bih, više nego što očekujete. Za najnoviju dijasporu nisam siguran, barem za one u prekomorskim zemljama. Ne vidim da ih puno zanima ni zajedništvo u mjestima gdje žive, ni sudbina hrvatske države i naroda općenito, a kamoli Bleiburg i Križni putevi. Oni su većinom školovaniji nego prijašnja dijaspora, ali, čini mi se, pravi su individualisti i da nisu baš „ukorijenjeni“. Oni su „globalni“ pa im je hrvatsko „preusko“, no bojim se da i ne vide kako je s „globalcima“ najlakše manipulirati i žrtvovati ih za nekakve ideale koji zvuče dobro, ali su u konačnici šuplji jer su lišeni uzvišenijih vrjednota. Međutim, nadam se da će i ovaj val dijaspore pronaći svoje zajedničke ideale. Ako ne, brzo će se rasplinuti.
Koliko EU prepoznaje Bleiburšku tragediju kao neporecivi dio povijesti jedne od članica Unije? Europa je osudila sve totalitarizme, dakle i komunistički, sva njihova nedjela, sve njihove zločine. Na primjer, Parlamentarna skupština Vijeća Europe (2006.), Praška deklaracija (2008.), Rezolucija Europskog parlamenta (2009.), a imamo i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima itd. Ali, sve mi se čini da mnogi u ovom društvu ostaju “gluhi” na sve ovo. Ne žele prihvatiti povijesne činjenice. Njima je valjda bilo dobro, bili su poslušni i režim ih je nagrađivao, ili barem pustio u miru. Ne da im se nikako izići na svjetlo dana, gledaju unatrag u mračne dane totalitarnog režima i „faraonovo“ lažno svjetlo ih još hipnotizira.
Europa želi da se zna istina, što se dogodilo i tko je odgovoran za razne zločine. To vidimo i u sudskom procesu u Njemačkoj oko ubojstva Stjepana Đurekovića. Zato, ako su već „u Europi“ ili žele „u Europu“, moraju se odreći totalitarizma u svojim glavama i postati slobodni ljudi!
Kako Vi ocjenjujete suvremeno obilježavanje Križnog puta u Bleiburgu? Primiče se 70. obljetnica te velike tragedije i 16. svibnja bit će svečana komemoracija kod spomen-obilježja na bleiburškom polju. Svrha našeg odlaska na komemoraciju je iskazati počast žrtvama tog strašnog masovnog zločina, svima koji su nastradali na Križnim putevima i poraću, kao i onima koji su preživjeli strašne muke, od kojih većina danas počiva u miru Božjem. Nije i ne smije biti svrha komemoracije ideološka ili politička. Politizacija bilo kojih žrtava je grijeh protiv žrtava kojih se sjećamo. Bleiburg upozorava na zločine da ne bismo činili zločine, da poštujemo i cijenimo svaki život. Nije to mjesto vapaja za osvetom, nego vapaja za mirom, vapaja za bolju budućnost za koju su i oni položili živote.
Kaže se kako je povijest učiteljica života. Jesu li išta, i ako jesu, što su Hrvati naučili iz Bleiburške tragedije za nove naraštaje? Kaže se također da povijest dokazuje kako iz povijesti, nažalost, nismo ništa naučili. Zlo i sebičnost stalno izbijaju na površinu. Naravno, i ljudska dobrota. Među Hrvatima još postoji jaz koji će se premostiti onda kad prestanu lomiti koplja o prošlosti i okrenu se radu za bolju sadašnjost i budućnost, i kad političari i mediji prestanu koristiti „borbu za prošlost“ u postizanju političkih poena, a medij za svoje materijalne interese i ideološke manipulacije. Novi naraštaji trebaju znati o Bleiburgu, Križnim putevima i svim „bleiburzima“ da se takve tragedije ne bi ponovile. Trebaju znati tko su i što su, poštivati, čuvati i braniti svoje, poštivati druge i drukčije, biti ljudi mira, prvo u sebi i s drugima. Bleiburg je vapaj za sretniju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. To je bio san i bleiburških žrtava!

Krešimir Šego

Krešimir Šego


Prijatelju Kreši na spomen – Stari su znali reći da nam rodbinu život određuje, a prijatelje sami biramo. Ali meni, kao i mojoj obitelji, Krešo Šego jednostavno se „do- godio“! Bilo je to u Chicagu 16. veljače 1992. Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa „starim prijateljem“, premda se prije toga trenutka nismo nikada vidjeli. Dogodilo se istinsko prijateljstvo i ostalo trajno, ali ne do nedavnog ovozemaljskog rastanka, nego za vječnost. Nekoliko tjedana prije njegove tjelesne smrti, Krešo nam reče: „Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti.“ On je to zaista vjerovao i kao što on živi, tako ni naše prijateljstvo ne umire. On ponese u vječnost djelić nas koji smo ga voljeli i s njim prijateljevali, a dio njega, njegove dobrote i ljubavi s nama je i mi ćemo taj djelić njega brižno čuvati do ponovna susreta.
U tradicionalnom tumačenju svijeta i života među američkim Indijancima sve je shvaćeno u obliku krugova koji su svuda i oko nas, ali ih rijetko zapažamo. Ljudski govoreći, krug od Krešina dolaska i odlaska s ovoga svijeta mogao je biti većeg opsega. Ali nije to bitno, bitan je sadržaj! Krešo je svoj krug, dio života koji mu je Bog dodijelio, ispunio radom, stvaralaštvom na književnom i kulturnom polju, podižući obitelj, čineći dobro gdje god je stigao i mogao, a sve je bilo prožeto dubokom vjerom u Boga i ljubavlju, djelotvornom ljubavlju za čovjeka, za svakog čovjeka.
Dragi prijatelju, falit ćeš nam! Više smo se godina gotovo svake nedjelje poslije pučke mise našli na kavici u Međugorju. Radovali smo se susretima s tobom i Mirom. Tvoje šale i pričice o zgodama i nezgodama ljudi koje si susretao i poznavao uvijek su nas nasmijale i razveselile. Ali uz vesele riječi uvijek se govorilo što bi se još moglo napraviti za dobro, za opće dobro. Ne će nam dolasci u Međugorje biti isti, ali mislit ćemo na tebe, ne ćemo te zaboraviti… Nezaboravan si!
Kad smo te posjetili nedugo prije nego te je Bog uzeo k sebi, ti mi potiho reče: „Nije meni teško umrijeti, jedino sam malo zabrinut za svog anđela čuvara, za Miru.“ Ne boj se, Mira je dobro, hrabra je, prihvaća volju Božju, okružena je vašom djecom i unučadi. Izdržat će jer je i dalje čuvaš ti; tvoja ljubav je s njom. Ona je zahvalna Bogu da je s tobom dijelila daće i nedaće ovoga života, a djeca i unučad da si im bio uzoran otac i djed. A moja obitelj i ja zahvalni samo da si nam se „dogodio“, da smo se susreli i to na zajedničkom radu, u dalekoj Americi, na dobro najpotrebnijih. Bilo je to i ostalo iskreno prijateljstvo bez vremenskih i prostornih granica, vječno. Nek’ ti je hvala na svemu i počivaj u miru Božjem!

Ante Čuvalo

Glasnik mira, Godište X, broj 1, siječanj 2015.




New York, February 10, 1975unnamed
I, Andrija D. Dimitrijević, Serbian Orthodox priest, who was ordained to priesthood on August 10, 1953, at the Sabor church in Požarevac (Serbia), declare under oath the following:
His Eminence, blessed in death, Cardinal Dr. Aloysius Stepinac, according to the opinion of many eminent Serbian spiritual leaders – from whom I personally have heard this, is the most esteemed champion [of faith] in the twentieth century, because he was defending the holy Christian faith at the most difficult time, when the faith was, and still is, threatened by Red atheism.
I was in the second year of gymnasium (high school) when he was tried and condemned. All those among the Orthodox people who were concerned about the preservation of the Christian faith turned their eyes and hope upon HIM, because he was keeping the fire of faith alive at the time when no one among the Orthodox Serbs could, or was allowed to do so.
That is why many, including myself, rightly respect him as a high priest of the Church of Christ.
I am personally well acquainted with the pastoral activities of this great Archbishop, and therefore I am free to attest on the occasion of the fifteenth anniversary of his death that during the war he protected all of those who were endangered by various warring forces, regardless of their religion or nationality.
I have first hand knowledge that the atheist communists, during the first days of their dreadful rule, had made an offer to him in turn for his cooperation. When he, at the time the Archbishop, refused their offer, because as a believer he did not want to cooperate with the atheists, only then the atheists “remembered” that he should be arrested and tried. Because His holy figure had shined in our homeland during the period between the two world wars and continued to shine during the worst days for the Church of Christ, his martyrdom has significance for the entire Christian Church.
A great and righteous man, on his deathbed, departs from his lawless persecutors and said: “Lord, forgive them!”
Whether he will be formally canonized as a saint or not it is not for me to speculate, but in the souls of the true faithful of the entire Church of Christ he is a holy martyr already.
In my possession I have the names and documentation of how much his Eminence had helped during the war not only to the Croatians, but also to the Jews and the Serbs. He was the first in Europe to organize Caritas [to help the needy]. I can not publish [the names and documentation] because those people live in Yugoslavia. I hope that, through the intercession of Cardinal Stepinac with God, freedom will soon come to the Croatian and Serbian peoples, and then we will be able to write and speak freely about these matters.
I have written this not to praise Him, “Who will make the crown of glory for him, when the Maker has already done so?” (Njegoš), but so that we may all learn.
Rev. Andrija Dimitrijević
Serbian Orthodox Pastor and Dean of the “St. Sava” Cathedral in New York
*The above statement was written in Serbina and given to fra Mladen Čuvalo, pastor of Croatian church of St. Cyril and Methodius in New York at the time.

The Role of the Hrvatski Književni list / Croatian Literary Gazette in the Croatian National Revival in the Late 1960s

 Ante Čuvalo

(Presented at the Spring Meeting of the Ohio Academy of History, Ohio Wesleyan University, April 25, 1987)

HK list br. 7Since the creation of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918 (known as Yugoslavia after 1929), the unresolved question of inter-national relations in the country, or perhaps more correctly, a design of a Greater Serbia, has been the Achilles heel of the country.  In 1941, the state broke up because the Karadjordjević dynasty, the Belgrade regime, and the Serb-dominated bureaucracy and military treated the country merely as an expanded Serbian state.  Soon after the Second World War, the Communist Party, specifically its leader, Josip Broz Tito, proudly declared: “The national question … has been solved and to be precise, solved very well, to the general satisfaction of all our nationalities.  It has been solved in the way Lenin and Stalin have taught us…”[i]
However, centralism, unitarism, and “Yugoslavism” of the post-1945 regime were experienced by non-Serbs as expressions of the same old Serbian hegemony reinforced by Communist ideology and its claims to monopoly of power.  Slowly the Party “liberals” and intellectuals among the non-Serbs began to oppose growing powers of Belgrade and the Serbs at the expense of others.  Thus, after the ouster of the Vice-President Aleksandar Ranković in July 1966,[ii] changes began to take place; in particular, more freedom of discussion was allowed.
Leading Party “liberals” at the time attempted to control discussion on national issues by wrapping them in Marxist phraseology, but some younger intellectuals began to “unwrap” the crucial issue and started to talk more in national rather than in class terms.  The March 1967 Declaration on the Croatian Language was clearly a product of the on-going change.[iii]  The Declaration was the result of cooperation between Croatian Marxist and non-Marxist intellectuals.  It was also the first public act in which the Croatian national question was openly discussed in the post-War period.  It clearly indicated that a national revival was in the making.
HKL – First Independent Paper
In April 1968, the Hrvatski književni list (HKL) or Croatian Literary Gazette began to publish in Zagreb, capital of Croatia.  The paper, a kind of a sensation from the outset, was the first fully independent paper in the country since World War II.  Its readers fell neatly into two categories: they either enthusiastically praised it or condemned it.  However, both sides agreed that the paper, even in its short existence (April 1968 – October 1969), had a significant impact on the development of the Croatian national awakening in the late 1960s.  It also contributed to process of widening the political and social space on the unresolved economic, cultural, and even political relations of Croatia to the federal center in Belgrade.
The paper was published by the Association of Independent Writers – TIN, an organization founded in 1968 upon the unification of three smaller groups of artists: the Independent Group of Writer – TIN, Society of Worker Writers, and a small circle of writers who were in the process of forming an independent group but decided instead to join the TIN group.[iv]
The name TIN was taken in honor of a Croatian poet Tin Ujević (1891-1955), who was well-known for his bohemian life style and sharp criticism of everything that restrained freedom of the human spirit: “This is why we follow Tin.  The colors of our flag are the magnitude of the World, and power of the Letter; true Love and freedom of Truth”[v] – the paper declared.
A number of characteristics distinguished this group of writers and their paper from other literary circles in Croatia at the time.  This was the first independent paper in the country, published without any institutional or government support.  It was also the first to be identified as Croatian in its tile name.  In the first issue, the publishers stated: “The title of our paper clearly defines its [Croatian] identity and its initiators, but we explicitly emphasize that its pages are wide open to all.”[vi]  The paper also stressed its closeness to the common people, and it opened its pages to literary talents who were not acceptable to the cultural establishment.  It criticized the existing literary journals and their publishers for living in “an ivory tower” distant from the cultural needs of the people.  Because of their snobbery, HKL maintained, Croatian culture had been losing ground and its true tradition.
We ask who are the guilty ones? The immediate creators of such a cultural climate are sailing today on the Adriatic.  They are buying baroque furniture or are immersing themselves in cabalistic texts; to them everything is boring, about disappointments we will not even talk.[vii]
The editors of the new paper believed that the existing literary publications in Croatia were ignoring national heritage and local talent while showing off their supposed cosmopolitanism by paying too much attention to foreign writers and literary trends.  In their program, the TIN group announced: “We, in contrast to some other attempts, are starting in another direction – the opposite way – from the national towards the international.”[viii]  They also emphasized that their goal was to raise the cultural level of the Croatian people, not by rejecting the nation’s heritage but by building on old foundations. It was declared:
Culturally inferior people are not able to cooperate on an equal basis with other peoples.Their position will remain inferior!  That is why we firmly stand in the defense of traditions and consider its affirmation our main goal.[ix]
Socialism was accepted by these young writers, but they praised a different kind of socialism than the one they lived in:
Socialism is on our hearts, the real one, the inspired human life in socialism, full of beauty and justice; the one which our forefathers wanted for us, life free of insinuations by its enemies!  We are for truth and victory of true self/management, where we will truly govern with our voice in our realm.  We are not for social reform in word only, we are for the reform of human relations…[x]
The HKL attempted to close the existing gap between different social, regional, ideological, and even ethnic groups in Croatia.  The members of the board ranged from the best known Croatian composer of the century, Jakov Gotovac, to worker and peasant writers.  They resided in different places in the republic and came from various religious and ideological backgrounds: Catholic, Orthodox, Muslim, Marxist, and non-Marxist.  The paper covered a variety of subjects that other cultural literature or school textbooks had ignored since World War II.  It provided an opportunity for the younger generations of Croatians to discover their national heritage.
In the HKL, the young learned about people like Grgur Ninski, the leader of the Croatian Catholic church in the Tenth century who fought for the use of the vernacular in church liturgy;[xi] Markantun de Dominis, a Croatian humanist and “heretic” of the Sixteenth century;[xii] Ante Starčević (1823-1896), founder of the Croatian Party of Right and advocate of an independent Croatian state;[xiii] and the brothers Antun and Stjepan Radić, founders and leaders of the Croatian Peasant Party, that became the most important political force among the Croatians in the inter-war Yugoslavia.[xiv]
Testing the Waters
Besides unveiling the past, the paper slowly began to deal with the problems of the time.  A number of touchy issues were brought to the public’s attention: a massive Croatian emigration,[xv] the economy,[xvi] division of “surplus of labor,”[xvii] etatism,[xviii] resolutions of the Ninth Congress of the Communist Party,[xix] World War II casualties,[xx] and other.  The question of subordination of the Croatian language was mentioned one way or another in almost all of the gazette’s nineteen issues.  Actually, what broke the camel’s back in the eyes of the regime, as far as the existence of the paper was concerned, was the November 1969 article on the use of language in the Yugoslav armed forces by Jaka Avšič, a retired army brigadier general from Slovenia.  The regime used the article as an excuse to ban the paper.[xxi]
The board of the Republican Fund for Advancement of Cultural Activities refused to grant any financial aid to HKL.  In its explanation for the refusal, the board denounced the “conceptual and esthetic orientation of the paper,”[xxii] but without giving any specific objections to the paper’s content.  The publishers made public and legal appeals in response to the verdict, but all their efforts were in vain.  It was clear that the Party stood behind all of the anti-gazette decisions.
The paper, however, proved that it could exist on its own.  In its eighteen months of existence, its circulation tripled, from 12 to 35 thousand copies.  It had “far more [readers] than all other literary journals combined in Yugoslavia” at the time.[xxiii]  Even Party officials publicly acknowledged that “the circulation of the HKL was growing [too fast] and that the phenomenon should be examined.”[xxiv]
HKL was discussed at a number of Party meetings including those of the Central Committee of the League of Communists of Croatia (CC LCC).  The paper was unanimously condemned by all of them.  At one such meeting Party members declared that “some papers and magazines” in Croatia, “especially the HKL,”
insist on a re-evaluation of the recent Croatian cultural and political past. Hrvatski književni list, from issue to issue, publishes treatises from cultural history in which it tries to correct the judgments of the Communist Party of Yugoslavia….[xxv]
Although the official reaction to the appearance of the HKL was one of condemnation, Party leadership did not ban the paper immediately or confront the publishers with trials and imprisonments.  This was a major departure from traditional dealings with “nationalist elements.”  The bulk of public confrontation with the paper and its publishers was “delegated” to those who were “paid to write,”[xxvi] to the Zagreb Committee of the LC, and to other groups under Party control.  Their duty was to discredit the paper on intellectual, esthetic, and ideological levels.  One of the chief accusations was that the paper dealt only with ghosts of the past and not with present needs and problems.  But once the paper began to discuss contemporary problems, especially economic ones, it was attacked for meddling in political issues.[xxvii]
Under Fire
The most vehement attacks on the paper, as well as on the alleged rise of nationalism, came from Miloš Žanko, Vice-President of the Yugoslav Federal Assembly at the time, a Party “conservative” from Croatia.  His fierce onslaughts, however, came without the blessing of the republican Party leadership in Zagreb.  He wrote a series of articles in Borba, the Party organ, immediately before the Third Plenum of the CCLC of Croatia (February 21, 1969).  It was obvious that he was not only condemning the alleged rise of nationalism but also putting pressure on the Central Committee LC in Croatia to change its “liberal” policies.  Eventually, those articles and another series published in the same paper from November 17 to 21, 1969 cost him his political career.
Even though the Central Committee condemned the paper and the Zagreb League of Communists in July 1969 declared that the paper “has formulated ideas and a political program directly opposed to the policies of the League of Communists,”[xxviii] its publication continued.  The Party’s new method of dealing with the situation was expressed by an official who stated at a Zagreb meeting on “socio-political questions” (May 1969) that the Party must face “certain problems” and influence them “not by decrees, but more often by contacts, arguments, and confrontations.”[xxix]  Because of such new tactics, the paper and its supporters experienced constant “confrontations” which in reality were blatant harassments.  For example, the post office would simply “fail” to deliver the paper to the readers.  Or teachers would “caution” students not to read it.[xxx]  Borba announced that workers in various print shops in Croatia refused to print the paper because of its anti-socialist ideological content, and for that reason, Borba alleged, its printing site was changed four times, ultimately moving to Ljubljana, Slovenia.          HKL, however, maintained that it had excellent relations with workers but was required to change printers in Croatia because of financial reasons and strikes in printing plants.  The paper also accused “political and administrative” officials of putting pressure on the printers in order to prevent its publication.[xxxi]  But when the paper ceased publishing in October 1969, it was alleged that workers in the name of self-management refused to print it.  Hence, Savka Dapčević-Kučar, President of the Central Committee LC of Croatia, boasted at the Tenth session of the CCLC of Croatia (1970) that the paper “died out without being banned.”[xxxii]  In 1974, however, one high Party official in Croatia openly stated that the paper had been practically “banned.”[xxxiii]
Hrvatski književni list had an important impact on the development of the Croatian national movement in the late 1960s.  Most of all, it tested the waters before the movement shifted into a higher gear after the Tenth Plenum of the CCLC of Croatia in January 1970.  It is interesting to note that the paper did not attract open support among most of the best known names in contemporary literary life in Croatia, as the Party leadership was proud to point out.[xxxiv]  But neither did they come out against it.  There are several possible explanations for why the Croatian cultural establishment as a whole did not lend its name to HKL.  As mentioned earlier, the paper distanced itself from that establishment from its beginning.  After the affair with the Declaration on the Croatian Language, the leading intellectuals and institutions possibly held back in order to see what would happen to HKL and the people associated with it, individuals who were younger in age and less known.  But even more importantly, while declaring that it accepted socialism as an ideal the paper and its publishers were critical of socialism as implemented in Croatia and the country as a whole.  At the same time, mainstream Croatian intellectuals began to accept the “liberal” platform of the Party, deciding to work through the existing system.
While HKL was still in existence, new cultural periodicals began to appear in Croatia.  They followed the course charted by HKL.  However, these new periodicals had firmer ground to stand upon than an independent paper like HKL.  They were published by old and established institutions like Matica hrvatska (Latin: Matrix Croatica), the Yugoslav Academy of Arts and Sciences or the Writers’ Association of Croatia.  Their contributors were leading professors at the Zagreb University and other intellectuals, many of them active members of the Communist Party.
One semi-official interpretation alleges that there was a “conspiracy” between individuals associated with HKL and the mainstream intellectual establishment in Croatia.  Allegedly, Hrvatski književni list served as a diversion while other forces, namely those around Matica hrvatska, were better organized[xxxv].  Although there is no evidence of such “plot” the proponents of the regime felt the need to create such theories in order to justify the persecutions of the students, intellectuals, and others in the post-Croatian Spring period (December 1971 and after).  However, the paper might have attracted too much of the Party’s attention and that provided more space for other groups of intellectuals in Croatia to strengthen their position.
HKL also had a mobilizing and unifying effect among the Croatians at large.  From its beginning in April 1968, the number of readers grew quickly.  By informing them about their culture, history, as well as contemporary problems and inequalities, it increased the interest of the readers, especially the younger generation, in their national past and present, as well as in the future prospects.  Its liberal socialist tone also provided a platform for national reconciliation between the Marxists and non-Marxist, even anti-Marxists.
Probably the most significant contribution of the Croatian Literary Gazette was that it served as a catalyst in the process of differentiation within the communist party elites in Croatia.  On one side, Žanko and the “conservatives” attacked HKL and the growth of the national movement in general.  On the other, “liberals” were relatively silent about the issues raised by the paper.  The “liberals” regarded Belgrade unitarism as a greater threat to the country and the system than an open discussion of national history and inter-national relations in the Federation.  However, many of the “liberals” of 1969 became “neo-conservatives” before the 21st Session of the Presidium of the CC LCY on December 1, 1971, which marked the end of the Croatian national movement, know also as the Croatian Spring.  Among those who were purged or jailed after December 1971 were many of the contributors to HKL, despite the fact that its publishing was halted in October 1969.  Zlatko Tomičić, its founder and editor, was sentenced to a five-year jail term.  The Croatian national movement was crushed.  The Party’s “democratic centralism” was strengthened, and inter-national relations in Yugoslavia continue to be unresolved.


“Declaration Concerning the Name and Position of the Croatian Literary Language” Journal of Croatian Studies Vol. 7-8, 1966-67, pp. 6-9.
Deseta sjednica CK SK Hrvatske. Zagreb: Vjesnik, 1970.
Bilić, Jure. Revolucija koja teče. Zagreb: Narodno sveučilište, 1975.
Haberl, Othmar Nikola. Parteiorganisation und nationale Frage in Jugoslawien. Berlin: Otto Harrassowitz, 1976,
Hondius, Frits W. The Yugoslav Community of Nations. The Hague: Mounto, 1968.
Ostojić, Stevo. Javni dnevnik. Zagreb: Globus, 1980.
Perić, Ivan. Suvremeni hrvatski nacionalizam. Zagreb: August Cesarec, 1976.
Newspapers and Journals
Encyclopaedia Moderna
Hrvatski književni list (HKL)
Vjesnik u sijedu

[i]                    Cited in Frits W. Hondius, The Yugoslav Community of Nations. The Hague: Mounto, 1968, p. 182, n. 347.
[ii]     The Fourth Plenum of the CC LCY was held on the Brioni Islands on July 1, 1966. It is best known for the removal of Aleksandar Ranković from his high positions in the communist party, government, and police.
[iii]    “Declaration Concerning the Name and Position of the Croatian Literary Language” was published in Telegram on March 17, 1967. Its English translation is found in Journal of Croatian Studies Vol. 7-8, 1966-67, pp. 6-9.
[iv]    Hrvatski književni list (HKL) No. 1, April 1968.
[v]     Ibid.
[vi]    Ibid. A number of writers from other republics and nationalities did contribute to the paper during its short existence.
[vii]    Ibid.
[viii]   Ibid.
[ix]    Ibid.
[x]     Ibid.
[xi]    Ibid., No. 14, June 1969.
[xii]    Ibid., No. 7, October 1968.
[xiii]   Ibid., No. 13, May 1969.
[xiv]   Ibid., No. 7, October 1968.
[xv]    Ibid., No. 8, November 1968.
[xvi]   Ibid., No. 17, September 1969.
[xvii]  Ibid., No. 11, February 1969.
[xviii]  Ibid., No. 17, September 1969.
[xix]   Ibid., No. 12, April 1969.
[xx]    Ibid., No. 15, July 1969.
[xxi]   The article by Avšič was published in Sodobnost (Slovenia) No. 4, 1970, pp. 408-427 and in Encyclopaedia Moderna (Croatia) No. 12, Spring 1970, pp. 111-119.
[xxii]  HKL No. 3, June 1968.
[xxiii]  Ibid.
[xxiv]  As cited in Stevo Ostojić, Javni dnevnik. Zagreb: Globus, 1980, p. 169.
[xxv]  Plenum of the EC CC LC of Croatia held on May 26, 1969, as in Politika, May 27, 1969.
[xxvi]  HKL No. 9, December 1968; Vjesnik April 20, 1968; Ibid., December 14 and 28, 1968; Ibid., February 15, 1969; Vjesnik u srijedu December 25, 1968; Ibid., January 25 and 29, 1969, and August 13, 1969.
[xxvii] HKL No. 15, July 1969.
[xxviii] Borba July 20, 1969 as cited in Othmar Nikola Haberl, Parteiorganisation und nationale Frage in Jugoslawien. Berlin: Otto Harrassowitz, 1976, p. 116.
[xxix]  As cited in Ostojić, Javni dnevnik, p. 169.
[xxx]  See, for example, HKL No. 10, January 1969.
[xxxi]  Ibid. No. 15, July 1969.
[xxxii] Deseta sjednica CK SK Hrvatske. Zagreb: Vjesnik, 1970, p. 16.
[xxxiii] Jure Bilić, Revolucija koja teče. Zagreb: Narodno sveučilište, 1975, p. 222.
[xxxiv] Deseta sjednica, p. 16.
[xxxv] Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam. Zagreb: August Cesarec, 1976, p. 17.



Ante Čuvalo

Recenzija knjige: Dragan Kljaković, Dosije Hebrang. Beograd: Partizanska knjiga, 1983. Objavljeno u Republika Hrvatska (Buenos Aires), God. 33, Br. 143, prosinac 1983., str. 33-47.

hebPočetkom ove godine (1983.) u Beogradu je izišla iz tiska nova knjiga o političkom radu Andrije Hebranga. Izgleda da velikosrpski režim smatra potrebnim ponovo opravdati umorstvo ovog hrvatskog komunističkog prvaka i mučenika za hrvatska narodna prava.
Prvu knjigu o Hebrangu kao “antipartijskom i štetočinskom elementu, kao izdajniku i oruđu klasnog neprijatelja” izdali su beogradski vlastodršci ima već tridesetak godina. (Slučaj Andrije Hebranga, Kultura, Beograd 1952.) Navodno autor te knjige je pukovnik OZN-e (sada general) Mile Milatović, koji je bio Hebrangov istražitelj u beogradskom zatvoru. Ali dobro je poznato da je to “remek djelo” napisao srpski pisac Dobrica Ćosić. Ubrzo je ta knjiga bila povučena iz prodaje i iz knjižnica. Ona je bila pobudila duhove i zanimanje za Hebranga u svim sredinama hrvatskog naroda i zato ju je Udba oduzimala prigodom raznih premetačina.
Nova knjiga nosi naslov Dosije Hebrang. Za autora je potpisan Dragan Kljaković. Izdavač je Partizanska knjiga, Biblioteka sučeljavanja  ̶  Ljubljana i OOUR Izdavačko publicistička delatnost  ̶  Beograd. Za izdavača, Mihajlo Đelović. Recenzenti: Marko Belinić i Dr. Dušan Živković. Urednik, Aleksandar Postolović. Lektor, Veljko Radović. Tiraža, 6000 primjeraka; 313 stranica. Ovo navodimo da se vidi u kakvom je društvu “kovana” ova “povijesna istina”.
Odmah se nameće pitanje: Zašto baš sada o Hebrangu? Autor nas je predsusreo i na prvim stranicama knjige daje odgovor na to pitanje. Svakako autor, a niti režim, nije ponukala na ovaj rad ljubav za povijesnom istinom ili čak mržnja prema Hebrangu. Beograd bi najradije zatrpao pepelom vremena “slučaj Hebrang” i sve ostale “slučajeve”, ali mu to nije moguće. Hrvatski narod ne zaboravlja! Zato Beograd nastoji opravdati svoja zlodjela. U Hebrangovu slučaju prva knjige nije ništa dokazla doli velikosrpska zlodjela. Nadaju se da će ova knjiga imati bolji učinak. U to sumnjamo. I ova knjiga samo dokazuje da je Hebrang ubijen radi svog hrvatstva. Da se vratimo na gore postavljeno pitanje: Zašto danas o Hebrangu? Evo piščevih odgovora: Zbog “glasina” i “kombinacija koje se svode na ‘druge istine’.” “Zbog plime novih okolnosti”. (str. 27) Zbog “priča” da nije riječ o Hebrangovoj suradnji s ustašama, nego “o smišljenom obračunu dijela rukovodstva KPJ s hrvatskim komunistima”. O “pričama” o Titovom obračunu s Hebrangom, jer je “Staljin, ne vjerujući više Titu, povjerio mandat za novo rukovodstvo KPJ Hebrangu”. “U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, sedamdesetih godina, bilo je čak predloga da se Hebrang rehabilituje i da mu se, u znak priznanja ‘za mučeništvo’, podigne spomenik zahvalnosti u Zagrebu! Takav stav podržala je i emigracija podstičući ideju ‘opšteg nacionalnog pomirenja’, čiji je smisao bio: legalizovanje nacionalističkih ideja i koncepcija, onih koje su poražene u NOB-i i revoluciji. Glasnogovornici su u Hrvatskoj reviji, koja je izlazila u Minhenu (kao da sad ne izlazi!) 1970. godine, poručivali da je došlo vrijeme pomirenja, obrazlažući to u tekstu ‘Requiem svim palim za Hrvatsku’:
‘Sinovi bivših ustaša i domobrana i bivših partizana, koji u svojim čistim srcima gaje ljubav prema Hrvatskoj, i oni će svojim mladim snagama premostiti provalije koje su iskopali njihovi djedovi i očevi, koje su probudili tuđini na obim stranama, i nesretno razdjelili pripadnike istog naroda. Što zato što djedovi i očevi umiru slijedom prirodnih zakona, i s njima nestaje prošlosti. S njima na jednoj i na drugoj strani i ‘pobjeda’ i ‘poraz’ gube svako značenje, jer i jedni i drugi danas ispravno shvaćaju da nisu bili poraženi ‘ustaše’, niti su pobijedili partizani, nego je, u stvari, godine 1945. bila poražena Hrvatska, naša i njihova domovina Hrvatska’.” (28)
U tom grmu leži zec! Beograd se boji hrvatskog nacionalnog pomirenja. Oni se boje jedinstvene hrvatske borbe i rada na ostvarenju samostalnosti i slobode. Oni bi htjeli da mi u emigraciji i dalje smatramo Hebranga i njemu slične hrvatskim izdajicama, a oni u Hrvatskoj da drže Pavelića, ustaše i sve nas u emigraciji neprijatelje Hrvatske. Oni bi nas rado i dalje vidjeli podijeljene na ideologije, vjere i pokrajine. Ali mlađi hrvatski naraštaj je shvatio da je “1945. bila poražena Hrvatska” i da među Hrvatima nije bilo pobjdenika. Mi cijenimo sve one koji su živjeli i umirali za Hrvatsku. Život i rad Starčevića, Radića, Pavelića, Kulenovića, Stepinca, Čauševića, Hebranga, Pirkera, Bušića, Veselice i svih drugih idealista koji su umirali ili ležali po zatvorima radi Hrvatske utkani su u hrvatsku povijest i na toj povijesti mi moramo graditi bolju budućnost. Hrvatska iznad svega! To je ono što velikosrbe najviše smeta i boli.
Kratak životopis
U knjizi “Dosije Hebrang” nalazimo i važnije podatke o Hebrangovu životu. Rođen je 21. siječnja 1899. u Bačevcu, općina Gradina, kotar Virovitica. Otac mu je bio Andrija a majka Cecilija. Kad mu je bilo trinaest godina, stupio je u Hrvatski sokol. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u austrijskoj vojsci. Ratovao je u Italiji. Na bojištu je prvi put čuo o Oktobarskoj revoluciji i za nju se oduševio. U komunističke redove stupio je 1920. u Osijeku. (Na drugom mjestu kaže se da je ušao u Partiju 1919.) Poslije sramotnog zločina u beogradskoj skupštini 1928. godine, Hebrang je bio uhićen od beogradskih vlasti i osuđen na dvanaest godina robije “zbog komunističke i separatističke propagande”. (31) Svih dvanaest godina je izdržao u zatvorima Srijemske Mitrovice i Lepoglave. Prebacivali su ga tamo i ovamo prema potrebama režima. Iz zatvora je izišao 15. veljače 1941. godine.
O Hebrangovom obiteljskom životu saznajemo da je imao jednog sina i to prije nego je otišao u zatvor 1928. “Hebrang se osobito brinuo za svog sina” dok je još bio u zatvoru. Tito je, naime, nastojao pomoći da se taj dečko ne izgubi. Sin mu je živio kod njegove sestre i to u “velikoj bijedi”. (194) Tko je bila majka tog djeteta i što je s njim bilo, ne spominje se u ovoj knjizi. Za vrijeme rata Hebrang je oženio Olgu Kohn, hrvatsku Židovku. U knjizi se spominje da je imao jednu kćer s njom za vrijeme rata. (Ne spominje se sina.) Olga je bila iz Pakraca. Upoznali su se u zatvoru u Novoj (?) Gradiški. I ona je 1948. osuđena na devet godina robije, jer je, navodno, surađivala s ustašama. Sada živi kao penzioner u Zagrebu. (129)
Nakon godinu dana slobode Hebrang je opet pao u zatvor. Dne 25. veljače 1942. uhapsila je UNS (Ustaška Nadzorna Služba) Ivana Srebrenjaka “Antonova”, koji je radio za sovjetsku “obavještajnu” službu, a izdao ga je njegov suradnik, Joco Đaković, koji je bio uhićen nekoliko tjedana prije. Hebrang se taj dan nalazio u Srebrenjakovu stanu u Vrapču, te je i on uhapšen i ranjen pri upadu policije. (85-90)
Hebrang je proveo u bolnici i u zatvoru sedam mjeseci. U rujnu iste godine on je, s još 32 zatvorenika, bio zamjenjen za dvojicu časnika UNS-e, Karla Wagnera i Mirka Vutuca. Dvojica od zamjenjenih zarobljenika bili su odmah strijeljani, jer je komisija (partizanska) pronašla da su se slabo držali pred ustašama. Taj dan (23. rujna 1942.) počinje Hebrangova ratna i politička misija u Komunističkoj partiji Hrvatske. S oduševljenjem je primljen u partizane. Ubrzo postaje delegat za Centralni Komitet KPJ i u Politbiro Partije, sudjeluje u stvaranju ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu, a zatim postaje glavna ličnost među hrvatskim komunistima, tajnik CK KPH.
Hebrangove “zablude” za vrijeme rata
Premda je Andrija Hebrang imao glavnu ulogu u Partiji u Hrvatskoj, ipak nije mogao skrenuti njen razvitak niti utjecaj na sudbinu Hrvatske, kako je namjeravao. Njegovi planovi za Hrvatsku nisu se ostvarili, a s njime osobno osuđena je i njegova politika. Protuhrvatske snage su jače i lukavije od njega i njegova položaja u Partiji. Navest ćemo neke od njegovih “zabluda”, od kojih su neke bile “lakše”, a neke “teže” u očima njegovih neprijatelja, no iz svega se vidi da je njegov glavni grijeh bio što je bio Hrvat. Radi toga je izgubio glavu kao i mnogi drugi Hrvati. Evo nekih beogradskih optužbi protiv njega:
“Žar vlasti ga je sve više isticao, ali i udaljavao od ljudi. Gledišta su mu bila sve beskompromisnija. Zapažala se nestrpljivost prema pojedinim saradnicima. Ponšao se kao vođ koji neprekidno oskudijeva u saradnicima doraslim za značajne podhvate”. (131) Zamjerio se on i Jakovu Blaževiću. Andrija se “slabo ponio” prema Jakovu i Okružnom komitetu za Liku, u kojem je Blažević prednjačio. “Pozvao me je da mi očita lekciju i organizirao je, čim dođem, da me najprije napadnu drugi… Svi su, po njegovom nagovoru, tvrdili kako ja osobno, i Okružni komitet za Liku, razvijamo odbojnost prema narodu iz Kastavštine, iz Hrvatskog primorja, koji je došao u Liku!” (138) Tuži se Vicko Krstulović na Hebranga, da je i njega napadao i optuživao. Vicko nije išao Andriji pod kapu, jer Vickov Oblasni komitet za Dalmaciju nije htio da bude pod jurisdikcijom hrvatske partije, nego je trčao u krilo jugoslavenskoj partiji. Andrija ga je htio dotjerati u red, da bi hrvatska partija bila jedinstvena. “U avgustu 1944. Ranković je obavijestio Vicka Krstulovića da je iz Topuskog ponovo stigao izvještaj Hebranga i Steve Krajačića. U njemu je, otprilike, pisalo da je potrebno raspraviti s Oblasnim komitetom o kompetenciji, jer taj forum ne prizna CK KPH za svoj viši organ, da Oblasni komitet time krši statut KP, da se ‘oni’ više dogovaraju s CK KPJ nego s CK KPH, pa ‘da bi zbog svega toga trebalo da CK KPJ preduzme određene mjere, ili ih dajte nama da ih mi dohvatimo’ —  baš tako su na kraju napisali, sjeća se Krstulović”. (143) Vicko Krstulović je optužen da u Oblasnom komitetu sprovodi separatističku politiku (odvaja Dalmaciju iz Hrvatske). “Krstulovićev ‘separatizam’ sastojao se, zapravo, u njegovom dosljednom stavu o ulozi Dalmacije u novoj Jugoslaviji”. (142) Pisac knjige ne tumači dalje koja je to posebna uloga koja treba da pripadne Dalmaciji.
“Karakteristično je — optužuje pisac knjige —  da je Hebrang prihvatio direktive CK KPJ samo  ako su odgovarale njegovim raspoloženjima; u supotonom, sprovodio ih je labavo, uz pritisak CK KPJ”. (144) Kardelj je bio delegat CK KPJ za Hrvatsku. On je nadzirao rad hrvatske Partije. Svakako, njemu se nije svidio Hebrangov rad i njegova politika. Kardelj u svojim izvješćima CK među ostalim navodi: “U prvom redu radi se o tome da u Hrvatskoj stvari neće ići dobro sve dok je Andrija Hebrang sekretar CK KPJ, odnosno sve dokle god se on uopšte bude tamo nalazio. Čitav njegov mentalitet i njegov karakter je takav da predstavlja jednu stalnu tendenciju ka slabljenju povezivanja Hrvatske s Jugoslavijom. Ima u tom pogledu i konkretnih momenata koji to ukazuju, a još više to dokazuje činjenica da u Hrvatskoj neprekidno imamo posla s istim negativnim elementima. Prvo, kod Andrije Hebranga na svakom učinjenom koraku izbija na dan hrvatski nacionalistički uklon”. (170) U jednom drugom izvješću Kardelj piše: “Hebrang više ne bi mogao da bude sekretar KP Hrvatske jer komanduje Partijom. On ne trpi ni Srbe, ni Slovence, ni pojedine svoje drugove iz CK KP Hrvatske, koje prosto proganja”. (144)
Špiljak je također “bio iznenađen Hebrangovim odnosom prema SKOJ-u”. Posebno je bio “uznemiren” Hebrangovim “zapostavljanjem” omladinskih organizacija. “Hebrang uopšte nije smatrao da je potrebno da im pokloni kakvu pažnju, neprekidno ih je ignorisao”. (146)
“Hebrang se, uočavačli su njegovi saradnici, sve primjetnije udaljavao od revolucionarnih principa, ili ih je samo formalno ‘prosljeđivao’ u novinama, na konferencijama i pozdravnim telegramima, a u stvarnosti se zalagao za neku republiku; zajednicu buržoaskih obilježja. On je, na primjer, pokušavao da u škole uvede obavezne časove vjeronauke i ozakoni crkveni brak, jer je omalovažavao građanski ‘partizanski brak’. Teologiju i ateizam sjedinjavao je na neki svoj, hebrangovski način”. (145)
Radi vjeronauka morao je i sam Tito pisati Hebrangu. “Neobično me je iznenadilo kako ste mogli u ZAVNOH-u donijeti takvo rješenje kojim se u Hrvatskoj uvodi, kao obavezan, predmet vjeronauka. To je vrlo gruba greška, za koju u prvom redu snosiš odgovornost ti i ostali drugovi”. (170) Tito je oštro reagirao i na uspostavu Telegrafske Agencije Hrvatske (TAH). On javlja Andriji: “Smesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije, TAH. Što to uopće znači? Klizite pnom parom u separatizam.” (171) Sličnu sudbinu je doživjela i parola koju su širili Hebrang i ZAVNOH, a glasila je: “Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom”. Za tu paroluTito piše: “Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli propustiti da tako ne pazite za ostale narode, i da izostavite riječ ‘Jugoslavija’.” U drugoj poruci Tito kaže: “Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno, već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po najvažnijim pitanjima”. (158) Bakarić tumači ove Titove opomene: “Na šta se odnosila ova kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, toje bila parola Hebranga i njegove jedne grupe koju je okupljao oko sebe. On ne spominje Jugoslaviju. U tom je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbiju, plus ovaj ili onaj, a nikakve druge zajedničke veze nema, to je s obzirom na međunarodnu situaciju, bilo krajnje opasno”. (158)
U knjizi se navodi i svjedočenje Churchillova sina, koji je boravio u Hrvatskoj u proljeće 1944. Randolph Churchhill opisuje Hebranga da je “značajniji od ma koga, koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno Tita”. Ali on također opisuje kako ga je Hebrang vodio u crkvu na misu na uskrsnu nedjelju i kako Hebrang ugodno živi u tim ratnim danima. (164/5) Na taj luksuz okomio se i Milovan Đilas. (174) I to se prišiva Hebrangu da bi ga se prikazalo kao salbog revolucionara. A tko se ne sjeća Titova luksuza i života svih ostalih na vrhu!
Jedna od važnijih Hebrangovih “zabluda” bila je njegova politika prema hrvatskim nekomunistima, a posebno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Hebrang je “zastupao koaliciju stranaka. Tito je bio energično protiv”, kaže Bakarić. (161) “Hebrang je tada bio mišljenja da HSS ima većinu u Hrvatskoj, i zbog toga im je podilazio. Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac-Gaži, kojoj bi on mogao iz kancelarije komandovati i s tim, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio HSS-ovac, Franjo Gaži”. (161) “Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa CK naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ‘ne treba zaletavati’.” (168/9)
Na drugoj strani optužuje se Hebranga da je zaoštravao odnos prema HSS-u, premda je bio arhitekt te koalicijske politike u Hrvatskoj. Od kada je Hebrang preuzeo CK Partije “nastupila je etapa zaoštravanja kursa prema HSS-u u kojem se gubio izdiferencirani kritički pristup”. (152) “Hebrang je izbjegavao da napada okupatore i ustaše, ali je otvoreno napadao politiku HSS-a”. (167) Bakarić to potvrđuje: “Udaranje po Mačeku s lijeva i desna, i svim mogućim sredstvima, tupilo je borbu protiv ustaša i okupatorskih manevara da zavara narodne mase”. (167)
Iz svega navedenog vidi se da je Hebrang htio “slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku”, ali u nekoj vrsti konfederacije sa Srbima i Slovencima. On je zastupao politiku koalcije stranaka u toj slobodnoj hrvatskoj državi. Pristupao je prema HSS-i kao prema partneru i zato joj nije glumio, nego ju je otvoreno kritizirao, ako je to smatrao potrebnim. Na drugoj strani Tito i njegov CK raidli su svom parom da što prije utope HSS u “narodnu frontu”. Seljačka stranka im je trebala u borbi za prevlast i da što lakše prevare narod, a i kao neka legitimacija širokogrudnosti prema Saveznicima. Ta lažna igra pokazala je pravo lice odmah nakon rata. Ukinuta je HSS i zabranjena svaka opozicija.
Hebrang je ostao dosljedan svojim principima i u svom radu. Bakarić to tome kaže: “Kritiku su saslušali (Hebrang i kolege mu), rekli da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju nekakve drugačije Jugoslavije, i opsesiju da je Maček nekakva silna snaga…” (160) Radi tih svojih uvjerenja i “separatističke” politike Andrija je bio smijenjen s dužnosti tajnika CK KPH. Službeni razlog za to je bio: “zbog šovisnitičkog ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike u odnosu na ulogu Narodnog fronta, zbog pogrešne politike prema masama, koje su bile pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”. (169/170) To se dogodilo 14. listopada 1944. Taj dan preuzeo je kormilo Partije u Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić koji je na tom položaju vjerno služio Beogradu.
Hebrang u Beogradu
Poslije rata Hebrang je postao kandidat za “Ustavotvornu skupštinu”. Lako je pobijedio. “Na izborima 1945. kandidati liste Narodnog fronta pobijedili su u svim republikama”. (178) Kao da je itko drugi smio pobijediti! “Narodni front, pod rukovodstvom KPJ, već je ujesen 1945. u predizbornoj kampanji za Ustavotvornu skupštinu, razvio odlučnu i oštru kampanju protiv građanskih stranaka i opozicije.” (184) To je bio konac svih političkih snaga koje se nisu pridružile Partiji.
Po dolasku u Beograd Hebrang je bio imenovan ministrom industrije i predsjednikom Privrednog savjeta. Te iste godine, 1945., bio je odlikovan “ordenom zasluga za narod prvog reda… za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspešnom provođenju proljetne setve”. (183) Naime, mislili su da se popravio! Ali ta slava nije dugo potrajala. Crni oblaci su se nad njim ubrzo počeli nadvijati. Vidjelo se da se Hebrang nije poklonio Beogradu, nego je i dalje ostao uspravan.
“U novoj vladi, Hebrang se najprije istakao što se usprotivio osnivanju prve institucije radničke kontrole u industrijskim poduzećima”. (187) “Njegove političke akcije su na neki način strčale iz tokova cjelokupne usvojene politike u odnosu na seljaštvo”. (188) Kad se vidjelo da je Hebrang i dalje ostao svoj čovjek, Ranković je naredio Vidi Tomšič, slovenskoj partizanki, da ispita Hebrangovu “štetočinsku i frakcionašku” djelatnost. Vida je izvjestila da Hebrang “sabotira svaku ozbiljnu meru koja bi zaista označavala uspostavu socijalističkog metoda planiranja u našoj privredi… Kao štetočinski put svih narodnih neprijatelja, tako se i njegov put ispoljio najprije u dubokoj nevjerici. On nije vjerovao ni u privredne snage naše zemlje, ni u stvaralačke snage naše radničke klase i radnog naroda, ni u mogućnost izgradnje socijalizma kod nas… On je tu nevjericu širio, prije svega na čitav naš privredni aparat, koliko god je stigao, pa i u široku javnost”. (180) “On je počeo da sabotira privredne mjere naše Partije i naše vlade”. (190)
“Hebrang je ispoljavao nepovjerenje prema izgradnji auto-puta “Bratstvo-jedinstvo” (Beograd-Zagreb), pa čak i pokušao da onemogući radne akcije na prugama Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo”. (197) “Kad se raspravljalo o potrebi izgradnje kanala Dunav-Tisa-Dunav, on je rekao: “Samo lopatama možemo kopati! Prema tome, nećemo ga izgraditi”! (197)
Osim privrednih, bilo je tu i drugih “skretanja”. “Od 1945. godine, iz Moskve su počele da stižu depeše koje su se odnosile na neka državna pitanja. Bile su adresirane na Hebranga, kao da je bio predsjednik vlade ili generalni sekretar KPJ”. (190) Kad je izbio sukob između Staljina i Tita, Hebrang “je ćutao, jer je verovatno čekao rasplet situacije ili je, pak, imao takvu direktivu iz Moskve”. (196) U jednom pismu on se usudio kritizirati “Partiju na svim područjima, naravno u skladu sa Staljinovim pismom. Bila je to nekakva disertacija budućeg šefa Komunističke partije Jugoslavije”. (197) Bio je okrivljen da je Informbiroac, ali njegova stvarna krivnja je i dalje bila što je bio Hrvat!
Rankoviću i njegovoj velikorspskoj kliki uspjelo je da konačno unište, ne samo politički, nego i tjelesno život Andrije Hebranga. Kazne su se počele redati. Bio je isključen iz Politbiroa, smijenjen s položaja ministra i predsjednika Privrednog savjeta, a 8. svibnja 1948. isključen je i iz Partije. U javnosti je rečeno da “je on antipartijski i štetočinski elemenat, izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja”. (200) “Pošto je isključen iz ćelije KPJ, zauvijek je napustio i svoj stan u Užičkoj ulici, na Dedinju. Patrola Uprave državne bezbednosti, koja je tog dana zakucala na njegova vrata, lišila ga je slobode”. (201)
“Trojanski konj”
Sve ratne i poslijeratne “zablude” Andrije Hebranga bile su navodno, samo simptomi njegovog temeljog opredjeljenja zauzetog u zatvoru 1942., a korijeni tog temeljnog stava sizali su čak u zatvore stare Jugoslavije. “Veze i prijateljstva Hebranga istovremeno i s frankovcima i s komunistima, a poslije i sa ustašama — i to prije hapšenja” (240) bile su neoprstiv grijeh u očima srpskih vlastodržaca. “Hebrang se na robiji, čak družio s Josom Rukavinom, koji je, pošto je osnovana NDH, postao ustaški pukovnik, funkcioner-policajac”. (239/240) Očito se vidi da Andriji Hebrangu nije smetalo njegovo idološko opredjeljenje da prijateljuje s ostalim Hrvatima. Najvjerojatnije radi tog nacionalnog povjerenja prema Hebrangu vlasti NDH nisu ga za dugo vremena ni zatvorile. Njegovi drugovi iz jugoslavenskih zatvora znali su njegovu ljubav za Hrvatsku.
Kad je hrvatska policija opkolila Srebrenjakov stan, u kojem se nalazio Hebrang, po beogradskoj priči, Andrija je pokušao samoubojstvo. Milatović tvrdi: “Zacijelo mu je nedostajalo i snage i duha da se bori i ostane nepokolebljivo uspravan u mučionici”. (236) Samoubojstvo mu se predbacuje da bi ga se pokazalo kukavicom. Na drugoj strani pisac ga hvali kako je bio uvijek korektan i odvažan u zatvorima stare Jugoslavije. Odmah drugi dan iza Hebrangova hapšenja posjetio ga je Pavelić u bolnici Sv. Duh. Posjećivali su ga i drugi hrvatski časnici, njegovi poznanici. (240)
Dok je Andrija Hebrang bio zatvoren od hrvatskih vlasti, pristao je — tako tvrde njegovi tužitelji — na suradnju s tim vlastima. U tome posebnu ulogu odigrao je Viktor Tomić, “šef obavještajne službe” u Hrvatskoj. On je bio čovjek koji je “primorao Hebranga na suradnju s UNS-om”. (21) Naime,  Tomić ga je mučio svojom “posebnom metodom”, štakorom na stomaku pod vrućom kantom, dok nije Hebrang sve odao i pristao na suradnju. Hebrang je “provalio” sva imena i dužnosti “funkcionera CK SKH i njihove veze”. (256) “Hebrang je prvi otkrio ustaškoj obavještajnoj službi, to jest Gestapou, ko je generalni sekretar CK KPJ Tito. Na saslušanju u Staroj Gradiški, 20. juna, Hebrang je rekao: ‘Tito je Josip Broz iz Hrvatskog zagorja’.” (290) Navodno, kao da do tada nitko nije znao tko je Tito!
Što se tiče Hebrangova mučenja u hrvatskim zatvorima, Hebrang je do kraja života tvrdio da nije bio uopće ni dirnut, a još manje mučen. Tvrdio je da se prema njemu lijepo postupalo i da je bio ljudski tretiran. Na drugoj strani Beograd još upornije tvrdi da je bio mučen. “Tragovi udaraca bili su naročito vidljivi po rukama”. (287) “Hebranga su mlatili u Jasenovcu”. (289) “Po gornjem dijelu tijela bio je sav crn od udaraca”. (286) “Hebrang je saslušavan ‘Tomića Metodom’: s parcovom na trbuhu”. (297)
Ne samo da je Hebrang “provalio” imena i uloge u Partiji, on je postao “trojanski konj”. Drago Jilek, “zamjenik glavnog zapovjednika Ustaške nadzorne službe”, pred istražiteljima OZN-e poslije rata izjavio je da je vladalo uvjerenje u UNS-i “da se Hebrangu može vjerovati, i da to treba što prije iskoristiti. Kvaternik je rekao da će razmišljati o tome kako da se Hebranga pusti na slobodu”. (213) “Kvaternik je prvi došao na ideju u rujnu, kad su zarobljeni glavni nadzornik UNS, Mirko Vutuc, i upravitelj Župsok redarstva u Novoj Gradiški, Karlo Vagner. Potom su provedeni pregovori oko zamjene”. (214) Drugi svjedok, Tibor Vaško, zatvorski službenik u Hrvatskoj i suradnik ljudi Kominterne, izjavio je “da je Hebrang predložio (Tomiću) kako bi se mogla razbiti KP, odnosno visoki forum partije”. (244)
Zamjena je izvršena u rujnu 1942. Cilj zamjene bio je ubaciti Hebranga u partizanske i partijske redove i da on izvrši svoju ulogu u razbijanju KP Jugoslavije, odnosno odvoji KP Hrvatske od KP Jugoslavije. Pisac knjige Dosije Hebrang donosi i šire planove hrvatskih vlasti i nekih njemačkih časnika u Hrvatskoj povodom Hebrangove zamjene i njegove uloge u tom planu. Ukratko, taj širi politički i ratni plan je bio slijedeći: Njemački zapovjednik u Hrvatskoj, general Glaise von Horstenau, koji je bio Austrijanac, nije vjerovao u pobjedu Hitlera. Čak je bio upleten u urotu na njegov život. Da bi spasio svoju Austriju, on je izradio plan o Podunavskoj konfederaciji. U toj zajednici bile bi Austrija, Hrvatska, Mađarska, Slovenija, a kasnije su dodane još neke zemlje. “Prema generalu Horstenauu, ova Konfederacija trebala bi da bude pod pokroviteljstvom Velike Britanije i ‘duhovnim blagoslovom’ Vatikana”. (149)
“Njemački general u NDH osigurao je posredstvom nadbiskupa Stepinca, vezu s Vatikanom. U tako postavljenoj strategiji, Hebrangu je namijenjena veoma značajna uloga: trebao je da bude glavna poluga mehanizma za izdvajanje narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske (pod njegovim rukovodstvom) iz narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, a zatim na stvaranju separatnih aranžmana s njima”. (149) “Prema njegovoj (Horstenaua) koncepciji, najbolja bi kombinacija za budućnost bila koaliciona vlada Hebrang-HSS, naravno s osloncom na Zapad. U duhu tog poduhvata, Horstenau je uspostavio vezu s Mačekovim intimnim saradnicima, Košutićem, Torbarom i Pernarom, s kojima se često sastajao, u tajnosti razgovarao i pregovarao”. (150)
“Konačan slom narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ general Horstenau nije očekivao od vojnih jedinica, nego od djelatnosti novog oružja — miniranja protivnika iznutra, vojno-političkim kombinacijama. Zato je veću pažnju poklonio strategiji nazvanoj ‘Trojanski konj’. Takva svoja gledišta obrazložio je Paveliću, a ovaj glavnom zapovjedniku Ustaške nadzorne službe, Didi Kvaterniku”. (211) Iz ovog proizlazi da je i Pavelić, koga se često optužuje da je ostao “vjeran” Hitleru do kraja, tražio nove mogućnosti da bi spasio hrvatsku državu. “Da bi se ti planovi ostvarili, Ustaška nadzorna služba, već od juna 1942, priprema specijalnu operaciju protiv KPJ. Eugen Dido Kvaternik, glavni zapovjednik Ustaške nadzorne službe, trebao je da sprovede taj plan koji je sačinio zajedno s ‘novinarom’ iz Zagreba Konradom Klaserom, zapravo Kurtom Kopelom, Nijemcem i agentom Gestapoa”. (211)
Pod tim okolnostima i s tim planovima Hebrang je, navodno, bio zamijenjen i ubačen u vrh KP Hrvatske i Jugoslavije. Ali Hebrangu je trebala pomoć od drugih, tvrde njegovi tužitelji. “Tomić je temeljito pripremio svoju agenturu. Ubrzo pošto je Hebrang zamijenjen, na oslobođeni teritorij u Slunj počeli su da stižu simpatizeri NOP iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske… Jednog dana u selo Gornji Budački banu došljak koji je, ni manje ni više, u partizane stigao automobilom novinske agencije Croatia iz Zagreba”. (216) Bio je to Ljubo Čačić, radio telegrafist u agenciji Croatia. Čačić je došao u partizane sa svojom radio postajom. On je izvješćavao hrvatske vlasti o položaju i radu partizana. Kad je bio od partizana zarobljen Stanko Paulin i kad su “ga organi OZN-e ‘pritisnuli’, pristao je na ‘suradnju’. Izjavio je da je Čačić ubačen u partizane i radi za UNS-u”. Čačić je odmah nestao. Nakon godinu dana pojavio se kao “kapetan u Artiljeriskoj školi u Divuljama! Bio je šef odjeljenja za vezu III pomorskog odsjeka, a poslije politkomesar Bataljona mornaričke pješadije i partijski rukovodilac. Kao oficir Jugoslavenske armije, 26. avgusta 1945. je uhapšen, ‘jer je razarajuće djelovao na moralni duh vojske’.” (230) “Istragom je utvrđeno da je iza njega bio Hebrang”! (231)
U rukama UDB-e
Hebrang je morao biti maknut, jer se nije poklonio velikosrpskoj Jugoslaviji. Strpan je u zatvor “br. 2”, bolje poznat pod imenom “Beogradska glavnjača”. Po nalogu Rankovića, Milatović ga je “ribao” preko deset mjeseci. Kroz cijelo vrijeme Hebrang se držao hrabro i ponosno. “On je poricao sve optužbe, ne priznavši nikakvu krivicu”. (23) U početku knjige naprotiv pisac knjige tvrdi da je Hebrang priznao suradnju s ustašama. (16) Da bi ga pokazao kukavicom, nakon nekoliko stranica, opet kaže: “Ali kad je dokazima već bio pritiješnjen, ni onda nije imao snage da izjavi kako priznaje, da je spreman da isledniku počne da diktira istinu”. (30)
Priznao ne priznao, Hebrangova je osuda bila jasna i bez suda. On je morao biti ubijen. Po ovoj najnovijoj beogradskoj verziji, evo kako se to dogodilo: “Poslije ponoći (svjedočenje ondašnjih stražara, Sretana Čabarkape i Đoka Milovića) dežurni milicioner je pod nagonom fizioloških potreba ustao i otvorio vrata. Stražaru u hodniku rekao je da pripazi na zatvorenika ‘na trenutak’. To međuvrijeme Hebrang je pribrano iskoristio. Jurnuo je prema radijatoru i svom snagom, temenom glave udario u rebrasti metal. Trag krvi do polovine sobe navodio je na zaključak, da se samoubica, verovatno ponovo vratio i zaletom udario glavom u radijator. Drugi udar je bio smrtonosan. Sve se to odigralo u desetak sekunda. Ljekar, koji je uskoro pristigao, mogao je samo da konstatuje smrt”. (310) To se dogodilo u ožujku 1949.
Ivan Supek u svojoj knjizi Krivovjernik na Ljevici svjedoči, valjda po prvoj beogradskoj verziji, da je Hebrang “bio nađen mrtav u ćeliji, obješen o svoj remen”. (124) Pokojni Bruno Bušić je napisao da je Hebrang bio “zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju”. (Hrvatski List, I, br. 4/5, 1978, 31) Da li su ga objesili, zadavili ili su mu razmrskali glavu o radijator, ishod je bio isti. Hebrang je bio ubijen.
Hrvatima, a posebno nama u emigraciji, nisu pristupačni ratni arhivi i dokumentacija iz doba rata i neposredno nakon pobijede komunista. Zato će nama i nakon ovakvih publikacija, u kojima raščlambom možemo odijeliti pojedinačne činjenice od režimske propagande, i nadalje slučaj Andrije Hebranga ostati ponešto nerazumljiv.
Ipak, koliko se vidi iz knjige Dosije Hebrang, Andrija Hebrang je bio hrvatski rodoljub, koji je u okviru svoje ideologije i na svoj način pokušavao pomoći svom narodu u onim teškim vremenima, što ga je stajalo prvo položaja a onda glave. Upravo da osvijetlimo ovaj njegov rad, donijeli smo toliko citata iz te knjige, a da vrelo bude što očitije, ostavili smo jezičnu mješavinu (hrvatsko-srpsku) bez ispravaka.
Hebrangova tragedija daje nam jednu važnu pouku. Za Hrvate i Hrvatsku ne može biti slobode sve dok se bude radilo na nekakvoj “pravednijoj” jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji. Samo Hrvati, ujedinjeni i izmireni u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, bez ikakvih državopravnih i političkih veza s drugim narodima današnje Jugoslavije, mogu živjeti kao potpuni ljudi i kao potpun narod.

Američki "Super Bowl"-"Super reklama" za Hrvatsku


Sto i nekoliko desetaka milijuna ljudi danas (1. veljače 20015.) gledat će na TV ekranima najgledaniji športski događaj u Americi. To je veliko finale ili tzv. “Super Bowl” profesionalnog američkog nogometa. Znat će se tko je najbolji tim i najbolji trener za 2014. godinu.
“Super Bowl” nije samo športsko natjecanje. “Super Bowl nedjelja” je vjerojatno i najveća športska fešta na svijetu. Te nedjelje popodne okupljaju se obitelji, kolege i prijatelji na zajedničko gledanje “Super Bowl” utakmice i, naravno, jede se, pije, i slavi. Slave oni koji dobivaju i oni koji gube, više put slave zajedno. Cijene TV oglasa tjekom utakmice su neopisivo visoke, a na poluvremenu izvodi se “super show”. Spektakularna zabava, druženje, i povrh svega, to je i ogroman biznis!
Hrvate u svijetu, osim onih u Americi, američki nogomet i “Super Bowl” obično ne zanima. Ali od unazad dva tri dana “Super Bowl” je ne samo zainteresirao Hrvate diljem svijeta nego i neočekivano privukao pozornost cijelog svijeta na Hrvatsku i Hrvate. Naime, obojica trenera na ovom “Super Bowlu” su podrijetlom Hrvati. New England Patriots predvodi Bill Belichick (Biličić) a Seattle Seahawks Pete Carroll. Od Belichicka djed Ivan Biličić i baka Marija r. Barković su iz okolice Karlovca (Draganić), a Carrollov djed s majčine strane, Petar Ban, rođen je u Dubrovniku ili okolici. Zahvaljujući Biličića odgovoru na novinarski upit, zna li on da mu je suparnik Carroll također hrvatskih korjena, američki “Super Bowl” je odjednom postao velika reklama za Hrvatsku. Evo što je Belichick, među ostalim rekao: “Nisam bio svjestan do sada da će ovo biti hrvatski derbi. Posljedni takav dvoboj imao sam s trenerom Šabanom (Nick Šaban iz Chicaga, hrvatskih korjena iz Like) dok je on bio trener  ‘Dolphina’, ali to nije bio “Super Bowl.” Vrlo sam ponosan na tradicje obitelji mog oca i na cijelu povijest Hrvatske. Imao sam prigodu posjetiti tu prekrasnu zemlju nekoliko puta i ja sam ponosan na tu baštinu. Kako bilo da bilo, imat ćemo hrvatskog pobjednika.”
Ova vijest je odjednoć postala prava novost u svim američkim sredstvima javnog priopćavanja, počelo je brujati na sve strane kako je ovo “hrvatski Super Bowl.”  Za napomenuti je da u Belichickovj momčadi igra Rob Ninkovich iz Chicaga koji je također hrvatskog podrijetla.
Ministarstvo turizma RH je mudro iskoristilo ovu prigodu i pozvalo pobjedničkog trenera i njegovu obitelj da budu gosti Hrvatske i nakon pobjede posjete zemlju svojih djedova.  I to je u medijima potaknulo nove naslove o Hrvatskoj, Dubrovniku i hrvatskom “superbowlu”. K tome, Hrvatska školska zaklada iz Kalifornije je otvorila “glasovanje” na svojoj facebook stranici s upitom, koji će od dvojice trenera biti pobjednik?  Time je zaklada svratila lijepu pozornost na svoj dobrotvorni rad među Hrvatima u Americi.
Oba trenera, Belichick i Carroll, veoma su poznati i upisali su puno pobjeda u svojim karijerama a koji god večeras pobijedi bit će nam drago jer se ovogodišnji “Super Bowl” zaista pretvorio u hrvatsku feštu, prvo za Hrvate u Americi, za Hrvatsku i Hrvate širom svijeta.
Dužni smo reći veliko hvala novinaru koji je pitao Belichicka za njegove i Carrollove hrvatske korjene i Billov tako lijep odgovor na taj upit. Nek obojici trenera bude sretno a Hrvatima u Americi ugodna zabava!
Ante Čuvalo




Military Chaplain Rev. Vjenceslav Vukonić, OFM

Written exclusively for the 1930 edition of Our Hope Croatian Almanac. Croatian Catholic Union U.S.A. Pages 117-138

Republished on the occasion of the 100th anniversary of the beginning of World War I.

Prepared and translated by Duško Čondić and Ante Čuvalo.


Piše: Rev. Vjenceslav Vukonić (vojni kapelan u ratu)

(Naročito i isključivo za Kalendar N. N.)

Objavljeno u: Naša Nada Kalendar za američke katoličke Hrvate za opću godinu 1930. 

Hrvatska katolička zajednica U.S.A. Amerike; uredio ga Rev. Mijo Đuro Domladovac.

 Tiskara: Ameriška Domovina, Cleveland. st. 117-138.

Priredio Ante Čuvalo za ponovnu objavu prigodom 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Continue reading

Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi: Novi svijet i novi izazovi


Fra Dominik Mandić – prve godine u Americi

Novi svijet i novi izazovi

dr. Ante Čuvalo


Objavljeno u:
Fra Dominik Mandić (1889. – 1973) – Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti (Mostar – Široki Brijeg, 24. i 25. listopada 2013.) Mostar – Zagreb: Herc. franj. provincija i Hrvatski institut za povijest, 2014, st. 81-109.
Sažetak: Svrha je ovog priloga osvrnuti se na djelovanje fra Dominika Mandića od njegova dolaska u Sjedinjene Američke Države (1951.) do kraja njegova starješinskog mandata (1955.) u komisarijatu hrvatskih (odnosno hercegovačkih) franjevaca u Sjevernoj Americi. Da bi se to moglo dolično sagledati, potrebno je njegovo djelovanje staviti u povijesni okvir hrvatske emigracije toga vremena, o čemu ću također donijeti kratak prikaz. Na kraju slijede neke prosudbe o fra Dominiku Mandiću, pa i one koje ukazuju na neke njegove ljudske slabosti, da bismo imali što potpuniju sliku njegova lika i djela. Ovaj se prikaz temelji gotovo isključivo na dokumentima koji se nalaze u njegovoj ostavštini.
Ključne riječi: Dominik Mandić, Sjedinjene Američke Države, komisarijat hrvatskih franjevaca, komisar, hrvatska emigracija.
Fra Dominik Mandić: His First Years in America: A New World and New Challenges
Abstract: The purpose of this contribution is to reflect on the work of Fr. Dominik Mandić from the time of his arrival to the United States (1951), until the end of his term as Superior General in the Commissariat of the Croatian (Hercegovinian) Franciscans in North America (1955). In order to have a better assessment of the work of Fr. Mandić after his arrival to the United States, it is necessary to place his activities in the historical context and framework of the Croatian diaspora of the time. Therefore, a short review of this period will be given. The article will present not only Mandić’s virtues but also his human failings. Thus, we will have a more complete picture of his character and his undertakings. This paper is based almost exclusively on the documents that he left behind at the time of his death.
Key words: Dominik Mandić; United States of America; Commissariat of the Croatian Franciscans; Commisar; Croatian Emigration
Dolazak u Ameriku
Fra Dominik Mandić u Sjedinjene Američke Države stigao je 5. studenog 1951. godine.[1] Posjet mu je bio službene naravi. Naime, poslan je od vrhovne uprave Reda Manje braće (OFM) iz Rima obaviti generalnu vizitaciju u Komisarijatu sv. obitelji hrvatskih franjevaca u Americi. Takvi su pohodi svake tri godine uobičajeni i svrha im je sagledavanje stanja u kojem se nalaze pojedinci i zajednica, da bi se lakše mogle donijeti smjernice rada prigodom izbora novog vodstva komisarijata.
Vizitacija je trajala od 19. studenog 1951. do 16. siječnja 1952.[2]  U pismu (3. Siječnja 1952.) fra Vitomiru Jeličiću, članu bosanske franjevačke provincije i tadašnjem generalnom definitoru vrhovne uprave Reda u Rimu, Mandić kaže da nakon vizitacije u Americi kani ostati do proljeća i zatim se vratiti u Rim.[3]
O svoja prva dva mjeseca u Americi 9. siječnja 1952. piše svom bliskom prijatelju i prijeratnom suradniku u političkom i društvenom radu u Hercegovini, gospodinu Žarku Vlahi u Buenos Aires: “Glavni dio mog službenoga posla već sam svršio.
Bio sam do sada u N. Yorku, Clevelandu, Youngstownu, Sharonu, Ambridgu, Pittsburghu, Rankinu, Steeltonu, Bethlehemu, Philadelphiju[!], Baltimoru, Washingtonu, Bostonu, Albany, Baffalo, slapovi Niagare, S. Beneventure’s University kod Oleana, St. Louis, Teutopolisu, Milwaukee. Putovao sam zrakom, željeznicom, a najviše kolima/automobilom. Redovito me je pratio snijeg, ali hvala Bogu, nijesam nigdje imao težega incidenta. Osim fratara i svjetovnih svećenika, u Washingtonu sam posjetio Dra Mačeka i Dra Kreka, a u Syracusi prof. Meštrovića, u N.Y. Ovdje u Milwaukee bili su kod mene u posjetima više mlađih hrvatskih intelektualaca i javnih radnika. Još se upoznajem sa ovdašnjim prilikama, ali općenito već sada svima savjetujem pomirljivost, slogu, složan rad za Hrvatsku na osnovu kršćanskih vječnih načela. Službeno još ću imati posla jedno mjesec dana, a onda ću se malo više pozabaviti ovdašnjim općim vjerskim i narodnim problemima, koji su u vezi s Hrvatskim narodom. Ovdje mislim ostati do na proljeće, a onda ću se povratiti u Italiju, po svoj prilici na kraće vrijeme, jer braća žele da bi došao stalno u USA.”[4]
Sudeći po izvješćima, fra Dominik je bio zadovoljan prilikama u komisarijatu te životom i radom njegovih članova. U spomenutom pismu Jeličiću kaže da se među braćom “osjeća kao kod kuće” i da mu Amerika “dobro prija za zdravlje: sdebljao sam se 7 – 8 funti”. Ali njegovi dojmovi o Americi i američkoj kulturi bili su izrazito negativni pa Jeličiću piše da mu “Amerika mnogo ne prija: premalo se osjeća duha i kulture, a previše materije i trke za novcem. Istina, ja sam se cijeli život bavio s ekonomskim pitanjima, ali sam uvijek taj rad zaslađivao s duhovnim vrednotama, s pastoralnim radom i sa kulturnim nastojanjima i kršćanskim umjetničkim užicima, što manjka u Americi. Ovdje je sve stavljeno na utilitarističku bazu. Ako propovijedaš ili ispovijedaš, dobit ćeš novčanu plaću, ako komu učiniš bilo koju uslugu ili djelo kršćanskog milosrđa, bit ćeš nagrađen novcem. Novac je u Americi mjerilo svakoga rada i svakoga uspjeha. Šport se više cijeni nego znanost, a za umjetnost nemaju gotovo nikakva smisla ni crkveni ljudi, a da ne govorim o svjetovnim ljudima i američkim bogatašima. Ovo mi je sve odvratno, i ne čini mi Ameriku lijepom ni privlačnom.”[5]
Mandićevi dojmovi o Americi tipični su za ljude koji u nju prvi put stignu iz Europe. No kad u njoj ostanu i pobliže je upoznaju, većina je i zavoli. To se dogodilo i fra Dominiku. Ali i prije dolaska američka pomoć, odnosno pomoć franjevačkih zajednica, različitih organizacija i pojedinaca, bila mu je dobrodošla i draga, posebice tijekom izgradnje velebne franjevačke crkve i zgrade središnje uprave Reda u Rimu, kao i u pomaganju izbjeglicama te mnogim ljudima i crkvenim ustanovama u Domovini u poratnim godinama.
Njegovi planovi nekoć su zasigurno bili da se poslije službovanja u Rimu i ratnog vihora vrati u Provinciju. No vjerojatno se već pri kraju rata, posebice kad je saznao za komunističke zločine na Širokom Brijegu u veljači 1945., te prije i nakon toga, otrijeznio od svakog jugoslavenstva pa ga je životni put umjesto u Hercegovinu doveo u Ameriku, gdje je nastavio svoj rad, u prvom redu kao starješina hrvatskog franjevačkog komisarijata. Kroz nakladništvo nastoji doprinijeti radu za slobodu hrvatskog naroda, što čini i slanjem pomoći najugroženijima, a uskoro se posve posvetio povijesnim pitanjima hrvatskog srednjovjekovlja, posebice povijesti Bosne i Hercegovine.
Ostanak u Americi i imenovanje za starješinu
Nakon završene vizitacije fra Dominik je 21. siječnja 1952. napisao izvješće vrhovnoj upravi Reda, u kojem je između ostalog izvijestio da je Komisarijat sv. obitelji utemeljen 1926., a godine 1931. bio predan u okrilje Hercegovačke franjevačke provincije, da ima 35 svećenika, jednog brata laika, 3 studenta filozofije i 16 sjemeništaraca. Od svećenika su 32 bila iz hercegovačke provincije, jedan iz zagrebačke, jedan iz bosanske i jedan iz američke provincije Presvetog Srca Isusova.
Od ukupnog broja, 7 svećenika bilo je rođeno u Americi, 12 ih je došlo u Ameriku prije rata, a 16 iza rata. Komisarijat je tada imao rezidenciju sv. Ante u Chicagu i služio 10 hrvatskih župa u Americi, i to u sljedećim mjestima: New York, Bethlehem, Steelton, Ambridge, Sharon, St. Louis, Chicago, South Chicago, Milwaukee i West Allis. Osim toga fratri su imali tiskaru u kojoj su, između ostalog, tiskali svoja izdanja: tjednik Danicu, mjesečnik Hrvatski katolički glasnik i godišnjak Hrvatski kalendar.
Izvijestio je da su prilike u komisarijatu dobre u svakom pogledu: u duhovnom, pastoralnom i materijalnom. Treba napomenuti da je mjesec dana ranije provincijalu u Mostaru između ostalog napisao: “Malo ima podijeljenosti između onih koji su prije došli u Ameriku i ovih novijih, i to glavno političke naravi, ali nema jačih mana, hvala Bogu, niti neliječivih zavada.”[6]
Za izbor starješine/komisara najviše glasova dobio je tadašnji starješina fra Vendelin Vasilj (18) a sljedeći po dobivenim glasovima bio je fra Ferdinand Skoko (10). Mandić je predložio novu upravu kako slijedi: starješina fra Vendelin Vasilj, a savjetnici fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković.[7]7 Usprkos željama većine članova komisarijata, vrhovna uprava Reda u Rimu nije poslušala “glas naroda”, nego je 27. veljače 1952. fra Dominika Mandića imenovala starješinom Komisarijata sv. obitelji.
U cirkularnom pismu od 28. veljače 1952. upućenom svim članovima zajednice Mandić javlja da je imenovan komisarom i dodaje da je njegov plan bio ustoličiti novo starješinstvo koje je on predložio po volji većine fratara, zatim se malo odmoriti, vratiti se u Rim i raditi na povjerenoj mu dužnosti, nadajući se povoljnu trenutku za povratak u Domovinu. “Tako sam ja snovao i mislio, ali Bog je drugačije odredio. Vrhovno Starješinstvo Reda zaključilo je, da ostanem ovdje i da preuzmem upravu ovog Komisarijata. Ja iz vlastitog iskustva znam, da Gospodin posebno blagosivlje sv. posluh, i da je za redovnika najbolje, ako u svemu postupi prema željama i prema odluci zakonitih starješina. Tako je glasio i savjet sadašnjeg Komisara, mngp. O. Vasilja, i druge viđenije braće, s kojima sam se mogao posavjetovati.”[8]
Za članove komisarijatskog vijeća imenovani su od vrhovne uprave Reda: fra Vendelin Vasilj, fra David Zrno, fra Ferdinand Skoko i fra Božidar Benković. Mandić u spomenutom cirkularnom pismu poziva fra Vendelina “da i u buduće radi u Upravi komisarijata kao Vicekomisar sa istom požrtvovnošću i ljubavlju, s kojom je dosada radio u Komisarijatu”.[9] Zanimljivo je da u dopisu kojim provincijal fra Mile Leko definitorima hercegovačke provincije (31. ožujka 1952.) javlja imenovanje nove uprave u Chicagu, ne spominje fra Vendelina Vasilja nego samo Zrnu, Skoku i Benkovića,[10] a Mandić u spomenutom dopisu piše da je Vasilj imenovan za vicekomisara.
U više pisama napisanih prijateljima uskoro nakon imenovanja za komisara Mandić naglašava da je bio iznenađen odlukom vrhovne uprave Reda i da je prihvatio dužnost komisara “kao čisti čin sv. posluha”. On to toliko ponavlja da se može posumnjati da možda i nije sve bilo kako na prvi pogled izgleda ili kako je on to predstavio. U njegovoj ostavštini ima znakova da se ipak “nešto kuhalo” i prije njegova imenovanja, posebice zato što su i on i njegov nasljednik u vrhovnoj upravi, fra Vitomir Jeličić, znali da tadašnji hercegovački provincijal fra Mile Leko nije bio zadovoljan sa starješinstvom fra Vendelina Vasilja i da se nadao da će novi starješina biti netko drugi, možda Mandić.[11]
U pismu od 15. siječnja 1952. provincijal Leko piše fra Dominiku: “Mišljenja sam, da će biti najbolje, ako Vi, tu s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen. Ne poznavajući dovoljno tamošnje prilike i stanje, da se odovuda daju definitivne decizije, situacija bi mogla nastati još zamršenija. Jedino je, što želim – in quantum possum – nalažem, da se [ne] upliću u političke zadjevice i trvenja. Svi znamo iz iskustva, koliko su nam takve stvari nanijele štete a nikakve koristi. Preporučite im savjet izabrane posude učeniku Timoteju: Nemo se implicat negotiis saecularibus. – Uostalom, za ono, što me pitate, obratit ću se i pp. Definitorima.”[12]
U pismu od 15. veljače 1952. generalni definitor fra Vitomir Jeličić javlja Mandiću da se na sastanku definitorija govorilo o Mandićevu imenovanju za komisara i da bi to bilo “zgodno” za komisarijat i za njega. “Da bi bili rado primljeni od sve braće u Komisarijatu, o tome nije nitko sumnjao. Općenito se međutim istaklo, da bi to i za Vas lično bio podesniji položaj nego što je onaj ovdje u sv. Anti i da bi se Vi tamo bolje osjećali, pogotovo među svojim, nego u novom ambijentu u Rimu, gdje nemate onog položaja, koji bi odgovarao Vama.”[13] U istom pismu Jeličić naglašava da će on sa svoje strane “nastojati da ispadne onako kao što Vi želite” te da je govorio s generalom Reda i da i on misli da bi se Mandić bolje osjećao u Americi nego na novoj dužnosti u Rimu.
Mandić (20. veljače 1952.) odgovara Jeličiću da mu je vijest o namjeri generalnog definitorija da ga imenuje komisarom došla “neočekivano”. “Ja na to nijesam mislio.”
Kad je pismo primio, otišao je u kapelicu i molio da Isus i njegova Majka “nadahnu Gen. Def. da donese odluku, koja bi bila najbolja za Red i ovaj Komisarijat”. Neka definitorij “zaključi, kako smatra najboljim. Ni s moje ni sa strane druge braće u Komisarijatu ne će imati poteškoća”.[14] Rezultat Mandićevih molitava bio je njegovo imenovanje za komisara, kako je već rečeno, 27. veljače 1952. godine.
Upitna legitimnost
Mandić je legalno imenovan za komisara, ali legitimnost njegova starješinskog mandata kod većine tadašnjih fratara u komisarijatu bila je i ostala upitna. Zajednica nije imala izbora nego ga prihvatiti za starješinu, ali pratio ga je gorak okus da je nametnut. Činjenica je da je Mandić nakon imenovanja za komisara dobio od prijatelja i poznanika lijep broj čestitaka koje je on sačuvao u svojoj arhivi, ali dok pozdravi i čestitke stižu od fratara i drugih iz Europe (Mostara, Splita, Sarajeva, Rima, Španjolske, Švicarske….) i Amerike, nisu pristizale od fratara iz komisarijata. Možda je bilo protestnih pisama, ali u njegovoj ostavštini takvih poruka nema.
Jedino se u njegovu pismu (12. ožujka 1952.) fra Špiri Andrijaniću može zamijetiti da mu je ovaj prije toga “nabacio” što se priča o njegovu imenovanju. Mandić piše: “Što ste iz Italije čuli, to su bablji poslovi. Ja na to [imenovanje] prije nijesam mislio, niti sam s kim o tome govorio. Ako je tko što pisao, bila je njegova lična kombinacija i nagađanje.”[15]
Stav fra Vendelina Vasilja prema Mandićevu imenovanju bio je otvoreno negativan, a zasigurno u tome nije bio usamljen. Mandić i njegovo starješinstvo prihvaćeno je iz poslušnosti, kako se i očekivalo, ali većina se tome nije radovala, što je dovelo i do opadanja Mandićeva ugleda. Odnosi su bili službeni. Kako je fra Dominik bio navikao da ga svi vjerno i radosno poslužuju, čini se da ga je fra Vendelinov stav iznenadio. U pismu fra Tugomiru Soldi (12. ožujka 1952.) o tome piše: “Jedino mi je teško, što viđu da je O. Vendelinu žao, što nije potvrđen za daljni trijenij, i što misli, da sam ja želio i radio da dobijem ovu službu. Neraspoložen je, i teškom sam ga mukom nagovorio da ostane u Chicagu i preuzme gvardijansku, glavnu službu poslije Komisara, u našem komisarijatu. Ja O. Vendelina cijenim i volim, i bit ću srećan, ako on htjedne sarađivati na opće dobro braće i Komisarijata.”[16]16 U pismu od 15. ožujka 1952. fra Baziliju Pandžiću Mandić slično piše: “Od svega mi je najteže, da je bivšem Komisaru žao da je smjenjen, i što misli, da sam ja kao vizitator radio da dobijem ovo mjesto. Ali hvala Bogu! Moj će posluh biti zaslužniji pred Bogom.”[17]
Mandić fra Vendelina za svog zamjenika vjerojatno nije postavio samo da mu ublaži “neraspoloženje”, nego da mu on kao mlad, sposoban i agilan subrat budne desna ruka u vođenju komisarijata. Naime, Mandić je došao u svijet koji nije poznavao.
U prvom redu nije znao engleski jezik (niti je ikada njime ovladao). Nisu mu bile poznate prilike među Hrvatima u Americi ni način na koji funkcioniraju hrvatske župe u toj zemlji i njihov odnos s mjesnim biskupijama, kao i odnos naroda prema svećenicima. Tu je i činjenica da on nije nikada bio “pastoralac”, a služenje na župama bila je glavna misija komisarijata i njegovih članova. On se u zajednicu, u nove prilike i novi svijet kao padobranom spustio računajući da će mu fra Vendelin voditi dnevne poslove, a on one “važnije”, za koje je smatrao da su na visini njegova ugleda i dostojanstva.
Izgleda da mu je ovu ideju o fra Vendelinovoj ulozi natuknuo i fra Tugomir Soldo u pismu iz Rima (28. veljače 1952.), u kojem piše: “Indiskrecijom sam doznao, da Vam je sa strane Definitorija ponuđena služba Komisara u našem Komisarijatu. I radi toga ne mogu a da Vam ne pišem. Najljepše Vas molim, da prihvatite tu službu.
To će biti u interesu Provincije i Komisarijata. Vi ste auktoritet i Vama ne će biti teško sa braćom upravljati, i svi će Vas slušati. Ja znam, da Vam je više dosta upravljanskih služba, ali sbog dobra zajednice prihvatite se i ovaj put. A da olakšate sebi posao, zadržite uza se Vendelina. Neka Vam bude desna ruka. Mlad je, agilan je i prodoran je, pa Vam posao neće biti težak. Tako ćete moći privesti kraju Tavelića mučeništvo, dokumente franjevačke prošlosti i napisati studiju svoje crkve, a svojim auktoritetom, znanjem i iskustvom bit ćete od velike koristi braći i Kustodiji.”[18]
Na Mandićevo razočaranje, fra Vendelin nije odigrao ulogu “sluge pokornoga” pa se za vrijeme svog mandata novi komisar ponajviše oslanjao na fra Ferdu Skoku, tadašnjeg župnika župe sv. Jeronima u Chicagu i člana uprave zajednice, kojega je na kraju svog mandata (1955.), valjda iz zahvalnosti, predložio za nasljednika.
Njegov je prijedlog u Rimu i prihvaćen, premda mu tadašnji generalni definitor fra Inocent Zrinski, franjevac zagrebačke provincije, o tome piše: “Za mene je to [da je predložio Skoku za starješinu] bila neka zagonetka, jer se iz Vaše relazije iz godine 1952. vidi, da niste bili baš oduševljeni za njega.”[19]
Rim – ukloniti i sjenu Mandićeve moći
Opće je mišljenje među fratrima u komisarijatu bilo da se nakon 12 godina (1939.- 1951.) njegove “vladavine” uprava u Rimu htjela osloboditi Mandića i njegova utjecaja te ga je zato poslala u daleku Ameriku. Tako fra Ivo Sivrić u svojim uspomenama “bez dlake na jeziku” zapisa: ”…vrhovna uprava franjevačkog Reda u Rimu formalno je potjerala fra Dominika iz Rima, imenovavši ga starješinom hrvatskih franjevaca u SAD”.[20] Moglo bi se reći da ga je uprava Reda za utjehu “promovirala” za komisara da mu to posluži kao stepenica pri “spuštanju” s vrhunaca moći u Rimu prema nizinama zemaljskim. Po završetku svog definitorskog mandata u vrhovnoj upravi Mandić je “28. srpnja 1951. imenovan upraviteljem franjevačke tiskare u Rimu koju je osnovao i koju je sve dotada uglavnom vodio”.[21] Ali, kako mu napisa i definitor Jeličić u citiranom pismu od 15. veljače 1952., položaj komisara u Americi bio mu je “podesniji” nego onaj u Rimu pa je vjerovati da je i Mandić bez oklijevanja prihvatio tu ideju ili ju je i sam priželjkivao i prije dolaska u Ameriku.
Mostar – ušutkati nepodobne
Ima pokazatelja da je za Mandićev odlazak u Ameriku i imenovanje za starješinu postojao i drugi, politički, motiv. Naime, u tadašnjoj franjevačkoj upravi u Hercegovini i šire vjerovalo se da on svojim autoritetom može ušutkati ili barem stišati glas domoljubnih “ekstremista” među tamošnjim hrvatskim fratrima u Americi, koje je režim redovito proglašavao ne samo ustašama, nego neke od njih i zločincima, čak i neke koji su u Americi bili još i prije Drugog svjetsko rata – fra Ljubu Čuvala, na primjer. Smatralo se da njihov rad u Americi nanosi štetu fratrima u Hercegovini i šire. Da se o tome govorilo i u Rimu, svjedoči pismo koje fra Dominik (24. studenog 1952. – tijekom posjeta Rimu) piše uredniku Danice fra Častimiru Majiću: “U Kuriji su uvjereni, da su zadnja zatvaranja i osude u Mostaru posljedica politiziranja hercegovačkih franjevaca u USA i pisanja Danice. Ovdje je mišljenje, da se Danica pretvori u opće kulturni i katolički tjednik ili da se preda u ruke svjetovnjaka. Uspio sam da se ne donosi nikakva odluka, nego da se prepusti nama da stvar uredimo, kako će biti najbolje za hrvatsku i katoličku stvar i u USA i u staroj domovini Hrvatskoj.”[22]
Tadašnji provincijal fra Mile Leko u spomenutom pismu od 15. siječnja 1952. Piše Mandiću: ”…[B]iti [će] najbolje, ako Vi, tu [u Americi] s braćom u sporazumu, sve svršite. Razumije se uz odobrenje Gen. Definitorija. Kod toga ćete sigurno uzeti u obzir i naše stanje i prilike, pa ne ćete ništa uraditi, što bi nama moglo biti in gravamen.” A ovu pomalo kodiranu poruku provincijal razjašnjava u pismu fra Baziliju Pandžiću nakon Mandićeva imenovanja za komisara: “Sve nas je ugodno razveselila vijest, da je naš bivši mnp. Definitor sad tamo u USA Komisar. Prije s Vendelinom[23] nije bilo sretna kombinacija ni za braću onamo a pogotovo za nas ovamo. To sam rekao bivšem Definitoru, a sadašnji zna to vrlo dobro. Stoga mi je drago i zahvaljujem Bogu, što je ovako učinjeno, te se molimo, da bude okrunjeno dobrim uspjehom.”[24] Dakle, bivši definitor, to jest Mandić, i Jeličić (njegov nasljednik) bili su upoznati s mišljenjem fra Mile Leke o fra Vendelinovoj “nepodobnosti” i željama provincijala da on ne bude ponovo izabran za starješinu.
U pismu iz Splita (6. svibnja 1952.) koje je potpisao fra Karlo (iz teksta se vidi da je to bio fra Karlo Nola, tadašnji provincijal splitske franjevačke provincije) stoji i sljedeće: “Drago mi je Vaše imenovanje za komisara, a i čestitam. Znam, da je to Vama sada teže, ali glede nas ovamo dobro je, da ste Vi tamo, da smirujete duhove; a i toga nam treba.”[25]
Treba imati na umu da su fra Mile Leko, fra Vitomir Jeličić i fra Karlo Nola bili bliski prijatelji fra Dominika Mandića i vodeći čimbenici među fratrima koji su prihvatili ideju suživota s jugo-komunističkim režimom. Prva su dvojica bila članovi svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u Bosni i Hercegovini, a potonji je bio na osnivačkoj skupštini udruženja u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. i jedan od govornika na tom skupu.[26] Nadalje, kako se može vidjeti iz arhiva UDB-e, Nola je još 1947. savjetovao fratrima u svojoj provinciji da “moraju pomagati Narodnu vlast i nastojati da dodje do modus vivendi izmedju crkve i države. Upozorio ih je na činjenicu da je u FNRJ riješeno Hrvatsko pitanje sa kojim mogu biti oni zadovoljni, te da smo tako osigurani od naših vanjskih neprijatelja Italijana i Njemaca.
Ne smiju se nikako sastajati sa narodnim neprijateljima i moramo pomagati obnovu zemlje.”[27] Također, Nola je 5. rujna 1949. izvijestio ministra unutarnjih poslova NR Hrvatske Stevu Krajačića “da je kao vizitator u Hercegovini u svibnju te godine nastojao i uspio da u upravu Hercegovačke franjevačke provincije budu izabrani ‘ljudi snošljivi prema narodnoj vlasti’”.[28]
Fra Dominik Mandić je, blago rečeno, “imao razumijevanja” za svećenike/fratre koji su utemeljili svećeničko udruženje “Dobri Pastir” i kao generalni definitor bio njihov zaštitnik u Rimu. Pravdao je njihova djela i namjere koliko je mogao kod generala franjevačkog reda i u Vatikanu, a i general i Vatikan su bili protiv toga udruženja. On (10. ožujka 1950.) piše bosanskom provincijalu fra Jozi Markušiću “da je zagovarao Udruženje na odgovornim mjestima, koja hoće da svećenici čuvaju neokaljanu katoličku vjeru i crkvenu stegu”. Preporučuje mu da paze na to. “Neka sve nastoje raditi u dogovoru s biskupima.”[29]
Mandićevo razumijevanje za udruženje “Dobri Pastir” u prilikama kakve tada vladaju u Jugoslaviji vidi se i iz pisma koje 2. veljače 1952. (prije nego je imenovan poglavarom) šalje iz Chicaga definitoru Jeličiću u Rim: “Vidjeli ste, kako je lijepo priredio [fra Rufin Šilić] Kalendar Dobri pastir za god. 1952. Pun je lijepe pouke, koja je čitaocima pružena u jednostavnoj, ali misaonoj i mudroj formi. To je prava apologetika kršćanstva i kat. Crkve. Premda to izričito ne veli, Kalendar Dobroga pastira za god. 1952. jest trajna i jaka polemika s komunizmom. Sva su kriva i bezvjerska načela komunizma prorešetana i snažno pobijena. Svaki katolik koji taj Kalendar pročita, bit će ojačan u svojoj sv. vjeri, i ponosan na svoj katolicizam. Ja sam mnogo zahvalan fra Rufinu i drugim suurednicima i piscima Kalendara. U Jugoslaviji, gdje se nesmije ništa štampati što je kršćansko i katoličko, Kalendar Dobroga pastira god. 1952. učinit će mnogo dobra i u srcima mnogih čitatelja ojačat će vjeru i kršćansko osvjedočenje. Svima koji su sudjelovali na izdanju Kalendara Dobri pastir za god. 1952 neka bude hvala na uspjelom katoličkom apologetskom djelu, i na kuraži s kojom je pisan u zemlji progona, gdje se više cijeni glavica kupusa nego ljutska glava.”[30] Očito je da on osuđuje režim, ali hvali djelo koje je mogao iznjedriti samo kompromis s režimom.
U pismu (3. siječnja 1952.) definitoru Jeličiću Mandić piše: “Čujem da je dolazio u Rim Vaš prijatelj Smajo. Naravno, po srijedi su državni razlozi, ali ja mislim da mu je jedan od glavnih razloga bio, da vidi svog ‘prijatelja’ Vitomira. Jeste li mogli od njega što nova saznati? Kakav je dobio utisak o našoj Kuriji i crkvi?”[31] Jeličić mu već 9. istog mjeseca odgovara: “Moj ‘prijatelj’ je bio incognito, ne želi da se zna da je bio, veli u nekim trgovačkim poslovima (ako je moguće). Nije radi toga htio doći ovdje u kuriju, ja sam se s njim vidio vani. Teško je od njega išta saznati, osim da im Vatikan plaho smeta svagdje, napose u Americi.”[32] Ovo “napose u Americi” vjerojatno se odnosi (i) na hrvatske svećenike u Americi i taj Smajo je došao, podrazumijeva se, iz Bosne i Hercegovine u Rim (i) radi njihovih antikomunističkih i antijugoslavenskih djelatnosti u toj slobodnoj zemlji.
Što je Vatikan mislio o udruženju “Dobri Pastir” i fratrima u njemu, pokazuje činjenica da se fra Vitomir Jeličić, koji je bio savjetnik udruženja za pravna pitanja, “na zahtjev Vatikanskog Državnog Tajništva odrekao” službe generalnog definitora Reda na Uskrs 13. travnja 1952. Odmah je tu vijest javio Mandiću, ali mu nije smio ništa reći o razlozima odreknuća.[33] Mandić 8. svibnja 1952. piše ex-definitoru Jeličiću tumačeći mogući razlog zašto je optužen za “filokomunizam” i veli:
“Moguće da su u Drž. Taj. … povukli na srijedu optužbe protiv Svećeničkog udruženja u B. i H., koje postoje od njegova osnutka. Mi smo negda, Preč. O. General i ja, stišavali te optužbe dokazujući, da su naša braća potpuno pravovjerna i poslušna Sv. Stolici, a da su osnovala Svećeničko udruženje samo zato da zaštite svećenike i pravovjerni narod od potpunog iskorijenjenja. (…) Vaše riječi i spisi, koje se negda nevino tumačilo, sada su mogli postati neispravni i vrijedni ukora.”[34]
Fra Karlo Nola bio je u to vrijeme određen za generalnog vizitatora Hercegovačke franjevačke provincije, što mu je neslužbeno bilo već i javljeno, ali dekret nije dolazio. No Vatikan je “opozvao Nolu, jer je pristaša Udruženja i jer je držao onaj malo nezgodan govor na osnivačkoj skupštini Udruženja”.[35] Umjesto Nole provinciju je pohodio fra Inocent Zrinski iz zagrebačke provincije.
Definitor Jeličić i provincijal Leko, a možda i vodeći ljudi u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, izgleda da su smatrali da je po svojoj nekadašnjoj ideološkoj orijentaciji, svom ugledu i autoritetu fra Dominik Mandić idealan za novog starješinu u Americi, koji će neutralizirati “ekstremiste”[36] u komisarijatu. Ali, na njihovu žalost, fra Dominik nije ispunio njihove nade. Ako je i imao namjeru nešto takvo poduzeti, njegova metamorfoza od jugofila u istinskog hrvatskog državotvorca bila je dovršena njegovim dolaskom u Ameriku.
Što se tiče narodnog rada fratara u Americi, jasno je sročio svoj stav provincijalu Leki u pismu od 5. travnja 1955.: “Kako viđu iz Vaših zadnjih pisama, Vi ste krivo informisani o našem držanju i pisanju ovamo. Razlike koje postoje u Vašem i našem gledanju i držanju nužne su posljedice tamošnje i ovdašnje stvarnosti. Vaši se pogledi upiru na sadašnjost i održanje na životu, a mi u slobodnom svijetu moramo gledati na budućnost i načelnost. I upravo s ovoga općega i dubljega gledanja Vaše je držanje, svih vas tamo, kako Vam je poznato, bilo jako kritizirano i osuđivano u samome Rimu. Ja sam vas uvijek branio i dokazivao sam, da je vaše držanje u interesu vjere i naroda. Govorio sam, i mislio s pravom, da Vi u interesu održanja morate voditi računa o postojećim stvarnostima i ići sve dotle, dok ne budu u pitanju dogmatska načela. Kad bi drugačije radili, nepotrebno bi nanosili štetu sv. Crkvi i narodu.
Vaš potrebni i dozvoljeni oportunizam mi u stranom svijetu niti možemo niti smijemo slijediti. Mi u slobodnom svijetu, u Americi, moramo voditi računa o našoj stvarnosti, gledati i raditi za bolju budućnost Reda i naroda. Kada bi mi u ovdašnjim prilikama mislili i pisali, kako Vi mislite i pišete u Vašoj stvarnosti, nas bi ovdje i naši najbolji vjernici, i naša hrvatska i američka sredina smatrali izdajicama. Vaša i naša stvarnost je različita, pa je nužno da svatko ide svojim putem gledajući da budemo korisni svetoj Crkvi i svom narodu, kojima moramo služiti i za njih se žrtvovati.”[37]
Poruka je jasna, neka “svatko ide svojim putem”. Ali sve do pred kraj komunizma i Jugoslavije postojala je u hercegovačkoj provinciji struja koja je smatrala da bi radi (dobrih) odnosa provincije s državnim vlastima, fratri u Americi trebali (za) šutjeti. Fra Dominik ne samo da nikoga nije ušutkivao, nego je i sam postao glasan zagovornik hrvatske državne samostalnosti i slobode.
Mirne vode tijekom starješinskog mandata
Od preuzimanja starješinstva pa do kraja Mandićeva mandata u proljeće 1955. komisarijat hrvatskih franjevaca u Americi plovio je mirnim vodama. Premda je Mandić u svom izvješću provincijalu početkom 1952. napomenuo da je bilo nekih razlika između novodošlih i “starodošlih”, i to je s vremenom nestalo. On piše provincijalu Jerki Mihaljeviću (11. lipnja 1955.) da u komisarijatu “nema posebnih poteškoća ni problema: sve je upućeno i teče redovitim putem”.[38]
Među važnijim pothvatima tijekom njegova mandata bila je kupnja i obnova dviju kuća u Chicagu, od kojih je jedna pretvorena u prvi samostan hrvatskih franjevaca u Americi, a u drugu je proširena već postojeća franjevačka tiskara. Naime, prva kuća koju su hrvatski franjevci u Americi (1943.) kupili za svoju uporabu, neovisno o župama, bila je zgrada na Drexel Boulevardu u Chicagu, nekoć vlasništvo bogataša Ryersona (Martin A. Ryerson, 1856. – 1932.). Služila je kao rezidencija fratrima koji nisu bili na župama i starješini komisarijata. Susjedna kuća na Ellis Aveniji, vlasništvo obitelji bogataša Swifta (Gustavus F. Swift, 1839. – 1903.), bila je već godinama prazna i kupljena je 1952. Bogataši su zbog dolaska crnaca u taj dio grada napustili svoje prostrane vile i s vremenom ih vrlo jeftino prodavali, pa i poklanjali.
Zbog dolaska novih fratara i sjemeništaraca iz Europe, kao i zbog izdavačke djelatnosti, fratri su kupili dvije napuštene kuće Swiftove obitelji. Fra Dominik je s ponosom na više strana javio vijest o kupnji: “Ovih dana kupili smo dvije kuće za budući novi samostan u Chicagu. Nalaze se odmah uz dosadašnju kuću na Drexel blvd. Glavna kuća bila je vila za stanovanje najvećega američkog tvorničara mesa, Swift-a, a druga manja za njegovu poslugu i gospodarstvo. Velika kuća, na pet podova (floor), ima 22 sobe i druge nuzprostorije. (…) Kada bi se danas ove dvije zgrade pravile, zapale bi sigurno jedan milijun dolara. Nama je obadvije ustupio vlasnik za samih 25.000$. Zapravo darovao nam.[39] Novu kuću preuređujemo za naš budući samostan. Tamo će prijeći sva braća iz Drexel blvd 4852 [4851!], a dosadašnja kuća ostat će za naš redovnički pomladak. Gospodarsku zgradu spojit ćemo s tiskarom i tamo urediti slagarnu, otpremu i uredništva. Ta se zgrada nalazi tik uz našu tiskaru, i može se s njom zgodno ujediniti. (…) Ja sam dao savjet, da se kupi Swiftova vila, spoji sa sadašnjim našim posjedom i tu izgradi naš budući samostan sv. Ante. Iz početka je bilo kod mnogih otpornosti i predrasuda, ali su brzo svi uvidjeli, da je ovo vanredno lijepa stvar i pogodna za daljni razvoj našega rada u Chicagu. Sada su svi zadovoljni i zahvaljuju Bogu, da nije što drugo prije kupljeno. Bez sumnje Božja providnost i posebna pomoć Gospina bdjela je nad cijelom stvari i vodila sve k cilju, da se na Drexelu stvori jedna velika i lijepa franjevačka kula rada i molitve.”[40]
Mandić (14. ožujka 1952.) izvješćuje i provincijala Leku o kupnji kuće i javlja mu da je novo starješinstvo zaključilo “da se naša kuća sv. Ante u Drexel Blvd Chicago proglasi i uredi kao pravi redovnički samostan”, da će novi samostan biti u novokupljenoj kući i da je za prvog gvardijana imenovan fra Vendelin Vasilj.[41] Blagoslov i svečano otvaranje prvog samostana hrvatskih franjevaca u Americi u novokupljenoj kući bio je 3. kolovoza 1952.[42] U pismu od 26. veljače 1953. Mandić podnosi provincijalu u Mostaru troškovnik i izvješćuje da je obnova kuće stajala 82.857 dolara.[43] Njegov je plan bio čim prije dovesti i sestre franjevke iz Hercegovine koje bi radile u samostanskoj kuhinji, tiskari i drugim poslovima.[44] Ali uza sve njegove dobre namjere, sestre su došle tek 1968. godine.
U više pisama s početka svoga starješinskog mandata fra Dominik naglašava da je kupnja napuštenih Swiftovih kuća bila njegova ideja i zasluga, ali po usmenoj predaji, koju sam više puta osobno čuo od fratara iz tog vremena, zasluga za kupnju i obnovu kuće pripisuje se fra Vendelinu Vasilju. To potvrđuje i službena mrežna stranica fratara u Chicagu, na kojoj čitamo da je kuća kupljena “i ubrzo pod vodstvom ondašnjeg kustosa fra Vendelina Vasilja preuređena”.[45] Vjerojatno su kuće kupljene na kraju fra Vendelinova ili na samom početku Mandićeva mandata, a preuređivanje je predvodio fra Vendelin, ali ne kao komisar, nego kao prvi gvardijan.[46]
Za vrijeme Mandićeva mandata hrvatski su franjevci utemeljili još jednu hrvatsku katoličku župu, u Monessenu, Pennsylvania, a Mandić u izvješću o stanju u 11 župa u kojima su tada djelovali članovi komisarijata hrvatskih franjevca iznosi i sljedeće podatke za razdoblje od 1952. do 1955. godine. Ovo donosimo radi boljeg uvida u tadašnje prilike među Hrvatima u Americi i iscrpnijeg sagledavanja rada tamošnjih fratara. U svim župama zajedno bilo je tijekom te tri godine: krštenih 1362, vjenčanih 489, umrlih 652, ispovijedi 157.400, pričesti 327.900, nedjeljnih i blagdanskih propovijedi 5874, učenika na vjeronauku 4467, misija i duhovnih vježba 52, broj duša (25. II. 1955.) 20.279, kongregacija Trećeg reda 7 s 237 živih članova i u 9 župnih škola 49 sestara.[47] Pored ovih statistika, Mandić je redovno i iscrpno davao financijska izvješća članovima zajednice i provinciji, što svjedoči da je bio dobar administrator, a iz pisama se vidi da je u svim nesporazumima s braćom izbjegavao konfrontacije i nastojao sve rješavati tihim putem.
Humanitarni rad
Dobro je poznato da je fra Dominik Mandić bio prava osoba na pravom mjestu kad se odmah poslije rata mnoštvo hrvatskih izbjeglica našlo po logorima i izvan njih u Italiji. On je tada bio generalni definitor i ekonom franjevačkog reda u Rimu. Novac je pristizao od franjevačkih provincija, posebice iz Amerike, za izgradnju franjevačke kurije i crkve u Rimu, a on je predvodio te velike radove.
Novac iz hrvatskog franjevačkog komisarijata u Americi koji je bio namijenjen hercegovačkoj provinciji ostajao je tijekom rata na pologu u Rimu, te je Mandić i to imao na raspolaganju. Osim toga on je “zaista imao lijepu svotu američkih dolara s kojima je radio na burzi (…), a bila je velika potražnja za američkim dolarima”.[48] Dakle, dobivenim novcem iz više izvora i stečenim u zamjeni dolara za lire Mandić je pomagao pojedincima, obiteljima, đacima i studentima, te sponzorirao razne djelatnosti u logorima. Bio je vodeći među tadašnjim hrvatskim svećenicima u Rimu u humanitarnom radu za svoje sunarodnjake u tim kriznim vremenima.[49]
Po dolasku u Ameriku fra Dominik je, kao komisar/starješina hrvatskih franjevaca, slao pomoć na više strana. Naravno, on je to mogao raditi zaslugom dobročinitelja i fratara koji su prikupljali i slali mu novac za dobrotvorne svrhe. On je u ime fratarske zajednice, a u nekim slučajevima i na svoju ruku, slao pomoć na razne načine: novac, hranu, odjeću, obuću i druge potrepštine, a svećenicima i misne intencije. Hrana se slala ponajviše preko braće Šare u Trstu i Ante Budimirovića u Rimu, a pošiljke su sadržavale, između ostaloga: brašno, rižu, ulje, šećer, mlijeko u prahu, kavu, grah, slaninu, mast, sapun za pranje, sapun za osobnu higijenu i druge potrepštine. Slalo se na puno strana, posebice provinciji u Mostaru i njezinim članovima, kao i drugim franjevačkim provincijama, sjemeništima, bogoslovijama, časnim sestrama i drugim crkvenim ustanovama, kao i za svećenike u zeničkom zatvoru preko časne sestre koja je u Zenici živjela i o njima vodila brigu koliko je bilo moguće. Slalo se i rabljenu ali kvalitetnu robu koju su fratri kupovali po niskoj cijeni od dobrotvornog društva svetoga Vinka Paulskog (Society of St. Vincent de Paul) u Milwaukeeju, Wisconsin,[50] a koja je mnogima itekako dobro došla u vrijeme velike neimaštine nakon rata.[51] Osim u Domovinu, pomoć je slana na više strana u svijetu: pojedincima, studentima, invalidima i, posebice, u izbjegličke logore u Europi: u Italiji, Austriji i Grčkoj.
Hrvatima u logoru Lavrio u Grčkoj šalje malu pomoć pred Božić 1953. i piše: “Bolno nas se doimlje vaše stanje.”[52] Za Uskrs 1954. šalje im čestitku i dar te poručuje: “Mi radimo da bi se svi izbjegli Hrvati preselili u USA.”[53] Za one u centralnoj Italiji šalje pomoć preko Hrvatskog dobrotvornog društva u Rimu i vlč. Krunoslava Draganovića. U pismu Draganoviću (22. ožujka 1953.) Mandić šalje uskrsni dar od 200 dolara za izbjeglice od Hrvatske pomoćne akcije “da znaju da nijesu zaboravljeni i da netko na nje misli”.[54] U logore u južnoj Italiji pomoć šalje preko vlč. Josipa Borošaka, a u Trst preko fra Dionizija Lasića u Rimu.[55]
Iz logora Capua velečasni Josip Borošak (21. srpnja 1953.) piše Mandiću o prilikama u izbjegličkim logorima i slanju pomoći. Kaže između ostalog i sljedeće: “Zadnja pomoć, koju ste poslali u logore u kojima radim bila je za Uskrs. Tom zgodom svaki hrvatski izbjeglica je dobio po nešto. Zadovoljstvo je bilo veliko.
Kako je od toga vremena prošlo nekoliko mjeseci, a potrebe su kod obitelji, djece i bolesnika jednake to sam slobodan zamoliti Vas, ako Vam je moguće izpred ‘Hrvatske Pomoćne Akcije’ poslati na moje ime – ovaj put samo za bolesnike-invalide, djecu-obitelji – dakle za one najpotrebnije… Nalaze se u bolnicama naši, mnogi bez ikakve pomoći ili Lire, tu su naši invalidi, pa neke s mnogo djece obitelji itd. Naročito bolesnici u logoru Pagani su bijedna stvorenja: bez dovoljno hrane, bez dobivanja odijela i cipela. Dosta je rečeno, ako Vam spomenem, da su svi bolesnici u tom logoru ovih dana predali sudu Upravu logora (A. M.P. Administrazione Missione dela Pace), budući da kao t. b. bolesnici i invalidi oskudijevaju sa najnužnijim, a od I.R.O-a su primili za svakoga velike svote, tj. za pristojno uzdržavanje… Tamo ima naših 22…Uglavnom stanje je ovako:
• 53 djece do 15 godina u tim logorima: Capua, S. Antonio, Aversa, Pagani i Mercatello
• 47 što bolesnika, što staraca, što invalida, kako u logorima, tako u bolnicama
Ovi su najpotrebniji i za ove sam slobodan zamoliti Vas, tako da bi im za Veliku Gospu podijelio. Pa makar kakva malenkost dobro će doći svakom djetetu i bolesniku…”[56]
Pomoć izbjeglicama u Austriji išla je preko vlč. Vilima Cecelje, odnosno preko hrvatskog Karitasa u toj zemlji. Velečasni Cecelja, moleći za pomoć, između ostalog piše: “Evo odlučih se obratiti na Vas, znajući da ste Vi uvijek imali razumijevanja za naš siromašni svijet. Da Vam pišem o jadu i bijedi nije potrebno. Došli ste i sami iz Europe pa ste svjedok svega. Htio bih Vas upozoriti na jednu bolnu činjenicu u kojoj leži naša velika poteškoća. Amerikanci i Austrijanci obustavili su primanje novodošlih izbjeglica u prihvatne logore, jer da nisu od onih ‘iza željeznog zastora’. Tako sad sav naš svijet koji dolazi, a ima ga mnogo, ostaje jednostavno na ulici. (…) Bježali su da se domognu slobode, a upadaju u teško ropstvo neimaštine i gladi.
(…) Najviše izbjeglica iz domovine dolazi u Austriju i naše su potrebe prema tome najveće. Živimo od milosti Božje.”[57]
Mandić je, osim hrvatskim studentima u Španjolskoj, slao pomoć i nekim drugim pojedincima, vjerojatno bez znanja uprave komisarijata. Na primjer, sinu Ante Cilige Pavlu, srednjoškolcu u Parizu,[58] i Dragi Barsiću, sinu svojih prijatelja Ivana i Ruže Heinrich iz Buenos Airesa, koji je tada studirao u državi Ohio, SAD. Iz pisama se vidi da je gosp. Heinrich bio iz Sarajeva i da je bio bliži Mandićev suradnik u poratno vrijeme u Rimu.[59]
Hrvatska pomoćna akcija i Fond kardinala Stepinca
Odmah nakon rata hrvatski svećenici u Sjedinjenim Američkom Državama utemeljili su Hrvatsku katoličku pomoćnu akciju (Croatian Catholic War Relief Association) i obratili se hrvatskom narodu i američkim biskupima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Prikupljene doprinose slali su preko Bratovštine Sv. Jeronima u Rimu.[60] Već prije fra Dominikova dolaska u Ameriku “Pomoćnica” se pomalo gasila pa su je fratri odlučili obnoviti i preko nje prikupljati darove za potrebne. U okružnici braći od 11. listopada 1952. Mandić piše o Hrvatskoj pomoćnoj akciji: “Potrebe Hrvata, koji stradaju radi odanosti svojoj sv. vjeri i Domovini, svakim danom rastu. Da bi se tim potrebama barem donekle moglo udovoljiti, prema prijedlogu bratskih konferencija za vrijeme sv. duhovnih vježba Komisarijatsko vijeće na sjednici od 25. IX. t. g. zaključilo je, da se opet oživi, u našem djelokrugu ‘Hrvatska pomoćna akcija’ za pomaganje potrebnih Hrvata u Inozemstvu i Domovini. Prema tome zaključku u svakoj se našoj župi ima trajno i sistematski sakupljati za Hrv. Pomoćnu akciju, napose u svim našim župama ima se svake druge nedjelje kupiti druga kolekta [milostinja] u tu svrhu. Potanje naputke za sakupljanje prinosa za Hrv. pomoćnu akciju donijet će u narednim brojevima Danica i Hrv. Kat. Glasnik.”[61] Otada su franjevci vodili Hrvatsku pomoćnicu, a Savez hrvatskih svećenika u Americi, u kojem su bili svjetovni svećenici i redovnici, utemeljio je Fond kardinala Stepinca u namjeri da se novac iz njega šalje po kardinalovoj želji.[62]
O Pomoćnici i Fondu Mandić piše prijatelju Vlahi: “[Tvoja] misao o Fondu kard. Stepinca već je ostvarena, naravno u našim hrvatskim krugovima i u dosta čednoj formi i uspjehu. Sakupljanje za taj Fond pokrenuto je nakon sastanka hrv. Svećeničke zajednice [misli se na Savez hrvatskih svećenika u SAD] ovdje u Chicagu koncem listopada o. g. Osim te akcije postoji i Hrv. Pomoćna akcija, koju sam ja s našim franjevcima pokrenu u rujnu o. g. (…) Oba fonda, Stepinčev i HRPA, imaju glavno pred očima hrvatske iseljenike i njihove potomke. Gdje bude izgleda pokucat će i na tuđa vrata. (…) Prinose dakle HRPA trošit ćemo za sadašnje dnevne potrebe, a one Stepinčeva fonda zasada će se polagati na banku, dok sam Kardinal Stepinac ne odredi u što i na koji će se način utrošiti. (…) svijet teško daje, i (…) ni jedan ni drugi fond ne će imati Bog zna kakvih sredstava na raspolaganje. Ja sam voljan na ovom polju raditi i sve učiniti, da se pomognu potrebni u Izbjeglištvu i u našoj patničkoj Domovini.”[63]
Trebalo je pomagati ne samo izbjeglice u logorima, nego i one koji su pristizali u Ameriku. Tako Mandić u okružnici od 31. listopada 1953. članovima komisarijata, između ostaloga, piše: “Na sastanku svećenstva u Chicagu, dne 26. X. o. g. osnovan je posebni svećenički odbor, koji će se brinuti za smještaj izbjeglica. Na osnovu novoga američkoga zakona za DP [displaced person] preporučujemo svim PP OO. po našim župama, da se požrtvovno zauzmu za smještaje izbjeglica na području svojih župa. Na to nas svjetuje i ljubav prema našoj braći, koja bez kuće i zanimanja stradaju po logorima, a i ljubav prema našim hrvatskim župama u USA., koje će imati razlog svog opstanka samo dotle, dok se oko njih budu kupili Hrvati, koji govore hrvatskim jezikom.”[64]
Kako Mandić u navedenom pismu g. Vlahi i napisa, prikupljena pomoć bila je u “dosta čednoj formi”, ali ipak je uvijek ponešto pristizalo iz više župa i slalo se najugroženijima, kojima su i mali darovi puno značili, a ponajviše su im bili znak hrvatske solidarnosti i zajedništva.
Prilike u emigraciji početkom 1950-ih
U pismu generalnom definitoru fra Inocentu Zrinskom (25. studenog 1955.) fra Dominik između ostalog piše: “U Americi su naime Hrvati pocjepani u ‘crkvenjake’ i ‘neovišnjake’. Prvi se drže svećenika i organizovani su u hrvatskim kat. župama. Drugi nemare za crkvu ili su prema njoj neprijateljski raspoloženi. U pogledu narodnom ovi su zadnji ‘jugoslaveni’. Crkvenjaci su dobri Hrvati i traže od svojih svećenika da s njima surađuju u vjerskim i narodnim stvarima”.[65] Taj temeljni dualizam među Hrvatima u Americi još slikovitije opisuje poziv čiji se tekst nalazi u Mandićevoj ostavštini, a kojim se moli Hrvate da pomognu subraći u potrebi. Naslov je apela “Brat nebratu a bratu nebrat” i kaže: “To su oni Hrvati, u kojima teče hrvatska krv, koji su rođeni od oca i majke Hrvata, ali im je srce pokvarila lažna propaganda, jugoslavenska i komunistička. Oni se zanose i hvale Titovu Jugoslaviju, koja progoni sve čestite Hrvate i satire našu sv. vjeru; druže se i ljube srpske četnike, koji se neiskreno pokrivaju pod jugoslavenskom koprenom, a u duši su zadrti veliko Srbi, iskopajnici Hrvatske i zatornici svih pravih Hrvata.
Ovakvi Hrvati jugoslaveni ili komunisti vjerujući lažnoj propagandi, nazivaju svakog Hrvata, koji ne hvali Tita i srpsku kamu, ustašom i koljačem. Nebratu je brat, a svome bratu Hrvatu nebrat. – Sinovi i potomci ponosnih Hrvata! Očistite Vaša srca i od danas ljubite sve ljude, ali na prvom mjestu, kao što Bog zapovijeda i narav, Vašu krvnu braću Hrvate. Budite bratu brat! Tu ljubav pokažite djelima milosrđa pomažući onu braću Hrvate, koji se nalaze u biedi i nevolji, i to glavno radi srbokomunističkog progona. Vašu pomoć pošaljite na adresu: Hrvatska pomoćna akcija, 4851 Drexel Blvd., Chicago, Ill, USA.”[66]
Tadašnja podjela Hrvata na “jugoslavene” (a dobar broj njih bili su i (pro)komunisti) i na domoljube (od kojih je većina bila u bližem ili daljem kontaktu s hrvatskim katoličkim župama), bila je prisutna među Hrvatima u Americi sve tamo od početka 20. stoljeća pa do raspada jugo-režima i jugo-države. Tijekom Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega prva se skupina osjetila ojačanom jer je sebe smatrala pobjedničkom, dok je sve koji su bili za hrvatsku samostalnost nazivala ustašama, sljedeći primjer i upute jugo-režima.
Ali osim postojanja ovih dvaju suprotnih tabora, i odnosi među domoljubnim Hrvatima bili su, blago rečeno, slojeviti pa višeput i napeti. Premda ih je sve povezivala ljubav za domovinu, razdvajala su ih različita mišljenja o tome kako, u tim poratnim prilikama i u tuđem svijetu, doprinijeti slobodi i samostalnosti Hrvatske, kojim putem ići prema zajedničkom cilju. Naravno, bilo je to povezano i s osobnim taštinama i ambicijama pojedinaca.
Jedan manji broj ali utjecajnih “realista” želio je samostalnu i demokratsku Hrvatsku, ali nisu vidjeli mogućnost (barem u skorijoj budućnosti) rušenja komunističke Jugoslavije, koja je postala dio poratnog svjetskog poretka. Tako Ivan Meštrović u pismu fra Dominiku Mandiću od 30. svibnja 1952. među ostalim piše: “Na Vaše refleksije o našoj privrženosti jedinstvu jugoslavenskih naroda neću se opširnije osvrtati, jer vidim da ste i Vi sami proživjeli što i ja, kao i toliki drugi Hrvati, i da smo se svi razočarali. Razočaranje je bilo toliko i događaji su bili takvi, da se logično nameće zaključak da je rastava jedini izlaz. Tu je riječ, međutim, lako izustiti, ali je teško naći načina da se obadvije strane zadovolje i to ne samo u njihovim subjektivnim osjećajima nego da to bude za obadvije strane i objektivno pravedno.
Nepravedno rješenje za ma koju stranu povećalo bi nesigurnost za obadvije. Ono bi nas dovelo do neprestanih borbi i do kombinacija trećih da budemo njihovi graničari i da se međusobno trijebimo. A teškoća razdiobe nije samo u tomu. Postoji i antipatija zapadnih protiv svakoga atomiziranja. Zato je, čini mi se, najbolja taktika s naše strane da dokažemo da nije krivica na našoj strani, nego na njihovoj, jer oni neće da se urazume i da shvate da jednaki ne mogu biti podređeni jednacima.
Što možemo drugo činiti u ovim prilikama?”[67] Ovakva grupacija u hrvatskoj političkoj emigraciji bila je prisutna sve dok nisu počeli pucati okviri jugo-države i njezina komunističkog režima.
Ratni vihor u emigraciju je donio Vlatka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, te još neke vodeće ljude HSS-a. Najbrojnije članstvo HSS-a u Sjevernoj Americi bilo je u Kanadi, a samo mali broj u SAD-u. Članovi i simpatizeri te stranke bili su ponajviše iseljenici generacije koja je došla u svijet 1920-ih i 1930-ih godina. Nepovjerenje između starih doseljenika i novih emigranata HSS-a bilo je uzajamno, posebice kad se uzme u obzir da je krajem rata i odmah nakon njega vodstvo te stranke u emigraciji dalo podršku Titu i partizanima. Po dolasku u Ameriku dr. Maček se nastanio u Washingtonu i mnogi su vjerovali, ili bolje reći nadali se, da će pokušati okupiti emigrantske snage i izvan HSS-a te postati vodeći zagovornik hrvatskih antijugoslavenskih i antikomunističkih stremljenja u centru američke i svjetske moći. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. On se bavio čuvanjem stranačke stege i dokazivanjem da je on, odnosno HSS, jedini koji ima istinski politički legitimitet u hrvatskom narodu.
Novi veliki val emigranata pristigao je poslije rata u svijet i sa sobom donio novu snagu, ali i nove političke podjele. Jedni su vjerovali u obnovu ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem i u beskompromisnu borbu do obnove hrvatske državne samostalnosti. Ali i među njima je došlo do podjela, između ostalog i kad se čulo da Pavelić u Argentini razgovara s nekim vodećim Srbima o mogućim kompromisima.[68]
U Europi je djelovao dr. Branko Jelić, nekadašnji suradnik Ante Pavelića i glavni organizator predratnog Hrvatskog domobrana u Sjevernoj i Južnoj Americi. On je imao svoje sljedbenike i nastojao organizirati snage u Europi i šire u Hrvatski narodni odbor, te biti vodeći glas u emigraciji.[69]
Među novim emigrantima bilo je dosta školovanih ljudi koji su zagovarali “novi put” u borbi za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Uvidjeli su da od Mačeka nema nade, a da je Pavelić autoritativan i kompromitiran, pa su radili sami ili u manjim skupinama na kulturnom polju i/ili zagovarali opće hrvatsko djelatno zajedništvo temeljeno na demokratskim principima.[70] U SAD-u su se “neovisnjacima” pridružili i brojni članovi nekadašnjeg Hrvatskog domobrana u Americi, čije je djelovanje bilo zabranjeno tijekom rata. Od ovakvih pojedinaca i neovisnih skupina potekla je i organizacija Ujedinjenih američkih Hrvata, u kojoj je djelovalo i nekoliko hrvatskih franjevaca, u prvom redu fra Silvije Grubišić, fra Ljubo Čuvalo i fra Častimir Majić, a potonja dvojica bili su i dugogodišnji urednici tjednika Danica. Fra Dominik Mandić ostao je izvan ili, kako je vjerojatno on to smatrao, iznad svih stranaka i političkih skupina, i nastojao pomirujuće djelovati među svima za koje je smatrao da mogu doprinijeti boljitku hrvatskog naroda.
Rad na nacionalnom polju
Nakon fra Dominikova imenovanja starješinom hrvatskih franjevaca u Americi (1952.) uz čestitke koje su pristizale iskazivane su i nade da je on osoba oko koje će se moći okupiti nove hrvatske snage, posebice kulturne i intelektualne, koje će dati novi zamah stvaralaštvu među Hrvatima u svijetu. Na primjer, u pismu od 29. travnja 1953. vlč. Stjepan Lacković mu piše: “Ja vjerujem, mnogopoštovani, da je Vaš dolazak u ovu zemlju među hrvatski narod od osobitog značenja. Tako i mnogi drugi misle, koji se zanimaju za naše javne poslove i stvari. Oni očekuju od Vas, posebno u pravcu smirivanja zaoštrenih duhova i prilika među nama.”[71]
Vjerojatno je i on imao osjećaj poslanja da, kao što je bio uspješan u Rimu, svojim radom, poznanstvima i utjecajem poluči značajnije uspjehe. U pismu Bogdanu Radici (10. travnja 1952.) osjeća se Mandićeva spremnost za novu misiju: “U ovoj velikoj i slobodarskoj zemlji prilike Hrvatskog naroda i na vjerskom i na narodnom polju su vanredno teške i razrovane. Što bude do mene, spreman sam sve učiniti da se te prilike poboljšaju, najprije na vjerskom a onda i na narodnom polju. Želim, i u tom ću pravcu gledati usmjeriti rad moje braće, da se Hrvati u Americi otresu modernih zabluda, napose zlokobnog komunizma, i da živu privatno i u obitelji pravim kršćanskim životom, koji je osnova i najbolje jamstvo i vremenitoj sreći pojedinca i naroda. U Narodnom pogledu želim da svi složno upregnu sve sile, kako bi i Hrvatski narod u Domovini što prije došao do svoje slobode i blagostanja u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj.”[72] Ta on je poznavao gotovo sve uglednije Hrvate u svijetu, a mnogima od njih je pomogao kad su bili u najtežim danima izbjeglištva. Broj pisama i imena ljudi s kojima se dopisivao poslije dolaska u Ameriku uistinu je dojmljiv. Bio je u vezi gotovo sa svim poznatijim Hrvatima u tadašnjoj emigraciji i osjećao je da može biti osoba oko koje će se okupiti nove snage u zajedničkom radu za Hrvatsku.
Njegov rad na nacionalnom polju iz toga vremena bio je postavljen na dva paralelna kolosijeka koji su vodili k istom cilju: doprinijeti željenoj slobodi Hrvatske i hrvatskog naroda. Prvo, gdje god je mogao, on poziva domoljubne Hrvate na slogu i zajedništvo. Od mnogih ćemo navesti samo dva citata iz njegovih pisama u kojima savjetuje uzajamno uvažavanje i slogu. U pismu Anti Ciligi od 7. travnja 1954. piše:
“Ja svima savjetujem, pa i Vama, da se između Hrvata što manje vode polemike. Mi imamo toliko naših narodnih problema i vanjskih neprijatelja, da je šteta trošiti vrijeme i novac u međusobne prepirke poimence kad se radi o ličnim napadajima.”[73]
Slično poručuje i Ivi Bogdanu: “U današnjim vanredno teškim prilikama Hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvatskoj naše snage valja da budu upućene drugim ciljevima, a ne sitnim ličnim obračunavanjima i optužbama. I gdje je potrebna kritika i upozorenje, ja sam uvijek za to, da se čini s mnogo obzirljivosti, ljudski i kršćanski.
Nužna je i potrebna služba istini, ali u svemu valja da vlada kršćanska ljubav.”[74] Podizao je on glas kad je trebalo osuditi notorne laži, pa makar one dolazile i od Hrvata,[75] ali njegovo je opće djelovanje bilo poštivanje mišljenja drugih, uvažavanje i nenapadanje. Njegova pismohrana svjedoči da se dopisivao s Hrvatima članovima različitih stranaka, političkih opredjeljenja, profesija i vjera, i sve ih nastojao pomirljivim tonom okupiti i/ili ohrabriti u radu za dobro hrvatskog naroda.
Drugo, nije Mandić ostao samo na davanju savjeta, nego je svojim inicijativama pokušao okupiti ljude u konkretnom radu na izdavanju knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku, što je služilo hrvatskim nacionalnim interesima. Franjevačka zajednica u Chicagu već je izdavala Hrvatski katolički glasnik (od 1942.), Hrvatski kalendar (od 1944.) i Danicu (od 1945). Od 1947. fratri su imali svoju tiskaru, a iz poratne Europe stigao je u Ameriku veći broj mlađih i učenijih fratara te brojni izbjegli hrvatski intelektualci rasuti diljem svijeta. Fra Dominik je tu vidio ogroman potencijal koji je želio kanalizirati za opće dobro.
Početkom 1953. godine Mandić piše prijateljima da “proučava mogućnosti, da ovdje [u Chicagu] osnujemo Hrvatski izdavački zavod, koji bi u stalnim serijama izdavao originalna djela hrvatskih pisaca u Iseljeništvu, i tim omogućio hrvatsko stvaralačko djelovanje na polju pisane riječi i u ovim tragičnim vremenima za Hrvatski narod”.[76] U pismu mons. Juraju Mađercu (30. siječnja 1953.) navodi dodatne razloge za pokretanje izdavaštva: “Na mom povratku iz Rima,[77] u Lurdskoj špilji, stvorio sam odluku, da pokušam organizirati izdavanje knjiga za hrvatsku inteligenciju, i hrvatski narod uopće u Izbjeglištvu na kršćanskim osnovama. U Hrvatskoj je danas Društvo sv. Jeronima raspušteno; mnogi su hrvatski nakladni zavodi obustavljeni ili skrenuti sa svoje hrvatske kolotečine; Hrvatskoj Matici i Akademiji data je druga zadaća u protuhrvatskom i protukršćanskom smislu.
Hrvatski pisci, koji su izbjegli u Inozemstvo, nemaju materijalnih mogućnosti, da štampaju svoja djela. Na taj način hrvatsko stvaralaštvo na polju pisane riječi dovedeno je u opasnost da bude prekinuto i da zataji u ovim najotsutnijim vremenima za Hrvatski narod i za njegovu hiljadugodišnju kršćansku kulturu. S namišljenom organizacijom i izdanjima ja bih želio tome predusresti i dati mogućnosti sposobnim Hrvatima u Izbjeglištvu da štampaju svoje radove i nastave svijetle hrvatske tradicije iz doba slobode i kršćanskog života.”[78]
Plan izdavačkog rada najavio je u nekoliko pisama početkom 1953., a najjasnije ga je izložio u pismu (11. ožujka 1953.) dominikancu o. Hijacintu Eteroviću: “S pomoću Božjom, a pod zaštitom Marije, Kraljice Hrvata, ovih dana ću najaviti Iseljenoj Hrvatskoj, da smo na Drexelu u Chicagu osnovali Hrvatski izdavački institut ‘Croatia’, koji će izdavati slijedeće nizove knjiga:
1. Hrvatska duhovna knjižnica.
2. Hrvatska prosvjetna knjižnica.
3. Knjižnica hrvatske lijepe knjige.
4. Knjižnica savremenih pitanja.
Po jedna knjiga od svake knjižnice s Hrvatskim Kalendarom činit će Kolo od pet knjiga. Svake godine štampat će se jedno kolo, a s vremenom po mogućnosti i više.
Uz hrvatska izdanja Izdavački će zavod izdavati i Hrvatsku američku knjižnicu, kojoj će biti svrha, da upozna strani svijet, koji engleski govori, s Hrvatskom i njezinim težnjama. Ova će posebno imati pred očima i potomke Hrvata u Americi, koji više ne govore hrvatski. U ovoj će se knjižnici izdavati zasada po jedna knjiga godišnje. (…) O gornjim izdanjima ja već ima godinu dana razmišljam i dogovaram se. Definitivnu odluku stvorio sam na 6. prosinca 1952. klečeći pred kipom Majke Božje u Lurdskoj špilji.”[79]
O financiranju izdavaštva fra Dominik (14. siječnja 1953.) piše Franji Trogrančiću u već spomenutom pismu: “Sredstva za izdavanje spomenutih knjižnica mislim da ću moći skupiti organizacijom stalnih pretplatnika i dobrotvornim prinosima.
Početni kapital žrtvovat će naš Hrvatski Komisarijat u USA.”[80] U tu svrhu Mandić je, uz izdavački institut, utemeljio i Hrvatsku prosvjetnu zakladu. Kategorije su članstva bile: zakladnici, koji u roku od dvije godine podmire troškove tiskanja jednog hrvatskog djela na hrvatskom ili engleskom jeziku; dobrotvori, koji godišnje doprinesu $50.00 za deset godina ili odjedanput $500.00; utemeljitelji, koji godišnje doprinesu $20.00 ili odjedanput $250.00; stalni pretplatnici, koji godišnje doprinesu $10.00. Članovi pod 1-3 dobivaju sva izdanja Hrv. prosvj. zaklade besplatno, a stalni pretplatnici jedno kolo od 5 svezaka.[81]
Dok je fra Dominik prve dvije godine po dolasku u Ameriku bio urednik Hrvatskogkalendara, na suradnju je pozvao i dobio poznatija imena u emigraciji i istovremeno okupio ljude s kojima bi mogao otpočeti izdavačku djelatnost. Sljedeće su knjige izašle u izdanju Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”: Lucijan Kordić, Od zemlje do neba (1953.), Antun Bonifačić, Vječna Hrvatska (1953.), Vatro Murvar, Hrvatska i Hrvati (1953.), Dominik Mandić, Zbornik Croatia (1953.), Basil & Steven Pandžić, A Review of Croatian History (1954.), George W. Cesarich (Vilko Rieger), Croatia and Serbia: Why is Their Peaceful Separation a European Necessity? (1954.), Marijan Mikac, U povorci smrti (1954.), Branimir Marić, Glasovi Domovine – Hrvatski narodni pjevnik (1954.), Antun Bonifačić and Clement S. Mihanovich, eds., The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence (1955.).
Suočavanje sa stvarnošću
U okružnici od 31. ožujka 1954. fra Dominik članove komisarijata izvješćuje (i) o radu Hrvatskog izdavačkog zavoda “Croatia”, “koji je pred godinu dana osnovan sa znanjem i odobrenjem Kom. Vijeća, ustanova je i vlasništvo Komisarijata hrv. franjevaca u USA. (…) Sve dosada štampane knjige ‘Croatia’ je platila tiskari po redovitim dnevnim cijenama. Zavod je aktivan i moći će nastaviti svojim radom…”[82]
Premda je izvješće optimistično, HIZ “Croatia” nije još dugo opstao. Nije bila riječ samo o tome da se Mandić umorio, nego ni novčana potpora ni intelektualna suradnja njegovu izdavačkom pothvatu nije pristizala ni blizu kako je on očekivao.
Spomenut ćemo neke od razloga za takav neodaziv. Novčana sredstva nisu pristizala ni blizu Mandićevim očekivanjima jer prosječan hrvatski iseljenik/emigrant nije imao ni vremena ni interesa za knjigu. Glavna mu je preokupacija bilo zaraditi za potrebe svoje obitelji i školovanje djece te ponešto uštedjeti. K tomu, oni nešto imućniji nisu imali sluha za kulturne vrednote. Nažalost, rijetki su bili i oni i među dobro plaćenim profesionalcima koji su bili spremni žrtvovati ako ne vrijeme, a ono barem nešto novca za opće dobro. Takvo je stanje bilo i trajno ostalo u hrvatskoj dijaspori. Ipak, prosječan iseljenik/emigrant bio je, u granicama svojih mogućnosti, najtrajniji i najstabilniji darovatelj za sve pothvate pa i za (skromno) izdavaštvo.
Osim s financijskim problemima, fra Dominik se suočavao i s velikim poslom u pronalaženju suradnika za svoje projekte. Poseban je problem bio nedostatak prevoditelja na hrvatski ili engleski. U vezi s tim on se žali prijatelju dr. Andriji Artukoviću (pismo od 22. rujna 1953.): “Najteža je stvar s engleskim zbornikom.
Za to imam mnogo glavobolje i dopisivanja, ali stvar ide dosta sporo. Neki mi pisci još nijesu poslali svoje radove, a onda dolazi pitanje prijevoda na engleski. Ja tu ne mogu ništa učiniti, a ni ovi naši ovdje, jer dovoljno ne poznajemo engleski jezik za književni dobar prijevod. Tražim prevodioce, ali se teško nalaze, jer ljudi ili dobro ne poznaju engleski ili hrvatski. Mučim se i nastojat ću gurati dalje, nemam zadovoljstva u toj stvari, kako bi trebalo. (…) Novčano pitanje ‘Croatia’ još nije potpuno osigurano, ali se uzdam u pomoć Gospinu, da ćemo moći osigurati tiskarske troškove za nastavak rada i u slijedećoj godini. Opet je najteže za engleski Zbornik. Za taj dosada nemam ni predbroja ni novčanih prinosa gotovo ništa. (…)
Za sada sve mora biti osnovano na dragovoljnoj suradnji i ličnim žrtvama.”[83] Zbog spomenutih poteškoća zbornik na engleskom The Croatian Nation objelodanjen je tek 1955., u isto vrijeme kad se HIZ “Croatia” ugasio.
Treba napomenuti i sljedeće poteškoće s kojima se Mandić suočio, a koje možemo naslutiti iz njegova dopisivanja. Naime, dok je on sanjao da franjevački samostan u Chicagu, tiskara i izdavaštvo (pod njegovim vodstvom, naravno) postanu “franjevačka kula rada i molitve”,[84] mnogima u intelektualnim i političkim krugovima u emigraciji to nije odgovaralo. Stvarao se naime osjećaj da fratri u Chicagu svojim brojem, brojem župa koje su služili i izdavačkim djelatnostima imaju previše utjecaja ne samo na crkvenom, nego i na kulturnom i političkom polju. K tomu je većina fratara u komisarijatu bila rodom iz Hercegovine pa je nekima rast njihove moći postajao zazoran. Ovo se ponajbolje iščitava iz Mandićeva pisma Ivi Bogdanu (pisano na “Novu, Marijansku godinu 1954.”): “Uostalom ovamo često stižu vijesti, da u B. Airesu postoji cijela skupina Hrvata, pa i iz Hrv. kat. pokreta, koja javno omalovažuje ‘planinske Hrvate’, Herc. franj. Provinciju, Hrv. franj. Komisarijat u USA, našu ‘crnogorsku’ tiskaru itd. … [U] pogledu Vaše aluzije na Hrv. Izd. Zavod ‘Croatia’, kojom bi mi htjeli osigurati ‘jednoj franjevačkoj provinciji dominantnu poziciju u hrvatskoj publicistici i kulturi’. Mi u cijelom našem radu, pa i u izdanjima ‘Croatia’, ne idemo da stvaramo bilo u Iseljeništvu, bilo u Hrvatskoj nakon povraćene slobode, nikakvu prevlast niti vodstvo bilo na kojem polju. Naša je jedina namjera i želja, da služimo Bogu i svom Hrvatskom narodu, koliko nam naše sile i dane prilike dopuštaju. Službu svome narodu i svojoj sv. Crkvi nitko nam ne će moći zabraniti dok budemo imali snage i poleta.”[85]
Rastući utjecaj fratara u Chicagu ne samo da se nije sviđao antiklerikalnim strujama u hrvatskoj emigraciji, nego nije prihvaćan ni od svjetovnih svećenika,[86] ali ni među redovnicima pa i fratrima iz drugih provincija u iseljeništvu. Na primjer, Mandić osjeća da mu se u izdavačku djelatnost stalno “ubacuje” dominikanac o. Hijacint Eterović i krug hrvatskih intelektualaca koji su zajedno s njim izdavali katoličku reviju Osoba i duh. Kad je Mandić najavio izdavanje Novog zavjeta u prijevodu fra Gracijana Raspudića, Etrovićev je krug izdao Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Dalje, Mandić najavljuje izdavanje zbornika o Hrvatskoj i Hrvatima na engleskom, a Eterović uskoro nakon toga najavljuje sličan zbornik.[87]
Među fratrima zadarske i splitske provincije koji su se poslije rata našli u Argentini bilo je razilaženja, a između dvaju fratarskih glasila, Glasa sv. Antuna iz Buenos Airesa i Danice iz Chicaga, u to je vrijeme vladala napetost.[88] Možda je to bilo i za očekivati. Naime, nakon poratnog kaosa formiranje raznih i različitih hrvatskih emigrantskih krugova bilo je dio procesa stabiliziranja prilika i svaka se od tih postojećih ili nastajućih skupina htjela afirmirati na svoj način i steći određen utjecaj.[89] Imalo je to i pozitivnu stranu: unosilo je dinamizam u život emigracije.
Zacijelo je bilo previše očekivati da će sve ili većina postojećih sastavnica Mandića prihvatiti kao središnju osobu oko koje će se okupljati hrvatske kulturne snage.
Tradicija i uloga na koju su fra Dominik Mandić i fratri u Hercegovini (i u nekim drugim hrvatskim provincijama) bili navikli, nije bila objeručke prihvaćena od mnogih u hrvatskom iseljeništvu pa je Mandić uvidio da će morati suziti krug svojih djelatnosti. Na prvom mjestu odlučio je pustiti da se Hrv. izd. zavod “Croatia” tiho ugasi. Takvu odluku on opravdava umorom i zdravstvenim problemima, ali pravi razlog bila su Mandićeva nerealna očekivanja da on može ujediniti hrvatske intelektualne i financijske snage u Americi, pa i u emigraciji općenito, te uspješno otpočeti novi zamah stvaralaštvu u hrvatskoj emigraciji. Njegove želje i ambicije bile su u preveliku raskoraku sa stvarnošću.
U proljeće 1955. godine istječe Mandićev mandat komisara komisarijata hrv. franjevaca, kad se gasi i “Croatia”. Nakon toga fra Dominik utemeljuje Hrvatski povijesni institut u Chicagu, koji će izdavati njegova buduća djela. Mandić se povlači u tišinu samostana sv. Ante, gdje sve do kraja života neumorno nastavlja istraživati, pisati i objavljivati priloge i knjige iz hrvatske povijesti, posebice o Bosni i Hercegovini.
Umjesto zaključka
Fra Dominik se Mandić od ranih godina penjao prema vrhuncima franjevačke hijerarhije i, premda nije postao general, bio je jedan od najutjecajnijih fratara u Redu Manje braće u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Nakon službe u Rimu dolazi u Ameriku s osjećajem da može napraviti velika djela. Ali Mandić nije bio “narodni fratar”, čovjek puka. Nije bio organizator nego službenik institucije i uvijek se držao “viđenijeg” društva u Crkvi, kulturnoj i političkoj eliti, pa i “viđenijih” fratara. Hrvatski doseljenici u Americi bili su vični drukčijim odnosima između naroda i svećenika od onih u domovini, posebice u Hercegovini i Bosni, i nisu se mogli identificirati s Mandićem ni Mandić s njima. Zato ni njegovi pothvati nisu imali odjek ili veću podršku među “običnim” ljudima u iseljeništvu.
U svom vladanju i djelovanju Mandić je o sebi imao jako visoko mišljenje i svjesno izgrađivao svoj ugled. Vidimo i u privatnim pismima da više puta naglašava osobne zasluge: bila je “moja ideja” za kupnju Swiftovih kuća, za oživljavanje Pomoćnice, za izdavački zavod… I brižno čuvanje svojih pisama, dopisa i druge arhivske građe govori da je želio da se i preko te ostavštine čuva i gaji njegov povijesni lik. I uspio je. (Je li čuvao i sve ono što nije išlo njemu u prilog, ne znamo.) Svojim glasom, oslovljavajući (gotovo) svakoga s “Vi”, ne ulazeći u otvorene verbalne konflikte i ne odgovarajući na provokacije, on je na profinjen i nenametljiv način ostavljao dojam da pripada “višoj klasi” crkvenih uglednika. A koliko sam čuo od starijih fratara u Americi, nekoć je imao i želju postati biskupom. Zato se valjda po dolasku u Ameriku jedno vrijeme i predstavljao monsignorom. Sa svim fratrima imao je korektne odnose, ali bili su rijetki (ako je bio itko) s kojima je bio blizak. Ove napomene ne umanjuju veličinu Mandićeva lika i djela, nego žele natuknuti da Mandić nije bio bez ljudskih slabosti, a ako uistinu želimo opisati čovjeka, onda i one trebaju biti dio njegova portreta.
Dobro je poznato da fra Dominik Mandić nije bio dosljedan u svojim političkim opredjeljenjima, ali je jedno sigurno: bio je dosljedan u samodisciplini i neumoran u radu, posebice od vremena kad se posvetio povijesnim istraživanjima. Poslije starješinskog mandata Mandić se nesebično dao na ustrajno istraživanje i pisanje o temama koje su bile zabranjene u komunističkoj Jugoslaviji. Svaki dan, osim nedjelje, bio mu je radni dan, pa i kad je već bio pri kraju svog života. Bio je uvjeren da svojim radom doprinosi boljitku svog hrvatskog naroda, domovine, Crkve i franjevačkog reda.

[1] Mandićeva ostavština: pismo Žarku Vlahi, svezak 5, mapa 1, f. 14.
[2] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, f. 37.
[3] Mandićeva ostavština: pismo V. Jeličiću, 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[4] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 14.
[5] Ibid., iz pisma Vitomiru Jeličiću 3. siječnja 1952., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[6] Pismo provincijalu (23. prosinca 1951.), Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[7] Mandićeva ostavština: Relatio, svezak 5, mapa 1, ff. 37-44.
[8] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, ff. 78-79.
[9] Ibid.
[10] Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 110.
[11] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[12] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 16. Mandić je u pismu provincijalu (23. Prosinca 1951.), između ostalog, pisao: “Želio bih samo znati, da li namjeravate, da Kapitul Provincije imenuje starješinstvo u Komisarijatu, ili da to učini Generalno starješinstvo u Rimu?” Arhiv Provincije: SP, svezak 156, f. 18.
[13] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 62.
[14] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 70.
[15] Ibid., svezak 5, mapa 1, f 105.
[16] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 106.
[17] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[18] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 84.
[19] Ibid., pismo od 10. svibnja 1955., svezak 6, mapa 2, f. 108.
[20] Ivo Sivrić, Krvave godine, Chicago – Mostar, 1996., str. 101.
[21] Bazilije Pandžić, Životopis Dr. fra Dominika Mandića, OFM., Chicago, 1994., str. 119.
[22] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 485.
[23] Fra Vendelin Vasilj (1909. – 1971.) pobjegao je iz partizanskog zarobljeništva u Sloveniji te preko Austrije i Italije 1946. došao u Ameriku. Uskoro po dolasku u Chicago objavljeno je njegovo svjedočenje u dnevniku Chicago Tribune (4. svibnja 1946.) o strahotama koje su počinili partizani krajem rata i u poraću.
[24] Fra Bazilije Pandžić 31. ožujka 1952. piše Mandiću: “Sinoć sam primio pismo od Mnog. O. Provincijala i prepisujem Vam njegovo mišljenje o Vašem imenovanju.” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 142.
[25] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 216.
[26] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[27] Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. 168., Kler – Bilten, Split, 22. Decembra 1947. – preuzeto 24. kolovoza 2013.
[28] Miroslav Akmadža, “Položaj Katoličke crkve u Hercegovini u prvim godinama komunističke vladavine”, pdf – preuzeto 23. kolovoza 2013.
[29] B. Pandžić, Životopis, str. 115.
[30] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 51.
[31] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 4.
[32] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 13.
[33] B. Pandžić, Životopis, str. 116.
[34] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 229.
[35] Ibid., svezak 5, mapa 1, f . 211. Pismo Mandiću od O.T:S:./ O. Tugomir Soldo/, 4. Svibnja 1952.
[36] Ekstremnim nacionalistima naziva fra Ignacije Gavran one u svijetu “kojima je smetalo što se Udruženje upušta u razgovore i surađuje s komunistima, i što su vođe Udruženja izjavljivali da žele biti lojalni građani nove države”. Velimir Blažević, “Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ s pozitivne strane”, – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[37] Mandićeva ostavština: svezak 6, mapa 2, f. 106.
[38] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 129.
[39] Mandić (9. veljače 1952.) piše fra Davidu Zrni da im je Swift prodao kuću tako jeftino “u nadi, da ćemo ju dobro čuvati i da će ostati bitno neizmjenjena, a ito da ne će nigda doći u crnačke ruke…” Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 55.
[40] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104 – pismo fra Dominiku Ćoriću, 11. ožujka 1952. Slično piše i fra Baziliju Pandžiću 15. ožujka 1952., svezak 5, mapa 1, f. 112.
[41] U pismu provincijalu Leki Mandić donosi detaljan opis kuće. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 107. Piše i fra Vitomiru Jeličiću (24. svibnja 1952.) da će od rezidencije napraviti samostan i svetište sv. Ante, te govori da će kuća imati sve potrebne kriterije koje zahtijevaju pravila Reda i Crkve da bi postala samostan. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 265.
[42] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 379 – poziv Hrvatima na otvaranje samostana; “Prvi hrvatski samostan u Americi”, Croatian Almanac (Hrvatski kalendar), 1953. Chicago: Croatian Franciscan Press, 1953, str. 210-212.
[43] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 101.
[44] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 407 – pismo provincijalki Gasparini Sučić 6. rujna 1952. O dolasku sestara govori u još nekoliko pisma iz tog vremena.
[45] – preuzeto 25. kolovoza 2013.
[46] U pismu fra Baziliju Pandžiću (15. ožujka 1952.), kao i u spomenutom pismu fra Dominiku Ćoriću, Mandić piše (uz napomenu da je on dao savjet za kupnju): “ovih dana smo kupili dvije nove kuće”. To je dakle moglo biti krajem veljače ili početkom ožujka 1952. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 4 i f. 112.
[47] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 456.
[48] I. Sivrić, Krvave godine, str. 105.
[49] U Rimu je 19. srpnja 1945. utemeljena crkvena humanitarna ustanova “Bratovština sv. Jeronima”, koja je pomagala hrvatskim izbjeglicama. Mandić je bio u odboru bratovštine i pomagao njezin rad na razne načine. – preuzeto 30. kolovoza 2013. O Mandićevu humanitarnom djelovanju tih godina u Rimu vidi B. Pandžić, Životopis, str. 96 i dalje.
[50] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 485.
[51] O slanju hrane vidi, na primjer, ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500 i svezak 5, mapa 2, f. 647.
[52] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 637.
[53] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 136.
[54] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 155.
[55] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 130 – pismo Hrvatskom dobrotvornom društvu 8. travnja 1954. Dobrotvorno društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata u Italiji Mandića je zbog njegovih zasluga u humanitarnom radu 26. prosinca 1953. imenovalo svojim počasnim članom, i na toj godišnjoj skupštini promijenilo ime u Hrvatsko dobrotvorno društvo u Rimu. Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 01.
[56] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 391. Radi uspostave dobrih odnosa jugo-režima i Crkve, vlč. Borošaku bilo je kasnije zabranjeno djelovati u izbjegličkim logorima. Nadalje, u izbjegličkim logorima u Italiji krajem 1948. godine još je bilo 2726 Hrvata, a od toga 136 djece. Vidi Andrija Lukinović, “Bratovština sv. Jeronima na djelu”, dio III, Studia Croatica, . – preuzeto 30. kolovoza 2013.
[57] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 479. Vidi i pismo od 6. srpnja 1954., svezak 6, mapa 1, f. 248. O teškim prilikama hrvatskih izbjeglica u Austriji vidi pismo Mandiću na engleskom jeziku (7. siječnja 1955.) od Joan Freifrau von Maltzhan. Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 05-07.
[58] Ibid., sveza. 5, mapa 2, f. 345, f. 485, f. 657, te svezak 6, mapa 1, f. 314 i f. 315. Pavlu Ciligi slao je mjesečno 50 dolara.
[59] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 338 i f. 546.
[60] Američki su biskupi Pomoćnici tada darovali 10.000 dolara. B. Pandžić, Životopis, str. 96.
[61] Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 1, f. 435.
[62] Na sastanku Saveza u Chicagu 26. listopadu 1953. Fond je jedna od točaka dnevnog reda. Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 466.
[63] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 63. Pismo Ž. Vlahi datirano je 2. veljače 1953. pa događanja s Fondom i HRPA mora da su bila 1952., a ne “ove godine”, kako u pismu stoji.
[64] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 562. Novodošle je trebalo smjestiti kod nekoga od župljana, pobrinuti se za hranu, biti im prevoditelj, naći im posao… Fra Berto Dragićević posebno se bavio useljeničkim pitanjem. Vidi na primjer Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 193.
[65] Ibid., svezak 6, mapa 2, f. 215.
[66] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 673. Mandić je najvjerojatnije autor teksta.
[67] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 286.
[68] Vidi pisma Vjekoslava Luburića Mandiću od 29. travnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 39-41 i 3. lipnja 1956. Ibid., svezak 6, mapa 3, ff. 49-51.
[69] O domobranstvu u Americi pobliže vidi Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006. Pobliže o dr. Branku Jeliću vidi Jere Jareb, Političke uspomene i rad dra Branka Jelića. Cleveland: M. Šamija, 1982. (Chicago: Hrvatska franjevačka tiskara).
[70] Vidi, na primjer, pismo Vinka Nikolića Mandiću od 10. siječnja 1953. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, ff. 22-23.
[71] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 266.
[72] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 164.
[73] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 188.
[74] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[75] Na primjer kad je objavljen članak Bogdana Radice, “Cardinal Stepinac and Dictator Tito”, u liberalnom neovisnom katoličkom listu Commonweal iz New Yorka (Vol. LVII, br. 25, 27. Ožujka 1953. str. 618-621), u kojem je oklevetao hercegovačke franjevce u stilu jugo-komunističke propagande, Mandić je na te neistine oštro reagirao te, među ostalim, pisao uredniku lista (D. Mandić, svezak 5, mapa 2, f. 194) i objavio u Danici 8. travnja 1953. članak naslovljen “Klevete g. Bogdana Radice protiv franjevaca iz Hercegovine”. Mandićeva ostavština: svezak 5, mapa 2, f. 201. Da mu je dužnost braniti istinu i fratre, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 280.
[76] Pismo Dušanu Žanku (početkom 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 7. Slično piše Vatri Murvaru, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 8; Franji Trogrančiću u pismu (14. siječnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27; vel. Anti Livajušiću (14. siječnja 1953.) i predlaže mu da pripremi životopis S. B. Leopolda B. Mandića, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 28.
[77] Mandić je boravio u Rimu od 26. listopada do 2. prosinca 1952. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 500.
[78] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 59.
[79] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 131.
[80] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 27.
[81] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 95.
[82] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 105.
[83] Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 465.
[84] Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 104.
[85] Ibid., svezak 6, mapa 1, f. 05.
[86] Na primjer, časna sestra Bazilija Popović, za vrijeme svog putovanja i kupljenja darova po Americi, (25. studenog 1952.) piše Mandiću i sljedeće: “Držim da sam dužna reći Prečasnom kao poglavaru još jedno, naravski strogo povjerljivo. Na mom putovanju susrećem se sa mnogima, pa mi onako prostodušno govore svega. ‘Kako ćemo mi biti dobri i složni, kad je mržnja i nesloga među našim fratrima i svjetov. svećenicima. Fratri su previše zagriženi.’” Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 482.
[87] Vidi Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 238; svezak 5, mapa 2, f. 258; svezak 5, mapa 2, f. 621, svezak 5, mapa 2, ff. 422-424 i B. Pandžić, Životopis, str. 130.
[88] Vidi pismo Ive Lendića Mandiću (15. svibnja 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 301-310; pisma Ive Bogdana Mandiću (21. studenog 1953. i 18. prosinca 1953.), Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 591-592; Ibid., svezak 5, mapa 2, ff. 650-651. Mandića pismo (22. svibnja 1953) fra Stjepanu Rade u Buenos Aires, Ibid., svezak 5, mapa 2, f. 321.
[89] Čak i vodstvo Saveza hrvatskih ratnih ozljeđenika i nemoćnika iz Argentine protestira što fratarska Hrvatska pomoćna akcija kupi pomoć i za invalide, a to je njihova zadaća i dužnost. Ibid., svezak 5, mapa 1, f. 449.