Moć koja opija

PROBOJ “NAJNOVIJE KLASE”

Moć koja opija

Ante Čuvalo

Hrvatsko slovo, 25. siječnja 2013.

“Najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa” te se dočepala moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost

Povod ovom glasnom razmišljanju su učestali žučni napadi ministra Željka Jovanovića, posebice da “biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram”. Ne namjeravam iznositi primjedbe na zdravstveni odnosno spolni odgoj mladih i svjetonazor koji uporno nameće trenutačna vlast jer o tome su već govorili i govore pozvaniji i stručniji od mene. Ne zanima me ni gospodin Jovanović, nego me muče prilike u kojima se jedan ministar može na ovaj način obračunavati s neistomišljenicima, ponajprije biskupima pa i roditeljima. K tomu, on je na taj način glasnogovornik Vlade koja ga bez zadrške u tome podupire.
 
„Biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram“ i slične učestale izjave ne samo da su nepristojne i politički kontraproduktivne nego one odišu vrlo opasnim (zlo)duhom koji su kroz noviju i nedavnu povijest ljudi poput Ministra, u ime napretka i čovjekoljublja, rado “uvježbavali” na narodu. Naravno, nije opasnost Jovanović, nema on ni vizije niti sposobnosti za nešto “veliko”, ali je njemu u ovom trenutku dobačen komadić moći koju je zdušno prigrlio i želi da svi “ispod njega” znaju i osjećaju da on u ime “napretka” prosijeca šikaru hrvatske zaostalosti želeći nove hrvatske generacije izvesti na ideološko sunce kojem se on klanja. Ministar samo simbolizira našu “najnoviju klasu” koja se dočepala moći (političke, gospodarske, medijske…) u državi koju mnogi od njih nisu ni htjeli a kamo li sanjali.

Napast moći

Kad se u kršćanskom vjeronauku govori o napastima najčešće se misli na seksualne požude i slične ljudske strasti. S pravom se naglašuje kolika je moć napasti, ali se malo, gotovo nikako, govori o napasti moći, koliko je ona ne samo slasna nego koliko može (a ne mora) biti opasna i razorna za onog tko je ima i one nad kim je ima. Moć je zavodljiva. Ako nismo oprezni, ona opija, a pijan čovjek je opasan – i za sebe i druge.

Ovih dna, početkom nove godine, čujemo u crkvama kako je Isus za vrijeme 40-dnevnog posta i molitve u pustinji bio od đavla napastovan. Zanimljivo je, ni jedna od tri napasti nisu seksualne naravi nego je riječ o kruhu, ljudskoj slavi i moći. Što ljudi najviše traže: materijalnu sigurnost (kruh), barem malo ljudske slave, da nam netko zaplješće, da se za nas čuje, a čovjeka najbolje upoznate kad stekne moć, bilo kakvu moć. Slavni američki predsjednik Lincoln napisao je: “Gotovo svi (ljudi) mogu podnijeti nedaće, ali ako im želiš vidjeti karakter, dodijeli im moć.”

Mi se obično zavaravamo, pa čak i sami sebe uvjerimo, da smo moć stekli svojim sposobnostima, radom, inteligencijom; ona nama pripada, mi smo ju zaslužili. Ali istina je daleko od toga. U mnogo slučajeva, posebice kad je riječ o političkoj moći, ona je dobivena raznim manipulacijama, prijevarama, medijskom (lažnom) promidžbom, planskom gradnjom političkih i ideoloških mreža po kojima se vlastoljubci penju prema vrhovima moći. Dakle, zavaravamo sebe i druge, posebice kad počnemo misliti da je moć naše neotuđivo vlasništvo. U tom slučaju moć postaje dio naše osobnosti i naša osobnost dio moći, a posljedice su ne samo opasne nego mogu biti i nesagledivo tragične.

I ljubav je moć

Svi mi imamo djelić moći, koja do izražaja dolazi u našim odnosima s drugima oko nas. Svatko od nas je pamti ljude raznih profesija, od učitelja i profesora do liječnika, svećenika i činovnika kojima je moć srasla s njihovom osobnošću. Kroz “uvježbavanje” moći dokazivali su se na đacima, pacijentima, župljanima, sugrađanima… Možda smo i mi jedan ili jedna od “moćnika” u društvu u kojem živimo.

Ali, sjećamo se i tolikih koji su bili i ostali dio našeg života, koji su imali veliku moć ljubavi. Ta moć je vrlo jaka ali ona ne “napastuje”, teško ju je prigrliti. Slađe je biti “bog” nego ljubiti Boga. Veći je (trenutačni) užitak imati moć nad narodom nego služiti narodu.

Rijetki su ljudi koji su istovremeno posjedovali političku i/ili materijalnu moć i čovjekoljublje. Ali kroz povijest ih je bilo i ima ih i danas. Takvi su shvatili da ih moć ne oslobađa ljubavi, nego im je dana da budu u službi čovjeka. Takvi bi trebali biti ministri, služiti narodu! Ministri bez istinskog čovjekoljublja služe i klanjaju se samo svojoj trenutačnoj “veličini”.

Naša svakidašnjica

Sudeći po izjavama ministra Jovanovića, “najnovija klasa” u Hrvatskoj je slobodnija i bahatija nego donedavna Titova “nova klasa.” Prije su ipak morali paziti što će raditi i javno reći. Ali nadobudna “omladina” je preuzela vlast od “nove klase”, dočepala se moći koju bahato “uvježbava” na narodu valjda samouvjerena da je to dio njihova racionalnoga plana i vizije za bolju budućnost. Nisu, izgleda, ni svjesni koliko ti njihovi javni nastupi dolaze iz ljudske iracionalnosti, iz naše trajne ljudske napasti za moći koja im se oslačala. Moć ih je zaslijepila jer nemaju moć ljubavi za Hrvatsku i narod u čije ime vladaju – ne samo ova današnja, nego i jučerašnja na vlasti “elita”.

 

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Hrvatsko slovo 21. prosinca 2012., st. 21.

POSTHAAŠKA HRVATSKA

Ratnici i junaci – ratovi i rituali

Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala

Dok su se 16. studenog 2012. malo poslije 16 sati hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač u vladinu zrakoplovu ulaznom pistom primicali zgradi zračne luke u Zagrebu vatrogasci su iznad zrakoplova, odnosno iznad naših junaka, iz dva šmrka vodom oblikovali slavoluk ispod kojeg je prošao zrakoplov i putnici u njemu. Nakon svečane dobrodošlice, generali su pošli u središte Zagreba i tijekom cijelog puta, od Plesa do središnjeg gradskog trga, oduševljeni hrvatski narod je masovno i spontano izišao na ulice pozdraviti generale plješćući i mašući hrvatskim barjacima. Na Trgu bana Jelačića ih je u velikoj radosti dočekalo nekoliko desetaka tisuća Hrvata i Hrvatica, većinom mladih. Nakon kraćih pozdrava, slijedila je svečana sv. misa zahvalnica u dupko punoj katedrali i potom slavlje na Trgu bana Jelačića, diljem Hrvatske i među Hrvatima širom svijeta.

S uzbuđenjem gledajući onaj svečani i dirljivi prizor vodenog slavoluka sjetio sam se nečega što sam već poodavno čitao pa ću te misli s vama ukratko podijeliti, jer svečani doček naših junaka i prigodni rituali protkani su dubljim značenjima nego što vidjesmo na malim ekranima ili pročitasmo u dnevnim komentarima. Kao i svi rituali, bilo je tu puno simbolike čije značenje u ovakvim prigodama spontano “izbije” na površinu te dubinu tih značenja osjetimo prvo u sebi a onda i kao živa zajednica, narod kojem pripadamo. Takva uzbuđenja doživimo spontano, čak i u ovim modernim i suhoparnim vremenima, jer ona su element prirodnog svijeta čiji smo dio, a posebice nas to u srce dira kad se radi o ljutskoj zajednici kojoj pripadamo.

Rat je (konačno) završio

Đaci već u osnovnoj školi dobro znaju (ili bi trebali znati) kad je točno počeo i završio Prvi svjetski rat, također i Drugi. Na kraju oba rata veterane u pobjedničkim državama dočekala je masa sugrađana i svojim junacima odala velike počasti, organizirala mimohode, gradila slavoluke…. Ali, na primjer, kad su se američki veterani vratili iz Vijetnama nije bilo dočeka i mimohoda, a veterani su bili kao “utučeni”. Također, narodu ni veteranima nije bilo jasno kad i kako je taj rat počeo ni zašto su se borili. Ratovalo se i ginulo ali ne da se pobijedi nego samo da se suzbije prodiranje komunizam ispod 17. paralele. A završetak je bio sramotan i kraj se pretvorio u nekakav mirovni proces.

Ovo napominjem jer Domovinski rat je bio nametnut i teško je reći kad je točno rat počeo. Je li to bilo kad su se pobunili Srbi u Pakracu, Kninu ili kad je ubijen Josip Jović, počinjen masakr u Borovu Selu, kad je ubijen moj nećak Raveno Čuvalo u Zagrebu ili….? Premda se već na veliko pucalo i ginulo dosta ih je i u Hrvatskoj još mislilo da ipak neće biti “pravog” rata. Nisu bili spremni, a neki i danas nisu, prihvatiti činjenicu da velikosrbizam nije samo neka suluda ideja nego srpski politički program kojeg se želilo, i još želi, ostvariti na bilo koji način. A dok se ratovalo, krvarilo i ginulo za obranu domovine neprestano su “međunarodnaci” nad Hrvatima dežurali, smetali i uvijek nešto poricali. Ali ipak je došla pobjednička Oluja, koju slavimo i slavit ćemo. Ali ona ne bijaše pravi kraj rata. Jedan dio okupirane Hrvatske uđe u tegoban proces mirne reintegracije, a zatim stigoše i optužbe za zajednički zločinački pothvat, koje ne samo odvedeše generale u Haag, nego crnim plaštom zaogrnuše sve i svakoga, posebice hrvatske branitelje, čak i samu državu Hrvatsku. Haaškom oslobađajućom presudom završi rat, hrvatski generali i s njima svi branitelji, konačno mogli su ispod slavoluka ući u miran civilni život i društvo. Dođoše ne s ratne bojišnice nego s fronte za pravdu i istinu, i prođoše kroz ritual koji je imao sakramentalno značenje ne samo za generale i branitelje nego i za cijeli hrvatski narod, pa čak i za one koji nisu priželjkivali ovakav konačni ishod. Rekoh i za njih jer, htjeli oni ili ne, ipak pripadaju ovom narodu.

Ratnici i slavoluci

Velik je broj slavoluka u svijetu, a najpoznatije ćemo naći u Rimu, Parizu, Londonu… i u mnogim državama diljem svijeta, pa i one iz rimskih vremena u Hrvatskoj. Oni su spomenici pobjedničkim vojskama i vojskovođama. Početke takih slavoluka nalazimo u ranoj povijesti drevnoga Rima.

U “dobra vremena” Republike ratar je bio okosnica rimske vojske. On je obrađivao svoj mali posjed i rat mu je donosio dodatnu “sezonsku” zaradu. Kad se u rat polazilo obavljan je poseban vjerski obred kojem je predsjedao jedan od svećenika (fetialis) koji su imali posebnu funkciju u doba rata i mira (collegium fetiales). On je ogrunt plaštem i s krunom na glavi objavljivao rat. Slijedilo je otvaranje hrama, molitve, paljenje žrtava i polazak u rat. Kad se vojska vraćala iz rata doma prolazila bi ispod slavoluka. Nisu to bili slavoluci koje danas vidimo u velikim gradovima kao povijesne spomenike nego jednostavni “lanci” od zelenih grančica ispod kojeg je vojska defilirala. Takav prolazak nije bio u prvom redu radi slave nego radi simboličnog prolaza iz rata u civilno društvo, u normalan život. Svaki rat je krvav, pun nasilja i smrti pa je to bilo i simbolično čišćenje od prolijevanja krvi. Poslije prolaska ispod slavoluka ratnici bi pjevajući išli do hrama gdje su paljene žrtve bogovima, a zatim pošli doma svojoj obitelji i svom ralu i motici. Ovdje smo spomenuli Rimljane, ali rituale odlaska u rat i povratka u civilni život imali su i drugi narodi i civilizacije. To je univerzalna antropološka pojava koja se izražava na svojstvene načine u raznim kulturama i civilizacijama.

Hrvatski branitelji i (konačno) dovršeni rat

Hrvatski ratnici nisu bili profesionalna vojska nego ljudi u godinama i mladići iz tvornica, ureda i sela. Nisu oni tražili rata, nego im je rat nametnut. Izložili su sve da bi obranili svoje obitelji i svoju domovinu. Ali možda je bilo lakše poći u rat nego se vratiti u civilni život koji im više nije bio isti kao kad su pošli na bojišnicu. To nam, nažalost, dokazuju i tako brojna samoubojstva branitelja. Dodatnu tegobu prelaska iz rata u mir je davala činjenica da nisu proživjeli trenutak kad su mogli reći: rat je završen, vraćam se u civilni život i od sad gledam prema budućnosti. To je moga biti, primjerice, svečani mimohod na Trgu bana Jelačića u Zagrebu gdje bi i branitelji i hrvatski narod mogli osjetiti da je rat završen, domovina obranjena i da se svi okrećemo novom dobu mirnog i boljeg života. Takav simboličan ritual bi označio razdvojnicu između rata i mira. Ali, kako već napomenuh, kraj domovinskog rata je tinjao, nije imao određen završetak, jer iako su Hrvati obranili domovinu i porazili neprijatelja svjetski moćnici odlučili su da ne smije biti pobjednika! Izjednačavalo se agresora i žrtvu, svi su krivi, svi su zločinci, svima treba suditi. Naravno, nisu rekli da i njima treba suditi jer su dopustili srpsku agresiju koja je stajala toliko ljutskih života i materijalne štete! Ipak, Domovinskom ratu dođe kraj! Dođe iz Haaga, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. To su prepoznali svi, a ponajviše branitelji i hrvatski narod. To je potvrdio veličanstveni doček generala u Hrvatsku. Naš društveni, nacionalni, organizam osjetio je potrebu ponovnog osjećaja jedinstva koji nam je tako narušen, dobrim dijelo i nametnuti nam pravnim i psihološkim ratom nakon rata. Konačno su generali i simbolično s njima svi hrvatski ratnici mogli proći kroz ritual prolaska ispod slavoluka, zatim je slijedla zahvala Bogu u katedrali i drugim crkavama, te slavlje i povratak u civilni život. Vrlo su simbolične riječi generala Gotovine: Okrenimo se prema budućnosti…. Rat je konačno za nama, pođimo doma i gradimo bolju budućnost.

Heroji nisu zvijezde (repatice)

Dok su generali Ante Gotovina i Mladen Markač na međunarodnom sudu bili oslobađani jer su bili krivo okrivljeni, na sudu u Hrvatskoj osuđen je Ivo Senader, bivši predsjednik vlade. Premda je to nepravomoćna osuda, on je u očima naroda “doživotno” osuđen bez obzira što će biti konačna sudska odluka. Generali i bivši predsjednik vlade dvije su proturiječnost. Prvi su ljudi koji ne trče da bi sebe istakli, oni su bili u službi svoje domovini i naroda; njih veličina prati, oni ne trebaju trčati za njom! Oni su junaci hrvatskog naroda. Sanader i slični su u službi sami sebe, oni trče za vlašću, bogatstvom i slavom; oni žele biti zvijezde. Ali sjaj takvih zvijezda repatica je kratkotrajan, one padaju! Samo nesebičnost i samodarivanje, žrtva za druge, za domovinu i narod su trajne vrednote i zalog za bolju budućnost.

Ne zaboravimo

Premda možemo reći da je rat završio, zaboraviti se ne smije na one za koje još ne znamo gdje su i kako su završili nakon što ih je srpski agresor zarobio i odveo. Za njihove najmilije ratno vrijeme će završiti kad pokopaju svoje pokojne. Također, ne zaboravimo na tisuće i tisuće hrvatskih obitelji koje još nisu pokopali svoje pokojne iz Drugog svjetskog rata i najviše iz poraća. I taj rat će završiti kad hrvatske vlasti shvate da svi pokojni zaslužuju dostojan pokop i kad im njihovi najbliži mognu užgati svijeću na vječnom počivalištu.

Ante Čuvalo

P.S.

Uz članak uvrštena je slika vodenog slavoluka ispod kojeg prolazi zrakoplova u zračnoj luci u Zagrebu.

Hrvatski forum – Naša ognjišta

Naša ognjišta – prosinac 2012. st. 6. i 7.

Tema broja: Hrvati u BiH

Je li moguće riješiti „pitanje“ Hrvata (i drugih) u Bosni i Hercegovini?

Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”

Piše: dr. Ante Čuvalo

Sjećam se iz mladih dana kako bi stariji znali pripovijedati da je taj i taj iz sela išao kroz ograde u drugo selo sjeverno od nas i izgubio se. Ne zna ni on što mu je bilo, ali krenuo na krivu stazu pa se vrtio i vrtio u krugu oko neke vrtače; nikako izići na pravi put. Slijedio je i savjet nama djeci: ako vam se nešto tako dogodi, nemojte lutati, sjednite, smirite se, pomolite se Bogu, procijenite gdje ste i onda ćete sagledati kako do puta. Premda kozji, vodit će vas do izlaza iz šume.

U životu pojedinaca, obitelji i društva općenito višeput se nađemo u prilikama u kojima se izgubimo. Šikara oko nas, sve staze postanu slične i onda kružimo; nikako naprijed. E, onda umjesto panike, kukanja, prozivanja i psovanja tko nas u to dovede (a vjerojatno smo i sami krivi ili barem tomu dobrano pridonijeli) treba stati, udahnuti, pomoliti se, sagledati prilike i vidjeti kojom stazom krenuti naprijed. Velim stazom, jer iz toga se ne izlazi magistralom, nego se treba strpljivo probijati kroz šikaru života. Ako s nama ima i drugih, onda složno, ruku za ruku i svima će biti lakše izići na čistinu.

Proplanci dobra

Na jednome sastanku u srpnju ove godine našlo se u Kupresu nekoliko ljudi koje, kao i mnoge druge, muče ove naše svakodnevne i višegodišnje (ne)prilike i tu smo u prijateljskome razgovoru odlučili pozvati i druge koji su spremni pridonijeti što je u njihovim mogućnostima u širenju zajedništva, dijaloga i dobra, u prvome redu, među Hrvatima, zatim drugim sugrađanima i svim ljudima dobre volje. Radi toga smo se našli na okupu u Sarajevu 27. listopada i odlučili utemeljiti Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće”.

Dakle, Forum je krug ljudi koji su se našli zajedno i rekli: idemo pokušati u ovoj našoj šikari raščistiti barem mali proplanak, ledinicu, i na njoj se okupiti, duboko udahnuti, pomoliti se Bogu i vidjeti možemo li zajednički pomoći pronalaženju boljih puteva za budućnost svoju, svoga naroda i drugih koji su spremni s nama u miru živjeti i raditi. Možda pomalo naivno, ali vjerujemo da je pronalaženje izlaza i iz najtežih prilika moguće. A bit će to ostvarivo samo ako smo, u prvome redu, mi osobno spremni povjerovati da je dobro ipak moguće i u tome uvjerenju živjeti i raditi u zajedništvu s drugima.

Bit će korisno napomenuti da Forum nije politička stranka, nije karitativna ili kulturna udruga, nije čak ni organizacija u formalnome smislu riječi. Dakle, svi oni koji bi se mogli pobojati da se netko sprema potkopati im trenutačnu moć mogu odahnuti! Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine.

(Ne)prilike u kojima smo

Prije skupa u Sarajevu zamolio sam one koji su bili pozvani na sastanak iz više krajeva BiH da u nekoliko natuknica navedu najvažnije probleme i mogućnosti te, zatim, što bi se moglo napraviti na lokalnoj razini, među Hrvatima BiH i u državi. Odgovori su bili vrlo slični. Gušimo se u problemima, potencijala ima i rješenja bi se mogla pronaći ali sve se vrti u nekome začaranom krugu koji izražava svakodnevna izreka “Tako je to kod nas!”

Kod nas negativizam se tako “uhodao” da bi se to stanje moglo nazvati našim lokalnim BiH (a i u Hrvatskoj) Zeitgeist-om. Osim “duha vremena”, u kojemu živi današnji svijet, čiju dobru i lošu stranu svakodnevno osjećamo, postoji i naš lokalni Zeitgeist: malodušje, korupcija, „snalaženje“, strah, sebičnost, nerad, neodgovornost, letargija, zavist, nesnošljivost, varanje i samozavaravanje, bježanje od odgovornosti pa i sebe samih… Sve je to dio duha koji se zavukao u čovjeka, u društvo – politiku, kulturu, školstvo, gospodarstvo…, a nije zaobišao ni duhovna područja. Kako je u Izjavi sa skupa u Sarajevu i rečeno, Forum je, dakle, potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

“Vrlina nedaća”

Arnold Toynbee (1889. – 1975.), britanski povjesničar svjetskoga glasa, u svome poznatom djelu A Study of History iznio je zanimljiv povijesni princip “vrline nedaća” – to jest ljudskoga stvaralačkog odgovora na izazove okoliša i (ne)prilika u kojima se čovjek nađe. Naime, napredak je nastao i rastao tamo gdje su se ljudi morali “boriti za život” a ne tamo gdje im je priroda omogućila lako preživljavanje. Naravno, iza izazova morala se nazirati i mogućnost uspjeha. Dakle, na jednoj strani postojeći izazovi, a na drugoj uvjerenje da se oni mogu prevladati i ljudsko stvaralaštvo iznjedrili su civilizacijski napredak. Ovo napominjem jer premda ovo naše društvo proživljava velike izazove, tu su ogromni potencijali, uspjesi su mogući, imamo i tradiciju stvaralaštva, ali čini mi se da nam je kao pojedincima i kao društvu popustila hrabrost, vizija i vjera da je napredak ipak moguć. Istina, nametnuti nam rat ne samo da je pomeo tisuće života nego je zamutio sve vode u kojima su samo “cili u portu” i “šarani” dobro prošli. Ali, već je vrijeme da sami sebi i jedni drugima vratimo viziju, nadu, želju za rad i stvaralaštvo, i uspjesi neće izostati.

U ovakvim prilikama kakve su u nas, čovjek može ili pobjeći, kao što su mnogi prije učinili i danas čine, buniti se na razne načine, ili učiniti iskorak: svojim načinom života i rada, svojom principijelnosti i nesebičnosti, ljubavi za pravdu i istinu, prihvaćanjem i poštivanjem drugih – onih koji su mu bliži po vjeri i naciji kao i onih koji nisu; ukratko svojom vjerodostojnosti i dosljednosti stvarati pozitivnu kulturu življenja koja će se zasigurno širiti i jačati oko njega. Ovo mogu i trebaju učiniti osobe svih profesija i uzrasta. Đak i student treba odlučiti da neće “švercati”, profesor da će biti dobar predavač i odgojitelj, liječnik da će biti vjeran Hipokratovoj zakletvi, proizvođač voća i povrća da neće podvaljivati kupcu što valja i ne valja, majstor da će profesionalno napraviti posao, trgovac da neće varati, sudci i pravnici da će se uistinu boriti za pravdu, političari da će služiti narodu….

Takvi pojedinci već postoje, zasigurno i vi i ja znamo za takve ljude. Oni rade pošteno (premda će ovdanji Zeitgeist-eri odmah reći da se ovdje ništa pošteno ne može učiniti) i svojim stvaralaštvom obogaćuju sebe i svoju sredinu. Ne moraju to biti nekakvi “veliki ljudi” ili veliki pothvati. Kada vidimo nečiju lijepo uređenu kuću, okućnicu, vrt, mjesnu školu, crkvu… odmah se vidi da se ta osoba, obitelj, susjedstvo, selo, grad… odupiru stihiji negativizma i beznađa. Takvi pojedinci i obitelji, takve škole i župe, sela i naselja… već su iskoračili iz kulture koja dominira našim društvom. Oni stvaraju drugu kulturu koja je ispod radara naših medija, koji najradije pišu o negativnim pojavama oko nas i među nama.

Dobro je ipak moguće

Hrvatski forum u prvome je redu izazov da svjesno iskoračimo iz postojeće kulture koja nam je stigla “do grla”. Drugo, Forum se stavlja na raspolaganje kao poveznica dobronamjernih ljudi različitih dobi, zavičaja i profesija; svih koji žele dati svoj obol očuvanju i napretku hrvatskoga naroda i društva u ovoj zemlji općenito. A treće i ono najvažnije jest rad. Forum će animirati razne djelatnosti koje će jačati hrvatsko zajedništvo na svim razinama. Od dobrih ideja i želja nema ništa. Iz apatije moramo prijeći u akciju ako želimo bolju budućnost. Vjerujemo, “dobro je ipak moguće”! Tko god vjeruje da je moguće, neka učini iskorak i zajedno ćemo graditi bolju budućnost. Težak je to put, ali bez toga neće ići!

Dosljedno tomu, mi kao pojedinci trebamo svjesno i odlučno iskoračiti iz postojećega Zeitgeist-a. To je prvi korak. Drugi korak je povezivati se s onima koji su već svjesno ili nesvjesno učinili takav korak da bismo zajedno stvarali kontrakulturu, kulturu koja će biti drukčija, pozitivnija, stvaralačkija, bolja, sretnija, kultura nade, samopouzdanja, iskrenosti, povjerenja… Nama je potreban preporod društva koji nitko ne može uvesti ili nametnuti odozgor; ono mora niknuti među nama i zajednički ga moramo zalijevati i njegovati da bi donio željene plodove. Dakle, ne će to biti lagan i kratkoročan put, ali ga treba otpočeti i na njemu ustrajati.

Nadalje, uz jačanje vjere u sebe, povjerenja u druge i rada za opće dobro, naravno treba rješavati temeljna politička pitanja koja su već toliko godina paralizirala ovu državu. To je, u prvome redu, Daytonski sporazum koji je, srećom, zaustavio jeku topova i ubijanja, ali je toliko zapetljao ustav ove zemlje da izgleda kao konjska griva koju su “splele vile”. Mnogo je tu “vila”, domaćih i stranih, i svaka od njih umjesto da raspleće one i dalje mrse i u tome neredu gledaju svoje interese, a ne životne potrebe čovjeka i naroda.

Taj ustav, među ostalim, zakinuo je Hrvate, koji su jedan od tri konstitutivna naroda BiH, ali svjedoci smo kako se takva konstitutivnost ipak može lako zaobilaziti. Više puta ovdje i vani se zna govoriti o rješavanju “hrvatskoga pitanja u BiH”, slično kao što se nekoć govorilo o “hrvatskome pitanju u Jugoslaviji”. A takva formulacija je promašaj! To implicira da smo mi ovdje nekakav problem! Ne postoji “hrvatsko pitanje”. Problem ima BiH kao država, odnosno problem je u ustavu ove zemlje koji je, što bi naši stari rekli, “krivo nasađen”. Problem su, na jednoj strani, Republika Srpska, i na drugoj bošnjački unitarizam. Mi ne tražimo ništa više ni manje nego što imaju druga dva naroda u ovoj državi. I jednom kada sva tri naroda, kao i svaki građanin ove zemlje, bude uistinu ravnopravan i slobodan biti ono što je u cijeloj BiH, onda ćemo svi moći krenuti prema boljoj budućnosti. Rekoh u cijeloj BiH, jer kada se govori o Hrvatima u BiH, (pre)često se misli samo na Federaciju, a ne i na RS. Kao da tamo Hrvati i ne postoje i kao da taj dio BiH nije i hrvatski i bošnjački.

Nađimo se na Forumu

Prilično smo navikli, ili su nas ovi-oni tako naučili, iščekivati da netko drugi rješava probleme koji su opći, zajednički nam, počevši od smeća i korova odmah iza ograde našega dvorišta pa do ključnih gospodarskih i političkih pitanja. Ono što je zajedničko kao da nas se i ne tiče, posebice kada je to negdje malo podalje od našega sela, gradića ili općine. Hrvatski forum “Dobro je ipak moguće” želi u prvome redu promicati dijalog među Hrvatima u BiH, među svim krajevima, strankama, udrugama, ustanovama, a zatim i među svim našim sugrađanima, i taj dijalog pretvarati u pravu i iskrenu suradnju i rad za opće dobro.

Neka ovo bude i poziv svima koje muči postojeća “kultura” negativizma, nehaja i straha, i u njima postoji ideali da možemo bolje, i spremni su žrtvovati se za te ideala, da se jave na hrvatskiforum@gmail.com pa ćemo u zajedničkome povezivanju i radu tražiti izlaze iz ove svakidašnjice i graditi bolju budućnost. U slozi je snaga, a u nesebičnome radu je napredak. U vjeri da je dobro ipak moguće, mi okupljeni u Hrvatski forum promicat ćemo sve što pridonosi boljitku i pozitivnomu ozračju među Hrvatima i među svim ljudima dobre volje. Na taj način, slobodan sam kazati, ponajprije se vraća dostojanstvo čovjeku, ali se i otvaraju mogućnosti za bolji život, za sigurnije sutra.

*****

Forum je ono što sama riječ označava: javno i slobodno zborište ljudi dobre volje, otvorena srca i uma, koji su spremni pridonijeti boljitku hrvatskoga naroda u BiH, a time i općemu stanju u ovoj zemlji, koja je ne samo i naša država nego i dio naše hrvatske domovine. Forum je potaknula potreba i želja dati svoj osobni i zajednički prinos otklanjanju osjećaja tjeskobe i ugroženosti i promicati pozitivno ozračje i uvjete za opstanak Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH.

OTPOR JUGO-KOMUNISTIČKOM REŽIMU POSLIJE DRUGOG SVJETSKG RATA

Iz članka: Kako je planula “Partizanka” 1949. – Prema dnevniku hrv. gerilca.

Hrvatski glas, 20. srpnja 1966. (vol. 38, br. 33).

..Komunisti i njihova OZNA i KNOJ nisu već 1947. godine „likvidirali“ odpor hrvatskih gerilaca, već, naprotiv, 1949-50-51., taj je odpor zadao neprijatelju najjači udarac i bio najuspješniji. Tek 1949. godine komunitički tisak počeo je donositi gubitke na njihovoj strani.

    Nabrojit ćemo nekoliko važnijih u to vrijeme:

Napad na brzi vlak kod Gračaca u Lici, u kojem su se nalazili fr. Diplomati, kojeg je posljedica bila, radi velikog publiciteta u inozemstvu, „da je Jadran u sezoni 1949-50, posjetilo svega 51 strani turist“. Uništavanje dvaju vlakova na postaji Plavno. Diverzije u tvornici u Dugoj Resi i skladištima nafte u Rijeci. Likvidiranje Josipa Poduje, jednog od osnivača KPJ. Vješanje hrv. zastave na Marjanu u Splitu, koja se vijala pola dana, a vezle su je majka i sestra Titiong „narodnog heroja Ante Jonića“, i za to bile kažnjene (vidi list „Slobodna Dalmacija, svibanj 1949.). Palenje doma „Vicko Krstulović“ u Splitu. Palenje borada „Partizanka“. Likvidacija nekih Udbaša usred Splita. Krajiški ustanak i napad na Bihać. Stotine akcija i sukoba sa milicijom i KNOJ-em u planinama Papuku, Motajici, Romaniji, Malovanu, Koprivnici (kod Bugojna), Kamešnici, Dinari, Kapeli, Velebitu i drugima – u kojima je bilo “ubijeno ili ranjeno 12,342 milicionera i knojevaca..”‘ (te brojke dao je u svom izvješću Nar. Skupštini, glavom A. Ranković, ožujak 1954. god.).

    Cilj tih akcija bio je jedan, – pokazati komunističkim tiranima, da hrvatski narod nije prignuo pred njima šiju, niti im se pokorio. Hrvatski gerilici nisu išli za tim, “da što više ubiju komunista”, već naprotiv, ubijanje je vršeno u krajnoj nuždi i jedino nad onima, čiji je teror nad narodom bio prevršio svaku mjeru.

    Kako je svrha ovog pisanja iznijeti samo jednu akciju, povodom njene godišnjice, to se nećemo zadržavati na opisivanju naših gerilaca, već prepuštamo riječ dnevniku:

 

“Ne možemo razumjeti, zašto nas narod zove „Križarima“ i tko je to ime izmislio? To mi, a napose Bosanci, ne možemo usvojiti. Naš svijet u Bosni zove nas „Zelenim Kadrom“. – Na kapama nosimo hrv. grb, to je simbol sviju nas. Za ime manje više…” (srpanj 1945.)

    “Komunisti vrše veliku propagandu preko svoga broda „Partizanka“. Varaju narod, tamo, u Americi i Australiji, lažu mu, kako je ovdje dobro i dovoze ga tim brodom natrag. U Splitu ga dočekuju velikim paradama. Vele, da neki dovode i auta koja da im komunisti oduzimaju uz malu odštetu. One koje nemaju kuća, komunisti smještaju u bivše talijanske vojničke barake u Splitu. To je naselje narod prozvao „drvenim Čikagom“.

    Da bi toj lažnoj propagandi stali na kraj, i spasili mnoge zavedene od propasti, odlučili smo poraditi na tome, da „Partizanke“ nestane. U Splitu ćemo to najlakše postici. Tamo imamo naše ljude.“ (kolovoz 1948.)

    „Dobili smo vijest iz Splita, da bi uskoro „Partizanka“ imala stići na generalni popravak u splitsko brodogradilište. Vijest nas je obradovala.“ (lipanj 1949.)

    „Stigla je u splitsko brodogradilište. Na doku se nalazi i bivši američki brod „Liberty“, koji je vozeći krompir, naišao na Jadranu na minu, Amerikanci ga napustili, a komunisti kupili i dovezli na popravak. Sada se zove „Hrvatska“. Na brodogradilištu je i jedna torpiljarka, koju su dobili za ratne reparacije od Italije. Na njoj je se nalazi oko 150 tona topničkih granata. „Partizanka“ je usidrena izmedju „Hrvatske“ i torpiljarke. Naši nam javljaju, da samo oni radnici koji su članovi Partije, smiju na „Partizanku“ i to s naročitim propusnicama. Primjerke tih propusnica su nam poslali. Veličine su „visit-karte“. Nešto posade je i dalje na brodu. Detaljan plan brodogradilišta će nam stići sjutra.“

    „Dobili smo plan. Krasno, jednim potezom uništiti ćemo sva tri broda, dok i brodogradilište. – Brodogradilište čuva jedna četa KNOJ-a, čiji je komandir neki Mrvica iz Šibenika. Kontrola je stroga, ali nam naši javljaju, da će se eksploziv moći unijeti i postaviti. Predlažu, da se upotrijebi “Plastik”, jer ga netreba mnogo i lakše ga je unijeti.”

    “Napravili smo plan i izabrali trojicu koja će u tom poslu krenuti u Split. Javili smo našim, da nastoje onesposobiti motor za vatrogasne pumpe, jer brodogradilište ima svoje vatrogasce. Prešli smo Cetinu i stigli u Mosor, gdje nas je na ugovorenom mjestu dočekala veza, jedan mladić, gimnazilac. Ne zna naše namjere, a i ne pita mnogo, ima poslužiti samo kao vodić do Splita. Jako je oduševljen susretom s nama. Kada se razdanilo s jednog velikog vrha gledamo more. Za većinu je to prvi put da ga vide. Kad se smrklo krenuli su, ona trojica i vodič, za Split. Ostali ostaju u Mosoru. Našima smo poslali plan i upute s tim, ako misle da nešto treba izmijeniti, da to urede.”

    „Noćas je stigao do nas izaslanik iz Splita. Naši su sa eksplozivom sretno stigli. Izaslanik veli, da će se akcija izvešti sutra na večer, 12. kolovoza, jer taj je dan na ulazu Mate Perković, komunista iz Kučina. Naš prijatelj nam kaže, da je taj Mate glup i da će se najlakše unijeti eksploziv baš kad je on na ulazu. Taj Mate Perković da je u ratu domamio svog najboljeg prijatelja do svoje kuće i tu su ga komunisti dočekali u zasjedi i ubili, radi toga, što je odbio suradnju s njima. Dežurni na brodogradilištu da će biti tu noć Jozo Kokan, mladi komunac, naivčina i neiskusan, pa će biti lako onesposobiti vatrogasne motore. Ne predviđa se, da bi moglo biti puno ljudskih žrtava, jer će se plan izvesti tokom noći.”

    „Ako plan uspije, bit će ogroman uspjeh. U tenkovima „Partizanke“ nalazi se 24 vagona nafte, koju je utovarila u Rijeci prije polaska za Split. Eksplozija te nafte zahvatit će torpiljarku i „Hrvatsku“. Ukoliko nafta s „Partizanke“ ne dosegne skladišta nafte na brodogradilištu, to će učiniti granate sa torpiljarke.”

    „Čim se smrklo, 12. kolovoza, popeli smo se na vrh Mosora i tu se smjestili za promatranje. Nešto prije ponoći suknuo je plamen na brodogradišlitu. Najprije manji, pa onda sve veći i veći. Oko 1 sat dosegao je visinu od 80 metara. Očekujemo eksploziju. – Ne pojavljuje se. Ali kako bilo da bilo, kula Titove lažen propagande „grije nebo“. „Drveni Čikago“ će morati dugo čekati na nove stanovnike. Ovo je nož u utrobu komunističkim krvnicima, koji već četiri godine prolijevaju potoke hrvatske krvi. Neka vide da nam nisu dorasli i da možemo napraviti što želimo i u mjestu koje oni drže kao svoju najsigurniju „bazu“ u njihovoj Strmoglaviji. Mislili su da im je brodogradilište “Vicko Krstulović“ nepovrijedivo. Čekajte krvnici, naučili smo se i mi, u ove četiri godine, nečemu….”

    „Naši su se sretno iste noći povratili. Neznaju nam mnogo objasniti, radi čega nije došlo do eksplozije. – Vele, da su nam naši iz Splita poručili, da pričekamo par dana u Mosoru, pa će nam poslati izvješće.”

    „Treću noć su stigla dvojica nših. Pričaju nam slijedeće: Sve je išlo po planu, kako treba. Eksploziv je postavljen kod malog tenka, jer do velikih tenkova bilo je teško doći. Motor na vatrogasnoj pumpi je bio onesposobljen. Komunisti su imali pod parom jedan remorker, pa su izvukli torpiljarku iz brodogradilišta. “Partizanka” je uništena tako požarom, da je se neće moći popraviti. Šteta je ogromna, a moralni uspjeh još veći. Mornari što su bili na njoj, poskakali su goli u more. Žrtava nije bilo. Udba je odmah uhapsila preko 300 članova Partije i obiteljima njihovim nije htjela reći, gdje su zatvoreni. Neki vele da su na Gripama, neki opet kažu, da su u Mejama. Drug Oto Ševeljević, sekretar partije na brodogradilištu, da je bijesan kao tigar. Udba da postupa sa partijcima gore nego sa “reakcijom”. Žene i obitelji partijaca “krešu” Udbi, partiji, pa i drugu Titu “sve na kamaru”…”

    „Vratili smo se u Bosnu. Iz Splita nam stižu vijesti, da se još mnogi partijci nalaze u zatvoru. Prvi da su pušteni nakon osam dana. Naša akcija podigla je uvelike moral u narodu. Po selima se čuda pričaju. Dolje u selu stari Ahmo pričao komšiji, da su naši potopili „Partizanku“. Ovaj odmah znatiželjno uzvrati:

Ma, u ćijem je bunaru utušiše?

Uh, brate, ma kakvom bunaru. Nije bolan insan, to ti je golema lađa, štono ovi šejtani hilnom narod dovalči iz Amerike.

Teško je starim ljudima rastumačiti koliko je bila velika „Partizanka“ jer nisu nikada bili na moru i vidjeli prekoceanske brodove. Vidili su šlepove na Savi i neki, kad su služili kod cara Franje, u Beču manje brodove.“

 

#

Iz dnevnika su, razumije se, izostavljena mnoga imena, način na koji je eksploziv pripravljen i unešen (čto je i najinteresantnije), ukratko sve ono, zašto nije vrijeme da se objavljuje. – Mnogi su od učesnika te akcije mrtvi, pali u neravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem. Bili su sve to mladi ljudi, nijeda nije bio, u to vrijeme, prekoračio tridesetu. Volili su svoj narod i borili se za njegovu slobodu. Nisu željeli živjeti na koljenima i biti robovi tiranima. Nisu vjerovali da se bjegstvom preko granice može odatle Hrvatska osloboditi iz pandža komunizma. Svojim bistrim, seljačkim mozgom mislili su realno. Borili su se s oskudnim sredstvima protiv tirana na rodnoj grudi, i pali sa srcem punim ljubavi i patriotizma za tu grudu, – za Hrvatsku.

 

(Preneseni su dijelovi članka kojeg je pisac potpisao pseudonimom Mehmedalija Tuzlak)

 

Napomena

 

Priv brod koji je nakon rata prevozio emigrante povratnike i materijalnu pomoć iseljenika u Titovu Jugoslavio bio je trgovački parobrod “Radnik”, kupljen u San Franciscu. Zatim je u srpnju 1947. kupljen brod “City of Lisabon” u Portugalu i nazvan je “Partizanka”. Njezina glavna uloga je bila prevoziti iseljenike povratnike iz Južne Amerike i Australije. “Partizanka” je mogla smjestiti 750 putnika i imala je 195 članova posade, koji su bili provjereni partizanski borci, a uz njih je povratnike “zabavljalo” još 15 političkih komesara. “Partizanka” je plovila četiri puta u Južnu Ameriku i dva puta u Australiju. Ukupno je dovezla 2858 putnika, od tog broja oko 70% bili su Hrvati. Zadnji put je s povratnicima iz Australije uplovila u Riječku luku 5. svibnja 1949. i iskrcala 5 putnika i četerdeset ovaca! Pročula se istina o Titovom raju, socijalizmu i antifašizmu, te Partizanka ostala bez posla! Uskoro poslije povrataka iz Australije durogvi su unutrašnjost broda “oslobodili” svih stvari koje su se mogle skinuti i zatim poslali na “remont” u Split gdje je “Partizanka” planula 12. kolovoza 1949.

Priredio Ante Čuvalo

FILIP ČUVALO (1941.-2012.)

Nakon kratke i neizlječive bolesti, okružen članovima svoje obitelji u zajedničkoj molitvi, preminuo je 1. lipnja 2012. Filip Čuvalo u predgrađu Toronta, Kanada. Filip je rođen 2. veljače 1941. godine u Gornjem Proboju od oca Stojana i majke Anice rođene Babić, koji su porodili sedam sinova i šest kćeriju.

Filip je sklopio kršćanski brak s Janjom Zovak iz Proboja 5. veljače 1967., a dvije godine kasnije (1969.) mlada obitelj je otišla za stalno u Toronto i nastanila se nedaleko od Filipvih stričeva Ante i Stipana, oca boksača Jure Čuvala. Tu su otpočeli nov i uspješan životni put. Nakon provedenih dvadeset godina na poslu u poznatoj tvrtci Goodyear, Filip je krenuo u građevinarstvo i tu je uspješno poslovao slijedećih 20 godina, do svog umirovljenja. Porodili su i odgojili dvoje djece, Dražanu i Denisa. Teško radeći osigurali su sebi i djeci materijalnu sigurnost, bili su vrlo djelatni u hrvatskim društvima i župi, a rodni kraj i domovina su im uvijek bili ne samo na umu i u srcu, nego su uvijek spremno pomagali sve djelatnosti koje su doprinosile slobodi hrvatskog naroda.

Zadnjih godina Filip i drugi članovi obitelji su redovito dolazili u posjet rodnom kraju, a ove godine im je bio plan doći za Uskrs. Ali poznato je da “čovjek snuje a Bog određuje”, i umjesto radovanja polasku u posjet rodnoj grudi Filipa je zgrabila neizlječiva bolest, od koje je nakon nekoliko mjeseci i umro. Hvala Bogu, nije imao teških bolova, a on je hrabro prihvatio svoju bolest i smrt kao dio života i duboko kršćanski, čvrsto vjerujući u život koji mu je Gospodin osigurao u vječnosti.

Velika pogrebna povorka ispratila je Filipove zemne ostatke iz Scott Funeral Home u Mississaugi do crkve Kraljice Mira na Hrvatskom Centru u Norvalu. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Pek uz pomoć fra Marka Puljića. Pjevao je crkveni zbor pod vodstvom Tomislava Nosića. Poslije sv. mise sprovod je krenu na Assumption Cemetery u Mississaugi gdje je tijelo pok. Filipa položeno na vječni počinak. Kolko su Filip, Janja i obitelj cijenjeni u ovoj hrvatskoj naseobini pokazuje i činjenica da je oko tisuću i pol naroda došlo izraziti svoju sućut obitelji i sudjelovati u molitvama kako u pogrebnom zavodu tako u crkvi i na groblju. I ta činjenica ukazuje da su Filip i njegova obtelj bili (i ostaju dalje) dio šire zajednice koja je uzvratila ljubav za ljubav i bila s njima u ovim teškim trenucima.

Ovim putem izrazujem i sućut moje obitelji Janji, djeci i cijeloj rodbini, te s radošću se prisjećam da su Filip i Janja bili dio i mog životnog hoda. Svaki put kad sam bio u Torontu k njima bih se rado navraćao, kao u svoju kuću, i oni su me bratski dočikali. A pokojni brat fra Mladen za vrijeme boravka u Norvalu bio je, jednostavno rečeno, dio Filipove obitelji. Janja ga je čuvala i brinula se za njega kao za brata. Neka je njoj i Filipu vječna hvala za njihovu veliku ljubav i prijateljstvo!

Filipovu ljubav za rodni kraj obitelj je odlučila okruniti velikim darom nakon njegove rane smrti. Naime, Janja, Dražana i Denis su nam javili da će oni, u trajnu spomen na muža i oca, biti kumovi velike slike bl. Alojzija Stepinca, koju izrađuje akademski slikar Anto Mamuša i bit će postavljena u listopadu ove godine na zid iza oltara u crkvi bl. Alojzija Stepinca u novom groblju u Proboju. Slika je veličine 4x2m i stajat će oko 7000 eura. Ovo će uistinu biti trajna uspomena na Filipa i neka mu Uskrsli, po zagovoru bl. Stepinca, dodijeli pokoj vječni, a sretan život njegovoj obitelji do ponovnog susreta s mužem i ocem u Gospodinu.

Ante Čuvalo

Posmrtno slovo koje je, poslije zahvale prisutnima, Filipova kćerka Dražana izrekla na sprovodnoj misi.

Kad sam razmišljala što bih danas rekla, a i da li ću uopće smoći snage nešto reći, na um mi je dolazio citat iz drame Waiting For Godot/U očekivanju Godota irskog pisca Samuela Becketta: “Suze na svijetu su konstantna količina. Za svakog onog koji počinje plakati negdje drugdje netko drugi prestaje. Isto vrijedi i za smijeh.”

U ovoj drami likovi stalno čekaju da se nešto dogodi. Ali nikad ništa. Sve ostaje isto. Predstava završava na isti način kako i počinje. Dva glavna lika čekaju.

Književnost je odraz života. Ona nas uči što to znači biti čovjek. Beckettova tragikomedija je savršen primjer kako život ponekad može biti apsurdan. Mi često provodimo život nešto čekajući i tražeći vanjske znakove za pravi smisao života. Moj tata nije živio na takav način; on nije proveo život čekajući. On je život živio u svakom trenutku i za zvaki trenutak.

Suze u svijetu su zaista u konstantnoj količini. Danas smo ovdje okupljeni u obilju suza i teška srca. Ali imajmo na umu da Beckett uravnotežava svoju izjavu kad veli da je i smijeh u konstantnoj količini također. Moj se tata volio smijati i druge zasmijavati. Posebice je uživao nasmijavati djecu. On ih je znao često upitati: “How are you tomorrow?/Kako ste vi sutra?” Oni bi podigli čelo i začuđeno se pitali o čemu on govori, ali kad bi se on počeo tome smijati oni bi mu se pridružili, sretni da su ipak svatili njegovu šalu.

Kad bi išli na kupanje često bi nas upitao: “Je li voda mokra?” Od mog najranijeg sijećanja tata bi gotovo svaki put upitao brata i mene: “Je li voda mokra.” I uvijek nas je tim nasmijao. Nastavio je to pitati i moju kćerku Saru, a ona bi odgovorila Di-da! On bi se tome smijao i ona s njim. Nećakinje i nećaci, kumčad, djeca mojih i drugih prijatelja bi čuli ovo pitanje i zajedno se s njime smijali. To je slika moga oca koja će ostati u mom sijećanju, otac koji je uvijek bio spreman na smijeh i nasmijati druge.

Kao nastavnica, upitam svoje đake da napišu svoj mišljenje na Beckettov citat o suzama i smijehu, i upitam ih da li oni misle da postoji ravnoteža suza i smijeha u svijetu. Njihovi odgovori otkrivaju njihov osobni optimizam, pesimizam, idealizam ili realizam.

Vjerujem da bi odgovor mog tate na ovo pitanje otkrio da je on kroz život bio optimističan realist. On nije imao nikakvih iluzija o životu. Bio je čvrsto ukorjenjen u stvarnost, ali je gledao na pozitivnu stranu života. A život mu je donio lijep broj dobara za koje je bio zahvalan: Imao je moju majku, voljenu ženu za 45 godina. On je bio njezin život i ljubav, a on je uzvraćao na isti način. Imao je dvoje djece, mog brata Denisa i mene. Bio je ponosan na naša ostvarenja (mala i velika) i na našem životnom putu nam je uvijek davao svoju punu podršku. Imao je svoju unuku, Saru, njegov ponos i radost, koja u njegovim očima nije mogla napraviti ništa loše. Imao je velik broj bliže rodbine, svoju širu obitelj, koja je bila uz njega sve do zadnjeg trenutka života, držeći mu ruke, s njim moleći i ne ostavljajući ga sama ni trenutak dok nije predao dušu Gospodinu.

Razmišljajući što bih danas mogla reći ponovno sam se vratila literaturi da bi pronašla inspiraciju. U romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” od češkog romanopisca Milana Kundere nalazimo ponavljajuće teme težine i lakoće. Tijekom ovih posljednjih nekoliko mjeseci težina je prevladavala u našoj obitelji. Težina je tatu pretiskala, fizički i psihički. Ironična je činjenica, premda je njegovo tijelo bilo sve lakše i lakše ono je postojalo sve veći i veći teret za njega. Moj tata je uvijek bio vrlo jak i neovisan čovjek. Zato je bio vrlo frustriran tijelom koje ga je izdavalo, a tako ga je uvijek dobro služilo, radeći teške fizičke poslove da bi zbrinuo svoju obitelj. Ljubav moje majke za njega je bila stalna i stabilna kroz njegov život, ona mu je pomagala nositi se sa težinom života do samog kraja.

Ali, kako Beckettove i Kunderine riječi sugeriraju, u životu postoji ravnoteža. Na kraju bilo je mnogo suza i teških srca, ali sigurna sam da je moj tata imao čvrstu vjeru da će se revnoteža promijeniti. I vjerujem da se za njega promijenila. On sada živi bez ikakva tereta, on je oslobođen svega zemaljskoga, posebice tegoba zadnjih nekoliko mjeseci života, a njegov duh je poletjeo u nebeske visine. On je sada djelić vječnog Svjetla.

Završit ću molitvom Johna Henryja Newmana: Neka nam On bude u pomoći cijeli dan, sve dok sjene ne pruže svoja krila i padne noć, i užurbani svijet se smiri, a trke života prestanu i naš posao bude završen. Nek nam tad u svojoj milosti On dadne siguran boravak, sveti mir i vječni pokoj.

Dražana Čuvalo-Pedro

Social Elements in the Croatian National Movement of the Early Seventies: Manipulation or a National Reawakening?

SOCIAL ELEMENTS IN THE CROATIAN NATIONAL MOVEMENT OF THE EARLY SEVENTIES: MANIPULATION OR A NATIONAL REAWAKENING?

Paper delivered at Ohio Wesleyan University, Delaware, Ohio, 1989

Ante Čuvalo

The Croatian national revival of the late 1960s and early 1970s has been interpreted by official and semi-official observers in Yugoslavia, and also by a number of individuals outside the country, in a negative light. According to them, the movement was a counter-revolution, rotten liberalism, blind and uncontrollable nationalism, or merely a manipulation of the masses by the young and ambitious Communist Party leadership in the republic of Croatia. It is claimed that the movement had gotten out of hand, and, therefore, the regime had no choice but to crush the evil forces that could have brought calamity to the whole country. These and similar assertions, however, are too simplistic. They have been put forward, it seems, mostly for the purpose of justifying the regime’s actions or, in the case of foreign observers, out of fear that any kind of Croatian revival might be perilous to the unity of the Yugoslav state and, therefore, to the balance of terror between the two superpowers.

If one looks a little deeper, however, it is clear that the Croatian movement was a genuine national reawakening and, as such, it became a major challenge to the centralist forces in Belgrade, their allies in Croatia, and to the Communist Party’s monopoly of power, which constantly reinforce each other.

In this presentation, we will look at the Communist Party factions at the time, how different social segments in Croatia responded to the movement, and, at the end, we will offer some general observations on the movement.

Factions in the Party

There were three party factions in Croatia in the early 1970s: conservatives, neoconservatives, and progressives. The conservatives yearned for the “good old days” when the party leadership was in full control of the state and society. Centralism and unitarianism were two main characteristics of their political view regarding the national question in the country. According to their own party comrades at the time, the conservatives were “stricken by panic only by hearing the words Croat, Croatian, Croatian language, or the like. They considered it to be a revival of unhealthy ghosts of the past….. They did not wish to accept the fact that there is no such thing as a Yugoslav nation.”1

The second faction, neoconservatives, emerged after the Tenth Session of the Central Committee of the League of Communists of Croatia in January 1970. The leading members of this group belonged to the liberal reformists party faction in the 1960s. But after a progressive party platform was promulgated at the Tenth Session, some of the former liberals began to disagree with the young top party leadership in the republic over the interpretation and implementation of the platform. As a result, they moved closer to the old conservatives, and these two factions were instrumental in bringing down the progressive party leadership and in crushing the movement.

The party progressives were found among the younger party membership, intellectuals, and at the top of the party leadership at the time. Their main goal was to implement the republic’s liberal party platform which stood for further decentralization of the Yugoslav federal center, a larger role of a market economy, Croatian national emancipation, as well as for a more pluralistic and open society.

One of the main causes of the split between the neoconservatives and the progressives was the question of handling rising Croatian national voices regarding economic, social, cultural, political, and national issues. To the neoconservatives such voices were a threat to the goals and achievements of the Revolution because they were meddling into the domain designated only for the avant-garde of the working class. They especially looked upon the intellectuals as a potential political challenge that “cultivated a deep process of political struggle with the aim of discrediting the party ….2 This party faction, therefore, advocated a policy of the “firm hand” and accused the progressives of not being decisive enough in dealing with, what they claimed to be, a political opposition in the making.

The party progressives in Croatia were heirs to the “national communism” that had been present in Croatia before, during, and after World War II. In accordance with that tradition, they attempted to combine class and national components in Croatian society. In doing so, they legitimized the Croatian national revival and also began to politicize the social elements outside the party. Both of these moves, however, were condemned by the party traditionalists. To combine the “class” and “national” struggle had been an old dualist heresy for the “old believers” in the party. But most of all, the growing politicization of the masses was seen as a threat to the party’s monopoly of power, as well as to the personal power of the “faithful servants” in the party bureaucracy. Thus, it was inevitable that a conflict would arise between those who sought to preserve the political and ideological status quo and those who strived for a change.

In their struggle, each of the groups turned to their natural allies. The conservatives and neoconservatives found a strong support outside of Croatia, most of all at the federal center and the federally controlled forces. (There is a strong likelihood that these two party factions in Croatia were more an instrument of than a partner to the centralist forces.) The progressives, on the other hand, stressed moral, ideological, and historical rights in their arguments and turned to the Croatian people. However, the real balance of power was overwhelmingly on the side of the party traditionalists and the federal center. While the progressives had the masses, their opponents had the military, police, and other federal instruments of power on their side. It is no surprise, therefore, that the progressives were easily defeated when the two sides openly clashed in November 1971.

Intelligentsia

There were two main groups among the intellectuals in Croatia in the late Sixties. One was gathered around Matica hrvatska (Matrix Croatica), the oldest Croatian cultural institution, and the Croatian University in Zagreb; the other around the Praxisjournal. The Weltanschauung of the Matica and University intellectuals was humanist socialism and internationalism through freedom and equality of every individual and every nation. For them, the world was a rainbow of different races, peoples, and individuals living in harmony. Diversity, racial, and national differences were a blessing and not a curse. They believed that “a uniform world meant a homogenized emptiness.”3

It was this group of intellectuals that initiated and sustained the Croatian national reawakening in the Sixties. They were among the first to raise the question of national and individual rights, as well as of cultural suppression and economic exploitation of Croatia. Their quest was to stop such injustices and to promote full implementation of the principle of federalism, national equality, and self-management.

The second group of Croatian intellectuals was very small in number, but became known outside the country for its criticism of governments in other communist countries, and for its own interpretation of Marx. However, while criticizing the existing socialist order, their own definitions “became pure dogmas at the moment…at which those definitions were applied to existing [social, national, or economic] relations.”4

One of the major differences between the Praxis and Matica groups was that the intellectuals around Matica believed one does not have to step out of national categories in order to come to international humanism, while the other group considered nationalism, by its very nature, to be contrary to socialism and humanism. However, while the Praxis group was always ready to speak on universal issues, they tended to stay aloof from concrete national problems. Furthermore, while stubbornly supporting Yugoslav nationalism, they condemned the Croatian national movement as too constrictive, and their proclaimed humanism and liberalism became very confining, even authoritative, when they dealt with those that disagreed with them.

Students

Since World War II until the late 1960s, university students in Croatia tended to fall into two major camps. In the first were the students who cooperated with the regime, and in the second those who stayed outside the system. While independent student organizations were not tolerated and the existing ones were mere “transmission belts” of the party, many of the students outside the party-controlled organizations were quite often denounced as anti-state elements and persecuted.

During the national revival, the organized student groups became more and more involved in political and national life on their own, and finally in 1970-71 they became independent from the party’s tutelage. As a result, the two student camps were converging into a single force. Furthermore, students at the time, like the nationalist intellectuals, did not oppose the system itself but began to work independently through it. And, in a very short time, students became the most active part of the Croatian national movement, putting the proclaimed party principles to a real test. And even more importantly, the traditional divisions between the pro-regime students and the anti-regime ones were dissipating.

With the election of Ivan Zvonimir Čičak (December 21, 1970) as Pro-Rector of the Croatian University in Zagreb and with the election of the non-party student leadership in Zagreb (April 4, 1971), the students in Croatia finally emerged as an independent social force. They ceased to be an arm of the party and began to chart their own course. They supported the progressive party leadership, worked closely with the leading intellectuals at the University and Matica, and became the heart of the Croatian national revival.

The students’ concerns went far beyond their own interests; they were very much aware of and preoccupied with the economic, social, and political problems of their nation. Like so many other student movements at the time, they had a universal vision of a peaceful global community, but their concerns were also very concrete. They wanted to be “deeply and sincerely Croatian and at the same time international and socialist in the best meaning of the word.” 5

The social background of the Croatian students was mixed. It was, however, no accident that the most active students in the movement came from the regions of Croatia and neighboring Bosnia-Herzegovina that had been most economically deprived and politically oppressed by the Belgrade centralism and hegemonism. Thus, their demands were not only national but also social and economic. They stressed that speculations of whether their activities were nationally or class motivated were nothing but pure metaphysics.

While the student movement was accepted as legitimate by the party progressives, the other two factions in the party saw the student activism as a clear threat to the party role in society. The students and the Matica intellectuals were looked upon as a growing political force parallel to the party, and the conservative forces were waiting for an opportune moment to crush them.

The national movement was not limited to the students at the university level. It also involved the secondary school and the Youth Alliance itself, which traditionally had been a hotbed of party recruits. The leadership of the Youth Alliance in Croatia stressed at the time that their organization was not “above or below the interests of people of Croatia” and that the Alliance was “an integral part of the national movement as a whole.”6

Workers and Peasants

Because there were no political or cultural centers, or organizations exclusively for workers and/or peasants, except under the party control, it is very hard to measure how deeply did the movement penetrate these two social groups in Croatia. These two elements make up the largest portion of population in Croatia but it can be stated that this majority was a “crowd” without a specific political or even social framework. The social lines between the two groups had been very much blurred since many workers were at the same time peasants and vice versa and there was not an independent political structure to give an organizational framework to that “crowd.”

The relationship between the party and workers and peasants had been of political nature. Although the party had legitimized its rule and claimed the leading role in society by proclaiming to be the avant-garde of the working class, it had become progressively alienated from the working class, and even more so from the peasants. In 1948, for example, workers represented 30.1 per cent and in 1970 they made up 29.9 per cent of the party membership. At the same time, the peasants constituted 47.8 per cent and 6.5 per cent of the membership for those respective years.7 The relationship between the workers and the regime was described at the time in this way:

The workers have comprehended that under the existing conditions they cannot find solution to their vital problems. They do not want barricades. But the political leaders of the land gave them what is most necessary – they gave them a passport. They did not, however, go to Sofia but to Munich. In this way, they are solving their problems.8

The workers’ problem, however, cannot be put simply into a class problem, because, among other things, massive immigration of the Croatian working class pointed to the national dimension of the difficulties that the worker/peasant class faced.

Probably, the best indicator of the popularity (a fact that even the regime conceded) of the Croatian national movement and a clear sign that it did spread to Croatian villages, factories, and even to all elements of society is the growth of Matica hrvatska. For example, from November 1970 until December 1971, some thirty new branches of Matica were organized in today’s Republic of Croatia. At the same time, its membership grew from 2,300 to 41,000. By the end of 1971, this organization had 33 steering committees to organize new chapters. (One should also keep in mind that Matica was not allowed to organize its branches directly among the workers.) Furthermore, Matica had 14 publications when it was crushed at the end of 1971. Hrvatski tjednik/Croatian weekly, the main voice of the movement, reached a circulation of over 100,000 copies in only 33 weeks of existence. This could not have happened if the nationalist ideas did not find a fertile soil among the Croatian common people.

A possible explanation for this phenomenon can be found in the fact that the Croatian peasant and worker, or better said, a common person, has never adhered to the idea of “Yugoslavism” or Communism. These two ideologies remained alien to the common people; these were ideologies of the elite. That is why none of these ideologies has ever been legitimized in Croatia, and the representatives of both ideologies have been constantly looked upon with mistrust and even with animosity. It was among the common folk where the elementary national identity had been preserved and, most probably the Croatian village played a more important role in post-World War II Croatian nationalism than has been visible on the surface.

Another indicator that the movement was widespread in all regions of the republic, and that it cut through all elements of society, is the official statistics about the party purges in 1972. Out of 741 Party members dismissed before April 1972, 228 were from Osijek (north of the republic), 171 from Split (south), and 213 from Zagreb (center). Out of that number, 85 were workers, 80 “technical intelligentsia,” 96 “humanist intelligentsia,” 288 leadership officials, 144 administrative officials, 56 students, 43 retired personnel, and 37 other.9 The enthusiasm and high hopes among the Croatian masses during the movement, massive purges, and national lethargy in the post-Karadjordjevo period strongly indicate that the movement was a genuine national revival and not merely an artificially concocted crusade by the party leaders, as it has been suggested by a number of analysts in the West.

Concluding Remarks

If taken purely from the functional point of view, every nationalism has, at least partially, a mobilizing role. Thus, the latest Croatian national movement too was a strong mobilizing force. However, if probed deeper, one can easily discern that the movement was much more than a tool in someone’s hands, as it is often portrayed. This movement had a painful birth among the Croatian intellectuals in the early 1960s, and grew very slowly during the process of decentralization of the country after Aleksandar Ranković‘s fall in 1966. As it has been stated earlier, the Croatian national consciousness and desire for national emancipation was preserved in the Croatian society at large, but it was suppressed by the Belgrade regime, more specifically by the infamous Udba and its methods of terror. The reforms of the late Sixties and early Seventies, however, created enough room for a change. Croatians had a strong enough will to take the chance, and try to turn a deep desire for individual freedom and national emancipation into a national movement.

This movement could not have been manipulated by a single group or by an individual, because it was not fully unified not controlled from a single nerve center. One can, perhaps, say that there was a tacit understanding between the different social elements, primarily between the party progressives and the Matica intellectuals, that something should be done to change the fate of the Croatian nation, but there was not a central group that planned the events nor manipulated the masses. Students, for example, went on strike contrary to the party progressives’ wishes and that marked the end of the movement at the beginning of December 1971. Actually, there had been some deep mistrust between the Matica and the progressive party leadership. An indication of this disunity can be even seen in Miko Tripalo’s only interview since 1971 given last year to Mladina (March 11, 1988) in which he talks about “we” and “they”, meaning the party progressives and those at Matica.

That the movement had not been a mere balloon in the hands of the party progressives which lost all the air when it was punctured at the end of 1971, is evident from the official and semi-official assessments of the national situation in the country, which constantly have being pointing out that Croatian nationalism, although in a dormant stage, continues to be present in schools, churches, sport stadiums, the university, among the young and the old alike. If it had only been a superficially created nationalism, without deeper roots in the society at large, it would have disappeared as soon as the increased persecution began. But, because it did grow out of a deep Croatian dissatisfaction with the Yugoslav state and it had the support of the masses, the crush of the movement merely proved to the Croatians that their future was in serious jeopardy in Yugoslavia.

The real issue in December 1971 was not the threat of Croatian nationalism or of counter-revolution. It was a struggle between centralist and decentralist forces, and the party’s fear of losing the monopoly of power. An indication of this, is the notorious meeting of Tito with Croatia’s communist leadership in Karadjordjevo, Bačka (December 1, 1971) where the main discussion centered around the intra-party struggle and not the students’ strike or the so-called counter-revolution. The movement was portrayed as a threat to the country and/or to peace in Europe; and it was simply labeled as ustashism and fascism for the purpose of disarming it of any positive value, so that its suppression and the regime’s terror could be justified in the eyes of the world.

If we look at those events from an historical perspective, the Croatian national movement of the late Sixties and early Seventies, in its goals and methods, corresponds closely to Radić‘s movement of the 1920s. Its methods were peaceful and popular. Its main goals were national self-preservation and emancipation, direct participation in the world rainbow of nations, with its national colors and not through mediators like Vienna, Budapest or Belgrade; its ultimate goal was individual and national freedom.

1 Savka Dapčević-Kučar, Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (Zagreb: Vjesnik, 1970), p. 8.

2 Jakov Blažević in Zapisnik sjednice iz Karađorđeva (Chicago: Hrvatska tiskara, 1975), p. 185.

3 Vlado Gotovac, “Autsajderski fragmenti,” (III) Kritika Vol. 2, No. 8, 1969, p. 538.

4 Z. C. “Praxisov bijeg od sadašnjosti,” Dometi Vol. 1, No. 2-3, 1968, p. 82.

5 Hrvatsko sveučilište No. 5, April 15, 1971.

6 Mirko Madjor, “Preobražaj Hrvatske – zadatak mladih,” Hrvatski gospodarski glasnik, No. 4, July 5, 1971., p. 22.

7 April Carter, Democratic Reform in Yugoslavia (Princeton: Princeton University Press, 1982), p. 261. One should also keep in mind that the percentage of the unskilled workers in the party has been constantly declining.)

8 Ivan Babić, Studentski list, No. 22, October 26, 1971.

9 Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove (Zagreb: SK Hrvatske – CK, 1972), p. 127-130.

POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

2POTONUĆE TITANIKA – STOTA OBLJETNICA

Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo u prijevodu, s nekim sitnijim izmjenama i dopunama, povodom 100. obljetnice tog poznatog tragičnog dogođaja.
***
Petnaestog travnja 2012. navršava se 100 godina od potonuća prekoocenaskog “nepotopivog” broda Titanika. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je zapanjila tadašnji svijet, bilo je i nekoliko Hrvata i drugih koji su dolazili iz Hrvatske i Bosne-Hercegovine. Od tih, slijedeći su izgubili živote:
Čačić Jago/Grga, 18, neoženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, neoženjen, Breznik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, neoženjen, Brezik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čor, Bartol, 35, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, oženjen, Kričina, išao u St. Louis, Missouri.
Čulumović, Joso, 17, neoženjen, Lipova Glavica, išao u Hammond, Indiana. (On se ukrcao pod  imenom Ećimović.)
Dakić, Branko, 19, Gornji Miholjac, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Dika, Mirko, 17, neoženjen, Podgora (Crikvenica?), išao u Vancouver, Kanada.
Dimić, Jovan, 42, oženjen, Ostrovica, išao u Red Lodge, Montana.
Draženović, Josip, 33, oženjen, Hrastelnica, išao u New York, NY. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i položeno je u more 21. travnja 1912. Na njegovu tijelu je nađeno: lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna. (Na jednom mjesu se veli da mu je bilo 30 godina.)
Hendeković, Ignjac, 28, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania. Putuje s Matildom               Petranec. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i pokopano 10. svibnja 1912. u  katoličkom groblju Mount Olivet, Halifax, NS. Na njegovu tijelu je nađeno: nožić, novčanik s  12 dolara u papiru i u manjem novčaniku 72 centa, zatim 2 brodske karte trećeg razreda, broj 349245 za Matildu Petranec i broj 349243 za Toznai!! Hendoković.
Karajić, Milan, 30, oženjen, Vagovina, išao u Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Marijom Orešković.)
Orešković, Marija, 20, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i  Jelkom Orešković. Marijna majka je kasnije primila £50 od Mansion House Titanic Relief Fund.)
Orešković, Luka, 20, oženjen, Konjsko Brdo, išao u South Chicago, Illinois. (Putuje s Marijom i  Jelkom Orešković.)
Pavlović, Štefo, 32, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, udovica, Vagovina, išla u Harrisburg, Pennsylvania. (Putuje sa Ignjacom  Hendeković. Njezina putna karta je pronađena na tijelu g.  Hendekovića.
Pocrnić, Mate, 17, neoženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao  “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, oženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”,  “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač kod Udbine, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako  su bili i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Stanković, Ivan, 33, neoženjen, Galgovo, išao u New York, New York. Na webu se može naći da je Stanković već prije bio u Americi, vradio se doma samo radi sređivanja papira oko imovine svoje pokojen žene i na povratku u Ameriku izgubio je život.
Strilić, Ivan, 27, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, oženjen, Bratina, išao u Youngstown, Ohio.
Ovom popisu možemo dodati i ime svećenika benedektinca Josipa Perušića (Josef Peruschitz) koji je rođen 1871. u Njemačkoj (Bavarska) ali hrvatskog je podrijetla. On je putovao u Minnesotu da bi preuzeo dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole. Poznato je da je odbio ući u čamac za spasavanje da bi dao prednost suputnicima da spase život.
***
Iz Bosne i Hercegovine
Bakić, Kerim, 26, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Bekić, Tido?, 38, oženjen, Bakić, Bosnia, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Prezime se navodi i kao Kekić.)
Sivić, Husein, 40, oženjen, Bakić, išao u Harrisburg, Pennsylvania. (Ponekad naveden i kao Husen Sivic.)
Posmrtni ostaci ove trojice, ako su i pronađeni, nikad nisu bili identificirani.
Preživjeli
Ivan Jalševac, 29, Topolovac. Žena mu Kata ostala je u njegovu rodnom selu. Išao je u New York, NY, ali poslije spašavanja pošao je u Galesburg, Illinois, gdje mu je živio prijatelj Franjo Karun. S vremenom Jalševac se vratio u Hrvatsku i umro je 1945. u rodnom selu.
Nikola Lulić, rođen 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo u Lici. Pobjegao je iz austrijske vojske 1902. i otišao u Ameriku. Živio je u Chisholm, Minnesota i radio u rudniku “Alpena Mine”. U jesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti obitelj, ženu Marta i dvoje djece. Budući da je već bio nekoliko godina u Americi, kad je pošao nazad služio je kao neslužbeni vodič drugim iseljenicima koji su mu za uzvrat platili putnu kartu. Ukrcao se na Titanik u Southamptonu i pošao u Minnesotu. Poslije brodoloma, Lulića je sapsila Carpathia, na kojoj je bio velik broj hrvatski mornara.
Po dolasku u New York, Lulić je umjesto u Minnesotu otišao ujaku Ross-u Rosiniću u Chicago, Illinois. Poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u svoj rodni kraj i bavio se poljoprivredom. Ali, kako se od tog nije moglo živjeti, išao je više puta između dva svjetska rata u Francusku kao sezonski radnik.
Lulića žena Marta je umrla dosta rano i on se sam brinio za brojnu djecu iz svoja dva braka. U starijim danima živio je dosta samotno i umro je 1962. u Perušiću, u kući svoje najmlađe kćerke Mare.(*Milan Gnjatović, u pjesmi “Potonuće broda Titanica”/Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913., spominje ga netočno kao Nikola Lukić.)
Mara Osman, 31, udata*, Vagovina, išala je u Harrisburg, Pennsylvania. Poslije brodoloma spasio ju je brod Carpathia. Nakon dolaska u New York (18. lipnja 1912.) otišla je sestri Mrs. Rudolph Paulovich u Steeltonu, Pennsylvania. (*U imigrantskom uredu stoji da je neudata i da je Poljakinja. Gore spomenuti Gnjatović u svojoj pjesmi navodi Maru kao jednu od troje Hrvata koji su preživjeli tragediju Titanika.
O Mari Osman mogu se na webu pronaći, među ostalim, i slijedeće pojedinosti. Rođena je1881., udala se za Miška Banski 1904. godine i da su imali sina Franju. (Drugi opet pišu da su imali tri sina.) Izgleda da se rastala od muža i putovala je pod djevojačkim prezimenom Osman. Sin Franjo joj se kasnije pridružio u Americi i umro je u Kaliforniji 1980. Po dolasku u Ameriku Mara se preudala i navodno je umrla 1938. u državi Wisonsin. Što je sve od ovog točno, nismo sigurni.
Ante Čuvalo

SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

1SINKING OF THE TITANIC – 100TH ANNIVERSARY

The following article was published in the “Croatian Chronicle – Chicago”, No. 1, Spring 2002, under the title “Sinking of the Titanic – 90th Anniversary.”  On the occasion of the 100th anniversary of the Titanic tragedy, we are bringing here the same text with a few small changes.
***
April 15, 2012 marks the 100th anniversary of the sinking of the famous Titanic liner.  Among 1,316 passengers, out of which 818 died in this horrific tragedy that stunned the world, there were also a number of Croatians and/or people coming from Croatia and Bosnia and Herzegovina.  The following among them lost their lives:

Čačić Jago/Grga
, 18, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, single, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, single, Breznik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, single, Brezik, destination Sault Ste. Marie, Michigan.

Čor, Bartol
, 35, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, married, Kričina, destination Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, married, Kričina, destination St. Louis, Missouri.

Čulumović, Joso
, 17, single, Lipova Glavica, destination Hammond, Indiana. (He boarded under his “calling-name” of Ećimović.)

Dakić, Branko
, 19, Gornji Miholjac, destination unknown.  His body, even if found, was never  identified.
Dika, Mirko, 17, single, Podgora (Crikvenica?), destination Vancouver, Canada.
Dimić, Jovan, 42, married, Ostrovica, destination Red Lodge, Montana.

Draženović, Josip
, 33, married, Hrastelnica, destination New York, NY. His body was recovered by the MacKay Bennett (#51) and was buried at sea on 21 April 1912. “Pipe bowl, passport, set of beads [rosary], $25.00 and 5 krones” were found on his body. (At another place it is stated that his age was 30.)
Hendeković, Ignjac, 28, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.  He traveled with Matilda Petranec.  His body was recovered by the MacKay Bennett (#306) and buried at Mount Olivet Roman Catholic Cemetery, Halifax, NS on May 10, 1912.  “One knife, purse with $12 in notes; small purse with 72 cents; two third class tickets, No. 349245 for Matilda Petram (Petranec) and No. 349243 for Toznai!! Hendeković” were found on his body.
Karajić, Milan, 30, married, Vagovina, destination Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Marija Orešković.)
Orešković, Marija, 20, single, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with her relatives Luka and Jelka Orešković.  Marija’s mother received a grant of £50 from the Mansion House Titanic Relief Fund.

Orešković, Luka
, 20, married, Konjsko Brdo, destination South Chicago, Illinois. (Boarded together with Marija and Jelka Orešković.)

Pavlović, Štefo
, 32, married, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, widow, Vagovina, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Boarded with Ignjac Hendeković.  Her ticket was found on the body of Mr Hendeković.
Pocrnić, Mate, 17, single, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, married, Bukovac, destination South Chicago, Illinois.  (Sometimes listed as “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač near Udbina, destination unknown.  His body, even if found, was never identified.

Stanković, Ivan
, 33, single, Galgovo, destination New York, NY.  Some sources on the web claim that Stanković was in America previously.  Supposedly, after the death of his wife he returned to take care of some legal matters dealing with her inheritance, and on the way back he lost his life.
Strilić, Ivan, 27, married, Široka Kula, destination South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, married, Bratina, destination Youngstown, Ohio.
To this above list we are adding also the name of a Benedictine priest, Josip Perušić (Josef Peruschitz), born in 1871, Bavaria, Germany, but who was of Croatian heritage.  He was on the way to assume the position of a principal in a Catholic High School in Minnesota.  Survivors of the Titanic tragedy witnessed how he refused to enter a safety boat in order to give others the chance to save their lives.
People from Bosnia and Herzegovina who lost their lives:
Bakić, Kerim, 26, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania.
Bakić, Tido?, 38, married, Bakić, Bosnia, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Mr Bakić’s last name is often written as Rekić or Kekić, but most probably it is Bakić.)
Sivić, Husein, 40, married, Bakić, destination Harrisburg, Pennsylvania. (Sometimes listed as “Husen Sivic”.)
The bodies of the above passengers from Bosnia, even if recovered, were never identified.
CROATIAN SURVIVORS

Ivan Jalševac
, age 29, from Topolovac.  He was married to Kata, who stayed behind in his native village.  He was on his way to New York, NY.  After he was rescued, however, he traveled to Galesburg, Illinois, where he had a friend, Franjo Karun.  Later, he returned to Croatia and died in 1945, according to some sources.
Nikola Lulić was born on February 24, 1883 in the village of Konjsko Brdo, Lika, Croatia.  In 1902, while serving in the Austrian Army, he deserted and immigrated to America.  He went to Chisholm, Minnesota and worked as a miner in the “Alpena Mine”.  In autumn 1911, he came back to Croatia for half a year to visit his family.  At this time, he was already married for the second time.  His second wife, Marta, and his two children lived in Croatia at the time.  When it was time to go back to America he served as an unofficial companion to other immigrants who paid his ticket.  He helped them with translation and advised them of what to expect during the voyage and after their arrival in America.  He boarded the Titanic at Southampton and was on the way to Minnesota.  Mr Lulic survived the sinking and was rescued by the Carpathia.
After arriving in New York, Lulić went to his uncle Ross Rosinić at 118 Tocence (Torrence?) Avenue, Chicago, Illinois.  His Americanized name was “Nicola Lulich”.  After the First World War, Lulić returned to Croatia and earned his living as a farmer, but sometimes he also worked in France as a seasonal worker between the two World Wars.
His wife Marta died long before he did, so he alone had to look after the children of his two marriages.  In his older days, he secluded himself more and more from his fellow villagers of Konjsko Brdo.  Nikola Lulić died in 1962 in Perušić, at the age of 79, in the house of his youngest daughter Mara.  (Milan Gnjatović, in his poem Potonuće broda Titanica – Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913, lists his name as Nikola Lukić, but it should have been Lulić.)

Mara Osman
, age 31, married, from Vagovina, Croatia, boarded the Titanic at Southampton and she was going to Harrisburg, Pennsylvania.  She was rescued by the Carpathia.  After arriving in New York (June 18, 1912), she went to her sister, Mrs. Rudolph Paulovich, at Steelton, Pennsylvania.  (The Immigration Officer incorrectly lists her as single woman and her nationality as Polish.  She is also listed sometimes as “Maria Osman”.  Gnjatović, in his above mentioned poem, lists her as one of the three Croatian survivors.)
Some sources tell us that she was born in 1881 and she married Miško Banski in 1904.  They had a son, Franjo. (Other sources state that they had three sons.)  Whatever the case, it seems that she left her husband and went to America, traveling under her maiden name, Osman.  Later, her son Franjo joined her in the US and he died in California in 1980.  Mara eventually remarried and, supposedly, she died in Wisconsin in 1938.  Details about her life in America are not know to us.
Ante Čuvalo

Newberry Library in Chicago: Partial list of titles from Croatian cultural history

Newberry Library in Chicago

Partial list of titles from Croatian cultural history

By Ivan Runac and Ante Čuvalo

Marko Marulić
De institutione bene beateque uiuendi libri sex, ad normam uitae sanctorum utriusque Testamenti feliciter digesti / [Marulo]. Salingiaci, 1540.
Institutione del buono et beato viuere secondo l’essempio de’ santi del Vecchio e Nuouo Testamento / composta da Marco Marulo da Spalato ; e tradotta dalla latina nella toscana lingua dal r.p.maestro Remigio Fiorentino dell’Ordine de’Predicatori ; di nuouo con diligentia ristampata, e da notabilissimi errori emendata, con l’aggiunta di vna copiosa tauola, oltra quella delle principali materie. In Venetia: Appresso la Minima Compagnia, 1593.
Dictorvm factorvmqve memorabilivm libri sex, siue, De bene beateq́ue viuendi institutione ad normam vitae sanctorum vtriusque testamenti / collecti atque in ordinem digesti. Antverpiae: Excudebat M. Nutius, 1593
Dell’humilta et della gloria di Christo : libri tre / composti da Marco Marulo da Spalato il primo euangelico, il secondo profectico, & il terzo glorioso ; tradotti di Latino in Volgare dal R.P.F. Gioseffo Alchaini, dell’Ordine de’Predicatori, opera diletteuole, & fruttuosa ad ogni fidel Christiano, con due tauole, vna de’capitoli, l’altra delle cose più notabili. In Venetia: Appresso Fiorauante Prati, 1596.
A. Dalmatin & S. Konzul
[Prvi-drugi del Novoga Testamenta …] Der erst[-ander] halb theil des newen Testaments … jetzt züm ersten mal in die crobatische Sprach verdolmetscht, vnd mit glagolischen büchstaben getruckt.  [Tübingen (i.e. Urach), 1562-63]
Postila to est Kratko istlmačenie vsih’ nedelskih’ evangeliov’ i poglaviteih’ praznikov skrozi vse leto sada naiprvo hrvatskimi slovi štampana …/ Kurtze ausslegung über die sontags, vnnd der fürnembsten fest Euangelia, durch das gantz jar, jetzt erstlich in crobatischer sprach mit crobatischen büchstaben getruckt. [Tübingen (i.e. Urach), 1562]
Translated by Stipan Konsul. Katehismus/ Der catechismus mit kurtzen ausslegungen symbolum Athanasij, vnnd ein predig von der krafft vnd würckung des rechten christlichen glaubens; in der crobatischen sprach. [Tübingen (i.e. Urach): Ungnad press, 1561]
Govorenje vele prudno odi dobročiněniě oto [?] dobrote propetoga ischa cha kristiěnomi. V Tubingi, 1563. Translation into Croatian by Anton Dalmatin and Stipan Consul of Benedetto, da Mantova: Del beneficio di Jesù Cristo crocifisso verso i cristiani.
Matija Vlačić Ilirik
Breves summae religionis Jesu Christi, & antichristi. [Magdeburg: Michael Lotther], 1550.
Catalogus testium veritatis: qui ante nostram ætatem reclamarunt papæ : opus uaria rerum, hoc præsertim tempore scitu dignissimarum, cognitione refertum, ac lectu cum primis utile atq; necessarium / cum præfatione Mathiæ Flacii Illyrici, qua operis huius & ratio & usus exponitur.  Basileae: Per Ioannem Oporinum, 1556.
Catalogus testium veritatis: qui, ante nostram ætatem, Pontificum Romanorum primatui variísque papismi superstitionibus, erroribus, ac impiis fraudibus reclamarunt: noua hac editione emendatior, et prioribus duplo, auctior redditus, ordine digestus, & in libros XX. tributus / studio et cura S.G.S. Accessit Appendix rerum & testimoniorum insignium ab anno 1517. ad annum 1600. Praefatio item, qua operis ratio & vsus exponitur: nec non duplex testium citatorum, & rerum insignium, index. Opus, varia rerum, hoc praesertim tempore, scitu dignissimarum, cognitione refertum, lectu cumprimis vtile atque necessarium: in quo, praeter alia, quamplurimi pervtiles libelli & tractatus, multae etiam historiae producuntur, quarum nonnullae nusquam alibi extant. [Geneva]: In officina Iacobi Stœr, & Iacobi Chouët, M. DCVIII.
Spira, Francesco & Flacius Illyricus, Matthias. Eine erschreckliche Historia von einem [F. Spira] den die Feinde des Euangelij inn welsch Land gezwungen haben, den erkanten Christum zuvorleugnen. Series: [Reformatio pamphlets ; 1549:2]
Luther, Martin, Flacius Illyricus, Matthias, ed. Etliche Brieffe, des Ehrwirdigen Herrn D. Martini Luthers … an die Theologos auff den Reichtag zu Augspurg geschrieben, Anno M.D.XXX. Von der Vereinigung Chirsti [sic] vnd Relials … verdeudscht. Item, etliche andere Schriefften [sic] nutzlich vnd tröstlich zu lesen. Item zwo Schriffte der Theologen zu Wittemberg, eine an die Prediger zu Nürnberg, die ander an den Churf͡u͡rstẽ zu Sachsen, auch von Voreinigung Christi vnd Belial, Anno XL, geschrieben. Item eine Schrifft der Prediger von Hamburg an die Theologen zu Wittemberg. Item sonst etliche̊ Brieff D.M.L. [Magdeburg : Gedruckt bey Christian Rodinger, 1549]
About Illyricus/O Liriku
Perger, Wilhelm. Matthias Flacius Illyricus und seine Zeit / von Wilhelm Preger. Erlangen: T. Bläsing, 1859-1861.
Faust Vrančić
Dictionarium quinque nobilissimarum Europæ linguarum, Latinæ, Italicæ, Germanicæ, Dalmatiæ, & Vulgaricæ. Venetiis: Apud Nicolaum Morettum, 1595.
Bellarmino, Robert Francesco Romolo
Navch charstianschi za slovignschi narod, v vlaasti iazich. Dottrina Christiana per la natione illirica nella propria lingva. [Roma: F. Zanetti, 1582]
Navk karstyanski… Romæ, 1661. (A Croatian translation of his Dottrina cristiana breve.)
Istumacenye Symbola Apostolskoga, to yest, Virrovanya / privisokoga, i priposctovanoga gospodina Gardinala Bellarmina; prineseno ù slovinski yazik po prisvitlomu gospodinu Petrv Gavdencziv .. V Rimu: V pritiscteniczi S. Skupschine …, lito 1662.
Jacobus Ledisma
Naūkʹ karʹstianʹski slozhēnʹ popov̇ʹtovanomū ov̇ū dūmʹ nakobū Lēdēzʹmi ō͡t drūzhʹbē Iezusove izʹtomav̇ēnʹ ū iēzikʹ dubʹrovav̇ʹki: komū prilozhēnē iēsū lē taniē i mnogē drūgē bogolūbʹnē molitʹvē i viērovaniē svētoga Atanazia. [ū Mnet͡sik͡hʹ [Venice]: po Kamilū Zaneti], 1583.
Mavro Orbini
Il regno degli Slaui hoggi corrottamente detti schiauoni / historia di Don Mauro Orbini rauseo, abbate melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia, 1601.
Matija Divković
Nauk krstijanski za narod slovinski: ovi nauk iz djačkoga jezika ispisa, privede i složi u jezik slovinski./Christian doctrine for the Illyrian people; tr. from the Latin into Illyrian … by Matie Divković. Venice 1611.
Markantun de Dominis
Marcvs Antonivs De Dominis, Archiepiscopvs Spalatensis, svae profectionis consilivm exponit.  Londini: Apud Ioannem Billivm, anno 1616.
Declaration de Marc Antoine de Dominis, archevesqve de Spalatro, metropolitain des deux royaumes de Croatie, & Dalmatie. Sur les raisons qui l’ont meu à se departir de l’Eglise Romaine. Tournée du Latin de l’autheur, imprimé à Venise le 20. de Septembre 1616.
A manifestation of the motives whereupon the most Reuerend Father, Marcvs Antonivs de Dominis, Archbishop of Spalato (in the territorie of Venice), vndertook his departure thence / Englished out of his Latine copy. At London: Printed by Iohn Bill, 1616.
De republica ecclesiastica libri X / auctore Marco Antonio de Dominis Archiepiscopo Spalatensi, cum suis indicibus. Londini: Ex officina Nortoniana apud Io: Billium, 1617.
Papatvs Romanvs:: liber de origine, progressu, atque extinctione ipsius. Londini: Ex officina Nortoniana, Apud Iohannem Billivm, 1617.
De republica ecclesiastica libri X. Heidelbergae: I. Lacellotti, 1618-22.
Censura Sacrae Facultatis Theologiae Parisiensis in quatuor priores libros De republica ecclesiastica / auctore Marco Antonio De Dominis … Londini, Apud Jo. Bilium typis excuios 1617. Parisiis: Apud Rolinum Thierry, 1618.
The second manifesto, 1623. Series: English recusant literature, v. 128. [Menston, Eng.: Scolar Press, 1973]
About de Dominis
Censure de la Sacré Faculté de theologie de Paris, sur les quatre premiers livres de la République ecclésiastique, dont l’Auteur est Marc-Antoine de Dominis, Archevêque de Spalatro. [Paris, ca. 1618]
Nardius, Balthassar. Balth. Nardii Arretini expunctiones locorum, qui in libro de papatu Romano Ignoti Auctoris deprauantur, mutilantur, & tam falso afferuntur, quam in prima Parte Reipub. M. Antonii de dominis, unde per compendium videntur congesti. Animadversiones itidem ad singula impia illius doctrina capita. Lutetiae Parisiorum: apud Michaelem Sonnium, 1618.
Boverio, Zaccaria. Censura paraenetica in quatuor libros De republica ecclesiastica M. Antonij de Dominis, nuper archiep. Spalaten. nunc verò à S.R.E. apostatae, & haeretici : in duas partes distributa : in quarum prima operis titulus, epistola ad lectorem, praefatio ad episcopos, & libellus, qui Consilium siue profectionis inscribitur, in altera quatuor eiusdem libri De repub. ecclesiastica examinantur, ac iustis censuris castigantur : in vtraque verò innumeri prope ipsius errores, fraudes, & imposturae deteguntur, ac refelluntur, & pontificia potestas ab eiusdem calumnijs vendicatur / auctore R.P. Zacharia Bouerio Salutiensi Ord. Min. S. Francisci Congregationis Capuccinorum. Mediolani: Apud Pandulphu[m] Malatestam impressorem cameralem, 1621.
Floyd, John. Monarchiae ecclesiasticae, ex scriptis M. Antonii de Dominis … Demonstratio, dvobvs libris comprehensa sev respublica ecclesiastica … Avctore, Fideli Annoso Veremento, theologo. Coloniae Agrippinae: Sumptibus B. Gvalteri, 1622.
Neile, Richard: M. Ant. de Dñis, Arch-Bishop of Spalato, his shiftings in religion: a man for many masters … London: Iohn Bill, 1624.
Montagu, Richard. Immediate addresse vnto God alone. First deliuered in a sermon before his maiestie at Windsore. Since reuised and inlarged to a just treatise of invocation of saints. Occasioned by a false imputation of M. Antonivs De Dominis vpon the authour, Richard Movntagv. London: Printed by William Stansby for Matthew Lownes and William Barret, 1624.
Bartol Kašić
Institutionum linguæ Illyricæ libri duo / authore Bartholomæo Cassio Curictensi Societatis Iesu. Edition: Editio prima. Romæ: Apud Aloysium Zannettum, 1604.
Xivot Gospodina nascega Isvkarsta. Vita del Signor nostro Giesv Christo … In Roma, 1638.
Ritvale romanvm Vrbani VIII, Pont. Max. Ivssv editvm illyrica lingva. Translated by Bartuo Kašić. Romae, 1640.
O naslidovanju Isukersta: [knjige četiri Tome iz Kempisa] / [prevod Bartula Kašića]. U Zadru: Bratja Battara tiskari-izdavatelji, 1854.
Šime Budinić
Ispravnin za erei ispovidnici i za pokornik / prenesen nigda sʺ Latinskoga jazika ū Slovinskij po Popū Šimūnū Būdineū; a sada pismenni glagolskimi ispisan i napećašten o Rafailom Levakovićem. Romae: Typis Sac. Congr. de Propag. Fide, 1635.
Ispravnik za erei ali redovnizi ispovidnizi i za pokornici / [Juan de Polanco]. Translated into the Crotian language by Šimun Budina.Venedig: Occhi, 1709.
Rafael Levaković
Breuiarium Romanum Slauonico idiomate: iussu S.D.N. Innocentii PP. XI editum = Časoslovʹ Rimskii slavinskimʹ ězikomʹ : povoleniemʹ S.G.N. Innokentiě Papi 11 vilanʹ. Romae: Typis, & impensis Sac. Cong. de Propag. Fide, 1688.
Jakov Mikalja
Blago jezika slovinskoga illi slovnik …: Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyricum / In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur. Loretto : P. & J.B. Seraphinus, 1649[-51]
Grammatika talianska u kratho, illi Kratak nauk za naucitti latinski jezik. Koga zlovinski upísa otac Jacov Mikaglja …U Loretv: Po P. i I.B. Serafiau, 1649.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
Ivan Belostenec
Admodum reverendi patris Joannis Bėllosztėnëcz: e sacra d. Pauli primi eremitae religione Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, selectoribus synonimis, phraseologiis, verborum constructionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum item plurimis authorum in hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustratum. Zagrebiae: Joannis Baptistae Weitz, 1740.
Andrija Jambrešić
Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, et Hungarica locuples. Zagrabiae: W. Wesseli, 1742.
Jeronim Megiser
Dictionarium quatuor linguarum; videlicet germanicæ, latinæ, illyricæ (quæ vulgo sclavonica appellatur) & italicæ … Auctore Hieronymo Megisero impressum anno 1592 … nunc vero … opera & studio a.a. r.r. p.p. Societ. Jesu collegii clagenfurtensis correctum & auctum. Clagenfurti: J.F. Kleinmayr, 1744.
Lovro Šitović Ljubušak
Grammatica Latino-Illyrica ex Emmanuelis; aliorumque approbatorum grammaticorum libris, juventuti Illyricae studiosè accommodata. / A patre F. Laurentio de Gliubushi. Venetiis: Apud Bartholomeum Occhium, 1742.
Tomo Babić
Prima grammaticae institutio pro Tyronibus Illyricis accomodata. Edition: In hac secunda impressione clarior & difusior. Venetiis: J. Corona, 1745.
Ardelio Della Bella
Dizionario italiano, latino, illirico: cui si permettono alcuni avvertimenti per iscrivere, e con facilità maggiore leggere le voci illiriche, scritte con caratteri italiani : ed anche una breve grammatica per apprendere con proprietà la lingua illirica : con in fine l’indice latino-italicus / opera del P. Ardelio Della Bella … In Venezia: Presso Cristoforo Zanne …, 1728.
Dizionario italiano-latino-illirico : a cui si premettono alcune brevi instruzioni gramaticali, necessarie per apprendere la lingua e l’ortografia illirica / opera del padre Ardelio Della Bella della Compagnia di Gesù. Edition: Prima ed.ragusea, ricorreta nell’ortografia illirica ed italiana, e da moltissimi altri errori emendata … Ragusa: Nella stamperia privilegiata, 1785.
Principi elementari della grammatica illirica premessi al Dizionario italiano-latino-illirico del P. Ardel. Della-Bella …Nuova edizione. Ragusa, 1837.
Razgovori i pripovidagna oza Ardelia della Bella / data na svitlost od Mattia Ciulichia/Matija Čulić. U Mletci: Po Adolfu Cesare, [1805]
Ivan Lučić
De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a Ioanne Georgio Schwandtnero … In: In Scriptores rervm hyngarivarvm veteres … Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri … [Vindobonae] 1746-48.
Karaman, Matej
Būkvarʹ slavenskīĭ: pismenȳ prepodobnago Kẏrilla slavęnomʺ episkopa napechatanʺ.  V Rimě: Tẏpomʺ Svętago sobora ot razmnozhenīę věrȳ, 1753.
Sabastijan Slade/Dolci
De illyricæ linguæ vetustate et amplitudine dissertatio historico – chronologico – critica / auctore F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Venetiis: Apud Franciscum Storti, 1754
Epistola Hieronymi Francisci Zanettii in Dissertationem de linguæ illyricæ vetustate, et amplitudine confutata : perpetuis animadversionibus in ejusdem Zanettii disquisitionem de caussis sero corruptæ eloquentiæ apud veteres jureconsultos, seriusque apud recentiores restitutæ. / auctore P.F. Sebastiano Dolci a Ragusio. Ferrariæ: Typis Joseph Rinaldi, 1754.
Ivan Garličić
Puut nebeski ukazan csoviku od Bogapò Svetoj Czarqui; Navk karstjanski … Venetiis, 1707.
George Wheler
Voyage de Dalmatie, de Grece, et du Levant. Tr. de l’anglois. La Haye: R. Alberto, 1723.
Ignjat Đorđević
Vulgatae psalmorum editionis in locis obscurioribus aliarum versionum, ac interpretationum claritate interpolatae, Illyrica metaphrasis, sive Saltjer slovinki. Spjevan po D. Ignaziu Gjorgi opatu melitenskomu. Venetiis: Apud Christoforum Zane, 1729.
Matija Karaman, editor
Missale romanum slavonico idiomate, jussu SS.D.N. Papæ Urbani Octavi editum. Romæ, 1741.
Johann George von Schwandner
Regvm Dalmatiae et Croatiae gesta, In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1746-48.
Ivan Petar Gocinić, editor
Breviarium romanum slavonico idiomate. Romæ, 1791.
Antun, Juranić
Officia sanctorum slavonico idiomate recitanda de præcepto ex indulto apostolico in aliquibus locis/Čini svetyh’ slovenskim ezykom glagolemyi pod’ zapovediju izvodeniem’ v’ nekih’ mesteh. Romæ, 1791.
Inocencijo Grgić
Nauk kærstjanski obilan slovìnskomu nàrodu odkriven … U’cettiri djela rasdjegljen … Pò Ozu Frà Innocenziu Gàrghichju. U’ Mlezjeh, 1750.
Matija Petar Katančić
De columna milliaria Romana ad Eszecum reperta, quam Petrus Katanchich Pannonius, in archigymn. Zagreb. schol. hum. prof. p. o., conscripsit. Edition: 2. editio. Zagrabiae: Typ. Episcop, 1794.
Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae, Andautonii, Neuioduni, Poetouinis, urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur. Zagrabiae, 1797.
Sveto pismo. Sada u jezik slavnoillyricski izgovora bosanskog’ prinesheno. U Budimu, 1831.
Joakim Stulić
Joachimi Stulli … Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locupletissimum, in quo adferuntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarum phrases, loquendi formulæ, ac proverbia [pars I]. Budæ: typis, ac sumptibus typographiæ Regiæ universitatis pestanæ, 1801
Joakima Stulli Dubroscanina…rejecsoslòxje ukomu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini izgovaranja i prorjecsja : Illir. Ital. Lat. Csast druga.- Dubrovnik: Antun Martekin, 1806. / Vol. 2 has half-title only. This is the second part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The third part, Vocabulario italiano-illirico-latino … Ragusa, 1810. 2 v. in 1. (Bon. 13302) Vol. 2 has title: Rjecsoslòxje slovinsko-italiansko-latinsko.
Vocabolario italiano-illirico-latino del P. Gioacchino Stulli Raguseo de’ minori osservanti, diviso in due tomi, nei quali si contengono le frasi più usitate, più difficili, e più eleganti, i modi di dire, i proverbj ec. di tutte tre le lingue : Parte terza. Ragusa : Presso Antonio Martecchini, 1810. / Vol. 2 has half-title only. This is the third part of his Lexicon. The first part is … Lexicon latino-italico-illyricum … Budæ, 1801. 2 v. in 1. (Bon. 13300) The second part, … Rjecsoslòxje … illir.-ital.-lat. … U Dubrovniku, 1806. 2 v. in 1. (Bon. 13301)
Josip Voltić
Ricsoslovnik (vocabolario-woerterbuch) illiricskoga italianskoga i nimacskoga: jezika s’jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom / sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi. U. Becsu (Vienna) : U Pritesctenici Kurtzbecka, [1803]
Jakab Ferdinand Miller
Fragmenta veteris typographiae Magno-Varadinensis / collecta a Jacob. Ferdin. de Miller. Pestini: Apud Iosephum Eggenberger, bibliop, 1803.
Bellinić, Nikola
Pervi kratki nauk grammatike italianske za malu deçu. Primo breve insegnamento della grammatica italiana per la gioventu, che brama imparare l’italiano mediante il linguaggio croato, come si parla volgarmente per il littorale ungarico, ed istriano, traduzione per la prima volta fatta da Niccolò Bellinich. Trieste: G. Weis, dc 1808.
Petar Stanković
Biografia degli uomini distinti dell’Istria. Trieste: Presso G. Marenigh tipografo, 1828-29.
Rudolph Alois Fröhlich/Veselić
Theoretisch-praktische Grammatik der ilirischen Sprache : Mit vielen Gesprächen, Uebungstücken zum Uebersetzen und einem Wörterverzeichnisse / von R.A. Fröhlich. Wien: Albert A. Wenedikt, 1850.
Handwörterbuch der ilirischen und deutschen Sprache. Verfasst von Rud. A. Fröhlich …  Wien : A.A. Wenedikt, 1853-1854. Other Title: Added t.-p.: Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, sastavio ga Rud. V. Veselić … Notes: Title of v. 2 reads: Handwörterbuch der deutschen und ilirischen sprache. Each volume has added t.-p. in the Croatian language, with the author’s name appearing as “Rud. V. Veselić.”
Ivan Trnski/translator
Kraljodvorski rukopis / preveo iz staro-českogo jezika Ivan Trnski. U Zagrebu: Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja, 1854.
Ivan Berčić
Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig: sastavio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tisk sinov B. Haase, 1860.
Čitanka staroslovenskoga jezika. Složio svećenik Ivan Berčić. U zlatnom Pragu: Tiskom sinovah B. Haase, 1864.
Ivan Jurašić
Dizionario italiano-illirico. Edition: 1. ed. Trieste: Coi Tipi del Lloyd Austriaco, 1863.
Frannjo Marija Appendini
Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’Ragusei. Divise in due tomi e dedicate all’Eccelso Senato della repubblica di Ragusa. Ragusa: Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-1803.
De praestantia et vetustate linguae illyricae ejusque necessitate ad plurimarum gentium populorumque origines et antiquitates investigandas dissertatio. Ragusii: apud A. Martechini, 1806.
Grammatica della lingua illirica … Ragusa, 1808.
Grammatica della lingua illirica / compilata dal padre Francesco M.ria Appendini. Edition: 2. ed. Ragusa: Presso A. Martecchini, 1828.
Grammatica della lingua illirica. Edition: 3. ed. Ragusa, 1838.
Vjekoslav Babukić
Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. U Zagrebu : Kod M. Hiršfelda [predislovje, 1836]
Věkoslav Babukić’s Grundzüge der ilirischen grammatik, durchaus mit der neuen orthographie. Mit einer sprachvergleichenden vorrede von Rudolph Fröhlich. Wien: J. Benedikt, 1839.
Elementi della grammatica illirica; secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Zara, 1846.
Elementi della grammatica illirica / secondo la nuova ortografia di Viekoslavo Babukić. Con una prefazione filologica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.A.K. Edition: 2. ed. Zara, 1851.
Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić. U Zagrebu: Bèrzotiskom nar. tiskarnice L. Gaja, 1854.
Elementi della grammatica illirica seconde nuova ortografia di — con una prefazione logica di Rodolfo Frölich. Traduzione di G.M.K. Edition: 3. ediz. Zara: Fratelli Battara, 1860.
Andrija Stazić
Gramatica della lingua illirica ad uso degli amatori nazionali e stranieri che bramano d’ impararla; compilata giusta il più pretto favellare e sui migliori classici antichi da Andrea Stazić. Zara: Fratelli Battara, 1850.
Grammatica illirica pratica, secundo il metodo di Ahn e di Ollendorff … Trieste, 1861.
Jerko Šutina
Vocaboli di prima necessità e dialoghi famigliari originali illirici con versione italiana scritti a caratteri latini e serviani, aggiuntovi un compendio di grammatica illirica …Zara, 1850.
Josip Drobnić
Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik. Sa osnovom gramatike ilirske, protumačenom němački i talianski od Věkoslava Babukića. Beč: Tiskom Jermenskoga manastira, 1846-49.
Matija Majar Ziljski
Uzajemni pravopis slavjanski: to je, Uzajemna slovnica ali mluvnica slavjanska / spisal i na světlo izdal Matija Majar Ziljski. V zlatnom Pragu: In Commission von I.L. Kober, 1865.
Andrija Kačić Miošić
Razgovor ugodni naroda slovinskoga  izvagen iz razliçitì kgnigà i sloxen u jezik slovinski po fra And. Kaçichiu-Miossichiu iz Briste. U Dubrovniku: P.F. Martecchini, 1839.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Edition: 2. izdavanje ove tiskarne. U Zadru: Brtja Battara, 1851.
Robert Muro
Rambles and studies in Bosnia-Herzegovina and Dalmatia: with an account of the proceedings of the Congress of Archæologists and Anthropologists held in Sarajevo, August 1894. Edinburgh; London: W. Blackwood, 1895.
Giuseppe Valentinelli
Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labeatium auctore Josepho Valentinelli pro praefecto bibliothecae S. Marci Venetiarum. Venetiis: Typis Caecinianis et soc., 1842.
Ivan Krstitelj Tkalčić
Monumenta Ragusina. [Edidit Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium. Collegerunt et digesserunt Joannes Tkalčić, Petrus Budmani et Josephine Gelcich]. Series: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 10, 13, 27-29. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1879.
Jerko Šutina
Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku. U Zadru, 1851.

Various/Razno

Samuel Champlain
Les voyages de la Novvelle France occidentale, dite Canada: faits par le Sr de Champlain Xainctongeois, capitaine pour le roy en la marine du ponant, & toutes les descouuertes qu’il a faites en ce païs depuis l’an 1603. iusques en l’an 1629.: où se voit comme ce pays a esté premierement descouuert par les François, souz l’authorité de nos Roys tres-Chrestiens, iusques au regne de sa Majesté à present regnante Lovis XIII. roy de France & de Nauarre : auec vn traicté des qualitez & conditions requises à vn bon & parfait nauigateur pour cognoistre la diuersité des estimes qui se font en la nauigation : les marques & enseignemens que la prouidence de Dieu a mises dans les mers pour redresser les mariniers en leur routte, sans lesquelles ils tomberoiet en de grands dangers : et la maniere de bien dresser cartes marines. Paris: Collet, 1632.
Simpliciano Bizozeri
Notizia particolare dello stato passato, e presente de’ Regni d’Vngheria, Croazia, e Principato di Transilvania, : cio è descrizione di tutti i comitati, città, fortezze, e luoghi più insigni de’medesimi, loro sito, qualità, ricchezze, e genio della nazione, fatti d’arme, assedij, prese, e riprese della piazze.: Et azioni più memorabili de’ regnanti, e generali, che hanno comandato, ò militato nelli stessi. / Opera di d. Sempliciano Bizozeri; Adornata di 46. figure in rame della città più cospicue, e ritratti de’ principali comandanti. Bologna: Per Gioseffo Longhi, 1687.
Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen / dargethan in einer Sammlung gleichzeitiger geschichtlicher Urkunden. Wien: Druck von Keck & Pierer, 1854.   Compiled by F. Berlic
Erhard Reusch
Alter und neuer Staat des Königreichs Dalmatien: welcher alle und jede historische Merkwürdigkeiten von den ältesten Zeiten an begreifet absonderlich diejenigen so sich in dem Candischen und letzten Kriege dann nach dem Carlowitzischen Frieden bis auf das Jahr 1717 zugetragen ..zu Ende sind I. Lucii Inscriptiones Dalmaticae …Nürnberg: Bey Peter Conrad Monath, 1718.
Nicolas Sanson
Coste de Dalmacie [cartographic material]: ou sont remarquees les places qui appartiennent a la Republque. de Venise, a la Republque. de Raguse, et au Grand Seignr. des Turqs : tirée de divers autheurs / par le Sr. Sanson d’Abbev., geogr. ordre. de Sa Majté. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 21]
Illyricum occidentis [cartographic material]: cuj? partes IV. Rhaetia, Noricum, Pannonia, et Illyris: provinciae IX. Rhaetia, Vindelicia, Noricum Mediteraneum et Ripse., Pannonia prima et secunda, Savia, et Valeria: et in Illyride populi Iapodes, Liburni, et Dalmatae / autore N. Sanson, Christianiss. Galliar. regis geographo. In: Atlas général –[Paris? : s.n., 1798?] –[ptie 2][plate 69]
Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium. [Zagrabiae]: Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium [etc.]. Publication History: v. 1- 1868-
Johann Andreas Demian
Statistische Beschreibung der Militär-Gränze. Wien: C.G. Kaulfuss, 1806-07.
Ivan Kukuljević Sakcinski.
Bibliografia hrvatska. Dio prvi. Tiskane knijige. Series: Bibliografia jugoslavenska. kn. 1. U Zagrebu: Brzotiskom, D. Albrecta, 1860.
Franjo Rački
Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, v. 7. Zagrabiae: Sumptibus Academiae Scientiarum et Artium, 1877.
Memoria sive series archiepiscoporvm salonitanae et spalatinae ecclesiae. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. –[Vindobonae] impensis I. P. Kravs, 1746-48.
Paulus de Paulo
Memoriale Pavli de Pavlo. In: Scriptores rervm hvngaricarvm veteres. Cvra et stvdio Ioannis Georgii Schwandtneri. [Vindobonae] 1748, p. 723-754.
Bosnia, Hercegovina e Croazia-Turca, notizie riunite e tradotte da G. Augusto Kaznačić. Zara, 1862. Physical Description: [1 v.] Subject (LCSH): Bosnia and Hercegovina. Herzegovina. Croatia. Other Name: Kaznac̆ić, Ivan, 1758-1850, ed. & tr. Hilferding, Aleksandr Feodorovich, 1831-1872. Bosnia. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Hercegovina. Jukić, Ivan Frano, 1818-1857. Croazia-Turca. Notes: “Bosnia” is a translation from the Russian of Aleksandr Hilferding, of an article originally published in Russkaia Besieda. “Hercegovina” and “Croazia-Turca” are by Ivan Jukić: the former originally appeared in Servian in Sérbsko-Dalmatinski magazin; the latter is a revised edition of the original article which appeared in L’Avvenire in 1848.
Čaplović, Jan
Slavonien und zum Theil Croatien; ein Beitrag zur Völker- und Länderkunde, theils aus eigener Ansicht und Erfahrung, 1809-1812, theils auch aus späteren zuverlässigen Mittheilungen der Insassen. Pesth: Hartleben, 1819.
George Andrew Spottiswoode
A tour in civil and military Croatia, and part of Hungary. In: Galton, Francis, ed. Vacation tourists and notes of travel in 1860. London, 1861.
A. A. Paton
Highlands and islands of the Adriatic, including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian empire. By A.A. Paton. London: Chapman and Hall, 1849.
Jean Victoire
Travels in upper and lower Hungary, Transylvania, Sclavonia, Croatia, and Morlachia. By Jean Victoire Dutens, engineer, in 1806. In: Pelham, Cavendish. The world: or, The present state of the universe. –London, J. Stratford, 1808-10. –vol. ii.
Johann R. Vogl
Volksmährchen. Wien, 1837. (Folk literature – Croatia)
John Gardner Wilkinson
Dalmatia and Montenegro: with a journey to Mostar in Herzegovina, and remarks on the Slavonic nations; the history of Dalmatia and Ragusa; the Uscocs; [etc.] By Sir J. Gardner Wilkinson. London: J. Murray, 1848.
Thomas Graham Jackson
Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, by T.G. Jackson. Oxford: Clarendon Press, 1887.
Snaffle
In the land of the bora; or, Camp life and sport in Dalmatia and the Herzegovina 1894-5-6. By “Snaffle” [pseud.] author of “Gun, rifle, and hound,” etc. Illustrated by Harry Dixon from sketches by the author. London : K. Paul, Trench, Trübner & Co., 1897.