PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA: Sekciji društvenih znanosti

Chicago, USA, 13. 11. 2004.

Dr. Ante Čuvalo

Profesor povijesti, Predsjednik Udruga za hrvatske znanosti i Dopredsjednik Hrvatske Akademije u Americi:

PRVOM KONGRESU ZNANSTVENIKA IZ HRVATSKE I INOZEMSTVA

Sekciji društvenih znanosti

 
UVODNA NAPOMENA
Zahvaljujem Ministru Primorcu i članovima Organizacijskog odbora Prvog kongresa znanstvenika iz domovine i inozemstva na pozivu za sudjelovanjem u radu Kongresa, odnosno u sekciji Društvenih znanosti.
 
Vjerujem da će Kongres biti na višestruku korist za Hrvatsku, kao i za znanstvenike doma i u inozemstvu, posebice u njihovu upoznavanju i zbližavanju u radu. Ali uz najbolju želju, ne ću moći doći na taj važan skup. Uskoro iza Kongresa bit će i godišnji Slavistički kongres u Bostonu, te kao predsjednik Udruge za hrvatske znanosti na tom skupu moram biti. Jedini razlog mog nedolaska je da jednostavno ne mogu biti toliko dana odsutan sa fakulteta na kojem radim. Zato ovdje šaljem pisani prilog na uvid sudionicima Kongresa, a i hrvatskoj javnosti.
 
Nadalje, prosudbe koje slijede temeljene su na iskustvu višegodišnjeg života i rada medju Hrvatima u Americi, a ne na znanstvenom istraživanju društvenih i drugih kretanja u ovom dijelu hrvatskog naroda ili pak u Hrvatskoj. Treba, dakle, imati u vidu da su ove prosudbe osobne i da su odraz prilika medju Hrvatima u Americi. Ako one budu nekima izgledale pomalo negativne, nije to radi mog osobnog raspoloženja (po naravi sam optimist), nego su odraz stvarnosti koju želim predočiti.
 
HRVATI U AMERICI
 
– U ovoj zemlji ne postoji ni jedna katedra za hrvatski jezik i kulturu.
 
– Vrlo je mali broj sveučilišta na kojima se predaje hrvatski jezik. Tamo gdje se i predaje, predavači nisu (uglavnom) Hrvati i predmeti se “pakiraju” pod imenom “Bosnian/Croatian/Serbian” ili BCS. Nije mi namjera usporedjivati, ali zanimljivo je da University of Illinois u Chicagu nudi blizu dvadesetak predmeta srpskog jezika, književnosti i kulture, koje predaju profesori Srbi. Slično stoje i Ukrajinci. Ovaj podatak je dostupan javnosti na web stranici: www.uic.edu.
 
– Više ne postoji veliko zanimanje za sadašnjost i prošlost našeg dijela Europe, i interesa će bit sve manje, jer nadajmo se, zla vremena kod nas i oko nas su prošla. Dakle, onaj tko želi učiti o hrvatskoj povijesti i kulturi nema puno izbora. Nadalje, profesori koji predaju postojeće predmete na raznim sveučilištima o Jugoistočnoj Europi, Balkanu ili već kako se to sve zvalo, ostaci su generacije znanstvenika koji su u svoje vrijeme radili istraživanja ne u Hrvatskoj, ili vrlo malo u Hrvatskoj. Mnogi od njih su postali i rodbiniski vezani tamo gdje su radili post-diplomski studij i/ili znanstvena istraživanja. Primjera ima izobilja. Ova činjenica nije nevažna i ona se odražava u njihovim procijenama sadašnjosti i prošlosti u tom dijelu Europe. Usput, bilo bi jako zanimljivo napravti znanstvenu analizu profila američkih (i drugih) znanstvenika koji se bave Hrvatima i njihovim susjedima. Bila bi to odlična tema za kakvu MA radnju.
 
Postajali su i postoje u Americi krugovi oko ljudi koji su se uspjeli nametnuti kao “objektivni” i gotovo “nepogrešivi” stručnjaci kad se tičalo bivše Jugoslavije, a poslije 1990. Hrvatske i njezinih susjeda. Ta “nepogrešivost” se priličito poljuljala kad nitko od njih nije predvidio raspad Jugoslavije i tragične dogadjaje u tom procesu. Ali su se oni brzo snašli i nametnuli se kao “objektivni” tumači tih tragičnih zbivanja: zašto se to sve dogodilo, zašto se nije trebalo dogoditi i kako su svi krivi za tragediju koja ih je zatekla. Takodjer treba imati na umu da novija generacija profesora (ili sutrašnjih profesora) su uglavnom bivši i/ili sadašnji postdiplomski studenti ljudi iz tih krugova. Oni su im pokrovitelji, savjetnici i uzori, koji im pomažu od dobivanja raznih stipendija u ovoj zemlji, sugestija što bi trebali proučavati, gdje će ići raditi istraživanja, do zaposlavanja na važnijim svučilištima.
– Sve je manji broj Hrvata profesora društvenih znanosti na američkim sveučilištima i college-ima. Od starije generacije jedni su pomrli, a drugi u mirovini. Od mladjih i ono nekoliko što je doktoriralo otišlo je (uglavnom) za drugim poslovima. Zanimljivo je zamjetiti i to da jedan broj ljudi iz društvenih (a i drugih) znanosti rodjeni u Hrvatskoj ili hrvatskog podrijetla osjeća potrebu dokazivati da oni nisu “zaraženi” hrvatstvom. To se odražava u njihovom pristupu hrvatskim temama, nastupima na znanstvenim okupljanjima i bježanju od drugih kolega koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla. Takvi smatraju da kao “Hrvati” neće moći napredovati u svojim profesijama i zato se trebaju dokazivati na razne načine, uključujući ponavljanje stereotipnih formula o Hrvatima i bježanje od hrvatskih udruga i hrvatskih zajednica.
 
– Mali je broj studenata hrvatskog podrijetla koji idu na post-diplomski iz društvenih znanosti. Njihova (uglavnom) negativna iskustva s profesorima kad se tiče Hrvatske i Hrvata, nesigurnost zapošljavanja i veće zarade u drugim zvanjima su svakako medju razlozima za ovu pojavu.
 
– Postojeće hrvatske udruge u Americi (od Hrvatske bratske zajednice, pa dalje) ostale su na društvenoj i kulturnoj razini na kojoj su bili od njihova osnutka, premda su se “vremena” itekako promijenila. Vodstva naših većih i manjih udruga zadovoljavaju se čuvanjem hrvatske folklorne baštine medju mladima, okupljanjem u hrvatskim domovima, druženjem na natjecajima u kuglanju, golfu, lovu, nogometu i slično. Te djelatnosti zaslužuju pohvalu, ali nije bilo (niti ima) osjećaja da se napravi korak prema gore. Uz čuvanje i razvijanje folklora i jezika, i uz druge društvene djelatnosti, trabaju se utemeljiti ustanove koje bi zadovoljavale intelektualne potrebe mladih Hrvata u Americi na sveučilišnoj, ili barem na srednjoškolskoj razini.
 
– Već preko stotinjak godina hrvatske katoličke župe bile su najznačajnije točke okupljanja Hrvata na ovom kontinentu. Osim njihove duhovne vrijednosti, one su čuvale i gajile hrvatski identitet na ovim širokim prostorima. Ali u isto vrijeme naše župe, kao i druge udruge i klubovi, bile su i ostale takodjer i jedan od tranzmisija u procesu amerikanizacije. (Isti je slučaj i kod svih drugih etničkih skupina.) One su omogućavale “mekše slijetanje” u američki život i kulturu. Za većinu one su bile melem na emigrantske boli otudjivanja, ali i pomagalo u procesu uklapanja u novu sredinu. Župe, kao i druga društva, bile su i ostale most izmedju stare i nove kulture, starog i novog načina života, veza s domovinom i komadić sigurna tla u postupnom ukorjenjivanju u novi svijet.
 
Nadalje, hrvatske katoličke župe su u konačnici ipak američke župe. To se lako vidi iz činjenice da su mnoge naše starije župe zatvorene ili se zatvaraju u državi Pennsylvaniji i na drugim mjestima. Kod onih etničkih skupina čija je vjera (crkva) usko vezana uz nacionalnost (pravoslavne i neke druge crkve) ili su vjerska manjina (recimo muslimani) župe ili zajednice puno se dulje održavaju i imaju utjecaj na barem nekoliko generacija. Takve župe takodjer mogu poduzimati veće i dugotrajnije pothvate u životu svojih zajednica, nego recimo hrvatske župe. Dakle, kod Hrvata katolika župe igraju kratkotrajniju ulogu za većinu, posebice od kako su nestala etnička susjedstva, jer već druga generacija dobrim brojem ne dolazi redovito u hrvatske župe, nego ide u lokalne crkve. To je jedan od razloga da katolici (kao i protestanti) koji dolaze u Ameriku (posebice oni iz Europe) brže gube svoj nacionalni identitet jer im vjerska pripadnost nije etnički ograničena.
 
– U Americi postoji već preko 50 godina Croatian Academy of America (CAA)/ Hrvatska Akademija Amerike i od 1977. postoji Association for Croatian Studies (ACS)/Udruga za hrvatske znanosti. Unazad nekoliko godina organiziran je i AMAC. Akademija izdaje “Journal of Croatian Studies.” To je jedini hrvatski znanstveni časopis na engleskom jeziku na ovom kontinentu, a valjda i dalje. ACS djeluje u okviru velike udruge američkih slavista, American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS), ali djeluje i samostalno. Glavna svrha ACS-a je organizirati panele na razne teme o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjim kongresima slavista u Americi i Kanadi. ACS takodjer izdaje ACS Bulletin dva puta godišnje. Nisam previše upoznat sa detaljima AMAC-ova rada u Americi, ali čini mi se da njegove djelatnosti nisu na istoj razini u svim dijelovima zemlje. Zahvaljujući pojedincima, izgleda da AMAC u Washingtonu DC je danas najdjelatniji.
 
Akademija, ACS, “Journal” i svi oni koji su sudjelovali u tom radu nisu mogli otvoreno suradjivati s kolegama u Hrvatskoj sve do koju godinu ili dvije prije raspada Jugoslavije. Ali ni poslije osamostaljenja Hrvatske nije se uspostavila suradnja izmedju društvenih znanstvenika i/ili gore spomenutih udruga u Americi i ustanova u Hrvatskoj i/ili Ministarstva kulture i školstva. Nema mostova ni plana za trajnu suradnju, ili ikakva dogovora što i kako bi se moglo zajednički napraviti. Sva suradnja je utemeljena na osobnim kontaktima. Pokušavalo se s ove strane doći u vezu sa raznim ustanovama i ministarstvima, ali konkretnih rezultata nije bilo. U puno slučajeva, nije bilo ni odgovora.
 
– Medju Hrvatima u Americi nikad nije došlo do trajne radne koalicije izmedju poslovnih ljudi, onih u dobroplaćenim profesijama i akademika. Medju našim poslovnim ljudima prve generacije nema pravih mecena niti se razvio za to osjećaj. A njihova djeca su uglavnom amerikanizirana i malo ih je kojima je stalo do Hrvatske i do hrvatske kulture. Dobro je poznato da u Americi postoji velik broj Hrvata rodjenih u Hrvatskoj s visoko plaćenim profesijama, ali je zanimljivo da taj naš društveni sloj ima vrlo malo veze s hrvatskim zajednicama. Naravno, ima časnih iznimaka, ali općenito govoreći ljudi te klase žive sami za sebe. Mnogi su vrlo uspješni u svojoj profesiji, ali od toga nema značajnije koristi ni hrvatskoj zajednici u Americi niti Hrvatskoj, koja im je u većini slučajeva omogućila visoko školovanje.
 
– Hrvatski iseljenici koji su došli zadnjih desetak i nešto godina, osim što su (pre)zauzeti stvaranjem materijalnih osnova sebi i svojoj obitelji, nisu više motivirani onim idealima koji su imali mnogi hrvatski emigranti prije njih. Za većinu današnje starije emigracije očekivanja su bila ne samo materijalne naravi, nego i političke: sanjali su o slobodi hrvatkog naroda i hrvatskoj državi i za te ideale bili su voljni žrtvovati dio svog vremena i novca, pa i više. Očekivanja najnovijih iseljenika su čisto materijalna, stvaranje ugodnijeg i materijalno kvalitetnijeg života, i po svemu izgleda da su oni priličito nestrpljivi u ostvarenjima tih i takvih očekivanja. Dakle, može se pretpostaviti da će najnoviji iseljenici imati puno manje razvijen duh uzajamnog organiziranja, darežljivosti i žrtvovanja za zajednicu ovdje ili za potrebe hrvatskog naroda općenito.
 
– Sjevernoamerički Hrvati, posebice generacija koja je stizala ovamo negdje 1960tih i 1970tih godina (pa i kasnije) i mnogi iz druge i treće generacije su postigli jako dobre materijalne usjehe. Vjerujem da su medju najbolje stojećim od etničkih skupina. Istina je da je idealizam i zainteresiranost za domovske probleme splasnuo, posebice poslije rata. Ima za to višestrukih razloga, koje bih trebao netko znanstveno obraditi. Ali uz sve to, ima tu još dobre volje, naročito medju onima kojima je stalo da hrvatski narod i Hrvatska već jednom stanu na čvrste noge i da budu i njima na ponos. U domovini je možda teško i vjerovati da ima medju vandomovinskim Hrvatima još dobar broj onih koji bi željeli nešto doprinijeti i pomoći svojoj rodnoj grudi i to iz čiste ljubavi, a ne iz nekakvih dobitaka ili moguće slave. (Ne kažem da nema i takvih.) Ali za nešto takvo potrebno je partnerstvo izmedju njih i onih koji donose odluke u Hrvatskoj.
 
HRVATSKA – POGLED IZ AMERIKE
 
– U Hrvatskoj su se mijenjale vlasti, ali ni jedna se nije mogla ili htjela ozbiljno suočiti sa pitanjem kako uspostaviti stalne i stabilne odnose sa Hrvatima u inozemstvu. Uglavnom se sve odvijalo i odvija ad hoc i temelji se na pothvatima pojedinaca, manjih skupina ili na stranačkoj osnovi. Nadalje, ima dovoljno pokazatelja u hrvatskim medijima (općenito govoreći) da još postoji u Hrvatskoj, ili bolje reći u jednom dijelu njezina društva, jako nepovjerenje, pa i odbojnost, prema Hrvatima vani. Poruka “ostajte tamo” jasno i glasno se čuje iz nekih grlatijih krugova. Po svemu sudeći, politička elita u Hrvatskoj ne želi sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkom (a možda i gospodarskom) životu zemlje. Današnje sudjelovanje dijaspore u Saboru je bez ikakva pravog značenja, ako ne i uvreda Hrvatima izvan domovine. Vjerujem da je naša politička elita dobro svjesna da bi istinsko i djelatno sudjelovanje vandomovinskih Hrvata u političkim i gospodarskim procesima Hrvatske bilo “opasno” za one kojima je stalo do vlasti, koja im osigurava sve drugo, jer vandomovinski elemenat bi bio previše neovisan, nepoćudan, usmjeren na dobrobit naroda i zemlje, a ne na interese stranaka ili pojedinaca. Zato, politički moćnici ne žele da im itko “kvari račune.” Ne žele nikavih iznenadjenja; sve mora biti pod stranačkom kontrolom.
 
Drugima su opet vandomovinski Hrvati idološki “opasni”. Oni su za mnoge još “ustaše” koji žele vratiti kotač nazad. Takva slika je naslijedjena iz bivše države i režima, i ona se i dalje čuva, pa i gaji. Očito je da takvi nemaju pojma o općim prilikama medju vandomovinskim Hrvatima, da se u njihovim glavama nije mnogo tog promijenilo zadnjih petnaestak godina i, premda se prečesto pozivaju na ideale slobode, istinska sloboda im je još nepoznanica.
 
– Mladi profesionalci hrvatskog podrijetla i studenti koji dolaze u Hrvatsku na studije ili živjeti za stalno (pre)često se susreću s neugodnostima oko nostrifikacije diploma i drugih birokratskih zanovjetanja. Sveučilišta, college-i i slične ustanove u Americi (a vjerujem i drugdje) su “student-friendly.” Ide se zatim da od trenutka kad student udje prvi put u jednu od takvih ustanova pa dok ne završi, svi koji rade u toj ustanovi trebaju (moraju) raditi tako da se taj student zadrži, osjeća ugodno i završi studije. Iz onog što se može vidjti na stranicama interneta, mnogi koji su došli u Hrvatsku (kao odraslija djeca povratnika ili samo na studije) imali su osjećaj da nisu baš dobrodošli, podcjenjuju im se diplome i/ili sveučilišta na kojima su diplomirali. Nedavno sam čitao kako je netko imao problema oko priznanja PhD diplome, a drugi oko MA, jer BA te osobe nije bio točno iz istog predmeta, itd.
 
Zanimljivo je da kad netko iz Hrvatske dodje studirati u Ameriku to se računa važnim uspjehom u očima onih koji nisu imali tu mogućnost, a kad netko tko je rodjen i/ili školovan u Americi dodje u Hrvatsku gleda ga se skeptično i superiorno. (Često se usporedjuju studiji po godinama studiranja, “kod nas se to studira 5 ili 6 godina, a ti si završio za 4 ili čak manje,” dakle, nešto nije uredu!) Uočljivo je da mlade ljude koji dodju u domovinu svojih roditelja neki dočekaju srdačno i susretljivo, dok drugi samo što im ne kažu, “nemojte smetati i gonite se odakle ste došli.”
 
– Idološki rascijepi i sukobi u Hrvatskoj su očiti na svim stranama: u politici, kulturi, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu, sveučilištima i drugdje. To je jedna od važnijih smetnja bliže suradnje sa vandomovinskim Hrvatima. Umjesto nastojanja stvaranja racionalne sinteze na temelju različitih mijenja i suočavanja sa stvarnošću koja nije baš pozitivna, gotovo sve se pretvara u nekakvu idološku borbu dobrih i zlih, nas i njih. “Razgovara se” preko javnih glasila s istomišljenicima i demonizira one druge. Na svaku riječ se mora javno odgovoriti. Na svako mišljenje se mora reagirati i osobu napasti. Dok se medjusobno “dokazuje” tko je veći “profesionalni” internacionalist ili “profesionalni” nacionalist, tko je bio na kojoj strani u prošlosti i/ili sadašnjosti, dotle svijet ide dalje i kao da nekoga briga (osim društvenih znanstvenika) što Hrvati dokazuju jedni drugima koja strana posjeduje “istinu”. (A u stvarnosti što je više “grle” tim je više dave.) Izgleda da je za neke idologija i igra s prošlošću postala dio profesije. Ako se ne zna i nema pisati o ničem pametnijem i konkretnijem, niti se hoće što drugo raditi, onda se može svakodnevno “mljeti” o idološkim temama i raznim “aferama.” Što više to bolje, jer od tog se živi i “raja” se ima čim zabavljati. Kad se to sagleda izdaljega, čovjek se pita što je s znanstvenicima? Je li moguća racionalna i znanstvena analiza prilika? Da li političari i svi politikanti upoće imaju interesa za ono što stručnjaci iz raznih područja znanosti imaju reći o gorućim pitanjima u zemlji. Ili su se i (mnogi) stručnjaci upregnuli u razna politička, stranačka i idološka kola, pa nitko i nije voljan suočiti se s realnošću. Ne bi bilo ni čudo, i znanstvenici moraju živjeti i “snaći se.”
 
– U hrvatkom društvu postoji velik naboj negativizma. To se osjeća u svakodnevnom susretu s ljudima, prateći sredstva javnog priopćavanja i gotovo na svakom koraku. Jedan sićušan primjer takvog negativizma je i ovaj. Kroz zadnju godinu dana dobio sam desetak pisama (e-mail poruka) od mladih ljudi iz Hrvatske koji traže da im se pomogne iseliti u Ameriku. Sva ta pisma ocrtavaju jako negativnu sliku o Hrvatskoj, u kojoj ti mladi ljudi “ne vide nikakve budućnosti.” Takva i slična beznadja koja se čuju su zapanjujuća kad čovjek zna kakav potencijal ima Hrvatska i njezin narod.
 
– Na ovim stranama se često pitamo, da li je naša elita (politička, gospodarska, znanstvena, kulturna) sposobna izgraditi razuman sustav u kojem će moći Hrvati i gradjani Hrvatske živjeti ono što bi se moglo nazvati normalan život, ili se baš mora čekati da nam netko drugi uveze sustav i strukture u koje se onda moramo uklopiti? Čini se da mnogi očekuju da im “država” riješi probleme, a političari računaju “snadji se” dok nam EU, MMF ili netko drugi ne donese spas. Ali teško ti ga onome čije probleme riješavaju drugi.
 
– Izgleda da hrvatske ustanove i ljudi koji se bave društvenim i humanističkim znanostima nemaju puno zanimanja sudjelovati na raznim kontinentalnim ili svjetskim znanstvenim skupovima, kao što su, recimo, International Council for Central and East European Studies (ICCEES), već spomenuti AAASS i drugi. Ne bi bilo tako teško napraviti stručnu analizu takvog (ne)sudjelovanja. Neki kažu da je za to razlog novac, drugi da je to nekakav kompleks još iz starih dana, neki opet da znanstvenici od tog ne vide nikakve osobne koristi itd. Ali zato o nama rado govore drugi!
 
NEKOLIKO PRIJEDLOGA
 
– Osigurati jednu ili više katedra hrvatskog jezika i kulture u Americi. Ili, po mom mišljenju još bolje, utemeljiti “Institute for Croatian Studies” u suradnji s jednim od američkih sveučilišta tako da Institut ima potrebnu akreditaciju i profesionalizam, a u isto vrijeme da ima i samostalnost. Jedna takva ustanova može, prema potrebi, organizirati akreditirane predmete hrvatskog jezika i kulture na više mjesta u Americi. Za ovu ideju sam bio okupio jedan broj poslovnih ljudi i čak smo taj projek registrirali 1988. u državi Ohio. Radi rata koji je uskoro slijedio i drugih potreba, sve je bilo stavljeno nastranu. Ideju sam ponovo oživio 2001., ovaj put u Chicagu, gdje je St. Xavier University u principu prihvatio naš prijedlog da Institut bude u okviru tog sveučilišta. Ali poslije jedne ankete medju profesionalnim i poslovnim Hrvatima u Americi radi utemeljenja novčane zaklade potrebne za Institut vidio sam da nema dovoljno spremnosti žrtvovati se za takav pothvat. Ipak smatram da se ovo, ili nešto slično, još može ostvariti, ali samo uz suradnju s vodećim ustanovama i nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je samo volje, dobra plana i spremnosti to provesti u djelo.
 
– Nakon osamostaljenja Hrvatske predlagao sam da se u Hratskoj utemelji Liberal Arts College na engleskom i bude akreditiran preko jednog od američkh sveučilišta. Time bi se privuklo oveći broj studenata iz svijeta i bilo bi to na višestruku korist. Za to nije bilo interesa, a ne mislim da ga ima i danas.
 
– Pobrinuti se da studenti hrvatskog podrijetla koji dolaze u Hrvatsku studirati (možda i ostati) ne budu tretirani kao smetnja ili čak kao čudaci koje su došle u zemlju iz koje bih čini se većina mladih otišla na Zapad. Umogućiti što jednostavniju i lakšu tranziciju iz sredina iz kojih dolaze u hrvatsko društvo i školstvo.
 
– Omogućiti dolazak u Hrvatsku mladjih znanstvenika iz svijeta (ne samo hrvatskog podrijetla), zainteresirati ih za teme koje se tiču Hrvata i Hrvatske. Mislim da bi trebalo barem neke mladje znanstvenike izvana zainteresirati, medju ostalim, za Srednji vijek i Renesansu u Hrvatskoj.  Koliko mi je poznato, malo se tko na ovim stranama tim bavi niti ima što prikladno o tome objavljeno na engleskom.
 
– Budući da kod nas se stvari uglavnom odvijaju na osnovi tko koga pozna, jedan broj znanstvenika (hrvatskog i nehrvatskog podrijetla) koji se bave hrvatskim temama nisu na “hrvatskom radaru.” Treba imati sluha i ljude okupiti, dati im podršku u radu i omogućiti suradnju sa kolegama i prikladnim ustanovama u Hratskoj.
 
– Organizirati i biti domaćin raznim medjunarodnim znanstvenim manjim i većim skupovima. Imati u Hrvatskoj “Study Centers,” “Summer Camps” ili slično za studente i mladje znanstvenike izvan Hrvatske. Omogućiti stranim studentima i mladim znanstvenicima boravak (pa i kraći) u Hrvatskoj gdje se mogu upoznati direktno sa zemljom i narodom o kojem žele studirati, istraživati i pisati. Dosta toga može biti uokvireno u kategoriju “Regional Studies.”
 
– Imati uvida gdje i kad se održavaju kontinentalni ili svjetski skupovi, na vrijeme organizirati panele o hrvatskim temama i biti prisutni na tim svjetskim forumima. Poznato je da se tu radi ne samo o 20-minutnom predavanju, nego i o samoj prisutnosti na takvim skupovima i upoznavanju kolega iz drugih zemlja i iz istih ili sličnih područja znanosti. Takva upoznavanja se pomalo pretvaraju u konkretnu suradnju s drugim znanstvenicima i ustanovama. Čini mi se da mi previše govorimo sebi i svom krugu, a malo drugima.
 
– Relativno se malo stvari iz društvenih znanosti prevodi na engleski. Treba više pisati i/ili prevoditi na taj jezik, jer time ćemo biti prisutniji u svijetu. “Journal of Croatian Studies” ima svoju dugogodišnju tradiciju i dolazi u puno važnijih knjižnica, zato predlažem da se dodje u konkretan dogovor sa CAA i dogovori na koji način dati ovom časopisu novu snagu i da bude još kvalitetniji i redovitiji u izlaženju. To bi bio i važan most izmedju znastvenika u Hrvatskoj i Americi. Za ovu konkretnu suradnju oko Journala, po mom sudu, nema nikakva razloga za čekanje. Treba samo dogovor i dati se na posao. Usput, kod prevodjenja članaka i knjiga s hrvatskog na engleski prečesto su prijevodi “tvrdi,” jer se prevodi doslovno. Trebalo bi prijevod što bolje prilagoditi duhu jezika i stilu čitalačke publike.
 
– Velikom broju Hrvata u Americi su na srcu i hrvatske kulturne i druge ustanove u Bosni i Hercegovini. Predlažem da se nadju bolji i stabilniji načini suradnje nego što su danas izmedju hrvatskih znanstvenika i ustanova u Hrvatkoj, BiH i onih u inozemstvu. To će biti na korist sviju, posebice u čuvanju i jačanju hrvatske kulturne baštine u BiH.
 
– U Americi i drugdje živi i radi jedna generacija Hrvata koja je sad u godinama za mirovinu. Ta generacija je puno više pokretna i materijalno imućnija nego prijašnje. Mnogi iz te generacije će otići živjeti (barem dobar dio godine) u Floridu, Arizonu i drugdje, kao što mnogi iz sjevernijih krajeva Europe idu u Španjolsku ili, kako čitamo, sve više vlada zanimanje za život u Hrvatskoj. Predlažem da naši sociolozi prouče tu pokretljivost i zatim da gospodarstvenici ispitaju mogućnost da se takvim Hrvatima (kojih nije mali broj) pruži prilika da provedu svoju starost ili po više mjeseci svake godine u Hrvatskoj, umjesto u Floridi ili Arizoni. Danas je to itekako moguće ostvariti, a bilo bi to na višestruku korist, uključujući i sigurnu povezanost njihove djece i unučadi sa domovinom njihovih roditelja.
 
–                 Saziv Prvog kongresa znanstvenika po jednom od ministarstava Republike Hrvatske implicira da znanstevnici općenito, pa i oni iz društvenih znanosti, imaju važnu ulogu u hrvatskom društvu, da imaju što reći i da će ih netko “gore” rado čuti. Ali nisam siguran da se to može uzeti za gotov čin. Zato predlažem da Kongres analizira i procijeni da li one koji kontroliraju centre političke i gospodarske moći u Hrvatskoj zaista zanima što hrvatski znanstvenici imaju reći, posebice vandomovinski.
 
Ako se smatra da će se znanstvene analize i prijedlozi uzimati u obizr u procesima donošenja političkih, gospodarskih, odgojnih i drugih odluka, onda predlazem:
 
da Kongres pobliže definira ulogu i mjesto znastvenika u hrvatskom društvu, posebice uloga vandomovinskih znanstvenika u životu i napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
da se utemelje trajna radna tijela neovisnih znanstvenika, koji će svojim analizama i prijedlozima doprinositi napretku Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Ali ako se smatra da vladajuća klasa ne želi čuti mišljenja znastvenika i ako će moguće znastvene analize i prijedlozi kupiti prašinu na nečijim policama, onda Prvi kao i slični kongresi u budućnosti nemaju svrhe.
 
Na kraju, pozdravljam sve sudionike Kongresa, cijeneći vaše napore da bi doprinijeli boljitku Hrvatske. Vjerujm da će na kongresu biti lijep broj izvrsnih izlaganja i prijedloga, ali iskustvo mi kaže da će plodovi ovisiti, ne o dobrim predavanjima i deklaracijama, nego o našoj nesebičnosti, zdravu razumu, samopuzdanju, jasno definiranim ciljevima, i ponajviše o konkretnom radu.
 

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, XXVIII, 2013., str. 431.

 

Knjiga Na izvoru Duhovne Hrvatske i knjiga Stjepana Šešelja Približene daljine Duhovne Hrvatske iz 2009. koju je objavio isti nakladnik, čine jednu cjelinu. Naime, knjiga iz 2009. je nastala na izvorima koji su objelodanjeni u knjizi koju večeras predstavljamo, ali je istovremeno i njen nastavak jer donosi primarne dokumente koji iz prve ruke svjedoče o ljudima i događajima iz onih burnih i presudnih godina za Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je i izvješće o začeću, radu i uspjesima Skcije Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Osim toga, ova izvješća i dokumenti ukazuju tko je tada, a i kasnije, sanjao o Duhovnoj hrvatskoj, o rušenju zidova koji su nas dijelili te izgradnji mostova među Hrvatima diljem svijeta, a kome je, s druge strane, Duhovna Hrvatska, ali ne samo Duhovna, bila nepoželjna. Dakle, knjiga doprinosi rasvjetljavanju povijesnih događanja iz nedavne prošlosti i zato je važan svjedok hrvatske povijesti.

 

Uz čestitke autorima, ovdje ću podsjetiti na Duhovnu Hrvatsku koja živi diljem svijeta ali ju (pre)često ne vidimo ili čak ne želimo vidjeti. Kad se nedavno saznalo da je dugogodišnji ispovjednik novog pape Franje bio Hrvat isusovac, pater Nikola Mihaljević, podrijetlom od Livna, rođen u Zagrebu, posjetio ga je mladi argentinski Hrvat Tomislav Frković, unuk Ivice Frkovića, ministra šumarstva i rudarstva u NDH, i s paterom Nikolom porazgovarao o njegovu životu i radu. Razgovor se može pogledati na YouTubu. Tomislav je ovog divnoga starca, koji je proveo gotovo cijeli život radeći sa i za najsiromašnije, pri kraju razgovora zamolio da, kao glazben čovjek, nešto odsvira na svojim orguljama. On zasvira, i što čujemo? Hrvatsku budnicu “Oj ti vilo, vilo Velebita”!

 

Obojica, Pater Nikola koji je s roditeljima otišao u Argentinu kad mu je bilo 4 godine i Tomislav koji je rođen u Argentini, svjedoče o postojanju Duhovne Hrvatske. Duhovna Hrvatska nadilazi jezik, prostor i vrijeme. On obuhvaća ogroman broj ljudi koji su dvojezični, trojezični ili pak hrvatski i ne govore. Mogao bih navesti mnogo takvih primjera iz druge, treće pa i četvrte generacije Hrvata u svijetu, a da o Gradišćanskim Hrvatima i ne govorim, ili čak njihovim potomcima u Americi. Hrvatska domovina (ili nekima pradomovina), kultura, jezik i duh pripadnosti okuplja nas sve u duhovno zajedništvo. To je Duhovna Hrvatska!

 

Duhovnu Hrvatsku može shvatiti samo onaj tko ima duha, a ne oni koji ispovijedaju filozofiju materijalizma ili pak oni koji, premda to javno ne ispovijedaju, žive bez duha i duhovnosti. Duhovna Hrvatska se ne može izmjeriti nikakvim fizičkim mjerilima. Ona nema širinu, duljinu, visinu, dubinu…, nema granica. Duhovna Hrvatska se može mjeriti samo jačinom ljubavi. Mnogima je to nepoznato, jer oni ljubav za domovinu, za svoj narod, za svoje korijene, za svoju kulturnu baštinu… ne samo da nisu nikad doživjeli, nego je njima Duhovna Hrvatska neznanstvena i nestvarna tlapnja; oni vjeruju samo u materijalno. Da bi čovjek doživio duhovno zajedništvo treba imati duh i srce

 

Danas je „moderno“ biti globalan, mobilan i neukorijenjen… Na jednoj strani se govori o važnosti multikulturalizma, o bogatstvu u različitosti, a istovremeno se nameće, i to beskompromisno, društvo “slobodno” od nacionalnosti, od kulture, od tradicije, od materinskog jezika, od rase, od boje kože, od vjere, od obitelji, od spola, od trajnih moralnih vrjednota… u namjeri da postanemo politički korektni i poslušni potrošači. Duhovna Hrvatska je takvima ne samo nepoželjna i neprihvatljiva, nego ju vide kao neprijatelja svom projektu za ostvarenje najnovijeg modela imperijalizma i totalitarizma s “ljudskim licem”. Hrvatska uskoro ulazi u EU i pitanje je kako će se naši mladi ponijeti u tim novim prilikama. Jedno je sigurno, ako ne budu čvrsto ukorijenjeni u svoju hrvatsku kulturnu baštinu otpuhnut će ih vjetar europskim i svjetskim širinama u nepovrat.

 

Ali i mi koji osjećamo zajedništvo Duhovne Hrvatske i htjeli bismo ga širiti i jačati, višeput nismo dosljedni. Jedno govorimo, a drugo radimo. Naime, poznata je ona izreka da je lakše ljubiti cijelo čovječanstvo nego jednog čovjeka. Tako i mi često volimo i radujemo se uspjesima Hrvata u Novom Zelandu, Australiji, Americi, Gradišću ili Slovačkoj…, ali ne osjećamo tu radost kad su u pitanju Hrvati u Čapljini, Metkoviću, Bugojnu, Vukovaru ili kojem drugom mjestu diljem domovine…. Posebice ne osjećamo Duhovnu Hrvatsku s Hrvatima u susjednom selu! Zaboravljamo da ljubav Duhovne Hrvatske počinje od susjeda pa do Hrvata u Punta Arenasu, Chile, ili Anchorageu, Aljaska. Takva je Duhovna Hrvatska potrebna danas, odnosno takav duh treba širiti i jačati.

 

Nadalje, treba razlikovati Duhovnu Hrvatsku koja se izražava snagom ljubavi od praktičnog povezivanja i slijevanja te ljubavi, talenata i kreativnih snaga u zajedništvo koje bi moglo i trebalo donositi stostruke plodove na svim poljima ljudskih postignuća. Čovjek nije samo duh, nego je spoj duhovnog i materijalnog. Zato Duhovna Hrvatska ostaje virtualna ako nema one fizičke, praktične, konkretne, utjelovljene strane. Baš u ovozemaljskom segmentu našeg zajedništva nastalo je zatišje nakon onog početnog entuzijazma unatrag dvadesetak godina kojeg se svi rado sjećamo. Prigušeno je stvaralaštvo pojedinaca i udruga koje je moglo i trebalo obogatiti cijeli hrvatski narod na svim poljima ljudskog života. Bilo bi vrijeme da to zatišje već jednom prestane!

 

U kontekstu teme ove knjige, složio bih se s autorima da su postojale i postoje snage u domovini Hrvata koje se nisu ne samo radovale samostalnoj Hrvatskoj, nego su nastojale i ometati njezino ostvarenja a, naravno, Duhovna Hrvatska im je bila bauk. Bilo je takvih i u dijaspori. Ali činjenica je da u mnogima koji su navodno sanjali Duhovnu i političku Hrvatsku ti nekadašnji ideali su brzo uvenuli pa i zamrli. Brzo su postali “pragmatični” i nisu odoljeli napastima političke i ekonomske moći koja ih je opčarala. Njihov osobni probitak i moć su im pojeli nekadašnji idealizam i dušu. Sad ih je žalosno čak i vidjeti. To se odnosi ponajprije na mnoge u domovini, ali i pojedince u dijaspori ili iz dijaspore. Takvi su shvatili da bi hrvatska dijaspora i svi oni koje ne mogu staviti pod svoju kontrolu, mogli smetati njihovim osobnim i/ili stranačkim probitcima. I zato su pokušaji Sekcije Društva hrvatskih književnika, kao i mnogi drugi, donijeli dobre, ali samo kratkoročne uspjehe. Sanjari Duhovne Hrvatske mogu i dalje sanjati ali ne dopušta im se tu golemu snagu ljubavi pretočiti u konkretnu moć za opće dobro, u prvom redu Hrvatima u Domovini pa onda i onima u dijaspori.

 

Dubravka Vidak u svom prilogu “Privilegija upoznavanja iseljeničkih svjetova i iseljeničke književnosti” citira pokojnog mi prijatelja prof. Bogdana Radicu: “Tri desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba pridonijela su više njihovu razjedinjavanju, nego li sjedinjenju.” (str. 65) Ja bih samo nadodao da je i to “jedinstvo” prije 1918. bilo samo u hrvatskim glavama a ne kod Srba. Većina hrvatski političara, uključujući i prof. Radicu, to je shvatila tek kad su otišli u Beograd. Ali mi je značajnija zadnja rečenica u njezinu prilogu koja kaže da su veze između Hrvata u domovini i svijetu neraskidive. Nema sada zastora i zidova koji bi nas dijeli, ali postoji “zastor” nemara, nezainteresiranosti, ignoriranja i ne htijenja od strane političkih struktura i ustanova koje su one upregle u svoja kola, kao i medija. Ali i ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti. Snaga njezine ljubavi u prošlosti nikada nije zatajila, a ne će zatajiti ni u budućnosti. Duhovna Hrvatska će postojati dok postoji ljubavi za Hrvatsku, a ljubav je vječna!

 

Čapljina, 23. travnja 2013.

Tenth Anniversary of Dayton

TENTH ANNIVERSARY OF DAYTON

Ante Čuvalo – Chicago

Hrvatska revijaYear V/2005, No 4, pp. 49-53.

In Place of an Introduction

My eldest brother Vlatko lives in Proboj near Ljubuški, Bosnia and Herzegovina, where I was born. His children and grandchildren are an offshoot of a tree-of-old that set its roots centuries ago. As a Croatian and a Catholic, my brother “enjoyed” all the “blessings” (including imprisonment) that were part and parcel of Yugoslavia, communism, the recent war in Bosnia-Herzegovina , and the Dayton Accords. His is a typical Croatian family that lived and survived by working, praying, looking after its own, and respecting others, including those who were different from them. His wish is to continue to live in that manner but in freedom and justice, and with a sense of security that rings true.

As it was for the majority of Croatians in Bosnia-Herzegovina who lived under the previous regimes, it was clear to him who was master over him. Not only was he without rights, but as a Croat he was “marked” as an enemy of the state even prior to his birth. True, under Dayton’s Bosnia-Herzegovina he is not spied on or bugged; he is free to sing any patriotic song he wishes and can say what he will; he moves about freely; he associates with whom he pleases and votes for whom he wishes. Seemingly, all appears to be in order. Although ten years have passed since the sound of guns has ceased in that land, my brother does not feel that he is living a “normal” life nor does he experience Bosnia and Herzegovina as a “normal” state. He is “free,” he lives in a “democracy,” yet he is very much aware that all that takes place in that land which is fateful and vital does so in his name (in the name of the people)—but really without him, without the concrete person, without the citizen. What is more, as a Croat he is suspected of being a disloyal citizen of his internationally recognized country.

Even those who supposedly represent him as a Croat and those who wish to represent him as no more than an “undefined” citizen, as well as those who arrived from the “civilized” part of the world and who assumed the fate of Bosnia-Herzegovina in their hands, have set up such a system of governance that my brother, and all who are like him, have no connection to their various “processes,” economic programs, or political, social, cultural and educational constructs and experiments. They create a country along with its political, economic, and cultural constructs for him, his children and grandchildren, but without his participation and at his expense. It is not only the politicians who do not care what my brother and the ordinary mortals think: all those “missionaries” of various persuasions as well as those well-paid “experts” for the “Bosnian question” care little as well. They look to their own interests, push their own ideologies, or test their latest socio-political theories on this land and its peoples that remain foreign to them. They build from the top down; they build “their” Bosnia-Herzegovina. The consequences of all of this are quite evident for all to see. Those who survived and remained at home eke out a living while the young long to escape wherever. People are saturated with the feeling of uncertainty, hopelessness, and even fear because they cannot even begin to fathom what shape their country will take in the future or what place someone like my brother, his children and grandchildren, and the Croat people in general, will have in their native land.

The causes for such a state of being are multi-layered and complex. However, one of the key causes is the Dayton Accords. Instead of having established the basis for a stable and normal course of life for all the citizens of Bosnia-Herzegovina, the Accords made a firm and just constitutional structure for the country impossible. If this course of action continues, both the people and the country will float aimlessly toward yet another catastrophe—one that will once again open the door to yet another “process” of “solving Bosnian question.”

Dayton as Millstone

The Dayton Accords, that is, its signatories, stopped the war in progress; however, they made possible the continuation of that war in a different manner. The portion of the Accords that dealt with military questions was clearly defined. The international military force (IFOR, and its successor forces) was guaranteed the necessary military might and legal power to carry out the agreed-to mission. They succeeded in that task. To the joy and amazement of many, the sound of weaponry was silenced—all because it was clear to everyone what the military demands were and because IFOR acted decisively.

On the other hand, the portion of the Accords that dealt with constitutional questions and civil life was and continues to be a stone around the neck of Bosnia-Herzegovina. A country with three officially recognized constituent peoples was divided into two proportional entities. Out of those entities, an almost “pure” ethnic Serbian Republic (RS) was created, while the other was Federation of Bosniacs/Muslims and Croats with ten cantons. The area of Brcko became a self-contained republic of sorts, while Mostar was placed under the direct administration of Europe. Meanwhile, Bosnia and Herzegovina—a country of 14 constitutions, 14 governments, and 180 ministers—became (and remains) a huge, unresolved question. Clearly, it is not spelled-out as to whether the Dayton Accords were the start of a better future or the beginning of the end for Bosnia-Herzegovina. It is in such a contradiction that the Bosnian “straight jacket” (as a former international official to Bosnia-Herzegovina called it) was fashioned.

Furthermore, all the burning questions such as the return of refugee and those forced from their homes, the missing, war criminals, the organization and holding of elections, possible changes to the Constitution, human rights, minority rights, the judiciary, the school system, banking institutions, economic renewal, the formation of a new police force, the safe-guarding of the nation’s borders, etc. was given over to various international organizations. These organizations neither were given clearly defined authority or power. Even less, they do not have the will to resolve such questions openly, clearly, or justly. The International High Commissioner, along with a massive and highly paid bureaucracy, was appointed to coordinate the execution of the Dayton Accords—that is, to rule over Bosnia-Herzegovina as a Sovereign who holds all authority in his hands while not being held responsible to answer to anyone for his (mis)deeds.

Colonialism in the Name of Freedom

Not all that long ago, the British, French, and other western European brands of colonialism were justified as being a part of a civilizing mission. The leading liberal intellectuals of the time were busily engaged not only in promoting the ideas of freedom within their own lands but also in supporting the spread of a liberal brand of colonialism. Thus, for example, we have the well-known de Tocqueville advocating personal freedoms while at the same time justifying the French occupation of Algeria.

However, times change and so does colonialism. Today’s brand of colonialism is far more polite and subtle. Today, it is not “well-bred” to simply occupy and assume rule over someone else’s land. Aside from that, it is too expensive to do so and can be dangerous. Today, an indirect form of colonialism is imposed. True, it tends to be a bit more complicated than in the past, but it is packaged more nicely; it is, therefore, more easily “sold” to the world at large, and tends to be more remunerative than in the past. Furthermore, today’s colonialism is multi-centered and infuses itself through international markets, through multi-national corporations, bilateral and multi-lateral economic agreements, as well as through global organizations and institutions. Its tentacles also spread through various funds, investments, banks, media domination, educational and cultural institutions, and through various self-serving organizations for human, minority and even animal rights groups, as well as through international courts.

Post-communist “transitional” countries and those of the Third world are most favorable and fertile sites for this brand of neo-liberal colonialism—one that does not hesitate to make use of highly non-liberal methods so as to realize a society that is not democratic but rather one that is—to be politically correct—“a civil and open society.” The two, however, are not the same. In a democratic society the people have (or are supposed to have) the fate of their nation in their own hands, while in an “open” neo-colonial society the sovereignty of the people “eludes” the voice of the people while someone else slowly implements “politically correct” policies. Even peoples in countries that are traditionally considered to be powerful nations are beginning to come to grips with the fact of globalism and multi-centered colonialism that tends to undermine their civic power, their jobs, their economic stability, and imposes upon them an intellectual and ideological obedience along with an absolutistic global relativism of all values.

The old and new forms of colonialism are interwoven in war-torn Bosnia-Herzegovina, that is a sovereign country, a member of the UN, but it is without any real sovereignty. The country is really ruled by Brussels through the self-elected Peace Implementation Council (PIC) and the High Commissioner. They, and all others who involve themselves in the fate of Bosnia-Herzegovina clearly serve their own interests and have their own plans for its future. Regular elections are held in the land. The people are free to vote for those who have received the imprimatur of the High Commissioner. The politicians elected thus become the middle layer between the people and the international rulers in the country. Their formal legitimacy is derived from the people who elected them, but this is a farce: their role depends entirely on the political will of the High Commissioner and those who appointed him—not on the people who elected them.

Besides the absolutistic power of the High Commissioner, the fate of Bosnia-Herzegovina is put in the hand of an entire witches’-brew of every possible sort of “well-wishers,” and “benefactors,” along with an army of “experts” whose only desire is to “civilize” Bosnia-Herzegovina and to make of her something that she is not—not to mention those who “fish” in murky waters. Contradictions of the Dayton Accords serve well everyone except those who would want Bosnia-Herzegovina to move in the direction of political, social, and economic stability—in other words, to become a country where one can live “normally” and freely.

Circling or Dividing of the Bosnian-Herzegovinan Triangle

In as much as the international power brokers did not intend to assure a true peace in a multi-national Bosnia-Herzegovina, nor to put in place a constitutional basis for its three constituent peoples to commonly build a better future for themselves, they in fact left an opening for the war to continue without gunfire. The battle for various political outcomes in Bosnia-Herzegovina—as well as in its neighborhood—continues. We will only mention the most important “visions” that serve as the basis of the battle over Bosnia and Herzegovina of tomorrow.

We will begin with the Serbs since their national dream is most clear. Even though the leaders of the Bosnian-Herzegovinian Serbs at the time (1995) bitterly opposed the Dayton Accords—because they sought much more—today, all Serb political, social, and religious forces within the RS, (Republika Srpska), in Serbia proper, and in the Serbian diaspora firmly stand behind the Dayton Accords—that is, behind an “ethnically pure” RS. According to their interpretation of the Accords, Dayton opened the door to the process of eventual secession of the RS from the remaining parts of Bosnia-Herzegovina and the eventual unification with Serbia proper. Therefore, the Republika Srpska is not their final goal: it serves as the key to Serbia’s further “incursion to the West,” and to the realization (sooner or later) of its dream of a Greater Serbia wherein it will ultimately find and incorporate the “temporarily lost” Serbian parts of the Republic of Croatia. The possibility of a “tri-entitized,” a cantonized or regionalized Bosnia-Herzegovina would bring into question the intended historical role of the RS. For this reason Dayton’s Bosnia-Herzegovina and the RS within it (for now, at least)—even though it presently finds itself in an unenviable position in every regard—is the only choice. The Serbian logic continues to unfold: all must be endured so as to realize the centuries-old dream of a Greater Serbia which is the ideal of its “heavenly people.” Hence the Serbs are (for the present) the most zealous guardians of Dayton’s Bosnia-Herzegovina.

The dreams for Bosnia-Herzegovina’s future as envisioned by the political, cultural, and religious elite among the Bosniacs are, at first glance, fanciful and multi-faceted. It is not, however, difficult to reduce them to two basic tendencies. One group would wish to create a unitary Bosnia—(the majority find Herzegovina to be a major hindrance to their nation-building project)—one wherein the Bosniacs/Muslems, because they are the population’s majority, would play the role of guardians of the state. Bosnia (and Herzegovina) would become a mini-Yugoslavia. Bosnianism would replace Yugoslavism, the Bosniacs would assume the role of yesterday’s Serbs, and a Muslem/Bosniac Sarajevo would replace Serbian Belgrade. This national program, among other things, is clearly stated by the designation of the language as “Bosnian” as opposed to let us say Bosniac or even Bosnian-Herzegovinian language.

The alternative to the first model is the acceptance of the country’s division into two entities as imposed by Dayton. Eventually, however, the Bosniac-Croat Federation would be transformed into a Bosniac/Muslim Republic: the thought is that eventually the Croats as the minority partner within the Federation would die off by various means or else would simply become an ethnic minority. In this manner the mini-Greater Bosniac dream would come to be realized while at the same time the Bosniac/Moslem element in the RS would increase, their thought being that time is on their side. After all, even according to God’s universal plan Islam is to prevail. It would seem that the ruling Bosniac elite around the Party of Democratic Action (SDA) that signed the Dayton Accords considered the mini Greater-Bosniac dream more realistic for the moment and thus played (and continue to play) to the Serbian card more so than to a partnership with the Croats in a united effort to defeat the realization of a Greater Serbia. While the adherents of this view consider such action as a wise course of political realism, there are other forces among the Bosniacs that condemn the leadership of the SDA as being Serbophiles who have brought Bosnia-Herzegovina to the edge of destruction.

Though all the important Bosniac political, civil, and religious forces within Bosnia-Herzegovina might perhaps be amenable to some sort of non-ethnic regionalism, they all reject a tri-national Bosnia-Herzegovina in which its three peoples would be guaranteed the same and equal rights and responsibilities in a united country. All Bosniac political groupings swear to a “civil” and multi-ethnic Bosnia (or perhaps some Bosnia-Herzegovina); however, their idea of a “civil” and “multi-ethnic” Bosnia is little more than a shiny candy wrapper covering the ideology that espouses a Greater-Bosniacism, wherein Bosniacism, or perhaps Bosnianism, as the other face of that same ideology, would be accepted (sooner or later) as the national identity of all its citizens. In such manner, the traditional Bosnia-Herzegovina would transmogrify into a multi-ethnic state in which, of course, the Bosniacs would be the “basic people” as well as the guardians of the state. However, where there are “basic people” there are also “non-basic people” and where there are “guardians” of the country there must also be those who are to be “guarded” against!

It is a reality that the Croats in Bosnia-Herzegovina have no fundamental vision for its future. Through the last fifteen years or so, there were various dreams as well as conscious or subconscious deceptions or perhaps self-delusions about a division of Bosnia-Herzegovina. They failed to grasp that the Croats in Bosnia-Herzegovina during the war were simply one of the tactical cards played by the officialdom in Zagreb in defense of the Republic of Croatia. This is precisely why the Croat Republic of Herceg-Bosna was so easily written off. The Republic of Croatia made possible the Dayton Accords through its military action designated as “Oluja.” It signed the Accords not because of the Croats in Bosnia and Herzegovina, but rather because of the interests of the Republic of Croatia—or so it seemed at the time.

Judging by what one can hear or read concerning the various current visions for the Bosnia-Herzegovina of tomorrow, one can, nonetheless, find a common denominator among the Croats. They are in favor of changes in the Dayton Accords. They seek a Bosnia-Herzegovina that will assure Croats lasting civil and national rights and as well as full equality. They are less concerned as to what constitutional means might achieve their goal, although, there is much talk about a possible third entity or else cantonization od the country, similar to the Swiss constitutional model. Certainly, there are those—chiefly in Herzegovina—that would like to see the dissolution of Bosnia-Herzegovina and the incorporation of their villages within the Republic of Croatia. However, for the majority, a predominant and realistic concern for the preservation of their centuries-old hearth and home is at play rather than some sort of dream of a Greater Croatia at the expense of Bosnia-Herzegovina. It is as important to mention that no great interest exists within Republic of Croatia for the present conditions in Bosnia-Herzegovina, much less interest in usurpation of some of its parts.

One must point out that along with the Bosniac point of view, there are other groups within the land that advocate a “civil” Bosnia-Herzegovina. They too are in favor of changes to the Dayton Accords; however, they reject in advance all solutions that take into account any national factors. As for them, they do not acknowledge any collective rights but only individual rights. The fundamental principle, as far as they are concerned is the one that states: one person, one vote. They are in favor of a Bosnia (and Herzegovina) in which the notion of nation and state are identical. They say that their model is the multi-ethnic American model; however, in essence they have remained true to the old Yugoslav myth of “brotherhood and unity,”—a myth wherein they were at least some sort of elite class. They also wish to retain their status as the cream of Bosnian-Herzegovinian society in the name of the ethno-religious group that they happen to belong to.

There are two important forces within international circles who oppose a traditional Bosnia and Herzegovina. One group is in a hurry to “develop” a sense of Bosnian national identity among the people. Their reasoning is that by doing so they will cleanse individuals and groups from their roots and thereby make possible a class of “pure citizens.” Despite so many bloody proofs that this sort of forced societal construct does not solve—but rather worsens—relations between individuals and peoples, they, nonetheless, favor a Bosnia (and Herzegovina) that would become a melting pot of peoples. Bosniac nationalists of various persuasions and those proponents found among all three Bosnian-Herzegovinian peoples who favor a “civil” but unitaryBosnia are eager to side with such international forces. They see them as tactical allies. By doing so, they gain additional political and even material power.

There is a second, but somewhat smaller group to be found outside the country that is comprised of geopolitical “realists.” Some of them advocate the division of Bosnia-Herzegovina into three parts. Others among them advocate its division into two parts. In both instances, the RS (Republika Srpska) is seen as a reality and its eventual unification with Serbia proper is presumed. On the other hand, some see today’s Croat-Bosniac Federation as Bosniac republic of tomorrow, while still others would urge that the western portion of Herzegovina be assigned to Croatia. The Serbs see the “realists” as their best allies while some Croats in Herzegovina calculate that “something is better than nothing,” or else, they hope that at least their native place will be united to the Republic of Croatia so such “realism” is acceptable to them.

Reveries over Nationalism

Among the most vocal international groups that have great influence on the future of Bosnia and Herzegovina are the various (in most cases) self-proclaimed experts. They see nationalism as the source of all problems that beset the former Yugoslavia and the present situation in Bosnia-Herzegovina—most especially that of the Serbs and Croats—whom they intentionally equate. However, the day-dreams and constructs that these self-proclaimed experts wish to impose on Bosnia-Herzegovina do more to muddy the situation in the country than to clarify it. They are so insistent on their vision that one may with justification start doubting if their true intention is to help to resolve the existing socio-political problems of Bosnia and Herzegovina, or something else.

It is as though these advocates of an “open” a-national society forget that in this part of Europe (as in most of the world) the forging of a national consciousness has preceded the independent state. In fact, the newly-formulated nationalism of the Bosniacs is not the result of state independence of Bosnia-Herzegovina. That nationalism simply entered into a new and more exuberant phase of its development since the dissolution of Yugoslavia. Such advocates must not forget that even in America—a land they frequently cite as the model of a “civil state”—every so often changes its electoral boundaries based on ethnic and racial factors: American society, as well, does not live in some sort of faceless and pure “civil” vacuum.

It is interesting to note that these same forces are, in theory, opposed to any sort of nationalism. Yet, in practice, they promote this newly-forged Bosnian nationalism by calling upon a historical myth that suggests some sort of “Bosnian cosmopolitanism” that is supposedly innate and extends back to the times of Medieval Bosnia and the Ottoman Conquest as well as to the yesteryear time of “brotherhood and unity”—a unity and brotherhood that the nationalism of modern-day Croats and Serbs is said to have put into a state of disorder. They, of course, now wish to restore that lost order in a new set of clothes. Furthermore, these advocates pass over the nationalism of the Bosniacs in silence while setting forth Croat and Serb nationalism as being equal and one and the same. Their silence has both a political and propaganda purpose—one that does not lend itself to a clarification of constitutional and existential questions in Bosnia-Herzegovina. All those who are fair-minded can easily discern who and why the war in Croatia and in Bosnia-Herzegovina was initiated. They can also discern just as easily that the Greater-Serbia-expansionism and that the Bosnian/Bosniac-unitarism of today are far greater dangers for the continued existence of Bosnia-Herzegovina and not Croat nationalism. Those two are the key problems facing the solution of the Bosnian-Herzegovinian question. Croats simply have as their goal the assurance of lasting constitutional rights and equality within a tri-national Bosnia-Herzegovina.

In Place of a Conclusion

While a fateful battle rages over the Bosnian-Herzegovinian question, my brother Vlatko and his offspring, whose very lives and future are at stake, in the meantime, is simply a non-existent factor in that struggle. They simply must accept that which is forced upon them in the name of freedom by the major powers. It was thus in Bosnia and Herzegovina through the centuries—and it’s as though it must continue to be thus even today. Were anyone to bother to ask common folk like my brother, the Bosnian-Herzegovinian question is not as irresolvable as might seem. They desire peace, true freedom, and a country that will guarantee them a secure life by virtue of law, and in essence, to be that which they are by virtue of nationality, faith, language and culture. They fail to see why individual rights and the rights of peoples in Bosnia and Herzegovina need to be confronted rather than harmonized. They cannot understand why individuals must be “altered” into something that they are not and thereby force them (perhaps intentionally) to be “enemies” of the state rather than positive citizens. Precisely because of such a political stance, the former state disintegrated.

Let those who truly wish what is good for Bosnia-Herzegovina and its citizens cease to force various ideological reveries along with socio-political experimentations. Such reveries and experiments will, sooner or later, lead to new crises and bloodshed. The same approach that was used to end the war ten years ago, namely, a direct, practical, and determined approach to the military engagement, must be used to find a constitutional solution wherein all three constitutive peoples of Bosnia-Herzegovina along with all its citizens will be truly equal and free. In order for this to happen, Dayton’s Bosnia-Herzegovina must be brought to an end. In its place, a just and lasting constitutional solution must be guaranteed wherein each of its three peoples as well as each individual will be able to live and to create a better future for himself and for Bosnia-Herzegovina.

Translated by Dusko Condic – Chicago

Deseta obljetnica Daytona

DESETA OBLJETNICA DAYTONA

Ante Čuvalo – Chicago

Hrvatska revijaGodište V./2005., broj 4., st.49-53.

Umjesto uvoda

U Proboju blizu Ljubuškog, Bosna i Hercegovina, gdje sam rođen, živi moj najstariji brat Vlatko. Njegova djeca i unučad su mladice iz starog panja koji se već stoljećima tamo zakorjenio. Kao Hrvat i katolik, on je proživio sve „blagodati“ (uključujući i zatvor) koje su doše s Jugoslavijom, komunizmom, nedavnim ratom u Bosni i Hercegovini i daytonskim sporazumom. Tipična je to hrvatska obitelj koja je živjela i preživjela radeći, moleći, čuvajući svoje i poštujući druge i drugačije, i tako bi željela i dalje živjeti, ali u istinskoj slobodi, pravdi i sigurnosti.

Za prijašnjih režima njemu je bilo vrlo jasno (kao i većini Hrvata u BiH) tko nad njim gospodari. Ne samo da je bio bezpravan, nego, kao Hrvat, bio je i prije rođenja označen kao neprijatelj države. U daytonskoj Bosni i Hercegovini nitko ga ne prati ili prisluškuje; pjeva i priča što hoće, slobodno se kreće, druži se s kim želi i glasuje za koga hoće. Prividno sve izgleda uredu. Ali premda je prošlo deset godina od kako u toj zemlji oružje šuti, moj brat ne osjeća da „normalno“ živi niti doživljava Bosnu i Hercegovinu kao „normalnu“ državu. On je „slobodan“, živi u „demokraciji“, ali je vrlo svjestan da se sve važno i sudbonosno u toj zemlju odvija u ime njega (u ime naroda) ali bez njega; iznad konkretna čovjeka, građanina. Još i više, kao Hrvata i dalje ga neki smatraju nelojalnim građaninom njegove međunarodno priznate države.

I oni koji ga naime zastupaju kao Hrvata i oni koji bi ga htjeli zastupati samo kao „nedefinirana“ građanina, kao i oni koji su došli iz „civiliziranog“ dijela svijeta i preuzeli sudbinu Bosne i Hercegovine u svoje ruke, uspostavili su takav sustav vladavine da moj brat i svi kao on, nemaju s njihovim raznim „procesima“, gospodarskim programima ili političkim i društvenim nadogradnjama i eksperimentima, nikave veze. Oni stvaraju državu i u njoj političke, gospodarske, kulturne i obrazovne nadogradnje za njega, njegovu djecu i unučad, bez njega i na njegov račun. Ne samo političare, nego i razne skupine „misionara“ različitih uljudnosti i dobro plaćene „stručnjake“ za bosanskohercegovačeko pitanje, ne zanima šta moj brat i obični smrtnik u Bosni i Hercegovini misli i osjeća. Oni slijde svoje interese, nameću svoje ideologije ili isprobavaju najnovije društveno-političke teorije u tuđoj zemlji i na tuđim životima. Oni zidaju odzgo, oni grade „svoju“ Bosnu i Hercegovinu. Posljedice svega toga su lako uočljive. Oni koji su preživjeli i ostali doma životare, a mlađi bi htjeli odprhnuti bilo kamo. Ljudi su prožeti osjecajem nesigurnosti, beznđem, pa i strahom, jer se još i ne nazire kako će ta zemlja i država izgledati u budućnosti i koje će mjesto u njoj imati moj brat, njegova unučad i hrvatski narod kojem pripada.

Uzroci takvom stanju su mnogostruki i slojeviti, ali jedan od ključnih je daytonski sporazum, koji je, umjesto postavljanja temelja stabilnosti i normalizaciji života za sve narode i građane Bosne i Hercegovine, onemogućio temeljit, čvrst i pravedan ustavni ustroj zemlje. Ako se ovako nastavi, i narod i država će plutati do opet nekakve druge katastrofe, kad će se ponovo „riješavati“ bosanskohercegovačko pitanje.

Daytonski mlinski kamen

Daytonski sporazum, to jest njegovi potpisnici, zaustavili su tadašnji rat oružjem, ali su omogućili nastavak rata na druge načine. Dio sporazuma koji se ticao vojnih pitanja bio je jasno definiran. Međunarodnim vojnim snagama (IFOR-u i njegovim nasljednicima) bila je osigurna potrebna vojna moć i ovlasti za provedbu dogovorenoga, i one su uspješno obavile svoj zadatak. Na radost i čuđenje mnogih, oružje je trajno zašutjelo jer se u vojnom pitanju znalo što se hoće i odlučno postupilo.

Na drugoj strani, dio sporazuma koji se odnosi na ustroj države i na civilni život bio je i ostao mlinski kamen oko vrata Bosni i Hercegovini i onima koji bi u njoj htjeli osigurati slobodan i normalan život. Državu sa tri priznata konstitutativna naroda popolovilo se na dva po omjeru umalo ista entiteta. Od jednog se stvorila etnički gotovo „čista“ Republika Srpska (RS), od drugog desetokantonska Federacija Bošnjaka i Hrvata, Brčko postaje svojevrsna republika za sebe i Mostar dolazi pod direktnu upravu Europe, a Bosna i Hercegovina, država sa 14 ustava, 14 vlada i 180 ministara, (p)ostala je veliki upitnik. Nije se doreklo je li Bosni i Hercegovini Dayton početak bolje budućnosti ili početak kraja. U takvom je protuslovlju krojena, kako jedan od bivših međunarodnih dužnosnika u BiH reče, luđačka košulja za daytonsku Bosnu i Hercegovinu.

Nadalje, sva goruća pitanja, kao povratak protjeranih i izbjeglih, pronalazak nestalih, ratni zločini, organiziranje i provedba izbora, moguće izmjene i dopune ustava, ljudska i manjinska prava, sudstvo, školstvo, banke, obnova gospodarstva, formiranje nove policije i vojske, sigurnost granica itd., Dayton je raspodijelio raznim međunarodnim ustanovama koje nemaju ni jasno definirane ovlasti niti moć, a još manje volje rješavati ih otvoreno, jasno i pravedno. Međunarodni Visoki Predstavnik, uz pomoć masovne i dobro plaćene birokracije, je postavljen koordinirati provodbu Daytona, odnosno vladati Bosnom i Hercegovinom kao suveren koji ima sve ovlasti, a za svoja (ne)dijela nikome na polaže račune.

Kolonijalizam u ime slobode

Ne tako davni britanski, francuski i drugi zapadnoeuropski kolonijalizam bio je opravdavan civilizacijskom misijom. Vodeći liberali tog vremena bili su angažirani intelektualci ne samo u promicanju slobodarskih ideja u svojim zemljama, nego i u potpori širenja liberalnog kolonijalizma. Tako, na primjer, dobro nam poznati Tocqueville na jednoj strani je veliki zagovornik osobnih sloboda, a na drugoj opravdava i podržava francusku okupaciju Alžira.

Ali vremena se mijenjaju, pa i kolonijalizam. Današnji kolonijalizam je uljudniji i suptilniji. Nije danas „pristojno“ jednostavno okupirati i vladati tuđom zemljom. Uostalom, to je preskupo i zna biti opasno. Danas se nameće indirektni kolonijalizam, koji je malo kompliciraniji, ali ljepše je pakiran, lakše ga je svijetu „prodati“ i unosniji je nego onaj bivši. On je višecentričan i uvlači se kroz tržište, međunarodne tvrtke, gospodarske bilateralne i multilateralne ugovore, kroz globalne organizacije i ustanove, razne fondove, investicije i banke, dominacijom u medijima, školstvu i kulturi, kroz razne sebi-služeće organizacije za ljudska, manjinska, životinjska i druga prava, te međunarodne sudove.

Postkomunističke „tranzicijske zemlje“ i one Trećeg svijeta, su najpovoljnije tlo za ovu vrstu neo-liberalnog kolonijalizma, koji se neustručava poslužiti i neliberalnim metodama da bi ostvario, ne demokratsko, nego kako se to danas politički korektno veli „civilno i otvoreno društvo“. A nije to jedno te isto. U demokratskom društvu narod ima (ili bi trebao imati) sudbinu države u svojim rukama, a u otovreno-neokolonijalnom suverenitet „izmče“ narodu i netko drugi ga pomalo preuzima. Ali narodi i u tradicionalno moćnim zemljama počinju se suočavati sa globalnim i višecentričnim kolonijalizmom koji sve više podkopava njihovu građansku moć, radno mjesto i ekonomsku stabilnost, te nameće ideološku i intelektualnu poslušnost, i globalni apsolutistički relativizam svih vrednota.

U ratom razrušenoj daytonskoj Bosni i Hercegovini prepliće se stari i novi tip kolonijalizma. To je suverena država, članica UN-a, ali bez stvarnog suvereniteta. Njom se vlada iz Bruxelles-a, preko samo-birajućeg PIC-a (Peace Implementation Council) i Visokog Predstavnika, a oni i svi drugi koji se upliću u sudbinu Bosne i Hercegovine imaju u njoj svoje interese i za nju svoje planove. U zemlji se održavaju redoviti izbori u kojima narod bira one koji dobiju imprimatur Visokog Predstavnika, a izabrani političari postali su s(l)oj ljudi, politička klasa, koji su između naroda i „međunarodnjaka“. Njihov legitimitet se formalno temelji na narodu koji ih je birao, ali to je farsa jer oni i njihove ovlasti ovise o političkoj volji ne naroda, nego Visokog Predstavnika i onih koji su ga postavili.

Osim apsolutističke vlasti Visokog Predstvnika, u Bosni i Hercegovini i oko njezine sudbine vrzino kolo vije cijela vojska svih mogućih „dobroželjitelja“ i „dobročinitelja“, te raznih „stručnjaka“ koji žele „civilizirati“ Bosnu i Hercegovinu i od nje napraviti nešto što ona nije. One koje materijalno love u mutnome ne treba ni spominjati. Nedorečenosti daytosnkog sporazuma svima dobro dođu, osim onih koji bi željeli i htjeli da Bosna i Hercegovina već jednom krene prema političkoj, društvenoj i gospodarskoj stabilnosti; da postane zemlja u kojoj se može slobodno i „normalno“ živjeti.

Djeljenje ili zaokruživanje bosanskohercegovačkog trokuta

Međunarodoni čimbenici, budći da nisu išli za tim da osiguraju u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini pravedan mir i da pomognu postaviti ustavne temelje na kojima bi tri konstitutivna naroda i svi građani u zemlji gradili zajedničku bolju budućnost, ostavili su prostor nastavaka rata bez oružja. Nastavlja se, dakle, borba za različite političke ishode u Bosni i Hercegovini, pa i u njezinu susjedstvu. Ovdje ćemo navesti samo one najvažnije vizije oko koji se vodi borba za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu.

Počet ćemo od Srba jer njihov nacionalni san je najjasniji. Premda su se tadašnje (1995.) vođe bosanskohercegovačkih Srba žestoko opirale daytonskom sporazumu (jer su tražili puno više), danas sve srpske političke, društvene i vjerske snage (u RS, u Srbiji i srpskoj dijaspori) koje među Srbima iole nešto znače čvrsto stoje na obrani Daytona, odnosno „etnički čiste“ RS. Po njihovu tumačenju sporazuma, Dayton je otvorio vrata procesu odcjepljenja RS od ostalih djelova Bosne i Hercegovine i njezinu budućem ujedinjenju sa Srbijom. Dakle Republika Srpska nije konačni cilj, nego ključ za dalji „prodor na zapad“ i ostvarenju (prije ili kasnije) velikosprskog sna u kojoj će se naći i „trenutačno izgubljeni“ dijelovi Republike Hrvatske. Moguća tro-entitetska, kantonizirana ili regionalizirana BiH bi dovela u pitanje namjenjenu povijesnu ulogu RS i zato za Srbe daytonska BiH i u njoj (zasad) RS, premda u nezavidnom gospodarskom i društvenom stanju, je jedini izbor. Slijedi se logika da treba sve izdržati za ostvarenje vjekovnih velikosrpskih ideala „nebeskog naroda“. Zato su Srbi (zasad) najrevniji čuvari daytonske Bosne i Hercegovine.

Snovi bosnjačke političke, kulturne i vjerske elite za buduću Bosnu i Hercegovinu su na prvi pogled maštoviti i višebojni, ali ih nije teško sažeti u dvije temeljne odrednice. Jedni bi htjeli ostvariti unitarnu Bosnu (za većinu Hercegovina je samo smetnja u bošnjačkom državotvornom projektu) i u njoj bosansku državnu naciju u kojoj bi Bošnjaci/muslimani, kao većinski narod, imali ulogu čuvara države. Bosna (i Hercegovina) bila bi mini-Jugoslavija, Bosanstvo bi zamjenilo Jugoslavenstvo, Bošnjaci jučerašnje Srbe i muslimansko/bošnjačko Sarajevo srpski Beograd. Ovaj nacionalni program se, među ostalim, jasno izražava u „bosanskom“, a ne bošnjačkom ili pak bosansko-hercegovačkom jeziku.

Alternativa prvom modelu je prihvaćanje daytonske podijele zemlje na dva entiteta i postepeno pretvaranje bošnjačko-hrvatske Federacije u bošnjačku/muslimansku republiku, računajći da će Hrvati kao nejači partner u Federaciji na razne načine odumrijeti ili postati samo etnička manjina. Na ovaj način bi se ostvario mini-velikobošnjački san, dok bi se u isto vrijeme jačao bošnjački/muslimanski elemenat u RS računajući da je vrijeme i po božanskom zakonu na njihovoj strani. Izgleda da je kod potpisivanja Daytona vladajuća bošnjačka elita oko SDA i njezinih saveznika smatrala ovaj mini-velikobošnjački san za sad realnijim te je igrala (i igra) više na srpsku kartu, nego na partnerstvo s Hrvatima u zajedničkom suzbijanju ostvarenja velike Srbije. Dok njezini sljedbenici ovu taktiku smatraju mudrim političkim realizmom, neke pak druge bošnjačke snage osuđuju vodstvo SDA za srbofilstvo kojim su Bosnu i Hercegovinu doveli na rub propasti.

Sve važnije bošnjačke političke, društvene i religijske snage dok bi možda pristale na neku vrstu neetničkog regionalizma, odbijaju tronacionalnu BiH u kojoj bi njezina tri naroda imala zagarantirana ista prava i iste odgovornosti u zajedničkoj državi. Sve se bošnjačke političke grupacije zaklinju u „građansku“ i multietničku Bosnu (ili neki Bosnu i Hercegovinu), ali ono „građansko“ i „multietničko“ je svjetlucavi omot oko velikobošnjačke ideologije po kojoj bi bošnjaštvo ili pak bosanstvo, kao drugo lice iste ideologije, bilo prihvaćeno (prije ili kasnije) kao nacionalni identitet svih građana. Time bi se tronacionalna Bosna i Hercegovina pretočila u multietničku u kojoj bi, naravno, Bošnjaci bili „temeljni narod“ i čuvari države. Ali gdje ima „temeljnih“ ima i „netemeljnih“ i gdje ima čuvara države, mora biti i onih od kogo bi ju trebalo čuvati!

Stvarnost je da Hrvati Bosne i Hercegovine nemaju zajedničku temeljnu viziju za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu. Zadnjih petnaestak godina bilo je različith snova, kao i svjesna ili nesvjesna zavaravanja i samozavaravanja oko moguće podijele Bosne i Hercegovine, dok nisu mnogi shvatili da su ipak Hrvati BiH tokom rata bili samo jedna od karata u taktiziranju službenog Zagreba oko obrane Republike Hrvatske. Zato je Hrvatska Republika Herceg-Bosna tako lako i otpisana. Republika Hrvatska je „Olujom“ omogućila i zatim potpisala Dayton ne radi Hrvata Bosne i Hercegovine, nego radi interesa (ili se barem tako mislilo) Republike Hrvatske.

Sudeći po onome što se može čuti i pročitati, današnjim različitim vizijama za sutrašnju Bosnu i Hercegovinu ipak se među Hrvatima BiH može naći zajednički nazivnik. Oni su za promijenu Daytona i traže Bosnu i Hercegovinu koja će im trajno osigurati građanska i nacionalna prava i ravnopravnost. Manje im je važno kakvim ustavnim odrednicama bi se to osiguralo, premda se najviše govori o trećem entitetu ili švicarskom modelu kantoniziranog ustroja države. Zasigurno, ima i onih, u prvom redu u Hercegovini, koji bi još rado vidjeli raspad BiH i uključenje barem njihova sela u granice Republike Hrvatske, ali kod većine prevladava realizam i u prvom redu zabrinutost za ostanak i opstanak na svojim vjekovnim ognjištima, a ne za nekakav velikohrvatski san na račun Bosne i Hercegovine. A važno je napomenuti i da u Republici Hrvatskoj nema puno interesa ni za prilike u Bosni i Hercegovini, a kamo li za svojatanje nekih njezinih djelova.

Ovdje treba dodati da uz bošnjačku postoje i druge skupine unutar zemlje koje zagovaraju „građansku“ Bosnu i Hercegovinu. I oni su za promijenu Daytona, ali unaprijed odbacuju sva riješenja koja uzimaju u obzir i nacionalni faktor. Za njih ne postoje skupna, nego samo pojedinačna prava. Temeljni ustavni princip bi trebao biti jedan čovjek-jedan glas. Oni su za Bosnu (i Hercegovinu) u kojoj se nacija i država positovjećuju. Kažu da im je multietnička Amerika model, ali u biti su ostali vjerni mitu „bratstva i jedinstva“ u kojem su oni donedavno bili kava-takva elita, te žele i dalje zadržati status kreme bosanskohercegovačkog društvu u ime etno-vjerske skupine kojoj slučajno pripadaju.

U međunarodnim krugovima, posebice na Zapadu, postoje dvije važnije snage koje se protive tronacionalnoj Bosni i Hercegovini. Jednima se žuri „razgraditi“ nacionalne identitete u Bosni i Hercegovini računajući da će odsjecajući pojedince i skupine od njihovih korijena omogućiti stvaranje „čistih građana“. Usprkos tolikim krvavim dokazima da ovakve nametnute društvene konstrikcije ne riješavaju, nego pogoršavaju odnose među ljudima i narodima, ipak se zalažu za Bosnu (i Hercegovinu) kao talionicu naroda. Bošnjački nacionalisti raznih struja i zagovaratelji „građanske“ Bosne iz redova sva tri bosanskohercegovačka naroda rado se priključuju ovim međunarodnim snagama kao taktičkim saveznicima, i to im daje dodatnu političku, pa i materijalnu moć.

Drugu manju skupinu čine geopolitički „realisti“. Neki od njih zagovaraju podijelu Bosne i Hercegovine na tri dijela, a drugi pak na dva. U oba slučaja Srpsku Republiku se uzima kao stvarnost i prihvaća se njezino konačno priključenje Srbiji. U Federaciji jedni vide sutrašnju bošnjačku državu, a drugi bi ipak dodijelili Hrvatima zapadni dio Hercegovine. U „realistima“ Srbi vide najbolje saverznike, a među Hrvatima u Hercegovini neki računaju „bolje išta nego ništa“ ili se nadaju priključenju barem svog rodnog kraja Republici Hrvatskoj te im je ovakav realizam prihvatljiv.

Tlapnje o nacionalizmu

Među najglasnijim međunarodnim skupinama koji imaju velik utjecaj na budućnost Bosne i Hercegovine su razni (u najviše slučajeva) samozvani stručnjaci koji u nacionalizmu vide izvor svih problema u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj BiH, posebice u srpskom i hrvatskom, koje oni vrlo rado i namjerno izjednačuju. Ali njihove tlapnje i konstrukcije koje žele nametnuti više mute, nego bistre prilike u Bosni i Hercegovini. Toliko su uporni da se spravom može posumnjati da oni uistinu žele pomoći riješiti postojeće društveno-političke probleme u Bosni i Hercegovini.

Ovi promicatelji anacionalnog „otvorenog društva“ kao da zaboravljaju da u ovim dijelovima Europe (i u većini svijeta) „kovanje“ nacionalne svijesti je prednjačilo osamostaljenju država. Čak i novoformulirani bošnjački nacionalizam nije rezultat državnog osamostaljenja Bosne i Hercegovine, nego je samo raspadom Jugoslavije ušao u novo i bujnije doba svog razvoja. Nebi trebali zaboraviti da i u Americi, koju oni često spominju kao model „građanske države“, svako toliko se mijenjaju granice raznih izbornih okruga radi etničkih i rasnih razloga jer i američko društvo ne živi niti će živjeti u nekakvom bezličnom „građanskom“ vakumu.

Zanimljivo je zamjetiti da ove snage su u teoriji protivnici svakog nacionalizma, a u praksi nameću novo-kovani bosanski nacionalizam i pozivaju se na povjesne mitove o nekakavu urođenom „bosanskom kozmopolitizmu“, od srednjovjekovne Bosne i osmanske okupacije do jučerašnjeg „bratstva i jedinstva“, kojeg su naime moderni hrvatski i srpski nacionalizmi poremetili, te oni ga sad žele obnoviti u novom ruhu. Nadalje, njihovo prišućivanje bošnjačkog nacionalizma i izjednačavanje srpskog i hrvatskog nacionalizma ima svoju političku i propagandnu svrhu, što ne doprinosi razjašnjavanju ustavnih i egzistencijalnih pitanja u Bosni i Hercegovini. Svi dobronamjerni mogu lako shvatiti zašto i tko je prouzročio rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da su danas velikosrpski ekspanzionizam i bosanski/bošnjački unitarizam puno opasniji za opstanak Bosne i Hercegovine i ključni problem za rješavanje bosanskohercegovačkog pitanja, a ne hrvatski nacionalizam, kojemu je glavni cilj osigurati trajna ustavna prava i jednakost u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini.

Umjesto zaključka

Dok se vodi borba oko sudbonosnih bosanskohercegovačkih pitanja, moj brat Vlatko i njegovi potomci, o čijem se životima i budućnosti ovdje radi, kao da i ne postoje. Oni moraju prihvatiti ono što im veće sile u ime slobode odrede. Tako je to bilo u Bosni i Hercegovni već vjekovima i kao da mora biti i danas. Ali kad bi se njih pitalo bosanskohercegovački problemi nisu tako nerješivi kako ih se prikazuje. Oni žele mir, istinsku slobodu i državu koja će im zakonom zagarantirati pravo na siguran život i na biti ono što jesu po narodnosti, vjeri, jeziku i kullturi. Oni ne vide zašto prava pojedinaca i naroda u Bosni i Hercegovini treba sučeljavati, a ne usklađivati i ljude „pritakati“ u nešto što oni nisu, te ih time prisiljavati (možda i namjerno) da budu ne pozitivni građani, nego „neprijatelji“ države, kao što su ih smatrali i u onoj donedavnoj, koja se radi takve politike i raspala.

Oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini i njezinim građanima neka dakle prestanu namećati razna ideološka sanarenja i društveno-političke eksperimente koji će prije ili kasnije dovesti do novih kriza i krvoprolića. Kao što se unazad deset godina pristupilo vojnim problemima direktno, praktično i odlučno, tako treba donijeti i ustavna riješenja po kojima će svaki od tri konstitutivna naroda i svaki građanin biti istinski slobodan i ravnopravan. Da bi se to postiglo, treba dokončati daytonsku Bosnu i Hercegovinu i osigurati pravedna i trajna ustavna rješenja po kojima će njezina tri naroda i svaki pojedinac moći živjeti i graditi bolju budućnost sebi i Bosni i Hercegovini.

Moć koja opija

PROBOJ “NAJNOVIJE KLASE”

Moć koja opija

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, 25. siječnja 2013.

“Najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa” te se dočepala moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost

Povod ovom glasnom razmišljanju su učestali žučni napadi ministra Željka Jovanovića, posebice da “biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram”. Ne namjeravam iznositi primjedbe na zdravstveni odnosno spolni odgoj mladih i svjetonazor koji uporno nameće trenutačna vlast jer o tome su već govorili i govore pozvaniji i stručniji od mene. Ne zanima me ni gospodin Jovanović, nego me muče prilike u kojima se jedan ministar može na ovaj način obračunavati s neistomišljenicima, ponajprije biskupima pa i roditeljima. K tomu, on je na taj način glasnogovornik Vlade koja ga bez zadrške u tome podupire.
 
„Biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram“ i slične učestale izjave ne samo da su nepristojne i politički kontraproduktivne nego one odišu vrlo opasnim (zlo)duhom koji su kroz noviju i nedavnu povijest ljudi poput Ministra, u ime napretka i čovjekoljublja, rado “uvježbavali” na narodu. Naravno, nije opasnost Jovanović, nema on ni vizije niti sposobnosti za nešto “veliko”, ali je njemu u ovom trenutku dobačen komadić moći koju je zdušno prigrlio i želi da svi “ispod njega” znaju i osjećaju da on u ime “napretka” prosijeca šikaru hrvatske zaostalosti želeći nove hrvatske generacije izvesti na ideološko sunce kojem se on klanja. Ministar samo simbolizira našu “najnoviju klasu” koja se dočepala moći (političke, gospodarske, medijske…) u državi koju mnogi od njih nisu ni htjeli a kamo li sanjali.

Napast moći

Kad se u kršćanskom vjeronauku govori o napastima najčešće se misli na seksualne požude i slične ljudske strasti. S pravom se naglašuje kolika je moć napasti, ali se malo, gotovo nikako, govori o napasti moći, koliko je ona ne samo slasna nego koliko može (a ne mora) biti opasna i razorna za onog tko je ima i one nad kim je ima. Moć je zavodljiva. Ako nismo oprezni, ona opija, a pijan čovjek je opasan – i za sebe i druge.

Ovih dna, početkom nove godine, čujemo u crkvama kako je Isus za vrijeme 40-dnevnog posta i molitve u pustinji bio od đavla napastovan. Zanimljivo je, ni jedna od tri napasti nisu seksualne naravi nego je riječ o kruhu, ljudskoj slavi i moći. Što ljudi najviše traže: materijalnu sigurnost (kruh), barem malo ljudske slave, da nam netko zaplješće, da se za nas čuje, a čovjeka najbolje upoznate kad stekne moć, bilo kakvu moć. Slavni američki predsjednik Lincoln napisao je: “Gotovo svi (ljudi) mogu podnijeti nedaće, ali ako im želiš vidjeti karakter, dodijeli im moć.”

Mi se obično zavaravamo, pa čak i sami sebe uvjerimo, da smo moć stekli svojim sposobnostima, radom, inteligencijom; ona nama pripada, mi smo ju zaslužili. Ali istina je daleko od toga. U mnogo slučajeva, posebice kad je riječ o političkoj moći, ona je dobivena raznim manipulacijama, prijevarama, medijskom (lažnom) promidžbom, planskom gradnjom političkih i ideoloških mreža po kojima se vlastoljubci penju prema vrhovima moći. Dakle, zavaravamo sebe i druge, posebice kad počnemo misliti da je moć naše neotuđivo vlasništvo. U tom slučaju moć postaje dio naše osobnosti i naša osobnost dio moći, a posljedice su ne samo opasne nego mogu biti i nesagledivo tragične.

I ljubav je moć

Svi mi imamo djelić moći, koja do izražaja dolazi u našim odnosima s drugima oko nas. Svatko od nas je pamti ljude raznih profesija, od učitelja i profesora do liječnika, svećenika i činovnika kojima je moć srasla s njihovom osobnošću. Kroz “uvježbavanje” moći dokazivali su se na đacima, pacijentima, župljanima, sugrađanima… Možda smo i mi jedan ili jedna od “moćnika” u društvu u kojem živimo.

Ali, sjećamo se i tolikih koji su bili i ostali dio našeg života, koji su imali veliku moć ljubavi. Ta moć je vrlo jaka ali ona ne “napastuje”, teško ju je prigrliti. Slađe je biti “bog” nego ljubiti Boga. Veći je (trenutačni) užitak imati moć nad narodom nego služiti narodu.

Rijetki su ljudi koji su istovremeno posjedovali političku i/ili materijalnu moć i čovjekoljublje. Ali kroz povijest ih je bilo i ima ih i danas. Takvi su shvatili da ih moć ne oslobađa ljubavi, nego im je dana da budu u službi čovjeka. Takvi bi trebali biti ministri, služiti narodu! Ministri bez istinskog čovjekoljublja služe i klanjaju se samo svojoj trenutačnoj “veličini”.

Naša svakidašnjica

Sudeći po izjavama ministra Jovanovića, “najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa.” Prije su ipak morali paziti što će raditi i javno reći. Ali nadobudna “omladina” je preuzela vlast od “nove klase”, dočepala se moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost. Nisu, izgleda, ni svjesni koliko ti njihovi javni nastupi dolaze iz ljudske iracionalnosti, iz naše trajne ljudske napasti za moći koja im se oslačala. Moć ih je zaslijepila jer nemaju moć ljubavi za Hrvatsku i narod u čije ime vladaju – ne samo ova današnja, nego i jučerašnja na vlasti “elita”.

 

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Hrvatsko slovo 21. prosinca 2012., st. 21.

POSTHAAŠKA HRVATSKA

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala

Dok su se 16. studenog 2012. malo poslije 16 sati hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač u vladinu zrakoplovu ulaznom pistom primicali zgradi zračne luke u Zagrebu vatrogasci su iznad zrakoplova, odnosno iznad naših junaka, iz dva šmrka vodom oblikovali slavoluk ispod kojeg je prošao zrakoplov i putnici u njemu. Nakon svečane dobrodošlice, generali su pošli u središte Zagreba i tijekom cijelog puta, od Plesa do središnjeg gradskog trga, oduševljeni hrvatski narod je masovno i spontano izišao na ulice pozdraviti generale plješćući i mašući hrvatskim barjacima. Na Trgu bana Jelačića ih je u velikoj radosti dočekalo nekoliko desetaka tisuća Hrvata i Hrvatica, većinom mladih. Nakon kraćih pozdrava, slijedila je svečana sv. misa zahvalnica u dupko punoj katedrali i potom slavlje na Trgu bana Jelačića, diljem Hrvatske i među Hrvatima širom svijeta.

S uzbuđenjem gledajući onaj svečani i dirljivi prizor vodenog slavoluka sjetio sam se nečega što sam već poodavno čitao pa ću te misli s vama ukratko podijeliti, jer svečani doček naših junaka i prigodni rituali protkani su dubljim značenjima nego što vidjesmo na malim ekranima ili pročitasmo u dnevnim komentarima. Kao i svi rituali, bilo je tu puno simbolike čije značenje u ovakvim prigodama spontano “izbije” na površinu te dubinu tih značenja osjetimo prvo u sebi a onda i kao živa zajednica, narod kojem pripadamo. Takva uzbuđenja doživimo spontano, čak i u ovim modernim i suhoparnim vremenima, jer ona su element prirodnog svijeta čiji smo dio, a posebice nas to u srce dira kad se radi o ljutskoj zajednici kojoj pripadamo.

Rat je (konačno) završio

Đaci već u osnovnoj školi dobro znaju (ili bi trebali znati) kad je točno počeo i završio Prvi svjetski rat, također i Drugi. Na kraju oba rata veterane u pobjedničkim državama dočekala je masa sugrađana i svojim junacima odala velike počasti, organizirala mimohode, gradila slavoluke…. Ali, na primjer, kad su se američki veterani vratili iz Vijetnama nije bilo dočeka i mimohoda, a veterani su bili kao “utučeni”. Također, narodu ni veteranima nije bilo jasno kad i kako je taj rat počeo ni zašto su se borili. Ratovalo se i ginulo ali ne da se pobijedi nego samo da se suzbije prodiranje komunizam ispod 17. paralele. A završetak je bio sramotan i kraj se pretvorio u nekakav mirovni proces.

Ovo napominjem jer Domovinski rat je bio nametnut i teško je reći kad je točno rat počeo. Je li to bilo kad su se pobunili Srbi u Pakracu, Kninu ili kad je ubijen Josip Jović, počinjen masakr u Borovu Selu, kad je ubijen moj nećak Raveno Čuvalo u Zagrebu ili….? Premda se već na veliko pucalo i ginulo dosta ih je i u Hrvatskoj još mislilo da ipak neće biti “pravog” rata. Nisu bili spremni, a neki i danas nisu, prihvatiti činjenicu da velikosrbizam nije samo neka suluda ideja nego srpski politički program kojeg se želilo, i još želi, ostvariti na bilo koji način. A dok se ratovalo, krvarilo i ginulo za obranu domovine neprestano su “međunarodnaci” nad Hrvatima dežurali, smetali i uvijek nešto poricali. Ali ipak je došla pobjednička Oluja, koju slavimo i slavit ćemo. Ali ona ne bijaše pravi kraj rata. Jedan dio okupirane Hrvatske uđe u tegoban proces mirne reintegracije, a zatim stigoše i optužbe za zajednički zločinački pothvat, koje ne samo odvedeše generale u Haag, nego crnim plaštom zaogrnuše sve i svakoga, posebice hrvatske branitelje, čak i samu državu Hrvatsku. Haaškom oslobađajućom presudom završi rat, hrvatski generali i s njima svi branitelji, konačno mogli su ispod slavoluka ući u miran civilni život i društvo. Dođoše ne s ratne bojišnice nego s fronte za pravdu i istinu, i prođoše kroz ritual koji je imao sakramentalno značenje ne samo za generale i branitelje nego i za cijeli hrvatski narod, pa čak i za one koji nisu priželjkivali ovakav konačni ishod. Rekoh i za njih jer, htjeli oni ili ne, ipak pripadaju ovom narodu.

Ratnici i slavoluci

Velik je broj slavoluka u svijetu, a najpoznatije ćemo naći u Rimu, Parizu, Londonu… i u mnogim državama diljem svijeta, pa i one iz rimskih vremena u Hrvatskoj. Oni su spomenici pobjedničkim vojskama i vojskovođama. Početke takih slavoluka nalazimo u ranoj povijesti drevnoga Rima.

U “dobra vremena” Republike ratar je bio okosnica rimske vojske. On je obrađivao svoj mali posjed i rat mu je donosio dodatnu “sezonsku” zaradu. Kad se u rat polazilo obavljan je poseban vjerski obred kojem je predsjedao jedan od svećenika (fetialis) koji su imali posebnu funkciju u doba rata i mira (collegium fetiales). On je ogrunt plaštem i s krunom na glavi objavljivao rat. Slijedilo je otvaranje hrama, molitve, paljenje žrtava i polazak u rat. Kad se vojska vraćala iz rata doma prolazila bi ispod slavoluka. Nisu to bili slavoluci koje danas vidimo u velikim gradovima kao povijesne spomenike nego jednostavni “lanci” od zelenih grančica ispod kojeg je vojska defilirala. Takav prolazak nije bio u prvom redu radi slave nego radi simboličnog prolaza iz rata u civilno društvo, u normalan život. Svaki rat je krvav, pun nasilja i smrti pa je to bilo i simbolično čišćenje od prolijevanja krvi. Poslije prolaska ispod slavoluka ratnici bi pjevajući išli do hrama gdje su paljene žrtve bogovima, a zatim pošli doma svojoj obitelji i svom ralu i motici. Ovdje smo spomenuli Rimljane, ali rituale odlaska u rat i povratka u civilni život imali su i drugi narodi i civilizacije. To je univerzalna antropološka pojava koja se izražava na svojstvene načine u raznim kulturama i civilizacijama.

Hrvatski branitelji i (konačno) dovršeni rat

Hrvatski ratnici nisu bili profesionalna vojska nego ljudi u godinama i mladići iz tvornica, ureda i sela. Nisu oni tražili rata, nego im je rat nametnut. Izložili su sve da bi obranili svoje obitelji i svoju domovinu. Ali možda je bilo lakše poći u rat nego se vratiti u civilni život koji im više nije bio isti kao kad su pošli na bojišnicu. To nam, nažalost, dokazuju i tako brojna samoubojstva branitelja. Dodatnu tegobu prelaska iz rata u mir je davala činjenica da nisu proživjeli trenutak kad su mogli reći: rat je završen, vraćam se u civilni život i od sad gledam prema budućnosti. To je moga biti, primjerice, svečani mimohod na Trgu bana Jelačića u Zagrebu gdje bi i branitelji i hrvatski narod mogli osjetiti da je rat završen, domovina obranjena i da se svi okrećemo novom dobu mirnog i boljeg života. Takav simboličan ritual bi označio razdvojnicu između rata i mira. Ali, kako već napomenuh, kraj domovinskog rata je tinjao, nije imao određen završetak, jer iako su Hrvati obranili domovinu i porazili neprijatelja svjetski moćnici odlučili su da ne smije biti pobjednika! Izjednačavalo se agresora i žrtvu, svi su krivi, svi su zločinci, svima treba suditi. Naravno, nisu rekli da i njima treba suditi jer su dopustili srpsku agresiju koja je stajala toliko ljutskih života i materijalne štete! Ipak, Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala u Hrvatsku. Naš društveni, nacionalni, organizam osjetio je potrebu ponovnog osjećaja jedinstva koji nam je tako narušen, dobrim dijelo i nametnuti nam pravnim i psihološkim ratom nakon rata. Konačno su generali i simbolično s njima svi hrvatski ratnici mogli proći kroz ritual prolaska ispod slavoluka, zatim je slijedla zahvala Bogu u katedrali i drugim crkavama, te slavlje i povratak u civilni život. Vrlo su simbolične riječi generala Gotovine: Okrenimo se prema budućnosti…. Rat je konačno za nama, pođimo doma i gradimo bolju budućnost.

Heroji nisu zvijezde (repatice)

Dok su generali Ante Gotovina i Mladen Markač na međunarodnom sudu bili oslobađani jer su bili krivo okrivljeni, na sudu u Hrvatskoj osuđen je Ivo Senader, bivši predsjednik vlade. Premda je to nepravomoćna osuda, on je u očima naroda “doživotno” osuđen bez obzira što će biti konačna sudska odluka. Generali i bivši predsjednik vlade dvije su proturiječnost. Prvi su ljudi koji ne trče da bi sebe istakli, oni su bili u službi svoje domovini i naroda; njih veličina prati, oni ne trebaju trčati za njom! Oni su junaci hrvatskog naroda. Sanader i slični su u službi sami sebe, oni trče za vlašću, bogatstvom i slavom; oni žele biti zvijezde. Ali sjaj takvih zvijezda repatica je kratkotrajan, one padaju! Samo nesebičnost i samodarivanje, žrtva za druge, za domovinu i narod su trajne vrednote i zalog za bolju budućnost.

Ne zaboravimo

Premda možemo reći da je rat završio, zaboraviti se ne smije na one za koje još ne znamo gdje su i kako su završili nakon što ih je srpski agresor zarobio i odveo. Za njihove najmilije ratno vrijeme će završiti kad pokopaju svoje pokojne. Također, ne zaboravimo na tisuće i tisuće hrvatskih obitelji koje još nisu pokopali svoje pokojne iz Drugog svjetskog rata i najviše iz poraća. I taj rat će završiti kad hrvatske vlasti shvate da svi pokojni zaslužuju dostojan pokop i kad im njihovi najbliži mognu užgati svijeću na vječnom počivalištu.

Ante Čuvalo

P.S.

Uz članak uvrštena je slika vodenog slavoluka ispod kojeg prolazi zrakoplova u zračnoj luci u Zagrebu.

Hrvatski forum – Naša ognjišta

Naša ognjišta – prosinac 2012. st. 6. i 7.

Tema broja: Hrvati u BiH

Je li moguće riješiti „pitanje“ Hrvata (i drugih) u Bosni i Hercegovini?

Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”

Piše: dr. Ante Čuvalo

Sjećam se iz mladih dana kako bi stariji znali pripovijedati da je taj i taj iz sela išao kroz ograde u drugo selo sjeverno od nas i izgubio se. Ne zna ni on što mu je bilo, ali krenuo na krivu stazu pa se vrtio i vrtio u krugu oko neke vrtače; nikako izići na pravi put. Slijedio je i savjet nama djeci: ako vam se nešto tako dogodi, nemojte lutati, sjednite, smirite se, pomolite se Bogu, procijenite gdje ste i onda ćete sagledati kako do puta. Premda kozji, vodit će vas do izlaza iz šume.

U životu pojedinaca, obitelji i društva općenito višeput se nađemo u prilikama u kojima se izgubimo. Šikara oko nas, sve staze postanu slične i onda kružimo; nikako naprijed. E, onda umjesto panike, kukanja, prozivanja i psovanja tko nas u to dovede (a vjerojatno smo i sami krivi ili barem tomu dobrano pridonijeli) treba stati, udahnuti, pomoliti se, sagledati prilike i vidjeti kojom stazom krenuti naprijed. Velim stazom, jer iz toga se ne izlazi magistralom, nego se treba strpljivo probijati kroz šikaru života. Ako s nama ima i drugih, onda složno, ruku za ruku i svima će biti lakše izići na čistinu.

Proplanci dobra

Na jednome sastanku u srpnju ove godine našlo se u Kupresu nekoliko ljudi koje, kao i mnoge druge, muče ove naše svakodnevne i višegodišnje (ne)prilike i tu smo u prijateljskome razgovoru odlučili pozvati i druge koji su spremni pridonijeti što je u njihovim mogućnostima u širenju zajedništva, dijaloga i dobra, u prvome redu, među Hrvatima, zatim drugim sugrađanima i svim ljudima dobre volje. Radi toga smo se našli na okupu u Sarajevu 27. listopada i odlučili utemeljiti Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”.

Dakle, Forum je krug ljudi koji su se našli zajedno i rekli: idemo pokušati u ovoj našoj šikari raščistiti barem mali proplanak, ledinicu, i na njoj se okupiti, duboko udahnuti, pomoliti se Bogu i vidjeti možemo li zajednički pomoći pronalaženju boljih puteva za budućnost svoju, svoga naroda i drugih koji su spremni s nama u miru živjeti i raditi. Možda pomalo naivno, ali vjerujemo da je pronalaženje izlaza i iz najtežih prilika moguće. A bit će to ostvarivo samo ako smo, u prvome redu, mi osobno spremni povjerovati da je dobro ipak moguće i u tome uvjerenju živjeti i raditi u zajedništvu s drugima.

Bit će korisno napomenuti da Forum nije politička stranka, nije karitativna ili kulturna udruga, nije čak ni organizacija u formalnome smislu riječi. Dakle, svi oni koji bi se mogli pobojati da se netko sprema potkopati im trenutačnu moć mogu odahnuti! Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine.

(Ne)prilike u kojima smo

Prije skupa u Sarajevu zamolio sam one koji su bili pozvani na sastanak iz više krajeva BiH da u nekoliko natuknica navedu najvažnije probleme i mogućnosti te, zatim, što bi se moglo napraviti na lokalnoj razini, među Hrvatima BiH i u državi. Odgovori su bili vrlo slični. Gušimo se u problemima, potencijala ima i rješenja bi se mogla pronaći ali sve se vrti u nekome začaranom krugu koji izražava svakodnevna izreka “Tako je to kod nas!”

Kod nas negativizam se tako “uhodao” da bi se to stanje moglo nazvati našim lokalnim BiH (a i u Hrvatskoj) Zeitgeist-om. Osim “duha vremena”, u kojemu živi današnji svijet, čiju dobru i lošu stranu svakodnevno osjećamo, postoji i naš lokalni Zeitgeist: malodušje, korupcija, „snalaženje“, strah, sebičnost, nerad, neodgovornost, letargija, zavist, nesnošljivost, varanje i samozavaravanje, bježanje od odgovornosti pa i sebe samih… Sve je to dio duha koji se zavukao u čovjeka, u društvo – politiku, kulturu, školstvo, gospodarstvo…, a nije zaobišao ni duhovna područja. Kako je u Izjavi sa skupa u Sarajevu i rečeno, Forum je, dakle, potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

“Vrlina nedaća”

Arnold Toynbee (1889. – 1975.), britanski povjesničar svjetskoga glasa, u svome poznatom djelu A Study of History iznio je zanimljiv povijesni princip “vrline nedaća” – to jest ljudskoga stvaralačkog odgovora na izazove okoliša i (ne)prilika u kojima se čovjek nađe. Naime, napredak je nastao i rastao tamo gdje su se ljudi morali “boriti za život” a ne tamo gdje im je priroda omogućila lako preživljavanje. Naravno, iza izazova morala se nazirati i mogućnost uspjeha. Dakle, na jednoj strani postojeći izazovi, a na drugoj uvjerenje da se oni mogu prevladati i ljudsko stvaralaštvo iznjedrili su civilizacijski napredak. Ovo napominjem jer premda ovo naše društvo proživljava velike izazove, tu su ogromni potencijali, uspjesi su mogući, imamo i tradiciju stvaralaštva, ali čini mi se da nam je kao pojedincima i kao društvu popustila hrabrost, vizija i vjera da je napredak ipak moguć. Istina, nametnuti nam rat ne samo da je pomeo tisuće života nego je zamutio sve vode u kojima su samo “cili u portu” i “šarani” dobro prošli. Ali, već je vrijeme da sami sebi i jedni drugima vratimo viziju, nadu, želju za rad i stvaralaštvo, i uspjesi neće izostati.

U ovakvim prilikama kakve su u nas, čovjek može ili pobjeći, kao što su mnogi prije učinili i danas čine, buniti se na razne načine, ili učiniti iskorak: svojim načinom života i rada, svojom principijelnosti i nesebičnosti, ljubavi za pravdu i istinu, prihvaćanjem i poštivanjem drugih – onih koji su mu bliži po vjeri i naciji kao i onih koji nisu; ukratko svojom vjerodostojnosti i dosljednosti stvarati pozitivnu kulturu življenja koja će se zasigurno širiti i jačati oko njega. Ovo mogu i trebaju učiniti osobe svih profesija i uzrasta. Đak i student treba odlučiti da neće “švercati”, profesor da će biti dobar predavač i odgojitelj, liječnik da će biti vjeran Hipokratovoj zakletvi, proizvođač voća i povrća da neće podvaljivati kupcu što valja i ne valja, majstor da će profesionalno napraviti posao, trgovac da neće varati, sudci i pravnici da će se uistinu boriti za pravdu, političari da će služiti narodu….

Takvi pojedinci već postoje, zasigurno i vi i ja znamo za takve ljude. Oni rade pošteno (premda će ovdanji Zeitgeist-eri odmah reći da se ovdje ništa pošteno ne može učiniti) i svojim stvaralaštvom obogaćuju sebe i svoju sredinu. Ne moraju to biti nekakvi “veliki ljudi” ili veliki pothvati. Kada vidimo nečiju lijepo uređenu kuću, okućnicu, vrt, mjesnu školu, crkvu… odmah se vidi da se ta osoba, obitelj, susjedstvo, selo, grad… odupiru stihiji negativizma i beznađa. Takvi pojedinci i obitelji, takve škole i župe, sela i naselja… već su iskoračili iz kulture koja dominira našim društvom. Oni stvaraju drugu kulturu koja je ispod radara naših medija, koji najradije pišu o negativnim pojavama oko nas i među nama.

Dobro je ipak moguće

Hrvatski forum u prvome je redu izazov da svjesno iskoračimo iz postojeće kulture koja nam je stigla “do grla”. Drugo, Forum se stavlja na raspolaganje kao poveznica dobronamjernih ljudi različitih dobi, zavičaja i profesija; svih koji žele dati svoj obol očuvanju i napretku hrvatskoga naroda i društva u ovoj zemlji općenito. A treće i ono najvažnije jest rad. Forum će animirati razne djelatnosti koje će jačati hrvatsko zajedništvo na svim razinama. Od dobrih ideja i želja nema ništa. Iz apatije moramo prijeći u akciju ako želimo bolju budućnost. Vjerujemo, “dobro je ipak moguće”! Tko god vjeruje da je moguće, neka učini iskorak i zajedno ćemo graditi bolju budućnost. Težak je to put, ali bez toga neće ići!

Dosljedno tomu, mi kao pojedinci trebamo svjesno i odlučno iskoračiti iz postojećega Zeitgeist-a. To je prvi korak. Drugi korak je povezivati se s onima koji su već svjesno ili nesvjesno učinili takav korak da bismo zajedno stvarali kontrakulturu, kulturu koja će biti drukčija, pozitivnija, stvaralačkija, bolja, sretnija, kultura nade, samopouzdanja, iskrenosti, povjerenja… Nama je potreban preporod društva koji nitko ne može uvesti ili nametnuti odozgor; ono mora niknuti među nama i zajednički ga moramo zalijevati i njegovati da bi donio željene plodove. Dakle, ne će to biti lagan i kratkoročan put, ali ga treba otpočeti i na njemu ustrajati.

Nadalje, uz jačanje vjere u sebe, povjerenja u druge i rada za opće dobro, naravno treba rješavati temeljna politička pitanja koja su već toliko godina paralizirala ovu državu. To je, u prvome redu, Daytonski sporazum koji je, srećom, zaustavio jeku topova i ubijanja, ali je toliko zapetljao ustav ove zemlje da izgleda kao konjska griva koju su “splele vile”. Mnogo je tu “vila”, domaćih i stranih, i svaka od njih umjesto da raspleće one i dalje mrse i u tome neredu gledaju svoje interese, a ne životne potrebe čovjeka i naroda.

Taj ustav, među ostalim, zakinuo je Hrvate, koji su jedan od tri konstitutivna naroda BiH, ali svjedoci smo kako se takva konstitutivnost ipak može lako zaobilaziti. Više puta ovdje i vani se zna govoriti o rješavanju “hrvatskoga pitanja u BiH”, slično kao što se nekoć govorilo o “hrvatskome pitanju u Jugoslaviji”. A takva formulacija je promašaj! To implicira da smo mi ovdje nekakav problem! Ne postoji “hrvatsko pitanje”. Problem ima BiH kao država, odnosno problem je u ustavu ove zemlje koji je, što bi naši stari rekli, “krivo nasađen”. Problem su, na jednoj strani, Republika Srpska, i na drugoj bošnjački unitarizam. Mi ne tražimo ništa više ni manje nego što imaju druga dva naroda u ovoj državi. I jednom kada sva tri naroda, kao i svaki građanin ove zemlje, bude uistinu ravnopravan i slobodan biti ono što je u cijeloj BiH, onda ćemo svi moći krenuti prema boljoj budućnosti. Rekoh u cijeloj BiH, jer kada se govori o Hrvatima u BiH, (pre)često se misli samo na Federaciju, a ne i na RS. Kao da tamo Hrvati i ne postoje i kao da taj dio BiH nije i hrvatski i bošnjački.

Nađimo se na Forumu

Prilično smo navikli, ili su nas ovi-oni tako naučili, iščekivati da netko drugi rješava probleme koji su opći, zajednički nam, počevši od smeća i korova odmah iza ograde našega dvorišta pa do ključnih gospodarskih i političkih pitanja. Ono što je zajedničko kao da nas se i ne tiče, posebice kada je to negdje malo podalje od našega sela, gradića ili općine. Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće” želi u prvome redu promicati dijalog među Hrvatima u BiH, među svim krajevima, strankama, udrugama, ustanovama, a zatim i među svim našim sugrađanima, i taj dijalog pretvarati u pravu i iskrenu suradnju i rad za opće dobro.

Neka ovo bude i poziv svima koje muči postojeća “kultura” negativizma, nehaja i straha, i u njima postoji ideali da možemo bolje, i spremni su žrtvovati se za te ideala, da se jave na hrvatskiforum@gmail.com pa ćemo u zajedničkome povezivanju i radu tražiti izlaze iz ove svakidašnjice i graditi bolju budućnost. U slozi je snaga, a u nesebičnome radu je napredak. U vjeri da je dobro ipak moguće, mi okupljeni u Hrvatski forum promicat ćemo sve što pridonosi boljitku i pozitivnomu ozračju među Hrvatima i među svim ljudima dobre volje. Na taj način, slobodan sam kazati, ponajprije se vraća dostojanstvo čovjeku, ali se i otvaraju mogućnosti za bolji život, za sigurnije sutra.

*****

Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine. Forum je potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

OTPOR JUGO-KOMUNISTIČKOM REŽIMU POSLIJE DRUGOG SVJETSKG RATA

Iz članka: Kako je planula “Partizanka” 1949. – Prema dnevniku hrv. gerilca.

Hrvatski glas, 20. srpnja 1966. (vol. 38, br. 33).

..Komunisti i njihova OZNA i KNOJ nisu već 1947. godine „likvidirali“ odpor hrvatskih gerilaca, već, naprotiv, 1949-50-51., taj je odpor zadao neprijatelju najjači udarac i bio najuspješniji. Tek 1949. godine komunitički tisak počeo je donositi gubitke na njihovoj strani.

    Nabrojit ćemo nekoliko važnijih u to vrijeme:

Napad na brzi vlak kod Gračaca u Lici, u kojem su se nalazili fr. Diplomati, kojeg je posljedica bila, radi velikog publiciteta u inozemstvu, „da je Jadran u sezoni 1949-50, posjetilo svega 51 strani turist“. Uništavanje dvaju vlakova na postaji Plavno. Diverzije u tvornici u Dugoj Resi i skladištima nafte u Rijeci. Likvidiranje Josipa Poduje, jednog od osnivača KPJ. Vješanje hrv. zastave na Marjanu u Splitu, koja se vijala pola dana, a vezle su je majka i sestra Titiong „narodnog heroja Ante Jonića“, i za to bile kažnjene (vidi list „Slobodna Dalmacija, svibanj 1949.). Palenje doma „Vicko Krstulović“ u Splitu. Palenje borada „Partizanka“. Likvidacija nekih Udbaša usred Splita. Krajiški ustanak i napad na Bihać. Stotine akcija i sukoba sa milicijom i KNOJ-em u planinama Papuku, Motajici, Romaniji, Malovanu, Koprivnici (kod Bugojna), Kamešnici, Dinari, Kapeli, Velebitu i drugima – u kojima je bilo “ubijeno ili ranjeno 12,342 milicionera i knojevaca..”‘ (te brojke dao je u svom izvješću Nar. Skupštini, glavom A. Ranković, ožujak 1954. god.).

    Cilj tih akcija bio je jedan, – pokazati komunističkim tiranima, da hrvatski narod nije prignuo pred njima šiju, niti im se pokorio. Hrvatski gerilici nisu išli za tim, “da što više ubiju komunista”, već naprotiv, ubijanje je vršeno u krajnoj nuždi i jedino nad onima, čiji je teror nad narodom bio prevršio svaku mjeru.

    Kako je svrha ovog pisanja iznijeti samo jednu akciju, povodom njene godišnjice, to se nećemo zadržavati na opisivanju naših gerilaca, već prepuštamo riječ dnevniku:

 

“Ne možemo razumjeti, zašto nas narod zove „Križarima“ i tko je to ime izmislio? To mi, a napose Bosanci, ne možemo usvojiti. Naš svijet u Bosni zove nas „Zelenim Kadrom“. – Na kapama nosimo hrv. grb, to je simbol sviju nas. Za ime manje više…” (srpanj 1945.)

    “Komunisti vrše veliku propagandu preko svoga broda „Partizanka“. Varaju narod, tamo, u Americi i Australiji, lažu mu, kako je ovdje dobro i dovoze ga tim brodom natrag. U Splitu ga dočekuju velikim paradama. Vele, da neki dovode i auta koja da im komunisti oduzimaju uz malu odštetu. One koje nemaju kuća, komunisti smještaju u bivše talijanske vojničke barake u Splitu. To je naselje narod prozvao „drvenim Čikagom“.

    Da bi toj lažnoj propagandi stali na kraj, i spasili mnoge zavedene od propasti, odlučili smo poraditi na tome, da „Partizanke“ nestane. U Splitu ćemo to najlakše postici. Tamo imamo naše ljude.“ (kolovoz 1948.)

    „Dobili smo vijest iz Splita, da bi uskoro „Partizanka“ imala stići na generalni popravak u splitsko brodogradilište. Vijest nas je obradovala.“ (lipanj 1949.)

    „Stigla je u splitsko brodogradilište. Na doku se nalazi i bivši američki brod „Liberty“, koji je vozeći krompir, naišao na Jadranu na minu, Amerikanci ga napustili, a komunisti kupili i dovezli na popravak. Sada se zove „Hrvatska“. Na brodogradilištu je i jedna torpiljarka, koju su dobili za ratne reparacije od Italije. Na njoj je se nalazi oko 150 tona topničkih granata. „Partizanka“ je usidrena izmedju „Hrvatske“ i torpiljarke. Naši nam javljaju, da samo oni radnici koji su članovi Partije, smiju na „Partizanku“ i to s naročitim propusnicama. Primjerke tih propusnica su nam poslali. Veličine su „visit-karte“. Nešto posade je i dalje na brodu. Detaljan plan brodogradilišta će nam stići sjutra.“

    „Dobili smo plan. Krasno, jednim potezom uništiti ćemo sva tri broda, dok i brodogradilište. – Brodogradilište čuva jedna četa KNOJ-a, čiji je komandir neki Mrvica iz Šibenika. Kontrola je stroga, ali nam naši javljaju, da će se eksploziv moći unijeti i postaviti. Predlažu, da se upotrijebi “Plastik”, jer ga netreba mnogo i lakše ga je unijeti.”

    “Napravili smo plan i izabrali trojicu koja će u tom poslu krenuti u Split. Javili smo našim, da nastoje onesposobiti motor za vatrogasne pumpe, jer brodogradilište ima svoje vatrogasce. Prešli smo Cetinu i stigli u Mosor, gdje nas je na ugovorenom mjestu dočekala veza, jedan mladić, gimnazilac. Ne zna naše namjere, a i ne pita mnogo, ima poslužiti samo kao vodić do Splita. Jako je oduševljen susretom s nama. Kada se razdanilo s jednog velikog vrha gledamo more. Za većinu je to prvi put da ga vide. Kad se smrklo krenuli su, ona trojica i vodič, za Split. Ostali ostaju u Mosoru. Našima smo poslali plan i upute s tim, ako misle da nešto treba izmijeniti, da to urede.”

    „Noćas je stigao do nas izaslanik iz Splita. Naši su sa eksplozivom sretno stigli. Izaslanik veli, da će se akcija izvešti sutra na večer, 12. kolovoza, jer taj je dan na ulazu Mate Perković, komunista iz Kučina. Naš prijatelj nam kaže, da je taj Mate glup i da će se najlakše unijeti eksploziv baš kad je on na ulazu. Taj Mate Perković da je u ratu domamio svog najboljeg prijatelja do svoje kuće i tu su ga komunisti dočekali u zasjedi i ubili, radi toga, što je odbio suradnju s njima. Dežurni na brodogradilištu da će biti tu noć Jozo Kokan, mladi komunac, naivčina i neiskusan, pa će biti lako onesposobiti vatrogasne motore. Ne predviđa se, da bi moglo biti puno ljudskih žrtava, jer će se plan izvesti tokom noći.”

    „Ako plan uspije, bit će ogroman uspjeh. U tenkovima „Partizanke“ nalazi se 24 vagona nafte, koju je utovarila u Rijeci prije polaska za Split. Eksplozija te nafte zahvatit će torpiljarku i „Hrvatsku“. Ukoliko nafta s „Partizanke“ ne dosegne skladišta nafte na brodogradilištu, to će učiniti granate sa torpiljarke.”

    „Čim se smrklo, 12. kolovoza, popeli smo se na vrh Mosora i tu se smjestili za promatranje. Nešto prije ponoći suknuo je plamen na brodogradišlitu. Najprije manji, pa onda sve veći i veći. Oko 1 sat dosegao je visinu od 80 metara. Očekujemo eksploziju. – Ne pojavljuje se. Ali kako bilo da bilo, kula Titove lažen propagande „grije nebo“. „Drveni Čikago“ će morati dugo čekati na nove stanovnike. Ovo je nož u utrobu komunističkim krvnicima, koji već četiri godine prolijevaju potoke hrvatske krvi. Neka vide da nam nisu dorasli i da možemo napraviti što želimo i u mjestu koje oni drže kao svoju najsigurniju „bazu“ u njihovoj Strmoglaviji. Mislili su da im je brodogradilište “Vicko Krstulović“ nepovrijedivo. Čekajte krvnici, naučili smo se i mi, u ove četiri godine, nečemu….”

    „Naši su se sretno iste noći povratili. Neznaju nam mnogo objasniti, radi čega nije došlo do eksplozije. – Vele, da su nam naši iz Splita poručili, da pričekamo par dana u Mosoru, pa će nam poslati izvješće.”

    „Treću noć su stigla dvojica nših. Pričaju nam slijedeće: Sve je išlo po planu, kako treba. Eksploziv je postavljen kod malog tenka, jer do velikih tenkova bilo je teško doći. Motor na vatrogasnoj pumpi je bio onesposobljen. Komunisti su imali pod parom jedan remorker, pa su izvukli torpiljarku iz brodogradilišta. “Partizanka” je uništena tako požarom, da je se neće moći popraviti. Šteta je ogromna, a moralni uspjeh još veći. Mornari što su bili na njoj, poskakali su goli u more. Žrtava nije bilo. Udba je odmah uhapsila preko 300 članova Partije i obiteljima njihovim nije htjela reći, gdje su zatvoreni. Neki vele da su na Gripama, neki opet kažu, da su u Mejama. Drug Oto Ševeljević, sekretar partije na brodogradilištu, da je bijesan kao tigar. Udba da postupa sa partijcima gore nego sa “reakcijom”. Žene i obitelji partijaca “krešu” Udbi, partiji, pa i drugu Titu “sve na kamaru”…”

    „Vratili smo se u Bosnu. Iz Splita nam stižu vijesti, da se još mnogi partijci nalaze u zatvoru. Prvi da su pušteni nakon osam dana. Naša akcija podigla je uvelike moral u narodu. Po selima se čuda pričaju. Dolje u selu stari Ahmo pričao komšiji, da su naši potopili „Partizanku“. Ovaj odmah znatiželjno uzvrati:

Ma, u ćijem je bunaru utušiše?

Uh, brate, ma kakvom bunaru. Nije bolan insan, to ti je golema lađa, štono ovi šejtani hilnom narod dovalči iz Amerike.

Teško je starim ljudima rastumačiti koliko je bila velika „Partizanka“ jer nisu nikada bili na moru i vidjeli prekoceanske brodove. Vidili su šlepove na Savi i neki, kad su služili kod cara Franje, u Beču manje brodove.“

 

#

Iz dnevnika su, razumije se, izostavljena mnoga imena, način na koji je eksploziv pripravljen i unešen (čto je i najinteresantnije), ukratko sve ono, zašto nije vrijeme da se objavljuje. – Mnogi su od učesnika te akcije mrtvi, pali u neravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem. Bili su sve to mladi ljudi, nijeda nije bio, u to vrijeme, prekoračio tridesetu. Volili su svoj narod i borili se za njegovu slobodu. Nisu željeli živjeti na koljenima i biti robovi tiranima. Nisu vjerovali da se bjegstvom preko granice može odatle Hrvatska osloboditi iz pandža komunizma. Svojim bistrim, seljačkim mozgom mislili su realno. Borili su se s oskudnim sredstvima protiv tirana na rodnoj grudi, i pali sa srcem punim ljubavi i patriotizma za tu grudu, – za Hrvatsku.

 

(Preneseni su dijelovi članka kojeg je pisac potpisao pseudonimom Mehmedalija Tuzlak)

 

Napomena

 

Priv brod koji je nakon rata prevozio emigrante povratnike i materijalnu pomoć iseljenika u Titovu Jugoslavio bio je trgovački parobrod “Radnik”, kupljen u San Franciscu. Zatim je u srpnju 1947. kupljen brod “City of Lisabon” u Portugalu i nazvan je “Partizanka”. Njezina glavna uloga je bila prevoziti iseljenike povratnike iz Južne Amerike i Australije. “Partizanka” je mogla smjestiti 750 putnika i imala je 195 članova posade, koji su bili provjereni partizanski borci, a uz njih je povratnike “zabavljalo” još 15 političkih komesara. “Partizanka” je plovila četiri puta u Južnu Ameriku i dva puta u Australiju. Ukupno je dovezla 2858 putnika, od tog broja oko 70% bili su Hrvati. Zadnji put je s povratnicima iz Australije uplovila u Riječku luku 5. svibnja 1949. i iskrcala 5 putnika i četerdeset ovaca! Pročula se istina o Titovom raju, socijalizmu i antifašizmu, te Partizanka ostala bez posla! Uskoro poslije povrataka iz Australije durogvi su unutrašnjost broda “oslobodili” svih stvari koje su se mogle skinuti i zatim poslali na “remont” u Split gdje je “Partizanka” planula 12. kolovoza 1949.

Priredio Ante Čuvalo

FILIP ČUVALO (1941.-2012.)

Nakon kratke i neizlječive bolesti, okružen članovima svoje obitelji u zajedničkoj molitvi, preminuo je 1. lipnja 2012. Filip Čuvalo u predgrađu Toronta, Kanada. Filip je rođen 2. veljače 1941. godine u Gornjem Proboju od oca Stojana i majke Anice rođene Babić, koji su porodili sedam sinova i šest kćeriju.

Filip je sklopio kršćanski brak s Janjom Zovak iz Proboja 5. veljače 1967., a dvije godine kasnije (1969.) mlada obitelj je otišla za stalno u Toronto i nastanila se nedaleko od Filipvih stričeva Ante i Stipana, oca boksača Jure Čuvala. Tu su otpočeli nov i uspješan životni put. Nakon provedenih dvadeset godina na poslu u poznatoj tvrtci Goodyear, Filip je krenuo u građevinarstvo i tu je uspješno poslovao slijedećih 20 godina, do svog umirovljenja. Porodili su i odgojili dvoje djece, Dražanu i Denisa. Teško radeći osigurali su sebi i djeci materijalnu sigurnost, bili su vrlo djelatni u hrvatskim društvima i župi, a rodni kraj i domovina su im uvijek bili ne samo na umu i u srcu, nego su uvijek spremno pomagali sve djelatnosti koje su doprinosile slobodi hrvatskog naroda.

Zadnjih godina Filip i drugi članovi obitelji su redovito dolazili u posjet rodnom kraju, a ove godine im je bio plan doći za Uskrs. Ali poznato je da “čovjek snuje a Bog određuje”, i umjesto radovanja polasku u posjet rodnoj grudi Filipa je zgrabila neizlječiva bolest, od koje je nakon nekoliko mjeseci i umro. Hvala Bogu, nije imao teških bolova, a on je hrabro prihvatio svoju bolest i smrt kao dio života i duboko kršćanski, čvrsto vjerujući u život koji mu je Gospodin osigurao u vječnosti.

Velika pogrebna povorka ispratila je Filipove zemne ostatke iz Scott Funeral Home u Mississaugi do crkve Kraljice Mira na Hrvatskom Centru u Norvalu. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Pek uz pomoć fra Marka Puljića. Pjevao je crkveni zbor pod vodstvom Tomislava Nosića. Poslije sv. mise sprovod je krenu na Assumption Cemetery u Mississaugi gdje je tijelo pok. Filipa položeno na vječni počinak. Kolko su Filip, Janja i obitelj cijenjeni u ovoj hrvatskoj naseobini pokazuje i činjenica da je oko tisuću i pol naroda došlo izraziti svoju sućut obitelji i sudjelovati u molitvama kako u pogrebnom zavodu tako u crkvi i na groblju. I ta činjenica ukazuje da su Filip i njegova obtelj bili (i ostaju dalje) dio šire zajednice koja je uzvratila ljubav za ljubav i bila s njima u ovim teškim trenucima.

Ovim putem izrazujem i sućut moje obitelji Janji, djeci i cijeloj rodbini, te s radošću se prisjećam da su Filip i Janja bili dio i mog životnog hoda. Svaki put kad sam bio u Torontu k njima bih se rado navraćao, kao u svoju kuću, i oni su me bratski dočikali. A pokojni brat fra Mladen za vrijeme boravka u Norvalu bio je, jednostavno rečeno, dio Filipove obitelji. Janja ga je čuvala i brinula se za njega kao za brata. Neka je njoj i Filipu vječna hvala za njihovu veliku ljubav i prijateljstvo!

Filipovu ljubav za rodni kraj obitelj je odlučila okruniti velikim darom nakon njegove rane smrti. Naime, Janja, Dražana i Denis su nam javili da će oni, u trajnu spomen na muža i oca, biti kumovi velike slike bl. Alojzija Stepinca, koju izrađuje akademski slikar Anto Mamuša i bit će postavljena u listopadu ove godine na zid iza oltara u crkvi bl. Alojzija Stepinca u novom groblju u Proboju. Slika je veličine 4x2m i stajat će oko 7000 eura. Ovo će uistinu biti trajna uspomena na Filipa i neka mu Uskrsli, po zagovoru bl. Stepinca, dodijeli pokoj vječni, a sretan život njegovoj obitelji do ponovnog susreta s mužem i ocem u Gospodinu.

Ante Čuvalo

Posmrtno slovo koje je, poslije zahvale prisutnima, Filipova kćerka Dražana izrekla na sprovodnoj misi.

Kad sam razmišljala što bih danas rekla, a i da li ću uopće smoći snage nešto reći, na um mi je dolazio citat iz drame Waiting For Godot/U očekivanju Godota irskog pisca Samuela Becketta: “Suze na svijetu su konstantna količina. Za svakog onog koji počinje plakati negdje drugdje netko drugi prestaje. Isto vrijedi i za smijeh.”

U ovoj drami likovi stalno čekaju da se nešto dogodi. Ali nikad ništa. Sve ostaje isto. Predstava završava na isti način kako i počinje. Dva glavna lika čekaju.

Književnost je odraz života. Ona nas uči što to znači biti čovjek. Beckettova tragikomedija je savršen primjer kako život ponekad može biti apsurdan. Mi često provodimo život nešto čekajući i tražeći vanjske znakove za pravi smisao života. Moj tata nije živio na takav način; on nije proveo život čekajući. On je život živio u svakom trenutku i za zvaki trenutak.

Suze u svijetu su zaista u konstantnoj količini. Danas smo ovdje okupljeni u obilju suza i teška srca. Ali imajmo na umu da Beckett uravnotežava svoju izjavu kad veli da je i smijeh u konstantnoj količini također. Moj se tata volio smijati i druge zasmijavati. Posebice je uživao nasmijavati djecu. On ih je znao često upitati: “How are you tomorrow?/Kako ste vi sutra?” Oni bi podigli čelo i začuđeno se pitali o čemu on govori, ali kad bi se on počeo tome smijati oni bi mu se pridružili, sretni da su ipak svatili njegovu šalu.

Kad bi išli na kupanje često bi nas upitao: “Je li voda mokra?” Od mog najranijeg sijećanja tata bi gotovo svaki put upitao brata i mene: “Je li voda mokra.” I uvijek nas je tim nasmijao. Nastavio je to pitati i moju kćerku Saru, a ona bi odgovorila Di-da! On bi se tome smijao i ona s njim. Nećakinje i nećaci, kumčad, djeca mojih i drugih prijatelja bi čuli ovo pitanje i zajedno se s njime smijali. To je slika moga oca koja će ostati u mom sijećanju, otac koji je uvijek bio spreman na smijeh i nasmijati druge.

Kao nastavnica, upitam svoje đake da napišu svoj mišljenje na Beckettov citat o suzama i smijehu, i upitam ih da li oni misle da postoji ravnoteža suza i smijeha u svijetu. Njihovi odgovori otkrivaju njihov osobni optimizam, pesimizam, idealizam ili realizam.

Vjerujem da bi odgovor mog tate na ovo pitanje otkrio da je on kroz život bio optimističan realist. On nije imao nikakvih iluzija o životu. Bio je čvrsto ukorjenjen u stvarnost, ali je gledao na pozitivnu stranu života. A život mu je donio lijep broj dobara za koje je bio zahvalan: Imao je moju majku, voljenu ženu za 45 godina. On je bio njezin život i ljubav, a on je uzvraćao na isti način. Imao je dvoje djece, mog brata Denisa i mene. Bio je ponosan na naša ostvarenja (mala i velika) i na našem životnom putu nam je uvijek davao svoju punu podršku. Imao je svoju unuku, Saru, njegov ponos i radost, koja u njegovim očima nije mogla napraviti ništa loše. Imao je velik broj bliže rodbine, svoju širu obitelj, koja je bila uz njega sve do zadnjeg trenutka života, držeći mu ruke, s njim moleći i ne ostavljajući ga sama ni trenutak dok nije predao dušu Gospodinu.

Razmišljajući što bih danas mogla reći ponovno sam se vratila literaturi da bi pronašla inspiraciju. U romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” od češkog romanopisca Milana Kundere nalazimo ponavljajuće teme težine i lakoće. Tijekom ovih posljednjih nekoliko mjeseci težina je prevladavala u našoj obitelji. Težina je tatu pretiskala, fizički i psihički. Ironična je činjenica, premda je njegovo tijelo bilo sve lakše i lakše ono je postojalo sve veći i veći teret za njega. Moj tata je uvijek bio vrlo jak i neovisan čovjek. Zato je bio vrlo frustriran tijelom koje ga je izdavalo, a tako ga je uvijek dobro služilo, radeći teške fizičke poslove da bi zbrinuo svoju obitelj. Ljubav moje majke za njega je bila stalna i stabilna kroz njegov život, ona mu je pomagala nositi se sa težinom života do samog kraja.

Ali, kako Beckettove i Kunderine riječi sugeriraju, u životu postoji ravnoteža. Na kraju bilo je mnogo suza i teških srca, ali sigurna sam da je moj tata imao čvrstu vjeru da će se revnoteža promijeniti. I vjerujem da se za njega promijenila. On sada živi bez ikakva tereta, on je oslobođen svega zemaljskoga, posebice tegoba zadnjih nekoliko mjeseci života, a njegov duh je poletjeo u nebeske visine. On je sada djelić vječnog Svjetla.

Završit ću molitvom Johna Henryja Newmana: Neka nam On bude u pomoći cijeli dan, sve dok sjene ne pruže svoja krila i padne noć, i užurbani svijet se smiri, a trke života prestanu i naš posao bude završen. Nek nam tad u svojoj milosti On dadne siguran boravak, sveti mir i vječni pokoj.

Dražana Čuvalo-Pedro

Social Elements in the Croatian National Movement of the Early Seventies: Manipulation or a National Reawakening?

SOCIAL ELEMENTS IN THE CROATIAN NATIONAL MOVEMENT OF THE EARLY SEVENTIES: MANIPULATION OR A NATIONAL REAWAKENING?

Paper delivered at Ohio Wesleyan University, Delaware, Ohio, 1989

Ante Čuvalo

The Croatian national revival of the late 1960s and early 1970s has been interpreted by official and semi-official observers in Yugoslavia, and also by a number of individuals outside the country, in a negative light. According to them, the movement was a counter-revolution, rotten liberalism, blind and uncontrollable nationalism, or merely a manipulation of the masses by the young and ambitious Communist Party leadership in the republic of Croatia. It is claimed that the movement had gotten out of hand, and, therefore, the regime had no choice but to crush the evil forces that could have brought calamity to the whole country. These and similar assertions, however, are too simplistic. They have been put forward, it seems, mostly for the purpose of justifying the regime’s actions or, in the case of foreign observers, out of fear that any kind of Croatian revival might be perilous to the unity of the Yugoslav state and, therefore, to the balance of terror between the two superpowers.

If one looks a little deeper, however, it is clear that the Croatian movement was a genuine national reawakening and, as such, it became a major challenge to the centralist forces in Belgrade, their allies in Croatia, and to the Communist Party’s monopoly of power, which constantly reinforce each other.

In this presentation, we will look at the Communist Party factions at the time, how different social segments in Croatia responded to the movement, and, at the end, we will offer some general observations on the movement.

Factions in the Party

There were three party factions in Croatia in the early 1970s: conservatives, neoconservatives, and progressives. The conservatives yearned for the “good old days” when the party leadership was in full control of the state and society. Centralism and unitarianism were two main characteristics of their political view regarding the national question in the country. According to their own party comrades at the time, the conservatives were “stricken by panic only by hearing the words Croat, Croatian, Croatian language, or the like. They considered it to be a revival of unhealthy ghosts of the past….. They did not wish to accept the fact that there is no such thing as a Yugoslav nation.”1

The second faction, neoconservatives, emerged after the Tenth Session of the Central Committee of the League of Communists of Croatia in January 1970. The leading members of this group belonged to the liberal reformists party faction in the 1960s. But after a progressive party platform was promulgated at the Tenth Session, some of the former liberals began to disagree with the young top party leadership in the republic over the interpretation and implementation of the platform. As a result, they moved closer to the old conservatives, and these two factions were instrumental in bringing down the progressive party leadership and in crushing the movement.

The party progressives were found among the younger party membership, intellectuals, and at the top of the party leadership at the time. Their main goal was to implement the republic’s liberal party platform which stood for further decentralization of the Yugoslav federal center, a larger role of a market economy, Croatian national emancipation, as well as for a more pluralistic and open society.

One of the main causes of the split between the neoconservatives and the progressives was the question of handling rising Croatian national voices regarding economic, social, cultural, political, and national issues. To the neoconservatives such voices were a threat to the goals and achievements of the Revolution because they were meddling into the domain designated only for the avant-garde of the working class. They especially looked upon the intellectuals as a potential political challenge that “cultivated a deep process of political struggle with the aim of discrediting the party ….2 This party faction, therefore, advocated a policy of the “firm hand” and accused the progressives of not being decisive enough in dealing with, what they claimed to be, a political opposition in the making.

The party progressives in Croatia were heirs to the “national communism” that had been present in Croatia before, during, and after World War II. In accordance with that tradition, they attempted to combine class and national components in Croatian society. In doing so, they legitimized the Croatian national revival and also began to politicize the social elements outside the party. Both of these moves, however, were condemned by the party traditionalists. To combine the “class” and “national” struggle had been an old dualist heresy for the “old believers” in the party. But most of all, the growing politicization of the masses was seen as a threat to the party’s monopoly of power, as well as to the personal power of the “faithful servants” in the party bureaucracy. Thus, it was inevitable that a conflict would arise between those who sought to preserve the political and ideological status quo and those who strived for a change.

In their struggle, each of the groups turned to their natural allies. The conservatives and neoconservatives found a strong support outside of Croatia, most of all at the federal center and the federally controlled forces. (There is a strong likelihood that these two party factions in Croatia were more an instrument of than a partner to the centralist forces.) The progressives, on the other hand, stressed moral, ideological, and historical rights in their arguments and turned to the Croatian people. However, the real balance of power was overwhelmingly on the side of the party traditionalists and the federal center. While the progressives had the masses, their opponents had the military, police, and other federal instruments of power on their side. It is no surprise, therefore, that the progressives were easily defeated when the two sides openly clashed in November 1971.

Intelligentsia

There were two main groups among the intellectuals in Croatia in the late Sixties. One was gathered around Matica hrvatska (Matrix Croatica), the oldest Croatian cultural institution, and the Croatian University in Zagreb; the other around the Praxisjournal. The Weltanschauung of the Matica and University intellectuals was humanist socialism and internationalism through freedom and equality of every individual and every nation. For them, the world was a rainbow of different races, peoples, and individuals living in harmony. Diversity, racial, and national differences were a blessing and not a curse. They believed that “a uniform world meant a homogenized emptiness.”3

It was this group of intellectuals that initiated and sustained the Croatian national reawakening in the Sixties. They were among the first to raise the question of national and individual rights, as well as of cultural suppression and economic exploitation of Croatia. Their quest was to stop such injustices and to promote full implementation of the principle of federalism, national equality, and self-management.

The second group of Croatian intellectuals was very small in number, but became known outside the country for its criticism of governments in other communist countries, and for its own interpretation of Marx. However, while criticizing the existing socialist order, their own definitions “became pure dogmas at the moment…at which those definitions were applied to existing [social, national, or economic] relations.”4

One of the major differences between the Praxis and Matica groups was that the intellectuals around Matica believed one does not have to step out of national categories in order to come to international humanism, while the other group considered nationalism, by its very nature, to be contrary to socialism and humanism. However, while the Praxis group was always ready to speak on universal issues, they tended to stay aloof from concrete national problems. Furthermore, while stubbornly supporting Yugoslav nationalism, they condemned the Croatian national movement as too constrictive, and their proclaimed humanism and liberalism became very confining, even authoritative, when they dealt with those that disagreed with them.

Students

Since World War II until the late 1960s, university students in Croatia tended to fall into two major camps. In the first were the students who cooperated with the regime, and in the second those who stayed outside the system. While independent student organizations were not tolerated and the existing ones were mere “transmission belts” of the party, many of the students outside the party-controlled organizations were quite often denounced as anti-state elements and persecuted.

During the national revival, the organized student groups became more and more involved in political and national life on their own, and finally in 1970-71 they became independent from the party’s tutelage. As a result, the two student camps were converging into a single force. Furthermore, students at the time, like the nationalist intellectuals, did not oppose the system itself but began to work independently through it. And, in a very short time, students became the most active part of the Croatian national movement, putting the proclaimed party principles to a real test. And even more importantly, the traditional divisions between the pro-regime students and the anti-regime ones were dissipating.

With the election of Ivan Zvonimir Čičak (December 21, 1970) as Pro-Rector of the Croatian University in Zagreb and with the election of the non-party student leadership in Zagreb (April 4, 1971), the students in Croatia finally emerged as an independent social force. They ceased to be an arm of the party and began to chart their own course. They supported the progressive party leadership, worked closely with the leading intellectuals at the University and Matica, and became the heart of the Croatian national revival.

The students’ concerns went far beyond their own interests; they were very much aware of and preoccupied with the economic, social, and political problems of their nation. Like so many other student movements at the time, they had a universal vision of a peaceful global community, but their concerns were also very concrete. They wanted to be “deeply and sincerely Croatian and at the same time international and socialist in the best meaning of the word.” 5

The social background of the Croatian students was mixed. It was, however, no accident that the most active students in the movement came from the regions of Croatia and neighboring Bosnia-Herzegovina that had been most economically deprived and politically oppressed by the Belgrade centralism and hegemonism. Thus, their demands were not only national but also social and economic. They stressed that speculations of whether their activities were nationally or class motivated were nothing but pure metaphysics.

While the student movement was accepted as legitimate by the party progressives, the other two factions in the party saw the student activism as a clear threat to the party role in society. The students and the Matica intellectuals were looked upon as a growing political force parallel to the party, and the conservative forces were waiting for an opportune moment to crush them.

The national movement was not limited to the students at the university level. It also involved the secondary school and the Youth Alliance itself, which traditionally had been a hotbed of party recruits. The leadership of the Youth Alliance in Croatia stressed at the time that their organization was not “above or below the interests of people of Croatia” and that the Alliance was “an integral part of the national movement as a whole.”6

Workers and Peasants

Because there were no political or cultural centers, or organizations exclusively for workers and/or peasants, except under the party control, it is very hard to measure how deeply did the movement penetrate these two social groups in Croatia. These two elements make up the largest portion of population in Croatia but it can be stated that this majority was a “crowd” without a specific political or even social framework. The social lines between the two groups had been very much blurred since many workers were at the same time peasants and vice versa and there was not an independent political structure to give an organizational framework to that “crowd.”

The relationship between the party and workers and peasants had been of political nature. Although the party had legitimized its rule and claimed the leading role in society by proclaiming to be the avant-garde of the working class, it had become progressively alienated from the working class, and even more so from the peasants. In 1948, for example, workers represented 30.1 per cent and in 1970 they made up 29.9 per cent of the party membership. At the same time, the peasants constituted 47.8 per cent and 6.5 per cent of the membership for those respective years.7 The relationship between the workers and the regime was described at the time in this way:

The workers have comprehended that under the existing conditions they cannot find solution to their vital problems. They do not want barricades. But the political leaders of the land gave them what is most necessary – they gave them a passport. They did not, however, go to Sofia but to Munich. In this way, they are solving their problems.8

The workers’ problem, however, cannot be put simply into a class problem, because, among other things, massive immigration of the Croatian working class pointed to the national dimension of the difficulties that the worker/peasant class faced.

Probably, the best indicator of the popularity (a fact that even the regime conceded) of the Croatian national movement and a clear sign that it did spread to Croatian villages, factories, and even to all elements of society is the growth of Matica hrvatska. For example, from November 1970 until December 1971, some thirty new branches of Matica were organized in today’s Republic of Croatia. At the same time, its membership grew from 2,300 to 41,000. By the end of 1971, this organization had 33 steering committees to organize new chapters. (One should also keep in mind that Matica was not allowed to organize its branches directly among the workers.) Furthermore, Matica had 14 publications when it was crushed at the end of 1971. Hrvatski tjednik/Croatian weekly, the main voice of the movement, reached a circulation of over 100,000 copies in only 33 weeks of existence. This could not have happened if the nationalist ideas did not find a fertile soil among the Croatian common people.

A possible explanation for this phenomenon can be found in the fact that the Croatian peasant and worker, or better said, a common person, has never adhered to the idea of “Yugoslavism” or Communism. These two ideologies remained alien to the common people; these were ideologies of the elite. That is why none of these ideologies has ever been legitimized in Croatia, and the representatives of both ideologies have been constantly looked upon with mistrust and even with animosity. It was among the common folk where the elementary national identity had been preserved and, most probably the Croatian village played a more important role in post-World War II Croatian nationalism than has been visible on the surface.

Another indicator that the movement was widespread in all regions of the republic, and that it cut through all elements of society, is the official statistics about the party purges in 1972. Out of 741 Party members dismissed before April 1972, 228 were from Osijek (north of the republic), 171 from Split (south), and 213 from Zagreb (center). Out of that number, 85 were workers, 80 “technical intelligentsia,” 96 “humanist intelligentsia,” 288 leadership officials, 144 administrative officials, 56 students, 43 retired personnel, and 37 other.9 The enthusiasm and high hopes among the Croatian masses during the movement, massive purges, and national lethargy in the post-Karadjordjevo period strongly indicate that the movement was a genuine national revival and not merely an artificially concocted crusade by the party leaders, as it has been suggested by a number of analysts in the West.

Concluding Remarks

If taken purely from the functional point of view, every nationalism has, at least partially, a mobilizing role. Thus, the latest Croatian national movement too was a strong mobilizing force. However, if probed deeper, one can easily discern that the movement was much more than a tool in someone’s hands, as it is often portrayed. This movement had a painful birth among the Croatian intellectuals in the early 1960s, and grew very slowly during the process of decentralization of the country after Aleksandar Ranković‘s fall in 1966. As it has been stated earlier, the Croatian national consciousness and desire for national emancipation was preserved in the Croatian society at large, but it was suppressed by the Belgrade regime, more specifically by the infamous Udba and its methods of terror. The reforms of the late Sixties and early Seventies, however, created enough room for a change. Croatians had a strong enough will to take the chance, and try to turn a deep desire for individual freedom and national emancipation into a national movement.

This movement could not have been manipulated by a single group or by an individual, because it was not fully unified not controlled from a single nerve center. One can, perhaps, say that there was a tacit understanding between the different social elements, primarily between the party progressives and the Matica intellectuals, that something should be done to change the fate of the Croatian nation, but there was not a central group that planned the events nor manipulated the masses. Students, for example, went on strike contrary to the party progressives’ wishes and that marked the end of the movement at the beginning of December 1971. Actually, there had been some deep mistrust between the Matica and the progressive party leadership. An indication of this disunity can be even seen in Miko Tripalo’s only interview since 1971 given last year to Mladina (March 11, 1988) in which he talks about “we” and “they”, meaning the party progressives and those at Matica.

That the movement had not been a mere balloon in the hands of the party progressives which lost all the air when it was punctured at the end of 1971, is evident from the official and semi-official assessments of the national situation in the country, which constantly have being pointing out that Croatian nationalism, although in a dormant stage, continues to be present in schools, churches, sport stadiums, the university, among the young and the old alike. If it had only been a superficially created nationalism, without deeper roots in the society at large, it would have disappeared as soon as the increased persecution began. But, because it did grow out of a deep Croatian dissatisfaction with the Yugoslav state and it had the support of the masses, the crush of the movement merely proved to the Croatians that their future was in serious jeopardy in Yugoslavia.

The real issue in December 1971 was not the threat of Croatian nationalism or of counter-revolution. It was a struggle between centralist and decentralist forces, and the party’s fear of losing the monopoly of power. An indication of this, is the notorious meeting of Tito with Croatia’s communist leadership in Karadjordjevo, Bačka (December 1, 1971) where the main discussion centered around the intra-party struggle and not the students’ strike or the so-called counter-revolution. The movement was portrayed as a threat to the country and/or to peace in Europe; and it was simply labeled as ustashism and fascism for the purpose of disarming it of any positive value, so that its suppression and the regime’s terror could be justified in the eyes of the world.

If we look at those events from an historical perspective, the Croatian national movement of the late Sixties and early Seventies, in its goals and methods, corresponds closely to Radić‘s movement of the 1920s. Its methods were peaceful and popular. Its main goals were national self-preservation and emancipation, direct participation in the world rainbow of nations, with its national colors and not through mediators like Vienna, Budapest or Belgrade; its ultimate goal was individual and national freedom.

1 Savka Dapčević-Kučar, Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (Zagreb: Vjesnik, 1970), p. 8.

2 Jakov Blažević in Zapisnik sjednice iz Karađorđeva (Chicago: Hrvatska tiskara, 1975), p. 185.

3 Vlado Gotovac, “Autsajderski fragmenti,” (III) Kritika Vol. 2, No. 8, 1969, p. 538.

4 Z. C. “Praxisov bijeg od sadašnjosti,” Dometi Vol. 1, No. 2-3, 1968, p. 82.

5 Hrvatsko sveučilište No. 5, April 15, 1971.

6 Mirko Madjor, “Preobražaj Hrvatske – zadatak mladih,” Hrvatski gospodarski glasnik, No. 4, July 5, 1971., p. 22.

7 April Carter, Democratic Reform in Yugoslavia (Princeton: Princeton University Press, 1982), p. 261. One should also keep in mind that the percentage of the unskilled workers in the party has been constantly declining.)

8 Ivan Babić, Studentski list, No. 22, October 26, 1971.

9 Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove (Zagreb: SK Hrvatske – CK, 1972), p. 127-130.